USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2579

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Željko Potočnjak, Agata Račan, Aldo Radolović, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 18. lipnja 2008. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 14. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 73/00. i 87/00. – ispravak).
II. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 16. stavka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/02.).
III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Nikola Vukas iz Benkovca (u daljnjem tekstu: predlagatelj), podnio je prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske i to:
– odredbe članka 14. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 73/00. i 87/00.-ispravak; u daljnjem tekstu: ZID ZPPDS iz 2000.), te
– odredbe članka 16. stavka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima od posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/02.; u daljnjem tekstu: ZID ZPPDS iz 2002.).
2. Pročišćeni tekst Zakona o područjima posebne državne skrbi na temelju odredbe članka 31. ZID ZPPDS iz 2002. utvrdio je Odbor za zakonodavstvo Hrvatskog sabora na 98. sjednici 28. siječnja 2003. Pročišćeni tekst Zakona o područjima posebne državne skrbi objavljen je u »Narodnim novinama« broj 26 od 20. veljače 2003. godine.
Ustavni sud utvrđuje da se u pročišćenom tekstu Zakona o područjima posebne državne skrbi osporene odredbe nalaze u V. poglavlju pod nazivom »PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE“. Odredba članka 14. stavka 5. ZID ZPPDS iz 2000. sadržana je u članku 24. stavku 5. Zakona o područjima posebne državne skrbi, a odredba članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS iz 2002. u odredbi članka 27. stavka 4. Zakona o područjima posebne državne skrbi.
Ustavni sud u ovom rješenju osporene odredbe označava prema izvornoj numeraciji na dan stupanja na snagu ZID ZPPDS-a iz 2000. i ZID ZPPDS iz 2002.
3. Osporena odredba članka 14. stavka 5. (članak 24. stavak 5. – pročišćenog teksa) ZID ZPPDS iz 2000. godine glasi:
(...)
5) Ako u roku od 6 mjeseci Ministarstvo nije osiguralo alternativni smještaj iz stavka 4. ovoga članka korisniku imovine i imovinu vratilo u posjed vlasniku, dužno je na zahtjev vlasnika zaključiti s vlasnikom ugovor o najmu obiteljske kuće ili stana koji se sklapa na vrijeme do povrata u posjed vlasniku. Obvezni sadržaj ugovora o najmu odredit će Vlada Republike Hrvatske posebnim propisom u roku 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
Osporena odredba članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS (članak 27. stavka 4. – pročišćenog teksta) iz 2002 glasi:
(...)
4) Vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine a kojem se imovina u rokovima iz stavka 2. i 3. ovoga članka ne vrati u posjed, država je dužna naknaditi zbog toga pretrpljenu štetu.
4. U podnesenim prijedlozima predlagatelj ističe kako je »(...) Republika Hrvatska Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (»Narodne novine« broj 73/95.) svu imovinu izbjeglih, a radi se isključivo o Srbima, stavila pod privremenu upravu Republike Hrvatske »u cilju njezine zaštite«, a koja uprava nad tom imovinom još uvijek traje u najvećem broju slučajeva, iako je taj zakon prestao važiti, ali su ostale pravne posljedice (...)«, a budući da »(...) povrat imovine njenim vlasnicima nije izvršen u najvećem broju slučajeva«.
