MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE SKRBI

7

1. Na temelju točke III. Odluke o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 6/95), Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske objavljuje Konvenciju o naknadi koja se isplaćuje radnicima za slučaj nesreće na radu

2. Tekst Konvencije u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

Konvencija 17

Konvencija o naknadi koja se isplaĆuje radnicima za sluČaj nesreĆe na radu

Opća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom sedmom zasjedanju 19. svibnja 1925., i

odlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s naknadom koja se isplaćuje radnicima za slučaj nesreće na radu, a što je prva točka dnevnog reda zasjedanja, i

odlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;

usvaja desetog lipnja tisuću devetsto dvadeset i pete godine slje­deću konvenciju koja se naziva Konvencija o isplati naknade radnicima u slučaju nesreće iz 1925. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:

Članak 1.

Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se da će radnicima koji zadobiju ozljede zbog industrijske nesreće ili osobama koje oni uzdržavaju osigurati naknadu pod uvjetima koji su barem jednaki onima predviđenim ovom Konvencijom.

Članak 2.

1. Zakoni i drugi propisi koji reguliraju pitanje naknade radnicima moraju se primjenjivati na radnike, zaposlenike i naučnike zaposlene u svim trgovačkim društvima, poduzećima ili tvrtkama bez obzira na vrstu, bilo da su javne ili privatne.

2. Unatoč tome, svaka je članica slobodna da svojim nacionalnim zakonodavstvom predvidi one izuzetke koje smatra potrebnima u odnosu na:

(a) osobe čije je zaposlenje povremene naravi i koje nisu zaposlene u svrhu obavljanja uobičajenih poslova poslodavca;

(b) radnike kod kuće;

(c) članove poslodavčeve obitelji koji rade isključivo za nje­ga i koji žive u njegovoj kući;

(d) radnike čiji rad nije fizički rad i čija zarada prelazi grani­cu utvrđenu nacionalnim zakonima i drugim propisima.

Članak 3.

Ova Konvencija se ne primjenjuje na:

(1) pomorce i ribare koji će biti obuhvaćeni posebnom konvencijom;

(2) osobe obuhvaćene nekim posebnim sustavom, uvjeti kojega nisu nepovoljniji od onih predviđenih ovom Konvencijom.

Članak 4.

Ova Konvencija se ne primjenjuje na poljoprivredu u odnosu na koju ostaje na snazi Konvencija o naknadi za nesreću na radu radnicima u poljoprivredi koju je usvojila Međunarodna konferencija rada.

Članak 5.

Naknada plativa ozlijeđenom radniku ili osobama koje on uzdržava, u slučaju kada kao posljedica ozljede nastupi trajna nesposobnost ili smrt, isplaćivat će se obročno. Naknada se može u cjelosti ili djelomično isplatiti i jednokratno, ako nadležna vlast dobije jamstva da će se svrsishodno upotrijebiti.

Članak 6.

U slučaju nesposobnosti, naknada će se početi isplaćivati najkasnije od petog dana nakon nesreće, bilo da isplatu vrši poslodavac, zavod za osiguranje od nesretnog slučaja ili zavod za bolesničko osiguranje.

Članak 7.

U slučajevima kada zbog ozljede nastane nesposobnost takve naravi da ozlijeđeni radnika mora koristiti stalnu pomoć druge osobe, osigurat će se dodatna naknada.

Članak 8.

Nacionalnim zakononodavstvom će se propisati one mjere nadzora i načine revizije koji se smatraju potrebnima.

Članak 9.

Ozlijeđeni radnici imaju pravo na liječničku pomoć, te na onu kiruršku i ljekarničku pomoć za koju je priznato da je potrebna u slučaju nesreća. Troškove takve pomoći podmiruje ili poslodavac ili zavod za osiguranje od nesretnog slučaja ili zavod za bolesničko ili invalidsko osiguranje.

Članak 10.

1. Ozlijeđeni radnici imaju pravo da ih poslodavac ili osiguravatelj opskrbi onim protetskim i ortopedskim pomagalima koja su priznata kao potrebna, te da im ta pomagala na uobičajen način zamjenjuje. Međutim, nacionalnim zakonodavstvom se može, u izuzetnim okolnostima, dopustiti da se umjesto opskrbe takvim protetskim i ortopedskim pomagalima i njihove zamjene ozlijeđenom radniku isplati iznos u visini vjerojatnog troška opskrbe takvim pomagalima i njihove zamjene, s time da se taj iznos odredi u trenutku utvrđivanja ili revizije iznosa naknade.

2. Nacionalnim zakonodavstvom će se osigurati one mjere nadzora koje su potrebne kako bi se spriječila zlouporaba u vezi sa zamjenom pomagala ili kako bi se osiguralo da se dodatna naknada iskoristi u ovu svrhu.

Članak 11.

Nacionalnim zakonodavstvom mora se propisati, u skladu s nacionalnim uvjetima, najprikladniji način na koji će se u svim okolnostima u slučaju insolventnosti poslodavca ili osiguravatelja osigurati isplata naknade štete radnicima koji pretrpe ozljedu zbog industrijske nesreće ili, u slučaju smrti, osobama koje su oni uzdržavali.

Članak 12.

Službene ratifikacije ove Konvencije će se, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćiti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.

Članak 13.

1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.

2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.

3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu onog datuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u Međunarodnom uredu rada.

Članak 14.

Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.

Članak 15.

Uzimajući u obzir odredbe članka 13., svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se primjenjivati odredbe članaka 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11. najkasnije od 1. siječnja 1927. i poduzimati sve potrebne mjere kako bi osigurala provedbu tih odredaba.

Članak 16.

Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja je ratificirala ovu Konvenciju obvezuje se da će je primjenjivati na svoje kolonije, posjede i protektorate u skladu s odredbama članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada.

