Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dr. Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen uvela, u povodu prijedloga za pokretanje postupaka za ocjenu ustavnosti, na sjednici odranoj 17. studenoga 1999., donio je
Ukidaju se odredbe članka 367. stavka 3. i članka 388. stavka 4. Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96) i odredba druge rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama (»Narodne novine«, broj 91/96).
Odredbe članka 367. stavka 3. Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima i odredba druge rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama prestaju vaiti istekom godine dana od dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
Ne prihvaća se prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe prve rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama.
Ova Odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
1. Predlagatelji 1) Bruno Ruička iz Zagreba, 2) Udruenje za denacionalizaciju - Split, Split, zastupano po predsjedniku Miroslavu Slaviću i 3) Jagoda Nast iz Splita, podnijeli su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članka 367. stavka 3. i članka 388. stavka 4. Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima (dalje: Zakon o vlasnitvu), i članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama.
Povodom tih prijedloga Sud je pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 8/98 - pročićeni tekst, dalje: Ustav) osporenih odredbi, svojim rjeenjem, broj: U-I-953/96 i dr. od 8. srpnja 1999., koje je objavljeno u »Narodnim novinama«, broj 80/99, od 30. srpnja 1999.
Tim rjeenjem nisu prihvaćeni prijedlozi istih i drugih predlagatelja za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o vlasnitvu u cijelosti, kao ni prijedlozi za ocjenu ustavnosti odredbi članka 18. stavka 2., članka 43., članka 159. stavka 4., članka 202. stavka 1., članka 204., stavka 2., članka 359. stavka 2. članka 366. stavka 3., članka 370., članka 372., članka 373., članka 380. stavka 2. i članka 383. Zakona o vlasnitvu, ni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o zemljinim knjigama u cijelosti i odredbi članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216. članka 220. stavka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama.
2. U tijeku postupka Sud je o prijedlozima zatraio odgovor od Hrvatskog dravnog sabora kao donositelja tih zakona, a od Ministarstva pravosuđa stručno miljenje. Hrvatski dravni sabor izvijestio je Sud da je prijedloge uputio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Hrvatskoga dravnog sabora, koji Sudu nije dostavio odgovor.
Ministarstvo pravosuđa dostavilo je miljenje na prijedloge.
a) Glede prijedloga za ocjenu ustavnosti odredbi članka 367. stavka 3. Zakona o vlasnitvu, Ministarstvo pravosuđa smatra da mu ne treba udovoljiti. Navodi da je nemoguće uspostaviti uređenje u kojem postoji pravno jedinstvo nekretnine, a da se ne ukine situacija u kojoj se zgrade pojavljuju kao zasebna zemljinoknjina tijela. Da bi se uspostavilo pravno jedinstvo nekretnine - zemljita i svih zgrada koje su na njemu sagrađene, smatra da je potrebno uspostaviti suvlasnitvo, čime da se nita ne mijenja, i da time nisu ni najmanje ugroena postojeća pravna vlasnitva, da se samo predmnijeva da su suvlasnički dijelovi jednaki, ali da svaki od suvlasnika moe zahtijevati da se utvrdi kolika je veličina dijelova (članak 367. stavak 4. Zakona o vlasnitvu). Ističe da, ako suvlasnička zajednica bilo kojemu od suvlasnika ne odgovara, svaki od suvlasnika moe, kad god to zaeli, ishoditi razvrgnuće suvlasnitva i njime uspostaviti situaciju u kojoj će biti samovlasnik određene čestice zemljita i zgrade te da će se propisano spajanje tijela u jedno, provoditi samo na zahtjev, a tek će se prigodom osnivanja, obnavljanja, dopunjavanja ili preoblikovanja zemljine knjige provesti to spajanje po slubenoj dunosti (članak 221. Zakona o zemljinim knjigama).
b) Ministarstvo pravosuđa dostavilo je i odgovor glede prijedloga za ocjenu ustavnosti odredbi članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama. Smatra da se prijedlozima ne bi trebalo udovoljiti, ali u slučaju da se podvrgne ustavnosudskoj kontroli cijeli kompleks pretvorbe, da bi u obzir trebalo uzeti i predmetne prijedloge.
c) Glede prijedloga za ocjenu ustavnosti odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasnitvu, Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo odgovor.