4.1. U prijedlogu (predmet broj: U-I-351/2001) kojim osporava odredbu članka 14. stavka 5. ZID ZPPDS iz 2000. godine, predlagatelj ističe da se »(...) i nadalje takve kuće i stanovi koriste od strane privremenih korisnika, dok vlasnici nemaju pravo na stambeno zbrinjavanje ili na pravičnu naknadu zbog ograničenja prava vlasništva (...)«. Osporenom odredbom, ističe predlagatelj, propisano je da će se »(...) ukoliko se u roku od 6 mjeseci od strane Ministarstva ne osigura alternativni smještaj osobi iz stavka 4. tog članka, odnosno ako u tom roku nije korisnik imovine imovinu vratio u posjed vlasniku, da će se onda na zahtjev vlasnika s vlasnikom sklopiti ugovor o najmu obiteljske kuće ili stana na vrijeme do povratka u posjed vlasniku, a sve to umjesto da nadležni organi utvrde pravo na naknadu vlasniku, koji je zatražio povrat imovine, od dana kad je zatražio povrat, odnosno predaju svoje imovine u posjed, a po tržišnoj vrijednosti (rente, najma ili stanarine za svoju kuću ili stan) u skladu s člankom 50. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske«. Slijedom navedenog, nalazi da se osporenom odredbom članka 14. stavka 5. ZID ZPPDS iz 2000. »(...) u nedogled, praktično ograničava pravo vlasništva, opet građana srpske nacionalnosti (...)«.
4.2. U prijedlogu (predmet broj: U-I-14/2003) kojim osporava odredbu članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS iz 2002. godine predlagatelj ističe da je »(...) propisivanje prava na naknadu zbog pretrpljene štete od vremena propisanog u stavku 2. i 3., a u smislu stavka 4. članka 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/2002) neustavno i suprotno odredbi članka 50. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, jer pravo na naknadu štete pripada vlasnicima od dana kada je ona nastala odnosno od kada štetu trpe ili od dana kada je s njihovom imovinom raspolagano i ograničeno im pravo vlasništva ili im je ta imovina privremeno data drugom u posjed, kao što je to slučaj s imovinom iz članka 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi“.
4.3. Podneskom od 28. veljače 2003. godine, predlagatelj ističe da je bit svih njegovih prijedloga »(...) da se utvrdi nesuglasnost istih ili sličnih odredbi navedenih propisa u pogledu raspolaganja imovinom vlasnika izbjeglih Srba, kao i povratnika, čija je imovina stavljena pod privremenu upravu Republike Hrvatske, bez naknade odnosno bez naknade u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske«.
Prema predlagatelju »svi ti propisi u suprotnosti su s člancima 3., 5., 14., 15., 17., 19., 26., 32. stavku 2., 34., 48., 50. i 52. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (posebno članku 33.)«.

Prijedlozi nisu osnovani.

5. Polazeći od navoda predlagatelja, neposredno mjerodavne odredbe Ustava za ocjenu osporenih odredbi Zakona su:
Odredba članka 3. Ustava, koja propisuje:
(...) nepovredivost vlasništva, (...), vladavina prava (...) najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
Odredba članka 5. stavka 1., koja glasi:
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom (...).
Odredba članka 16. Ustava, koja glasi:
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Odredba članka 48. stavka 1. Ustava:
Jamči se pravo vlasništva.
Odredbe članka 50. Ustava koje glase:
Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.
6. Predlagatelj osporava odredbe Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96. – ispravak, 124/97., 79/99., 73/00., 87/00. – ispravak, 127/00., 94/01., 88/02., 26/03. – pročišćeni tekst, 42/05. i 90/05.).
Zakonom o područjima posebne državne skrbi utvrđuju se područja o kojima Republika Hrvatska posebno skrbi, kao i poticajne mjere za njihovu obnovu i razvitak (članak 1. Zakona).
Prema članku 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi, područja posebne državne skrbi utvrđuju se, između ostaloga, i radi otklanjanja posljedica rata i bržeg povratka prognanika i izbjeglica. Prava iz tog Zakona ostvaruju fizičke osobe koje imaju prebivalište i borave na područjima posebne državne skrbi, te pravne osobe koje imaju sjedište na područjima posebne državne skrbi (u daljnjem tekstu: korisnici).
Zakon o područjima posebne državne skrbi stupio je na pravnu snagu 12. lipnja 1996. godine.
