Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-636/1998, od 5. travnja 2001. godine

NN 34/2001 (13.4.2001.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-636/1998, od 5. travnja 2001. godine

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 

602

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu dopredsjednik Suda Petar Klarić, kao predsjednik Vijeća te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Emilija Rajić i Milan Vuković, kao članovi Vijeća, odlučujući po­vodom ustavne tužbe B. G. iz S., koje­ga zastupaju E. K. – B. i M. B.-P., odvjetnice iz S., na sjednici Vijeća održanoj dana 5. trav­nja 2001. godine donio je jednoglasno s­ljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2376/1996 od 15. listopada 1997. godine.

– rješe­nje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osi­gu­ra­nja radnika Hrvatske, Centralne službe u Z., klasa: 140-02/95-01/Ž-336819, urbroj: UP/II-341-99-03/1-95-1003 od 7. ožujka 1996.,

– rješe­nje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osi­gura­nja radnika Hrvatske, Područne službe u S., klasa: UP/I-140-02/95-02/03401669743, urbroj: 341-18-03/1-95-001225 od 13. listopada 1995. godine.

II. Predmet se vraća nadležnom prvostupa­njskom tijelu na ponovni postupak.

Obrazlože­nje

1. B. G. iz S., koje­ga zastupaju E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnice iz S., podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2376/1996 od 15. listopada 1997. godine, kojom je odbijena ­nje­gova tužba izjav­ljena protiv rješe­nja tadaš­nje­g Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Centralne službe u Z., klasa: 140-02/95-01/Ž-336819, urbroj: UP/II-341-99-03/1-95-1003 od 7. ožujka 1996. godine.

Tim rješe­njem je odbijena žalba podnosite­lja izjav­ljena protiv rješe­nja tadaš­nje­g Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Područne službe u S., klasa: UP/I-140-02/95-02/03401669743, urbroj: 341-18-03/1-95-001225, ko-j­im je rješe­njem podnosite­lju priznato, počevši od 7. trav­nja 1995. godine, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosu od 331,14 kn mjesečno.

2. U ustavnoj tužbi podnosite­lj navodi da su osporenom presudom te navedenim rješe­njima upravnih tijela povrijeđene odred­be iz članaka 3., 5., 14. stavka 2., 56. stavka 1. i 118. stavka 3. Ustava.

Obrazlažući svoje navode o povredi navedenih odredaba Ustava, podnosite­lj ističe da je u svojoj tužbi Upravnom sudu te u žalbi naveo da je na poziv Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske napustio bivšu JNA, a gdje je bio u činu kapetana fre­gate te se 13. listopada 1991. javio prvo Ministarstvu unutar­njih poslova, Policijskoj postaji S., a potom i u Ministarstvo obrane i stavio se na raspolaga­nje Hrvatskoj vojsci, te je od 1. kolovoza 1991. bio na bolova­nju i nije se htio vratiti s bolova­nja u bivšu JNA iako su ga pozivali, te je zbog toga i suđen u odsutnosti.

Ističe da u takvoj situaciji nije mogao niti imao od koga tražiti podatke o visini svojih prima­nja do 13. listopada 1991. godine. Da ih je čak i uspio nabaviti, oni opet za upravna tijela i Upravni sud ne bi mogli biti od značaja jer bi bili izdani od strane neprijate­ljske vojske i tada nepriznate države. Navodi da Upravni sud upravo us­traje na toj či­njenici tvrdeći da je podnosite­lj bio dužan, sukladno odredbi članka 171. Zakona o općem upravnom postupku, od nadležnog državnog tijela (to bi u konkretnom slučaju trebalo biti vojno tijelo Savezne Republike Jugoslavije) pribaviti podatke o visini plaće koju je ostvario dok je bio u bivšoj JNA.

Podnosite­lj smatra, budući da takve podatke nije mogao pribaviti, da su  upravna tijela u postupku određiva­nja mirovinske os­novi­ce, a na teme­lju podataka koje je podnosite­lj dao i koje je imao o plaćama prim­ljenim za neke mjesece u razdob­lju od 1989. do 1991. godine, te potvrda o bolova­nju i teme­ljem podataka kojima raspolaže za ovu kate­goriju osiguranika bila dužna, sukladno Za­konu o općem upravnom postupku, izvršiti rekonstrukciju naj­bli­že moguće plaće i tako utvrđenu plaću uzeti za utvrđiva­nje mi­rovinske osnovice.

