HRVATSKI SABOR

136

Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU MEĐUNARODNE KONVENCIJE O SPRJEČAVANJU FINANCIRANJA TERORIZMA

Proglašavam Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije o sprječavanju financiranja terorizma, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 1. listopada 2003.

Broj: 01-081-03-3293/2
Zagreb, 6. listopada 2003.

Predsjednik
Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, v. r.

ZAKON

O POTVRĐIVANJU MEĐUNARODNE KONVENCIJE O SPRJEČAVANJU FINANCIRANJA TERORIZMA

Članak 1.

Potvrđuje se Međunarodna konvencija o sprječavanju financiranja terorizma, usvojena Rezolucijom br. 54/109 na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda održanoj 9. prosinca 1999., u izvorniku na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom jeziku, koju je Republika Hrvatska potpisala 11. studenoga 2001.

Članak 2.

Tekst Konvencije iz članka 1. ovoga Zakona, u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

INTERNATIONAL CONVENTION FOR THE SUPPRESSION OF THE FINANCING OF TERRORISM

International Convention for the Suppression of the Financing of Terrorism

Preamble

The States Parties to this Convention,

Bearing in mind the purposes and principles of the Charter of the United Nations concerning the maintenance of international peace and security and the promotion of goodneighbourliness and friendly relations and cooperation among States,

Deeply concerned about the worldwide escalation of acts of terrorism in all its forms and manifestations,

Recalling the Declaration on the Occasion of the Fiftieth Anniversary of the United Nations, contained in General Assembly resolution 50/6 of 24 October 1995,

Recalling also all the relevant General Assembly resolutions on the matter, including resolution 49/60 of 9 December 1994 and its annex on the Declaration on Measures to Eliminate International Terrorism, in which the States Members of the United Nations solemnly reaffirmed their unequivocal condemnation of all acts, methods and practices of terrorism as criminal and unjustifiable, wherever and by whomever committed, including those which jeopardize the friendly relations among States and peoples and threaten the territorial integrity and security of States,

Noting that the Declaration on Measures to Eliminate International Terrorism also encouraged States to review urgently the scope of the existing international legal provisions on the prevention, repression and elimination of terrorism in all its forms and manifestations, with the aim of ensuring that there is a comprehensive legal framework covering all aspects of the matter,

Recalling General Assembly resolution 51/210 of 17 December 1996, paragraph 3, subparagraph (f), in which the Assembly called upon all States to take steps to prevent and counteract, through appropriate domestic measures, the financing of terrorists and terrorist organizations, whether such financing is direct or indirect through organizations which also have or claim to have charitable, social or cultural goals or which are also engaged in unlawful activities such as illicit arms trafficking, drug dealing and racketeering, including the exploitation of persons for purposes of funding terrorist activities, and in particular to consider, where appropriate, adopting regulatory measures to prevent and counteract movements of funds suspected to be intended for terrorist purposes without impeding in any way the freedom of legitimate capital movements and to intensify the exchange of information concerning international movements of such funds,

Recalling also General Assembly resolution 52/165 of 15 December 1997, in which the Assembly called upon States to consider, in particular, the implementation of the measures set out in paragraphs 3 (a) to (f) of its resolution 51/210 of 17 December 1996,

Recalling further General Assembly resolution 53/108 of 8 December 1998, in which the Assembly decided that the Ad Hoc Committee established by General Assembly resolution 51/210 of 17 December 1996 should elaborate a draft international convention for the suppression of terrorist financing to supplement related existing international instruments,

Considering that the financing of terrorism is a matter of grave concern to the international community as a whole,

Noting that the number and seriousness of acts of international terrorism depend on the financing that terrorists may obtain,

Noting also that existing multilateral legal instruments do not expressly address such financing,

Being convinced of the urgent need to enhance international cooperation among States in devising and adopting effective measures for the prevention of the financing of terrorism, as well as for its suppression through the prosecution and punishment of its perpetrators,

Have agreed as follows:

Article 1

For the purposes of this Convention:

1. »Funds« means assets of every kind, whether tangible or intangible, movable or immovable, however acquired, and legal documents or instruments in any form, including electronic or digital, evidencing title to, or interest in, such assets, including, but not limited to, bank credits, travellers cheques, bank cheques, money orders, shares, securities, bonds, drafts, letters of credit.

2. »State or governmental facility« means any permanent or temporary facility or conveyance that is used or occupied by representatives of a State, members of Government, the legislature or the judiciary or by officials or employees of a State or any other public authority or entity or by employees or officials of an intergovernmental organization in connection with their official duties.

3. »Proceeds« means any funds derived from or obtained, directly or indirectly, through the commission of an offence set forth in article 2.

Article 2

1. Any person commits an offence within the meaning of this Convention if that person by any means, directly or indirectly, unlawfully and willfully, provides or collects funds with the intention that they should be used or in the knowledge that they are to be used, in full or in part, in order to carry out:

(a) An act which constitutes an offence within the scope of and as defined in one of the treaties listed in the annex; or

(b) Any other act intended to cause death or serious bodily injury to a civilian, or to any other person not taking an active part in the hostilities in a situation of armed conflict, when the purpose of such act, by its nature or context, is to intimidate a population, or to compel a government or an international organization to do or to abstain from doing any act.

2. (a) On depositing its instrument of ratification, acceptance, approval or accession, a State Party which is not a party to a treaty listed in the annex may declare that, in the application of this Convention to the State Party, the treaty shall be deemed not to be included in the annex referred to in paragraph 1, subparagraph (a). The declaration shall cease to have effect as soon as the treaty enters into force for the State Party, which shall notify the depositary of this fact;

(b) When a State Party ceases to be a party to a treaty listed in the annex, it may make a declaration as provided for in this article, with respect to that treaty.

3. For an act to constitute an offence set forth in paragraph 1, it shall not be necessary that the funds were actually used to carry out an offence referred to in paragraph 1, subparagraphs (a) or (b).

4. Any person also commits an offence if that person attempts to commit an offence as set forth in paragraph 1 of this article.

5. Any person also commits an offence if that person:

(a) Participates as an accomplice in an offence as set forth in paragraph 1 or 4 of this article,

(b) Organizes or directs others to commit an offence as set forth in paragraph 1 or 4 of this article,

(c) Contributes to the commission of one or more offences as set forth in paragraphs 1 or 4 of this article by a group of persons acting with a common purpose. Such contribution shall be intentional and shall either:

(i) Be made with the aim of furthering the criminal activity or criminal purpose of the group, where such activity or purpose involves the commission of an offence as set forth in paragraph 1 of this article, or

(ii) Be made in the knowledge of the intention of the group to commit an offence as set forth in paragraph 1 of this article.

Article 3

This Convention shall not apply where the offence is committed within a single State, the alleged offender is a national of that State and is present in the territory of that State and no other State has a basis under article 7, paragraph 1, or article 7, paragraph 2, to exercise jurisdiction, except that the provisions of articles 12 to 18 shall, as appropriate, apply in those cases.

Article 4

Each State Party shall adopt such measures as may be necessary:

(a) To establish as criminal offences under its domestic law the offences set forth in article 2,

(b) To make those offences punishable by appropriate penalties which take into account the grave nature of the offences.

Article 5

1. Each State Party, in accordance with its domestic legal principles, shall take the necessary measures to enable a legal entity located in its territory or organized under its laws to be held liable when a person responsible for the management or control of that legal entity has, in that capacity, committed an offence set forth in article 2. Such liability may be criminal, civil or administrative.

2. Such liability is incurred without prejudice to the criminal liability of individuals having committed the offences.

3. Each State Party shall ensure, in particular, that legal entities liable in accordance with paragraph 1 above are subject to effective, proportionate and dissuasive criminal, civil or administrative sanctions. Such sanctions may include monetary sanctions.

Article 6

Each State Party shall adopt such measures as may be necessary, including, where appropriate, domestic legislation, to ensure that criminal acts within the scope of this Convention are under no circumstances justifiable by considerations of a political, philosophical, ideological, racial, ethnic, religious or other similar nature.

