USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, sastav­ljenom od suca Velimira Belajeca, kao predsjednika Vijeća te sudaca Marijana Hra­njskog, Ivana Mrko­njića, Jasne Omejec i Vice Vukojevića, kao članova Vijeća, u postupku vođenom u povodu ustavnih tužbi Z. b. d.d. iz Z., koju zastupa I. C., odvjetnik iz  Z., na sjednici Vijeća održanoj dana 13. prosinca 2000. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

Ustavna tužba od 23. svib­nja 2000. godine se usvaja.

Ukidaju se rješe­nja:

– Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-2251/00-3 od 16. svib­nja 2000. godine i

– Trgovačkog suda u Z., broj: I-40/1996 od 11. siječ­nja 2000. godine.

Predmet se vraća Trgovačkom sudu u Z. na ponovni postupak.

i

RJEŠENJE

1. Ustavna tužba od 6. ožujka 2000. godine se odbacuje.

2. Rješe­nje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-309/2000 od 23. svib­nja 2000. godine, o privremenoj obustavi ovrhe rješe­nja Trgovačkog suda u Z., broj: I-40/1996 od 11. siječ­nja 2000. godine, stav­lja se izvan snage.

Obrazlože­nje

1. Ustavnom tužbom od 6. ožujka 2000. godine (U-III-309/2000) označena podnosite­ljica osporila je rješe­nje Trgovačkog suda u Z., broj: I-40/1996 od 11. siječ­nja 2000. godine, kojim je određen nastavak provedbe izvrše­nja na teme­lju rješe­nja istog suda i oznake od 26. siječ­nja 1996. godine. Osporenim rješe­njem naložen je ZAP-u Z. prijenos sa žiroračuna podnosite­ljice ustavne tužbe na žiroračun R. d.o.o. K. iznosa od 263.007.597,48 kn sa  zakonskom zateznom kamatom od 25. studenoga 1999. godine do isplate, uz određiva­nje blokade u slučaju da na žiroračunu podnosite­ljice nema sredstava.

Navedena ustavna tužba podnesena je na teme­lju odredbe stavka 4. članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99, nastavno: Ustavni zakon) budući da je osporeno rješe­nje, u tom trenutku, bilo u žalbenom postupku kod Visokog trgovačkog suda u Z., a podnosite­ljica je, tvrdeći da se osporenim rješe­njem grubo vrijeđaju ­njezina ustavna prava i slobode te da bi nepokreta­njem postupka za ­nju mogle nastupiti teške i nepoprav­ljive pos­ljedice, predložila Sudu pokreta­nje postupka po ustavnoj tužbi iako nije iscrp­ljen pravni put.

2. Ista je podnosite­ljica ustavnom tužbom od 23. svib­nja 2000. godine (U-III-766/2000), uz opetovano osporava­nje navedenog prvostupa­njskog rješe­nja od 11. siječ­nja 2000. godine, osporila i, u međuvremenu doneseno rješe­nje Visokog trgovačkog suda od 16. svib­nja 2000. godine, broj: Pž-2251/00-3, kojim je podnosite­ljicina žalba odbijena kao neosnovana, a rješe­nje od 11. siječ­nja 2000. godine o nastavku izvrše­nja potvrđeno.

Budući da je donoše­njem drugostupa­njskog rješe­nja iscrp­ljen pravni put u ovoj stvari, to je ova ustavna tužba dopuštena i pravodobna.

3. U obje ustavne tužbe stav­ljen je i prijedlog za odgodu ovrhe, na teme­lju odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, s obrazlože­njem da bi ovrha na teme­lju osporenih rješe­nja pro­uzročila štetu koja bi se teško mogla popraviti te da odgoda nije protivna javnom interesu niti bi drugom nanijela veću štetu.

4. U ustavnim tužbama podnosite­ljica ističe da su osporenim rješe­njima povrijeđene odredbe članaka 3., 14. stavka 2., 18., 29., 48. stavka 1. i 115. stavka 3. Ustava, a time i ­njezina ustavna prava.

