MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE SKRBI

23

1. Na temelju točke III. Odluke o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (»Narodne novine-Međunarodni ugovori« broj 6/95), Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske objavljuje Konvenciju o tjednom odmoru u trgovini i uredima.

2. Tekst Konvencije u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

Convention No. 106

Convention concerning Weekly Rest in Commerce and Offices

The General Conference of the International Labour Orga­ni­sation,

Having been convened at Geneva by the Governing Body of the International Labour Office, and having met in its Fortieth Session on 5 June 1957, and

Having decided upon the adoption of certain proposals with regard to weekly rest in commerce and offices, which is the fifth item on the agenda of the session, and

Having determined that these proposals shall take the form of an international Convention,

adopts the twenty-sixth day of June of the year one thousand nine hundred and fifty-seven, the following Convention, which may be cited as the Weekly Rest (Commerce and Offices) Convention, 1957:

Article 1

The provisions of this Convention shall, in so far as they are not otherwise made effective by means of statutory wage fixing machinery, collective agreements, arbitration awards or in such other manner consistent with national practice as may be appropriate under national conditions, be given effect by national laws or regulations.

Article 2

This Convention applies to all persons, including apprentices, employed in the following establishments, institutions or administrative services, whether public or private:

(a) trading establishments;

(b) establishments, institutions and administrative services in which the persons employed are mainly engaged in office work, including offices of persons engaged in the liberal professions;

(c) in so far as the persons concerned are not employed in establishments referred to in Article 3 and are not subject to national regulations or other arrangements concerning weekly rest in industry, mines, transport or agriculture:

(i) the trading branches of any other establishments;

(ii) the branches of any other establishments in which the persons employed are mainly engaged in office work;

(iii) mixed commercial and industrial establishments.

Article 3

1. This Convention shall also apply to persons employed in such of the following establishments as the Member ratifying the Convention may specify in a declaration accompanying its ratification:

(a) establishments, institutions and administrative services providing personal services;

(b) post and telecommunications services;

(c) newspaper undertakings; and

(d) theatres and places of public entertainment.

2. Any Member which has ratified this Convention may subsequently communicate to the Director-General of the International Labour Office a declaration accepting the obligations of the Convention in respect of establishments referred to in the preceding paragraph which are not already specified in a previous declaration.

3. Each Member which has ratified this Convention shall indicate in its annual reports under article 22 of the Constitution of the International Labour Organisation to what extent effect has been given or is proposed to be given to the provisions of the Convention in respect of such establishments referred to in paragraph 1 of this Article as are not covered in virtue of a declaration made in conformity with paragraphs 1 or 2 of this Article, and any progress which may have been made with a view to the progressive application of the Convention in such establishments.

Article 4

1. Where necessary, appropriate arrangements shall be made to define the line which separates the establishments to which this Convention applies from other establishments.

2. In any case in which it is doubtful whether an establishment, institution or administrative service is one to which this Convention applies, the question shall be settled either by the competent authority after consultation with the representative organisations of employers and workers concerned, where such exist, or in any other manner which is consistent with national law and practice.

Article 5

Measures may be taken by the competent authority or through the appropriate machinery in each country to exclude from the provisions of this Convention:

(a) establishments in which only members of the employeržs family who are not or cannot be considered to be wage earners are employed;

(b) persons holding high managerial positions.

Article 6

1. All persons to whom this Convention applies shall, except as otherwise provided by the following Articles, be entitled to an uninterrupted weekly rest period comprising not less than 24 hours in the course of each period of seven days.

2. The weekly rest period shall, wherever possible, be granted simultaneously to all the persons concerned in each establishment.

3. The weekly rest period shall, wherever possible, coincide with the day of the week established as a day of rest by the traditions or customs of the country or district.

