USTAVNI SUD HRVATSKE

Ustavni sud Hrvatske, na sjednici 19. srpnja 1990 godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Ukida se odredba člana 5. točke 2. Samoupravnog sporazuma o osnovama, mjerilima i kriterijima za korištenje sredstava Fonda zajedničke potrošnje - dijela za stambenu igradnju Klinike za infektivne bolesti "Dr Fran Mihaljević" Zagreb, od 19. lipnja 1986. godine.

2. Odbija se prijedlog Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu za ocjenu zakonitosti člana 6. stava 1. točke 2. navedenog Samoupravnog sporazuma.

3. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama" i u Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević:" Zagreb na način na koji se objavljuju samoupravni opći akti.

Prema odredbama Samoupravnog sporazuma stambene potrebe radnika Klinike zadovoljavaju se samo putem dodjele stambenog kredita za kupnju ili izgradnju stana ili kuće i za poboljšanje uvjeta stanovanja. Kredit za kupnju ili izgradnju stana ili kuće može dobiti samo radnik bez stana i radnik sa stanom, ali premalim u odnosu na stambeni standard utvrđen u članu 2. Samoupravnog sporazuma. Tko se smatra radnikom bez stana određeno je u članu 5. Samoupravnog sporazuma a tko se smatra radnikom sa stanom, ali premalim u odnosu na utvrđeni stambeni standard, određeno je u članu 6. Samoupravnog sporazuma. Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu podnio je prijedlog za ocjenu zakonitosti člana 5. točke 2. i člana 6. stava 1. točke 2. Samoupravnog sporazuma. Prema odredbi člana 5. točke 2. Samoupravnog sporazuma podstanar se smatra radnikom bez stana samo onda kad je u podstanarskom odnosu kod osoba koje ne ulaze u krug članova porodičnog domaćinstva, utvrđen u članu 3. stavu 2. Samoupravnog sporazuma, te ako plaća najamninu odnosno podnajamninu u iznosu večem od iznosa koji plaća stanar prema odredbama Zakona o stambenim odnosima. Prema odredbi člana 6. stava 1. točke 2. Samoupravnog sporazuma radnikom sa stanom, ali premalim u odnosu na stambeni standard iz člana 2. Samoupravnog sporazuma, smatra se i onaj koji u takvom stanu živi u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima ili slično. Podnosilac prijedloga smatra da je odredba člana 5. točke 2. Samoupravnog sporazuma suprotna Zakonu o stambenim odnosima zbog toga što status osobe bez stana ne priznaje svim podstanarima već samo onima koji nisu u podstanarskom odnosu kod određenih osoba. U odnosu na odredbu člana 6. stava 1. točke 2. Samoupravnog sporazuma navodi da važeći Zakon o stambenim odnosima više ne poznaje pojam "življenje u zajedničkom domaćinstvu" a da se zbog toga on ne može koristiti pri određivanju tko se smatra radnikom sa stanom, ali premalim u odnosu na utvrđeni stambeni standard. Pored toga smatra da izraz "ili slično" nije određen, a ni odrediv što u praksi omogućuje nezakonit subjektivistički pristup kod odrđivanja na koje se sve radnike odnosi ova odredba. Ocjenjujući osporene odredbe, Ustavni sud Hrvatske ocijenio je da je prijedlog osnovan u odnosu na osporenu odredbu člana 5 točke 2 Samoupravnog sporazuma. Ustavno je i zakonsko pravo svakog radnika koji nema riješeno stambeno pitanje, u skladu s utvrđenim stambenim standardom, da ravnopravno s drugim radnicima sudjeluje u raspodjeli sredstava namijenjenih zadovoljavanju stanabenih potreba radnika u organizaciji u kojoj je zaposlen. Podstanar nema riješeno stambeno pitanje, bez obzira kod koga se nalazi u podstanarskom odnosu i bez obzira koliku plaća najamninu. Stoga je nesuglasna Ustavu i suprotna zakonu osporena odredba člana 5. točke 2. Samoupravnog sporazuma koja određenim kategorijama podstanara ne priznaje status osobe bez stana, čime ih praktički iskljućuje od prava na učešće u raspodjeli sredstava namijenjenih zadovoljavanju stambenih potreba radnika. To što se podstanari kod svojih određenih srodnika nalaze u puvoljnijem položaju u odnosu na podstanare kod drugih osoba može se pri utvrđivanju reda prvenstva izraziti kroz različito vrednovanje odnosno bodovanje njihove stambene situacije. Sud je ocijenio da prijedlog nije osnovan u odnosu na osporenu odredbu člana 6. stava 1. točke 2. Samoupravnog sporazuma. Smisao ove odredbe je da isključi od prava na učešće u raspodjeli sredstava namijenjenih zadovoljavanju stambenih potreba one radnike koji žive u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima i određenim drugim srodnicima u stanu koji, prema utvrđenom stambenom standardu, odgovara potrebama toga porodičnog domaćinstva. Sud ocjenjuje da ta odredba nije nesuglasna Ustavu niti suprotna zakonu, polazeći od toga da ti radnici dok žive u tom zajedničkom domaćinstvu imaju zadovoljenu stambenu potrebu u skladu s utvrđenim stambenim standardom. Na zakonitost ove odredbe ne utvječe činjenica što Zakon o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85 i 42/86), za potrebe toga zakona, svojstvo člana porodičnog domaćinstva ne uvjetuje življenjem u zajedničkom domaćinstvu. Neosnovan je i prigovor na neodređenost pojma "ili slično." Taj pojam odrediv je upučivanjem na stambeni standard iz člana 2. Samoupravnog sporazuma koji se određuje u odnosu na krug osoba iz člana 3. stava 1. Samoupravnog sporazuma u kojem su kao članovi porodičnog domaćinstva navedene osobe iz člana 80. stava 2. Zakona o stambenim odnosima. To su razlozi zbog kojih je odlučeno kao u izreci.

Broj: U/I-220/1988

Zagreb, 19. srpnja 1990.