2565
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Željko Potočnjak, Agata Račan, Aldo Radolović, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo T. M. iz K., kojeg zastupa I. Š., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 18. lipnja 2008. godine, donio je
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se presude:
– Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-2168/2004 od 21. studenoga 2005. i
– Općinskog suda u Kninu broj: P-356/03 od 14. rujna 2004.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Kninu na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Podnositelj je, radi povrede ustavnih prava zajamčenih odredbama članaka 29.
stavka 1. i 48. stavka 1. Ustava, podnio ustavnu tužbu protiv presude i rješenja
Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-2168/2004 od 21. studenoga 2005. i presude
i rješenja Općinskog suda u Kninu broj: P-356/03 od 14. rujna 2004.
2. Pobijanom odlukom Županijskog suda u Šibeniku odbijena je, kao neosnovana,
žalba podnositelja ustavne tužbe, kao tužitelja, u pobijanom dijelu (točka III.
izreke), te je potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu od 14. rujna 2004. Istom
odlukom uvažena je djelomično žalba podnositelja, te je u povodu žalbe, po
službenoj dužnosti, ukinuto prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odlučeno o
parničnom trošku (točka II. Izreke). U tom dijelu predmet je vraćen
prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Prvostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev
podnositelja ustavne tužbe, te je naloženo tuženoj, Republici Hrvatskoj, da na
ime naknade štete zbog korištenja stana u prizemlju stambene zgrade u K., M. 2,
za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 26. rujna 2003. godine, isplati
podnositelju ukupan iznos od 4.065,60 kuna, zajedno sa zateznim zakonskim
kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 369,76 kuna od dospijeća svakog
pojedinog iznosa (točka I. izreke). Za korištenje četverosobnog stana na prvom
katu kuće, za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 2. travnja 2003. godine,
tuženoj je naloženo da isplati podnositelju iznos od 3.780,00 kuna, zajedno s
pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 630,00 kuna,
koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (točka II. izreke).
Točkom III. izreke podnositelj je odbijen s tužbenim zahtjevom u preostalom
dijelu, kao i u cijelosti za razdoblje od 5. listopada 1998. do 31. listopada
2002. godine.
Rješenjem suda prvog stupnja podnositelj je oslobođen plaćanja sudskih
pristojbi, te mu je naloženo da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od
8.970,00 kuna.
3. Obrazlažući u ustavnoj tužbi povrede navedenih prava podnositelj ističe da je
kao vlasnik dvoetažne stambene kuće u K. sagrađene na čestici zemljišta 2980/66
z. k. ul. 2729 k.o. K. p. na adresi M. 2, a koja se u naravi sastoji od
prizemlja na kojem se nalazi nedovršen poslovni prostor i dvosobni stan površine
58,80 m2 i prvog kata na kojem se nalazi četverosobni stan površine 90 m²,
podnio tužbu protiv tužene radi naknade zbog stjecanja bez osnove. Nadalje,
podnositelj ističe da je protiv tužene Republike Hrvatske 21. svibnja 2003.
godine podnio tužbu radi isplate naknade zbog korištenja nekretnine (isplate
naknade zbog ograničenja prava vlasništva).
Podnositelj ističe da je kao razloge tužbe naveo činjenicu da je tužena,
sukladno odredbama Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom
imovinom, predmetne stanove dala na korištenje trećim osobama i to na temelju
»Rješenja o davanju privremeno imovine u posjed i korištenje« Grada Knina klasa:
371-01/97-01/1255, urbroj: 2198 10-03-97-1 od 29. rujna 1997., Komisije za
privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine Grada Knina, kao i rješenja
iste Komisije klasa: 371-01/96-01/643, ur. broj: 2198-20-02/96-1 od 4. listopada
1996., a da je on 5. listopada 1998. godine podnio zahtjev za povrat i uvođenje
u posjed njegove imovine, te da je u posjed navedene imovine (četverosobnog
stana) stupio 2. travnja 2003. godine, odnosno (dvosobnog stana u prizemlju) 26.
rujna 2003. godine.