Članak 17.

Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od pet godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kada je registriran u Međunarodnom uredu rada.

Članak 18.

Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.

Članak 19.

Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.

Convention No. 17

Convention concerning Workmenžs Compensation for Accidents

The General Conference of the International Labour Organisation, Having been convened at Geneva by the Governing Body of the International Labour Office, and having met in its Seventh Session on 19 May 1925, and

Having decided upon the adoption of certain proposals with regard to workmenžs compensation for accidents, which is included in the first item of the agenda of the Session, and

Having determined that these proposals shall take the form of an international Convention,

adopts this tenth day of June of the year one thousand nine hundred and twenty-five, the following Convention, which may be cited as the Workmenžs Compensation (Accidents) Convention, 1925, for ratification by the Members of the International Labour Organisation in accordance with the provisions of the Constitution of the International Labour Organisation:

Article 1

Each Member of the International Labour Organisation which ratifies this Convention undertakes to ensure that workmen who suffer personal injury due to an industrial accident, or their dependants, shall be compensated on terms at least equal to those provided by this Convention.

Article 2

1. The laws and regulations as to workmenžs compensation shall apply to workmen, employees and apprentices employed by any enterprise, undertaking or establishment of whatsoever nature, whether public or private.

2. It shall nevertheless be open to any Member to make such exceptions in its national legislation as it deems necessary in respect of:

(a) persons whose employment is of a casual nature and who are employed otherwise than for the purpose of the employeržs trade or business;

(b) out-workers;

(c) members of the employeržs family who work exclusively on his behalf and who live in his house;

(d) non-manual workers whose remuneration exceeds a limit to be determined by national laws or regulations.

Article 3

This Convention shall not apply to:

(1) seamen and fishermen for whom provision shall be made by a later Convention;

(2) persons covered by some special scheme, the terms of which are not less favourable than those of this Convention.

Article 4

This Convention shall not apply to agriculture, in respect of which the Convention concerning workmenžs compensation in agriculture adopted by the International Labour Conference at its Third Session remains in force.

Article 5

The compensation payable to the injured workman, or his dependants, where permanent incapacity or death results from the injury, shall be paid in the form of periodical payments; provided that it may be wholly or partially paid in a lump sum, if the competent authority is satisfied that it will be properly utilised.

Article 6

In case of incapacity, compensation shall be paid not later than as from the fifth day after the accident, whether it be payable by the employer, the accident insurance institution, or the sickness insurance institution concerned.

Article 7

In cases where the injury results in incapacity of such a nature that the injured workman must have the constant help of another person, additional compensation shall be provided.

Article 8

The national laws or regulations shall prescribe such measures of supervision and methods of review as are deemed necessary.

Article 9

Injured workmen shall be entitled to medical aid and to such surgical and pharmaceutical aid as is recognised to be necessary in consequence of accidents. The cost of such aid shall be defrayed either by the employer, by accident insurance institutions, or by sickness or invalidity insurance institutions.

Article 10

1. Injured workmen shall be entitled to the supply and normal renewal, by the employer or insurer, of such artificial limbs and surgical appliances as are recognised to be necessary: provided that national laws or regulations may allow in exceptional circumstances the supply and renewal of such artificial limbs and appliances to be replaced by the award to the injured workman of a sum representing the probable cost of the supply and renewal of such appliances, this sum to be decided at the time when the amount of compensation is settled or revised.

2. National laws or regulations shall provide for such supervisory measures as are necessary, either to prevent abuses in connection with the renewal of appliances, or to ensure that the additional compensation is utilised for this purpose.

Article 11

The national laws or regulations shall make such provision as, having regard to national circumstances, is deemed most suitable for ensuring in all circumstances, in the event of the insolvency of the employer or insurer, the payment of compensation to workmen who suffer personal injury due to industrial accidents, or, in case of death, to their dependants.

Article 12

The formal ratifications of this Convention, under the conditions set forth in the Constitution of the International Labour Organisation, shall be communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration.

Article 13

1. This Convention shall come into force at the date on which the ratifications of two Members of the International Labour Organisation have been registered by the Director-General.

2. It shall be binding only upon those Members whose ratifications have been registered with the International Labour Office.

3. Thereafter, the Convention shall come into force for any member at the date on which its ratification has been registered with the International Labour Office.

Article 14

As soon as the ratifications of two Members of the International Labour Organisation have been registered with the International Labour Office, the Director-General of the International Labour Office shall so notify all the Members of the International Labour Organisation. He shall likewise notify them of the registration of the ratifications which may be communicated subsequently by other Members of the Organisation.

Article 15

Subject to the provisions of Article 13, each Member which ratifies this Convention agrees to bring the provisions of Articles 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, and 11 into operation not later than 1 January 1927 and to take such action as may be necessary to make these provisions effective.

Article 16

Each Member of the International Labour Organisation which ratifies this Convention engages to apply it to its colonies, possessions and protectorates, in accordance with the provisions of Article 35 of the Constitution of the International Labour Organisation.

Article 17

A Member which has ratified this Convention may denounce it after the expiration of five years from the date on which the Convention first comes into force, by an act communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration. Such denunciation shall not take effect until one year after the date on which it is registered with the International Labour Office.

Article 18

At such times as it may consider necessary the Governing Body of the International Labour Office shall present to the General Conference a report on the working of this Convention and shall examine the desirability of placing on the agenda of the Conference the question of its revision in whole or in part

Article 19

The French and English texts of this Convention shall both be authentic.

Klasa: 910-01/01-01/234
Urbroj: 524-02/3-01-4
Zagreb, 3. prosinca 2001.

Ministar rada i socijalne skrbi
Davorko Vidović, v. r.