Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1129/1999, U-I-1190/1999 od 22. ožujka 2000. i Izdvojeno mišljenje

NN 35/2000 (31.3.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1129/1999, U-I-1190/1999 od 22. ožujka 2000. i Izdvojeno mišljenje

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

838

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu dr. sc. Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci dr. sc. Velimir Belajec, Marijan Hranjski dr. iur., dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., odlučujući povodom prijedloga za pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakona, na sjednici održanoj dana 22. ožujka 2000. godine, donio je sljedeću

ODLUKU

Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske i ukidaju se odredbe članka 5. stavka 4., članka 10. stavka 1. alineje 7., i članka 15. stavka 2. Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima (»Narodne novine«, broj 128/99).

Obrazloženje

Svjetlana Badanković iz Zagreba i Pravni fakultet u Zagrebu, zastupan po dekanu prof. dr. Mihajlu Diki, podnijeli su prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom navedenih članaka Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima (nastavno: Zakon).

Podnositelji suglasno smatraju, da osporene odredbe navedenih članaka Zakona nisu u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske; pravima propisanim odredbom članka 14. Ustava, da svaki čovjek i građanin u Republici Hrvatskoj ima sva prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, te da su svi pred zakonom jednaki. Nastavno, podnositelji ističu da su osporeni članci Zakona u nesuglasju i s odredbom članka 16. Ustava Republike Hrvatske, da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, kao i s člankom 67. stavkom 1. kojim se jamči autonomija sveučilišta.

Opisano nesuglasje osporenih odredbi Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima s Ustavom Republike Hrvatske, Svjetlana Badanković podnositeljica prijedloga u ovom predmetu nalazi u činjenici što se državljanima Republike Hrvatske, koji su pravosudni ispit položili do 8. listopada 1991. godine, odnosno prije osamostaljenja Republike Hrvatske, pred tijelima državne uprave u drugim republikama, a ne pred Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske, ne priznaje stručni naziv doktor prava - dr. iur., što prema navodima podnositeljice predstavlja povredu prava iz članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

Pravni fakultet u Zagrebu, zastupan po dekanu prof. dr. Mihajlu Diki, također jedan od podnositelja u ovom predmetu, smatra da je pravosudni ispit jedan od stručnih ispita koji pred tijelima državne uprave polažu diplomirani pravnici, a zajedničko obilježje tih stručnih ispita je da se polažu pred ispitnim povjerenstvom tijela javne uprave, da ih polažu diplomirani pravnici i da su u pravnom smislu jednake razine.

Podjeljivanje naziva »doktor prava« samo jednoj skupini osoba, na temelju položenog stručnog ispita, a nepriznavanje istovremeno istog stručnog naziva i osobama koje taj ispit nisu položile u Republici Hrvatskoj, prije njezina osamostaljenja, podnositelj suglasno kao i prva predlagateljica, smatra povredom jednakosti sviju pred zakonom.

Nastavno, Pravni fakultet u Zagrebu zastupan po dekanu prof. dr. Mihajlu Diki ističe da je osporavani članak 10. stavak 1. alineja 7. Zakona u nesuglasju s člankom 14. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske, jer je pravosudni ispit samo jedan od stručnih ispita koji su pred tijelima državne uprave polagali i polažu diplomirani pravnici. Svi su ovi stručni ispiti u pravnom smislu jednake razine pa bi podjeljivanje naziva »doktor prava« samo jednoj skupini diplomiranih pravnika predstavljalo u odnosu na ostale diplomirane pravnike koji su položili neki drugi stručni ispit nejednakost pred zakonom, odnosno povredu članka 14. stavak 2. Ustava.

Pravni fakultet u Zagrebu smatra da su navedeni članci Zakona u nesuglasju i s odredbom članka 67. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči autonomija sveučilišta.

Znanstveni stupnjevi i stručni nazivi, ističe podnositelj, propisani su odredbom članka 55. Zakona o visokim učilištima (»Narodne novine«, broj 96/93, 34/94, 21/94, 48/95, 29/96 i 54/96), koja izričito veže stjecanje tih stupnjeva, odnosno naziva, uz sveučilišne ili stručne studije. Takvo rješenje u skladu je s hrvatskom pravnom tradicijom, koja nikada nije poznavala načelo da bi se za položeni sudački, odvjetnički te kasnije pravosudni ispit stjecao stručni naziv »doktor prava«. Činjenica je, nadalje ističe podnositelj, da je oduvijek dodjeljivanje akademskih naslova i odgovarajućih titula bilo u isključivoj nadležnosti sveučilišta, i sveučilišta su jedina bila ovlaštena dodjeljivati bakalureate, licencijate, magisterije i doktorate.