Podnositelj ističe da je, odlučujući o njegovu zahtjevu, Općinski sud u Kninu
donio osporenu prvostupanjsku presudu i rješenje kojim je, kao nesporne, utvrdio
navedene činjenice, te je samo u dijelu usvojio njegov tužbeni zahtjev,
primjenom odredbi Zakona o područjima posebne državne skrbi, za razdoblje od 1.
studenoga 2002. do 25. rujna 2003. godine, odnosno od 1. studenoga 2002. godine
do 2. travnja 2003. godine. Pri tome, sud je visinu naknade utvrdio u mjesečnom
iznosu od 369,70 kuna, odnosno 630,00 kuna, sukladno Odluci Vlade Republike
Hrvatske o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu (»Narodne novine« broj
68/03.).
Nadalje, podnositelj ističe da je Županijski sud u Šibeniku potvrdio
prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, navodeći da »obveza Republike
Hrvatske na isplatu tražene naknade nastaje kada tuženica u zakonom određenom
roku ne vrati vlasniku u posjed imovinu ranije privremeno stavljenu pod
sekvestar«, te se u istoj presudi pozvao na Odluku Vlade Republike Hrvatske od
17. travnja 2003. godine kojom je utvrđen iznos visine naknade štete, a koja
prema toj odluci iznosi 7 kuna po m².
Podnositelj napominje da je tužbom tražio da se utvrdi da je tužena dužna
isplatiti podnositelju »naknadu zbog korištenja bez naknade« stanova u
vlasništvu podnositelja, a pravna osnova po kojoj je tužena u obvezi isplatiti
naknadu podnositelju za korištenje nekretnina u njegovu vlasništvu sadržana je u
odredbama članka 48. stavka 1. i članka 50. Ustava Republike Hrvatske, te
odredbama članka 30. stavka 2. i članka 107. stavaka 2. i 3. Zakona o vlasništvu
i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98., 137/99.,
22/00., 70/00. i 114/01.), sukladno kojima se pravo vlasništva može ograničiti
samo uz naknadu tržišne vrijednosti.
Kako je u konkretnom slučaju aktima tijela Republike Hrvatske (rješenjima o
davanju imovine na korištenje i posjed) podnositelju bilo ograničeno pravo
vlasništva na način da mu je bilo onemogućeno posjedovanje i korištenje njegove
imovine, podnositelj smatra da ima ustavno pravo na tržišnu naknadu za
ograničenje prava vlasništva koje se očitovalo kroz ograničenje prava korištenja
tijekom određenog razdoblja.
Podnositelj smatra da se u konkretnom slučaju upravo radilo o ograničenju
njegovog prava vlasništva i nemogućnosti posjedovanja, i to baš u interesu
Republike Hrvatske (davanjem iste imovine u posjed drugim osobama koje je
Republika Hrvatska morala zbrinjavati), a da je samo izostala naknada tržišne
vrijednosti podnositelju.
Unatoč tome, ističe podnositelj ustavne tužbe, prvostupanjski i drugostupanjski
sud su svoje odluke obrazložili pozivanjem na odredbe članka 27. stavaka 2. i 4.
Zakona o područjima posebne skrbi i Odluku o visini naknade Vlade Republike
Hrvatske od 17. travnja 2003. godine, iako je podnositelj kao pravnu osnovu
potraživanja zahtjeva za isplatu tržišne naknade za ograničenje prava vlasništva
istaknuo na temelju ustavnog jamstva vlasništva, o osnovanosti kojeg zahtjeva
nije u osporenim presudama navedena ni jedna jedina riječ, već su sudovi
dosuđivali naknadu zbog nemogućnosti korištenja imovine nakon 30. listopada
2002. po odredbi članka 27. Zakona o područjima od posebne državne skrbi.
