Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1355/2005 od 10. rujna 2008.

NN 109/2008 (24.9.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1355/2005 od 10. rujna 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3233

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo S. Č. iz D., na sjednici održanoj 10. rujna 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-12248/2001-5 od 16. listopada 2001. i predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-12248/2001-5 od 16. listopada 2001., kojom je u postupku radi utvrđivanja mirovinskog staža odbijena podnositeljeva tužba protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO), Središnje službe, klasa: 140-14/00-01/03043967245, urbroj: UP-II-341-99-05/2-00/9828, broj spisa: 106423 od 16. listopada 2001. godine.
Tim rješenjem odbijena je podnositeljeva žalba protiv rješenja HZMO, Područne službe Osijek, broj: 17144, klasa: 140-09-98-01, ur. broj: 001234, od 7. ožujka 2000., prema kojemu se podnositelju ustavne tužbe u mirovinski staž, kao staž osiguranja, utvrđuje vrijeme provedeno u radnom odnosu kod HZMO, Područne službe u Osijeku, te se kao neosnovan odbija podnositeljev zahtjev da mu se u staž osiguranja utvrdi razdoblje od 1. travnja 1992. do 1. travnja 1996., te od 2. travnja 1996. do 31. prosinca 1997. godine, koje je, prema priloženom originalu njegove radne knjižice, proveo u radu kod trgovačkog poduzeća »D.«, odnosno »D.-H.« d.o.o. u D.
Podnositeljev zahtjev je odbijen u odnosu na razdoblje od 1. travnja 1992. do 8. listopada 1997. godine »jer nedostaju pravno valjani pisani dokazi temeljem kojih bi se moglo utvrditi postojanje radnog odnosa u navedenom razdoblju«.
2. Podnositelj se u ustavnoj tužbi poziva na članak 8. Uredbe za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 51/98., u daljnjem tekstu: Uredba) i odjeljak 1. točku 1/1 podstavak a) Uputa za primjenu Zakona o konvalidaciji i Uredbe, koje su 30. lipnja 1998. donijeli Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske i Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (u daljnjem tekstu: RFMIORH), Centralna služba u Zagrebu, klasa: 140-13/98-02/3392, ur. broj: 341-99-01/1-98-1.
Podnositelj navodi:
»Napominjem da sam nadležnom tijelu podnio meni sve raspoložive pisane dokaze (radnu knjižicu, zdravstvenu knjižicu, odluku o zasnivanju radnog odnosa, potvrdu o stažu tvrtke u kojoj sam radio, ispis iz banke podataka HZMO PS Osijek ispis iz banke podataka parafonda) koji su trebali potvrditi činjenicu mog radnog odnosa za zahtijevano razdoblje, te sam u tom smislu predložio i svjedočenje validnih svjedoka (koji su konvalidirali staž u istoj tvrtci za isto razdoblje), a kojima sam ja bio poslovođa u tvrtci. (...) Ovakvim postupkom (...) doveden sam u poziciju da bez svoje krivnje snosim štetne posljedice po mene za eventualne propuste tvrtke koja me navodno nije prijavila nadležnom tijelu kao zaposlenika. Nelogično je da samo ja nisam adekvatno prijavljen kao zaposlenik od strane bivše tvrtke koja više pravno ne egzistira, a da su drugi radnici – moje kolege s poslova prijavljeni i u istom postupku uspješno konvalidirali svoj staž, a da apsurd bude veći ja sam im bio neposredni rukovodilac i zajedno smo prijavljeni nadležnom tijelu.«
Zbog svega navedenog podnositelj smatra da su mu osporenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske i upravnim aktima koji su joj prethodili povrijeđena ustavna prava propisana člankom 14. stavkom 2. i člankom 54. stavkom 1. Ustava.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) glasi:
Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti... kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.... (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).
Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o podnositeljevim pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Pri tome se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu tužbu pozivom na članak 5. stavak 1. Uredbe, koji glasi:
(1) Osobama u radnom odnosu, odnosno koje su bile u radnom odnosu kod raznih tijela, pravnih ili fizičkih osoba, fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost samostalnog privrednika ili samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost te individualnim poljoprivrednicima, vrijeme provedeno u radnom odnosu, odnosno obavljanju djelatnosti, priznaje se u mirovinski staž kao staž osiguranja, pod uvjetom da su imali status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima iz članka 1. ove Uredbe.
Upravni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi utvrđuje da su u postupku koji je prethodio upravnosudskom, »službenim putem pribavljeni podaci prema kojima za tužitelja nema dokaza o postojanju staža osiguranja za traženo razdoblje u evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima Republike Hrvatske pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda. Zbog toga nije uzet kao pravovaljani dokaz radna knjižica iz 1994. u kojoj je upisano navedeno razdoblje kao radni staž jer za taj upis nema uporišta u evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja u kojima za tužitelja nema evidencije o statusu osiguranika«.