3. Sud je već u svojem spomenutom rjeenju od 8. srpnja 1999., uvodno istaknuo da je pri ocjenjivanju ustavnosti osporavanih propisa - s obzirom na sadraj i obrazloenje pojedinih prijedloga, osobito onih koji su izraavali gledita bivih vlasnika nacionaliziranih, konfisciranih ili na drugi način oduzetih nekretnina (stvari) - imao na umu i ustavnu obvezu usklađivanja zakona s Ustavom, prema odredbi članka 4. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 34/92 - pročićeni tekst, 91/92, 62/93, 50/94, 105/95 i 110/96), to je u oblasti uređivanja vlasničkih odnosa bilo posebno izraeno, budući da Ustav ne poznaje ni drutveno vlasnitvo, ni ostala tzv. nova stvarna prava koja su postojala u bivem reimu drutvenog vlasnitva (pravo upravljanja, pravo raspolaganja i pravo koritenja, pa i posebno stanarsko pravo).
U tranzicijskom razdoblju donesen je niz propisa radi pretvorbe drutvenog vlasnitva u vlasnitvo, pa je tako donesen Zakon o pretvorbi drutvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91, 83/92, 84/92), koji je bio u funkciji pretvorbe poduzeća s drutvenim kapitalom u poduzeća, odnosno dionička drutva i drutva s ograničenom odgovornoću kojima će biti određen vlasnik; Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, br. 43/92 - pročićeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96) bio je i u funkciji pretvorbe drutvenog vlasnitva nad stanovima u privatno vlasnitvo, itd. U tim zakonima, s obzirom na područje koje su uređivali, propisana su i određena ograničenja njihove primjene, upravo radi očekivane denacionalizacije, u koju svrhu su donijeti i određeni posebni zakoni, kao npr. Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i koritenja određenih nekretnina u drutvenom vlasnitvu na druge korisnike odnosno u vlasnitvu fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine«, br. 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93). Također, i sam Zakon o vlasnitvu, u članku 359. stavku 2. propisuje da su pravo vlasnitva i druga prava koja se steknu po odredbama toga Zakona o pretvorbi prava upravljanja, koritenja i raspolaganja stvarima u drutvenom vlasnitvu te o pretvorbi prava koritenja građevinskog zemljita u drutvenom vlasnitvu, stečena pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivim drutvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji.
Konačno, donesen je i Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, br. 92/96 i 92/99 - dalje: Zakon o naknadi). Sud nalazi potrebnim reći da je Zakon o naknadi stupio na snagu 1. siječnja 1997., dakle istoga dana kada i Zakon o vlasnitvu, to je u ovom postupku nametnulo potrebu dodatnog opreza, jer se krenulo od pretpostavke da konkurencije odredbi ta dva zakona u njihovom tumačenju i primjeni, ne bi smjelo biti.
Ocjena Zakona o vlasnitvu
1. Članak 367. stavak 3. Zakona o vlasnitvu određuje da, u slučaju kad je na istom zemljitu izgrađeno vie zgrada koje su upisane kao zemljinoknjina tijela zasebna od zemljita na kojem su izgrađena, sud će na zahtjev vlasnika bilo koje od tih zgrada spojiti sva ta zemljinoknjina tijela u jedno zemljino-knjino tijelo uz upis prava vlasnitva na njemu u korist svih vlasnika zgrada kao suvlasnika cijele tako stvorene nekretnine s jednakim suvlasničkim dijelovima.
Predlagatelj pod 1) ukazuje na raniji pravni temelj prema kojem su se pojedine zgrade odvajale od zemljita kao posebni pravni objekti i upisivale kao posebna zemljinoknjina tijela, ukazuje na uzroke takvom stanju koje je nastalo prije nacionalizacije i koje je ozakonjeno kroz članak 37. tadanjeg Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljita (»Slubeni list«, broj 52/58) i primjenom odredbe točke 11. tadanjeg Uputstva o zemljinoknjinim upisima nacionaliziranih najamnih zgrada i građevinskog zemljita (»Slubeni list« broj 49/59) te da je činjenica da je svaki od tih graditelja sagradio kuću na svojoj točno određenoj, omeđenoj i ograđenoj parceli. Ukazuje na već tada neusklađeno katastarsko stanje sa stanjem u naravi, zbog čega se pristupilo novim izmjerama kojima je snimljeno i priznato posjedovno stanje, čime su priznate sve parcelacije. Navodi da je za neke katastarske općine provedeno ispravljanje zemljinih knjiga, pa je posjedovno stanje upisano u zemljine knjige i time su vlasnici s tog područja stavljeni u povoljniji poloaj u odnosu na vlasnike s područja katastarskih općina za koje nije proveden ispravni postupak.