Article 7

1. Each State Party shall take such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over the offences set forth in article 2 when:

(a) The offence is committed in the territory of that State,

(b) The offence is committed on board a vessel flying the flag of that State or an aircraft registered under the laws of that State at the time the offence is committed,

(c) The offence is committed by a national of that State.

2. A State Party may also establish its jurisdiction over any such offence when:

(a) The offence was directed towards or resulted in the carrying out of an offence referred to in article 2, paragraph 1, subparagraph (a) or (b), in the territory of or against a national of that State,

(b) The offence was directed towards or resulted in the carrying out of an offence referred to in article 2, paragraph 1, subparagraph (a) or (b), against a State or government facility of that State abroad, including diplomatic or consular premises of that State,

(c) The offence was directed towards or resulted in an offence referred to in article 2, paragraph 1, subparagraph (a) or (b), committed in an attempt to compel that State to do or abstain from doing any act,

(d) The offence is committed by a stateless person who has his or her habitual residence in the territory of that State,

(e) The offence is committed on board an aircraft which is operated by the Government of that State.

3. Upon ratifying, accepting, approving or acceding to this Convention, each State Party shall notify the Secretary-General of the United Nations of the jurisdiction it has established in accordance with paragraph 2. Should any change take place, the State Party concerned shall immediately notify the Secretary-General.

4. Each State Party shall likewise take such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over the offences set forth in article 2 in cases where the alleged offender is present in its territory and it does not extradite that person to any of the States Parties that have established their jurisdiction in accordance with paragraphs 1 or 2.

5. When more than one State Party claims jurisdiction over the offences set forth in article 2, the relevant States Parties shall strive to coordinate their actions appropriately, in particular concerning the conditions for prosecution and the modalities for mutual legal assistance.

6. Without prejudice to the norms of general international law, this Convention does not exclude the exercise of any criminal jurisdiction established by a State Party in accordance with its domestic law.

Article 8

1. Each State Party shall take appropriate measures, in accordance with its domestic legal principles, for the identification, detection and freezing or seizure of any funds used or allocated for the purpose of committing the offences set forth in article 2 as well as the proceeds derived from such offences, for purposes of possible forfeiture.

2. Each State Party shall take appropriate measures, in accordance with its domestic legal principles, for the forfeiture of funds used or allocated for the purpose of committing the offences set forth in article 2 and the proceeds derived from such offences.

3. Each State Party concerned may give consideration to concluding agreements on the sharing with other States Parties, on a regular or case-by-case basis, of the funds derived from the forfeitures referred to in this article.

4. Each State Party shall consider establishing mechanisms whereby the funds derived from the forfeitures referred to in this article are utilized to compensate the victims of offences referred to in article 2, paragraph 1, subparagraph (a) or (b), or their families.

5. The provisions of this article shall be implemented without prejudice to the rights of third parties acting in good faith.

Article 9

1. Upon receiving information that a person who has committed or who is alleged to have committed an offence set forth in article 2 may be present in its territory, the State Party concerned shall take such measures as may be necessary under its domestic law to investigate the facts contained in the information.

2. Upon being satisfied that the circumstances so warrant, the State Party in whose territory the offender or alleged offender is present shall take the appropriate measures under its domestic law so as to ensure that personžs presence for the purpose of prosecution or extradition.

3. Any person regarding whom the measures referred to in paragraph 2 are being taken shall be entitled to:

(a) Communicate without delay with the nearest appropriate representative of the State of which that person is a national or which is otherwise entitled to protect that personžs rights or, if that person is a stateless person, the State in the territory of which that person habitually resides,

(b) Be visited by a representative of that State,

(c) Be informed of that personžs rights under subparagraphs (a) and (b).

4. The rights referred to in paragraph 3 shall be exercised in conformity with the laws and regulations of the State in the territory of which the offender or alleged offender is present, subject to the provision that the said laws and regulations must enable full effect to be given to the purposes for which the rights accorded under paragraph 3 are intended.

5. The provisions of paragraphs 3 and 4 shall be without prejudice to the right of any State Party having a claim to jurisdiction in accordance with article 7, paragraph 1, subparagraph (b), or paragraph 2, subparagraph (b), to invite the International Committee of the Red Cross to communicate with and visit the alleged offender.

6. When a State Party, pursuant to the present article, has taken a person into custody, it shall immediately notify, directly or through the Secretary-General of the United Nations, the States Parties which have established jurisdiction in accordance with article 7, paragraph 1 or 2, and, if it considers it advisable, any other interested States Parties, of the fact that such person is in custody and of the circumstances which warrant that personžs detention. The State which makes the investigation contemplated in paragraph 1 shall promptly inform the said States Parties of its findings and shall indicate whether it intends to exercise jurisdiction.

Article 10

1. The State Party in the territory of which the alleged offender is present shall, in cases to which article 7 applies, if it does not extradite that person, be obliged, without exception whatsoever and whether or not the offence was committed in its territory, to submit the case without undue delay to its competent authorities for the purpose of prosecution, through proceedings in accordance with the laws of that State. Those authorities shall take their decision in the same manner as in the case of any other offence of a grave nature under the law of that State.

2. Whenever a State Party is permitted under its domestic law to extradite or otherwise surrender one of its nationals only upon the condition that the person will be returned to that State to serve the sentence imposed as a result of the trial or proceeding for which the extradition or surrender of the person was sought, and this State and the State seeking the extradition of the person agree with this option and other terms they may deem appropriate, such a conditional extradition or surrender shall be sufficient to discharge the obligation set forth in paragraph 1.

Article 11

1. The offences set forth in article 2 shall be deemed to be included as extraditable offences in any extradition treaty existing between any of the States Parties before the entry into force of this Convention. States Parties undertake to include such offences as extraditable offences in every extradition treaty to be subsequently concluded between them.

2. When a State Party which makes extradition conditional on the existence of a treaty receives a request for extradition from another State Party with which it has no extradition treaty, the requested State Party may, at its option, consider this Convention as a legal basis for extradition in respect of the offences set forth in article 2. Extradition shall be subject to the other conditions provided by the law of the requested State.

3. States Parties which do not make extradition conditional on the existence of a treaty shall recognize the offences set forth in article 2 as extraditable offences between themselves, subject to the conditions provided by the law of the requested State.

4. If necessary, the offences set forth in article 2 shall be treated, for the purposes of extradition between States Parties, as if they had been committed not only in the place in which they occurred but also in the territory of the States that have established jurisdiction in accordance with article 7, paragraphs 1 and 2.

5. The provisions of all extradition treaties and arrangements between States Parties with regard to offences set forth in article 2 shall be deemed to be modified as between States Parties to the extent that they are incompatible with this Convention.

Article 12

1. States Parties shall afford one another the greatest measure of assistance in connection with criminal investigations or criminal or extradition proceedings in respect of the offences set forth in article 2, including assistance in obtaining evidence in their possession necessary for the proceedings.

2. States Parties may not refuse a request for mutual legal assistance on the ground of bank secrecy.

3. The requesting Party shall not transmit nor use information or evidence furnished by the requested Party for investigations, prosecutions or proceedings other than those stated in the request without the prior consent of the requested Party.

4. Each State Party may give consideration to establishing mechanisms to share with other States Parties information or evidence needed to establish criminal, civil or administrative liability pursuant to article 5.

5. States Parties shall carry out their obligations under paragraphs 1 and 2 in conformity with any treaties or other arrangements on mutual legal assistance or information exchange that may exist between them. In the absence of such treaties or arrangements, States Parties shall afford one another assistance in accordance with their domestic law.

Article 13

None of the offences set forth in article 2 shall be regarded, for the purposes of extradition or mutual legal assistance, as a fiscal offence. Accordingly, States Parties may not refuse a request for extradition or for mutual legal assistance on the sole ground that it concerns a fiscal offence.

Article 14

None of the offences set forth in article 2 shall be regarded for the purposes of extradition or mutual legal assistance as a political offence or as an offence connected with a political offence or as an offence inspired by political motives. Accordingly, a request for extradition or for mutual legal assistance based on such an offence may not be refused on the sole ground that it concerns a political offence or an offence connected with a political offence or an offence inspired by political motives.

