USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1359
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Ivan Matija i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenuo S. T. iz G., sada u pritvoru Zatvora u O., kojeg zastupa D. K., odvjetnik u O., na sjednici održanoj 7. svibnja 2009., jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba je podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-145/09-3 od 11. ožujka 2009., kojim je odbijena žalba podnositelja, izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku broj: Kvu-15/09-5 (Kus-4/08) od 18. veljače 2009.
Navedenim rješenjem protiv podnositelja je produljen pritvor do nove odluke odnosno najdulje do izricanja nepravomoćne presude, a na temelju pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06., u daljnjem tekstu: ZKP).
Osporena rješenja donesena su nakon podizanja optužnice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, u kaznenom postupku koji se vodi protiv podnositelja, kao prvookrivljenika, i još šestorice okrivljenika, time da se podnositelja ustavne tužbe tereti za počinjenje ukupno 53 kaznena djela, od toga jedno kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela (članak 333. stavak 1. Kaznenog zakona – »Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. i 71/06.; u daljnjem tekstu: KZ), 27 kaznenih djela krivotvorenja isprava (članak 311. stavci 1. i 2. KZ-a), 6 kaznenih djela prijevare (članak 224. stavak 1. KZ-a), 5 kaznenih djela prijevare u pokušaju (članak 224. stavak 1. u svezi s člankom 33. KZ-a), 10 kaznenih djela prijevare (članak 224. stavak 4. KZ-a), 2 kaznena djela prijevare u pokušaju (članak 224. stavak 4. u svezi s člankom 33. KZ-a), jedno kazneno djelo krivotvorenja novca (članak 274. stavak 2. KZ-a) i jedno kazneno djelo izrade, nabavljanja, posjedovanja, prodaje ili davanja na uporabu sredstava za krivotvorenje isprava (članak 314. stavak 1. KZ-a).
Podnositelja ustavne tužbe tereti se, u bitnome, da je navedena kaznena djela počinio u razdoblju od srpnja 2007. do siječnja 2008. godine, u više gradova u Republici Hrvatskoj, na način da je organizirao i povezao u zajedničko djelovanje još šest osoba, te i sam sudjelovao u pribavljanju podataka s originalnih platnih kartica različitih banaka, pribavljanju velikog broja bianco-platnih kartica, krivotvorenju platnih kartica, pribavljanju opreme za izradu krivotvorenih kartica, organizirao korištenje takvih kartica, određivanjem vremena i mjesta korištenja odnosno kupovine i prodaje kupljene robe u Republici Hrvatskoj i inozemstvu te raspodjele stečene imovinske koristi. Pored toga, na isti su način krivotvorene i vozačke dozvole, putovnice, pomorska knjižica i novčanice, pri čemu je ostvarena ukupna imovinska korist u iznosu od oko 1.000.000,00 kuna.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da je lišen slobode 19. siječnja 2008. te se od tada kontinuirano nalazi u pritvoru. Smatra da je već samim podizanjem optužnice povrijeđen ZKP, međutim ona je postala pravomoćna i protiv nje nije podnosio ustavnu tužbu, jer je to, prema praksi Ustavnog suda, nedopušteno.
Smatra, međutim, da upravo iz povrede ZKP-a, učinjene tom pravomoćnom optužnicom, izviru povrede njegovih ustavnih prava te izrijekom ističe odredbe članaka 22., 25. i 28. Ustava.
Povrede obrazlaže činjenicom da sporna optužnica, kao i daljnji tijek kaznenog postupka, polazi od (pogrešnog) stajališta da se u konkretnom slučaju radi o stjecaju kaznenih djela (članak 60. KZ-a), a da pravilnom primjenom zakona može biti riječi samo o produljenom kaznenom djelu (članak 61. KZ-a), u kojem slučaju podnositelj ne bi bio optužen za 53 kaznena djela, već za 4 kaznena djela (jedno iz članka 311. stavaka 1. i 2. KZ-a, jedno iz članka 224. stavaka 1. i 4. KZ-a, jedno iz članka 333. stavka 1. KZ-a i jedno iz članka 274. stavaka 1. i 2. KZ-a).