Konačno navodi da osporena odredba nastoji urediti te postojeće odnose na zemljitu koje je bilo drutveno vlasnitvo i na kojem su izgrađeni objekti u vlasnitvu različitih titulara te da je neosporno da su oni bili vlasnici svaki svoje zgrade, da su sa zgradom mogli raspolagati kao sa cjelinom ni od koga ograničavani, međutim, primjenom osporavane odredbe, dosadanji vlasnici postali bi suvlasnici svih zgrada, dakle, njihovo dosadanje osobno vlasnitvo pretvorilo bi se u suvlasnitvo i to bez njihove volje i pristanka.
Smatra da se tom odredbom vrijeđa načelo jamstva nepovredivosti prava vlasnitva te zatita od izvlatenja.
Predlae pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti odredbe članka 367. stavka 3. Zakona o vlasnitvu.
Prijedlog je osnovan.
Odredba članka 367. stavka 3. Zakona o vlasnitvu, omogućuje pretvaranje vlasnika jedne zgrade u suvlasnika njegove i vie drugih zgrada, protiv ili mimo njegove volje, odnosno, omogućuje da vlasnik jedne zgrade postaje suvlasnikom svoje i drugih zgrada protiv i mimo volje vlasnika tih drugih zgrada, iako svi ti vlasnici zajedno nikada nisu bili, odnosno nije niti bilo potrebno da su bili, ni u kakvoj, ni faktičnoj, ni pravnoj svezi.
Pretvaranje vlasnika u suvlasnika primjenom osporene odredbe, prema ocjeni Suda, predstavlja ograničavanje prava vlasnitva na način koji nije u skladu s odredbom članka 48. stavka 1. Ustava.
Istina, prema odredbi članka 50. stavka 1. Ustava, zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasnitvo, uz naknadu trine vrijednosti. Međutim, iz osporene odredbe ne vidi se jasno kakav je i koji interes Republike da od isključivih vlasnika stvara, i protiv, i mimo volje tih vlasnika, suvlasnike na zgradama na kojima su bili vlasnici i na drugim susjednim zgradama, zajedno s vlasnicima tih susjednih zgrada, samo zato jer su sve sagrađene na istoj zemljinoknjinoj čestici.
Primjena te odredbe, dakako, jest u interesu uspostave jedinstva nekretnine, dakle ostvarenja jednog od osnovnih načela novog stvarnopravnog uređenja u Republici Hrvatskoj, prema kojem pojedinačnu nekretninu čini zemljina čestica, uključujući i sve to je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj povrini ili ispod nje. Međutim, ocjena je Suda da se protezanje tog načela i njegova primjena na stvarnopravne odnose uspostavljene do stupanja Zakona na snagu, na način kako je to učinjeno osporenom odredbom i za sada, ustavnopravno gledano, ne moe prihvatiti kao sukladno Ustavu, a moda se moe ostvariti i drugim putem (drukčijim normiranjem), umjesto direktnim ograničavanjem, čak svojevrsnim oduzimanjem vlasnitva i njegovim uprosječivanjem davanjem prava na jednake suvlasničke dijelove bez obzira na moguće razlike u vrijednosti biveg vlasnitva, s mnogobrojnim i kompliciranim pravnim posljedicama. Sve bi to trebalo provesti jo i bez naknade trine vrijednosti, koja inače u pravnom prometu postoji kao razlika između cijene nekretnine jednog vlasnika i nekretnine u suvlasnitvu, a postoji i mogućnost da jedan od novih suvlasnika uskrati svoju suglasnost za promet nekretnine (pojedine zgrade) kojoj je ex lege postao suvlasnikom. Uostalom, promet i nije doputen, odnosno ne proizvodi pravne učinke ako se prethodno i stvarno ne uspostavi jedinstvenost nekretnine (članak 366. Zakona o vlasnitvu).
