VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

74

1. Na temelju točke III. Odluke o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (»Narodne novine - Međunarodni ugovori« broj 2/94), Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske objavljuje tekst Konvencije o osiguranju pomoraca za slučaj bolesti.

2. Tekst Konvencije u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

Convention No. 56

Convention concerning Sickness Insurance for Seamen

The General Conference of the International Labour Organisation,

Having been convened at Geneva by the Governing Body of the International Labour Office, and having met in its Twenty-first Session on 6 October 1936, and

Having decided upon the adoption of certain proposals with regard to sickness insurance for seamen, which is included in the second item on the agenda of the Session, and

Having determined that these proposals shall take the form of an international Convention,

Adopts this twenty-fourth day of October of the year one thousand nine hundred and thirty-six, the following Convention, which may be cited as the Sickness Insurance (Sea) Convention, 1936:

Article 1

1. Every person employed as master or member of the crew or otherwise in the service of the ship, on board any vessel, other than a ship of war, registered in a territory for which this Convention is in force and engaged in maritime navigation or sea-fishing, shall be insured under a compulsory sickness insurance scheme.

2. Provided that any Member of the International Labour Organisation may in its national laws or regulations make such exceptions as it deems necessary in respect of;

(a) persons employed on board vessels of public authorities when such vessels are not engaged in trade;

(b) persons whose wages or income exceed a prescribed amount;

(c) persons who are not paid a money wage;

(d) persons not resident in the territory of the Member;

(e) persons below or above prescribed age-limits;

(f) members of the employeržs family;

(g) pilots.

Article 2

1. An insured person who is rendered incapable of work and deprived of his wages by reason of sickness shall be entitled to a cash benefit for at least the first twenty-six weeks or one hundred and eighty days of incapacity from and including the first day for which benefit is payable.

2. The right to benefit may be made conditional upon the completion of a qualifying period and of a waiting period of a few days to be counted from the beginning of the incapacity.

3. The cash benefit granted to the insured person shall never be fixed at a rate lower than that fixed by the general scheme of compulsory sickness insurance, where such a scheme exists but does not apply to seamen.

4. Cash benefit may be withheld:

(a) while the insured person is on board or abroad;

(b) while the insured person is maintained by the insurance institution or from public funds. Provided that in such case it shall only partially be withheld when the insured person has family responsibilities;

(c) while in respect of the same illness the insured person receives compensation from another source to which he is entitled by law, so however that in such case benefit shall only be wholly or partially withheld if and so far as such compensation is equal to or less than the amount of the benefit payable under the sickness insurance scheme.

5. Cash benefit may be reduced or refused in the case of sickness caused by the insured personžs wilful misconduct.

Article 3

1. The insured person shall be entitled free of charge, as from the commencement of his illness and at least until the period prescribed for the grant of sickness benefit expires, to medical treatment by a fully qualified medical practitioner and to the supply of proper and sufficient medicines and appliances.

2. Provided that the insured person may be required to pay such part of the cost of medical benefit as may be prescribed by national laws or regulations.

3. Medical benefit may be withheld while the insured person is on board or abroad.

4. Whenever the circumstances so require, the insurance institution may provide for the treatment of the sick person in hospital and in such case shall grant him full maintenance together with the necessary medical attention and care.

Article 4

1. When the insured person is abroad and by reason of sickness has lost his right to wages, whether previously payable in whole or in part, the cash benefit to which he would have been entitled had he not been abroad shall be paid in whole or in part to his family until his return to the territory of the Member.

2. National laws or regulations may prescribe or authorise the provision of the following benefits:

(a) when the insured person has family responsibilities, a cash benefit additional to that provided for in Article 2;

(b) in case of the sickness of members of the insured personžs family living in his home and dependent on him, aid in kind or in cash.

Article 5

1. National laws or regulations shall prescribe the conditions under which an insured woman, while in the territory of the Member, shall be entitled to maternity benefit.

2. National laws or regulations may prescribe the conditions under which the wife of an insured man, while in the territory of the Member, shall be entitled to maternity benefit.

Article 6

1. On the death of the insured person, a cash benefit of an amount prescribed by national laws or regulations shall be paid to the members of the family of the deceased or be applied for defraying the funeral expenses.

2. Where there is in force a pension scheme for the survivors of deceased seamen, the grant of the cash benefit provided for in the preceding paragraph shall not be compulsory.

Article 7

The right to insurance benefit shall continue even in respect of sickness occurring during a definite period after the termination of the last engagement, which period shall be fixed by national laws or regulations in such a way as to cover the normal interval between successive engagements.

Article 8

1. The insured persons and their employers shall share in providing the financial resources of the sickness insurance scheme.

