USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
3870
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Davor Krapac, Mario Kos, Mario Jelušić, Ivan Matija, Željko Potočnjak, Agata Račan, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 19. studenoga 2008. godine, donio je
RJEŠENJE
I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine« broj 117/03.).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine« broj 117/03., u daljnjem tekstu: Zakon) podnijeli su Igor Katić iz Zadra, Katarina Sokić, odvjetnica iz Slavonskog Broda, Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska, Mersiha Mulalić, odvjetnica iz Siska i Petar Krnić, odvjetnik iz Slavonskog Broda (u daljnjem tekstu: predlagatelji).
Osporeni Zakon glasi:
Članak 1.
Ovim se Zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.
Članak 2.
Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. ovoga Zakona koja nema karakter ratne štete.
Članak 3.
(1) Ratnom štetom u smislu ovoga Zakona smatra se osobito:
– šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),
– šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice:
a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,
b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),
c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,
– šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).
(2) Pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.
Članak 4.
(1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 112/99.) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.
(2) U iznos naknade za pretrpljenu štetu na imovini uračunat će se i novčana protuvrijednost prava koja je oštećenik ostvario prema propisima o obnovi.
Članak 5.
Ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Članak 6.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.
2. Predlagatelji smatraju da je osporeni Zakon nesuglasan s člancima 3., 5., 14. stavkom 2., 48. stavkom 1., 50. stavkom 1. i 89. stavcima 4. i 5. Ustava Republike Hrvatske. Pored toga, ukazuju i na nesuglasnost osporenog Zakona s člankom 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Konvencija) i s člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.
2.1. Obrazlažući prijedloge, predlagatelji ističu da su osobe koje su pretrpjele štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, do stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 112/99., u daljnjem tekstu: Zakon o dopunama ZOO-a) ostvarivale pravo na naknadu štete, dok je svim osobama – koje to pravo nisu ostvarile do tada – osporenim Zakonom onemogućeno ostvarivanje prava na naknadu štete. Navode da je svaku radnju pripadnika oružanih snaga moguće podvesti pod pojam ratne štete (za koju, prema osporenom Zakonu, Republika Hrvatska ne odgovara), što prema mišljenju predlagatelja, dovodi do ekskulpacije Republike Hrvatske za bilo koju štetu nastalu u Domovinskom ratu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga. Stoga smatraju da osporeni Zakon dovodi do nejednakosti između navedenih skupina osoba. Predlagatelji iznose mišljenje da zakonodavno tijelo države ne može donijeti zakon kojim ograničava odgovornost države za štetu, budući da je država jedna od stranaka u sudskim postupcima radi naknade štete.
Osporeni Zakon predlagatelji smatraju nejasnim budući da ne određuje što se smatra ratnom štetom i ne propisuje tko je odgovoran za štetu nastalu oduzimanjem pokretnih stvari od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga koje su uništene djelovanjem neprijateljske oružane sile za vrijeme Domovinskog rata.
Ističu da osporeni Zakon uređuje odnose nastale u razdoblju između 17. kolovoza 1990. godine i 30. lipnja 1996., tj. deset godina prije njegovog stupanja na snagu. Stoga smatraju da osporeni Zakon u cijelosti ima povratno djelovanje, što je u suprotnosti s člankom 89. stavcima 4. i 5. Ustava. Smatraju da je osporeni Zakon unio pravnu nesigurnost među građane, jer su njegovim donošenjem bitno izmijenjena njihova prava i obveze koje su imali prema propisima koji su važili u vrijeme njihova nastanka.
2.2. Predlagatelji smatraju da će članak 3. stavak 2. osporenog Zakona u praksi dovesti do toga da oštećenici (koji su uglavnom fizičke osobe) neće biti u mogućnosti oboriti presumpciju propisanu tim člankom jer im u pravilu nije poznato kad je šteta nastala. Stoga smatraju da je presumpcija iz navedene odredbe propisana u korist države te da dovodi do favoriziranja jedne od potencijalnih stranaka u parničnom postupku.
Kad je riječ o naknadi imovinske štete, predlagatelji navode da su u praksi moguće situacije u kojima nakon obnove ratom uništenih dobara, u opsegu utvrđenom Zakonom o obnovi (»Narodne novine« broj: 24/96., 54/96., 87/96. i 57/00.), ne dođe do uspostave stanja kakvo je bilo prije nastanka štete. Smatraju da je time vlasnicima uništenih ili oštećenih objekata povrijeđeno ustavno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.
2.3. Ukazuju i na nesuglasnost osporenog Zakona sa Zakonom o utvrđivanju ratne štete (»Narodne novine« broj 61/91.), Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 23/95., 33/95., 105/99. i 128/99. – članak 18. točka 2. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba) i Zakonom o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).
2.4. Predlažu pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti osporenog Zakona s Ustavom te njegovo ukidanje.
Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) predlagatelji Katarina Sokić i Petar Krnić predlažu privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona čija se suglasnost s Ustavom ocjenjuje, smatrajući da bi izvršenjem pojedinačnih akata donesenih na temelju osporenog Zakona mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.
