Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008.

NN 78/2008 (7.7.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2565

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Željko Potočnjak, Agata Račan, Aldo Radolović, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo T. M. iz K., kojeg zastupa I. Š., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 18. lipnja 2008. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se presude:
– Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-2168/2004 od 21. studenoga 2005. i
– Općinskog suda u Kninu broj: P-356/03 od 14. rujna 2004.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Kninu na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je, radi povrede ustavnih prava zajamčenih odredbama članaka 29. stavka 1. i 48. stavka 1. Ustava, podnio ustavnu tužbu protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-2168/2004 od 21. studenoga 2005. i presude i rješenja Općinskog suda u Kninu broj: P-356/03 od 14. rujna 2004.
2. Pobijanom odlukom Županijskog suda u Šibeniku odbijena je, kao neosnovana, žalba podnositelja ustavne tužbe, kao tužitelja, u pobijanom dijelu (točka III. izreke), te je potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu od 14. rujna 2004. Istom odlukom uvažena je djelomično žalba podnositelja, te je u povodu žalbe, po službenoj dužnosti, ukinuto prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odlučeno o parničnom trošku (točka II. Izreke). U tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Prvostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe, te je naloženo tuženoj, Republici Hrvatskoj, da na ime naknade štete zbog korištenja stana u prizemlju stambene zgrade u K., M. 2, za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 26. rujna 2003. godine, isplati podnositelju ukupan iznos od 4.065,60 kuna, zajedno sa zateznim zakonskim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 369,76 kuna od dospijeća svakog pojedinog iznosa (točka I. izreke). Za korištenje četverosobnog stana na prvom katu kuće, za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 2. travnja 2003. godine, tuženoj je naloženo da isplati podnositelju iznos od 3.780,00 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 630,00 kuna, koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (točka II. izreke). Točkom III. izreke podnositelj je odbijen s tužbenim zahtjevom u preostalom dijelu, kao i u cijelosti za razdoblje od 5. listopada 1998. do 31. listopada 2002. godine.
Rješenjem suda prvog stupnja podnositelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, te mu je naloženo da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.970,00 kuna.
3. Obrazlažući u ustavnoj tužbi povrede navedenih prava podnositelj ističe da je kao vlasnik dvoetažne stambene kuće u K. sagrađene na čestici zemljišta 2980/66 z. k. ul. 2729 k.o. K. p. na adresi M. 2, a koja se u naravi sastoji od prizemlja na kojem se nalazi nedovršen poslovni prostor i dvosobni stan površine 58,80 m2 i prvog kata na kojem se nalazi četverosobni stan površine 90 m², podnio tužbu protiv tužene radi naknade zbog stjecanja bez osnove. Nadalje, podnositelj ističe da je protiv tužene Republike Hrvatske 21. svibnja 2003. godine podnio tužbu radi isplate naknade zbog korištenja nekretnine (isplate naknade zbog ograničenja prava vlasništva).
Podnositelj ističe da je kao razloge tužbe naveo činjenicu da je tužena, sukladno odredbama Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, predmetne stanove dala na korištenje trećim osobama i to na temelju »Rješenja o davanju privremeno imovine u posjed i korištenje« Grada Knina klasa: 371-01/97-01/1255, urbroj: 2198 10-03-97-1 od 29. rujna 1997., Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine Grada Knina, kao i rješenja iste Komisije klasa: 371-01/96-01/643, ur. broj: 2198-20-02/96-1 od 4. listopada 1996., a da je on 5. listopada 1998. godine podnio zahtjev za povrat i uvođenje u posjed njegove imovine, te da je u posjed navedene imovine (četverosobnog stana) stupio 2. travnja 2003. godine, odnosno (dvosobnog stana u prizemlju) 26. rujna 2003. godine.
Podnositelj ističe da je, odlučujući o njegovu zahtjevu, Općinski sud u Kninu donio osporenu prvostupanjsku presudu i rješenje kojim je, kao nesporne, utvrdio navedene činjenice, te je samo u dijelu usvojio njegov tužbeni zahtjev, primjenom odredbi Zakona o područjima posebne državne skrbi, za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 25. rujna 2003. godine, odnosno od 1. studenoga 2002. godine do 2. travnja 2003. godine. Pri tome, sud je visinu naknade utvrdio u mjesečnom iznosu od 369,70 kuna, odnosno 630,00 kuna, sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu (»Narodne novine« broj 68/03.).