Osporenim odredbama Zakona, u smislu kojih bi stručni naziv »doktor prava« dodjeljivalo Ministarstvo pravosuđa, predstavljalo bi po mišljenju podnositelja, presedan u svjetskim razmjerima, jer se ni u jednoj državi na svijetu naziv »doktor prava« ne stječe nakon položenog pravosudnog, odnosno, odgovarajućeg stručnog ispita.

Zaključno, podnositelj smatra da je sveučilište jedini ovlaštenik Ustavom zajamčenog prava na autonomiju i premda Zakon o visokim učilištima i ovdje sporni Zakon o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima dijelom zahvaćaju isto područje regulacije, oni se ipak razlikuju po tome što Zakon o visokim učilištima konkretizira sadržaj Ustavom zajamčene autonomije sveučilišta, a osporeni Zakon taj sadržaj ograničava.

Osporene zakonske odredbe, po mišljenju podnositelja ograničavaju autonomiju sveučilišta, zajamčenu odredbom članka 67. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, a da ujedno nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 16. Ustava Republike Hrvatske, temeljem kojih bi takvo ograničavanje slobode i prava bilo opravdano i dopustivo.

Podnositelj stoga predlaže da Ustavni sud Republike Hrvatske, pokrene postupak ocjene ustavnosti i ukine u izreci naznačene članke Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima.

Osporene odredbe glase:

Članak 5.

stavak 4.

Iznimno od odredbe stavka 1. točke 5. ovog članka diplomirani pravnik koji položi pravosudni ispit pred Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske stječe stručni naziv doktor prava.

Članak 10.

stavak 1.

Za stručne nazive koji se stječu završetkom dodiplomskog studija utvrđuju se sljedeće kratice:

alineja 7.

- za stručni naziv doktor prava iz članka 5. stavka 4. ovog zakona, kratica je dr. iur.

Članak 15.

stavak 2.

Stručni naziv doktor prava priznaje se diplomiranim pravnicima koji su položili pravosudni ispit pred Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske do dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Prijedlozi su osnovani.

Razmatranjem prijedloga i osporenih odredbi Zakona, ovaj Sud je utvrdio da navedene odredbe nisu suglasne s odredbom članka 14., članka 16. i članka 67. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stajalište je Suda da je Ustavom zajamčena ravnopravnost, te priznanje svima jednakih prava i sloboda, kao i jednakost svih građana Republike Hrvatske pred zakonom, narušena navedenim, osporenim člancima Zakona i to iz sljedećih razloga.

Osporenim člancima Zakona, građanima Republike Hrvatske, koji su pravosudni ispit položili prije osamostaljenja Republike Hrvatske i pred drugim tijelom državne uprave, a ne pred Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske, ne priznaje se stručni naziv doktor prava - dr. iur.

Pravosudni ispit, jedan je od stručnih ispita koji polažu diplomirani pravnici pred ispitnim povjerenstvom tijela državne uprave.

Činjenica što je osporeni Zakon donesen u vrijeme kada je Republika Hrvatska već duži niz godina samostalna i suverena država, sa svojim tijelima državne uprave pred kojima se polažu stručni ispiti, ne smije dovesti do narušavanja jednakosti sviju pred zakonom ili umanjiti prava onih hrvatskih državljana koji su stručni ispit (pravosudni) polagali prije njena osamostaljenja, tj. prije donošenja Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ (»Narodne novine«, broj 53/91) dana 8. listopada 1991. godine, i pred tadašnjim tijelima državne uprave.

Nepriznavanje prava koja proizlaze iz položenog pravosudnog ispita takvim osobama, značilo bi i ograničavanje njihovih prava, prava stečenih po sili zakona, bez ispunjenih predpostavki iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske.

Navedeno tim više što se pravosudni ispit položen na području koje druge republike bivše SFRJ prije 8. listopada 1991. priznaje kao pravosudni ispit položen u Republici Hrvatskoj, pozivom na odredbu članka 174. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu (»Narodne novine«, broj 78/93).

Ustavni sud smatra da su odredbe članka 5. stavka 4. i članka 15. stavka 2. Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima prvenstveno nesuglasne s člankom 67. stavkom 1. Ustava, jer Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, a ne sveučilište ima ovlasti priznavanja stručnih naziva nakon položenih stručnih ispita.