Podnositelj smatra da je u razdoblju od 1995. godine pa sve do 2003. godine
Republika Hrvatska raznim propisima i primjenom tih propisa kontinuirano
ustanovila i štitila pravo privremenih korisnika na posjedovanje imovine, pa
tako i imovine podnositelja, nasuprot pravu podnositelja, kao vlasnika, da
posjeduje svoju nekretninu.
U svakom slučaju, prema mišljenju podnositelja ustavne tužbe, Republika Hrvatska
je kroz razdoblje od pet godina ograničavala njegovo vlasničko pravo na posjed
bez naknade, a redovni sudovi su ignorirali iskazano stajalište Ustavnog suda
Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-839/1997 od 25. rujna 1997. godine, prema
kojem nema uporišta za navedeno ograničenje vlasničkih prava bez naknade.
Stoga predlaže da se njegova ustavna tužba usvoji, ukinu osporene presude, te da
se predmet vrati na ponovni postupak Općinskom sudu u Kninu.
Ustavna tužba je osnovana.
4. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske
(»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem
tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako
smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o
njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda
zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
U ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje
eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navede u ustavnoj
tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava
zajamčena. Pri tome se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li
sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za
Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o
povredi ustavnog prava.
5. Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-2168/04 od 21. studenoga 2005.
godine odbijena je, kao neosnovana, žalba podnositelja protiv pobijanog dijela
prvostupanjske presude i potvrđena ta presuda, s obrazloženjem da, prema
stajalištu tog suda, obveza Republike Hrvatske na isplatu tražene naknade
nastaje kad tuženica, u zakonom određenom roku, ne vrati vlasniku u posjed
imovinu, ranije privremeno stavljenu pod sekvestar. Ocjena je tog suda da je –
budući da je u konkretnom slučaju podnositelj zahtjev za povrat imovine podnio
prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima
posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 78/02.) – tuženica bila u obvezi
vraćanja imovine u posjed tužitelju najkasnije do 30. listopada 2002. godine, pa
je protekom navedenog roka nastala obveza naknade štete koju tužitelj zbog toga
trpi. Također u presudi se ističe da je visina naknade utvrđena Odlukom Vlade
Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. godine u iznosu od 7 kuna po m²
stambenog prostora, pa kako sporni stanovi podnositelja imaju površinu od 52,80
m² odnosno 90 m², prema njegovoj je ocjeni pravilno prvostupanjski sud
primijenio materijalno pravo kada je dosudio podnositelju naknadu na način kako
je to utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Također prema stajalištu tog suda
pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev podnositelja u odnosu na
razdoblje od 5. listopada 1998. od 31. listopada 2002. godine, jer prema
njegovoj ocjeni ne postoji materijalnopravna osnova za dosuđivanje naknade.
6. Nakon analize ustavne tužbe, osporenih odluka, odgovarajućih ustavnih i
odredbi konvencijskog prava, Ustavni sud je ustavnu tužbu ocijenio osnovanom.
6.1. Nesporno je da je na temelju odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i
upravljanju određenom imovinom, pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na
korištenje stavljana imovina u privatnom vlasništvu koja se nalazila na
teritoriju Republike Hrvatske i koju su njezini vlasnici napustili, a u svrhu
njezine zaštite. Također je nesporno da je, suglasno odredbama Zakona o
područjima posebne državne skrbi (odredbe članaka 8. i 10.), koji je stupio na
pravnu snagu 12. lipnja 1996. godine, bila propisana mogućnost da se
naseljenicima na područjima posebne državne skrbi dodijele na korištenje
obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste
ih u smislu odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom
imovinom.
