USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

601

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu dopredsjednik Suda Petar Klarić, kao predsjednik Vijeća te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Emilija Rajić i Milan Vuković, kao članovi Vijeća,  u povodu ustavne tužbe P. Đ. iz S., zastupane po S. P.-L., odvjetniku iz S., na sjednici Vijeća održanoj dana 5. trav­nja 2001. godine, jednoglasno je donio s­ljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te  se ukidaju:

– rješe­nje Županijskog suda u S., broj Gž-253/98 od 27. ve­ljače 1998.

– rješe­nje Općinskog suda u S., broj: O-537/85 od 12. siječ­nja 1998.

– rješe­nje o nas­ljeđiva­nju Općinskog suda u S., broj: O-537/85 od 6. ve­ljače 1986.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u S. na ponovno postupa­nje. 

Obrazlože­nje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba je podnesena u povodu rješe­nja Županijskog suda u S., broj: Gž: 253/98 od 27. ve­ljače 1998., kojim je odbijena žalba podnosite­ljice izjav­ljena protiv rješe­nja Općinskog suda u S., broj: O-537/85 od 12. siječ­nja 1998.

Tim je rješe­njem odbačena kao nedopuštena ­njezina žalba izjav­ljena protiv rješe­nja o nas­ljeđiva­nju istog suda, broj: O-537/85 od 6. ve­ljače 1986.

Naime, u povodu žalbe podnosite­ljice protiv navedenog rješe­nja o nas­ljeđiva­nju, sud prvog stup­nja je utvrdio, teme­ljem zapisnika s ostavinske rasprave održane dana 21. siječ­nja 1986., da se podnosite­ljica, kao i ostali sunas­ljednici, odrekla nas­ljedstva i priznala pravova­ljanom oporuku ostavite­lja, prema kojoj svu ostavinu nas­ljeđuje supruga ostavite­lja, te da su se svi nas­ljednici odrekli prava na žalbu, čime je rješe­nje o nas­ljeđiva­nju s istim danom postalo pravomoćno. Stoga je podnesenu žalbu taj sud odbacio kao nedopuštenu.

U povodu žalbe podnosite­ljice protiv rješe­nja o odbačaju žalbe, sud drugog stup­nja potvrdio je stajalište prvostupa­njskog suda, pozivajući se na odredbe članka 173. Zakona o nas­ljeđiva­nju (»Narodne novine«, br 53/91, nastavno: ZN), koje upućuju na odgovarajuću primjenu pravila parničnog postupka u ostavinskim stvarima, te na odredbe članka 349. stavka 1., članka 358. stavka 3. i članka 381. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91, 91/92 i 112/99, nastavno: ZPP).

Prema stajalištu tog suda, izjava podnosite­ljice o odrica­nju od prava na žalbu data je u procesnom smislu na va­ljan način i stoga je žalba nedopuštena. Rješe­njem od 6. ve­ljače 1986., navodi se u obrazlože­nju rješe­nja, samo je preneseno u propisanoj formi ono što čini sadržaj zapisnika ostavinske rasprave od 21. siječ­nja 1986. i što je nas­ljednicima bilo poznato u času odrica­nja od prava na žalbu pa je rješe­nje o nas­ljeđiva­nju, stoga, isk­ljučivo deklaratorne naravi. Što se tiče dostave otpravka rješe­nja o nas­ljeđiva­nju podnosite­ljici ustavne tužbe, u rješe­nju suda drugog stup­nja se napomi­nje da u spisu nema dokaza da joj je taj otpravak dostav­ljen, ali da je evidentno kako je poslan i kako je iz spisa jedna od povratnica, ne zna  se čija, otrgnuta.

2. U ustavnoj tužbi podnosite­ljica ukazuje na povrede odredaba članka 18. (jamstvo prava na žalbu protiv pojedinačnih prvostupa­njskih pravnih akata, iznimno isk­ljuče­nje prava na žalbu zakonom, uz osigura­nje druge pravne zaštite), članka 48. (jamstvo prava vlasništva i prava nas­ljeđiva­nja) i članka 115. Ustava Republike Hrvatske (prema Ustavu Republike Hrvatske – pročišćeni tekst – »Narodne novine« br. 124/00 – članak 118. – Sudbenu vlast obav­ljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi sude na teme­lju Ustava i zakona.)