Jedna od poticajnih mjera, propisana radi ostvarenja prethodno navedene svrhe Zakona o područjima posebne državne skrbi, jest i stambeno zbrinjavanje kroz dodjelu kuća i stanova.
Tako je odredbom članka 8. stavka 3. Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96. i 57/96.-ispravak, u daljnjem tekstu: ZPPDS iz 1996.) propisano da će se naseljenicima (korisnicima) dati na korištenje, ovisno o mjestu naseljavanja i djelatnosti kojom će se baviti, stan ili obiteljska kuća, a ako je riječ o poljoprivrednom kućanstvu i pripadajuće zemljište.
U članku 10. stavku 1. ZPPDS iz 1996. propisano je da nekretnine prema članku 8. stavku 3. Zakona o područjima posebne državne skrbi čine:
– nekretnine koje su do stupanja na snagu toga Zakona u vlasništvu državnih ili društvenih pravnih osoba,
– obiteljske kuće i stanovi koji će se u organizaciji Ministarstva razvitka i obnove po posebnom programu sredstvima iz državnog proračuna izgraditi na područjima posebne državne skrbi, ako na tim područjima nema raspoloživog prostora za potrebe naseljenika.
Međutim, odredbom stavka 2. istog članka ZPPDS iz 1996., propisano je da se na prijedlog Ministarstva naseljenicima (korisnicima) dodjeljuju obiteljske kuće, odnosno poljoprivredno kućanstvo i pripadajuće zemljište ili stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (»Narodne novine« broj 73/95.) po odredbama toga Zakona.
Istim člankom je u odredbi stavka 3. propisano da će, ukoliko se u vrijeme korištenja nekretnine iz stavka 2. toga članka, nekretnina vrati u posjed i na korištenje vlasniku, Ministarstvo imati obvezu osigurati naseljeniku drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću, po mogućnosti u najbližem naselju istog područja posebne državne skrbi.
Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (»Narodne novine« broj 73/95., 7/96. i 100/97.), na kojeg predlagatelj upire u podnesenim prijedlozima, stupio je na pravnu snagu 27. rujna 1995. godine, a prestao je važiti donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (»Narodne novine« broj 101/98.) dana 4. kolovoza 1998. godine. Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom pod privremenu upravu Republike Hrvatske stavljena je imovina koja se je nalazila na ranije okupiranom području, a koju su vlasnici napustili i osobno je nisu koristili.
Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom bio je predmet ustavnosudske ocjene, te je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-1037/1995 i dr. (»Narodne novine« broj 100/97. i 119/97.), ukinuo odredbe članaka 8., 9. stavka 2. i 11. stavka 1. tog Zakona.
Imovina koja je na temelju odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom stavljena pod privremenu upravu Republike Hrvatske nalazila se i na područjima Republike Hrvatske koja su donošenjem ZPPDS iz 1996. (12. lipnja 1996.) proglašena područjima o kojima Republika Hrvatska posebno skrbi.
Danom stupanja na snagu Zakona o područjima posebne državne skrbi imovina koja je na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju imovinom preuzeta pod privremenu upravu Republike Hrvatske, nije bila u cijelosti vraćena u posjed vlasnicima te je suglasno odredbi članka 10. stavka 3. ZPPDS iz 1996. bila propisana mogućnost da se ta imovina dodijeli na privremeno korištenje naseljenicima (korisnicima) na temelju odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (članak 5. tog Zakona).
7. U podnesenom prijedlogu (predmet U-I-351/2001) predlagatelj osporava odredbu članka 14. stavka 5. ZID ZPPDS iz 2000. godine koji je stupio na pravnu snagu 29. srpnja 2000.
Tada su već prestale okolnosti zbog kojih je donesen Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, te je prestao važiti 4. kolovoza 1998. godine.
Odredbom članka 6. ZID ZPPDS iz 2000. godine, zakonodavac je vodeći računa o promijenjenim okolnostima na tim područjima, izmijenio odredbu članka 8. Zakona o područjima posebne državne skrbi, a odredbom članka 7. odredbu članka 10. ZPPDS iz 1996.
