602
Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučivanje o
ustavnim tužbama, u sastavu dopredsjednik Suda Petar Klarić, kao predsjednik
Vijeća te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Emilija Rajić i Milan Vuković, kao članovi
Vijeća, odlučujući povodom ustavne tužbe B. G. iz S., kojega zastupaju E. K.
– B. i M. B.-P., odvjetnice iz S., na sjednici Vijeća održanoj dana 5. travnja
2001. godine donio je jednoglasno sljedeću
I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2376/1996 od 15.
listopada 1997. godine.
– rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja
radnika Hrvatske, Centralne službe u Z., klasa: 140-02/95-01/Ž-336819, urbroj:
UP/II-341-99-03/1-95-1003 od 7. ožujka 1996.,
– rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja
radnika Hrvatske, Područne službe u S., klasa: UP/I-140-02/95-02/03401669743,
urbroj: 341-18-03/1-95-001225 od 13. listopada 1995. godine.
II. Predmet se vraća nadležnom prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. B. G. iz S., kojega zastupaju E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnice iz S.,
podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda
Republike Hrvatske, broj: Us-2376/1996 od 15. listopada 1997. godine, kojom je
odbijena njegova tužba izjavljena protiv rješenja tadašnjeg Republičkog
fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe
u Z., klasa: 140-02/95-01/Ž-336819, urbroj: UP/II-341-99-03/1-95-1003 od 7. ožujka
1996. godine.
Tim rješenjem je odbijena žalba
podnositelja izjavljena protiv rješenja tadašnjeg Republičkog fonda
mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u S.,
klasa: UP/I-140-02/95-02/03401669743, urbroj: 341-18-03/1-95-001225, ko-jim je
rješenjem podnositelju priznato, počevši od 7. travnja 1995. godine, pravo
na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosu od 331,14 kn mjesečno.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj
navodi da su osporenom presudom te navedenim rješenjima upravnih tijela
povrijeđene odredbe iz članaka 3., 5., 14. stavka 2., 56. stavka 1. i 118.
stavka 3. Ustava.
Obrazlažući svoje navode o
povredi navedenih odredaba Ustava, podnositelj ističe da je u svojoj tužbi
Upravnom sudu te u žalbi naveo da je na poziv Hrvatskoga sabora i Vlade
Republike Hrvatske napustio bivšu JNA, a gdje je bio u činu kapetana fregate
te se 13. listopada 1991. javio prvo Ministarstvu unutarnjih poslova,
Policijskoj postaji S., a potom i u Ministarstvo obrane i stavio se na
raspolaganje Hrvatskoj vojsci, te je od 1. kolovoza 1991. bio na bolovanju i
nije se htio vratiti s bolovanja u bivšu JNA iako su ga pozivali, te je zbog
toga i suđen u odsutnosti.
Ističe da u takvoj situaciji
nije mogao niti imao od koga tražiti podatke o visini svojih primanja do 13.
listopada 1991. godine. Da ih je čak i uspio nabaviti, oni opet za upravna
tijela i Upravni sud ne bi mogli biti od značaja jer bi bili izdani od strane
neprijateljske vojske i tada nepriznate države. Navodi da Upravni sud upravo
ustraje na toj činjenici tvrdeći da je podnositelj bio dužan, sukladno
odredbi članka 171. Zakona o općem upravnom postupku, od nadležnog državnog
tijela (to bi u konkretnom slučaju trebalo biti vojno tijelo Savezne Republike
Jugoslavije) pribaviti podatke o visini plaće koju je ostvario dok je bio u bivšoj
JNA.
Podnositelj smatra, budući
da takve podatke nije mogao pribaviti, da su
upravna tijela u postupku određivanja mirovinske osnovice, a na temelju
podataka koje je podnositelj dao i koje je imao o plaćama primljenim za neke
mjesece u razdoblju od 1989. do 1991. godine, te potvrda o bolovanju i temeljem
podataka kojima raspolaže za ovu kategoriju osiguranika bila dužna, sukladno
Zakonu o općem upravnom postupku, izvršiti rekonstrukciju najbliže moguće
plaće i tako utvrđenu plaću uzeti za utvrđivanje mirovinske osnovice.
Umjesto toga, kao osnova za
utvrđivanje mirovinske osnovice uzeta je naknada koju je podnositelj primao
kao nezaposlena osoba od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Podnositelj je
bio prijavljen od 18. listopada 1991. kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
te je primao novčanu naknadu kao nezaposlena osoba do 31. siječnja 1992.
godine, a poslije toga je sam plaćao doprinos za produženo osiguranje. Ističe
da je upravo to razdoblje od samo tri godine, suprotno odredbi članka 35.
Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, uzeto kao osnovica za izračun
mirovine i na taj način je doveden u situaciju da je diskriminiran u odnosu na
sve druge građane čija se mirovinska osnovica utvrđuje prema plaćama ostvarenim
za deset godina osiguranja koje su za osiguranike najpovoljnije.
Podnositelj je podnio i
dopunu ustavne tužbe dana 2. rujna 1999. godine uz koju je dostavio presliku
uvjerenja o njegovim plaćama od 1. siječnja 1965. do 14. srpnja 1991.
godine, koje uvjerenje je uspio pribaviti tek 1999. godine te ga nije mogao
upotrijebiti kao dokaz u upravnom postupku.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Tijekom ustavnosudskog
postupka izvršen je uvid u spis prvostupanjskog tijela.
Uvidom u navedeni spis te
osporena rješenja i presudu, utvrđeno je da je podnositelju priznato, počevši
od 7. travnja 1995. godine, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosu
od 331,14 kuna mjesečno. Iz obračuna mirovinske osnovice, koji je priložen uz
prvostupanjsko rješenje, razvidno je da je mirovinska osnovica utvrđena od
»... mjesečnih prosjeka osobnih dohodaka, osnovica osiguranja i naknada koje
je osiguranik ostvario u uzastopnih 3 godine osiguranja, tj. u razdoblju od
1992. do 1994. godine«.
Iz obrazloženja drugostupanjskog
rješenja proizlazi da je mirovinska osnovica podnositelju ustavne tužbe utvrđena
od osnovica doprinosa koje je uplaćivao za produženo osiguranje, u smislu članka
98. stavka 2. tada važećeg Statuta Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog
osiguranja radnika Hrvatske (»Narodne novine«, br. 31/83, 47/83, 53/85, 23/86,
52/86, 32/89, 48/89, 57/89, 58/90, 21/92 i 116/93).
Upravni sud Republike
Hrvatske u obrazloženju osporene presude ocjenjuje da je u postupku, koji je
prethodio donošenju osporenog rješenja, činjenično stanje pravilno i potpuno
utvrđeno te da su pravilno primijenjene odredbe Zakona o mirovinskom i
invalidskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 26/83, 5/86, 42/87, 34/89,
57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93 i 44/94), odredbe Zakona o osnovnim pravima iz
mirovinskog i invalidskog osiguranja (»Narodne novine«, br. 53/91) te odredbe
Statuta Fonda koje se odnose na utvrđivanje mirovinskog staža, izračun
mirovinske osnovice te valorizacije plaća iz prošlih godina prema kojima se
utvrđuje mirovina.
Upravni sud je, također, u
cijelosti prihvatio stajalište tuženog tijela, izloženo u obrazloženju
drugostupanjskog rješenja, da podnositelj nije pružio dokaze da mu se utvrdi
nova mirovinska osnovica, a na osnovi podataka i to preslika podataka o plaći
koju je primao za vrijeme dok je bio aktivna vojna osoba u bivšoj
Jugoslavenskoj ratnoj mornarici jer da pojedinačni mjesečni izvještaji, koje je
podnositelj priložio, nisu isprava u smislu članka 171. Zakona o općem
upravnom postupku (»Narodne novine, br. 53/91 i 103/96).
4. Tijekom cijelog postupka
je nesporno da je podnositelj podnio zahtjev za priznanje prava na
prijevremenu starosnu mirovinu dana 8. rujna 1995. godine, te da je bio kapetan
fregate u bivšoj JNA i da nije mogao tijekom upravnog postupka, iz razloga što
je napustio bivšu JNA 1991. godine, pribaviti podatke o plaćama za razdoblje
od 1. siječnja 1965. do 14. srpnja 1991. godine.
Dakle, u vrijeme podnošenja
zahtjeva (8. rujna 1995.) te u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu podnositelja
za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu bio je na snazi Zakon o
ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše
JNA (»Narodne novine«, br. 96/93).
Kako je nesporno da je
zahtjev za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja podnio pripadnik bivše
JNA, nije vidljivo iz kojih razloga nisu ni upravna tijela, a niti Upravni sud
Republike Hrvatske primijenili mjerodavni zakon.