Razlozi ustavnih tužbi, kojima podnosite­ljica opširno obrazlaže istaknute povrede, mogu se sažeti u teme­ljne tvrd­nje prema kojima u postupku donoše­nja osporenih rješe­nja kao i u razlozima istih, nije rasprav­ljano, odlučeno te nisu dani razlozi za bitne (po podnosite­ljici istaknute) prigovore: nedostatak aktivne le­gitima­cije; da izvršna isprava (pravomoćna presuda) i osporeno rješe­nje o izvrše­nju ne sadrže nalog za revalorizaciju bilo glavnog duga, bilo zateznih kamata; da se mije­nja uobičajena metoda i praksa obračuna zateznih kamata, a bez ikakvih argumenata; da, unatoč oprečnosti između stajališta ZAP-a i jednih sudskih vještaka te drugih sudskih vještaka, sud te razlike i oprečnosti ne razjaš­njava niti se o ­njima izjaš­njava u osporenoj rješidbi. Posebice podnosite­ljica ukazuje na propust sudova u primjeni članaka 16. i 38. Zakona o izvršnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91 i 91/92, nastavno: ZIP), koji zakon se primje­njuje u konkretnom predmetu, a na teme­lju odredbe članka 309. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 57/96 i 29/99).

Podnosite­ljica zak­ljučuje da je ovakvim postupa­njem sudova i osporenim rješe­njima došlo do navedenih povreda ustavnih prava te predlaže ukida­nje osporenih rješe­nja i vraća­nje predmeta prvostupa­njskom sudu na ponovni postupak.

5. Tijekom ustavnosudskog postupka, na teme­lju članka 65. alineje 3. Ustavnog zakona, pribavljeni su spisi predmeta, te je u iste izvršen uvid, dok se na teme­lju alineje 2. navedene odredbe primjerci ustavnih tužbi dostav­ljeni na izjaš­nje­nje drugoj stranci u sudskom postupku, budući da nije upitno da se radi o zainteresiranoj osobi, te su izjaš­nje­nja i ­njihove dopune razmotreni tijekom obrade predmeta.

Ustavna tužba od 23. svib­nja 2000. godine (U-III-766/2000) je osnovana.

Ustavna tužba od 6. ožujka 2000. godine (U-III-309/2000) nije dopuštena.

I. Ustavna tužba od 23. svib­nja 2000. godine
(U-III-766/2000)

I/1. Polazeći od odredbe članka 67., a u svezi s člankom 59. stavkom 1. Ustavnog zakona, odlučujući o ovoj ustavnoj tužbi, Sud je prvotno ispitao jesu li u ustavnoj tužbi istaknute povrede prava koja se štite u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

Sud je ispitao osporena rješe­nja u svezi s:

– načelom jednakosti iz stavka 2. članka 14. Ustava u užem smislu, kroz jednakost subjekata u pravnom odnosu, odnosno, stranaka u postupku,

– ustavnim jamstvom prava na žalbu iz članka 18. stavka 1. Ustava i to kroz ispitiva­nje ispu­nje­nja uvjeta za učinkovito ostvare­nje tog prava,

– ustavnim jamstvom na pravično odlučiva­nje o pravima i obvezama, ili o sum­nji ili o optužbi zbog kaž­njivog djela iz stavka 1. članka 29. Ustava, jer se odnosi ne samo na kazneni postupak, već na sve pravno re­gulirane postupke koji se vode pred nadležnim sudovima,

te je takvim ispitiva­njem utvrdio da se navedene istaknute povrede ustavnih odredaba odnose na ustavna prava koja su pred­met ustavnosudske zaštite.

Nakon takvog utvrđe­nja, Sud je ispitao jesu li ustavna prava povrijeđena te je utvrdio da je, u svezi s osporenim rješe­njima i postupcima u kojima su donesena kao i u odlučiva­nju o pravima i obvezama podnosite­ljice, došlo do ustavno nedopuštenog zadira­nja u slobode i prava podnosite­ljice.

I/2. Analizirajući i ocje­njujući razloge osporava­nja navedene od podnosite­ljice, kao i navode istaknute u izjaš­nje­njima druge strane u postupku, a sve u svezi s istaknutim ustavnim i mjerodavnim zakonskim odredbama, prosudbu o tome postoje li postupovne i materijalnopravne povrede Sud je uteme­ljio na bitnim svojstvima predmetnog spora: da se radi samo o ovršnom postupku, pita­nje cesije jest pita­nje koje se može prosuđivati kroz odredbe ovršnog zakonodavstva kao i pita­nja postupovnih povreda, koja se također imaju prosuđivati sa stajališta ovršnog postupka budući da je parnični postupak pravomoćno završen.

I/3. Trgovački sud u Z. provodi ovrhu pravomoćne presude tog suda broj: P-15652/92 od 7. lip­nja 1995. godine (Pž-3060/95 od 31. listopada 1995.).

