USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1252

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u postupku ocjene suglasnosti s Ustavom zakona, na sjednici održanoj dana 24. svibnja 2000., donio je

ODLUKU

Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 23. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, broj 52/71 i 47/78), te se u navedenom članku ukidaju:

dio stavka 3. koji glasi:

»ako je otac vanbračno dijete priznao za svoje pred nadležnim organom, ili ako ga je doveo da s njime živi, ili ako je na drugi način pokazao da ga priznaje za svoje.«

i stavak 4. u cijelosti.

i
RJEŠENJE

Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 25. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, broj 52/71 i 47/78).

1. Josip Dretvić iz Gradišta predložio je pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom članka 23. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, broj 52/71 i 47/78 - nastavno: Zakon).

Osporavana odredba članka 23. Zakona glasi:

»Djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju na ostavinu svoga oca, svoje majke i njezinih srodnika ista nasljedna prava kao i bračna djeca.

Otac, majka i njezini srodnici imaju na ostavinu djece rođene izvan braka i njihovih potomaka ista nasljedna prava kao i na ostavinu bračne djece i njihovih potomaka.

Vanbračna djeca i njihovi potomci imaju na ostavinu očevih srodnika ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci ako je otac vanbračno dijete priznao za svoje pred nadležnim organom, ili ako ga je doveo da s njime živi, ili ako je na drugi način pokazao da ga priznaje za svoje.

U tom slučaju očevi srodnici imaju na ostavinu vanbračne djece i njihovih potomaka ista nasljedna prava kao i na ostavinu bračne djece i njihovih potomaka.«

Iz prijedloga predlagatelja proizlazi kako on nesuglasne s Ustavom zapravo smatra odredbe članka 23. stavka 3. i stavka 4. prema kojima vanbračna djeca i njihovi potomci imaju na ostavinu očevih srodnika ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci, ako je otac vanbračno dijete priznao za svoje pred nadležnim organom, ili ako ga je doveo da s njime živi, ili ako je na drugi način pokazao da ga priznaje za svoje. Predlagatelj u svom prijedlogu ističe kako osporavane odredbe nisu u suglasju s odredbama članka 3., članka 5. i članka 14. Ustava.

Prema odredbi članka 3. Ustava, sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav utvrđene su najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Odredbom članka 5. Ustava određeno je da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, te da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Člankom 14. stavkom 1. Ustava jamče se svakom čovjeku i građaninu u Republici Hrvatskoj sva prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Stavkom 2. navedenog članka utvrđeno je da su svi pred zakonom jednaki.

Obrazlažući svoj prijedlog predlagatelj navodi kako osporavane odredbe članka 23. Zakona nisu suglasne s Ustavom iz razloga što se njima, prema mišljenju podnositelja, izvanbračna djeca stavljaju u nepovoljniji položaj od bračne djece, jer na ostavinu očevih srodnika imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci samo ako ih je otac priznao za svoje pred nadležnim organom, ili ako ih je doveo da s njime žive, ili ako je na drugi način pokazao da ih priznaje za svoje. Propisivanjem posebnih zakonskih uvjeta za stjecanje zakonskog nasljednog prava na ostavinu očevih srodnika, prema mišljenju predlagatelja, vanbračna djeca su bezrazložno stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na bračnu i pozakonjenu djecu.

Zaključno, predlagatelj predlaže Ustavnom sudu pokrenuti postupak ocjene suglasnosti s Ustavom osporavanih odredaba članka 23. Zakona, te osporavane odredbe ukinuti.

U konkretnom slučaju, tijekom ustavnosudskog postupka, na temelju odredbe članka 36. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, nastavno: Ustavni zakon), Sud je sam pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti odredbe članka 23. Zakona o nasljeđivanju s odredbom članka 48. stavka 4. Ustava. Navedenom ustavnom odredbom jamči se pravo nasljeđivanja.

Razloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s člankom 48. stavkom 4. Ustava osporavane odredbe, Sud je našao u sumnji da se tom odredbom određenom krugu osoba stjecanje nasljednog prava na temelju zakona na ostavini očevih srodnika, čini ovisnim o izričitom ili konkludentnom priznanju nečijeg očinstva, kao posebnog i dodatnog uvjeta, iako je za stjecanje prava na nasljeđivanje na temelju zakona u konkretnom slučaju odlučujuća činjenica postojanja krvnog srodstva. Kod navedenog normativnog uređenja postojala je sumnja da su vanbračna djeca, glede stjecanja nasljednog prava na ostavini očevih srodnika, pravno i faktički stavljena u neravnopravan položaj s ostalim nasljednicima, odnosno da im je stjecanje nasljednog prava u predmetnim pravnim situacijama bitno otežano dokazivanjem činjenice očevog priznanja, od koje ne zavisi stjecanje nasljednog prava i ostalim potomcima kao nasljednicima na temelju krvnog srodstva.