Smatra da su navedene povrede ustavnih odredaba poči­njene brojnim procesnim povredama u postupku pred prvostupa­njskim i drugostupa­njskim sudom, a kao teme­ljni razlog zbog koje­g je žalba bila izjav­ljena navodi da je u zapisnik s ostavinske rasprave naknadno dopisana, pored imovine koja nesporno čini ostavinu ostavite­lja, i neka druga sporna imovina.

Podnosite­ljica ističe da je prema Zakonu o parničnom postupku, koji se primje­njuje i u ostavinskim stvarima, va­ljano od­ri­ca­nje od prava na žalbu moguće tek od časa objave presude (rješe­nja), a ako objave nije  bilo, onda od časa dostave otpravka odlu­ke. U konkretnom slučaju, tvrdi da objave nije  bilo, a otpravak rješe­nja da joj nije dostav­ljen i da u spisu predmeta odgovarajuća povratnica ne postoji. U svezi s tim poziva se i na primjere iz prakse bivše­g Okružnog suda u Zagrebu (Gž-883/77 od 22. ožujka 1977.) i Vrhovnog suda Slovenije (Gž-130/57 od 11. svib­nja 1957.).

Da­lj­nja procesna povreda, prema stajalištu podnosite­ljice (a što je isticala i u obje žalbe, ali se sudovi nisu o tome očitovali), sastoji se u tome što je predmetnu ostavinsku raspravu proveo, odnosno nas­ljedničke izjave o odrica­nju od nas­ljedstva primio sudački pripravnik, a ne sudac, koji je prema Zakonu o nas­ljeđiva­nju jedini ovlašten primiti tu vrstu izjave, dok izjavu o ustupa­nju nas­ljedstva može primiti i sudski službenik.

Zbog navedenog predlaže da ovaj Sud ukine sve odluke donesene u predmetnom postupku, uk­ljučujući i rješe­nje o nas­ljeđiva­nju od 6. ve­ljače 1986.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Na teme­lju analize spisa predmeta, osporavanih odluka, odredaba mjerodavnih zakona, te navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio s­ljedeće:

Iz zapisnika s ostavinske rasprave provedene pred Općinskim sudom u S. dana 21. siječ­nja 1996. razvidno je da je tu raspravu pro­veo i nas­ljedničke izjave o odrica­nju od nas­ljedstva uzeo na zapisnik sudački pripravnik.

Prema članku 179. ZN, tu vrstu nas­ljedničke izjave ovlašten je uzeti samo sudac sa zapisničarom.

Nepravilan sastav suda podnosite­ljica ustavne tužbe je isticala u obje podnesene žalbe, ali se sudovi na taj prigovor nisu osvrtali.

Prema članku 381. ZPP-a, u postupku po žalbi protiv rješe­nja na odgovarajući se način primje­njuju odredbe koje vrijede za žalbu protiv presude.

Člankom 335. ZPP-a omogućeno je sudu da odgodi donoše­nje presude (rješe­nja) za osam dana od dana zak­ljuče­nja rasprave, time da se tada presuda (rješe­nje) ne objav­ljuje, već se prijepis dostav­lja strankama. Ako se presuda (rješe­nje) objav­ljuje (čl. 336. ZPP-a), tada predsjednik vijeća (sudac) javno čita izreku i ukratko priopćava razloge.

U konkretnom slučaju, objave spornog rješe­nja o nas­ljeđiva­nju, u smislu naznačenih odredaba ZPP-a, nije bilo pa nije bilo mjesta odrica­nju od prava na žalbu. Ovo stoga što je, prema članku 349. ZPP-a, odrica­nje od prava na žalbu moguće od časa objave presude (rješe­nja), odnosno, kada odluka nije objav­ljena, od časa dostave prijepisa odluke stranci.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da nema dokaza o dostavi otpravka rješe­nja o nas­ljeđiva­nju za podnosite­ljicu ustavne tužbe.

4. Postupa­nje suda u nepravilnom sastavu predstav­lja apsolutno bitnu povredu postupovnih odredaba, prema članku 354. stav­ku 2. točki 1. ZPP-a (koji se prema članku 173. ZN na odgovarajući način primje­njuje u ostavinskim stvarima), a na koje povrede žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. stavak 2. ZPP-a).