4. The traditions and customs of religious minorities shall, as far as possible, be respected.

Article 7

1. Where the nature of the work, the nature of the service performed by the establishment, the size of the population to be served, or the number of persons employed is such that the provisions of Article 6 cannot be applied, measures may be taken by the competent authority or through the appropriate machinery in each country to apply special weekly rest schemes, where appropriate, to specified categories of persons or specified types of establishments covered by this Convention, regard being paid to all proper social and economic considerations.

2. All persons to whom such special schemes apply shall be entitled, in respect of each period of seven days, to rest of a total duration at least equivalent to the period provided for in Article 6.

3. Persons working in branches of establishments subject to special schemes, which branches would, if independent, be subject to the provisions of Article 6, shall be subject to the provisions of that Article.

4. Any measures regarding the application of the provisions of paragraphs 1, 2 and 3 of this Article shall be taken in consultation with the representative employersž and workersž organisations concerned, where such exist.

Article 8

1. Temporary exemptions, total or partial (including the suspension or reduction of the rest period), from the provisions of Articles 6 and 7 may be granted in each country by the competent authority or in any other manner approved by the competent authority which is consistent with national law and practice:

(a) in case of accident, actual or threatened, force majeure or urgent work to premises and equipment, but only so far as may be necessary to avoid serious interference with the ordinary working of the establishment;

(b) in the event of abnormal pressure of work due to special circumstances, in so far as the employer cannot ordinarily be expected to resort to other measures;

(c) in order to prevent the loss of perishable goods.

2. In determining the circumstances in which temporary exemptions may be granted in accordance with the provisions of subparagraphs (b) and (c) of the preceding paragraph, the representative employersž and workersž organisations concerned, where such exist, shall be consulted.

3. Where temporary exemptions are made in accordance with the provisions of this Article, the persons concerned shall be granted compensatory rest of a total duration at least equivalent to the period provided for under Article 6.

Article 9

In so far as wages are regulated by laws and regulations or subject to the control of administrative authorities, there shall be no reduction of the income of persons covered by this Convention as a result of the application of measures taken in accordance with the Convention.

Article 10

1. Appropriate measures shall be taken to ensure the proper administration of regulations or provisions concerning the weekly rest, by means of adequate inspection or otherwise.

2. Where it is appropriate to the manner in which effect is given to the provisions of this Convention, the necessary measures in the form of penalties shall be taken to ensure the enforcement of its provisions.

 Article 11

Each Member which ratifies this Convention shall include in its annual reports under article 22 of the Constitution of the International Labour Organisation:

(a) lists of the categories of persons and the types of establishment subject to special weekly rest schemes as provided for in Article 7; and

(b) information concerning the circumstances in which temporary exemptions may be granted in accordance with the provisions of Article 8.

Article 12

None of the provisions of this Convention shall affect any law, award, custom or agreement which ensures more favourable conditions to the workers concerned than those provided for in the Convention.

Article 13

The provisions of this Convention may be suspended in any country by the government in the event of war or other emergency constituting a threat to the national safety.

Article 14

The formal ratifications of this Convention shall be communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration.

Article 15

1. This Convention shall be binding only upon those Members of the International Labour Organisation whose ratifications have been registered with the Director-General.

2. It shall come into force twelve months after the date on which the ratifications of two Members have been registered with the Director-General.

3. Thereafter, this Convention shall come into force for any Member twelve months after the date on which its ratifications has been registered.

Article 16

1. A Member which has ratified this Convention may denounce it after the expiration of ten years from the date on which the Convention first comes into force, by an Act communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration. Such denunciation should not take effect until one year after the date on which it is registered.

2. Each Member which has ratified this Convention and which does not, within the year following the expiration of the period of ten years mentioned in the preceding paragraph, exercise the right of denunciation provided for in this Article, will be bound for another period of ten years and, thereafter, may denounce this Convention at the expiration of each period of ten years under the terms provided for in this Article.

Article 17

1. The Director-General of the International Labour Office shall notify all Members of the International Labour Organisation of the registration of all ratifications and denunciations communicated to him by the Members of the Organisation.