2. Igor Hrabar iz Zagreba, podnio je prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom članka 25. Zakona o nasljeđivanju.

Osporavana odredba članka 25. Zakona glasi:

»Usvojenik i njegovi potomci imaju prema usvojiocu ista nasljedna prava kao i usvojiočeva djeca i drugi njegovi potomci, osim ako pri usvojenju nisu ta prava ograničena ili isključena.

Usvojenik i njegovi potomci ne nasljeđuju usvojiočeve srodnike, njegovog bračnog druga, niti druge njegove usvojenike.

Usvojilac i njegovi srodnici nisu zakonski nasljednici usvojenika.

Usvojenjem ostaju nedirnuta prava nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika.«

U svom prijedlogu predlagatelj ističe kako je osporavana odredba u suprotnosti s člankom 14. i člankom 48. stavkom 4. Ustava. Obrazlažući svoj prijedlog predlagatelj navodi kako je preuzeti Zakon o nasljeđivanju donesen u vrijeme kada nije postojala mogućnost usvojenja s potpunim učinkom roditeljskog odnosa, a što je odredbama tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/89 i 59/90) naknadno uvedeno u pravni sustav Republike Hrvatske. Slijedom navedenoga, obrazlažući svoj prijedlog predlagatelj navodi kako nije u suglasnosti s Ustavom izričito zakonsko utvrđenje kako usvojilac i njegovi srodnici nisu zakonski nasljednici usvojenika.

Podnositelj također ističe da je osporavana odredba ujedno u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima, te predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 25. Zakona o nasljeđivanju, te osporenu odredbu ukinuti.

Tijekom ustavnosudskog postupka, a u svezi s navedenim prijedlogom podnositelja, dana 22. veljače 1994. godine održan je konzultativni sastanak s pravnim stručnjacima iz oblasti nasljednog i obiteljskog prava.

Prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom članka 23. Zakona o nasljeđivanju je osnovan.

3. Zakonsko nasljeđivanje je institut nasljednog prava kojim se određene osobe ovlašćuju na nasljeđivanje, uslijed postojanja zakonom utvrđenih činjenica u trenutku smrti ostavitelja. Zakonsko nasljeđivanje uređeno je na način da se kao zakonski nasljednici ostavitelja pojavljuju članovi obitelji, pri čemu je obitelj shvaćena kao institucionalizirana društvena grupa koja se sastoji od pojedinaca povezanih društveno priznatim ili uspostavljenim vezama.

Tradicionalno, relevantne društvene veze su krvno srodstvo, građansko srodstvo i brak. Postojanje određene srodničke ili bračne veze s ostaviteljem je činjenica na temelju čijeg postojanja zakon ovlašćuje u času njegove smrti određene osobe na nasljeđivanje. U modernim nasljednopravnim sustavima potencijalni zakonski nasljednici ostavitelja s njime, u času njegove smrti, moraju biti povezani krvnim ili građanskim srodstvom, odnosno bračnom vezom. U potencijalne zakonske nasljednike na temelju činjenice krvnog srodstva, u pravilu, spadaju ostaviteljevi ascedenti i descedenti bez ograničenja, te kolaterali na zakonom uređeni način.

Jedno od temeljnih načela nasljednopravnog sustava je načelo ravnopravnosti. Prema navedenom načelu, kod nasljeđivanja, pravni subjekti su ravnopravni, odnosno pri stjecanju prava na zakonsko nasljeđivanje, kod nasljednika, pa tako i kod descedenata, ne pravi se razlika po spolu, bračnom statusu, profesiji, pa čak niti po državljanstvu u slučajevima kada stranci stječu nasljedno pravo po normama nasljednog prava.

Da bi određena osoba mogla nasljeđivati ostavitelja kao njegov krvni srodnik, to srodstvo treba biti izvjesno. U pogledu izvanbračnog materinstva to nije posebno potrebno uslijed načela mater semper certa est. Međutim, za nasljeđivanje među izvanbračnim srodnicima potrebno je da izvanbračno očinstvo bude na propisani način utvrđeno.

Načelno, prema odredbama Zakona o nasljeđivanju, glede stjecanja nasljednog prava izvanbračna djeca izjednačena su s bračnom djecom. Međutim, prema članku 23. Zakona o nasljeđivanju postoji odstupanje od potpune ravnopravnosti izvanbračnih i bračnih descedenata, iako je krvno srodstvo kao relevantna činjenica između oca i izvanbračne djece utvrđena. Prema navedenoj odredbi Zakona izvanbračno dijete nije ovlašteno naslijediti srodnike svoga oca na temelju same činjenice krvnog srodstva, koja inače ovlašćuje na zakonsko nasljeđivanje. Tu je zakonodavac kao pretpostavke nasljeđivanja propisao i dodatne uvjete, a ti su da otac izvanbračnog djeteta to dijete prizna, bilo izričito, bilo konkludentnim radnjama.