3. Na temelju članka 42. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, od Ministarstva pravosuđa zatraženo je očitovanje o prijedlogu. Do donošenja ovog rješenja traženo očitovanje u Sudu nije zaprimljeno.
Prijedlozi nisu osnovani.
4. Neposredno su mjerodavni za ocjenu ustavnosti osporenog Zakona sljedeći članci Ustava:
Članak 5. stavak 1. (prvi dio rečenice)
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom (...).
Članak 14. stavak 2.
Svi su pred zakonom jednaki.
Članak 89. stavci 4. i 5.
Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.
Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.
5. Zakonom o dopunama ZOO-a, koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999., dopunjen je ZOO člancima 184 a. i 184 b.
Članak 1. Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. glasio je:
Članak 1.
U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:
‘Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekom Domovinskog rata
Članak 184a.
(1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju se.
(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata’.
(…)
Članak 2. Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. glasio je:
Članak 2.
Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184a. stavka 2. …) ovoga Zakona, … podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
Na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, Hrvatski sabor donio je »poseban zakon« iz članka 1. (članka 184a. stavka 2. ZOO-a) Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. na sjednici 14. srpnja 2003., koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. Riječ je o Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, ustavnost kojega se osporava u ovom ustavnosudskom postupku.
Stupanjem na snagu osporenog Zakona ujedno su prestale važiti odredbe članka 1. (članka 184a. stavka 2. ZOO-a) i članka 2. Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. uslijed ispunjenja u njima propisanih obveza.
6. U razdoblju do stupanja na snagu Zakona o dopunama ZOO-a (6. studenoga 1999.) odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su učinili pripadnici njezinih oružanih snaga bila je uređena dvama zakonima: od 1991. do 1995. Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz područja obrane koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi (»Narodne novine« broj 52/91.), kojim je u pravni poredak Republike Hrvatske djelomično preuzet bivši savezni Zakon o službi u oružanim snagama (»Službeni list SFRJ« broj 7/85., 20/89., 40/89. i 26/90.), a od 1995. Zakonom o službi u oružanim snagama (u daljnjem tekstu: ZSOS).
Nijedan od navedenih zakona nije priznavao odgovornost države za štetu koju su pripadnici njezinih oružanih snaga uzrokovali u vrijeme ratnog stanja.
Prema članku 243. bivšeg saveznog Zakona o službi u oružanim snagama, odredbe tog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba (članci 217. do 233.) nisu se primjenjivale u ratnom stanju.
Prema ZSOS-u, za štetu koju je vojna osoba u vezi s obavljanjem vojne službe počinila trećim osobama i za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem vojne službe odgovarala je Republika Hrvatska, ali pod pretpostavkama propisanim tim zakonom.
Materijalna odgovornost vojnih osoba (nastanak štete, njezin iznos i okolnosti pod kojima je nastala, postupak njezina utvrđivanja i pretpostavke za ostvarivanje prava na regres), kao i postupanje sa zahtjevom oštećenika da mu Republika Hrvatska nadoknadi štetu, bili su uređeni člancima 48. do 55. ZSOS-a.
Opće odredbe članka 48. ZSOS-a glasile su:
Članak 48.
Za štetu koju vojna osoba u svezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je vojna osoba postupala sukladno Službovniku i drugim propisima.
Za ostale štete počinjene u svezi s obavljanjem vojne službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o nadoknadi štete.
Republika Hrvatska ima pravo od vojne osobe tražiti povrat iznosa isplaćenog trećim osobama u smislu stavka 1. ovoga članka samo ako je vojna osoba štetu počinila namjerno ili iz krajnjeg nehaja.
Pod uvjetima iz stavka 3. ovoga članka, Republika Hrvatska ima pravo od vojne osobe tražiti i nadoknađivanje budućih iznosa koje je ona dužna obročno isplaćivati na temelju pravomoćne sudske odluke.
Člankom 56. ZSOS-a bilo je propisano, međutim, da se odredbe o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba ne primjenjuju u ratnom stanju.
Članak 56. ZSOS-a glasio je:
Članak 56.
Odredbe ovoga Zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba ne primjenjuju se u ratnom stanju.
O odgovornosti za štetu i nadoknadi štete koju vojna osoba počini ili prouzroči namjerno nehatom ili krajnjom nepažnjom u ratnom stanju raspravlja se u stegovnom postupku.
Iz navedenih je zakonskih odredbi razvidno da Republika Hrvatska nije odgovarala za štetu koju vojna osoba u vezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama, ako je ona učinjena u ratnom stanju (članak 48. stavak 1. u vezi s člankom 56. stavkom 1. ZSOS-a).