Nadalje, podnositelj tvrdi da ga se za kazneno djelo iz članka 274. stavka 2. KZ-a, kao kazneno djelo s najtežom zapriječenom kaznom (do 10 godina), tereti bez ikakvih razloga i dokaza, odnosno da je ono uvršteno u optužnicu samo radi mogućnosti određivanja dugotrajnog pritvora, što je zapravo bio i cilj raščlanjivanja produljenog kaznenog djela na veći broj samostalnih kaznenih djela. Prejudicira se u cijelosti i postojanje kaznenog djela iz članka 333. stavka 1. KZ-a, kao i visina protupravno stečene imovinske koristi, te se u osporenim odlukama poziva na množinu kaznenih djela i »kaznu koja se može očekivati«. U suprotnom je podnositelj, kako smatra, po isteku jedne godine trajanja pritvora (što je najdulje dopušteno trajanje pritvora za kaznena djela sa zapriječenom kaznom do 5 godina, a takva su u konkretnom slučaju sva, s izuzetkom onog iz članka 274. stavka 2. KZ-a), morao biti pušten na slobodu, kao što su pušteni IV. do VII.-optuženi u istom kaznenom postupku. Pored toga, a s obzirom na činjenicu da je najdulje dopušteno trajanje pritvora (1 godina) za sva kaznena djela, osim za ono iz članka 274. stavka 2. KZ-a isteklo, razlozi za eventualno produljenje pritvora morali bi biti ograničeni samo na okolnosti vezane uz to djelo, a ne uz njihovu ukupnost.
Glede kaznenog djela iz članka 274. stavka 2. KZ-a podnositelj također ističe da ga se tereti zato što je, zajedno sa III.-optuženikom, jednu jedinu krivotvorenu novčanicu preuzeo od II.-optuženika i držao je u unajmljenom stanu u Omišu, što znači da ju je posjedovao, a samo posjedovanje nije osnova za držanje u pritvoru kao niti za kazneni progon uopće. Ovo napose kada se imaju u vidu, kako ističe podnositelj, nehumani uvjeti koji vladaju u prostorima Zatvora u O., a koji su takvi da vrijeđaju ljudsko dostojanstvo (i na kakve on nije navikao, budući da on i članovi njegove obitelji, kako navodi, »imaju, osim spavaće i dnevne sobe, svaki zasebnu radnu sobu«).
Prema tome, podnositelj smatra da se, s obzirom na trajanje pritvora od 15 mjeseci (do podnošenja ustavne tužbe), u pritvoru nalazi neopravdano i nerazmjerno dugo odnosno dulje nego što je to mjerodavnim zakonom dopušteno, a sve zbog neutemeljene konstrukcije o postojanju stjecaja kaznenih djela, prejudicirane krivnje i otegotnih okolnosti te prejudicirane visine imovinske koristi, čime je povrijeđena i presumpcija nevinosti.
Predlaže ukidanje osporenih rješenja.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. –
pročišćeni tekst), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Uvidom u osporeno rješenje Županijskog suda u Osijeku Ustavni sud je utvrdio da je taj prvostupanjski sud našao osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi podnositelj boravkom na slobodi nastavio s kriminalnim djelovanjem (članak 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a) u sljedećim okolnostima konkretnog slučaja:
– da podaci i dokazi prikupljeni u dosadašnjem tijeku kaznenog postupka upućuju na visok stupanj osnovane sumnje da je podnositelj počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret,
– da podnositeljeve radnje ostvarenja kaznenih djela upućuju na visok stupanj organiziranosti i povezanosti s drugim optuženicima u činjenju kaznenih djela i kontinuiranu kriminalnu aktivnost,
– da duljina vremenskog razdoblja u kojem je postojala kriminalna aktivnost i visina protupravno pribavljene imovinske koristi upućuju na visok stupanj upornosti i odlučnosti podnositelja u ostvarenju kaznenih djela, pa i bez obzira na njegovu dosadašnju neosuđivanost.