Ustav Republike Hrvatske ne sadrži izričitu odredbu kojom bi bilo utvrđeno da djeca rođena izvan braka imaju ista prava kao i djeca rođena u braku. Međutim, člankom 3. Ustava jednakost je utvrđena kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Razrađujući načelo jednakosti iz članka 3. Ustava, ustavotvorac je člankom 14. stavkom 1. Ustava utvrdio da svaki čovjek i građanin u Republici Hrvatskoj ima sva prava i slobode neovisno, između ostalog, i od rođenja. Ujedno, člankom 48. stavkom 4. Ustava propisano je ustavno jamstvo prava nasljeđivanja.

Propisivanjem dodatnih uvjeta za stjecanje nasljednog prava na ostavini očevih srodnika descedentima rođenim izvan braka, bitno je otežano ostvarivanje njihovog nasljednog prava, te su oni faktički stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na djecu rođenu u braku.

Ustavnopravno stajalište ovog Suda je da su zakonskim uređenjem članka 23. Zakona o nasljeđivanju, izvanbračni descedenti pravno i faktično stavljeni u neravnopravni položaj s onima rođenim u braku ili onima koji su pozakonjeni. Činjenica rođenja djeteta izvan braka sama po sebi ne može biti razlogom za dovođenje izvanbračne djece u neravnopravni položaj pri zakonskom nasljeđivanju. Stjecanje prava na nasljeđivanje na temelju zakona, glede imovine očevih srodnika, a po utvrđenju činjenice krvnog srodstva, ne može se dodatno činiti ovisnom i o transparentnosti odnosa između oca i izvanbračne djece. Propisivanjem posebnih i dodatnih uvjeta za stjecanje zakonskog nasljednog prava izvanbračnih descedenata na ostavinu očevih srodnika, zakonodavac je mogućnost ostvarenja nasljednog prava izvanbračne djece bitno otežao, na način da je dovedeno u pitanje i samo ostvarivanje zakonom utvrđenog prava na nasljeđivanje. Činjenica rođenja izvan braka, a po utvrđenju postojanja činjenice krvnog srodstva, nije dovoljan razlog za propisivanje dodatnih uvjeta za stjecanje nasljednog prava izvanbračne djece na ostavini očevih srodnika. Rođenje djeteta u braku, ili njegovo pozakonjenje, ne smije biti činjenica koja dovodi navedene u povoljniji položaj pri stjecanju prava na nasljeđivanje na temelju zakona glede imovine očevih krvnih srodnika, pogotovo ne u slučajevima kada je krvno srodstvo temeljna i jedina činjenica o kojoj ovisi zakonsko pravo na nasljeđivanje.

Zakonsko nasljedno pravo krvnih srodnika rođenih izvan braka ne smije biti ovisno o posebnom izričitom ili konkludentnom priznanju očinstva određene osobe. Propisivanjem dodatnih uvjeta descedenti rođeni izvan braka, faktički su stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one rođene u braku, što je u suprotnosti i s načelom ravnopravnosti pri nasljeđivanju, kao jednim od osnovnih načela nasljednopravnog sustava zajamčenog člankom 48. stavkom 4. Ustava.

Čineći stjecanje nasljednog prava izvanbračne djece na ostavinu očevih krvnih srodnika dodatno ovisnim i o transparentnosti odnosa između oca i njegove izvanbračne djece, odredbama članka 23. stavka 3. i stavka 4. Zakona o nasljeđivanju, zakonodavac je povrijedio ustavno načelo jednakosti sadržano u članku 3. i članku 14. stavku 1. Ustava. Stavljajući u neravnopravan položaj izvanbračnu djecu pri nasljeđivanju, u konkretnom slučaju, osporavane odredbe nisu u suglasju niti s odredbama članka 48. stavka 4. Ustava, kojim se jamči pravo na nasljeđivanje. Također, postojanje nesuglasja osporavanih odredaba s člankom 3., člankom 14. stavkom 1. i člankom 48. stavkom 4. Ustava, u suprotnosti je s ustavnim načelom sadržanim u članku 5. stavku 1. Ustava, kojim se utvrđuje da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom.

Tijekom ustavnosudskog postupka, a s obzirom na sadržaj ustavnih odredba iz članka 5. stavka 2. i članka 14. stavka 2. Ustava, nije utvrđeno da bi osporavana odredba Zakona bila u nesuglasju i s tim ustavnim odredbama.

Slijedom utvrđenja kako odredbe članka 23. stavka 3. i stavka 4. Zakona o nasljeđivanju nisu u suglasnosti s odredbama članka 3., članka 5. stavka 1., članka 14. stavka 1. i članka 48. stavka 4. Ustava, na temelju članka 53. stavka 1. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom članka 25. Zakona o nasljeđivanju nije osnovan.