Isto tako, za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem vojne službe Republika Hrvatska odgovarala je po općim propisima o naknadi štete (članak 48. stavak 2. ZSOS-a). Međutim, ni Zakon o obveznim odnosima ni drugi opći propisi obveznog prava koji su bili na snazi u razdoblju Domovinskog rata nisu propisivali mogućnost naknade ratne štete, kao posebne vrste štete, ni od Republike Hrvatske ni od bilo kojih drugih pravnih subjekata pod njezinom jurisdikcijom, što je potvrdila i sudska i ustavnosudska praksa (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1864/01-2 od 24. rujna 2003. i odluku Ustavnog suda broj: U-III-656/2000 od 24. travnja 2002.).
6.1. Osporeni Zakon odnosi se na razdoblje oružane agresije na Republiku Hrvatsku zbog koje je bio ugrožen opstanak nacije, pa je Republika Hrvatska bila prisiljena oružano braniti svoj suverenitet i teritorijalni integritet (u daljnjem tekstu: Domovinski rat). Uzroke i obilježja tog obrambenog rata Ustavni sud podrobno je analizirao u svom Izvješću Hrvatskom saboru broj: U-XA-2271/2002 od 12. studenoga 2002. (»Narodne novine« broj 133/02.).
Oružana agresija na Republiku Hrvatsku i obrana njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta nedvojbeno se mora podvesti pod »ratno stanje« u smislu članka 56. ZSOS-a. U tom razdoblju stoga nije postojala »materijalna odgovornost vojnih osoba« za štetu koju su u vezi s obavljanjem vojne službe one počinile trećim osobama, a time ni odgovornost Republike Hrvatske za te vrste šteta. Isto tako, u tom razdoblju u općim propisima obveznog prava nije bila predviđena ni odgovornost Republike Hrvatske ni bilo kojeg drugog pravnog subjekta za ratnu štetu.
Zakonodavac je tek donošenjem Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. neizravno naznačio da će Republika Hrvatska na sebe preuzeti odgovornost za štete koje su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga (»vojne osobe« u terminologiji ZSOS-a) u vojnoj službi ili u vezi s obavljanjem vojne službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., istodobno propisujući da će pretpostavke te odgovornosti urediti posebnim zakonom koji će se tek donijeti.
Zakon o dopunama ZOO-a iz 1999., s druge strane, nije sadržavao nikakve naznake o obvezi uređivanja tim posebnim zakonom eventualne odgovornosti Republike Hrvatske za ratnu štetu.
Dobra koja su za vrijeme Domovinskog rata bila uništena ili oštećena ratnim razaranjima (ratnim činima) obnavljala su se u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o obnovi (»Narodne novine« broj 24/96., 54/96., 87/96., 57/00.), prvotno na dijelovima teritorija Republike Hrvatske koji su u ratu protiv Republike Hrvatske bili privremeno zaposjednuti ili koji su bili izloženi razornim djelovanjima i posljedicama djelovanja agresorskih srpskih i crnogorskih vojnih i paravojnih formacija, odnosno posljedicama djelovanja terorističkih i drugih jedinica koje su nadzirale ili podupirale te vojne i paravojne formacije, te koji su u oružanim sukobima pretrpjeli uništenje i oštećenje materijalnih i kulturnih dobara i prirodnih vrijednosti, a od 2000. godine obnovom svih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara u Republici Hrvatskoj koja su bila izložena razornim djelovanjima i posljedicama tih djelovanja od početka velikosrpske agresije, pa tijekom Domovinskog rata, do završetka mirne reintegracije.
Prema Završnom izvješću »Ratna šteta Republike Hrvatske«, koji je na temelju tog Zakona sačinila Državna komisija za popis i procjenu ratne štete Vlade Republike Hrvatske 1999., Republika Hrvatska pretrpjela je tzv. izravnu štetu od 236,431 milijardi kuna (oko 37,1 milijardi dolara). Osim toga, u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku nestalo je, primjerice, oko 14,9% stambenog fonda Hrvatske (od 1,4 milijuna stanova uništeno je 217.000, a oko 50.000 kuća je razrušeno), dok je demografski gubitak iznosio oko 270.000 ljudi, od čega je oko 20.000 poginulih ili nestalih.
U razdoblju od 1992. do 2007. iz državnog proračuna Republike Hrvatske osigurano je i utrošeno ukupno 30 milijardi kuna za programe obnove i stambenog zbrinjavanja na područjima koja su bila zahvaćena ratom, uključujući obnovu i izgradnju komunalne i socijalne infrastrukture, i to: 19,5 milijardi kuna za obnovu stambenog fonda, 3,09 milijardi kuna za povrat imovine i stambeno zbrinjavanje i 7,95 milijardi kuna za povratak i osnovnu skrb o prognanicima i izbjeglicama. U ta sredstva nisu uračunati troškovi razminiranja.
Sažeto, Republika Hrvatska nije odgovarala za ratne štete, ali je poduzela niz mjera za obnovu ratom uništenih dijelova zemlje. Tako je Zakonom o obnovi preuzela teret obnove u ratu uništenih i oštećenih materijalnih dobara.