Umjesto toga, kao osnova za utvrđiva­nje mirovinske osnovice uzeta je naknada koju je podnosite­lj primao kao nezaposlena osoba od Hrvatskog zavoda za zapoš­ljava­nje. Podnosite­lj je bio prijav­ljen od 18. listopada 1991. kod Hrvatskog zavoda za zapoš­ljava­nje te je primao novčanu naknadu kao nezaposlena osoba do 31. siječ­nja 1992. godine, a poslije toga je sam plaćao doprinos za pro­duženo osigura­nje. Ističe da je upravo to razdob­lje od samo tri godine, suprotno odredbi članka 35. Zakona o mirovinskom i invalidskom osigura­nju, uzeto kao osnovica za izračun mirovine i na taj način je doveden u situaciju da je diskriminiran u odnosu na sve druge građane čija se mirovinska osnovica utvrđuje prema plaćama ostvarenim za deset godina osigura­nja koje su za osiguranike najpovo­ljnije.

Podnosite­lj je podnio i dopunu ustavne tužbe dana 2. rujna 1999. godine uz koju je dostavio presliku uvjere­nja o ­nje­govim plaćama od 1. siječ­nja 1965. do 14. srp­nja 1991. godine, koje uvje­re­nje je uspio pribaviti tek 1999. godine te ga nije mogao upotrijebiti kao dokaz u upravnom postupku.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Tijekom ustavnosudskog postupka izvršen je uvid u spis prvostupa­njskog tijela.

Uvidom u navedeni spis te osporena rješe­nja i presudu, utvrđeno je da je podnosite­lju priznato, počevši od 7. trav­nja 1995. godine, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosu od 331,14 kuna mjesečno. Iz obračuna mirovinske osnovice, koji je priložen uz prvostupa­njsko rješe­nje, razvidno je da je mirovinska osnovica utvrđena od »... mjesečnih prosjeka osobnih dohodaka, osnovica osigura­nja i naknada koje je osiguranik ostvario u uzastopnih 3 godine osigura­nja, tj. u razdob­lju od 1992. do 1994. godine«.

Iz obrazlože­nja drugostupa­njskog rješe­nja proizlazi da je mirovinska osnovica podnosite­lju ustavne tužbe utvrđena od osnovica doprinosa koje je uplaćivao za produženo osigura­nje, u smislu članka 98. stavka 2. tada važeće­g Statuta Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske (»Narodne novine«, br. 31/83, 47/83, 53/85, 23/86, 52/86, 32/89, 48/89, 57/89, 58/90, 21/92 i 116/93).

Upravni sud Republike Hrvatske u obrazlože­nju osporene presude ocje­njuje da je u postupku, koji je prethodio donoše­nju osporenog rješe­nja, či­njenično sta­nje pravilno i potpuno utvrđeno te da su pravilno primije­njene odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osigura­nju (»Narodne novine«, br. 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93 i 44/94), odredbe Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja (»Narodne novine«, br. 53/91) te odredbe Statuta Fonda koje se odnose na utvrđiva­nje mirovinskog staža, izračun mirovinske osnovice te valorizacije plaća iz prošlih godina prema kojima se utvrđuje mirovina.

Upravni sud je, također, u cijelosti prihvatio stajalište tuženog tijela, izloženo u obrazlože­nju drugostupa­njskog rješe­nja, da podnosite­lj nije pružio dokaze da mu se utvrdi nova mirovinska osnovica, a na osnovi podataka i to preslika podataka o plaći koju je primao za vrijeme dok je bio aktivna vojna osoba u bivšoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici jer da pojedinačni mjesečni izvještaji, koje je podnosite­lj priložio, nisu isprava u smislu članka 171. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine, br. 53/91 i 103/96).

4. Tijekom cijelog postupka je nesporno da je podnosite­lj podnio zahtjev za prizna­nje prava na prijevremenu starosnu mirovinu dana 8. rujna 1995. godine, te da je bio kapetan fre­gate u bivšoj JNA i da nije mogao tijekom upravnog postupka, iz razloga što je napustio bivšu JNA 1991. godine, pribaviti podatke o plaćama za razdob­lje od 1. siječ­nja 1965. do 14. srp­nja 1991. go­di­ne.

Dakle, u vrijeme podnoše­nja zahtjeva (8. rujna 1995.) te u vrijeme donoše­nja odluke o zahtjevu podnosite­lja za prizna­nje pra­va na prijevremenu starosnu mirovinu bio je na snazi Zakon o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA (»Narodne novine«, br. 96/93).

