USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2192

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo D. V., kojeg zastupa I. P., odvjetnik iz V., na sjednici održanoj 7. srpnja 2009. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-6/06-7 od 19. rujna 2006. godine

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-1043/05-6 od 21. ožujka 2006. godine

– presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: K-28/04-143 od 16. rujna 2005. godine, te se predmet vraća Županijskom sudu u Slavonskom Brodu na ponovno suđenje.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-6/06-7 od 19. rujna 2006. godine, kojom je potvrđena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-1043/05-6 od 21. ožujka 2006. godine, kojom je preinačena (u odluci o kazni) presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: K-28/04-143 od 16. rujna 2005. godine, na način da su podnositelj ustavne tužbe (II. optuženik) i A. B. (I. optuženik) osuđeni na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od po 30 (trideset) godina.

Prvostupanjskom presudom podnositelj je oglašen krivim zbog počinjenja tri kaznena djela protiv života i tijela – teško ubojstvo, opisanog u članku 90. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06., u daljnjem tekstu: KZ) i utvrđena mu je za svako pojedino kazneno djelo kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, te je na temelju članka 60. stavka 2. točke d. KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 (dvadeset sedam) godina.

Na temelju članka 63. stavka 1. KZ-a podnositelju je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. lipnja 2004. godine, pa nadalje.

2. Podnositelj ustavnom tužbom osporava navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, smatrajući da su sudovi, zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijedili ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavcima 1. i 2. alinejama 3. i 4. Ustava Republike Hrvatske.

2.1. Obrazlažući povrede članka 29. Ustava, podnositelj kao jednu od povreda načela pravičnog suđenja navodi kako je predsjednik prvostupanjskog vijeća (sudac S. F.) sudjelovao u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju ustavne tužbe, »...jer već donošenjem samog rješenja o produljenju pritvora u izvjesnom smislu prejudicira se dokazanost krivnje« optuženika, a što, prema mišljenju podnositelja, ukazuje na sumnju u objektivnu nepristranost suca (predsjednika vijeća) u konkretnom slučaju.

Nadalje, navodi kako je »...sud iz samo njemu poznatih razloga uz izabranog branitelja, imenovao i branitelja po službenoj dužnosti, s kojim (...) nije mogao ostvariti nikakvu komunikaciju«. Smatra da je »...sud praktički zloupotrijebio...« odredbu članka 65. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 111/03., u daljnjem tekstu: ZKP), budući da njegov izabrani branitelj (odvjetnik M. B. iz V.) nije izostao ni s jednog ročišta za glavnu raspravu, a niti je svojim postupcima odugovlačio kazneni postupak.

2.2. Podnositelj u ustavnoj tužbi, kao daljnju povredu načela pravičnog suđenja navodi i povredu ravnopravnosti stranaka u postupku (tzv. povredu jednakosti oružja).

Ističe kako su sudovi tijekom postupka odbili sve dokazne prijedloge njegovog izabranog branitelja u pravcu saslušanja svjedoka i opetovanog saslušanja vještaka (nakon provođenja dokaza – rekonstrukcije događaja).

2.3. Prema navodu podnositelja »sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo kvalificirajući ponašanje optuženog V. D. kao supočinitelja zajedno s I-optuženim B. A., iako iz cjelokupnog dokaznog materijala proizlazi da optuženici ne samo da taj dan nisu komunicirali, nego je riječ o osobama različite generacijske pripadnosti, pa isti ni inače ne komuniciraju.«.

Podnositelj nadalje navodi »supočiniteljstvo prije svega podrazumijeva dogovor i to u smislu donošenja zajedničke odluke ili pak dogovor u smislu pristajanja na nečiju veća ranije donesenu odluku. (...) S obzirom da (...) optuženici nisu bili ni u kakvom kontaktu do nekoliko minuta prije nego su napadnuti, isključena je mogućnost i donošenja zajedničke odluke ili pak pristajanja na nečiju ranije donesenu odluku, a osobito je isključena mogućnost planiranja ovakvog kaznenog djela«.

Konačno, takvim postupanjem sudova u konkretnom slučaju, prema tvrdnji podnositelja, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo, budući da nije utvrđena odlučna činjenica kako je kritične zgode uopće došlo do sukoba i tko ga je započeo: optuženici ili pak oštećenici, te odgovora na ključno pitanje jesu li uopće podnositelj i I. optuženik postupali pri izvršenju kaznenog djela kao supočinitelji (kako im se to sudskim odlukama stavlja na teret).

Podnositelj smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Slijedom navedenog predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine osporene presude.

3. Prema članku 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).

Ustavna tužba je osnovana.