6.2. Ustavni sud dužan je napomenuti da je Europski sud za ljudska prava u presudi Aćimović protiv Hrvatske od 9. listopada 2003. (zahtjev broj 61237/00) naveo sljedeće:
33. Sud nadalje bilježi kako je do 6. studenoga 1999. podnositelj zahtjeva imao pravo, nedvosmisleno priznato u domaćem pravu, od Republike Hrvatske tražiti naknadu štete koju su na njegovoj imovini nanijeli pripadnici hrvatskih oružanih snaga (members of the Croatian army). Na prava podnositelja zahtjeva utjecale su dvije zakonske mjere, koje su obje imale retroaktivni učinak na prava podnositelja zahtjeva. Prvo, zakonske izmjene iz 1999. spriječile su da se o građanskom zahtjevu podnositelja zahtjeva donese odluka kroz razdoblje od otprilike tri godine i osam mjeseci. Drugo, Zakon o odgovornosti iz 2003. sudu je omogućio nastaviti postupati u predmetu podnositelja zahtjeva, ali se ipak umiješao u prethodno utvrđeno pravo podnositelja zahtjeva da traži naknadu štete od države, nametnuvši nove uvjete pod kojima je država odgovorna za štetu nanesenu na imovini podnositelja zahtjeva.
Ustavni sud dužan je u tom smislu ponoviti da do 6. studenoga 1999. stranke nisu u domaćem pravnom poretku imale nikakvo priznato pravo zahtijevati od Republike Hrvatske naknadu ratne štete ili naknadu štete koju su im nanijeli pripadnici hrvatskih oružanih snaga (»vojne osobe« u terminologiji ZSOS-a) ako je šteta bila nanesena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., to jest za vrijeme Domovinskog rata. Stoga se osporeni Zakon iz 2003. nije mogao »umiješati u prethodno utvrđeno pravo podnositelja zahtjeva da traži naknadu štete od države«, niti je taj Zakon »nametnuo nove uvjete pod kojima je država odgovorna za štetu nanesenu na imovini« takvih stranaka, budući da to pravo u Republici Hrvatskoj prije toga nije ni bilo priznato niti su bilo kakvi uvjeti za ostvarenje tog prava prije toga bili propisani.
Navedene bi se tvrdnje mogle odnositi samo na štete koje su u razdoblju Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih redarstvenih snaga u redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, jer za te snage – za razliku od onih vojnih – nije postojala zakonska odredba koja bi izrijekom isključivala odgovornost Republike Hrvatske za štete koje su one uzrokovale za vrijeme ratnog stanja. Odgovornost Republike Hrvatske za te štete, s druge strane, nijednim zakonom ili drugim propisom nije bila izrijekom ustanovljena, pa su se stranke u svojim tužbama podnesenima prije 6. studenoga 1999. mogle pozivati samo na opće propise o naknadi štete sadržane u ZOO-u, pod pretpostavkom da se nije radilo o ratnoj šteti.
7. Osporeni Zakon izrijekom razlikuje ratnu štetu od šteta sličnih pojavnih oblika uzrokovanih klasičnim građanskim deliktom odnosno štetnim radnjama pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata koje nisu posljedica ratnog čina (to jest, ratnih operacija, ratnih djelovanja i sl.) niti su u izravnoj uzročnoj vezi s ratom.
Sukladno tome, odgovornost za štetu u smislu osporenog Zakona prosuđuje se prema prirodi štetne radnje.
Konkretnije, osporenim se Zakonom izrijekom isključuje odgovornost Republike Hrvatske za ratnu štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom. Osporeni Zakon istodobno prvi put definira pojam »ratne štete« u svrhu isključivanja odgovornosti Republike Hrvatske za tu štetu, uključujući i onu za koju se pretpostavlja da ima karakter ratne štete u smislu članka 3. tog Zakona.
Ustavni sud smatra ustavnopravno nespornom slobodu zakonodavca da isključi odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom oružane obrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a koja je bila posljedica ratnog čina (to jest, ratnih operacija, ratnih djelovanja i sl.) ili je nastala u izravnoj uzročnoj vezi s ratom, istodobno je određujući.
Ustavni sud pritom smatra iznimno važnom činjenicu da je u sudskom postupku uvijek dopušteno dokazivati suprotno, jer se šteta smatra ratnom samo ako se ne dokaže suprotno. Drugim riječima, u sudskom je postupku dopušteno dokazivati da šteta nije bila od izravne i konkretne vojne koristi niti je bila u neposrednoj funkciji vojnih operacija odnosno da nije bila izravno izazvana ratnim stanjem ili vezana uz ratne operacije, a u kojem slučaju za pretrpljenu štetu odgovara Republika Hrvatska.