Article 15

Nothing in this Convention shall be interpreted as imposing an obligation to extradite or to afford mutual legal assistance, if the requested State Party has substantial grounds for believing that the request for extradition for offences set forth in article 2 or for mutual legal assistance with respect to such offences has been made for the purpose of prosecuting or punishing a person on account of that personžs race, religion, nationality, ethnic origin or political opinion or that compliance with the request would cause prejudice to that personžs position for any of these reasons.

Article 16

1. A person who is being detained or is serving a sentence in the territory of one State Party whose presence in another State Party is requested for purposes of identification, testimony or otherwise providing assistance in obtaining evidence for the investigation or prosecution of offences set forth in article 2 may be transferred if the following conditions are met:

(a) The person freely gives his or her informed consent,

(b) The competent authorities of both States agree, subject to such conditions as those States may deem appropriate.

2. For the purposes of the present article:

(a) The State to which the person is transferred shall have the authority and obligation to keep the person transferred in custody, unless otherwise requested or authorized by the State from which the person was transferred,

(b) The State to which the person is transferred shall without delay implement its obligation to return the person to the custody of the State from which the person was transferred as agreed beforehand, or as otherwise agreed, by the competent authorities of both States,

(c) The State to which the person is transferred shall not require the State from which the person was transferred to initiate extradition proceedings for the return of the person,

(d) The person transferred shall receive credit for service of the sentence being served in the State from which he or she was transferred for time spent in the custody of the State to which he or she was transferred.

3. Unless the State Party from which a person is to be transferred in accordance with the present article so agrees, that person, whatever his or her nationality, shall not be prosecuted or detained or subjected to any other restriction of his or her personal liberty in the territory of the State to which that person is transferred in respect of acts or convictions anterior to his or her departure from the territory of the State from which such person was transferred.

Article 17

Any person who is taken into custody or regarding whom any other measures are taken or proceedings are carried out pursuant to this Convention shall be guaranteed fair treatment, including enjoyment of all rights and guarantees in conformity with the law of the State in the territory of which that person is present and applicable provisions of international law, including international human rights law.

Article 18

1. States Parties shall cooperate in the prevention of the offences set forth in article 2 by taking all practicable measures, inter alia, by adapting their domestic legislation, if necessary, to prevent and counter preparations in their respective territories for the commission of those offences within or outside their territories, including:

(a) Measures to prohibit in their territories illegal activities of persons and organizations that knowingly encourage, instigate, organize or engage in the commission of offences set forth in article 2,

(b) Measures requiring financial institutions and other professions involved in financial transactions to utilize the most efficient measures available for the identification of their usual or occasional customers, as well as customers in whose interest accounts are opened, and to pay special attention to unusual or suspicious transactions and report transactions suspected of stemming from a criminal activity. For this purpose, States Parties shall consider:

(i) Adopting regulations prohibiting the opening of accounts the holders or beneficiaries of which are unidentified or unidentifiable, and measures to ensure that such institutions verify the identity of the real owners of such transactions,

(ii) With respect to the identification of legal entities, requiring financial institutions, when necessary, to take measures to verify the legal existence and the structure of the customer by obtaining, either from a public register or from the customer or both, proof of incorporation, including information concerning the customeržs name, legal form, address, directors and provisions regulating the power to bind the entity,

(iii) Adopting regulations imposing on financial institutions the obligation to report promptly to the competent authorities all complex, unusual large transactions and unusual patterns of transactions, which have no apparent economic or obviously lawful purpose, without fear of assuming criminal or civil liability for breach of any restriction on disclosure of information if they report their suspicions in good faith,

(iv) Requiring financial institutions to maintain, for at least five years, all necessary records on transactions, both domestic or international.

2. States Parties shall further cooperate in the prevention of offences set forth in article 2 by considering:

(a) Measures for the supervision, including, for example, the licensing, of all money transmission agencies,

(b) Feasible measures to detect or monitor the physical cross-border transportation of cash and bearer negotiable instruments, subject to strict safeguards to ensure proper use of information and without impeding in any way the freedom of capital movements.

3. States Parties shall further cooperate in the prevention of the offences set forth in article 2 by exchanging accurate and verified information in accordance with their domestic law and coordinating administrative and other measures taken, as appropriate, to prevent the commission of offences set forth in article 2, in particular by:

(a) Establishing and maintaining channels of communication between their competent agencies and services to facilitate the secure and rapid exchange of information concerning all aspects of offences set forth in article 2,

(b) Cooperating with one another in conducting inquiries, with respect to the offences set forth in article 2, concerning:

(i) The identity, whereabouts and activities of persons in respect of whom reasonable suspicion exists that they are involved in such offences,

(ii) The movement of funds relating to the commission of such offences.

4. States Parties may exchange information through the International Criminal Police Organization (Interpol).

Article 19

The State Party where the alleged offender is prosecuted shall, in accordance with its domestic law or applicable procedures, communicate the final outcome of the proceedings to the Secretary-General of the United Nations, who shall transmit the information to the other States Parties.

Article 20

The States Parties shall carry out their obligations under this Convention in a manner consistent with the principles of sovereign equality and territorial integrity of States and that of non-intervention in the domestic affairs of other States.

Article 21

Nothing in this Convention shall affect other rights, obligations and responsibilities of States and individuals under international law, in particular the purposes of the Charter of the United Nations, international humanitarian law and other relevant conventions.

Article 22

Nothing in this Convention entitles a State Party to undertake in the territory of another State Party the exercise of jurisdiction or performance of functions which are exclusively reserved for the authorities of that other State Party by its domestic law.

Article 23

1. The annex may be amended by the addition of relevant treaties that:

(a) Are open to the participation of all States,

(b) Have entered into force,

(c) Have been ratified, accepted, approved or acceded to by at least twenty-two States Parties to the present Convention.

2. After the entry into force of this Convention, any State Party may propose such an amendment. Any proposal for an amendment shall be communicated to the depositary in written form. The depositary shall notify proposals that meet the requirements of paragraph 1 to all States Parties and seek their views on whether the proposed amendment should be adopted.

3. The proposed amendment shall be deemed adopted unless one third of the States Parties object to it by a written notification not later than 180 days after its circulation.

4. The adopted amendment to the annex shall enter into force 30 days after the deposit of the twenty-second instrument of ratification, acceptance or approval of such amendment for all those States Parties having deposited such an instrument. For each State Party ratifying, accepting or approving the amendment after the deposit of the twenty-second instrument, the amendment shall enter into force on the thirtieth day after deposit by such State Party of its instrument of ratification, acceptance or approval.

Article 24

1. Any dispute between two or more States Parties concerning the interpretation or application of this Convention which cannot be settled through negotiation within a reasonable time shall, at the request of one of them, be submitted to arbitration. If, within six months from the date of the request for arbitration, the parties are unable to agree on the organization of the arbitration, any one of those parties may refer the dispute to the International Court of Justice, by application, in conformity with the Statute of the Court.

2. Each State may at the time of signature, ratification, acceptance or approval of this Convention or accession thereto declare that it does not consider itself bound by paragraph 1. The other States Parties shall not be bound by paragraph 1 with respect to any State Party which has made such a reservation.

3. Any State which has made a reservation in accordance with paragraph 2 may at any time withdraw that reservation by notification to the Secretary-General of the United Nations.

Article 25

1. This Convention shall be open for signature by all States from 10 January 2000 to 31 December 2001 at United Nations Headquarters in New York.

2. This Convention is subject to ratification, acceptance or approval. The instruments of ratification, acceptance or approval shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

3. This Convention shall be open to accession by any State. The instruments of accession shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

Article 26

1. This Convention shall enter into force on the thirtieth day following the date of the deposit of the twenty-second instrument of ratification, acceptance, approval or accession with the Secretary-General of the United Nations.