Mogućnost da do primjene ove odredbe dođe tek po volji pojedinog od vlasnika zgrada na istom zemljitu, ili da do spajanja svih zemljinoknjinih tijela u jedno, dođe po slubenoj dunosti tek kad će se osnivati, obnavljati, dopunjavati ili preoblikovati zemljine knjige, a to se prema odredbi članka 226. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama mora učiniti do 1. siječnja 2002., kao i mogućnost da suvlasnik trai utvrđivanje svojeg stvarnog suvlasničkog dijela, pa čak da trai i razvrgnuće suvlasničke zajednice, ne mogu odlučujuće utjecati na ocjenu ustavnosti predmetne odredbe.
tovie, upravo u slučaju kada bi suvlasnici kao bivi vlasnici zgrada, ishodili utvrđenje svojega suvlasničkoga dijela prema odnosu vrijednosti zgrade u trenutku spajanja u jedno zemljino-knjino tijelo (članak 367. stavak 4. Zakona o vlasnitvu), moglo bi se dogoditi da mu tako određeni suvlasnički dio bude manji od onoga to je kao vlasnik zgrade, a ujedno i korisnik, odnosno vlasnik određene povrine zemljita, ranije posjedovao.
Na taj se način ne uvaava, ali ujedno se i mijenja stanje koje je nastalo, između ostalog, i primjenom odredbe članka 12. stavka 1. ranije vaećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91 i 92/94), kada je ona izmijenjena na način da je vlasnik zgrade koji je imao pravo koritenja zemljita u drutvenom vlasnitvu na kojem je zgrada izgrađena i zemljita to je sluilo za redovnu upotrebu te zgrade, postao vlasnik tog zemljita, a to moe predstavljati povredu jamstva prava vlasnitva.
Osporena odredba, također, ne uvaava ni pravno stanje koje je nastalo konvalidiranim pravnim poslovima iz članka 18. stavka 1. Zakona o naknadi, prema kojoj se pravni poslovi koje su prijanji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljitem u drutvenom vlasnitvu smatraju valjanim ako nemaju drugih nedostataka koji ih čine nitavim ili pobojnim.
Konačno, sam postupak utvrđenja veličine suvlasničkih dijelova koje svaki od bivih vlasnika zgrada koji su postali suvlasnici primjenom osporavane odredbe moe ishoditi putem suda, pa posebno nakon toga i eventualni postupak razvrgnuća tako utvrđenog suvlasnitva, moe za njih biti veoma skup i dugotrajan. Dakle moe ih izloiti znatnim trokovima i tegobnom postupku u nastojanju da opet postanu vlasnici onoga to su prije zakonom nametnutog suvlasnitva, već bili.
Slijedom navedenog, Sud utvrđuje da odredba članka 367. stavka 3. Zakona o vlasnitvu, kad pretvara vlasnika stvari u suvlasnika te iste njegove stvari, protiv ili mimo njegove volje, i dovodi do mogućnosti mijenjanja obima njegova prava glede zemljita, a i same zgrade, nije u suglasju s odredbom članka 48. stavka 1., s odredbom članka 50. stavka 1. Ustava, pa i s odredbom članka 3. Ustava u kojem se kao temeljna vrednota ustavnog poretka utvrđuje nepovredivost vlasnitva.
Sud je odgodio prestanak vaenja ove osporavane odredbe za godinu dana od dana objave odluke o njezinom ukidanju, iz razloga da omogući zakonodavcu uređivanje situacije iz ukinute odredbe na način koji neće biti u nesuglasju s navedenim ustavnim odredbama.
2. U članku 388. stavku 4. Zakona o vlasnitvu, propisano je da se u rok za stjecanje dosjeloću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u drutvenom vlasnitvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjeloću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
Predlagatelji pod 2) i 3) smatraju da osporavana odredba ide za tim da razni korisnici imovine koji su ju koristili bez ikakve osnove, sada tu imovinu steknu u vlasnitvo, da ih se pogoduje na tetu vlasnika kojima je oteta u komunizmu, čime se pogoduju korisnici, a degradiraju vlasnici, zbog čega da ne postoji »osobito opravdan razlog« za retroaktivnost te odredbe. Ukazuju da vlasnici nisu doputenom samopomoću vraćali svoje vlasnitvo i iz razloga jer nad njihovom otetom imovinom razni korisnici nisu mogli nita steći. Također navode da nije moguće priznati retroaktivnu dosjelost, ako je ista bila do danas zabranjena.
Smatraju da je osporenom odredbom povrijeđen članak 3., članak 48. stavak 1. i članak 90. stavak 2. Ustava.