2. When notifying the Members of the Organisation of the registration of the second ratification communicated to him, the Director-General shall draw the attention of the Members of the Organisation to the date upon which the Convention will come into force.

Article 18

The Director-General of the International Labour Office shall communicate to the Secretary-General of the United Nations for registration in accordance with Article 102 of the Charter of the United Nations full particulars of all ratifications and acts of denunciation registered by him in accordance with the provisions of the preceding Articles.

Article 19

At such times as may consider necessary the Governing Body of the International Labour Office shall present to the General Conference a report on the working of this Convention and shall examine the desirability of placing on the agenda of the Conference the question of its revision in whole or in part.

Article 20

1. Should the Conference adopt a new Convention revising this Convention in whole or in part, then, unless the new Convention otherwise provides:

a) the ratification by a Member of the new revising Convention shall ipso jure involve the immediate denunciation of this Convention, notwithstanding the provisions of Article 16 above, if and when the new revising Convention shall have come into force;

b) as from the date when the new revising Convention comes into force this Convention shall cease to be open to ratification by the Members.

2. This Convention shall in any case remain in force in its actual form and content for those Members which have ratified it but have not ratified the revising Convention.

Article 21

The English and French versions of the text of this Convention are equally authoritative.

Konvencija 106

Konvencija o tjednom odmoru u trgovini i uredima

Opća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom četrdesetom zasjedanju 5. lipnja 1957., i

odlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s tjednim odmorom u trgovini i uredima, a što je sedma točka dnevnog reda zasjedanja, i

odlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,

usvaja dvadeset i šestog lipnja tisuću devetsto pedeset i sedme godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o tjednom odmoru (trgovina i uredi) iz 1957.:

Članak 1.

Odredbe ove Konvencije, ukoliko se i u dijelu u kojem se ne primjenjuju kroz statutarna tijela za utvrđivanje plaća, kolektivne ugovore, arbitražne odluke ili na drugi način koji je skladu s nacionalnom praksom primjeren nacionalnim uvjetima, moraju se primijeniti kroz nacionalne zakone ili druge propise.

Članak 2.

Ova Konvencija se primjenjuje na sve osobe, uključujući šegrte, zaposlene u sljedećim poduzećima, ustanovama ili administrativnim službama, bilo da su javne ili privatne:

(a) trgovačka poduzeća;

(b) poduzeća, ustanove i administrativne službe u kojima zaposlene osobe obavljaju uglavnom uredske poslove, uključujući urede osoba koje se bave slobodnim zanimanjima;

(c) ukoliko zainteresirane osobe nisu zaposlene u poduzećima navedenim u članku 3., i na njih se ne primjenjuju nacionalni zakoni ili drugi aranžmani koji se odnose na tjedni odmor u industriji, rudnicima, prijevozu ili poljoprivredi;

(i) trgovačke službe svih drugih poduzeća;

(ii) službe svih drugih poduzeća u kojima zaposlene osobe obavljaju uglavnom uredske poslove;

(iii) mješovita trgovačka i industrijska poduzeća.

Članak 3.

1. Ova Konvencija se također primjenjuje na osobe zaposlene u onima od sljedećih poduzeća koje članica koja ratificira Konvenciju navede u izjavi uz svoju ratifikaciju:

(a) poduzeća, ustanove i administrativne službe koje pružaju osobne usluge;

(b) poštanske i telekomunikacijske službe;

(c) novinska poduzeća; i

(d) kazališta i mjesta za javnu zabavu.

2. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju može naknadno dostaviti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada izjavu kojom prihvaća obveze iz ove Konvencije u odnosu na poduzeća naznačena u prethodnom stavku, a koja nisu bila navedena u prethodnoj izjavi.

3. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju mora navesti, u svojim godišnjim izvješćima podnesenim na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada, u kojem opsegu su se primjenjivale ili se predlažu primjenjivati odredbe Konvencije u odnosu na poduzeća naznačena u stavku 1. ovoga članka, a na koje se ne odnosi izjava dana u skladu sa stavcima 1. ili 2. ovoga članka, te izvijestiti o svakom napretku koji je učinjen u cilju postupne primjene Konvencije u tim poduzećima.

Članak 4.

1. Ako bude potrebno, poduzet će se odgovarajuće mjere kako bi se utvrdilo razgraničenje između poduzeća na koja se primjenjuje ova Konvencija i drugih poduzeća.

2. U svakom slučaju kada postoji dvojba o tome primjenjuje li se ova Konvencija na određeno poduzeće, ustanovu ili administrativnu službu, to pitanje će riješiti nadležna vlast nakon savjetovanja s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i zaposlenika, ako one postoje, ili će se riješiti na drugi način koji je u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i praksom.

Članak 5.

Nadležna vlast ili odgovarajuće tijelo u svakoj zemlji mogu poduzeti mjere kako bi iz primjene odredaba ove Konvencije isključili:

(a) poduzeća u kojima su zaposleni samo članovi obitelji poslodavca koji nisu niti se mogu smatrati osobama koje primaju plaću;

(b) osobe na visokim rukovodećim položajima.

Članak 6.

1. Sve osobe na koje se primjenjuje ova Konvencija imaju, osim ako nije drukčije uređeno sljedećim člancima, pravo na razdoblje tjednog odmora u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno tijekom svakog razdoblja od sedam dana.

2. Razdoblje tjednog odmora se, kad god je to moguće, odobrava istovremeno svim zainteresiranim osobama u svakom poduzeću.

3. Razdoblje tjednog odmora mora se, kad god je to moguće, podudarati s danom u tjednu koji je prema tradiciji ili običajima te zemlje ili okruga određen kao dan odmora.

4. Tradicije i običaji vjerskih manjina moraju se, koliko je to moguće, poštivati.

Članak 7.

1. U slučaju kada je narav posla, narav usluga koje pruža poduzeće, brojnost stanovništva koje se poslužuje ili broj zaposlenih osoba takav da se odredbe članka 6. ne mogu primijeniti, nadležna vlast ili odgovarajuće tijelo u svakoj zemlji mogu, gdje je to primjereno, poduzeti mjere kako bi se na određene kategorije osoba ili određene vrste poduzeća na koje se odnosi ova Konvencija primijenio poseban raspored tjednog odmora, s time da se vodi računa o svim odgovarajućim socijalnim i gospodarskim razlozima.

2. Sve osobe na koje se primjenjuju takvi posebni rasporedi imaju pravo, u odnosu na svako razdoblje od sedam dana, na odmor čije je trajanje barem jednako razdoblju predviđenom u članku 6.

3. Na osobe koje rade u službama poduzeća koje podliježu posebnom rasporedu, a na koje službe bi se, da su neovisne, primjenjivale odredbe članka 6., primjenjivat će se odredbe tog članka.

4. Sve mjere koje se odnose na primjenu odredaba stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka moraju se donijeti uz savjetovanje s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje.

Članak 8.

1. Nadležna vlast u svakoj zemlji može dopustiti privremena izuzeća, potpuna ili djelomična (uključujući ukidanje ili skraćivanje razdoblja odmora), od primjene odredaba članaka 6. i 7., ili se takva izuzeća mogu dopustiti na bilo koji način koji odobri nadležna vlast, a primjeren je nacionalnom zakonodavstvu i praksi:

(a) u slučaju stvarne ili prijeteće nesreće, više sile ili posla koji se mora žurno obaviti u prostorima ili na opremi, ali samo u onoj mjeri koja je potrebna da bi se izbjeglo ozbiljno ometanje redovitog poslovanja poduzeća;

(b) u slučaju izvanrednog radnog opterećenja zbog posebnih okolnosti, ukoliko se od poslodavca u pravilu ne može očekivati da primijeni druge mjere;

(c) kako bi se spriječio gubitak pokvarljive robe.