Nadalje, podnositelj ističe da je Županijski sud u Šibeniku potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, navodeći da »obveza Republike Hrvatske na isplatu tražene naknade nastaje kada tuženica u zakonom određenom roku ne vrati vlasniku u posjed imovinu ranije privremeno stavljenu pod sekvestar«, te se u istoj presudi pozvao na Odluku Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. godine kojom je utvrđen iznos visine naknade štete, a koja prema toj odluci iznosi 7 kuna po m².
Podnositelj napominje da je tužbom tražio da se utvrdi da je tužena dužna isplatiti podnositelju »naknadu zbog korištenja bez naknade« stanova u vlasništvu podnositelja, a pravna osnova po kojoj je tužena u obvezi isplatiti naknadu podnositelju za korištenje nekretnina u njegovu vlasništvu sadržana je u odredbama članka 48. stavka 1. i članka 50. Ustava Republike Hrvatske, te odredbama članka 30. stavka 2. i članka 107. stavaka 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 70/00. i 114/01.), sukladno kojima se pravo vlasništva može ograničiti samo uz naknadu tržišne vrijednosti.
Kako je u konkretnom slučaju aktima tijela Republike Hrvatske (rješenjima o davanju imovine na korištenje i posjed) podnositelju bilo ograničeno pravo vlasništva na način da mu je bilo onemogućeno posjedovanje i korištenje njegove imovine, podnositelj smatra da ima ustavno pravo na tržišnu naknadu za ograničenje prava vlasništva koje se očitovalo kroz ograničenje prava korištenja tijekom određenog razdoblja.
Podnositelj smatra da se u konkretnom slučaju upravo radilo o ograničenju njegovog prava vlasništva i nemogućnosti posjedovanja, i to baš u interesu Republike Hrvatske (davanjem iste imovine u posjed drugim osobama koje je Republika Hrvatska morala zbrinjavati), a da je samo izostala naknada tržišne vrijednosti podnositelju.
Unatoč tome, ističe podnositelj ustavne tužbe, prvostupanjski i drugostupanjski sud su svoje odluke obrazložili pozivanjem na odredbe članka 27. stavaka 2. i 4. Zakona o područjima posebne skrbi i Odluku o visini naknade Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. godine, iako je podnositelj kao pravnu osnovu potraživanja zahtjeva za isplatu tržišne naknade za ograničenje prava vlasništva istaknuo na temelju ustavnog jamstva vlasništva, o osnovanosti kojeg zahtjeva nije u osporenim presudama navedena ni jedna jedina riječ, već su sudovi dosuđivali naknadu zbog nemogućnosti korištenja imovine nakon 30. listopada 2002. po odredbi članka 27. Zakona o područjima od posebne državne skrbi.
Podnositelj smatra da je u razdoblju od 1995. godine pa sve do 2003. godine Republika Hrvatska raznim propisima i primjenom tih propisa kontinuirano ustanovila i štitila pravo privremenih korisnika na posjedovanje imovine, pa tako i imovine podnositelja, nasuprot pravu podnositelja, kao vlasnika, da posjeduje svoju nekretninu.
U svakom slučaju, prema mišljenju podnositelja ustavne tužbe, Republika Hrvatska je kroz razdoblje od pet godina ograničavala njegovo vlasničko pravo na posjed bez naknade, a redovni sudovi su ignorirali iskazano stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-839/1997 od 25. rujna 1997. godine, prema kojem nema uporišta za navedeno ograničenje vlasničkih prava bez naknade.