Osnovno rješe­nje o izvrše­nju donijeto je dana 26. siječ­nja 1996. godine, a osporeno prvostupa­njsko rješe­nje određuje nastavak provedbe tog rješe­nja s naprijed navedenim nalogom o prijenosu sredstava.

Obrazlože­nje rješe­nja o nastavku izvrše­nja sadrži: identifikaciju prijedloga vjerovnika, navod da je vjerovnik upisan u sudski re­gistar te se ne može govoriti o nepostojećoj osobi, a zatim slijedi rekapitulacija rad­nji suda u svezi s radom vještaka – oznaka rješe­nja kojim je određeno vještače­nje, kratki sadržaj upute dane vještaku, iznos duga utvrđen od strane vještaka, navod da je duž­nik prigovorio nalazu i miš­lje­nju te je dan sadržaj očitova­nja vješ­ta­ka na prigovor »… da su pored ZOO-a i ostali zakonski pro­pisi uređivali način obračuna međusobnih potraživa­nja i dugova­nja, visinu stope kamate, način obračuna i slično u skladu s kojima je vještak izvršio izračun«, nakon če­ga slijedi konačni zak­ljučak suda da u cijelosti prihvaća nalaz vještaka budući da je isti sači­njen po pravilima struke, a uslijed če­ga da je i riješio kao u osporenom rješe­nju.

Sud je dao prethodnu rekapitulaciju lapidarnih razloga sadržanih u obrazlože­nju osporenog prvostupa­njskog rješe­nja da bi pojasnio s­ljedeće: Ustavni sud nije žalbeni sud koji prosuđuje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili či­njenično sta­nje te jesu li pravilno primijenili materijalno i postupovno pravo niti pak ocje­njuje izvedene dokaze. U granicama svoje nadležnosti, Ustavni sud prosuđuje jesu li u sudskom postupku te pri donoše­nju odluke bila poštivana ustavna prava. U ovom konkretnom slučaju to znači da je Sud ispitao je li prvostupa­njski sud prema jednoj stranci u postupku postupao na način koji je ne postavlja u neravnopravan položaj prema drugoj stranci, kao i je li konkretno dužniku omogućen pošten dokazni postupak (istopravni položaj u dokaznom postupku).

Polazeći od ustavnog određe­nja o samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti iz koje­g proizlazi podvrgnutost sudaca samo Ustavu i zakonu, neupitno je pravo suda da u tumače­nju i primjeni zakona zastupa svoje pravno stajalište i na ­njemu zasniva svoje odluke.

Međutim, prvostupa­njski sud, tijekom postupka te donoseći odluku i dajući razloge za istu, nije poštovao načelo kontradiktornosti te se nije jasno i argumentirano opredijelio o navodima jedne stranke, koji su od bitnog znače­nja za odlučiva­nje u postupku (pita­nje cesije), nije dao svoje tumače­nje i razloge za primjenu zakona, odnosno na kojim zakonskim odredbama teme­lji donijetu odluku te je, bez ocjene i argumenata (»nalaz vještaka je sači­njen po pravilima struke«), prihvatio nalaz vještaka i na ­njemu uteme­ljio odluku.

Navedenim ispitiva­njem utvrđeno je da takvim postupa­njem nisu poštivana teme­ljna postupovna prava čime je jedna stranka u postupku stav­ljena u neravnopravan položaj prema drugoj stranci. Uslijed takvih propusta povrijeđeno je načelo jednakosti iz stavka 2. članka 14. Ustava kao ustavno pravo, kao i ustavno pravo svakoga na pravično odlučiva­nje o ­nje­govim pravima i obvezama (članak 29. Ustava).

I/4. Unatoč navedenih propusta od strane prvostupa­njskog suda, sud drugog stup­nja nije stranci pružio učinkovitu zaštitu.

Naime, drugostupa­njski sud u razlozima svog rješe­nja poku­šava nadomjestiti propuste prvostupa­njskog suda te sam daje stajališta i pravni teme­lj koji bi trebali obrazložiti odluku prvo­stupa­njskog suda.

Osim toga, daje svoje razloge i tumače­nja i či­njenica i dokaza iz prvostupa­njskog postupka, iako o ­njima prvostupa­njski sud nije dao nikakve razloge u svom rješe­nju. Prešavši, takvim postupa­njem, svoje ovlasti kao žalbeni sud, sud drugog stup­nja je istodobno, razlozima svoje (drugostupa­njske – žalbene) odluke, onemogućio jednu stranku u postupku u ispu­nje­nju prava na učinkovitu žalbu te je, također, povrijedio i pravo na jednakost stranaka te pravo na pravično odlučiva­nje o ­nje­govim pravima i obvezama (članak 14. stavak 2., članak 18. stavak 1. i članak 29. Ustava).

