USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

286

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dr. sc. Smiljko Sokol predsjednik Suda te suci dr. sc. Velimir Belajec, Marijan Hranjski dr. iur., dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević, dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., u povodu prijedloga Novinskog nakladništva »Feral Tribune«, d.o.o. Split, za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti, na sjednici održanoj dana 3. veljače 2000. godine, donio je

ODLUKU
i

RJEŠENJE

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 25. stavaka 2., 3., 4. i 5. Zakona o javnom priopćavanju (»Narodne novine«, br. 83/96; ispr. »Narodne novine«, br. 143/98, nastavno: Zakon) te se navedene odredbe ukidaju.

II. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 25. stavka 1. Zakona.

Prijedlogom za pokretanje postupka osporena je ustavnost odredaba članka 25. u izreci navedenog Zakona.

Prema tim odredbama (stavak 1.) sporovi o naknadi štete rješavaju se po hitnom postupku, pri čemu se (stavak 2.) prvo ročište za glavnu raspravu mora održati u roku od osam dana od dana kad je tužba primljena u sudu, (stavak 3.) o žalbi protiv odluke suda prvoga stupnja sud drugoga stupnja dužan je donijeti odluku u roku od trideset dana od dana primitka žalbe. U žalbi (stavak 4.) protiv presude donesene u prvostupanjskom postupku mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalitelj učini vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, s tim (stavak 5.) da predsjednik vijeća suda prvoga stupnja prema potrebi će, sam ili na zahtjev suca izvjestitelja suda drugoga stupnja, provesti izviđaj radi provjere istinitosti navoda žalitelja iz navedenog stavka 4.

Navedene odredbe nalaze se u Zakonu pod naslovom: »Odgovornost za štetu«, pri čemu je šteta (članak 22.) određena kao umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugome fizičkoga ili psihičkoga bola ili straha (nematerijalna šteta), s tim da je nematerijalnu štetu dužan naknaditi nakladnik koji informacijom o osobnom ili obiteljskom životu, ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnome glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe.

Predlagatelj pobliže ukazuje da sličnu razradu hitnog postupka hrvatski pravni sustav ne propisuje ni za jednu drugu vrstu sporova, a svoje tvrdnje potkrijepljuje usporedbom s parnicama iz radnih odnosa i parnicama zbog smetanja posjeda, kod kojih se sud obvezuje na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja (članak 440. Zakona o parničnom postupku, »Narodne novine«, br. 53/91, 91/92, 112/99). Dalje se ukazuje da se u drugim sporovima hitnost osigurava skraćivanjem rokova u kojima stranke mogu poduzeti pojedine parnične radnje, dok se u osporenom članku obvezuje drugostupanjski sud da o žalbi odluči u propisanom roku od 30 dana od dana primitka žalbe. Osim toga, stavkom 4. osporenog članka ne dopušta se iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u žalbi, osim ako žalitelj učini vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Osporene odredbe osporavaju se sa stajališta odredaba članaka 3., 14. stavka 2. i 38. stavaka 1. i 3. Ustava. Prema odredbi članka 3. vladavina prava spada - pored ostalih - u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Prema članku 14. stavku 2. svi su pred zakonom jednaki. Prema članku 38. stavku 1. jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli, a prema njegovu stavku 3. zabranjuje se cenzura i novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

U prijedlogu se navodi da vladavina prava iz članka 3. podrazumijeva da se sudski postupci neće urediti tako da se jedna ili obje stranke u nekom postupku dovode u položaj teži od onoga što ga imaju stranke, ili jedna od stranaka, u drugim sudskim postupcima, a da je tuženicima u sporovima radi naknade štete uzrokovane objavljenom informacijom, u usporedbi s tuženicima u sporovima drugih vrsta, otežana pa i onemogućena zaštita njihovih prava i interesa. Njima, primjerice, nije ostavljen ni minimalni rok od osam dana od primitka poziva, koliko se sukladno članku 286. stavku 1. Zakona o parničnom postupku omogućuje strankama: »Pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva.« Zatim, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, što je u sporovima druge vrste dopušteno, a osim toga - drži predlagatelj - iznimno kratki rok za odlučivanje drugostupanjskog suda o žalbi ne jamči da će žalba biti razmotrena s potrebnom pozornošću.