Slijedi, a što niti ne spori podnositelj u postupku koji je prethodio ustavnoj
tužbi, kao i u samoj ustavnoj tužbi, da su podnositeljeve nekretnine dane na
korištenje privremenim korisnicima suglasno tada mjerodavnim zakonskim
odredbama, što je bilo u skladu s općim interesom. Te mjere učinjene su s
legitimnim ciljem, koji se ogledao u zaštiti imovine koja je bila napuštena od
propadanja i devastacije, te omogućavanju osobama koje su bile raseljene ili su
ostale bez domova, koji su uništeni u ratu, da riješe stambene potrebe.
6.2. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-839/1997 od 25. rujna
1997. godine, između ostalog, navodi:
»Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, svrha Zakona i njegov temeljni sadržaj izražen
u člancima 1. i 2., niti sa stajališta Ustava Republike Hrvatske, niti Europske
konvencije, nisu upitni te je zahtjev i prijedloge za ukidanje cijelog Zakona o
privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom Sud utvrdio
neosnovanim.
Ustavni sud je, međutim, polazeći od svog višekratno ponavljanog stajališta da
se i zakonom mogu utvrditi samo takva ograničenja ustavnih sloboda i prava koja
su primjerena (razmjerna) svrsi ograničenja (u ovom slučaju zaštiti interesa
Republike kroz zaštitu imovine od devastacije) i koja ne dovode samo ustavno
pravo u pitanje, pažljivo ispitao sve druge odredbe osporenog Zakona.
U tom ispitivanju dvojbe su se pojavile u pogledu većeg broja odredaba Zakona,
posebno u pogledu nedovoljne definiranosti pojma napuštena imovina (članak 2.),
davanja imovine u posjed i na korištenje te zaštite prava vlasnika u tom
postupku (članak 5.) te prava i ovlasti privremenih posjednika (članak 7.), a te
dvojbe dobrim dijelom su proizišle i iz saznanja o slučajevima konkretne
primjene tih odredaba, suprotno temeljnom sadržaju i svrsi Zakona.«
U konkretnom slučaju nesporno je da podnositelju nije bilo oduzeto vlasništvo,
već je bio ograničen u njegovu korištenju.
7. Međutim, predmet postupka koji je prethodio ustavnoj tužbi bilo je pitanje je
li Republika Hrvatska odgovorna za prekomjerno ograničenje prava vlasništva koje
se očituje u nemogućnosti posjedovanja nekretnina u vlasništvu podnositelja
ustavne tužbe i to od dana kada je podnositelj podnio tužbeni zahtjev za
povratom posjeda tih nekretnina.
7.1. Ustav Republike Hrvatske u odredbi članka 48. jamči pravo vlasništva, dok
je odredbom članka 50. Ustava propisano da je zakonom moguće u interesu
Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne
vrijednosti (stavak 1.), odnosno da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava
mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike,
prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (stavak 2.).
Članak 16. Ustava glasi:
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za
ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju propisuje:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva.
Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz
uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da
primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u
skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa
ili kazni.
7.2. Polazeći od navedenih odredbi Ustava Republike Hrvatske, te odredbe članka
1. Protokola 1. uz Konvenciju, čije su odredbe, sukladno odredbi članka 140.
Ustava Republike Hrvatske, postale sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka
Republike Hrvatske, stupanjem na pravnu snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11
uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine –
Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak.)
dana 5. studenoga 1997. godine, u provedenom postupku bilo je potrebno utvrditi
je li navedeno ograničenje prava vlasništva podnositelja ustavne tužbe, a koje
se ogledalo u nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina, nametnulo
prekomjerni teret podnositelju ustavne tužbe.