Kako je nesporno da je zahtjev za ostvariva­nje prava iz mirovinskog osigura­nja podnio pripadnik bivše JNA, nije vid­ljivo iz kojih razloga nisu ni upravna tijela, a niti Upravni sud Republike Hrvatske primijenili mjerodavni zakon.

Odredbom članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA određeno je da osoba, kojoj je na teritoriju Republike Hrvatske prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991., a do toga dana nije ostvarila prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja, može ta prava ostvariti ako ispu­njava uvjete za stjeca­nje prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja prema odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osigura­nju vojnih osiguranika (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91, 18/92 i 71/92) i uz uvjete:

– da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske,

– da se stavila na raspolaga­nje oružanim snagama Republike Hrvatske do 31. prosinca 1991.,

– da protiv ­nje nadležno tijelo državne vlasti nije pokrenulo postupak zbog poduzima­nja ili priprema­nja kaž­njivih djela ili pro­pu­štene činidbe u Glavi XIV., XV. i XVIII. Osnovnog krivič­nog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 31/93 – pročišćeni tekst i 35/93), Glavi XIX. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 32/93 – pročišćeni tekst i 38/93) i Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 74/92).

Prema odredbi članka 6. stavka 2. navedenog Zakona, osobi iz članka 4. tog Zakona, koja nema dokaze prema kojima se može utvrditi mirovina, odredit će se mirovina u svoti utvrđenoj kao gra­nična svota najniže­g mirovinskog prima­nja za određiva­nje zaš­titnog dodatka po odredbama Zakona i opće­g akta Republičkog fonda radnika.

Navedenim propisima uređeni su način i uvjeti za određiva­nje mirovine pripadnicima bivše JNA i u slučajevima kada nemaju dokaze prema kojima se može utvrditi visina mirovine.

Kako Zakon o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalid­skog osigura­nja pripadnika bivše JNA, a koji je bio  na snazi u vrijeme donoše­nja osporenih rješe­nja i presude Upravnog suda, u konkretnom slučaju nije primije­njen, Ustavni sud utvrđuje da su podnosite­lju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava iz članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava.

5. Ustavna prava iz odredaba članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava očituju se u tome da se svakoj stranci jamči jednakost pred zakonom te pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama mjerodavni propis nije uopće primije­njen te je iz razloga koji nisu pravno prihvat­ljivi podnosite­lju uskraćeno pravo uteme­ljeno na mjerodavnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme donoše­nja osporenih odluka.

6. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ukazuje i na povredu odredaba članka 3. Ustava koja se odnosi na vladavinu prava. Navedenom odredbom Ustava, vladavina prava istaknuta je kao teme­ljno načelo pravnog poretka Republike Hrvatske. Navedena odredba sadrži teme­ljna načela državnog ustroja i kao takva nije usmjerena neposrednoj zaštiti ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina pa ne može biti povrijeđena pojedinačnim odlukama sudbene ili upravne vlasti, odnosno odlukama tijela koja imaju javne ovlasti.

7. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ističe i povredu načela ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava.

Iz odredaba članka 5. Ustava, od kojih stavak 1. nije upućen neposredno građanima, a stavkom 2. se uređuje obveza poštiva­nja načela ustavnosti i zakonitosti, ne može se izvesti nikakvo ustavno pravo pojedinca niti se na njoj može neposredno zasnovati ustavna tužba.

8. Glede članka 56. stavka 1. Ustava, na koju se odredbu podnosite­lj u ustavnoj tužbi poziva, va­lja istaći da se na toj odred­bi, također, ne može neposredno zasnovati ustavna tužba budući da se iz te odredbe ne može izvesti nikakvo ustavno pravo pojedinca jer je ­njome propisano da se zakonom i kolektivnim ugovorom uređuje pravo zaposlenih i članova njihovih obite­lji na socijalnu sigurnost i socijalno osigura­nje.

9. Što se tiče istaknute povrede članka 118. stavka 3. Ustava koji se odnosi na sudbenu vlast i propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast, va­lja istaći da navedene ustavne odredbe ne sadrže slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi (nastavno: subjektivno ustavno pravo). Stoga se iz te odred­be ne može izvesti zak­ljučak o postoja­nju subjektivnog ustavnog prava pojedinca, već tom odredbom ustavotvorac u ukupnosti članka 118. Ustava sudbenoj vlasti povjerava da samostano i neovisno brine o zakonitosti.

10. Slijedom iznijetog, na teme­lju odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-636/1998
Zagreb, 5. trav­nja 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić,  v. r.