Stoga predlaže da se njegova ustavna tužba usvoji, ukinu osporene presude, te da se predmet vrati na ponovni postupak Općinskom sudu u Kninu.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
U ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navede u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena. Pri tome se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-2168/04 od 21. studenoga 2005. godine odbijena je, kao neosnovana, žalba podnositelja protiv pobijanog dijela prvostupanjske presude i potvrđena ta presuda, s obrazloženjem da, prema stajalištu tog suda, obveza Republike Hrvatske na isplatu tražene naknade nastaje kad tuženica, u zakonom određenom roku, ne vrati vlasniku u posjed imovinu, ranije privremeno stavljenu pod sekvestar. Ocjena je tog suda da je – budući da je u konkretnom slučaju podnositelj zahtjev za povrat imovine podnio prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 78/02.) – tuženica bila u obvezi vraćanja imovine u posjed tužitelju najkasnije do 30. listopada 2002. godine, pa je protekom navedenog roka nastala obveza naknade štete koju tužitelj zbog toga trpi. Također u presudi se ističe da je visina naknade utvrđena Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. godine u iznosu od 7 kuna po m² stambenog prostora, pa kako sporni stanovi podnositelja imaju površinu od 52,80 m² odnosno 90 m², prema njegovoj je ocjeni pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je dosudio podnositelju naknadu na način kako je to utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Također prema stajalištu tog suda pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev podnositelja u odnosu na razdoblje od 5. listopada 1998. od 31. listopada 2002. godine, jer prema njegovoj ocjeni ne postoji materijalnopravna osnova za dosuđivanje naknade.
6. Nakon analize ustavne tužbe, osporenih odluka, odgovarajućih ustavnih i odredbi konvencijskog prava, Ustavni sud je ustavnu tužbu ocijenio osnovanom.
6.1. Nesporno je da je na temelju odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na korištenje stavljana imovina u privatnom vlasništvu koja se nalazila na teritoriju Republike Hrvatske i koju su njezini vlasnici napustili, a u svrhu njezine zaštite. Također je nesporno da je, suglasno odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi (odredbe članaka 8. i 10.), koji je stupio na pravnu snagu 12. lipnja 1996. godine, bila propisana mogućnost da se naseljenicima na područjima posebne državne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom.
Slijedi, a što niti ne spori podnositelj u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi, kao i u samoj ustavnoj tužbi, da su podnositeljeve nekretnine dane na korištenje privremenim korisnicima suglasno tada mjerodavnim zakonskim odredbama, što je bilo u skladu s općim interesom. Te mjere učinjene su s legitimnim ciljem, koji se ogledao u zaštiti imovine koja je bila napuštena od propadanja i devastacije, te omogućavanju osobama koje su bile raseljene ili su ostale bez domova, koji su uništeni u ratu, da riješe stambene potrebe.
6.2. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-839/1997 od 25. rujna 1997. godine, između ostalog, navodi:
»Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, svrha Zakona i njegov temeljni sadržaj izražen u člancima 1. i 2., niti sa stajališta Ustava Republike Hrvatske, niti Europske konvencije, nisu upitni te je zahtjev i prijedloge za ukidanje cijelog Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom Sud utvrdio neosnovanim.
Ustavni sud je, međutim, polazeći od svog višekratno ponavljanog stajališta da se i zakonom mogu utvrditi samo takva ograničenja ustavnih sloboda i prava koja su primjerena (razmjerna) svrsi ograničenja (u ovom slučaju zaštiti interesa Republike kroz zaštitu imovine od devastacije) i koja ne dovode samo ustavno pravo u pitanje, pažljivo ispitao sve druge odredbe osporenog Zakona.
U tom ispitivanju dvojbe su se pojavile u pogledu većeg broja odredaba Zakona, posebno u pogledu nedovoljne definiranosti pojma napuštena imovina (članak 2.), davanja imovine u posjed i na korištenje te zaštite prava vlasnika u tom postupku (članak 5.) te prava i ovlasti privremenih posjednika (članak 7.), a te dvojbe dobrim dijelom su proizišle i iz saznanja o slučajevima konkretne primjene tih odredaba, suprotno temeljnom sadržaju i svrsi Zakona.«

U konkretnom slučaju nesporno je da podnositelju nije bilo oduzeto vlasništvo, već je bio ograničen u njegovu korištenju.
7. Međutim, predmet postupka koji je prethodio ustavnoj tužbi bilo je pitanje je li Republika Hrvatska odgovorna za prekomjerno ograničenje prava vlasništva koje se očituje u nemogućnosti posjedovanja nekretnina u vlasništvu podnositelja ustavne tužbe i to od dana kada je podnositelj podnio tužbeni zahtjev za povratom posjeda tih nekretnina.