7.3. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), odlučujući
u povodu zahtjeva podnijetog glede povrata privatne imovine koja je bila dana na
privremeno korištenje nakon oslobođenja okupiranih dijelova Republike Hrvatske i
naknade za njezino korištenje, presudom Radanović protiv Hrvatske od 21.
prosinca 2006. godine, utvrdio je da je u tom slučaju došlo do miješanja u pravo
podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, ali da ona nije bila lišena svog prava
vlasništva, već je to miješanje predstavljalo »kontrolu korištenja imovine u
smislu 2. stavka članka 1. Protokola br. 1. Sud je prihvatio zadaću hrvatskih
vlasti koje su morale postići ravnotežu između prava vlasnika i privremenih
korisnika u kontekstu povratka izbjeglica i prognanika, budući se radilo o
postupanju u socijalno osjetljivim stvarima. Sud je prihvatio da tuženoj državi
treba priznati široku slobodu procjene, međutim, ocijenio je da vršenje
diskrecionog prava države ne može za sobom povlačiti posljedice koje se ne slažu
sa standardima Konvencije«.
Zaključak je Europskog suda da hrvatske vlasti nisu postigle traženu, poštenu,
ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava podnositeljice
zahtjeva na vlasništvo, te je stoga podnositeljica zahtjeva morala snositi
prekomjeran pojedinačni teret i miješanje u pravo na vlasništvo, a da se to ne
može smatrati razmjernim s legitimnim ciljem kojeg se željelo ostvariti.
Povrijeđenim je Europski sud utvrdio članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju,
ocijenivši istodobno da podnositeljica nije imala djelotvorno domaće pravno
sredstvo za zaštitu svoga prava na vlasništvo zajamčenog Konvencijom, pa je
došlo i do povrede članka 13. Konvencije.
Prema tome, odlučujući u konkretnom slučaju Radanović, Europski sud je utvrdio
da je ograničenje prava vlasništva bilo učinjeno s legitimnim ciljem, ali je pri
tome pojedincu (vlasniku imovine) nametnut prekomjeran teret. Stoga domaće
vlasti nisu uspostavile poštenu ravnotežu između općeg interesa zajednice i
zaštite prava pojedinca. Pri tome, iz obrazloženja odluka Europskog suda
nedvojbeno proizlazi da je za utvrđenje povrede prava vlasništva zajamčenog
člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju bila bitna činjenica duljine trajanja
ograničenja prava vlasništva, te je Europski sud kod odlučivanja o naknadi za
utvrđenu povredu uzeo u obzir ukupno razdoblje od kada je vlasniku bilo
onemogućeno korištenje njegove imovine.
8. Ustavni sud smatra osnovanim pozivanje podnositelja u ustavnoj tužbi da je
pogrešno stajalište sudova prema kojem se u navedenoj pravnoj situaciji imaju
primijeniti isključivo odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima
posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/02.). Navedene odredbe Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi, prema ocjeni
Ustavnog suda, predstavljaju prijelazne i završne odredbe kojima se propisuje
obveza Republike Hrvatske na naknadu štete u slučaju nepridržavanja rokova koji
su propisani tim zakonom, a ne i obveza Republike Hrvatske na naknadu vlasniku
zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u utuženom razdoblju, dakle od dana
podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu za njezino vraćanje u posjed.
Ocjena je Ustavnog suda da navedene odredbe Zakona o područjima posebne državne
skrbi nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.
8.1. Međutim, to ne znači da samim time, kako to smatraju sudovi, ne postoji
niti materijalnopravna osnova za dosuđivanje podnositelju »naknade štete«
odnosno naknade zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u utuženom razdoblju –
od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje u posjed, dakle i za razdoblje
prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima
posebne države skrbi. Pravo podnositelja na naknadu za to razdoblje ovisit će o
ocjeni suda je li podnositelju zbog duljine razdoblja u kome je bio onemogućen u
posjedu svoje imovine nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj zbog
kojeg mu je ona oduzeta iz posjeda. Stoga je obveza sudova da u svakom pojedinom
slučaju, pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu zbog
nemogućnosti korištenja imovine, utvrde postojanje navedenih okolnosti.
Na temelju svega navedenog, polazeći od odredbe članka 16. Ustava i Protokola br.
1 uz Konvenciju, ocjena je Ustavnog suda da se u ovim slučajevima radi o naknadi
koja vlasniku pripada zbog nemogućnosti korištenja imovine, koju je uzrokovala
država u provedbi socijalnih mjera, poduzetih s ciljem uklanjanja posljedica
ratnih zbivanja.