4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka podnositelja ustavne tužbe (II. optuženika) i I. optuženika A. B. oglasio krivima – što su: dana 9. lipnja 2004. godine u S. B. u ulici P. K. IV. oko 15,50 sati na pješačkoj stazi ispred kućnog broja 19 u kojem se nalazi ugostiteljski restoran »M.« tijekom prepirke i naguravanja između I. optuženika A. B. i II. optuženika D. V. sa oštećenicima D. P., Ž. P. i G. B. u cilju da svu trojicu oštećenika usmrte, I. optuženik A. B. izvadio iz pojasa od hlača pištolj marke »Ruger« P-85 call. 9mm tvornički broj 30348583, a II. optuženik D. V. revolver tipa Buldog call. 6,35 mm, te u oštećenike D. i Ž. P. i G. B. ispalili više komada streljiva pri čemu je ošt. D. P. zadobio ukupno 5 (pet) strijelnih ozljeda (...), od kojih je oštećenik pao na pješačku stazu, ošt. Ž. P. je zadobio 4 (četiri) strijelne ozljede (...), nakon čega je prešao kolnik ulice P. K. IV. i pao uz lijevi rub kolnika ispred trgovine »B.«, a ošt. G. B. je zadobio 5 (pet) strijelnih ozljeda (...) od kojih ozljeda je pao na pješačku stazu, koje ozljede kod sve trojice oštećenika predstavljaju teške, te osobito teške i po život opasne ozljede od kojih ozljeda su sva trojica umrli i pored poduzete liječničke pomoći – osudivši (svakog) na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od po 27 (dvadeset sedam) godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda (osim u odluci o kazni, te je u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu, osudivši podnositelja na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina).

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u obrazloženju navedene presude, navodi ...Naime, iz cjelokupnog postupka, a i iz obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da su optuženici i oštećenici predstavljali suprostavljene grupe koje su se verbalno sukobljavale tijekom čitavog dana (...) upravo taj trenutak kada jedan od optuženika kao pripadnik jedne od suprostavljenih strana poseže za oružjem, ali još ne uspijeva pucati, za oružjem poseže i drugi optuženik i prvi ispaljuje projektile, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, evidentna je njihova tada stvorena zajednička odluka da usmrte pripadnike suprostavljene grupe.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke navodi ...nisu u pravu optuženici kada tvrde da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u dijelu odbijenih dokaznih prijedloga. Za svoje odbijanje dokaznih prijedloga sud je dao uvjerljive razloge i to kako u dijelu predloženih ponovnih ispitivanja pojedinih svjedoka i vještaka, tako i u dijelu prijedloga za ispitivanje novih svjedoka, odnosno provođenje djelomične rekonstrukcije (...) Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice...

Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući kao sud trećeg stupnja protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, u cijelosti je potvrdio nižestupanjsku presudu.

5. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.

Sastavni dio prava na pravično suđenje jest pravo optuženika na suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. Ustavni sud podsjeća da u svakom konkretnom slučaju mora postojati dostatna osnova za zaključak da sud odnosno njegov sastav isključuju svaku opravdanu sumnju u njihovu nepristranost. Sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu, što je utvrđeno stajalište međunarodnog prava o ljudskim pravima (npr. presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005., § 27).

Pri tome, Europski sud za ljudska prava smatra da se nepristranost suca pretpostavlja do dokaza protivnoga. Međutim, iz činjenica konkretnog slučaja mogu proizaći objektivni negativni pokazatelji (appearances) sučeve (ne)pristranosti koji opravdavaju legitimno očekivanje da će se sudac otkloniti od suđenja. Takve činjenice npr. postoje: a) kada je sudac u prethodnom postupku, koji je sudjelovao na suđenju, odlučivao o pitanjima koja su »blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari« (presuda u predmetu Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. V. 1989. godine, § 51-52); b) ako je, nakon sudjelovanja u donošenju prvostupanjske presude sudjelovao u odlučivanju o žalbi protiv nje (presuda u predmetu De Haan protiv Nizozemske od 26. kolovoza 1997. godine, § 51, 54); c) ako je sudjelovao u izvanraspravnom vijeću koje je potvrdilo osnovanost optužnice a nakon toga sudjelovao na suđenju kao član raspravnog vijeća (presuda u predmetu Castillo Algar protiv Španjolske od 28. listopada 1998. godine, § 47-49). I u presudi u predmetu Piersack protiv Belgije (presuda od 1. listopada 1982. godine, § 30-31) činjenica da je sudac predsjedavao sudskom vijeću u kaznenom postupku nakon što je prije toga bio dužnosnik na čelu javnog tužiteljstva nadležnog za progon u predmetu, ocijenjena je kao negativni pokazatelj nepristranosti kaznenog suda.

5.1. U konkretnom slučaju sudac S. F. bio je predsjednik vijeća Županijskog suda u Slavonskom Brodu koje je donijelo osporenu presudu (broj: K-28/04-143 od 16. rujna 2005. godine).