8. Uzimajući o obzir utvrđenja navedena u prethodnim točkama, očito su pogrešna stajališta predlagatelja da su – do stupanja na snagu Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. – osobe koje su pretrpjele štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ostvarivale pravo na naknadu štete, dok je svim osobama koje to pravo nisu ostvarile do tada osporenim Zakonom onemogućeno ostvarivanje tog prava.
Iz sadržaja podnesaka predlagatelja, naime, razvidno je da smatraju nesuglasnim s Ustavom upravo isključivanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koja se prema osporenom Zakonu kvalificira ratnom, pogrešno smatrajući da je Republika Hrvatska za tu štetu odgovarala prije 6. studenoga 1999. godine.
Ustavni sud u tom smislu ponavlja da Republika Hrvatska nije odgovarala za ratnu štetu ni prije ni poslije stupanja na snagu Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999., a za nju ne odgovara ni nakon stupanja na snagu osporenog Zakona iz 2003. godine.
Sukladno tome, osporenim Zakonom nije promijenjena pravna situacija oštećenika koji su pokrenuli parnične postupke radi naknade štete prije stupanja na snagu Zakona o dopuni ZOO-a iz 1999. ako se šteta koju su pretrpjeli ubraja u kategoriju ratne štete. Ni prije ni poslije stupanja na snagu osporenog Zakona, naime, oni u domaćem pravnom poretku nisu imali pravnu osnovu za naknadu takve štete.
Nezadovoljstvo predlagatelja širinom opsega pojma »ratne štete« koji je ustanovljen osporenim Zakonom, zbog čega oni smatraju da im je njegovim stupanjem na snagu bitno sužena mogućnost pozitivnog ishoda sudskih postupaka pokrenutih njihovim tužbama za naknadu štete, na to utvrđenje nema utjecaja. Nadležni sudovi su i prije stupanja na snagu osporenog Zakona tumačili je li u svakom konkretnom slučaju riječ o ratnoj šteti ili ne, ali su svoja tumačenja zasnivali isključivo na sudskoj praksi, pri čemu su se služili odredbama Zakona o utvrđivanju ratne štete kao okvirnim mjerilima. Stoga je ishod sudskih postupaka pokrenutih tužbama za naknadu štete i prije stupanja na snagu osporenog Zakona bio neizvjestan, pa mišljenje predlagatelja o zakonskom proširenju tog pojma, a time i navodnom sužavanju njihovih pravnih mogućnosti za pozitivan ishod sudskih postupaka, nema racionalnu pravnu osnovu.
S druge strane, osporenim se Zakonom izrijekom priznaje odgovornost Republike Hrvatske za sve štete koje su u razdoblju Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a koje nemaju karakter ratne štete. U tom je području odgovornost Republike Hrvatske proširena, budući da do stupanja na snagu osporenog Zakona 6. studenoga 1999. za štetu koju su u Domovinskom ratu uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga u službi i u vezi s obavljanjem vojne službe (»vojne osobe« u terminologiji ZSOS-a) Republika Hrvatska nije odgovarala.
Slijedom iznesenog, tvrdnje podnositelja da je osporenim Zakonom, suprotno članku 3. Ustava (kojim je jednakost utvrđena kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske), te članku 14. stavku 2. Ustava (koji propisuje jednakost svih pred zakonom), uvedena nejednakost među osobama o čijim je zahtjevima za naknadu štete uzrokovane od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga odlučeno do dana stupanja na snagu Zakona o dopunama ZOO-a iz 1999. i osoba o čijim se zahtjevima odlučuje na temelju osporenog Zakona, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanima.
9. Ustavni sud ocjenjuje neosnovanima i tvrdnje predlagatelja da je osporeni Zakon nejasan, jer ne određuje što se smatra ratnom štetom i ne propisuje tko je odgovoran za štetu nastalu oduzimanjem pokretnih stvari od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga koje su uništene djelovanjem neprijateljske oružane sile za vrijeme Domovinskog rata.
Polazeći od odredbi članka 3. osporenog Zakona, Ustavni sud utvrđuje da osporeni Zakon određuje što se smatra ratnom štetom te propisuje da Republika Hrvatska ne odgovara za tu štetu.
Ustavni sud pritom napominje da je zakonodavac prepustio sudovima da u sudskom postupku tumače – ovisno o činjenicama i okolnostima svakog pojedinog slučaja – radi li se u konkretnom slučaju o ratnoj šteti ili ne.
Europski sud za ljudska prava je u točki 34. već spomenute presude Aćimović protiv Hrvatske (2003.) također napomenuo da »bilježi kako su uvjeti koji se odnose na odgovornost za naknadu štete utvrđeni na način da sudovima ostavljaju široki prostor za tumačenje. Tek treba vidjeti kako će sudovi koji primjenjuju Zakon o odgovornosti tumačiti njegove odredbe. Svakako će u svakom pojedinom slučaju morati ocijeniti može li se dosuditi naknada štete«.
U tom je smislu potrebno napomenuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u dosadašnjoj praksi već donio preko 100 presuda u kojima je utvrdio određene standarde u primjeni osporenog Zakona u odnosu na imovinske štete učinjene u vrijeme Domovinskog rata i na nekretninama i na pokretninama, kao i na one neimovinske.