2. For each State ratifying, accepting, approving or acceding to the Convention after the deposit of the twenty-second instrument of ratification, acceptance, approval or accession, the Convention shall enter into force on the thirtieth day after deposit by such State of its instrument of ratification, acceptance, approval or accession.

Article 27

1. Any State Party may denounce this Convention by written notification to the Secretary-General of the United Nations.

2. Denunciation shall take effect one year following the date on which notification is received by the Secretary-General of the United Nations.

Article 28

The original of this Convention, of which the Arabic, Chinese, English, French, Russian and Spanish texts are equally authentic, shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations who shall send certified copies thereof to all States.

IN WITNESS WHEREOF, the undersigned, being duly authorized thereto by their respective Governments, have signed this Convention, opened for signature at United Nations Headquarters in New York on 10 January 2000.

Annex

1. Convention for the Suppression of Unlawful Seizure of Aircraft, done at The Hague on 16 December 1970.

2. Convention for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Civil Aviation, done at Montreal on 23 September 1971.

3. Convention on the Prevention and Punishment of Crimes against Internationally Protected Persons, including Diplomatic Agents, adopted by the General Assembly of the United Nations on 14 December 1973.

4. International Convention against the Taking of Hostages, adopted by the General Assembly of the United Nations on 17 December 1979.

5. Convention on the Physical Protection of Nuclear Material, adopted at Vienna on 3 March 1980.

6. Protocol for the Suppression of Unlawful Acts of Violence at Airports Serving International Civil Aviation, supplementary to the Convention for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Civil Aviation, done at Montreal on 24 February 1988.

7. Convention for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Maritime Navigation, done at Rome on 10 March 1988.

8. Protocol for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Fixed Platforms located on the Continental Shelf, done at Rome on 10 March 1988.

9. International Convention for the Suppression of Terrorist Bombings, adopted by the General Assembly of the United Nations on 15 December 1997.

MEĐUNARODNA KONVENCIJA O SUZBIJANJU FINANCIRANJA TERORIZMA

Međunarodna konvencija o suzbijanju terorizma

Preambula

Države stranke ove Konvencije,

Imajući na umu svrhe i načela Povelje Ujedinjenih naroda, što se odnose na održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti, kao i promicanja dobrosusjedskih i prijateljskih odnosa te suradnje iz­me­đu država,

duboko zabrinute zbog eskalacije terorističkih akcija diljem svije­ta, u svim oblicima i načinima očitovanja,

podsjećajući na Deklaraciju prigodom pedesete obljetnice Ujedinjenih naroda, sadržanu u Rezoluciji Opće skupštine broj 50/6 od 24. listopada 1995.,

također podsjećajući na sve relevantne rezolucije Opće skupštine, koje se odnose na ovo pitanje, uključujući Rezoluciju broj 49/60 od 9. prosinca 1994. i pripadajući Dodatak o mjerama za uklanjanje međunarodnoga terorizma, u kojima su države članice Ujedinjenih naroda jednoglasno svečano ponovno potvrdile kako osuđuju sve terorističke akcije, metode i prakse terorizma kao kriminalne i bez opravdanja, gdjegod i tkogod da ih počini, uklju­čujući i one što ugrožavaju prijateljske odnose između država i naroda, te prijete teritorijalnoj cjelovitosti i sigurnosti država,

primjećujući kako se i putem Deklaracije o mjerama za ukla­njanje međunarodnoga terorizma ohrabruje države da žurno provedu kontrolu područja primjene postojećih međunarodno­pravnih odredbi koje se odnose na sprječavanje, suzbijanje i uklanjanje terorizma u svim oblicima i načinima očitovanja, i to u cilju osiguravanja iscrpnoga pravnog okvira koji će pokrivati sve aspekte ovoga pitanja,

podsjećajući na Rezoluciju Opće skupštine broj 51/210 od 17. prosinca 1996., stavak 3. točka (f), u kojoj Skupština poziva sve države da poduzmu korake kako bi se, pomoću odgovarajućih domaćih mjera, sprječilo i djelovalo protiv financiranja terorista i terorističkih organizacija, bez obzira na to radi li se o izravnom financiranju ili o neizravnom – putem organizacija koje također zastupaju ili navodno zastupaju dobrotvorne, društvene ili kulturalne ciljeve, ili koje su uključene u nezakonite aktivnosti poput nedozvoljene trgovine oružjem, trgovanja drogom i iznuda, uključujući i iskorištavanje osoba u svrhu financiranja teroristič­kih aktivnosti – a osobito kako bi se, gdje je potrebno, razmotrilo usvajanje mjera koje reguliraju sprječavanje i djelovanje protiv kretanja sredstava za koja se sumnja da su namijenjena za terorističke svrhe, pri čemu se ni na koji način ne smije ometati sloboda kretanja zakonitoga kapitala, te kako bi se intenzivirala razmjena informacija o međunarodnom kretanju takvih sredstava;

također podsjećajući na Rezoluciju Opće skupštine broj 52/165 od 15. prosinca 1997., u kojoj Skupština poziva države da na­ročito razmotre provedbu mjera utvrđenih u točkama (a) - (f) stav­ka 3. Rezolucije Opće skupštine broj 51/120 od 17. prosinca 1996.,

nadalje podsjećajući na Rezoluciju Opće skupštine broj 53/108 od 8. prosinca 1998., u kojoj je Skupština odredila da bi Ad hoc odbor, osnovan na temelju Rezolucije Opće skupštine broj 51/120 od 17. prosinca 1996., trebao izraditi prijedlog međunarodne konvencije o suzbijanju financiranja terorizma kao nadopunu srodnim, već postojećim međunarodnim instrumentima,

uzimajući u obzir činjenicu da je financiranje terorizma pitanje koje ozbiljno zabrinjava čitavu međunarodnu zajednicu,

primjećujući kako broj i težina akcija međunarodnoga terorizma ovisi o sredstvima koja teroristi mogu pribaviti,

nadalje primjećujući kako se postojeći multilateralni pravni instrumenti izričito ne odnose na takvo financiranje,

uvjerene u žurnost potrebe jačanja međunarodne suradnje između država u stvaranju i usvajanju djelotvornih mjera za sprječavanje financiranja terorizma, kao i za njegovo suzbijanje putem kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja,

sporazumjele su se o sljedećem:

Članak 1.

Za potrebe ove Konvencije:

1. »Sredstva« znače imovina svake vrste, bilo materijalna ili nematerijalna, pokretna ili nepokretna, nabavljena na bilo koji način, kao i pravni dokumenti ili instrumenti bilo u kojem obliku, uključujući ili elektronički i digitalni, kojima se dokazuje pravo na ili zanimanje za takva sredstva, uključujući (ali bez ograničenja samo na njih) bankovne kredite, putničke čekove, bankovne čekove, platne naloge, dionice, vrijednosne papire, obveznice, mjenice, naloge za vučenje, akreditive.

2. »Državni ili vladini objekti« znače svi trajni ili privremeni objekti ili vozila, koje koriste ili u kojima stanuju – u vezi sa svojim službenim dužnostima – predstavnici država, članovi vlade, zakonodavne ili sudbene vlasti, ili službenici ili namještenici državne uprave ili nekog drugog tijela javne vlasti, ili pak namještenici ili službenici međuvladinih organizacija.

3. »Dobit« znači sva sredstva koja – izravno ili neizravno – proizlaze iz počinjenja kaznenog djela utvrđenog u članku 2. ili su njime stečena.

Članak 2.

1. Kazneno djelo u smislu ove Konvencije čini svaka osoba koja, koristeći bilo koja sredstva, izravno ili neizravno, nezakonito i voljno, nabavi ili prikupi sredstva s namjerom da se ona koriste, ili znajući da će se koristiti, u potpunosti ili djelomično, u svrhu provođenja:

a) djela koje predstavlja kazneno djelo u okviru i kako je definirano u jednom od ugovora navedenih u dodatku, ili:

b) bilo kojeg drugog djela kojem je namjena prouzročiti smrt ili tešku tjelesnu ozljedu civila ili bilo koje druge osobe, koja nije aktivno uključena u situaciju oružanog sukoba, ako je svrha toga djela – po njegovoj naravi ili sadržaju – zastrašiti stanovništvo ili prisiliti neku vladu ili međunarodnu organizaciju na činjenje nekog djela ili suzdržavanje od činjenja bilo kojeg djela.