2. National laws or regulations may provide for a financial contribution by the public authorities.

Article 9

1. Sickness insurance shall be administered by self-governing institutions, which shall be under the administrative and financial supervision of the public authorities and shall not be carried on with a view to profit.

2. Insured persons, and in the case of insurance institutions set up specially for seamen under laws or regulations the employers also, shall participate in the management of the institutions under such conditions as may be prescribed by national laws or regulations, which may also provide for the participation of other persons concerned.

3. Provided that the administration of sickness insurance may be undertaken directly by the State where and so long as its administration by self-governing institutions is rendered difficult or impossible by reason of national conditions.

Article 10

1. The insured person shall have a right of appeal in case of dispute concerning his right to benefit.

2. The procedure for dealing with disputes shall be rendered rapid and inexpensive for the insured person by means of special courts or any other method deemed appropriate under national laws or regulations.

Article 11

Nothing in this Convention shall affect any law, award, custom or agreement between shipowners and seamen which ensures more favourable conditions than those provided by this Convention.

Article 12

1. In respect of the territories referred to in article 35 of the Constitution of the International Labour Organisation, each Member of the Organisation which ratifies this Convention shall append to its ratification a declaration stating:

a) the territories in respect of which it undertakes to apply the provisions of the Convention without modification;

b) the territories in respect of which it undertakes to apply the provisions of the Convention subject to modifications, together with details of the said modifications;

c) the territories in respect of which the Convention is inapplicable and in such cases the grounds on which it is inapplicable;

d) the territories in respect of which it reserves its decision.

2. The undertakings referred to in subparagraphs (a) and (b) of paragraph 1 of this Article shall be deemed to be an integral part of the ratification and shall have the force of ratification.

3. Any Member may by a subsequent declaration cancel in whole or in part any reservations made in its original declaration in virtue of subparagraphs (b), (c) or (d) of paragraph 1 of this Article.

Article 13

The formal ratifications of this Convention shall be communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration.

Article 14

1. This Convention shall be binding only upon those Members of the International Labour Organisation whose ratifications have been registered with the Director-General.

2. It shall come into force twelve months after the date on which the ratifications of two Members have been registered with the Director-General.

3. Thereafter, this Convention shall come into force for any Member twelve months after the date on which its ratifications has been registered.

Article 15

As soon as the ratifications of two Members of the International Labour Organisation have been registered, the Director-General of the International Labour Office shall so notify all the Members of the International Labour Organisation. He shall likewise notify them of the registration of ratifications which may be communicated subsequently by other Members of the Organisation.

Article 16

1. A Member which has ratified this Convention may denounce it after the expiration of ten years from the date on which the Convention first comes into force, by an Act communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration. Such denunciation should not take effect until one year after the date on which it is registered.

2. Each Member which has ratified this Convention and which does not, within the year following the expiration of the period of ten years mentioned in the preceding paragraph, exercise the right of denunciation provided for in this Article, will be bound for another period of ten years and, thereafter, may denounce this Convention at the expiration of each period of ten years under the terms provided for in this Article.

Article 17

At such times as it may consider necessary the Governing Body of the International Labour Office shall present to the General Conference a report on the working of this Convention and shall examine the desirability of placing on the agenda of the Conference the question of its revision in whole or in part.

Article 18

1. Should the Conference adopt a new Convention revising this Convention in whole or in part, then, unless the new Convention otherwise provides:

a) the ratification by a Member of the new revising Convention shall ipso jure involve the immediate denunciation of this Convention, notwithstanding the provisions of Article 16 above, if and when the new revising Convention shall have come into force;

b) as from the date when the new revising Convention comes into force this Convention shall cease to be open to ratification by the Members.

2. This Convention shall in any case remain in force in its actual form and content for those Members which have ratified it but have not ratified the revising Convention.

Article 19

The English and French texts of this Convention shall both be authentic.

Konvencija 56

Konvencija o osiguranju pomoraca za slučaj bolesti

Opća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom dvadeset i prvom zasjedanju 6. listopada 1936., i

odlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s osiguranjem pomoraca za slučaj bolesti, a što je uključeno u drugu točku dnevnog reda zasjedanja, i

odlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;

usvaja dvadeset i četvrtog listopada tisuću devetsto trideset i šeste godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o bolesničkom osiguranju (pomorci) iz 1936.:

Članak 1.

1. Svaka osoba zaposlena kao zapovjednik ili član posade ili u bilo kojem drugom svojstvu na bilo kojem brodu, osim ratnih brodova, registriranom na području u odnosu na koje je ova Konvencija na snazi i angažiranom u pomorskoj plovidbi ili morskom ribolovu bit će obuhvaćena programom obveznog osiguranja za slučaj bolesti.