Prvostupanjski sud također navodi kako prema članku 109. stavku 1. točki 4. ZKP-a, u konkretnom slučaju pritvor, do donošenja prvostupanjske presude, može trajati najdulje dvije godine, imajući u vidu da se njegovo trajanje procjenjuje u odnosu na najteže kazneno djelo (konkretno ono iz članka 274. stavka 2. KZ-a), tako da dosadašnje trajanje pritvora, a imajući u vidu broj i težinu terećenih kaznenih djela, ne dovodi u pitanje načelo razmjernosti iz članka 87. ZKP-a.
Nadležni drugostupanjski sud suglasio se sa svim stajalištima prvostupanjskog suda, napominjući da činjenični opis terećenih kaznenih djela, pored svega što je utvrdio prvostupanjski sud, ukazuje i na zaključak da je podnositelj bio organizator kriminalne grupe.
5. Ustavni sud također primjećuje, na temelju uvida u osporeno prvostupanjsko rješenje, da je Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku, prije donošenja tog rješenja, na sjednicu Vijeća pozvalo podnositeljevog branitelja, koji je, tražeći ukidanje pritvora, sam naveo kako je najdulje trajanje pritvora u konkretnom slučaju dvije godine, s obzirom na inkriminaciju iz članka 274. stavka 2. KZ-a, no budući da je takva inkriminacija samo jedna, dotadašnje trajanje pritvora ocijenio je nerazmjerno dugim.
6. Ustavni sud, u prvom redu, primjećuje, da podnositelj u žalbi protiv prvostupanjskog osporenog rješenja o produljenju pritvora nije iznosio stajalište da bi se u konkretnom slučaju radilo o produljenom kaznenom djelu, a ne o stjecaju kaznenih djela, odnosno nije polemizirao s optužnicom (štoviše, naveo je da to u ovom stadiju postupka ne bi bilo oportuno), već je, u bitnome, prigovarao pravnom pristupu Izvanraspravnog vijeća pri procjeni opstojnosti razloga za produljenje pritvora, slijedom kojeg pristupa je postojanje razloga za pritvor ocijenjeno u odnosu na ukupnost kriminalne aktivnosti, a ne na način da bi bilo uzeto u obzir samo jedno kazneno djelo – ono za koje najdulje moguće trajanje pritvora još nije bilo isteklo. Podnositelj je to stajalište prvi put iznio u ustavnoj tužbi. Time je želio ukazati – polazeći od pojedinih tumačenja kaznenopravne teorije o pravnom institutu produljenog kaznenog djela (pojednostavljeno – više kaznenih djela, počinjenih s više radnji, ali koja se pod određenim uvjetima smatraju jednom radnjom i jednim kaznenim djelom, time da postoje i znatna razmimoilaženja oko stajališta nije li produljeno kazneno djelo isto što i realni stjecaj kaznenih djela) – kako je opravdano, prilikom odlučivanja o produljenju pritvora, uzeti u obzir samo jedno kazneno djelo i opstojnost pritvorskih razloga prosuđivati samo u odnosu na to jedno djelo.
O ovom stajalištu nije se mogao očitovati drugostupanjski sud, pa posljedično ne može biti uzeto u obzir pri ocjeni o povredi podnositeljevih ustavnih prava (vidi. mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda broj: U-III-857/2008 od 1. listopada 2008. godine).
7. Ustavni sud ocjenjuje da je pri rješavanju temeljnog pravnog pitanja u ovom ustavnosudskom postupku neodlučno radi li se o kaznenim djelima u stjecaju ili produljenim kaznenim djelima. Ovo stoga što je podnositelju u svakom slučaju stavljeno na teret, između ostalih, kazneno djelo iz članka 274. KZ-a, za koje je zaprijećena kazna do 10 godina zatvora. Navedeno kazneno djelo može, zbog načina na koji je propisano njegovo zakonsko biće, imati karakteristike produljenog kaznenog djela. I sam podnositelj ovo kazneno djelo određuje kao jedno i samostalno (produljeno) kazneno djelo, bez obzira što navodi da je počinjeno jednokratno kao »posjedovanje« jedne krivotvorene novčanice i da to uopće ne bi bilo kazneno djelo.