Kako je već rečeno, objave rješe­nja o nas­ljeđiva­nju, u smislu ZPP-a, nije u konkretnom slučaju bilo. Međutim, u svezi s navodima iz obrazlože­nja drugostupa­njske odluke – da je tim rješe­njem samo deklarirano u propisanoj formi ono što čini sadržaj zapisnika s ostavinske rasprave i što je strankama bilo poznato, potrebno je napomenuti s­ljedeće:

Na predmetnoj ostavinskoj raspravi objav­ljena je oporuka ostavite­lja, čiji izvornik prileži spisu predmeta, i kojom je ostavi-te­lj, nedvojbeno, raspolagao određenom imovinom oko koje postoji spor. Ta je oporuka nas­ljednicima u cijelosti pročitana (pa utoliko nije relevantno, mada nije i ispravno, ako je sadržaj oporuke dijelom unesen u zapisnik naknadno). Međutim, či­njenica da je na taj način sadržaj oporuke ostavite­lja nas­ljednicima bio poznat, kao i či­njenica da takvu oporuku nisu na samoj raspravi ničim osporavali (ne ulazeći u razloge ­njihove pasivnosti), ne čine izjavu o odrica­nju od prava na žalbu pravova­ljanom. Ovo stoga što objava oporuke i unoše­nje ­njezinog sadržaja u zapisnik koje­g stranke potpisuju ne predstav­lja ekvivalent objavi rješe­nja, odnosno dostavi rješe­nja strankama, u smislu naprijed spomenutih odredaba ZPP-a.

Nada­lje, ukazuje se dvojbenom tvrd­nja suda drugog stup­nja da je dostava rješe­nja o nas­ljeđiva­nju podnosite­ljici ustavne tužbe uredno izvršena, ali da je povratnica naknadno iz spisa »otrgnuta«. Očigledno je, naime, da su zbog nepostoja­nja dokaza o dostavi sudovi morali uzeti ­njezinu žalbu kao pravodobnu, unatoč tome što je podnesena u listopadu 1996., više od deset godina nakon donoše­nja rješe­nja o nas­ljeđiva­nju.

5. Iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju sudovi zauzeli stajalište o nedopuštenosti žalbe podnosite­ljice ustavne tužbe, a da za to nisu bile ispu­njene zakonom propisane pretpostavke.

Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio da je došlo do povrede podnosite­ljičinog Ustavom zajamčenog prava na žalbu.

6. Podnesenom ustavnom tužbom ukazuje se i na povredu odredaba članka 48. Ustava Republike Hrvatske i to, kako proizlazi, i s aspekta zaštite prava vlasništva i s aspekta zaštite prava nas­ljeđiva­nja.

Ustavno jamstvo prava vlasništva, međutim, ne odnosi se na slučaj kada zadira­nje u vlasništvo ne potiče od upravnih vlasti, već od drugih pravnih subjekata (fizičkih i pravnih osoba). U tom se slučaju, u pravilu, radi o imovinskim sporovima privatnog prava za koje je predviđena sudska (eventualno i neka druga) pravna zaštita.

Ocjena je ovog Suda da do povrede ustavnog prava na nas­lje­điva­nje, u konkretnom slučaju, nije niti je moglo doći. Naime, ka­ko se radi o oporučnom nas­ljeđiva­nju, u kojem podnosite­ljica iz dijela nesporne ostavinske imovine ne traži ništa (dok za spornu imovinu obuhvaćenu oporukom i tako smatra da je ­njezino vlas­ništvo, a ne ostavina), očito je da ona iz ostavine ne nas­ljeđuje ništa i da je s time suglasna. Stoga niti ­njezino pravo na nas­ljeđiva­nje ne može biti povrijeđeno.

7. Glede tužbom istaknute povrede odredaba članka 115. (118.) Ustava, potrebno je napomenuti da se radi o odredbama koje uređuju ustroj i načela na kojima se teme­lji funkcionira­nje sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Te su odredbe, stoga, upućene sudbenoj vlasti, a ne građanima neposredno te iz ­njih ne proizlazi nikakvo (subjektivno) pravo na strani građana koje bi pružalo relevantan teme­lj za podnoše­nje ustavne tužbe.

8. Slijedom izloženog, a na teme­lju odredaba članka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), donesena je odluka kao u izreci.

Broj: U-III-464/1998
Zagreb, 5. trav­nja 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.