3233
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo S. Č. iz D., na sjednici održanoj 10. rujna 2008. godine, jednoglasno je donio
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-12248/2001-5 od
16. listopada 2001. i predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske
broj: Us-12248/2001-5 od 16. listopada 2001., kojom je u postupku radi
utvrđivanja mirovinskog staža odbijena podnositeljeva tužba protiv rješenja
Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO), Središnje
službe, klasa: 140-14/00-01/03043967245, urbroj: UP-II-341-99-05/2-00/9828, broj
spisa: 106423 od 16. listopada 2001. godine.
Tim rješenjem odbijena je podnositeljeva žalba protiv rješenja HZMO, Područne
službe Osijek, broj: 17144, klasa: 140-09-98-01, ur. broj: 001234, od 7. ožujka
2000., prema kojemu se podnositelju ustavne tužbe u mirovinski staž, kao staž
osiguranja, utvrđuje vrijeme provedeno u radnom odnosu kod HZMO, Područne službe
u Osijeku, te se kao neosnovan odbija podnositeljev zahtjev da mu se u staž
osiguranja utvrdi razdoblje od 1. travnja 1992. do 1. travnja 1996., te od 2.
travnja 1996. do 31. prosinca 1997. godine, koje je, prema priloženom originalu
njegove radne knjižice, proveo u radu kod trgovačkog poduzeća »D.«, odnosno
»D.-H.« d.o.o. u D.
Podnositeljev zahtjev je odbijen u odnosu na razdoblje od 1. travnja 1992. do 8.
listopada 1997. godine »jer nedostaju pravno valjani pisani dokazi temeljem
kojih bi se moglo utvrditi postojanje radnog odnosa u navedenom razdoblju«.
2. Podnositelj se u ustavnoj tužbi poziva na članak 8. Uredbe za provođenje
Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i
invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i
civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 51/98., u daljnjem tekstu:
Uredba) i odjeljak 1. točku 1/1 podstavak a) Uputa za primjenu Zakona o
konvalidaciji i Uredbe, koje su 30. lipnja 1998. donijeli Ministarstvo rada i
socijalne skrbi Republike Hrvatske i Republički fond mirovinskog i invalidskog
osiguranja radnika Hrvatske (u daljnjem tekstu: RFMIORH), Centralna služba u
Zagrebu, klasa: 140-13/98-02/3392, ur. broj: 341-99-01/1-98-1.
Podnositelj navodi:
»Napominjem da sam nadležnom tijelu podnio meni sve raspoložive pisane dokaze
(radnu knjižicu, zdravstvenu knjižicu, odluku o zasnivanju radnog odnosa,
potvrdu o stažu tvrtke u kojoj sam radio, ispis iz banke podataka HZMO PS Osijek
ispis iz banke podataka parafonda) koji su trebali potvrditi činjenicu mog
radnog odnosa za zahtijevano razdoblje, te sam u tom smislu predložio i
svjedočenje validnih svjedoka (koji su konvalidirali staž u istoj tvrtci za isto
razdoblje), a kojima sam ja bio poslovođa u tvrtci. (...) Ovakvim postupkom
(...) doveden sam u poziciju da bez svoje krivnje snosim štetne posljedice po
mene za eventualne propuste tvrtke koja me navodno nije prijavila nadležnom
tijelu kao zaposlenika. Nelogično je da samo ja nisam adekvatno prijavljen kao
zaposlenik od strane bivše tvrtke koja više pravno ne egzistira, a da su drugi
radnici – moje kolege s poslova prijavljeni i u istom postupku uspješno
konvalidirali svoj staž, a da apsurd bude veći ja sam im bio neposredni
rukovodilac i zajedno smo prijavljeni nadležnom tijelu.«
Zbog svega navedenog podnositelj smatra da su mu osporenom presudom Upravnog
suda Republike Hrvatske i upravnim aktima koji su joj prethodili povrijeđena
ustavna prava propisana člankom 14. stavkom 2. i člankom 54. stavkom 1. Ustava.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske
(»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem
tekstu: Ustavni zakon) glasi:
Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je
pojedinačnim aktom tijela državne vlasti... kojim je odlučeno o njegovim pravima
i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko
pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.... (u daljnjem tekstu: ustavno
pravo).
Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva
istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o
podnositeljevim pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja
ustavne tužbe. Pri tome se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi
pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud
relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi
ustavnog prava.
4. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu tužbu pozivom na
članak 5. stavak 1. Uredbe, koji glasi:
(1) Osobama u radnom odnosu, odnosno koje su bile u radnom odnosu kod raznih
tijela, pravnih ili fizičkih osoba, fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost
samostalnog privrednika ili samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost te
individualnim poljoprivrednicima, vrijeme provedeno u radnom odnosu, odnosno
obavljanju djelatnosti, priznaje se u mirovinski staž kao staž osiguranja, pod
uvjetom da su imali status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama
tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima iz
članka 1. ove Uredbe.
Upravni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi utvrđuje da su u postupku
koji je prethodio upravnosudskom, »službenim putem pribavljeni podaci prema
kojima za tužitelja nema dokaza o postojanju staža osiguranja za traženo
razdoblje u evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su
djelovala na područjima Republike Hrvatske pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih
naroda. Zbog toga nije uzet kao pravovaljani dokaz radna knjižica iz 1994. u
kojoj je upisano navedeno razdoblje kao radni staž jer za taj upis nema uporišta
u evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja u kojima za tužitelja
nema evidencije o statusu osiguranika«.