Izmijenjena odredba članka 10. ZPPDS glasi:
(1) Nekretnine koje se prema članku 8. stavku 2. ovoga Zakona daju u najam ili dodjeljuju u vlasništvo, čine:
1. stanovi ili obiteljske kuće u vlasništvu države, te građevinsko zemljište u vlasništvu države,
2. stanovi ili obiteljske kuće koji će se po posebnim programima sredstvima iz donacija i državnog proračuna graditi u područjima posebne državne skrbi, ako na tim područjima nema raspoloživog prostora za potrebe korisnika.
(2) Osim nekretnina iz stavka 1. ovoga članka korisniku se dodjeljuje osnovni građevinski materijal za izgradnju obiteljske kuće u područjima posebne državne skrbi, po posebnim programima sredstvima iz donacija i državnog proračuna.
Slijedi da se izmijenjenom odredbom članka 10. ZPPDS iz 2000. više ne predviđa kao mogućnost dodjele u najam obiteljskih kuća, odnosno poljoprivrednog kućanstva i pripadajućeg zemljišta ili stanova u vlasništvu fizičkih osoba, već se predviđa dodjela u najam ili u vlasništvo stanova ili obiteljskih kuća koji su u vlasništvu države, odnosno dodjela građevinskog zemljišta u vlasništvu države.
Slijedom navedenog odredbom članka 14. ZID ZPPDS iz 2000. propisano je sljedeće:
(1) Imovina u vlasništvu fizičkih osoba dana na privremeno korištenje drugim osobama prema odredbama ovoga Zakona vratit će se u posjed vlasnika u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva vlasnika imovine.
(2) Zahtjevi za povrat imovine iz stavka 1. ovoga članka podneseni prije stupanja na snagu ovoga Zakona riješit će se u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
(3) Imovina čije vraćanje traži vlasnik imovine vraća se rješenjem o ukidanju rješenja o davanju imovine na privremeno korištenje drugim osobama, koje donosi Ministarstvo za imovinu dodijeljenu prema ovome Zakonu.
(4) Ministarstvo je osobi koja je kao korisnik privremeno koristila imovinu iz stavka 1. ovoga članka dužno u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva vlasnika imovine da mu se imovina vrati u posjed osigurati sukladno odredbi članka 8. ovoga Zakona najam stana ili obiteljske kuće u državnom vlasništvu ili dodijeliti u vlasništvo građevinsko zemljište u vlasništvu države i osnovni građevinski materijal za izgradnju obiteljske kuće, ako u vlasništvu nema stan ili obiteljsku kuću u Republici Hrvatskoj.
(5) Ako u roku od 6 mjeseci Ministarstvo nije osiguralo alternativni smještaj iz stavka 4. ovoga članka korisniku imovine i imovinu vratilo u posjed vlasniku, dužno je na zahtjev vlasnika zaključiti s vlasnikom ugovor o najmu obiteljske kuće ili stana koji se sklapa na vrijeme do povrata u posjed vlasniku. Obvezni sadržaj ugovora o najmu odredit će Vlada Republike Hrvatske posebnim propisom u roku 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
Citiranom odredbom članka 14. ZID ZPPDS iz 2000., zakonodavac je propisao u kojem roku i na koji način se preostala imovina u vlasništvu fizičkih osoba koja se nalazi na područjima posebne državne skrbi, a koja je na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, odnosno ZPPDS iz 1996., dana na privremeno korištenje drugim osobama – korisnicima, ima vratiti u posjed vlasniku imovine.
Imajući u vidu razloge kojima predlagatelj osporava odredbu članka 14. ZID ZPPDS iz 2000., Ustavni sud je u provedenom ustavnosudskom postupku razmotrio sljedeća pitanja:
– je li ograničenje prava vlasništva koje se očituje u propisivanju roka od šest mjeseci od podnošenja zahtjeva za povratom posjeda nekretnine, odnosno roka od šest mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona, odnosno propisivanjem mogućnosti zaključenja ugovora o najmu, učinjeno radi ostvarenja legitimnog cilja propisanog Ustavom Republike Hrvatske?