2. (a) Prilikom polaganja njezine isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupu, država stranka, koja nije potpisnica nekog od ugovora navedenih u dodatku, može izjaviti kako se, u primjeni ove Konvencije na tu državu stranku, ugovor neće smatrati uključenim u dodatak naveden u stavku 1., točki (a). Ta izjava prestaje proizvoditi učinak čim ugovor stupi na snagu za tu državu stranku, koja će o toj činjenici obavijestiti depozitara,

(b) Kada država stranka prestane biti potpisnicom nekog od ugovora navedenih u dodatku, može dati izjavu kako je predviđeno ovim člankom, a u odnosu na taj ugovor.

3. Kako bi neki čin predstavljao kazneno djelo iz stavka 1., nije nužno da sredstva budu uistinu iskorištena za počinjenje kaznenog djela navedenog u točkama (a) ili (b) stavka 1.

4. Osoba koja pokuša počiniti kazneno djelo navedeno u stavku 1. ovoga članka također je počinila kazneno djelo.

5. Osoba je počinila kazneno djelo ako:

(a) Sudjeluje kao sudionik u počinjenju kaznenog djela navedenog u stavku 1. ili 4. ovoga članka,

(b) Organizira ili upravlja drugima u počinjenju kaznenoga djela navedenog u stavku 1. ili 4. ovoga članka;

(c) Pridonese počinjenju jednog ili više kaznenih djela navedenih u stavku 1. ili 4. ovoga članka od strane grupe osoba koje djeluju iz zajedničkih interesa. Takav doprinos namjeran je i ostvaren ili:

(i) u cilju nastavljanja kriminalne aktivnosti ili kriminalnih interesa grupe, u kojem slučaju takva aktivnost ili interes uključu­je počinjenje kaznenog djela navedenog u stavku 1. ovoga članka, ili

(ii) sa sviješću o namjeri grupe da počini kazneno djelo navedeno u stavku 1.ovoga članka.

Članak 3.

Ova Konvencija ne primjenjuje se u slučajevima u kojima je kazneno djelo počinjeno unutar jedne države, osoba za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo državljanin te države i nalazi se na području te države, te nijedna druga država nije nadležna sukladno članku 7. stavku 1. ili članku 7. stavku 2. No, u takvim se slučajevima primjenjuju, gdje je prikladno, odredbe članka 12. - 18.

Članak 4.

Svaka država stranka usvaja mjere koje bi mogle biti potrebne:

(a) za proglašavanje kaznenih djela navedenih u članku 2. kaznenim djelima sukladno domaćem pravu,

(b) za omogućavanje kažnjavanja takvih kaznenih djela primjenom odgovarajućih sankcija, koje uzimaju u obzir težinu tih kaznenih djela.

Članak 5.

1. Svaka država stranka, sukladno svojim domaćim pravnim načelima, poduzima mjere potrebne kako bi se omogućilo da pravna osoba, koja se nalazi na njenom teritoriju ili je organizirana sukladno njenim zakonima, snosi odgovornost u slučaju u kojem je osoba, koja je odgovorna za upravljanje ili kontrolu te pravne osobe, u tom svojstvu počinila kazneno djelo navedeno u članku 2. Ta odgovornost može biti kaznena, građanska ili upravna.

2. Takva odgovornost ostvaruje se bez obzira na kaznenu odgovornost pojedinaca koji su počinili kazneno djelo.

3. Svaka država stranka naročito osigurava da pravne osobe, koje snose odgovornost sukladno stavku 1. ovoga članka, podliježu kaznenim, građanskim ili upravnim sankcijama koje su djelotvorne, proporcionalne i odvraćaju. Te sankcije mogu uklju­či­va­ti i novčane sankcije.

Članak 6.

Svaka država stranka usvaja mjere koje bi mogle biti potrebne, uključujući, gdje je to prikladno, domaće zakonodavstvo, kako bi osigurala da kaznena djela u okviru ove Konvencije u nikakvim okolnostima ne budu opravdana razlozima političke, filozofske, ideološke, rasne, etičke, vjerske ili neke druge slične naravi.

Članak 7.

1. Svaka država stranka poduzima takve mjere koje bi mogle biti nužne kako bi uspostavila svoju sudsku nadležnost nad kaznenim djelima navedenim u članku 2., kada je:

(a) kazneno djelo počinjeno na teritoriju te države,

(b) kazneno djelo počinjeno na plovilu koje vijori zastavu države ili na zrakoplovu registriranom u skladu sa zakonima te države u trenutku kada je kazneno djelo počinjeno,

(c) kazneno djelo počinio državljanin te države.

2. Država stranka također može uspostaviti svoju sudsku nadležnost nad bilo kojim takvim kaznenim djelom u slučaju da je:

(a) kazneno djelo bilo usmjereno ili je rezultiralo izvršenjem kaznenog djela navedenog u članku 2. stavku 1. točki (a) ili (b), na teritoriju ili protiv državljanina te države,

(b) kazneno djelo bilo usmjereno prema ili je rezultirao izvršenjem kaznenog djela navedenog u članku 2. stavku 1. točki (a) ili (b), protiv državnog ili vladinog objekta te države u inozemstvu, uključujući prostorije diplomatskih ili konzularnih predstavništava te države,

(c) kazneno djelo bilo usmjereno ili je rezultiralo kaznenim djelom navedenim u članku 2. stavku 1. točki (a) ili (b), počinjenim u pokušaju vršenja prisile na tu državu na činjenje ili uzdržavanje od nekog čina,

(d) kazneno djelo je počinila osoba bez državljanstva koja ima svoje uobičajeno boravište na teritoriju te države,

(e) kazneno djelo je počinjeno u zrakoplovu kojim upravlja vlada te države.

3. Prilikom ratifikacije, prihvata, odobrenja ili pristupa ovoj Konvenciji, svaka država stranka izvještava Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o sudskoj nadležnosti koju je uspostavila u skladu sa stavkom 2. U slučaju promjena, dotična država stranka bez odgode izvještava Glavnog tajnika.

4. Svaka država stranka isto tako poduzima takve mjere koje bi mogle biti potrebne kako bi uspostavila sudsku nadležnost nad kaznenim djelima navedenim u članku 2. u slučajevima u kojima je osoba za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo prisutna na njenom teritoriju te ne izručuje tu osobu niti jednoj državi stranci koja je uspostavila svoju nadležnost u skladu sa stavkom 1. ili 2.

5. Kada više nego jedna država stranka zahtijeva svoje pravo na sudsku nadležnost nad kaznenim djelima navedenim u članku 2., odnosne države stranke će nastojati koordinirati na odgovarajući način svoje aktivnosti, naročito uz uvjete za kazneni progon i načine međusobne pravne pomoći.

6. Ne dirajući u pravila općega međunarodnog prava, ova Konvencija ne isključuje provođenje nadležnosti u kaznenim stvarima koja je za državu stranku uspostavljena sukladno odredbama svojega domaćeg prava.

Članak 8.

1. Svaka država stranka na koju se to odnosi poduzima prikladne mjere, u skladu sa svojim domaćim pravnim načelima, za identifikaciju, otkrivanje i zamrzavanje ili zapljenu svih financijskih sredstava korištenih ili određenih u svrhu počinjenja kaznenih djela navedenih u članku 2., kao i koristi pribavljene takvim kaznenim djelima, u svrhe mogućeg oduzimanja.

2. Svaka država stranka na koju se to odnosi poduzima prikladne mjere, u skladu sa svojim domaćim pravnim načelima, za oduzimanje financijskih sredstava korištenih ili određenih u svrhu počinjenja kaznenih djela navedenih u članku 2. i koristi pribavljene takvim kaznenim djelima.