Tako je, primjerice, u predmetu broj: Rev-509/05-2 od 18. siječnja 2006. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio stajalište nižestupanjskih sudova koji su utvrdili odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su na tužiteljevom stambenom objektu prouzročili pripadnici Hrvatske vojske. U tom je predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske, između ostalog, istaknuo i sljedeće:
»... nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu na tužiteljevu stambenom objektu i stvarima koje su se u objektu nalazile, a koje su pojedinačno navedene u nalazu i mišljenju vještaka. Ovo iz razloga što su nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari, cijeneći način nastanka oštećenja i u čemu se ista sastoje, pravilno ocijenili da se nastala šteta ne može podvesti pod pojam ratne štete sukladno čl. 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine« broj 117/03 – dalje Zakon), s obzirom da šteta nije nastala u svezi s odvijanjem vojnih borbenih djelovanja niti su štete tužitelju nastale zbog borbenog djelovanja (granatiranja i sl.). Naprotiv, kada je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je šteta nastala djelovanjem pripadnika Hrvatske vojske koje je okarakterizirano kao namjerno oštećenje, odnošenje stvari ili nepažljivo postupanje tada se radi o odgovornosti Republike Hrvatske za nastalu štetu primjenom članaka 1. i 2. Zakona prema kojima Republika Hrvatska odgovara za štetu po općim pravilima o odgovornosti za štetu.«
Slično tome, u predmetu broj: Rev-143/2006-2 od 2. ožujka 2006. Vrhovni sud je utvrdio da Republika Hrvatska odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu koja je nastala zbog požara na kući koji je posljedica korištenja vatrenog oružja od pripadnika Hrvatske vojske prilikom proslave Nove godine, to jest u noći između 31. prosinca 1993. i 1. siječnja 1994. godine. Odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata na nekretninama uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga – a koja nema karakter ratne štete – Vrhovni je sud potvrdio, primjerice, i u presudama broj: Rev-378/04-2, Rev-602/07-2, Rev-731/08-2 i dr.
Nadalje, odgovornost Republike Hrvatske za imovinsku štetu nastalu tijekom Domovinskog rata na pokretninama utvrđena je, primjerice, u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-773/03-2 od 29. listopada 2003. u kojoj je pored ostalog istaknuto sljedeće:
»U ovom sporu radi naknade štete zbog oštećenja vozila mobiliziranog za potrebe Hrvatske vojske, u reviziji je sporno pravno pitanje, predstavlja li sporna šteta ratnu štetu i je li ju tužena u obvezi naknaditi. Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je vozilo tužitelja bilo mobilizirano za potrebe Hrvatske vojske u vremenu od 8. veljače 1993. do 11. travnja 1994., da je vozilo tužitelju vraćeno oštećeno (oštećeni su amortizeri, kvačilo, lamele, akumulator i hladnjak), te da je, s obzirom na vrstu oštećenja, šteta nastala zbog nemarnog i nestručnog rukovanja vozilom, a ne u vezi s ratnim događajima. Pravilna je ocjena sudova da sporna šteta ne predstavlja ratnu štetu, jer se, s obzirom na prirodu štetne radnje, iz naravi oštećenja, osnovano može zaključiti da je šteta nastala uporabom vozila, zbog nemarnog i nestručnog rukovanja i neodržavanja vozila, a ne ratnih djelovanja. (...) Tužena u reviziji neosnovano ističe da sporna šteta predstavlja ratnu štetu, odnosno štetu nastalu zbog ratnih djelovanja. Tužena, naime, u tijeku cijelog postupka nije iznijela nijednu konkretnu tvrdnju iz koje bi proizlazilo da je šteta nastala uslijed ratnih djelovanja. Suprotno tome, sudovi su utvrdili, kako je već istaknuto, da je šteta nastala uporabom vozila, zbog nemarnog rukovanja i neodržavanja.«
Nadalje, u presudi broj: Rev-818/05-2 od 19. listopada 2005. Vrhovni sud Republike Hrvatske istaknuo je da »kraj u postupku utvrđene činjenice da je Vojna policija Republike Hrvatske dana 4. kolovoza 1993. godine nezakonito oduzela tužitelju navedena motorna vozila, da tužitelju vozila nisu vraćena, a u postupku nije utvrđeno, niti tužena tvrdi da šteta nastala tužitelju time što mu nisu vraćena oduzeta motorna vozila, ima karakter ratne štete u smislu odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata …, utemeljenim se pokazuje pravni zaključak nižestupanjskih sudova da je tužena (Republika Hrvatska) u obvezi tužitelju isplatiti novčanu naknadu za nevraćena motorna vozila«. Odgovornost Republike Hrvatske za imovinsku štetu na pokretninama utvrđena je, primjerice, i u predmetima Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-410/05, Rev-718/03, Rev-566/98 i dr.