Ovakvom regulacijom, smatra predlagatelj, vrijeđa se i načelo jednakosti svih pred zakonom iz odredbe članka 14. stavka 2. Ustava, a osobito ako se uzme u obzir da osporene odredbe, u stvari, privilegiraju jednu društvenu skupinu, državne dužnosnike i političare. Prijedlogom se ta tvrdnja obrazlaže činjenicom da tužbe zbog naknade štete zbog psihičkih bolova uzrokovanih povredom privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti u otprilike 90% slučajeva podnose tzv. javne osobe, a tek iznimno anonimni građani.

Što se tiče odredaba članka 38. Ustava, prava što iz njih proizlaze, prema prijedlogu, mogu se ograničiti samo zakonom i to da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a ova se ustavna odredba povezuje i s člankom 10. stavkom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na način da iz te odredbe slijedi kako ostvarivanje slobode izražavanja može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu neophodni. Nije, dakle, dovoljno da se neko ograničenje ili kazna mogu ocijeniti »korisnim«, »osnovanim« ili »poželjnim«, nužno je, smatra predlagatelj, da postoji »urgentna« društvena potreba za nekim ograničenjem ili kaznom. Ograničenje ili kazna mora, dakako, biti razmjerna legitimnosti cilja koji se štiti, a razlozi koji opravdavaju ograničenje ili kaznu moraju biti važni i dostatni.

Tijekom postupka predmet je bio dostavljen na odgovor Hrvatskom državnom saboru te je od Ministarstva pravosuđa zatraženo stručno mišljenje u povodu prijedloga.

Sabor je odgovorio da je predmet upućen Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Sabora, a Ministarstvo pravosuđa, te zasebno i Uprava za građansko pravo, odgovorili su Sudu.

Ministarstvo je na upit o primjeni članka 25. Zakona obavijestilo Sud da je kod općinskih sudova u Republici, počev od 1991. pa do kraja 1998., zaprimljeno ukupno 720 predmeta u primjeni osporene odredbe. Uprava za građansko pravo Ministarstva pravosuđa u bitnom iznijela je stajalište da skraćivanje postupka, kakvo je propisano osporenom odredbom, dovodi do veće pravne sigurnosti ne samo za tužitelja već jednako tako i za tuženika, te da osporeni članak nije nesuglasan Ustavu.

Ustavni sud prihvatio je prijedlog za pokretanje postupaka za ocjenu suglasnosti s Ustavom u pogledu odredaba stavaka 2., 3., 4. i 5. osporenog članka 25. Zakona, a nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka i za ukidanje stavka 1. tog članka. U izreci navedene odredbe ukinute su polazeći od sljedećih razloga:

Hitnost postupka, sama po sebi, nije protivna Ustavu jer teži brzom i učinkovitom pružanju pravne zaštite. No, postupovne odredbe svakog pravno uređenog postupka usmjerene su u pravcu zaštite različitih, katkada i međusobno oprečnih legitimnih interesa. One trebaju ostvariti mogućnost za brzu i ekonomičnu pravnu zaštitu radi stabilnosti i funkcioniranja pravnog poretka. One, istodobno, moraju osigurati zaštitu i drugih legitimnih interesa: utvrđivanje istine i zakonito odlučivanje, te pružiti jamstvo strankama na jednakost u postupku i pošteno suđenje. Jasno je da ove odredbe i zaštitna dobra koja se njima ostvaruju stoje, ili mogu stajati u određenoj suprotnosti, pa je potrebno njihovo pažljivo odmjeravanje i uravnoteženje da bi postupovni sustav u svojoj ukupnosti bio usklađen. Zbog toga svaki zahvat u procesnu građu - u pravcu ubrzavanja postupka ili iz drugih razloga - mora biti pažljivo odabran.