7.1. Ustav Republike Hrvatske u odredbi članka 48. jamči pravo vlasništva, dok je odredbom članka 50. Ustava propisano da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (stavak 1.), odnosno da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (stavak 2.).
Članak 16. Ustava glasi:
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju propisuje:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
7.2. Polazeći od navedenih odredbi Ustava Republike Hrvatske, te odredbe članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju, čije su odredbe, sukladno odredbi članka 140. Ustava Republike Hrvatske, postale sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, stupanjem na pravnu snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak.) dana 5. studenoga 1997. godine, u provedenom postupku bilo je potrebno utvrditi je li navedeno ograničenje prava vlasništva podnositelja ustavne tužbe, a koje se ogledalo u nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina, nametnulo prekomjerni teret podnositelju ustavne tužbe.
7.3. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), odlučujući u povodu zahtjeva podnijetog glede povrata privatne imovine koja je bila dana na privremeno korištenje nakon oslobođenja okupiranih dijelova Republike Hrvatske i naknade za njezino korištenje, presudom Radanović protiv Hrvatske od 21. prosinca 2006. godine, utvrdio je da je u tom slučaju došlo do miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, ali da ona nije bila lišena svog prava vlasništva, već je to miješanje predstavljalo »kontrolu korištenja imovine u smislu 2. stavka članka 1. Protokola br. 1. Sud je prihvatio zadaću hrvatskih vlasti koje su morale postići ravnotežu između prava vlasnika i privremenih korisnika u kontekstu povratka izbjeglica i prognanika, budući se radilo o postupanju u socijalno osjetljivim stvarima. Sud je prihvatio da tuženoj državi treba priznati široku slobodu procjene, međutim, ocijenio je da vršenje diskrecionog prava države ne može za sobom povlačiti posljedice koje se ne slažu sa standardima Konvencije«.
Zaključak je Europskog suda da hrvatske vlasti nisu postigle traženu, poštenu, ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, te je stoga podnositeljica zahtjeva morala snositi prekomjeran pojedinačni teret i miješanje u pravo na vlasništvo, a da se to ne može smatrati razmjernim s legitimnim ciljem kojeg se željelo ostvariti. Povrijeđenim je Europski sud utvrdio članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ocijenivši istodobno da podnositeljica nije imala djelotvorno domaće pravno sredstvo za zaštitu svoga prava na vlasništvo zajamčenog Konvencijom, pa je došlo i do povrede članka 13. Konvencije.
Prema tome, odlučujući u konkretnom slučaju Radanović, Europski sud je utvrdio da je ograničenje prava vlasništva bilo učinjeno s legitimnim ciljem, ali je pri tome pojedincu (vlasniku imovine) nametnut prekomjeran teret. Stoga domaće vlasti nisu uspostavile poštenu ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava pojedinca. Pri tome, iz obrazloženja odluka Europskog suda nedvojbeno proizlazi da je za utvrđenje povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju bila bitna činjenica duljine trajanja ograničenja prava vlasništva, te je Europski sud kod odlučivanja o naknadi za utvrđenu povredu uzeo u obzir ukupno razdoblje od kada je vlasniku bilo onemogućeno korištenje njegove imovine.
8. Ustavni sud smatra osnovanim pozivanje podnositelja u ustavnoj tužbi da je pogrešno stajalište sudova prema kojem se u navedenoj pravnoj situaciji imaju primijeniti isključivo odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/02.). Navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju prijelazne i završne odredbe kojima se propisuje obveza Republike Hrvatske na naknadu štete u slučaju nepridržavanja rokova koji su propisani tim zakonom, a ne i obveza Republike Hrvatske na naknadu vlasniku zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u utuženom razdoblju, dakle od dana podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu za njezino vraćanje u posjed.
Ocjena je Ustavnog suda da navedene odredbe Zakona o područjima posebne državne skrbi nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.