3. Svaka država stranka na koju se to odnosi može razmotriti sklapanje sporazuma o podjeli financijskih sredstava stečenih oduzimanjem navedenim u ovom članku s ostalim državama strankama, na redovnoj osnovi ili na osnovi svakoga pojedinačnog slučaja.

4. Svaka država stranka na koju se to odnosi, razmotrit će uspostavljanje mehanizama čime se financijska sredstva stečena oduzimanjem navedenim u ovom članku koriste za obeštećenja žrtava kaznenih djela navedenih u članku 2. stavku 1. točki (a) ili (b) ili njihovih obitelji.

5. Odredbe ovoga članka provest će se neovisno o pravima trećih stranaka koje djeluju u dobroj vjeri.

Članak 9.

1. Po primitku informacije da je osoba koja je počinila ili za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo navedeno u članku 2. možda prisutna na njenom teritoriju, dotična država stranka poduzima takve mjere koje bi mogle biti potrebne prema njenom domaćem pravu za ispitivanje činjenica sadržanih u informaciji.

2. Nakon što je zaključila da okolnosti to dozvoljavaju, država stranka na čijem je teritoriju prisutan počinitelj ili osoba za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo poduzima prikladne mjere prema njenom domaćem pravu kako bi osigurala prisutnost te osobe u svrhu kaznenog progona ili izručenja.

3. Sve osobe prema kojima se poduzimaju mjere spomenute u stavku 2. imaju pravo na:

(a) kontaktiranje bez odlaganja najbližeg odgovarajućeg predstavnika države koje je ta osoba državljanin ili koja na drugi način ima pravo zaštititi prava te osobe ili, ukoliko je ta osoba bez državljanstva, državu na čijem teritoriju ta osoba ima prebivalište,

(b) posjetu predstavnika te države,

(c) informacije o pravima te osobe prema točkama (a) i (b).

4. Prava spomenuta u stavku 3. ostvaruju se u skladu sa zakonima i propisima države na čijem se teritoriju nalazi počinitelj ili osoba za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, a podliježu odredbi da spomenuti zakoni i propisi moraju omogućiti potpuno provođenje svrha za koje su namijenjana prava iz stavka 3.

5. Odredbe stavka 3. i 4. neće biti na štetu prava bilo koje države stranke koja zahtijeva pravo na sudsku nadležnost u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (b), ili stavkom 2. točkom (b), da pozove Međunarodni odbor Crvenog križa da razgovara sa i posjeti osobu za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo.

6. Kada je država stranka, prema ovom članku, pritvorila osobu, bez odlaganja izviješćuje, izravno ili putem Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, države stranke koje su uspostavile sudsku nadležnost u skladu s člankom 7. stavkom 1. ili 2., ukoliko to smatra uputnim, sve druge zainteresirane države stranke, o činjenici da je takva osoba pritvorena i o okolnostima koje dozvoljavaju pritvor te osobe. Država koja provodi istragu spomenutu u stavku 1. odmah će izvijestiti spomenute države stranke o svojim nalascima te će naznačiti namjerava li provoditi svoju sudsku nadležnost.

Članak 10.

1. Država stranka na čijem se teritoriju nalazi osoba za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, u slučajevima u kojima se primjenjuje članak 7., ukoliko ne izručuje tu osobu, jest obvezna, bez ikakve iznimke te bez obzira je li kazneno djelo počinjeno na njenom teritoriju ili ne, slučaj bez nepotrebnog odlaganja podnijeti svojim nadležnim vlastima u svrhu kaznenog progona, putem postupaka u skladu sa zakonima te države. Te će vlasti donijeti svoju odluku na isti način kao u slučaju bilo kojega težega kaznenog djela prema pravu te države.

2. Uvijek kada je državi stranci dozvoljeno da u skladu s domaćim pravom izruči ili na neki drugi način preda jednog od svojih državljana samo uz uvjet da će ta osoba biti vraćena u tu državu da izdrži kaznu izrečenu kao rezultat suđenja ili postupka za koji je traženo izručenje ili predaja osobe, i kada se ta država i država koja traži izručenje osobe slažu s tom opcijom i ostalim uvjetima koje mogu smatrati prikladnim, takvo će uvjetno izručenje ili predaja biti dovoljno za oslobađanje od obveze navedene u stavku 1.

Članak 11.

1. Kaznena djela navedena u članku 2., smatraju se kaznenim djelima koja podliježu izručenju u bilo kojim ugovorima o izručenju koji postoje između bilo kojih država stranaka prije stupanja ove Konvencije na snagu. Države stranke se obvezuju uključiti takva kaznena djela kao kaznena djela koja podliježu izručenju u svaki ugovor o izručenju koje će kasnije međusobno sklopiti.

2. Kada država stranka koja uvjetuje izručenje postojanjem ugovora dobije zahtjev za izručenje od druge države stranke s kojom nema sklopljen ugovor o izručenju, zamoljena država stranka može, kao svoju opciju, ovu Konvenciju smatrati pravnom osnovom za izručenje s obzirom na kaznena djela navedena u članku 2. Izručenje će biti podložno drugim uvjetima koje određuje pravo zamoljene države.

3. Države stranke koje izručenje ne uvjetuju postojanjem ugovora, međusobno priznaju kaznena djela navedena u članku 2., kao kaznena djela koja podliježu izručenju, pod uvjetima koje određuje pravo zamoljene države.

4. Ukoliko bude nužno, kaznena djela navedena u članku 2., smatrat će se, u svrhe izručenja između država stranaka, ne samo kao da su počinjena na mjestu na kojem su se dogodila, već i na teritoriju država koje su uspostavile sudsku nadležnost u skladu s člankom 7. stavkom 1. i 2.

5. Odredbe svih ugovora i dogovora o izručenju između država stranaka s obzirom na kaznena djela navedena u članku 2., smatrat će se preinačenim između država potpisnica u mjeri u kojoj su nespojive s ovom Konvencijom.

Članak 12.

1. Države stranke jedna drugoj pružaju svu moguću pomoć vezano uz kriminalističke istrage ili kaznene postupke ili postupke izručenja u odnosu na kaznena djela navedena u članku 2., uključujući pomoć u pribavljanju dokaza u njihovom posjedovanju, a koji su potrebni za postupak.

2. Države stranke ne smiju odbiti zahtjev za međusobnom pravnom pomoći na temelju bankovne tajne.

3. Stranka moliteljica neće bez prethodnog odobrenja zamoljene stranke prenositi niti koristiti informacije ili dokaze koje joj je dala zamoljena stranka za istrage, kaznene progone ili postupke, osim onih koje su navedene u zahtjevu.

4. Svaka država stranka može razmotriti uspostavljanje mehanizama da s drugim državama strankama dijeli informacije ili dokaze potrebne za utvrđivanje kaznene, građanske ili upravne odgovornosti prema članku 5.

5. Države stranke izvršavaju svoje obveze iz stavka 1. i 2. u skladu sa svim ugovorima ili dogovorima o uzajamnoj pravnoj pomoći ili razmjeni informacija koji mogu postojati između njih. U slučaju nepostojanja takvih ugovora ili dogovora, države stranke će jedna drugoj pružiti pomoć u skladu s njihovim domaćim pravom.

Članak 13.

     Niti jedno kazneno djelo navedeno u članku 2. ne smatra se, u svrhu izručenja ili međusobne pravne pomoći kaznenim djelom porezne prirode. Sukladno tome, države stranke ne smiju odbiti zahtjev za izručenjem ili međusobnom pravnom pomoći, isključivo na osnovi povezanosti sa kaznenim djelom porezne prirode.

Članak 14.

Niti jedno kazneno djelo navedeno u članku 2. se ne smatra, u svrhe izručenja ili međusobne pravne pomoći, političkim kaznenim djelom ili kaznenim djelom povezanim s političkim kaznenim djelom ili kaznenim djelom nadahnutim političkim motivima. Sukladno tome, zahtjev za izručenjem ili međusobnom pravnom pomoći koji se temelji na takvom kaznenom djelu ne može biti odbijen isključivo na osnovi povezanosti s političkim kaznenim djelom ili kaznenim djelom povezanim s političkim kaznenim djelom te kaznenim djelom nadahnutim političkim motivima.