I/5. U odnosu na tvrd­nju podnosite­ljice da joj je osporenim rješe­njima povrijeđeno ustavno pravo iz članka 48. stavka 1., kojim se jamči pravo vlasništva, cijeneći predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku, a imajući u vidu i sadržaj te ustavne odredbe, rješidbama, u povodu kojih je ustavna tužba podnesena, nije ni moglo biti podnosite­ljici povrijeđeno ustavno pravo koje proizlazi iz te ustavne odredbe.

Konačno, u svezi s istaknutim povredama odredbama članka 3. i stavka 3. članka 115. Ustava, ističe se da u tim odredbama Ustav utvrđuje najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te ih proklamira u teme­ljnim odredbama i propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast, dakle, ne utvrđuje slobode i prava čovjeka i građanina (ustavna prava) te povreda tih odredaba nije predmetom zaštite koju Ustavni sud pruža u povodu ustavne tužbe.

I/6. Uslijed navedenih (točke I/3 i I/4 obrazlože­nja) i postupovnih i materijalnopravnih povreda, koje predstav­ljaju i povredu ustavnih prava iz članka 14. stavka 2., članka 18. stavka 1. i članka 29. stavka 1. Ustava, Sud je osporena rješe­nja ukinuo te na teme­lju odredbe članka 72. u svezi s člankom 73. Ustavnog zakona, odlučio kao u izreci odluke.

I/7. Razmatra­nju prijedloga za odgodu ovrhe, stav­ljenog u ovoj ustavnoj tužbi, nema mjesta iz dva razloga: donesena je odluka o ustavnoj tužbi, a o odgodi ovrhe Sud je odlučio u postupku po ustavnoj tužbi od 6. ožujka 2000. godine.

II. Ustavna tužba od 6. ožujka 2000. godine
(U-III-309/2000)

II/1. Ustavna tužba podnesena je na teme­lju odredbe stavka 4. članka 59. Ustavnog zakona s prijedlogom Sudu za pokreta­nje postupka po ustavnoj tužbi, iako nije iscrp­ljen pravni put.

Nakon podnoše­nja ustavne tužbe, a prije donoše­nja odluke Suda o istoj, dovršen je pravni put donoše­njem rješe­nja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-2251/00-3 od 16. svib­nja 2000. godine.

Na taj su način prestale postojati pretpostavke za odlučiva­nje Suda na teme­lju članka 59. stavka 4. Ustavnog zakona, a ispu­njene su pretpostavke iz članka 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.

Stoga je, na teme­lju članka 31. Ustavnog zakona riješeno kao pod točkom 1. izreke rješe­nja.

II/2. U ustavnoj tužbi je stav­ljen i prijedlog za odgodu ovrhe do donoše­nja odluke o ustavnoj tužbi (članak 63. stavak 2. Ustavnog zakona).

Prije podnoše­nja ustavne tužbe s navedenim prijedlogom, Trgovački sud u Z. je svojim rješe­njem, broj: I-40/96 od 3. ožujka 2000. godine, u potpunosti odgodio ovrhu po ustavnom tužbom osporenom rješe­nju te nije bilo pretpostavki za odlučiva­nje o stav­ljenom prijedlogu za odgodu.

Navedeno rješe­nje o odgodi preinačeno je rješe­njem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-2251/00-2 od 16. svib­nja 2000. godine, odbija­njem dužnika sa zahtjevom za odgodu.

Ustavni sud je rješe­njem, broj: U-III-309/2000 od 23. svib­nja 2000. godine privremeno obustavio ovrhu rješe­nja o nastavku ovrhe od 11. siječ­nja 2000. godine.

Budući da je odlukom o ustavnoj tužbi, od 23. svib­nja 2000. godine, Sud ukinuo prvostupa­njsko rješe­nje Trgovačkog suda u Z. od 11. siječ­nja 2000. godine, prestala je postojati pretpostavka iz članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona te je rješe­nje Suda o privremenoj obustavi ovrhe stav­ljeno izvan snage, a kao pod točkom 2. izreke rješe­nja.

Broj: U-III-309/2000
       U-III-766/2000
Zagreb, 13. prosinca 2000.

     USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.