USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2456

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama sastav­ljenom od suca Velimira Belajca, kao predsjednika Vijeća i sudaca Marijana Hra­njskog, Ivana Mrko­njića, Jasne Omejec i Vice Vukojevića, kao članova Vijeća, odlučujući u povodu ustavne tužbe N. I. iz S., koje­g zastupa E. Š., odvjetnica iz S., na sjednici Vijeća održanoj dana 13. prosinca 2000. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se presuda Županijskog suda u S., broj Gž-3161/99 od 12. studenoga 1999. godine i presuda Općinskog suda u S., broj P-128/96 od 23. ožujka 1999. godine i predmet se vraća Općinskom sudu u S. na ponovni postupak.

Obrazlože­nje

1.   N. I. iz S. podnio je ustavnu tužbu u povodu presude Županijskog suda u S., broj Gž-3161/99 od 12. studenoga 1999. godine i presude Općinskog suda u S., broj: P-128/96 od 23. ožujka 1999. godine.

Prvostupa­njskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev u odnosu na otkaz stanarskog prava tuženicima T. i N. I. (rodite­ljima podnosite­lja ustavne tužbe) na stanu u S., R. B. 15, kat VII, površine 94 m˛, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo ispraž­nje­nje i ise­lje­nje te predaja stana tužite­ljici (Republika Hrvatska) odbijen.

Navedenom drugostupa­njskom presudom potvrđena je prvostupa­njska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužite­ljice, dok je preinačena prvostupa­njska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, na način što su tuženici obavezani utuženi stan, slobodan od osoba i stvari, predati tužite­ljici.

2. Podnosite­lj ustavne tužbe (umješač na strani tuženika u parničnom postupku) smatra kako su osporenim presudama, uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđene ustavne odredbe sadržane u člancima 3. i 5. stavak 2. Ustava, te ustavna prava iz članaka 14., 18., 28. i 29. Ustava Republike Hrvatske.

U obrazlože­nju ustavne tužbe navodi kako se u konkretnom slučaju nisu ostvarili razlozi za otkaz stanarskog prava prema odredbi članka 102a. Zakona o stambenim odnosima, budući da nije pokrenut kazneni postupak, a i ne postoji pravomoćna sudska odluka u odnosu na tuženika i ­nje­govog sudjelova­nja u neprijate­lj­skoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

3.   Izvršen je uvid u spis Općinskog suda u S., broj: P-128/96.

Ustavni sud je uvidom u označeni spis Općinskog suda u S. utvrdio da je podnosite­lj ustavne tužbe sin tuženika T. i N. I. iz S., koji su bili nosite­lji stanarskog prava na stanu u S., R. B. 15/VII, u kojem su živjeli do 1991. godine, kada su stan napustili i otišli u C. G. (u B. K.), a u stanu je ostao živjeti podnosite­lj sa suprugom i dvije kćeri.

Uvidom u spis je također utvrđeno da je prvotuženik napustio predmetni stan kao pripadnik JNA, u činu kapetana fre­gate (predavač u nastavnom centru »Lora« u S.).

4.   Godine 1996. davate­lj stana na korište­nje pokrenuo je parnični postupak radi otkaza stanarskog prava tuženicima, pozivajući se na odredbu članka 102a. tada važeće­g Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/92, 58/93 i 70/94 – nastavno: ZSO).

5.   Odredbom članka 28. Ustava određeno je da je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi kriv­nja.

Jedna od bitnih pretpostavki da bi se mogao usvojiti tužbeni zahtjev radi otkaza stanarskog prava na teme­lju članka 102a. ZSO-a je sudjelova­nje nosite­lja stanarskog prava u neprijate­ljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske. Međutim, primjena članka 102a. ZSO-a ne dovodi u pita­nje ustavni princip iz članka 28. Ustava da je svatko nedužan dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi kriv­nja.

6.   Budući da u konkretnom slučaju, s obzirom na pravni učinak presude koji se odnosi i na umješača, podnosite­lj ustavne tužbe ima položaj jedinstvenog umješača, prema odredbi članka 209. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 91/92 – nastavno: ZPP) u vezi s člankom 201. ZPP-a, Ustavni sud smatra da je odlukama u povodu kojih je podnijeta ustavna tužba podnosite­lju povrijeđeno ustavno pravo iz članka 28. Ustava. Sudovi su, bez pravomoćne sudske presude donesene u kaznenom postupku, zauzeli stajalište da je tuženik T. I. neprijate­ljski djelovao protiv Republike Hrvatske.

Naime, iz odlaska tuženika u C. G. i boravka u toj zem­lji, s kojom je Republika Hrvatska (tada bila) u neprijate­ljskim odnosima, sudovi svoje odluke teme­lje na pretpostavci kako tuženici imaju neprijate­ljski odnos prema Republici Hrvatskoj.

7.  Ujedno, polazeći od pogrešnog stajališta kako je u konkretnom slučaju za primjenu članka 102a. ZSO-a bio dovo­ljan sam boravak tuženika u C. G., sudovi su propustili potpuno i istinito utvrditi sve sporne či­njenice.

Takvim postupa­njem sudova povrijeđena su ustavna prava iz članka 14. stavka 2. Ustava kojima se jamči jednakost svih pred zakonom te ustavno pravo na pravično suđe­nje iz članka 29. Ustava.

8.  Slijedom navedenog, Sud je, teme­ljem odredbi članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučio kao u izreci.

Broj: U-III-457/2000
Zagreb, 13. prosinca 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.