Odredbom članka 4. Zakona o
ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše
JNA određeno je da osoba, kojoj je na teritoriju Republike Hrvatske prestalo
svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991., a do toga dana
nije ostvarila prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, može ta prava
ostvariti ako ispunjava uvjete za stjecanje prava iz mirovinskog i
invalidskog osiguranja prema odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom
osiguranju vojnih osiguranika (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91, 18/92 i
71/92) i uz uvjete:
– da ima prebivalište na
teritoriju Republike Hrvatske,
– da se stavila na raspolaganje
oružanim snagama Republike Hrvatske do 31. prosinca 1991.,
– da protiv nje nadležno
tijelo državne vlasti nije pokrenulo postupak zbog poduzimanja ili pripremanja
kažnjivih djela ili propuštene činidbe u Glavi XIV., XV. i XVIII. Osnovnog
krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 31/93 – pročišćeni
tekst i 35/93), Glavi XIX. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne
novine«, br. 32/93 – pročišćeni tekst i 38/93) i Zakona o kaznenim djelima podrivačke
i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne
cjelovitosti Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 74/92).
Prema odredbi članka 6.
stavka 2. navedenog Zakona, osobi iz članka 4. tog Zakona, koja nema dokaze
prema kojima se može utvrditi mirovina, odredit će se mirovina u svoti utvrđenoj
kao granična svota najnižeg mirovinskog primanja za određivanje zaštitnog
dodatka po odredbama Zakona i općeg akta Republičkog fonda radnika.
Navedenim propisima uređeni
su način i uvjeti za određivanje mirovine pripadnicima bivše JNA i u slučajevima
kada nemaju dokaze prema kojima se može utvrditi visina mirovine.
Kako Zakon o ostvarivanju
prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, a koji je
bio na snazi u vrijeme donošenja
osporenih rješenja i presude Upravnog suda, u konkretnom slučaju nije primijenjen,
Ustavni sud utvrđuje da su podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna
prava iz članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava.
5. Ustavna prava iz odredaba članaka
14. stavka 2. i 26. Ustava očituju se u tome da se svakoj stranci jamči
jednakost pred zakonom te pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja
imaju javne ovlasti. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama mjerodavni propis
nije uopće primijenjen te je iz razloga koji nisu pravno prihvatljivi
podnositelju uskraćeno pravo utemeljeno na mjerodavnom propisu koji je bio na
snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka.
6. Podnositelj u ustavnoj tužbi
ukazuje i na povredu odredaba članka 3. Ustava koja se odnosi na vladavinu
prava. Navedenom odredbom Ustava, vladavina prava istaknuta je kao temeljno načelo
pravnog poretka Republike Hrvatske. Navedena odredba sadrži temeljna načela državnog
ustroja i kao takva nije usmjerena neposrednoj zaštiti ustavnih prava i sloboda
čovjeka i građanina pa ne može biti povrijeđena pojedinačnim odlukama sudbene
ili upravne vlasti, odnosno odlukama tijela koja imaju javne ovlasti.
7. Podnositelj u ustavnoj tužbi
ističe i povredu načela ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava.
Iz odredaba članka 5. Ustava,
od kojih stavak 1. nije upućen neposredno građanima, a stavkom 2. se uređuje
obveza poštivanja načela ustavnosti i zakonitosti, ne može se izvesti nikakvo
ustavno pravo pojedinca niti se na njoj može neposredno zasnovati ustavna tužba.
8. Glede članka 56. stavka 1.
Ustava, na koju se odredbu podnositelj u ustavnoj tužbi poziva, valja istaći
da se na toj odredbi, također, ne može neposredno zasnovati ustavna tužba budući
da se iz te odredbe ne može izvesti nikakvo ustavno pravo pojedinca jer je njome
propisano da se zakonom i kolektivnim ugovorom uređuje pravo zaposlenih i članova
njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje.
9. Što se tiče istaknute
povrede članka 118. stavka 3. Ustava koji se odnosi na sudbenu vlast i
propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast, valja istaći da navedene
ustavne odredbe ne sadrže slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj
ili pravnoj osobi (nastavno: subjektivno ustavno pravo). Stoga se iz te odredbe
ne može izvesti zaključak o postojanju subjektivnog ustavnog prava pojedinca,
već tom odredbom ustavotvorac u ukupnosti članka 118. Ustava sudbenoj vlasti
povjerava da samostano i neovisno brine o zakonitosti.
10. Slijedom iznijetog, na
temelju odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), odlučeno je kao u izreci.
Broj: U-III-636/1998
Zagreb, 5. travnja 2001.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.