2. Prilikom određivanja okolnosti u kojima se mogu dopustiti privremena izuzeća u skladu s odredbama podstavaka (b) i (c) prethodnoga stavka, nadležna vlast mora se savjetovati s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje.

3. Ako se u skladu s odredbama ovoga članka primijene privremena izuzeća, zainteresiranim osobama mora se odobriti zamjenski odmor čije je ukupno trajanje jednako najmanje razdoblju predviđenom člankom 6.

Članak 9.

Ukoliko se plaće uređuju zakonima i drugim propisima ili podliježu nadzoru upravnih vlasti, rezultat primjene mjera poduzetih u skladu s ovom Konvencijom ne smije biti smanjenje dohotka osoba na koje se ova Konvencija primjenjuje.

Članak 10.

1. Moraju se poduzeti primjerene mjere, kroz odgovarajući nadzor ili na drugi način, u svrhu osiguranja pravilnog izvršavanja propisa ili odredba o tjednom odmoru.

2. Ako to odgovara načinu na koji se primjenjuju odredbe ove Konvencije, moraju se poduzeti potrebne mjere u obliku kazni, kako bi se osigurala provedba njenih odredaba.

Članak 11.

Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju uključit će u svoje izvješće na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada:

(a) popis kategorija osoba i vrsta poduzeća na koja se primjenjuju posebni rasporedi tjednog odmora kako je propisano člankom 7.; i

(b) informacije o okolnostima u kojima se mogu dopustiti privremena izuzeća u skladu s odredbama članka 8.

Članak 12.

Niti jedna odredba ove Konvencije ne utječe na bilo koji zakon, odluku, običaj ili sporazum kojim se radnicima osiguravaju povoljniji uvjeti od uvjeta predviđenih ovom Konvencijom.

Članak 13.

Primjenu odredaba ove Konvencije može u svakoj zemlji privremeno obustaviti vlada u slučaju rata ili drugog kriznog stanja koje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.

Članak 14.

Formalne ratifikacije ove Konvencije priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.

Članak 15.

1. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.

2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci nakon datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.

3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije.

Članak 16.

1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon proteka razdoblja od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, aktom kojeg dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Ovakav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kad je registriran.

2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju, i koja u roku od godine dana nakon proteka razdoblja od deset godina iz prethodnog stavka ne otkaže Konvenciju prema odredbi ovoga članka, bit će obvezana za još jedno razdoblje od deset godina, a nakon toga može otkazati Konvenciju po proteku svakog novog razdoblja od deset godina prema uvjetima predviđenim u ovome članku.

Članak 17.

1. Glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada notificira svim članicama Međunarodne organizacije rada registraciju svih ratifikacija i otkaza što su mu priopćile članice Organizacije.

2. Notificirajući članicama Organizacije registracije druge priopćene mu ratifikacije, glavni ravnatelj će upozoriti članice Organizacije na datum kada Konvencija stupa na snagu.

Članak 18.

Glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada priopćuje glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, radi registracije u skladu sa člankom 102. Povelje Ujedinjenih naroda, potpune podatke o svim ratifikacijama i aktima o otkazivanju što ih je registrirao u skladu s odredbama prethodnih članaka.

Članak 19.

Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Među­narodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene potpune ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.

Članak 20.

1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju, koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično, tada, ako se novom konvencijom ne odredi drukčije:

(a) ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članice ipso iure znači otkazivanje ove Konvencije bez obzira na odredbu članka 12., ako, i kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu;

(b) od datuma kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu, ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama.

2. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificirale revidirajuću konvenciju.

Članak 21.

Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.

Klasa: 910-01/01-01/234

Urbroj: 524-01-02-8

Zagreb, 22. siječnja 2002.

Ministar
rada i socijalne skrbi
Davorko Vidović, v. r.