Predlau pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasnitvu, i tu odredbu ukinuti.
Prijedlog je osnovan.
Osporena odredba jednom faktičnom stanju daje jednu uobičajenu kvalitetu i za ono vrijeme, kad je ta kvaliteta bila zakonom izrijekom isključena.
Naime, u članku 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bilo je propisano da se na stvari u drutvenom vlasnitvu pravo vlasnitva ne moe steći dosjeloću. Ta je odredba stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91), pa su sve nekretnine koje su do donoenja Ustava bile drutveno vlasnitvo, bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu i glede dosjelosti dole pod opći reim.
S obzirom na to da stavljanje izvan snage u konkretnom slučaju, prema stajalitu Suda, znači samo ukidanje (ex nunc), a ne i ponitavanje (ex tunc), valja zaključiti da se vrijeme posjedovanja stvari u drutvenom vlasnitvu do 8. listopada 1991. (dan stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima) ne moe računati u dosjelost, dakle dosjelost se treba računati tek od 8. listopada 1991.
Naime, posjednici stvari za koje je stjecanje dosjeloću bilo izrijekom zakonom isključeno, znali su da stvar nije sposobna za dosjedanje, a znali su to i ovlatenici prava (upravljanja, raspolaganja, koritenja) na istoj stvari, pa nisu protiv opasnosti gubitka stvari zbog dosjedanja posjednika, niti morali koristiti odgovarajuća pravna sredstva. Stoga bi se u primjeni osporene odredbe moglo dogoditi da netko tko je imao neko imovinsko pravo, to pravo izgubi, to Ustav doputa samo iznimno i uz naknadu.
Osim toga, osporena odredba omogućuje stjecanje vlasnitva određenih stvari dosjeloću već i prije no to su rokovi dosjedanja za te stvari i počeli teći, i to upravo kad se za mnoge bive stvari u drutvenom vlasnitvu, rokovi dosjelosti produuju (stvari u vlasnitvu Republike Hrvatske, upanija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasnitvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne trae za sebe dobitak nego slue za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe - članak 159. stavka 4. Zakona o vlasnitvu).
Zbog navedenog, Sud ocjenjuje da osporena odredba u materijalnom smislu nije u suglasnosti s najviim vrednotama jednakosti, nepovredivosti vlasnitva i vladavine prava iz članka 3. Ustava, i jamstva prava vlasnitva iz članka 48. stavka 1. Ustava.
Nadalje, Sud zaključuje da osporena odredba ima povratno djelovanje, zbog čega ocjenjuje da ona nije u suglasju ni s odredbom članka 90. stavka 2. Ustava.
Naime, prema toj ustavnoj odredbi, zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, osim ako nije zbog osobito opravdanih razloga zakonom drukčije određeno, a samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.
Postupak za donoenje zakona čije bi pojedine odredbe imale povratno djelovanje posebno je uređen Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskoga dravnog sabora (»Narodne novine«, broj 99/95, 8/96 i 89/98), u njegovim odredbama članka 60. alineja 3., članka 129., članka 149. i članka 151. stavak 1.
Međutim, u Prijedlogu zakona o vlasnitvu, predloenom za prvo čitanje, ni u njegovom obrazloenju, kao ni u fonogramu sa sjednice na kojoj je taj Prijedlog raspravljen, pa ni u fonogramu sa sjednice na kojoj je donesen Zakon o vlasnitvu, nema podataka da bi bilo udovoljeno i jednoj od navedenih odredbi Poslovnika Zastupničkog doma.
Stoga je Sud tajniku Hrvatskog dravnog sabora, 1. oujka 1999. uputio dopis s molbom da ga za potrebe ovog ustavnosudskog postupka izvijesti o provedenom postupku glede predmetne odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasnitvu, a u smislu spomenutih odredbi Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskog dravnog sabora.
Tajnik Hrvatskog dravnog sabora, dopisom od 9. oujka 1999., izvijestio je Sud da je dopis Suda proslijedio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Hrvatskog dravnog sabora.
Od tog Odbora Sudu nije dostavljen odgovor na spomenuti dopis.
Iz svega navedenog, Sud zaključuje da prilikom utvrđivanja povratnog djelovanja predmetne odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasnitvu, nije proveden postupak propisan Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskog dravnog sabora.