Mogućnost nastanka štete u takvim slučajevima potvrdio je i Europski sud u
presudi Radanović protiv Hrvatske (v. točku 7.3. obrazloženja ove odluke), u
kojoj je, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositeljici zahtjeva dosudio
pravičnu naknadu na ime imovinske štete, uz sljedeće obrazloženje:
»Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela materijalnu štetu
kao rezultat što nije imala kontrolu nad stanom od 5. studenoga 1997. godine
(kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku) do 13. siječnja 2004.
godine (...).
Glede gubitka najamnine, Sud prvo primjećuje da je podnositeljica zahtjeva već
imala smještaj te je stoga razumno pretpostaviti da bi pokušala iznajmiti stan
(...).«
9. U pogledu visine naknade, stajalište je Ustavnog suda da je neosnovano
pozivanje sudova na Odluku Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. godine
kojom je Vlada utvrdila visinu naknade za štetu koju će isplaćivati vlasnicima
zbog nepridržavanja rokova propisanih odredbama Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o područjima posebne državne skrbi. Navedena Odluka prema ocjeni Ustavnog
suda ne predstavlja općenormativni akt obvezujućeg karaktera, budući da nije
obvezujuća u odnosu na vlasnike imovine kojima imovina nije vraćena u posjed u
rokovima propisanim stavcima 2. i 3. članka 27. Zakona. Radi se o ponudi Vlade
Republike Hrvatske i to za naknadu zbog nemogućnosti korištenja imovine vlasnika
koju je uzrokovala država u provedbi socijalnih mjera poduzetih s ciljem
uklanjanja posljedica ratnih zbivanja. Navedeno stajalište Ustavni sud izrazio
je u rješenju broj: U-II-1953/2003 i dr. od 18. lipnja 2008.
9.1. Sve gore navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, ne daje pravo podnositelju
na naknadu u visini tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1. Ustava).
Naime, polazeći od legitimnog cilja zbog koga je u konkretnom slučaju
podnositelju bilo ograničeno pravo vlasništva te načela razmjernosti visina
naknade treba biti određena u »razumnoj vezi s vrijednošću imovine čije je
vlasništvo ograničeno«.
Ustavni sud imao je u vidu stajalište Europskog suda izraženo u presudi Gashi
protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. godine, u kojoj je utvrđeno sljedeće:
»(...) I na kraju, Sud ponavlja da je presuđivao da osoba koja je lišena svoga
vlasništva u načelu mora dobiti naknadu u »razumnoj vezi s njegovom
vrijednošću«, čak i ako »legitimni ciljevi javnoga interesa možda nalažu
nadoknadu vrijednosti manju od njegove pune tržišne vrijednosti«. Iz toga
slijedi da je naprijed spomenuta ravnoteža općenito postignuta kad je naknada
isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njenom »tržišnom«
vrijednošću, (...)«
10. Ocjena je Ustavnog suda da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva podnositelja u
konkretnom slučaju trebalo prosuđivati kroz odredbe Ustava Republike Hrvatske te
mjerodavne odredbe konvencijskog prava, a radi postizanja tražene poštene
ravnoteže između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih
prava pojedinca, a što su nadležni sudovi propustili učiniti, čime je
podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom
članka 29. stavka 1. Ustava.
11. Stoga je, utvrdivši povredu ustavnog prava podnositelja, suglasno odredbama
članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona valjalo podnositeljevu ustavnu tužbu
usvojiti kao osnovanu, te ukinuti osporene odluke i predmet vratiti nadležnom
sudu na ponovni postupak.
12. Odluka o objavi iz točke IV. izreke temelji se na odredbi članka 29.
Ustavnog zakona.
Broj: U-III-195/2006
Zagreb, 18. lipnja 2008.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.