4. Odredbom članka 25. Zakona uređeno je zakonsko nasljeđivanje na temelju činjenice posvojenja, odnosno građanskog srodstva kao osnove za nasljeđivanje.

Posvojenje je pravni institut kojim se uspostavlja odnos između tuđeg djeteta - posvojčeta, i punoljetne osobe - posvojitelja. Pod posvojenjem se podrazumijeva pravni postupak uspostavljanja trajnog roditeljskog ili srodničkog odnosa u situacijama kada između posvojčeta i posvojitelja ne postoji biološka sveza.

Točan je navod podnositelja da je u pravnom poretku Republike Hrvatske na snazi Zakon o nasljeđivanju koji ne poznaje adoptio plena, odnosno potpuno posvojenje pri kojem između posvojitelja i njegovih krvnih srodnika s jedne strane i posvojčeta i njegovih potomaka s druge strane nastaje odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja postoje kao i između krvnih srodnika, dok istovremeno prestaju sva prava i obveze između posvojčeta i njegovih preostalih krvnih srodnika.

Zakonom o nasljeđivanju uređeno je pitanje zakonskog nasljeđivanja samo za slučaj roditeljskog posvojenja. Roditeljskim ili nepotpunim posvojenjem ne prekida se sveza između posvojčeta i njegovih potomaka s njegovim krvnim srodnicima, dok se u ograničenom opsegu uspostavlja građanska sveza između posvojčeta i njegove nove obitelji. Roditeljskim posvojenjem, glede zakonskog prava na nasljeđivanje, nastaje mogućnost za posvojče i njegove potomke nasljediti posvojitelja uz zakonom propisane uvjete. Uređujući zakonsko pravo nasljeđivanja kod roditeljskog posvojenja Zakon o nasljeđivanju odstupio je od načela uzajamnosti pri nasljeđivanju, jer je institut posvojenja ustanovljen u korist posvojčeta. Time se izbjegava mogućnost da se institut posvojenja zlorabi radi imovinskih interesa posvojitelja.

Tada važeći Zakon o braku i porodičnim odnosima (»Narodne novine«, broj 11/78, 45/89 i 59/90), kao i Obiteljski zakon (»Narodne novine«, broj 162/98) koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, uveli su u pravni poredak srodničko posvojenje ili posvojenje s potpunim učinkom. Srodničkim posvojenjem nastaje između posvojitelja i njegovih srodnika s jedne strane, te posvojčeta i njegovih potomaka s druge strane, neraskidiv odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja iz toga proizlaze.

Iz navedenog proizlazi da je u materiji nasljednog zakonodavstva Republike Hrvatske, glede međusobnih prava i obveza osoba pri zakonskom nasljeđivanju, a u slučaju postojanja činjenice građanskog srodstva s potpunim učinkom, nastala pravna praznina.

Predmetnu pravnu prazninu moguće je otkloniti primjenom odredbe članka 142. Obiteljskog zakona kao lex specialisa, te odgovarajuće primjene odredaba Zakona o nasljeđivanju, kojima se uređuje zakonsko nasljedno pravo krvnih srodnika.

Međutim, postojanje pravne praznine glede uređenja zakonskog nasljeđivanja pri adoptio plena, a s obzirom na činjenicu da Zakon o nasljeđivanju uređuje samo pitanje zakonskog nasljednog prava za slučaj roditeljskog posvojenja, samo po sebi ne čini osporavanu odredbu članka 25. Zakona nesuglasnom s Ustavom. Tijekom ustavnosudskog postupka nije utvrđeno da bi osporavane odredbe članka 25. Zakona o nasljeđivanju, kojim se propisuju posebni uvjeti za nastanak zakonskog prava za nasljeđivanje za slučajeve kod kojih se u ograničenom opsegu uspostavlja građanska sveza između posvojčeta i njegove nove obitelji, bile u nesuglasju s odredbama članka 14. i članka 48. stavka 4. Ustava. Tim više što u navedenim slučajevima ne prestaje sustav međusobnih prava i obveza između posvojčeta i njegove biološke obitelji.

Ovdje treba još istaknuti da prema odredbi članka 125. stavka 1. alineje 1. Ustava, Ustavni sud odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom. Prema navedenoj odredbi Sud nije nadležan uklanjati pravne praznine u pravnom sustavu Republike Hrvatske, niti je nadležan ocjenjivati suglasnost propisa iste pravne snage.

Slijedom svega iznijetoga, a utvrdivši kako osporavane odredbe članka 25. nisu u nesuglasju s odredbama članka 14. i članka 48. stavka 4. Ustava, na temelju članka 41. stavka 1. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.

Broj: U-I-11/1993
U-I-904/1995
Zagreb, 24. svibnja 2000.