Članak 15.

Ništa se u ovoj Konvenciji ne tumači kao nametanje obveze izručenja ili pružanja međusobne pravne pomoći, ukoliko zamoljena država stranka ima utemeljene razloge vjerovati da je zahtjev za izručenjem za kaznena djela navedena u članku 2. ili međusobnom pravnom pomoći u odnosu na takva kaznena djela, dan u svrhe kaznenog progona ili kažnjavanja osobe zbog rase, vjere, državljanstva, etničkog podrijetla ili političkog mišljenja te osobe ili ako bi udovoljavanje zahtjeva toj osobi naštetilo zbog bilo kojih od tih razloga.

Članak 16.

1. Osoba koja se nalazi u pritvoru ili izdržava kaznu na teritoriju države stranke, a čija se prisutnost u drugoj državi stranci zahtijeva u svrhe identifikacije, svjedočenja ili pružanja pomoći u pribavljanju dokaza za istragu ili kazneni progon kaznenih djela navedenih u članku 2. na neki drugi način, može se transferirati ukoliko se udovolje sljedeći uvjeti:

(a) Osoba slobodno daje svoj pritisak na temelju prethodno dobivenih saznanja,

(b) Nadležna tijela obje države slažu se prihvatiti one uvjete koje te države smatraju odgovarajućima.

2. U smislu ovoga članka:

(a) Država u koju je osoba transferirana ima ovlasti i obveze zadržavanja te osobu u pritvoru, osim ako ne zahtijeva ili odobri dugačije država iz koje je osoba transferirana,

(b) Država u koju je osoba poslana bez odlaganja provodi svoje obveze u smislu vraćanja osobe u pritvor države iz koje je osoba transferirana, a u skladu s prethodnim dogovorom, ili u skladu s nekim drugim dogovorom između nadležnih tijela obaju država,

(c) Država u koju je osoba transferirana ne zahtijeva da država iz koje je osoba transferirana pokrene postupak izručenja za pritvor osobe,

(d) Osobi koja je transferirana priznaje se izdržavanje kazne u državi iz koje je osoba transferirana tj. država u koju je osoba transferirana priznaje vrijeme provedeno u zatvoru u državi iz koje je osoba transferirana.

3. Osim u slučaju kad je država stranka iz koje osoba treba biti transferirana, sukladno odrebama ovoga članka, s time suglasna, osoba o kojoj je riječ bez obzira na njeno državljanstvo, neće biti kazneno progonjena ili zadržana u pritvoru ni izložena bilo kakvom ograničenju slobode na teritoriju države u koju se transferira zbog djela ili presuda koji su prethodili odlasku te osobe s teritorija države iz koje se osoba transferira.

Članak 17.

Svakoj osobi koja je pritvorena ili protiv koje su poduzete bilo koje druge mjere ili se provode postupci u skladu s ovom Konvencijom zajamčeno je pravedno postupanje što uključuje uživanje svih prava i jamstava u skladu sa zakonima države na čijem se teritoriju ta osoba nalazi, te u skladu s primjenjivim odredbama međunarodnog prava, uključujući međunarodna prava čovjeka.

Članak 18.

1. Države stranke surađuju u sprječavanju kaznenih djela navedenih u članku 2.  poduzimajući sve primjenjive mjere, inter alia, što znači i prilagodbu domaćeg zakonodavstva, ako je potrebno, a u cilju sprječavanja i osiguravanja protumjera na svojim teritorijima, kojima se suzbija počinjenje kaznenog djela unutar i izvan njihovih teritorija, što uključuje sljedeće:

(a) Mjere kojima se na teritoriju svake države zabranjuju nezakonite djelatnosti osoba i organizacija koje svjesno podržavaju, potiču, organiziraju ili koje su uključene u počinjenje kaznenih djela navedenih u članku 2.,

(b) Mjere koje zahtijevaju uključenje financijskih institucija i drugih profesija koje rade u domeni financijskog poslovanja, a u svrhu korištenja najučinkovitijih mjera koje su na raspolaganju za identifikaciju njihovih uobičajenih ili povremenih korisnika, kao i za identifikaciju korisnika u čije ime su otvoreni računi te kako bi se posvetila posebna pažnja neobičnim i sumnjivim transakcijama i kako bi se izvještavalo o transakcijama za koje se sumnja da proizlaze iz kriminalne djelatnosti. U tu svrhu države stranke razmatraju:

(i) Usvajanje propisa kojima se zabranjuje otvaranje računa čiji su vlasnici ili krajnji korisnici neidentificirani ili ne mogu biti identificirani te mjera kojima se osigurava da takve ustanove utvrđuju identitet stvarnih vlasnika takvih transakcija,

(ii) Glede identifikacije pravnih osoba treba od financijskih ustanova zahtijevati, kada je to potrebno, poduzimanje mjera za utvrđivanje pravnog postojanja i strukture korisnika na način dobivanja, ili iz javnog upisnika ili od korisnika, ili oboje, dokaz o osnivanju, uključujući i podatke korisnika, tj. ime, zakonski oblik, adresu, odgovorne osobe te odredbe za obvezivanje pravne osobe,

(iii) Usvajanje propisa koji financijskim ustanovama nameću obvezu pravovremenog izvješćivanja nadležnih tijela o svim kompleksnim i neobičnim većim transakcijama i neobičnim tipovima transakcija koje nemaju neku očitu ekonomsku ili zakonsku osnovu, a bez straha od podlijeganja kaznenoj ili građanskoj odgovornosti za kršenje bilo kakvih ograničenja u vezi s otkrivanjem podataka, ukoliko u dobroj vjeri izvijeste o sumnji,

(iv) Zahtijevanje od financijskih ustanova da čuvaju, u trajanju od najmanje pet godina, sve važne podatke o domaćim i međunarodnim transakcijama.

2. Države stranke nadalje surađuju u sprječavanju kaznenih djela navedenih u članku 2., uzimajući u obzir:

(a) Poduzimanje mjera za nadzor, uključujući, na primjer, licenciranje svih institucija za obavljanje novčanih doznaka,

(b) Provedive mjere za otkrivanje ili praćenje fizičkog prijenosa preko granice gotovine ili instrumenata koji glase na donositelja, a što podliježe odgovarajućoj zaštiti osiguravanja ispravne upotrebe podataka, a bez sprječavanja na bilo koji način slobode kretanja kapitala.

3. Države stranke nadalje surađuju u sprječavanju kaznenih djela navedenih u članku 2. razmjenjujući točne i provjerene informacije u skladu sa svojim domaćim pravom te poduzimaju koordinirane upravne i druge mjere, prema potrebi, u svrhu sprječavanja počinjenja kaznenih djela navedenih u članku 2., posebno putem:

(a) Osnivanja i održavanja komunikacijskih kanala između svojih nadležnih agencija i službi u cilju olakšanja sigurne i brze izmjene podataka koji se odnose na sve oblike kaznenih djela navedenih u članku 2.,

(b) Suradnje između država u vođenju istraga u odnosu na kaznena djela navedena u članku 2., koji se odnose na:

(i) Identitet, mjesto stanovanja i djelatnosti osoba za koje postoji osnovana sumnja da su uključene u takva kaznena djela,

(ii) Kretanja financijskih sredstava vezana uz počinjenje takvih kaznenih djela.

4. Države stranke mogu razmjenjivati podatke preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije (Interpola).

Članak 19.

Država stranka u kojoj se vodi postupak protiv osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo će, u skladu sa svojim domaćim zakonom ili primjenjivim postupcima, obavijestiti o konačnom rezultatu postupaka Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda koji će proslijediti podatke drugim državama strankama.

Članak 20.

Države stranke izvršavaju svoje obveze u skladu s odredbama ove Konvencije na način koji je sukladan načelima suverene jednakosti i teritorijalne cjelovitosti država te načelu neuplitanja u unutarnje stvari drugih država.

Članak 21.