Podredno, osporeni članak 5. stavak 4. i članak 15. stavak 2. nesuglasni su i s člancima 14. i 16. Ustava, a iz razloga povrede stečenih prava i jednakosti sviju pred zakonom.

Također su nesuglasne članku 14. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske osporene odredbe Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima, jer se njima u nejednak položaj pred zakonom dovode svi oni diplomirani pravnici koji su položili drugi stručni ispit pred nekim od tijela javne uprave, a ne pravosudni ispit, i to zbog toga jer su svi stručni ispiti koji su se polagali ili se polažu pred tijelima državne uprave u pravnom smislu jednake razine. Navedene odredbe predmetnog Zakona suprotne su članku 14. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske.

Nastavno, u pogledu osporene odredbe članka 10. stavka 1. alineje 7. Zakona, u ustavnosudskom postupku ocjene suglasnosti istih s Ustavom Republike Hrvatske, Sud je zauzeo sljedeće stajalište.

Zakonom o visokim učilištima (»Narodne novine«, broj 54/96), kao zakonom koji uređuje djelovanje sveučilišta, propisano je da se istim uređuje ustrojstvo visokih učilišta, osnutak, vrednovanje i novčana podloga djelovanja sveučilišta, kao i ustrojstvo i izvedba sveučilišnih, znanstvenih i stručnih studija.

Odredbom članka 55. stavkom 6. tog Zakona, propisano je da osoba koja završi poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje doktora znanosti, kao i osoba koja obrani doktorsku disertaciju u skladu s člankom 51. istog Zakona, stječe akademski stupanj doktor znanosti (skraćeno dr. sc.).

Pravosudni ispit ne polaže se u okviru akademske institucije - sveučilišta, već pred tijelom državne uprave, odnosno ispitnim povjerenstvom Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske.

U smislu naznačenog članka 55. stavka 6. Zakona o visokim učilištima, samo je sveučilište ovlašteno nakon položenog odgovarajućeg znanstvenog ili stručnog programa dodjeljivati akademske stupnjeve i stručne nazive.

Opisano predstavlja konkretiziranje, Ustavom Republike Hrvatske zajamčene autonomije sveučilišta, propisane odredbom članka 67. stavka 1.

Ocjena je Ustavnog suda Republike Hrvatske da je nerazdvojni dio autonomije sveučilišta upravo njegovo pravo da osmišljava i provodi znanstvene i stručne studije i da se samo na temelju tako završenih studija i završnog ispita pred ispitnim povjerenstvom u okviru sveučilišta mogu stjecati stručni nazivi.

Dakle, po podnositeljima osporene odredbe članaka Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima, izravno zadiru u zajamčenu autonomiju sveučilišta.

Propisivanjem da se stručni nazivi, kao primjerice »doktor prava«, dodjeljuju nakon položenog stručnog ispita od strane tijela koja nisu u okviru sveučilišta, osporeni Zakon o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima ograničava autonomiju sveučilišta, propisanu člankom 67. stavkom 1. Ustava.

Stajalište je Ustavnog suda Republike Hrvatske, da takvo ograničavanje autonomije sveučilišta, u slučaju kada nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 16. Ustava Republike Hrvatske, dovodi do neustavnosti osporenih zakonskih odredbi.

Zaključno, Sud smatra da je protuustavno da se polaganjem pravosudnog ispita kao jednog od stručnih ispita koji se polažu pred tijelima državne uprave stječe stručni naziv »doktor prava«.

Međutim, Sud također smatra da ne bi bilo protuustavno, odnosno ne bi bilo suprotno članku 14. stavku 2. Ustava o jednakosti svih pred zakonom, niti bi se narušavala u članku 67. stavku 1. Ustava zajamčena autonomija sveučilišta da je, i kada bi, zakonodavac, sukladno tradiciji, odlučio da sveučilište, kao i diplomiranim liječnicima, stomatolozima i veterinarima, po istovrsnom kriteriju, i svim diplomiranim pravnicima dodjeljuje stručni naziv »doktor prava«.

Slijedom navedenog, Sud je temeljem odredbi članka 41. i članka 53. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučio kao u izreci.

Broj: U-I-1129/1999
U-I-1190/1999
Zagreb, 22. ožujka 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.