– ako da, jesu li uvjeti pod kojima je pravo vlasništva ograničeno u konkretnom slučaju razmjerni legitimnom cilju koji se želi postići?
Prema ocjeni Ustavnog suda nisu osnovani navodi predlagatelja da se osporenom odredbom »u nedogled praktično ograničava pravo vlasništva«. Upravo suprotno stajalištu podnositelja, osporenom odredbom, koja po svom sadržaju predstavlja prijelaznu i završnu odredbu, određuje se relativno kratak rok (od šest mjeseci) u kojem se imovina u vlasništvu fizičkih osoba dana na privremeno korištenje drugim osobama prema odredbama toga Zakona, a na zahtjev vlasnika, ima vratiti u posjed vlasniku, odnosno, propisuje rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZID ZPPDS iz 2000. godine, ukoliko je zahtjev za povrat imovine podnesen prije stupanja na snagu tog propisa.
Osporenom odredbom članka 14. stavka 5. ZID ZPPDS iz 2000. propisuje se obveza nadležnom Ministarstvu da, ukoliko nije u roku od šest mjeseci osiguralo alternativni smještaj korisniku imovine i imovinu vratilo u posjed vlasniku, opet isključivo na zahtjev vlasnika, zaključi s vlasnikom ugovor o najmu obiteljske kuće ili stana koji se sklapa na vrijeme do povrata imovine u posjed vlasniku.
Iz sadržaja osporene odredbe, suprotno navodima predlagatelja, nije vlasniku imovine propisana obveza na sklapanje ugovora o najmu, te slijedom navedenog niti mu se odriče pravo da od države, u postupku pred nadležnim sudom, zahtijeva odgovarajuću naknadu zbog nemogućnosti korištenja svoje imovine.
Stoga, polazeći od odredbe članka 50. stavka 2. Ustava prema kojoj se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštita interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi, Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju ograničenje prava vlasništva koje se ogleda u nemogućnosti stupanja u posjed i korištenja imovine, učinjeno radi zaštite interesa Republike Hrvatske, a to je uklanjanja posljedica rata, zaštite te imovine, te bržeg povratka prognanika i izbjeglica kroz njihovo stambeno zbrinjavanje.
Također ocjena je Ustavnog suda da je navedeno ograničenje poduzeto radi ostvarenja legitimnog cilja propisanog odredbom članka 16. stavka 1. Ustava te da ono nije nerazmjerno naravi potrebe zbog koje je propisano, a to je radi zaštite pravnog poretka, te prava i sloboda drugih, odnosno u konkretnom slučaju naseljenika.
S obzirom na navedeno Ustavni sud ocjenjuje da članak 14. stavak 5. ZID ZPPDS iz 2000., nije u nesuglasnosti s ustavnim odredbama koje predlagatelj navodi u prijedlogu.
8. Predlagatelj prijedlogom od 2. siječnja 2003. godine (predmet broj: U-I-14/2003) predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS iz 2002.
ZID ZPPDS iz 2002. godine stupio je na pravnu snagu 1. kolovoza 2002. godine.
Zakonodavac je odredbom članka 5. izmijenio odredbu članka 8. Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96.-ispravak, 124/97., 79/99. i 73/00.), a odredbom članka 6. taj Zakon dopunio člancima 8.a i 8.b.
Također odredbom članka 12. ZID ZPPDS iz 2002., propisano je da se iza poglavlja II. dodaje novo poglavlje II.a pod nazivom »POVRAT PRIVREMENO PREUZETE IMOVINE«, kao i novi članci 20.a, 20.b i 20.c.
