USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
4137
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo V. R. iz S., kojeg zastupa E. T., odvjetnik u S., na sjednici održanoj 26. studenoga 2008. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Jž-4736/2005 od 22. veljače 2006. godine.
Tim rješenjem odbijena je žalba podnositelja, te je po službenoj dužnosti preinačeno prvostupanjsko rješenje Prekršajnog suda u Splitu broj: 1-9-2308/05 od 11. studenoga 2005. godine, na način da je podnositelju izrečena, na temelju odredbe članka 35. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (»Narodne novine« broj 117/03.), zabrana prisustvovanja športskim natjecanjima – svim nogometnim utakmicama HNK H. S., bez obzira na mjesto odigravanja u trajanju od jedne godine.
Prvostupanjskim rješenjem podnositelju je na temelju prijedloga Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske broj: 511-12-04-16-144/5-05 od 9. studenoga 2005. godine, a temeljem odredbe članka 35. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, a u svezi članka 36. stavaka 2. i 3. Zakona o prekršajima (»Narodne novine« broj 88/02., 122/02., 187/03., 105/04., 127/04. i 107/07.) primijenjena zaštitna mjera zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima – svim nogometnim utakmicama HNK H. S., bez obzira na mjesto odigravanja u trajanju od jedne godine.
Na temelju prvostupanjskog rješenja, zaštitna mjera će se izvršiti po pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja.
2. Podnositelj smatra da su mu rješenjem Visokog prekršajnog suda povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22. i 28. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da podnositelj smatra povrijeđenim i ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Podnositelj ističe u ustavnoj tužbi da je rješenje Visokog prekršajnog suda nezakonito. Prema mišljenju podnositelja, nije bilo zakonskog uporišta za donošenje takvog rješenja, koje se temelji samo na saznanju Policijske uprave splitsko-dalmatinske, zbog toga što podnositelju u propisanom sudskom postupku nije dokazano da je počinio prekršaj. Smatra da se na taj način »otvara mogućnost da se samo na temelju policijskih prijava bilo kojem građaninu mogu reducirati njegova ljudska prava, njegove temeljne slobode zapisane u Ustavu RH«.
Predlaže usvajanje ustavne tužbe i poništenje rješenja Visokog prekršajnog suda.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Stajalište prvostupanjskog prekršajnog suda temelji se na sljedećem obrazloženju:
»Iz evidencije MUP-a proizlazi da se V. R. protupravno ponašao i to za vrijeme dolaska, održavanja i odlaska sa športskih natjecanja, a da su to uvijek bile nogometne utakmice u kojima je jedan od sudionika HNK H. S., bilo kao domaćin u S. ili prilikom gostujućih utakmica. Kada se uzme u obzir povećana društvena opasnost takvih djela, posebno u zadnje vrijeme, kada su u znatnom porastu, jasno je da bi trebalo djelovati preventivno, a uzevši u obzir činjenicu da bi športska natjecanja trebala pridonositi kvaliteti života građana i da je neophodno spriječiti i suzbiti svako protupravno ponašanje koje ugrožava gledatelje i natjecatelje te stvara okružje nesigurnosti. Odlučujući o zaštitnoj mjeri, ovaj Prekršajni sud cijenio je sve naprijed navedene okolnosti te je prema V. R. primijenjena zaštitna mjera zabrane prisustvovanja svim nogometnim utakmicama HNK H., bez obzira na mjesto odigravanja, u trajanju od jedne godine, a koja se ukazuje osnovanom i opravdanom.«
Visoki prekršajni sud ocijenio je da je prvostupanjski prekršajni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Visoki prekršajni sud smatra da je prvostupanjski prekršajni sud imao zakonsko uporište za primjenu mjere zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima – svim nogometnim utakmicama HNK H. S., bez obzira na mjesto odigravanja u trajanju od jedne godine. Stajalište je Visokog prekršajnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o sankciji koja bi se izrekla nakon pravomoćne sudske odluke, kojom bi se eventualno dokazivala krivnja podnositelja, već da se radi o preventivnoj mjeri.
Visoki prekršajni sud preinačio je navedenu »zaštitnu mjeru zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima (...)« u »zabranu prisustvovanja športskim natjecanjima (...)«, jer, ističe da je mjera zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima iz članka 35. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima po svom sadržaju, preventivnoj svrsi i dužini trajanja, po načinu primjene i izricanja, različita od zaštitne mjere zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima iz članka 32. istog Zakona, koja se izriče uz kaznu, nakon provedenog prekršajnog postupka.
Stajalište je Visokog prekršajnog suda da za primjenu mjere »zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima (...)«, nije od utjecaja pravomoćno kažnjavanje nego saznanje da se podnositelj ranije protupravno ponašao za vrijeme dolaska, održavanja i odlaska s nekog športskog natjecanja, a takvo ponašanje podnositelja razvidno je iz prijedloga Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske broj: 511-12-04-16-144/5-05 od 9. studenoga 2005. godine. Visoki prekršajni sud nadalje smatra da je primjena navedene mjere razmjerna naravi potrebe ugroženog dobra u odnosu na ograničenje prava podnositelja.
5. Podnositelj ističe povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 22. Ustava.
Člankom 22. stavkom 1. Ustava propisano je da je čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva, a stavkom 2. istog članka propisano je da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.
Polazeći od utvrđenja navedenih u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju to ustavno pravo nije povrijeđeno.
6. Podnositelj ukazuje i na povredu članka 28. Ustava.
Člankom 28. Ustava propisano je da je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
S obzirom da je u konkretnom slučaju podnositelju izrečena mjera zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima, kao preventivna mjera, te imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je utvrdio da navedena ustavna odredba nije mjerodavna u konkretnom slučaju.
7. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da podnositelj smatra povrijeđenim i ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravna stajališta navedena u osporenim rješenjima zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud utvrđuje da su sudovi, polazeći od činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, obrazložili svoja stajališta za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
8. Slijedom iznijetoga, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
9. Odluka o objavi temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-1574/2006
Zagreb, 26. studenoga 2008.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.