USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1525

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Ivan Matija i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo E. M. iz V. G., kojeg zastupa punomoćnica J. N., odvjetnica u Z., na sjednici održanoj 7. svibnja 2009. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se:

– presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžn-2276/03-2 od 28. veljače 2006. godine i

– presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-602/02 od 2. lipnja 2003. godine.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

IV. Ova odluka će se objaviti u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžn-2276/03-2 od 28. veljače 2006. godine, kojom je odbijena podnositeljeva (tužitelj u parničnom sporu radi naknade štete) žalba, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-602/02 od 2. lipnja 2003. godine. Navedenom prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena, Republika Hrvatska, na ime naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode, isplati iznos od 80.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Podnositelj smatra da su mu navedenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena čankom 14. stavkom 2. i člankom 25. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi navodi da se protiv njega vodio kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva u pokušaju, pred Županijskim sudom u Zagrebu, u kojem je protiv podnositelja u više navrata određivan pritvor. Ističe da je u pritvoru proveo ukupno 232 dana, a da je taj kazneni postupak pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: K-231/98 od 1. lipnja 1999. godine, odbijanjem optužbe. Podnositelj smatra da je u pritvoru bio neosnovano, te smatra da ima pravo na naknadu štete, koju mu, prema njegovom mišljenju, sudovi neosnovano odbijaju priznati. Ističe da niti jednom radnjom nije uzrokovao potrebu određivanja pritvora, te je time doveden u neravnopravan položaj.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02.-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi i nadležna upravna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim presudama podnositelju u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

4.1. Predmet spora zahtjev je podnositelja da mu tuženica naknadi štetu koju je pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode. Prvostupanjski sud je utvrdio da je pritvor podnositelju u kaznenom postupku određen po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03.-pročišćeni tekst i 111/03., u daljnjem tekstu: ZKP), iz razloga postojanja bojazni da bi podnositelj boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke, te da bi, s obzirom na raniju osuđivanost zbog imovinskih kaznenih djela, boravkom na slobodi mogao nastaviti s izvršenjem istovrsnih ili sličnih kaznenih djela. Ocijenivši okolnosti određivanja pritvora u konkretnom slučaju, te razloge za određivanje pritvora, prvostupanjski sud je utvrdio da se nije radilo o pogrešci ili protuzakonitom radu državnog tijela zbog čega bi podnositelj bio neosnovano pritvoren.

Županijski sud je u žalbenom postupku utvrdio da je sud prvog stupanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je podnositeljev zahtjev odbio kao neosnovan.

Županijski sud je obrazložio da se prema odredbi članka 480. stavka 3. ZKP-a pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode ne priznaje osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima uzrokovala lišenje slobode, a u slučajevima iz stavka 1. točke 1. istog članka isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz članka 95. ZKP-a. Odredba članka 95. ZKP-a poziva se na okolnosti određivanja pritvora po osnovama iz članka 102. ZKP-a. U konkretnom slučaju utvrđeno je da su podnositelja uhitile redarstvene vlasti jer je postojala osnovna sumnja da je počinio kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, odnosno utvrđeno je da su bile ispunjene pretpostavke za određivanje pritvora iz članka 102. stavka 1. točke 2. i 3. ZKP-a, pa određivanje pritvora nije bilo rezultat pogrešnog ili nezakonitog rada državnog tijela.

4.2. Prema ocjeni Ustavnog suda pogrešno je pravno stajalište sudova, izraženo u osporenim presudama, da podnositelju ne pripada naknada štete koju je pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode. Naime, sudovi su pogrešno primijenili odredbu članka 480. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

U konkretnom slučaju, za ocjenu podnositeljevog tužbenog zahtjeva, mjerodavna je odredba članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

Naime, odredba članka 480. ZKP-a, propisuje:

(1) Pravo na naknadu štete pripada i osobi:

1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena,

2) koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode, a u povodu izvanrednog pravnog lijeka izrečena joj je kazna oduzimanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili je izrečena kaznena sankcija koja se ne sastoji u oduzimanju slobode, ili je proglašena krivom a oslobođena od kazne,

3) koja je zbog pogreške ili protuzakonitog rada državnog tijela neosnovano uhićena ili pritvorena, ili je zadržana preko zakonskog roka ili je preko tog roka bila u pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje kazne,

4) koja je u pritvoru provela dulje vrijeme nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.

(2) Osobi koja je prema članku 95. ovoga Zakona uhićena bez zakonske osnove pripada pravo na naknadu štete ako protiv nje nije određen pritvor niti joj vrijeme za koje je bila uhićena nije uračunato u izrečenu kaznu za kazneno djelo ili za prekršaj.

(3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila uhićenje. U slučajevima iz točke 1. stavka 1. ovog članka isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz članka 95. ovoga Zakona.

(4) U postupku za naknadu štete u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ove glave.

U konkretnom slučaju sudovi su pogrešno protumačili i značaj odredbe članka 480. stavka 3. ZKP-a, u svezi s odredbom članka 95. ZKP-a. Naime, odredbom članka 95. ZKP-a određeno je:

(1) Redarstvene su vlasti ovlaštene uhititi osobu protiv koje izvršavaju dovedbeni nalog, te osobu protiv koje treba izvršiti rješenje o pritvoru.

(2) Redarstvene su vlasti ovlaštene uhititi:

1) osobu zatečenu u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti,

2) osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoji neki od razloga za određivanje pritvora iz članka 102. ovoga Zakona.

Prema tome, odredbe ZKP-a na koje su se sudovi pogrešno pozvali (članak 480. stavak 3. u vezi s člankom 95.) odnose se na postupanje redarstvenih vlasti u slučaju uhićenja osobe za koju postoji osnova sumnje da je počinila kazneno djelo. Kako je u konkretnom slučaju predmet spora bio zahtjev podnositelja za naknadu štete tijekom vremena provedenog u pritvoru u kaznenom postupku u kojem je pravomoćnom presudom optužba odbijena, to je za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavna odredba članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je ocijenio da je osporenim presudama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Ustavni sud pripominje da za utvrđivanje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode primjenom članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP-a nisu od utjecaja razlozi zbog kojih je pritvor bio određen te njegova zakonitost ili nezakonitost, kao ni razlozi zbog kojih je došlo do obustave postupka. U primjeni navedene zakonske odredbe bitan je sam ishod postupka (da protiv osobe koja je bila u pritvoru nije došlo do pokretanja kaznenog postupka odnosno da je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena).

5. Utvrdivši povredu prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2 Ustava, Ustavni sud nije ocjenjivao ustavnu tužbu s aspekta odredbe članka 25. stavka 4. Ustava.

6. Slijedom navedenog, a na temelju odredbi članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke.

7. Odluka o objavi ove odluke (točka IV. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1839/2006

Zagreb, 7. svibnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.