Navedeni sudac je, kao član izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Slavonskom Brodu, sudjelovao u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju 27. lipnja 2005. godine, broj: K-28/04-92 (Kv-58/05).

5.2. ZKP odredbom članka 36. stavka 1. propisuje slučajeve isključenja suca od obavljanja sudske dužnosti. Odredbom točke 5. sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom. Odredbom članka 36. stavka 2. ZKP-a propisana je pak, mogućnost da sudac bude otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva za isključenje navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost.

Premda sudac koji je sudjelovao u donošenju rješenja o određivanju (produljenju) pritvora, a kasnije u istom sudu u donošenju pobijane odluke u istom predmetu, nije izrijekom isključen od odlučivanja, ipak se ne može i u takvom slučaju zanemariti postojanje činjenica koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, posebice onih koje prema stajalištima Europskog suda za ljudska prava, mogu predstavljati »negativne pokazatelje sudske nepristranosti« i koje bi, prema odredbi članka 36. stavka 2. ZKP-a, dovele do otklona suca.

Polazeći od okolnosti spomenutih u točki 5.1. ove odluke, tj. da je isti sudac sudjelovao u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju, da bi kasnije taj isti sudac (kao predsjednik vijeća) u prvostupanjskom postupku sudjelovao u donošenju pobijane odluke (kojom je podnositelj osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora), Ustavni sud ocjenjuje da su u postupku donošenja osporene prvostupanjske presude zanemareni standardi mjerodavnih odredbi ZKP-a o otklonu suca u kaznenom postupku te dovedena u ozbiljnu sumnju objektivna nepristranost sudskog vijeća.

Stoga, imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju povrijeđeno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, propisano odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

5.3. Ustavni sud napominje da je stajalište iz točke 5.2. ove odluke, Sud izrazio u ranijim odlukama (broj: U-III-2382/2005, U-III-5423/2008 i U-III-120/2009).

6. U odnosu na istaknuti prigovor podnositelja glede ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud podsjeća da zahtjevi načela pravičnog postupka uključuju način na koji se dokazi predlažu i izvode na glavnoj raspravi pred sudom, te je li postupak u svojoj cijelosti, uključujući način na koji su dokazi bili predloženi i izvedeni »pravičan«, u smislu članka 29. stavka 1. Ustava. Zabacivanje svih dokaznih prijedloga obrane u tom smislu može povrijediti načelo jednakosti oružja, kao jedan od zahtjeva načela pravičnog postupka (Europski sud za ljudska prava u predmetu Perić protiv Hrvatske, presuda od 27. ožujka 2008. godine, § 24 i 25 u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak); Albert i Le Compte protiv Belgije, presuda od 10. veljače 1983., serija A, br. 58, str. 20, par. 39.).

6.1. Nepridržavanje utvrđenih procesnih pravila tijekom sudskog postupka (zajamčenih kroz načelo zakonitosti) dovodi u pitanje poštivanje drugih načela kao što su jednakost stranaka pred sudom i zakonom te pravna sigurnost, čime se također ugrožava i vladavina prava kao jedno od osnovnih vrednota pravnog poretka zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske.

6.2. Prema odredbi članka 35. stavka 3. KZ-a, supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.

Stoga, da bi postojalo supočiniteljstvo, potrebno je da se ispune subjektivne (zajednička odluka ili dogovor da se počini kazneno djelo) i objektivne pretpostavke (zajedničko sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela). Ako zajedničke odluke ili dogovora nema bez obzira što su dva ili više supočinitelja zajednički prouzročila posljedice kaznenog djela, u pitanju više neće biti supočiniteljstvo nego tzv. paralelno počiniteljstvo dva ili više počinitelja koji samostalno odgovaraju – svaki za vlastiti uzročni doprinos nastanku posljedica kaznenog djela i svaki za svoj oblik krivnje za to djelo.

6.3. Premda su u konkretnom slučaju prvostupanjski i Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno uzeli da je formiranje zajedničke odluke da se počini kazneno djelo moguće ne samo prije počinjenja djela nego i u vrijeme njegova počinjenja (što je, primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u svojim odlukama broj: Kž-466/02 od 22. siječnja 2004. godine i Kž-1020/07 od 20. veljače 2008. godine), ipak je prvostupanjski sud, na glavnoj raspravi, tijekom koje je podnositeljeva obrana opetovano poricala supočiniteljstvo u počinjenju kaznenog djela teškog ubojstva (ističući da se upravo iz dokaza optužbe ne može govoriti o djelovanju na temelju zajedničke odluke sa suoptuženim A. B.; v. točku 2.3.), odbivši gotovo sve dokazne prijedloge obrane u smislu saslušanja svjedoka, dopunskog saslušanja sudskih vještaka i rekonstrukcije događaja – s obrazloženjem da su ti dokazi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, suvišni – potpuno isključio mogućnost utvrđenja paralelnog počiniteljstva.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, razrađujući u odluci broj: Kž-1043/05-6 od 21. ožujka 2006. godine pobliže institut supočiniteljstva u konkretnom slučaju, između ostalog je naveo:

Upravo ovako fiksirani tragovi, uz utvrđeni raniji slijed sukobljavanja suprotstavljenih grupa tijekom dana, kao i međusobno prilaženje sa očitom namjerom sukobljavanja tih grupa, jasnim ukazuju da je u trenutku kada je sukob započeo prvo međusobnom »prepirkom i naguravanjem« kod optuženika je stvorena namjera za lišavanje života suprotstavljene grupe kao cjeline, što su oni i učinili ispaljivanjem projektila u pripadnike suprotstavljene grupe, neovisno o trenutnoj ugroženosti od konkretnog pojedinca u suprotstavljenoj grupi. Upravo stoga nisu u pravu optuženici kada žalbama tvrde da njihovo ponašanje nije moguće označiti supočiniteljskim postupanjem u kaznenim djelima ubojstva u odnosu na sve tri žrtve.

Prema ocjeni Ustavnog suda, ovako zaključivanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o podnositeljevu supočiniteljstvu trpi isti logički prigovor kao i zaključivanje prvostupanjskog suda. Ono je samo »pokrilo« propust prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju u odnosu na podnositelja ustavne tužbe primjeni drugačije tumačenje zakona, čime su odlučne činjenice njegova sudioništva u kaznenom djelu ostale nepotpuno utvrđene.

6.4. Štoviše, kada je prvostupanjski sud bez daljnjega zaključio da je za ocjenu (koju u cijelosti u žalbenom postupku prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske) zajedničkog djelovanja u smislu supočiniteljstva podnositelja i suoptuženog A. B. dovoljno da je svaki od njih u pravcu usmrćenih osoba ispalio nekoliko hitaca iz vatrenog oružja te da bi svako drugačije dokazivanje inkriminiranog događaja bilo suvišno, onda je, u takvom povezivanju apstraktnog činjeničnog opisa supočiniteljstva iz članka 35. stavka 3. KZ-a i stvarnog činjeničnog stanja koje je prvostupanjski sud trebao utvrditi, onemogućio podnositelju provjeru i dokazivanje pitanja imaju li činjenice njegovog ponašanja kritične zgode svojstva koja omogućuju da se one ispravno podvedu pod zakonski pojam supočiniteljstva ili paralelnog počiniteljstva i tako ispravno riješi pitanje njegove kaznene odgovornosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je zapravo samo preuzeo tvrdnju prvostupanjskog suda o dostatnosti izvedenih dokaza, zanemarivši da tako potvrđuje činjenicu nejednakosti oružja podnositeljeve obrane s oružjem optužbe na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom.

6.5. Nije na Ustavnom sudu da ocjenjuje koje odlučne činjenice redovni sudovi trebaju utvrđivati niti koje dokazne prijedloge stranaka moraju prihvaćati ili odbijati. Međutim, kada je podnositeljeva obrana u konkretnom slučaju u cijelosti osporavala osnovanost optužbe utemeljene na tvrdnjama o podnositeljevom supočiniteljstvu u teškom kaznenom djelu, a prvostupanjski sud kratko odbio gotovo sve dokazne prijedloge obrane (što je u cijelosti potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u žalbenom postupku) u pogledu jednog drugog zakonskog oblika podnositeljevog sudioništva u kaznenom djelu, za kojeg je smatrala da joj ide u korist, onda je time Županijski sud u Slavonskom Brodu, kao prvostupanjski sud – prema ocjeni ovog Suda – na nedopušteni način izrazio svoju naklonost tvrdnjama optužbe, koje je u končanici i prihvatio u osuđujućoj presudi. To je, međutim, prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog odnosno trećeg stupnja, pa se tako, u prvostupanjskom postupku počinjena povreda podnositeljevog prava na obranu, još više učvrstila. Na taj način sudovi su u stvarnosti znatno olakšali teret optužbe da dokaže podnositeljevu krivnju, odnosno zbog zanemarivanja načela jednakosti oružja podnositelja stavili u nepovoljniju postupovnu poziciju od zastupnika optužbe (županijskog državnog odvjetnika).

Prema ocjeni Ustavnog suda to predstavlja povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava (svi su pred zakonom jednaki).

7. Stoga, imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člancima 14. stavkom 2. i 29. stavcima 1. i 2. alinejama 3. i 4. Ustava.

8. Slijedom navedenoga, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.

9. Odluka o objavi iz točke III. ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3880/2006

Zagreb, 7. srpnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.