Osporenim odredbama stavaka 2. - 5. članka 25. Zakona o javnom priopćavanju narušavaju se neki odnosi iz Zakona o parničnom postupku.

Stavkom 2. - po kojem se prvo ročište za glavnu raspravu mora održati u roku od osam dana od kada je tužba zaprimljena u sudu - dovodi se u pitanje primjena odredaba stavka 1. članka 286., stavka 4. članka 293. u svezi s člankom 286., po kojima se ročište mora odrediti tako da se strankama ostavi dovoljno vremena za pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva. Time se posebno dovodi u pitanje ravnopravnost stranaka, jer se tuženiku u pravilu neće moći dati dovoljno vremena za pripremu za prvo ročište, dok tužitelju to vrijeme i ne treba.

Određivanje roka za donošenja odluke o žalbi protiv odluke suda prvog stupnja (stavak 3.) - osim što ne vodi računa o realnostima sudskog postupka, pa je zbog toga i neučinkovito - skraćuje vrijeme za razmatranje žalbe i, u određenim slučajevima, otežava donošenje pravilne i zakonite odluke.

Ograničenje za iznošenje novota u žalbi protiv presude (stavak 4.) u praksi ne donosi mnogo koristi, ali se može negativno odraziti na mogućnost utvrđivanja (materijalne) istine i donošenje zakonite odluke. Isto vrijedi i za stavak 5. koji je u funkciji ostvarenja ograničenja iz stavka 4. članka 25.

Citirane odredbe mogu utjecati na ograničavanje slobode mišljenja i izražavanja misli, posebice u tisku i drugim sredstvima javnog priopćavanja (stavci 1. i 2. članka 34. Ustava). One su posebno nepovoljne za tuženika (nakladnika), dok je tužitelj, po prirodi svog položaja u parnici, manje pogođen.

Temeljne slobode i prava građanina i čovjeka mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, moral i zdravlje (članak 16. Ustava).

No, ograničenja - osim što se moraju zasnivati na zakonu i slijediti Ustavom određene ciljeve - moraju biti razmjerna potrebama za ostvarenje tih ciljeva (načelo razmjernosti). To znači da ograničavajuća pravna pravila moraju biti prikladna za ostvarenje postavljenog legitimnog cilja, da ona ne smiju biti oštrija (stroža) nego što je neophodno te da moraju biti uravnotežena u odnosu između Ustavom zajamčenog prava pojedinca i interesa pravnog poretka i drugih ljudi.

Postoji legitimni interes za hitnost postupka iz članka 25. Zakona o javnom priopćavanju, jer štetu počinjenu u javnim medijima informacijom o osobnom ili obiteljskom životu ili kojom se vrijeđaju privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe, treba što prije reparirati. Drugo je pitanje udovoljavaju li osporene odredbe već opisanom načelu razmjernosti.

Zaštitno dobro koje se štiti tim odredbama nije takvo da bi postupak za naknadu štete iz članka 25. morao biti najhitniji od svih parničnih postupaka (hitniji od postupka u radnim sporovima, zbog smetanja posjeda, u obiteljskim stvarima itd.). Njegova bi se zaštita na zadovoljavajući način mogla postići blažim mjerama, tj. s manje hitnosti.

Odredbe iz stavaka 2. - 5. članka 25. Zakona o javnom priopćavanju (u prevelikoj mjeri) ograničavaju ustavna prava na jednakost u postupku pred sudom i pred zakonom (stavak 1. članka 14. Ustava), zatim pravo na pravično suđenje (alineja 1. stavka 1. članka 29. Ustava) koje se po ustaljenom stajalištu Ustavnog suda odnosi na sve pravno regulirane postupke, a ne samo na kaznene postupke i pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli (stavci 1. i 2. članka 34.), pa ih je zbog toga trebalo ukinuti.

Stavkom 1. osporenog članka ne povređuju se ustavne slobode i prava, pa u odnosu na ovu odredbu prijedlog za ocjenu ustavnosti nije prihvaćen.

Ova se odluka temelji na odredbama članaka 41. i 53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99).

Broj: U-I-131/1998.
Zagreb, 3. veljače 2000.