Ništa iz ove Konvencije neće utjecati na druga prava, obveze i odgovornosti država i pojedinaca prema međunarodnom pravu, a naročito se to odnosi na ciljeve Povelje Ujedinjenih naroda, međunarodno humanitarno pravo i ostale relevantne konvencije.

Članak 22.

Ništa iz ove Konvencije ne daje pravo državi stranci da na teritoriju druge države stranke provodi nadležnost ili izvršava zadatke koji su na temelju njezinog domaćeg prava isključivo rezervirani za službena tijela te druge države stranke.

Članak 23.

1. Dodatak se može mijenjati i dopunjavati dodavanjem relevantnih ugovora koji su:

(a) otvoreni za sudjelovanje svih država,

(b) stupili na snagu,

(c) ratificirani, prihvaćeni, odobreni ili kojima je pristupilo najmanje dvadeset dvije države stranke ove Konvencije.

2. Svaka država stranka može predložiti takve izmjene i dopune nakon što ova Konvencija stupi na snagu. Svaki prijedlog izmjena i dopuna bit će dostavljen depozitaru u pisanom obliku. Depozitar će obavijestiti države stranke o svim prijedlozima koji su u skladu sa zahtjevima iz stavka 1., te će zatražiti njihovo mišljenje o tome treba li usvojiti predložene izmjene i dopune.

3. Predložene izmjene i dopune smatrat će se usvojenim osim u slučaju da se jedna trećina država stranka ne usprotivi njihovom usvajanju u pisanom obliku, ne kasnije od 180 dana nakon što je izmjena i dopuna upućena na razmatranje.

4. Usvojene izmjene i dopune na dodatak stupaju na snagu 30 dana nakon polaganja dvadeset druge isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju takvih izmjena i dopuna za sve one države stranke koje su položile takvu ispravu. Za svaku državu stranku koja ratificira, prihvati ili odobri izmjene i dopune nakon polaganja dvadeset druge isprave, izmjene i dopune stupaju na snagu tridesetog dana nakon što ta država stranka položi svoje isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

Članak 24.

1. Svaki spor između dvije ili više država stranaka, a koji se odnosi na tumačenje ili primjenu ove Konvencije koji ne može biti riješen pregovorima u razumnom vremenskom roku bit će, na zahtjev jedne od tih država, predan na arbitražu. Ukoliko, u periodu od šest mjeseci od datuma zahtjeva za arbitražu, države stranke nisu u mogućnosti složiti se o organiziranju arbitraže, bilo koja od tih stranaka može prijavom uputiti spor Međunarodnom sudu, u skladu sa Statutom suda.

2. Svaka država može, prilikom potpisivanja, ratifikacije, prihvata ili odobrenja ove Konvencije ili pristupa Konvenciji izjaviti da se ne smatra vezanom odredbama stavka 1. Ostale države stranke neće biti obvezane odredbama stavka 1. u odnosu na svaku državu stranku koja je stavila takvu rezervu.

3. Svaka država koja je stavila rezervu u skladu sa stavkom 2. može u bilo kojem trenutku povući rezervu na način da o tome obavijesti Glavnog tajnika UN-a.

Članak 25.

1. Ova Konvencija je otvorena za potpisivanje svim državama od 10. siječnja 2000. do 31. prosinca 2001. u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.

2. Ova Konvencija podliježe ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju. Isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju polažu se kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

3. Ova Konvencija je otvorena za pristupanje svim državama. Isprave o pristupu polažu se kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Članak 26.

1. Ova Konvencija stupa na snagu tridesetog dana nakon datuma polaganja dvadeset i druge isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupu kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

2. Za svaku državu koja ratificira, odobri ili pristupi Konvenciji nakon polaganja dvadeset i druge isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupu, ova Konvencija stupa na snagu tridesetog dana nakon polaganja isprava o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupu te države.

Članak 27.

1. Svaka država stranka može otkazati ovu Konvenciju pisanom obavijesti Glavnom tajniku Ujedinjenih naroda.

2. Otkaz proizvodi učinak godinu dana nakon datuma kada je Glavni tajnik Ujedinjenih naroda zaprimio obavijest.

Članak 28.

Izvornik ove Konvencije, čiji su arapski, kineski, engleski, francuski, ruski i španjolski tekstovi jednako vjerodostojni, položit će se kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda koji će ovjerovljene prijepise dostaviti svim državama.

U POTVRDU TOGA, niže potpisani, za to propisno ovlašteni od svojih dotičnih Vlada, potpisali su ovu Konvenciju, otvorenu za potpisivanje u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, 10. siječnja 2000.

Dodatak:

1. Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice zrakoplova, sastavljena u Haagu, 16. prosinca 1970. (»Narodne novine-MU«, br. 4/94.),

2. Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata uperenih protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva, sastavljena u Montrealu, 23. rujna 1971. (»Narodne novine-MU«, br. 4/94.),

3. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju krivičnih djela protiv osoba pod međunarodnom zaštitom uključujući i diplomatske agente, usvojena na sjednici Opće skupštine UN, 14. prosinca 1973. (»Narodne novine-MU«, br. 12/93.);

4. Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca, usvojena na Općoj skupštini UN, 17. prosinca 1979.,

5. Konvencija o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, sastavljena u New Yorku, 3. ožujka 1980. (»Narodne novine-MU«, br.12/93.),

6. Protokol o suzbijanju nezakonitih akata na aerodromima koji služe međunarodnom civilnom zrakoplovstvu, kojim se dopunjuje Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata uperenih protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva, sastavljen u Montrealu, 24. veljače 1988. (»Narodne novine-MU«, br. 4/94.),

7. Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata protiv sigurnosti pomorske plovidbe, sastavljena u Rimu, 10. ožujka 1988.,

8. Protokol o suzbijanju nezakonitih akata na fiksnim plat­formama u epikontinentalnom pojasu, sastavljen u Rimu, 10. ožujka 1988.,

9. Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih bom­baš­kih napada, usvojena na Općoj skupštini UN, 15. prosinca 1997.

Članak 3.

Na temelju članka 2. stavka 2. točke (a) Konvencije iz članka 1. ovoga Zakona Republika Hrvatska priopćit će glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, prilikom polaganja isprave o ratifikaciji, slijedeću izjavu:

IZJAVA

Republika Hrvatska sukladno članku 2. stavku 2. Među­narodne konvencije o suzbijanju financiranja terorizma izjavljuje da se u primjeni Konvencije na Republiku Hrvatsku slijedeći ugovori ne smatraju uključenim u Dodatak koji se odnosi na članak 2. stavak 1. točku (a) Konvencije:

1. Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca, usvo­jena na Općoj skupštini UN, 17. prosinca 1979.,

2. Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata protiv sigurnosti pomorske plovidbe, sastavljena u Rimu, 10. ožujka 1988.,

3. Protokol o suzbijanju nezakonitih akata na fiksnim plat­formama u epikontinentalnom pojasu, sastavljen u Rimu, 10. ožujka 1988.,

4. Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih bombaških napada, usvojena na Općoj skupštini UN, 15. prosinca 1997.

 Članak 4.

Na temelju članka 7. stavka 3. Konvencije iz članka 1. ovoga Zakona Republika Hrvatska obavještava glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, prilikom polaganja isprave o ratifikaciji, o sljedećem:

OBAVIJEST

Sukladno članku 7. stavku 3. Međunarodne konvencije o suzbijanju financiranja terorizma Republika Hrvatska obavještava glavnog tajnika Ujedinjenih naroda da je uspostavila sudsku nadležnost nad kaznenim djelom iz članka 2. u svim slučajevima opisanim u članku 7. stavku 2. Konvencije.

Članak 5.

Za provedbu ovoga Zakona nadležno je Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i Ministarstvo unutarnjih poslova.

Članak 6.

Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, Konvencija iz članka 1. ovoga Zakona nije na snazi u odnosu na Republiku Hrvatsku, te će se podatak o stupanju na snagu objaviti naknadno u skladu s člankom 30. stavkom 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora.

Članak 7.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 018-05/03-01/08
Zagreb, 1. listopada 2003.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.