8.1. Međutim, to ne znači da samim time, kako to smatraju sudovi, ne postoji niti materijalnopravna osnova za dosuđivanje podnositelju »naknade štete« odnosno naknade zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u utuženom razdoblju – od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje u posjed, dakle i za razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne države skrbi. Pravo podnositelja na naknadu za to razdoblje ovisit će o ocjeni suda je li podnositelju zbog duljine razdoblja u kome je bio onemogućen u posjedu svoje imovine nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg mu je ona oduzeta iz posjeda. Stoga je obveza sudova da u svakom pojedinom slučaju, pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu zbog nemogućnosti korištenja imovine, utvrde postojanje navedenih okolnosti.
Na temelju svega navedenog, polazeći od odredbe članka 16. Ustava i Protokola br. 1 uz Konvenciju, ocjena je Ustavnog suda da se u ovim slučajevima radi o naknadi koja vlasniku pripada zbog nemogućnosti korištenja imovine, koju je uzrokovala država u provedbi socijalnih mjera, poduzetih s ciljem uklanjanja posljedica ratnih zbivanja.
Mogućnost nastanka štete u takvim slučajevima potvrdio je i Europski sud u presudi Radanović protiv Hrvatske (v. točku 7.3. obrazloženja ove odluke), u kojoj je, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositeljici zahtjeva dosudio pravičnu naknadu na ime imovinske štete, uz sljedeće obrazloženje:
»Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela materijalnu štetu kao rezultat što nije imala kontrolu nad stanom od 5. studenoga 1997. godine (kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku) do 13. siječnja 2004. godine (...).
Glede gubitka najamnine, Sud prvo primjećuje da je podnositeljica zahtjeva već imala smještaj te je stoga razumno pretpostaviti da bi pokušala iznajmiti stan (...).«
9. U pogledu visine naknade, stajalište je Ustavnog suda da je neosnovano pozivanje sudova na Odluku Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. godine kojom je Vlada utvrdila visinu naknade za štetu koju će isplaćivati vlasnicima zbog nepridržavanja rokova propisanih odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi. Navedena Odluka prema ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja općenormativni akt obvezujućeg karaktera, budući da nije obvezujuća u odnosu na vlasnike imovine kojima imovina nije vraćena u posjed u rokovima propisanim stavcima 2. i 3. članka 27. Zakona. Radi se o ponudi Vlade Republike Hrvatske i to za naknadu zbog nemogućnosti korištenja imovine vlasnika koju je uzrokovala država u provedbi socijalnih mjera poduzetih s ciljem uklanjanja posljedica ratnih zbivanja. Navedeno stajalište Ustavni sud izrazio je u rješenju broj: U-II-1953/2003 i dr. od 18. lipnja 2008.
9.1. Sve gore navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, ne daje pravo podnositelju na naknadu u visini tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1. Ustava).
Naime, polazeći od legitimnog cilja zbog koga je u konkretnom slučaju podnositelju bilo ograničeno pravo vlasništva te načela razmjernosti visina naknade treba biti određena u »razumnoj vezi s vrijednošću imovine čije je vlasništvo ograničeno«.
Ustavni sud imao je u vidu stajalište Europskog suda izraženo u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. godine, u kojoj je utvrđeno sljedeće:
»(...) I na kraju, Sud ponavlja da je presuđivao da osoba koja je lišena svoga vlasništva u načelu mora dobiti naknadu u »razumnoj vezi s njegovom vrijednošću«, čak i ako »legitimni ciljevi javnoga interesa možda nalažu nadoknadu vrijednosti manju od njegove pune tržišne vrijednosti«. Iz toga slijedi da je naprijed spomenuta ravnoteža općenito postignuta kad je naknada isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njenom »tržišnom« vrijednošću, (...)«
10. Ocjena je Ustavnog suda da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva podnositelja u konkretnom slučaju trebalo prosuđivati kroz odredbe Ustava Republike Hrvatske te mjerodavne odredbe konvencijskog prava, a radi postizanja tražene poštene ravnoteže između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, a što su nadležni sudovi propustili učiniti, čime je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.
11. Stoga je, utvrdivši povredu ustavnog prava podnositelja, suglasno odredbama članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona valjalo podnositeljevu ustavnu tužbu usvojiti kao osnovanu, te ukinuti osporene odluke i predmet vratiti nadležnom sudu na ponovni postupak.
12. Odluka o objavi iz točke IV. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-195/2006
Zagreb, 18. lipnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.