2. Međutim, svaka članica Međunarodne organizacije rada može svojim nacionalnim zakonima ili drugim propisima predvidjeti one izuzetke koje smatra potrebnima u odnosu na:

(a) osobe zaposlene na brodu koji pripada javnoj vlasti, ako se tim brodom ne obavlja trgovina;

(b) osobe čije plaće ili prihodi premašuju propisani iznos;

(c) osobe koje nisu plaćene u novcu;

(d) osobe koje nemaju prebivalište na području članice;

(e) osobe u dobi koja je ispod ili iznad propisanih dobnih granica;

(f) članove poslodavčeve obitelji;

(g) pilote.

Članak 2.

1. Osiguranik koji postane nesposoban za rad ili bude lišen plaće zbog bolesti ima pravo na novčanu naknadu najmanje za prvih dvadeset šest tjedana ili stotinu i osamdeset dana nesposobnosti računajući uključivo od prvog dana isplate davanja.

2. Pravo na naknadu se može uvjetovati navršenjem određenog kvalificirajućeg razdoblja i razdoblja čekanja od nekoliko dana, računajući od početka nesposobnosti.

3. Novčana naknada priznata osiguraniku se ne smije nikada utvrditi na razini nižoj od razine utvrđene općim sustavom obveznog osiguranja za slučaj bolesti, ako takav sustav postoji a ne primjenjuje se na pomorce.

4. Novčana naknada se može obustaviti:

(a) dok je osiguranik na brodu ili u inozemstvu;

(b) dok se osiguranik uzdržava na teret ustanove za osiguranje ili iz javnih fondova. U tom slučaju novčana naknada može biti samo djelomično obustavljena ako osiguranik ima obiteljske odgovornosti;

(c) ako u odnosu na istu bolest osiguranik prima odštetu iz nekog drugog izvora na koju ima pravo u skladu sa zakonom, ali u tom slučaju naknada može biti obustavljena u cijelosti ili djelomično ako je visina odštete jednaka ili manja od iznosa naknade koja se isplaćuje na temelju sustava osiguranja za slučaj bolesti, u potonjem slučaju može se obustaviti samo do visine odštete;

5. Novčana naknada može se umanjiti ili uskratiti u slučaju bolesti prouzročene namjernim skrivljenim ponašanjem osiguranika.

Članak 3.

1. Od početka svoje bolesti i najkraće do isteka propisanog razdoblja za koje se priznaje pravo na naknadu za slučaj bolesti osiguranik ima pravo na besplatnu liječničku pomoć koju pruža potpuno kvalificirana osoba i na opskrbu odgovarajućim i dostatnim lijekovima i terapijskim sredstvima.

2. Unatoč tome, od osigurane osobe se može zahtijevati da plati dio troška zdravstvene zaštite koji je propisan nacionalnim zakonima ili drugim propisima.

3. Zdravstvena zaštita može se obustaviti u razdoblju u kojem se osiguranik nalazi na brodu ili u inozemstvu.

4. Kada to zahtijevaju okolnosti, ustanova za osiguranje može osigurati liječenje bolesnika u bolnici i u tom slučaju mora mu utvrditi pravo na potpuno uzdržavanje zajedno s potrebnom medicinskom pomoći i njegom.

Članak 4.

1. Kada se osiguranik nalazi u inozemstvu i zbog bolesti izgubi pravo na plaću, bez obzira je li ona prethodno bila plativa u cijelosti ili djelomično, novčana naknada na koju bi imao pravo da se ne nalazi u inozemstvu, isplaćivat će se u cijelosti ili djelomično njegovoj obitelji sve do njegovog povratka na područje članice.

2. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima može se propisati ili odobriti ostvarivanje prava na sljedeća davanja:

(a) ako osiguranik ima obiteljske odgovornosti, dodatnu novčanu naknadu uz naknadu utvrđenu člankom 2.;

(b) u slučaju bolesti članova osiguranikove obitelji koji s njim žive u istom kućanstvu i koje on uzdržava, pomoć u naravi ili u novcu.

Članak 5

1. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima propisuju se uvjeti pod kojima osigurana žena ima pravo na porodnu naknadu dok se nalazi na području članice.

2. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima propisuju se uvjeti pod kojima supruga osiguranog muškarca ima pravo na porodnu naknadu dok se nalazi na području članice.

Članak 6.

1. U slučaju smrti osiguranika, članovima njegove obitelji će se isplatiti novčano davanje u iznosu propisanom nacionalnim zakonima ili drugim propisima ili će se to davanje upotrijebiti za podmirenje pogrebnih troškova.