Nadalje, Upravni sud Republike Hrvatske utvrđuje da podnositelj ustavne tužbe
»sam nije pružio dokaze koji bi doveli u sumnju ovo utvrđenje«, pa je prema
ocjeni tog suda »pravilno zaključeno da se ne radi o dokazima da bi imao status
osiguranika jer je s obzirom na odredbu članka 5. Uredbe osnovno i odlučno
postojanje evidentiranog statusa osiguranika. Druga dokazna sredstva u smislu
članka 8. Uredbe na koju se odredbu poziva i tužitelj kada ukazuje na druga
dokazna sredstva kao saslušanje svjedoka, mogu se upotrijebiti samo kao dopunsko
dokazno sredstvo i nije moguće utvrditi postojanje radnog odnosa i svojstvo
osiguranika samo na temelju iskaza svjedoka«.
5. Ustavni sud utvrđuje da je u predmetu podnositelja ustavne tužbe mjerodavno
ustavno pravo propisano člankom 19. stavkom 2. Ustava, koji glasi:
Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i
tijela koja imaju javne ovlasti.
Prema ocjeni Ustavnog suda, Upravni sud Republike Hrvatske propustio je provesti
cjelovitu kontrolu upravnih akata koji su prethodili upravnom sporu. Stajalište
Ustavnog suda temelji se na razlozima obrazloženim u sljedećim točkama ove
odluke.
6. Članak 8. Uredbe glasi:
Prava utvrđena ovom Uredbom utvrđuju se na temelju činjeničnog stanja utvrđenog
prigodom nastanka konvalidiranog akta, očevidnika i upisnika tijela koje je
donijelo akt, te drugih pismenih dokaznih sredstava, kao i izjava svjedoka.
Odjeljak 1. točka 1/1 podstavak a) Uputa za primjenu Zakona o konvalidaciji i
Uredbe glasi:
»(...) Za zaposlenike kod fizičkih i pravnih osoba kojima status osiguranika
nije evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog
osiguranja koja su djelovala na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod
zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda – u daljnjem tekstu: parafond, a imaju
radnu knjižicu izdanu na područjima republika bivše SFRJ prije 8. listopada
1991. ili od nadležnog tijela na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod
zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, u koju je poslodavac ili parafond
upisao početak rada – osiguranja ili eventualno prestanak rada – osiguranja, ili
imaju prijavu osiguranja za zaposlenika koju je uspostavio poslodavac a parafond
propisno ovjerio, činjenicu da su bili evidentirani u evidencijama parafonda
dokazuju spomenutom radnom knjižicom ili prijavom osiguranja i izjavama svjedoka
(...)«.
7. Podnositelj je Ustavnom sudu uz ustavnu tužbu priložio original svoje radne
knjižice.
Neovisno od Uputa navedenih u prethodnoj točki obrazloženja ove odluke, radna
knjižica je po svojoj naravi pravnorelevantni dokument kojim se dokazuje
postojanje i duljina radnog staža.
Navedene Upute, koje su internog karaktera, donesene su radi jedinstvenog
tumačenja i primjene Zakona o konvalidaciji (»Narodne novine«, broj 104/97.) i
Uredbe, te ubrzanja postupaka u kojima se oni primjenjuju pa stoga Upute samo
uvažavaju i potvrđuju tu pravnorelevantnu činjenicu.
Zbog toga nisu razvidni razlozi zbog kojih je Upravni sud Republike Hrvatske
izveo zaključak o tome da je »tuženo tijelo ocijenilo sve dokaze koje je
tužitelj tijekom postupka priložio«, jer se taj sud nije očitovao o činjenici
postojanja podnositeljeve radne knjižice u odnosu na sadržaj Uputa, odnosno o
činjenici da se upravna tijela također u tom smislu u osporenim aktima nisu
očitovala.
RFMIORH, čiji je sljednik HZMO, donosi različite upute za primjenu zakona, radi
sprječavanja različitog i proizvoljnog tumačenja propisa pri rješavanju o
pravima osiguranika. Konkretne Upute imaju obvezni karakter iako se ne
objavljuju u »Narodnim novinama« i drugim javnim glasilima, ali se obvezno
dostavljaju područnim službama HZMO-a koje su ih obvezne primjenjivati.
Obvezni karakter Uputa izrijekom slijedi i iz Izvješća HZMO-a, Središnje službe
u Zagrebu, klasa: 140-13/02-02/5540, ur. broj: 341-99-01/1-02/1 od 12. rujna
2002., upućenog OSCE-u u vezi s konvalidacijom mirovinskog staža i mirovina.
8. To su razlozi zbog kojih je Ustavni sud utvrdio povredu podnositeljevog
ustavnog prava propisanog člankom 19. stavkom 2. Ustava, kojeg je Ustavni sud
ocijenio mjerodavnim u podnositeljevoj pravnoj stvari.
9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 74. i 76. stavaka 1. i 2. Ustavnog
zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke odluke.
10. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-1355/2005
Zagreb, 10. rujna 2008.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.