Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-496/1998 od 19. siječnja 2000.

NN 11/2000 (28.1.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-496/1998 od 19. siječnja 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu: dr. sc. Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci: Marijan Hranjski dr. iur., dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., odlučujući o prijedlogu Josipa Krnića iz Samobora, za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o prebivalištu i boravištu građana, na sjednici održanoj dana 19. siječnja 2000. godine, donio je sljedeću

ODLUKU

I. Ukidaju se odredbe članka 2. stavka 1. u dijelu koji glasi: »i u kojem ima osigurano stalno stanovanje« i članka 2. stavka 2. te članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana (»Narodne novine«, br. 53/91 i 26/93)

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Na sjednici održanoj 16. veljače 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je rješenje o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske odredaba članka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana.

To rješenje objavljeno je u »Narodnim novinama«, br. 22/99 od 5. ožujka 1999.

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana podnio je Josip Krnić iz Samobora.

Odredbe članka 2. i članka 13. Zakona o prebivalištu i boravištu građana glase:

»Članak 2.

Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje.

U smislu ovoga zakona smatra se da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi.

Članak 13.

Nadležno tijelo odbit će rješenjem prijavu prebivališta ako podnositelj prijave u propisanom roku ne podnese dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.

Nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje toga tijela podnositelj prijave ne podnese dokaze i o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.

Nadležno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o brisanju iz evidencije o prebivalištu ako utvrdi da je podnositelj prijave dao netočne i neistinite podatke.«

Predlagatelj navodi da je u odredbama članka 2. ograničeno ustavno pravo na slobodno kretanje jer da se to pravo veže ne samo uz volju građanina, već i uz njegovo imovno stanje, definirano kao »imati osigurano stanovanje«. Takvo ograničenje da nije utemeljeno na odredbi članka 32. stavka 3. Ustava, jer da ta odredba predviđa izuzetke u koje se ne može uvrstiti ograničenje utvrđeno osporenom zakonskom odredbom.

Ukazuje da je u osporenom stavku 2. članka 13. prebivalište građana vezano za »zaposlenje građana ili drugi izvor prihoda«, što da je suprotno članku 14. i članku 32. Ustava jer da nadležnom tijelu daje diskreciono pravo u određivanju prebivališta građana, ovisno o njegovom zaposlenju ili dokazu o drugom prihodu.

Prijedlog je osnovan.

Sud prvo naglašava da Ustav ne poznaje termin »prebivalište«, već samo »boravište«. Stoga pod ustavni termin »boravište« treba podvesti i zakonski termin »prebivalište«, u značenju trajnog boravišta u mjestu u kojem građanin ima namjeru trajno živjeti, za razliku od boravišta kako ga definira Zakon o prebivalištu i boravištu građana u članku 5.

Dakle, i prebivalište iz članka 2. stavka 1. i boravište iz članka 5. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, treba smatrati boravištem u smislu odredbe članka 32. stavka 1. Ustava.

1. Glede odredbe članka 2. stavka 1., prema kojoj se prebivalištem definira mjesto u kojem građanin, između ostalog, ima osigurano stalno stanovanje, Sud ocjenjuje da je takvim određenjem povrijeđena odredba članka 32. stavka 1. Ustava, koja govori o pravu slobodnog kretanja i biranja boravišta pa i odredba stavka 3. istog članka Ustava koja omogućuje propisivanje ograničenja prava kretanja, ali samo ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih.

Naime, iz osporavane odredbe proizlazi da građanin koji u nekom mjestu nema osigurano stalno stanovanje, ne može u tom mjestu prijaviti prebivalište, dakle ne može slobodno birati svoje prebivalište, što dalje znači da se ne može slobodno kretati.

Točno je da se ustavno pravo kretanja može ograničiti ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih, kako je to određeno u članku 32. stavku 2. Ustava.

Međutim, ne može se zaključiti da bi činjenica neosiguranog stalnog stanovanja u mjestu u kojem građanin želi prijaviti prebivalište mogla ugroziti pravni poredak, zdravlje, prava i slobode drugih, barem ne u toj mjeri da bi se građaninu u takvoj situaciji trebala uskratiti prijava prebivališta, odnosno da bi uskrata takve prijave predstavljala zaštitu navedenih dobara od građanina koji u mjestu u kojem želi prijaviti prebivalište nema osigurano stalno stanovanje.

Prema tome, Sud ne nalazi ustavnu osnovu za ograničavanje biranja prebivališta na način da se to uvjetuje osiguranim stalnim stanovanjem, bez obzira što je notorno da građanin u mjestu u kojem želi stalno živjeti mora negdje i stanovati.

Dakle, Sud smatra da se predmetno ustavno pravo ne može ograničiti na način da se odbije prijava prebivališta građaninu koji u odnosnom mjestu nema osigurano stalno stanovanje jer bi se u suprotnom ugrozio pravni poredak ili zdravlje ili, pak, prava i slobode drugih, niti za ograničavanje prava na slobodno kretanje i biranje boravišta građana, kao u dijelu osporene odredbe članka 2. stavka 1., Sud nalazi neke druge razloge u ostalim odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu građana.

U stavku 2. članka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, propisano je što se smatra stalnim stanovanjem u smislu tog Zakona pa ta odredba treba dijeliti pravnu sudbinu odredbe stavka 1. istog članka, zbog čega je Sud i nju ukinuo.

2. Prema odredbi članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje tog tijela podnositelj ne podnese dokaze o svom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda, dakle, nadležno tijelo ima ovlaštenje slobodno ocijeniti hoće li, ili neće, u nekom slučaju zatražiti od podnositelja prijave dokaz o njegovom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda pa ukoliko podnositelj na zahtjev takav dokaz ne podnese, može nadležno tijelo odbiti prijavu.

Iz osporene odredbe ne može se zaključiti o granicama ovlaštenja, ni u kojem je cilju dano nadležnom tijelu ovlaštenje da donese rješenje po slobodnoj ocjeni, kojim će odbiti prijavu prebivališta ako građanin na traženje nadležnog tijela ne pridonese dokaz o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.

Dakle, sloboda kretanja, odnosno biranja boravišta, mogla bi se primjenom osporavane odredbe ograničiti zbog činjenice da građanin nema dokaza o zaposlenju ili stalnom izvoru prihoda.

Za takvo ograničavanje ustavne slobode kretanja i biranja boravišta, Sud ne nalazi osnove u članku 32. stavku 3. Ustava, a ni u jednoj njegovoj drugoj odredbi.

Naprotiv, Sud ocjenjuje da je osporavana odredba u nesuglasju s odredbom članka 32. stavka 1., odredbama članka 14. i temeljnom vrednotom jednakosti iz članka 3. Ustava.

Stoga je, temeljem odredbe članka 53. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), odlučeno kao u izreci.

Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka 28. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-496/1998
Zagreb, 19. siječnja 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.