Prema stajalitu Suda, kada zakonodavac povrijedi način svojega rada koji je sam sebi propisao temeljem ustavnog ovlatenja iz članka 79. stavka 1. Ustava, pa u postupku donoenja zakona koji je svojim aktom (poslovnikom) bio ovlaten propisati u skladu s Ustavom, ne potuje taj postupak, propis koji je donijet na takav nepropisan način, nije u skladu s najviom vrednotom vladavine prava iz članka 3. Ustava.
To nadalje znači da osobito opravdan razlog za povratno djelovanje predmetne odredbe nije utvrđen u propisanom postupku, kako je taj postupak propisan Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskog dravnog sabora, zbog čega Sud ocjenjuje da ona ni u formalnom smislu nije u suglasju s odredbom članka 90. stavka 2. Ustava.
Ocjena Zakona o zemljinim knjigama
Predlagatelji pod 2) i 3) osporavaju odredbe članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama, smatrajući da su njima povrijeđene odredbe članka 3. i članka 48. stavka 1. Ustava te članka 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima, jer da ne moe ni korisnik ni zakonodavac pogodovati korisnika na tetu vlasnika.
Prema odredbama članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama, prilikom osnivanja, obnavljanja, dopunjavanja ili preoblikovanja zemljine knjige po slubenoj će se dunosti spojiti sva zemljinoknjina tijela upisana u istom zemljinoknjinom uloku u zemljinoj knjizi koja se zatvara, kao i zemljinoknjina tijela koja se odnose na istu nekretninu, a upisana su u knjizi poloenih ugovora. Ako su različite osobe upisane kao nositelji prava vlasnitva ili prava koritenja na pojedinim zemljinoknjinim tijelima, oni će se upisati kao suvlasnici jedinstvenoga zemljinoknjinog tijela na jednake dijelove, osim ako odlukom suda nisu utvrđeni drukčiji suvlasnički dijelovi.
Predlagatelji smatraju da je nemoguće spojiti korisnitvo i vlasnitvo, pa da navedenom odredbom bez zatite probitaka stvarnih vlasnika nije moguće objediniti komunističke korisnike i građanske vlasnike, jer da, naime, komunistički korisnici tek trebaju dokazati da su na valjan način bili korisnici, pa tek onda mogu postati vlasnici, ako imaju neki od načina na koji su stekli vlasnitvo, a da im ova odredba to ne smije omogućavati.
Prijedlog je djelomično osnovan.
Nakon pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama, Sud je posebno ocjenjivao odredbu prve rečenice, a posebno odredbu druge rečenice toga stavka.
Glede odredbe prve rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama, Sud je stajalita da ta odredba korespondira s odredbama st. 1. i 2. članka 367. Zakona o vlasnitvu, u čiju ustavnost inače nije bilo sumnje jer se radi o spajanju različitih zemljinoknjinih tijela koja su u vlasnitvu jednog vlasnika.
Stoga Sud ocjenjuje da ni ta odredba prve rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama nije u nesuglasju s Ustavom, pa glede nje ne prihvaća prijedlog za ocjenu njezine suglasnosti s Ustavom.
Glede odredbe druge rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama, Sud ocjenjuje da ona nije u skladu s Ustavom, iz istih razloga koji su navedeni u obrazloenju ovog rjeenja pod II. 1. Uz to, ovaj Sud ocjenjuje da kad sud po slubenoj dunosti u postupku osnivanja, obnavljanja, dopunjavanja ili preoblikovanja zemljinih knjiga istovremeno nositelje prava vlasnitva ili prava koritenja na pojedinim zemljinoknjinim tijelima upisuje kao suvlasnike jedinstvenog zemljinoknjinog tijela, bez odgovarajuće sudske odluke, mijenja time vlasničkopravne odnose na način kojim zadire u Ustavom zajamčeno pravo vlasnitva.
Prestanak vaenja odredbe druge rečenice članka 221. stavka 1. Zakona o zemljinim knjigama, Sud je odgodio za godinu dana od dana objave odluke o njezinom ukidanju, iz istih razloga zbog kojih je to učinio glede odredbe članka 367. stavka 3. Zakona o vlasnitvu.
Temeljem odredbi članka 53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99) rijeeno je kao u točkama I. i II. izreke.
Točka III. izreke temelji se na odredbi članka 41. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj: U-I-58/1997
U-I-235/1997
U-I-237/1997
U-I-1053/1997
U-I-1054/1997
Zagreb, 17. studenoga 1999.