2. Ako je na snazi mirovinski sustav za nadživjele članove obitelji preminulog pomorca, priznavanje novčanog davanja predviđenog prethodnim stavkom nije obvezno.

Članak 7.

Pravo na davanje iz osiguranja nastavlja se čak i u odnosu na bolest koja je nastupila tijekom određenog razdoblja nakon okončanja posljednjeg zaposlenja, a koje je utvrđeno nacionalnim zakonima ili drugim propisima na način da obuhvaća uobičajeni vremenski razmak između uzastopnih zaposlenja.

Članak 8.

1. U osiguranju sredstava za financiranje sustava osiguranja za slučaj bolesti sudjeluju osiguranici i njihovi poslodavci.

2. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima se može predvidjeti financijski doprinos javnih vlasti.

Članak 9.

1. Osiguranjem za slučaj bolesti upravljaju nezavisne institucije koje moraju biti pod upravnim i financijskim nadzorom javnih vlasti i ono se ne smije provoditi s ciljem ostvarenja profita.

2. Osiguranici, a u slučaju osiguravateljskih institucija osnovanih u skladu sa zakonima ili drugim propisima posebno za pomorce i poslodavci, sudjeluju u upravljanju nezavisnim osiguravateljskim institucijaam pod uvjetima propisanim nacionalnim zakonima ili drugim propisima koje mogu predvidjeti i sudjelovanje drugih zainteresiranih osoba.

3. Međutim, osiguranjem za slučaj bolesti može upravljati izravno država, ako je i dok je upravljanje od strane nezavisnih institucija otežano ili onemogućeno zbog nacionalnih uvjeta.

Članak 10.

1. Osiguranik ima pravo žalbe u slučaju spora o njegovom pravu na davanje.

2. Mora se osigurati da postupak za rješavanje sporova bude brz i jeftin za osiguranika, na način da se vodi na posebnim sudovima ili na bilo koji drugi način koji se smatra prikladnim na temelju nacionalnih zakona ili drugih propisa.

Članak 11.

Ništa u ovoj Konvenciji ne utječe na bilo koji zakon, odluku, običaj ili sporazum između brodovlasnika i pomoraca koji osiguravaju uvjete povoljnije od onih predviđenih ovom Konvencijom.

Članak 12.

1. U odnosu na teritorije iz članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju mora priložiti uz svoju ratifikaciju izjavu u kojoj navodi:

(a) teritorije u odnosu na koje se obvezuje da će se odredbe Konvencije primjenjivati bez izmjene;

(b) teritorije u odnosu na koje se obvezuje da će odredbe ove Konvencije primjenjivati s izmjenama, kao i pojedinosti o tim izmjenama;

(c) teritorije u odnosu na koje je ova Konvencija neprimjenjiva, te u tim slučajevima razloge zbog kojih je neprimjenjiva;

(d) teritorije u odnosu na koje pridržava pravo na konačnu odluku.

2. Obveze predviđene podstavcima (a) i (b) stavka 1. ovoga članka se smatraju sastavnim dijelom ratifikacije i imaju snagu ratifikacije.

3. Svaka članica može uvijek, naknadnom izjavom, odustati u cijelosti ili djelomično od svake rezerve koju je stavila u izvornoj izjavi u skladu sa stavkom 1. podstavcima (b), (c) i (d) ovoga članka.

Članak 13.

Formalne ratifikacije ove Konvencije priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.

Članak 14.

1. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.

2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci od datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.

3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije.

Članak 15.

Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.

Članak 16.

1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kad je registriran.

2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju, i koja u roku od godine dana nakon proteka razdoblja od deset godina iz prethodnog stavka ne otkaže konvenciju prema odredbi ovoga članka, biti bit će obvezana za još jedno razdoblje od deset godina, a nakon toga može otkazati Konvenciju po isteku svakog novog razdoblja od deset godina prema uvjetima utvrđenim ovim člankom.

Članak 17.

Po isteku svakog roka od deset godina nakon stupanja na snagu ove Konvencije, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada će podnijeti Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene potpune ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.

Članak 18.

1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično, tada, ukoliko se novom konvencijom ne odredi drukčije:

(a) ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članice ipso iure znači otkazivanje ove Konvencije bez obzira na odredbu članka 16., ako i kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu;

(b)  od datuma kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu, ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama.

2. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificirale novu revidirajuću konvenciju.

Članak 19.

Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.

Klasa: 910-01/03-01/86

Urbroj: 524-01-03-3

Zagreb, 23. travnja 2003.

Ministar

rada i socijalne skrbi

Davorko Vidović, v.r.