* * *

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske
broj: U-I-1129/1999 i U-I-1190/1999

1. U svezi Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1129/1999 i U-I-1190/1999, donijete na sjednici Suda 22. ožujka 2000. kojom se na prijedlog Pravnog fakulteta u Zagrebu i Svjetlane Badanković iz Zagreba, pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske i ukidaju odredbe članka 5. stavka 4., članka 10. stavka 1. alineje 7., i članka 15. stavka 2. Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima (»Narodne novine«, broj 128/99) izdvojio sam svoje mišljenje i glasovao protiv te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Suglasno odredbama članka 26. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99) dajem obrazloženje razloga za izdvajanje mišljenja s time da se uz Odluku objavi.

Uz prijedlog Pravnog fakulteta nije priložen niti jedan dokument koji bi ukazivao na zaključak Nastavničkog vijeća fakulteta da se Ustavnom sudu ovakav prijedlog dostavi, tj. da se potakne pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom navedenih članaka Zakona o stručnim nazivima i akademskim stupnjevima. Uz taj nedostatak prijedloga Pravnog fakulteta nije imao ni urudžbeni broj službenog upisnika, pa se nije mogao uzeti kao službeni prijedlog Pravnog fakulteta. Trebalo je zatražiti da se ti nedostaci otklone ili, suglasno odredbama članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, rješenjem ga odbaciti, jer ne postoje pretpostavke za odlučivanje.

2. Nesporazumi u ovom predmetu proizlaze iz netočnosti tvrdnje predlagatelja da je »pravosudni ispit jedan od stručnih ispita koji pred tijelima državne uprave polažu diplomirani pravnici«, jer to ni činjenično ni pravno nije točno. Naime, pravosudni ispit je kao »pravosudni ispit« zasebnim zakonom uređen i on se nikako ne može supsumirati pod pojam »stručni ispit«, jer je pravosudni ispit reguliran Zakonom o pripravnicima u pravosudnim organima i pravosudnom ispitu (»Narodne novine«, broj 54/74, 29/78 i 13/90).

Prema tome, zakonodavcu se ne može osporiti pravo da, suglasno odredbi članka 2. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, uređujući pravne odnose u državi, propiše kao uvjet, za neke od profesija što ih obavljaju pravnici, položeni pravosudni ispit.

Kao što je zakonodavac ovlašten propisati »pravosudni ispit« uvjetom za samostalno obavljanje profesije suca, odvjetnika i državnog odvjetnika, ovlašten je i ima pravo propisati stručni naziv za osobe koje su taj ispit položile, s time da se taj stručni naziv stavlja poslije imena i prezimena, a ne ispred kao što se to propisuje u slučajevima dodjeljivanja znanstvenih stupnjeva. Nikakvo zadiranje u autonomiju sveučilišta zakonodavac ovim odredbama nije učinio.

3. Sugerirajući zakonodavcu da ne bi bilo suprotno članku 14. stavku 2. Ustava, gdje se govori o jednakosti svih pred zakonom, te da se ne bi narušavala autonomija sveučilišta predviđena člankom 67. Ustava »kada bi, zakonodavac, sukladno tradiciji, odlučio da sveučilište, kao i diplomiranim liječnicima, stomatolozima i veterinarima, po istovrsnom kriteriju, i svim diplomiranim pravnicima dodjeljuje stručni naziv »doktor prava«, mislim da ova Odluka Ustavnog suda sadrži u sebi proturječnost, jer ona ne dopušta zakonodavcu da pravnicima, s obavljenom praksom i položenim pravosudnim ispitom, suglasno Zakonu o pravosudnom ispitu, dakle, daleko više od samog završetka studija prava, dodijeli stručni naziv dr. iur. koji se piše poslije imena i prezimena, a istovremeno mu kaže kako bi svim pravnicima koji polože ispite na pravnom fakultetu mogao taj naziv propisati?

4. Konačno smatram neutemeljenim tvrdnju da je pravosudni ispit samo »jedan od stručnih ispita u pravnom smislu jednake razine«, jer to je potpuno voluntaristička tvrdnja koja nema utemeljenja u nikakvom zakonskom propisu, osobito imajući u vidu da je pravosudni ispit reguliran posebnim Zakonom, te da traži, ne samo provjeru znanja, nego i sposobnost samostalnog sudačkog rada.

Takve neutemeljene tvrdnje o opsegu pravosudnog ispita, prijedlog zakonodavcu kako bi ovaj slučaj mogao riješiti, a koji se navodi u Odluci, držim i ocjenjujem zadiranjem u zakonodavnu domenu.

Iz svih tih razloga sam izdvojio svoje mišljenje i glasovao protiv ove Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Zagreb, 29. ožujka 2000.

Sudac

Milan Vuković, dr. iur., v. r.