Stoga, uzevši u obzir da je odredba članka 109. ZKP-a, koja je mjerodavna za utvrđivanje najduljeg mogućeg trajanja pritvora, zasnovana na kriteriju najveće zaprijećene kazne, Ustavni sud ocjenjuje da se ona u konkretnom slučaju može primijeniti za odluku o pritvoru zbog sumnje na kazneno djelo iz članka 274. KZ-a, neovisno o tome radi li se o produljenom kaznenom djelu ili o kaznenom djelu u stjecaju.
8. Kako je već navedeno u točki 4. ovog obrazloženja, sudovi su u konkretnom slučaju, ocjenjujući osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi podnositelj boravkom na slobodi nastavio s kriminalnim djelovanjem (članak 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a), uzeli u obzir visok stupanj organiziranosti i povezanosti, kontinuiranu kriminalnu aktivnost, duljinu vremenskog razdoblja u kojem je postojala kriminalna aktivnost, visinu protupravno pribavljene imovinske koristi, visok stupanj upornosti i odlučnosti te broj i težinu terećenih kaznenih djela.
Suprotno stajalištu podnositelja koji drži da sudovi pri odlučivanju o produljenju pritvora mogu uzeti u obzir samo jedno kazneno djelo u konkretnom slučaju (pribavljanje lažnog novca s ciljem da ga se stavi u opticaj kao pravi) te bojazan od nastavka kriminalne aktivnosti ocijeniti izolirano od svih navedenih mjerila, Ustavni sud smatra da su sudovi ispravno ocijenili, u okviru konkretnog kaznenog postupka u kojem se sudi za više kaznenih djela, bez obzira na način njihove pravne kvalifikacije, da se okolnosti koje opravdavaju bojazan od nastavka kriminalne aktivnosti, ne mogu ocjenjivati prema formalnom kriteriju najduljeg mogućeg trajanja pritvora za pojedino kazneno djelo, dokle god za bilo koje od kaznenih djela stavljenih na teret okrivljeniku postoje zakonski uvjeti za produljenje pritvora.
Ustavni sud smatra da unatoč tome što bi za pojedina od kaznenih djela isteklo najdulje moguće trajanje pritvora, za njih se, kao i za druga kaznena djela kod kojih to nije slučaj, nadalje sudi. Sva ta kaznena djela zajedno, u svojoj ukupnosti, čine predmet određenog kaznenog postupka. Napose, formalni kriterij, na kojeg se poziva podnositelj, nije primjenjiv u kaznenom postupku u kojem se sudi skupini osoba za koje postoji osnovana sumnja da su organizirano, kontinuirano i povezano zajedničkim i, načelno, istovrsnim umišljajem, počinile niz kaznenih djela, koja se, uz to, nedvojbeno mogu ocijeniti supstancijalno srodnim i međusobno ovisnim (udruživanje – nabava opreme za krivotvorenje – krivotvorenje – prijevara). Upravo navedene okolnosti slučaja ukazuju na neutemeljenost podnositeljeve tvrdnje da bi se radilo o »prejudiciranju krivnje«, ali istodobno upućuju na utemeljenost stajališta o postojanju okolnosti koje opravdavaju bojazan od nastavka kriminalne aktivnosti.
9. Slijedom izloženog, Ustavni sud ocjenjuje da su sudovi u konkretnom slučaju zauzeli pravna stajališta zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava i ta stajališta valjano obrazložili, kao i da podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava na koja u svojoj ustavnoj tužbi ukazuje.
10. Stoga je, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavom sudu Republike Hrvatske, donesena odluka kao u točki I. izreke.
11. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj: U-III-1668/2009
Zagreb, 7. svibnja 2009.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.