Konačno, Vrhovni sud je u nizu svojih odluka potvrdio odgovornost Republike Hrvatske za neimovinsku štetu koju su za vrijeme Domovinskog rata uzrokovale hrvatske oružane i redarstvene snage. Tako je u predmetu broj: Revr-504/2003-2 od 28. listopada 2003. Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio odgovornost Republike Hrvatske za štetu koja je tužitelju, koji je u lipnju 1994. obavljao posao policajca na terenu u K., nastala zbog oboljenja (enterocolitisa) koje uzrokuje nehigijensko spremanje hrane i nehigijensko održavanje namirnica ili posuda u kojima se hrana priprema. Odgovornost Republike Hrvatske za neimovinsku štetu utvrđena je, primjerice, i u presudi Vrhovnog suda broj: Rev-774/2003-2 od 18. studenoga 2003. i dr.
Na kraju je potrebno napomenuti da presude nadležnih sudova, donesene u primjeni osporenog Zakona na konkretne slučajeve, podliježu i nadzoru Ustavnog suda u postupcima zaštite ustavnih prava stranaka koje su one ovlaštene pokrenuti ustavnom tužbom (v. primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-3009/2004 od 4. listopada 2006., U-III-3970/2005 od 18. listopada 2007., U-III-2337/2008 od 1. listopada 2008. i dr.).
U takvim okolnostima, Ustavni sud nije utvrdio nijedan razlog koji bi upućivao da su navedene odredbe članka 3. osporenog Zakona nejasne, neprecizne, nepredvidljive ili neodređene do stupnja koji bi onemogućavao nadležnim sudovima da o pravima stranaka presuđuju djelotvorno i pošteno u svim predmetima u kojima te zakonske odredbe neposredno primjenjuju.
9.1. Ustavni sud dužan je napomenuti da je Zakonom o utvrđivanju ratne štete, na koji se predlagatelji također pozivaju, definiran pojam ratne štete u svrhu utvrđivanja ratne štete nastale u Republici Hrvatskoj. Predmet uređenja i svrha tog zakona sadržani su u članku 1., koji glasi:
Članak 1.
U svrhu utvrđivanja ratne štete nastale Republici Hrvatskoj, njenim fizičkim i pravnim osobama, a u svezi neprijateljstava te ratnih operacija koje se protiv nje vode, računajući od 15. kolovoza 1990. do njihova prestanka, određuje se osnivanje i djelatnost Republičke, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu ratne štete.
Zakon o utvrđivanju ratne štete, prema tome, ne bavi se pitanjem odgovornosti za ratnu štetu. Legalna definicija ratne štete u smislu tog zakona služila je samo za ostvarenje svrha tog zakona, to jest za popis i procjenu štete nastale za vrijeme Domovinskog rata. Podaci o toj šteti navedeni su u točki 6.1. obrazloženja ovog rješenja.
Sukladno navedenom, Zakon o utvrđivanju ratne štete ne uređuje odgovornost za ratnu štetu, pa pozivanje predlagatelja na taj zakon nije ustavnopravno relevantno u ovom postupku. Činjenica što su se nadležni sudovi – u nedostatku drugih propisa – u pojedinim slučajevima služili odredbama Zakona o utvrđivanju ratne štete kao okvirnim mjerilima za ocjenu o tome postoji li ona ili ne u konkretnom slučaju, ne umanjuje pravilnost tog utvrđenja.
10. Predlagatelji nadalje smatraju da osporeni Zakon ima povratno (retroaktivno) djelovanje, pa stoga nije u suglasnosti s člankom 89. stavcima 4. i 5. Ustava.
Granice povratnog djelovanja zakona propisane su člankom 89. stavcima 4. i 5. Ustava. Oni glase:
Članak 89.
(…)
Zakoni … ne mogu imati povratno djelovanje.
Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.
Ustavni sud utvrđuje da činjenica što se članci 1. do 3. osporenog Zakona odnose na proteklo razdoblje Domovinskog rata ne dovodi do njegove nedopuštene retroaktivnosti u smislu mjerodavnih odredbi članka 89. Ustava i temeljnih ustavnih vrednota.
Odnose koji su nastali i završili se u prošlosti nije zabranjeno uređivati naknadno, osobito ako se tim uređenjem konstituiraju prava u korist određene skupine adresata koja im dotada nisu bila priznata u domaćem pravnom poretku. Već spomenuti Zakon o obnovi primjer je takvog zakona.
Osporeni Zakon pripada korpusu poslijeratnog reparacijskog zakonodavstva. Njegova je svrha urediti pretpostavke odgovornosti države odnosno pretpostavke priznavanja prava na naknadu određenih šteta koje su za vrijeme Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga.