Odredbama članaka 16. do 32. ZID ZPPDS iz 2002. dopunjuje se Zakon o područjima posebne državne skrbi, te navedene odredbe predstavljaju prijelazne i završne odredbe tog Zakona.
Odredbom članka 16. ZID ZPPDS iz 2002. propisano je:
(1) Ministarstvo će ukinuti rješenja donesena po Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a koja, do stupanja na snagu ovoga Zakona, nadležna stambena komisija nije ukinula.
(2) Ministarstvo će do 30. listopada 2002. donijeti rješenja o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine prije stupanja na snagu ovoga Zakona, i to prema redoslijedu zaprimanja zahtjeva.
(3) Ministarstvo će do 31. prosinca 2002. donijeti rješenja o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji podnese zahtjev za povrat imovine nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, i to prema redoslijedu zaprimanja zahtjeva.
(4) Vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine a kojem se imovina u rokovima iz stavka 2. i 3. ovoga članka ne vrati u posjed, država je dužna naknaditi zbog toga pretrpljenu štetu.
Navedenom odredbom zakonodavac je obzirom na izvršene izmjene i dopune Zakona o područjima posebne državne skrbi, osobito na novododanu glavu II.a (POVRAT PRIVREMENO PREUZETE IMOVINE), propisao obvezu ukidanja rješenja donesenih po odredbama Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a koja nadležna stambena komisija nije ukinula do dana stupanja na snagu toga Zakona, neovisno o tome je li vlasnik imovine podnio zahtjev za povratom imovine (stavak 1.).
Nadalje, člankom 16. u stavcima 2. i 3. propisani su krajnji rokovi do kojeg nadležno Ministarstvo ima obvezu donijeti rješenja o ukidanju rješenja iz stavka 1. tog članka (to je 30. listopada 2002., a što je tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona), te izvršiti vraćanje imovine vlasniku koji je podnio zahtjev za povratom imovine (to je 31. prosinac 2002., a što je pet mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona).
Osporena odredba članka 16. stavka 4. ZID ZPPDS iz 2002., za koju predlagatelj nalazi da nije u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske, propisuje obvezu države na naknadu štete ukoliko se u rokovim propisanim u članku 16. stavcima 2. i 3. imovina ne vrati vlasnicima u posjed.
Osvrćući se na navode predlagatelja da je navedenom odredbom trebalo propisati naknadu štete za cijelo vrijeme za koje vlasnici nisu bili u posjedu svoje imovine, potrebno je istaknuti, da je osporenom odredbom, koja je po svom sadržaju prijelazna i završna odredba, zakonodavac propisao obvezu državi na naknadu štete vlasniku imovine, ali zbog nepridržavanja rokova propisanih navedenom zakonskom odredbom (u stavcima 2. i 3. istog članka).
Osporena zakonska odredba, prema ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način ne prekludira pravo vlasnika privremeno preuzete imovine da od države, u postupku pred nadležnim sudom, zahtijeva odgovarajuću naknadu zbog nemogućnosti korištenja svoje imovine, budući da je tom odredbom propisano samo pravo na naknadu štete zbog nepridržavanja rokova propisanih člankom 16. stavcima 2. i 3. ZID ZPPDS iz 2002. godine.
Polazeći od svega navedenog stajalište je Suda da je zakonodavac osporenu odredbu donio u okviru ovlasti propisanih člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava, te da ona stoga nije u nesuglasju s odredbama Ustava na koje predlagatelj u svom prijedlogu upućuje.
9. Sud nije razmatrao navode predlagatelja o suprotnosti osporenog Zakona sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06.), jer međusobna usklađenost zakona nije predmet ustavnosudske ocjene u smislu članka 128. Ustava.
10. Slijedom iznesenoga, na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona riješeno je kao u točkama I. i II. izreke.
11. Odluka o objavi iz točke III. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-351/2001
U-I-14/2003
Zagreb, 18. lipnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.