USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2712

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenuo S. V. iz Z., na sjednici održanoj 2. srpnja 2008., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2250/02 od 20. rujna 2005.
Navedenom presudom i rješenjem odbijena je podnositeljeva žalba i potvrđena presuda (i rješenje) Općinskog suda u Zagrebu broj: P-1038/94 od 2. veljače 2001., u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelja) za utvrđenje da je on vlasnik stana u naselju J. II., u prizemlju objekta K-4-3, sagrađenog na k.č.br. 5474/2 k.o. R., površine 92,20 m2.
Nadalje, odbijena je podnositeljeva žalba i u dijelu koji se odnosi na pobijano prvostupanjsko rješenje, a kojim je odbačena podnositeljeva tužba u dijelu kojim je zahtijevao utvrđenje da je podmirio sva potraživanja tuženika (Stambene zadruge »Z.«) iz Ugovora o međusobnim imovinskim pravima i obvezama od 30. rujna 1980.
Točkom II. osporenog drugostupanjskog rješenja usvojena je, međutim, žalba podnositelja i ukinuta pobijana prvostupanjska presuda (i rješenje) u dijelu kojim je podnositelj bio odbijen sa zahtjevom za izdavanje tabularne isprave (kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka) te je, u tom dijelu, premet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su mu povrijeđena ustavna prava. Posebice navodi »pravo na pravedno i pošteno suđenje«, ali se izrijekom poziva na odredbe članaka 4., 6., 19., 20. i 117. Ustava, koje očigledno nisu ni u kakvoj svezi s predmetom spora u konkretnom slučaju i samim sadržajem i razlozima ustavne tužbe.
U naknadnom podnesku – dopuni ustavne tužbe podnositelj je naveo da smatra povrijeđenim ustavna prava iz članka 14. stavka 2., članka 26. i članka 29. stavka 1. Ustava.
U kontekstu povrede »prava na pravedno i pošteno suđenje« podnositelj navodi kako se ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu očitovali na njegove primjedbe i argumente, već su »samo prihvaćali tuženikove tvrdnje, koje nisu ničim dokazane« pa, stoga, nije u postupku bio »jednakopravan«. Nadalje, navodi koje su to bile činjenične tvrdnje tuženika koje ovaj nije potkrijepio dokazima, a sudovi su ih, kako smatra, neosnovano prihvatili (da je sporni stan predan u posjed podnositelju, da podnositelj ima ključeve stana, da u njemu živi, itd.). Napose, podnositelj smatra »neshvatljivim« stajalište prvostupanjskog suda kako valja odbiti njegov zahtjev na utvrđenje prava vlasništva spornog stana s obzirom da to vlasništvo nije upisano u zemljišne knjige – budući da je on baš iz tog razloga, da bi dobio valjanu ispravu za upis prava vlasništva, i podnio tužbu.
Predlaže ukidanje osporenih presuda.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Uvidom u prvostupanjsku presudu i rješenje, a vezano uz podnositeljev tužbeni zahtjev za predaju spornog stana u posjed (koji je pravomoćno odbijen), razvidno je da je prvostupanjski sud utvrdio kako je u ranije vođenom i pravomoćno okončanom parničnom postupku pod brojem: P-399/85 utvrđeno kako je sporni stan podnositelju predan u posjed. Drugostupanjski se sud u navedenom dijelu suglasio s odbijanjem tužbenog zahtjeva i iznio valjano obrazloženje.
Vezano uz tužbeni zahtjev na utvrđenje da je podnositelj podmirio sva potraživanja tuženika (koji je pravomoćno odbačen), prvostupanjski sud je obrazložio da utvrđenje neke činjenice ne može biti predmetom tužbenog zahtjeva u parničnom postupku, već to može biti utvrđenje (ne)postojanja kakvog pravnog odnosa ili (ne)istinitosti kakve isprave (članak 178. Zakona o parničnom postupku, »Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., u daljnjem tekstu: ZPP). Drugostupanjski se sud suglasio s navedenim pravnim stajalištem i dodatno ga obrazložio.
5. Ustavni sud napominje da je podnositelj tužbom parničnom sudu postavio i tužbeni zahtjev na utvrđenje da je on vlasnik spornog stana i na izdavanje tabularne isprave, što je, prema vlastitom navodu, bio temeljni cilj pokretanja parničnog postupka. Taj je tužbeni zahtjev prvostupanjskom presudom odbijen, uz obrazloženje da podnositelj nije stekao pravo vlasništva jer nije upisan u zemljišnim knjigama.
Navodima ustavne tužbe podnositelj osporava odbijanje ovog tužbenog zahtjeva i obrazloženje prvostupanjske presude u odnosnom dijelu. Pritom, međutim, zanemaruje činjenicu da je prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Radi se, prema tome, o zahtjevu o kojemu nije pravomoćno odlučeno, u odnosu na kojeg podnositelj nije iscrpio dopušteni pravni put pa u odnosu na njega niti ustavna tužba nije dopuštena, u smislu članka 72., u svezi s člankom 62. Ustavnog zakona.
Slijedom navedenog, Ustavni sud nije razmatrao ustavnu tužbu podnositelja u odnosnom dijelu.
6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.
Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.
7. Članak 29. stavak 1. Ustava glasi:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Sadržaj tog ustavnog prava ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
U spornoj pravnoj situaciji presuđivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz pribavljenog spisa i priložene dokumentacije, razvidno je da je dokazni postupak proveden na način utvrđen odredbama članka 7. i članka 8. ZPP-a, dok je drugostupanjski sud meritorno odgovorio na žalbene navode podnositelja. Također je razvidno da je podnositelj bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć, poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove, dok su osporene presude donesene sukladno mjerodavnom pravu Republike Hrvatske.
Iz navedenog je utvrđeno da osporenim presudama podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava.
8. Odredbe članaka 4., 6., 19., 20., 26. i 117. Ustava, na čiju se povredu podnositelj također poziva, s obzirom na njihov sadržaj, nisu mjerodavne u konkretnom slučaju, odnosno ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koje bi Ustavni sud štitio u postupku povodom ustavne tužbe, u smislu članka 62. Ustavnog zakona.
9. Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.
10. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-244/2006
Zagreb, 2. srpnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.