U prethodnim je točkama obrazloženja ovog rješenja već navedeno da se osporenim Zakonom izrijekom priznala odgovornost Republike Hrvatske za sve štete koje su u razdoblju Domovinskog rata uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a koje nemaju karakter ratne štete. U tom je području, prema tome, odgovornost Republike Hrvatske proširena u korist oštećenih osoba, budući da do stupanja na snagu osporenog Zakona, za štetu koju su u Domovinskom ratu uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga u službi i u vezi s obavljanjem vojne službe (»vojne osobe« u terminologiji ZSOS-a) Republika Hrvatska nije odgovarala.
Osporenim Zakonom, s druge strane, nije ograničeno niti je oduzeto pravo oštećenika na naknadu ratne štete, jer u pravnom poretku Republike Hrvatske to pravo nije postojalo ni prije njegova stupanja na snagu. Zakonsko definiranje pojma »ratne štete«, koje je prvi put sadržano u osporenom Zakonu, s druge strane, ne može se smatrati ograničavanjem prava predlagatelja na naknadu štete koje su do stupanja na snagu osporenog Zakona oni navodno imali. Činjenica da predlagatelji vjeruju kako su imali veće šanse u uspješan ishod sudskih postupaka koje su pokrenuli prije no što je osporeni Zakon definirao opseg ratne štete, ne može se smatrati njihovim »legitimnim« pa time ni pravno zaštićenim očekivanjem.
Na sve druge aspekte povratnog djelovanja osporenog Zakona primjenjiva su utvrđenja Ustavnog suda izražena u rješenju broj: U-I-2921/2003, U-I-3114/2003, U-I-3615/2003, U-I-483/2004, U-I-2833/2004, U-I-3172/2005, U-I-2565/2007, U-I-2150/2008 i U-I-3787/2008 od 19. studenoga 2008. (u daljnjem tekstu: U-I-2921/2003 i dr.), kojim Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (»Narodne novine« broj 117/03.; u daljnjem tekstu: ZOŠT).
11. Posljednje pitanje na koje treba odgovoriti u ovom ustavnosudskom postupku je sljedeće: uvažavajući činjenicu da su sudski postupci – koje su stranke pokrenule tužbama radi naknade štete što su je tijekom Domovinskog rata uzrokovale hrvatske oružane i redarstvene snage – prekinuti po sili Zakona o dopuni ZOO-a iz 1999., a nastavljeni su tek nakon donošenja osporenog Zakona 2003., ali po novom zakonskom uređenju, je li osnovan prigovor da te stranke danas snose nerazmjeran i prekomjeran teret plaćanjem sudskih troškova u koje se uračunava i razdoblje prije no što su ti sudski postupci nastavljeni donošenjem sudskog rješenja o nastavku postupka na temelju članka 4. osporenog Zakona?
Ustavni sud je u točki 14. obrazloženja rješenja broj: U-I-2921/2003 i dr., kojim nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZOŠT-a, podrobno objasnio razloge zbog kojih smatra da bi bilo protivno načelu razmjernosti zahtijevati od stranaka iz članka 10. ZOŠT-a koje su izgubile dotične sporove naplatu sudskih troškova od dana podnošenja tužbi. To bi na stranke prenijelo nerazmjeran i prekomjeran teret, a postavilo bi se i pitanje povrede ustavnog jamstva na pravičan sudski postupak iz članka 29. stavka 1. Ustava.
Iako pravna situacija vezana uz osporeni Zakon nije istovjetna onoj vezanoj uz ZOŠT, Ustavni sud smatra da i u ovom slučaju ne postoje opravdani razlozi za naplaćivanje strankama sudskih troškova od dana podnošenja tužbi ako je riječ o postupcima koji su prekinuti po sili Zakona o dopuni ZOO-a iz 1999., a nakon toga nastavljeni po odredbama osporenog Zakona. Obrazloženje navedeno u točki 14. rješenja broj: U-I-2921/2003. i dr. smisleno je primjenjivo i u ovom slučaju.
12. Ostale navode predlagatelja Ustavni sud nije posebno razmatrao u ovom ustavnosudskom predmetu. Naime, polazeći od činjenice da su predlagatelji Sokić, Kostanjšek i Mulalić istodobno osporili suglasnost s Ustavom i ZOŠT-a, u kojim su prijedlozima iznijeli istovjetne ili slične prigovore koji su sadržani i u prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti osporenog Zakona, Ustavni sud upućuje predlagatelje na već spomenuto rješenje broj: U-I-2921/2003, i dr. u kojem je na njih odgovorio.
13. Slijedom iznijetog, a polazeći od prava zakonodavca utvrđenog člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava da neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud je ocijenio da osporeni Zakon nije nesuglasan s Ustavom, te je stoga na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, riješio kao u točki I. izreke.
Objava rješenja (točka II. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
14. S obzirom na izreku ovog rješenja, prijedlog za privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona čija se suglasnost s Ustavom ocjenjuje, podnesen na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, nije razmatran.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Broj: U-I-2820/2003
U-I-2920/2003
U-I-506/2004
U-I-319/2006
Zagreb, 19. studenoga 2008.
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.