Nadalje, Upravni sud Republike Hrvatske utvrđuje da podnositelj ustavne tužbe »sam nije pružio dokaze koji bi doveli u sumnju ovo utvrđenje«, pa je prema ocjeni tog suda »pravilno zaključeno da se ne radi o dokazima da bi imao status osiguranika jer je s obzirom na odredbu članka 5. Uredbe osnovno i odlučno postojanje evidentiranog statusa osiguranika. Druga dokazna sredstva u smislu članka 8. Uredbe na koju se odredbu poziva i tužitelj kada ukazuje na druga dokazna sredstva kao saslušanje svjedoka, mogu se upotrijebiti samo kao dopunsko dokazno sredstvo i nije moguće utvrditi postojanje radnog odnosa i svojstvo osiguranika samo na temelju iskaza svjedoka«.
5. Ustavni sud utvrđuje da je u predmetu podnositelja ustavne tužbe mjerodavno ustavno pravo propisano člankom 19. stavkom 2. Ustava, koji glasi:
Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Prema ocjeni Ustavnog suda, Upravni sud Republike Hrvatske propustio je provesti cjelovitu kontrolu upravnih akata koji su prethodili upravnom sporu. Stajalište Ustavnog suda temelji se na razlozima obrazloženim u sljedećim točkama ove odluke.
6. Članak 8. Uredbe glasi:
Prava utvrđena ovom Uredbom utvrđuju se na temelju činjeničnog stanja utvrđenog prigodom nastanka konvalidiranog akta, očevidnika i upisnika tijela koje je donijelo akt, te drugih pismenih dokaznih sredstava, kao i izjava svjedoka.
Odjeljak 1. točka 1/1 podstavak a) Uputa za primjenu Zakona o konvalidaciji i Uredbe glasi:
»(...) Za zaposlenike kod fizičkih i pravnih osoba kojima status osiguranika nije evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda – u daljnjem tekstu: parafond, a imaju radnu knjižicu izdanu na područjima republika bivše SFRJ prije 8. listopada 1991. ili od nadležnog tijela na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, u koju je poslodavac ili parafond upisao početak rada – osiguranja ili eventualno prestanak rada – osiguranja, ili imaju prijavu osiguranja za zaposlenika koju je uspostavio poslodavac a parafond propisno ovjerio, činjenicu da su bili evidentirani u evidencijama parafonda dokazuju spomenutom radnom knjižicom ili prijavom osiguranja i izjavama svjedoka (...)«.
7. Podnositelj je Ustavnom sudu uz ustavnu tužbu priložio original svoje radne knjižice.
Neovisno od Uputa navedenih u prethodnoj točki obrazloženja ove odluke, radna knjižica je po svojoj naravi pravnorelevantni dokument kojim se dokazuje postojanje i duljina radnog staža.
Navedene Upute, koje su internog karaktera, donesene su radi jedinstvenog tumačenja i primjene Zakona o konvalidaciji (»Narodne novine«, broj 104/97.) i Uredbe, te ubrzanja postupaka u kojima se oni primjenjuju pa stoga Upute samo uvažavaju i potvrđuju tu pravnorelevantnu činjenicu.
Zbog toga nisu razvidni razlozi zbog kojih je Upravni sud Republike Hrvatske izveo zaključak o tome da je »tuženo tijelo ocijenilo sve dokaze koje je tužitelj tijekom postupka priložio«, jer se taj sud nije očitovao o činjenici postojanja podnositeljeve radne knjižice u odnosu na sadržaj Uputa, odnosno o činjenici da se upravna tijela također u tom smislu u osporenim aktima nisu očitovala.
RFMIORH, čiji je sljednik HZMO, donosi različite upute za primjenu zakona, radi sprječavanja različitog i proizvoljnog tumačenja propisa pri rješavanju o pravima osiguranika. Konkretne Upute imaju obvezni karakter iako se ne objavljuju u »Narodnim novinama« i drugim javnim glasilima, ali se obvezno dostavljaju područnim službama HZMO-a koje su ih obvezne primjenjivati.
Obvezni karakter Uputa izrijekom slijedi i iz Izvješća HZMO-a, Središnje službe u Zagrebu, klasa: 140-13/02-02/5540, ur. broj: 341-99-01/1-02/1 od 12. rujna 2002., upućenog OSCE-u u vezi s konvalidacijom mirovinskog staža i mirovina.
8. To su razlozi zbog kojih je Ustavni sud utvrdio povredu podnositeljevog ustavnog prava propisanog člankom 19. stavkom 2. Ustava, kojeg je Ustavni sud ocijenio mjerodavnim u podnositeljevoj pravnoj stvari.
9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 74. i 76. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke odluke.
10. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1355/2005
Zagreb, 10. rujna 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.