USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu dopredsjednik Suda Petar Klarić, kao predsjednik Vijeća te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Agata Račan i Milan Vuković, kao članovi Vijeća, u povodu ustavne tužbe M. Č.-M. iz Š., na sjednici Vijeća održanoj dana 9. srp­nja 2001. godine, jednoglasno je donio s­ljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-9038/97 od 27. siječ­nja 1999.,

– rješe­nje Ministarstva prostornog uređe­nja, gradite­ljstva i stanova­nja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/97-06/289, urbroj: 531-05/2-97-2 od 8. svib­nja 1997. i

– rješe­nje Ureda za prostorno uređe­nje, stambeno-komunalne poslove, gradite­ljstvo i zaštitu okoliša Županije š., Odsjeka za stambene poslove, klasa: UP/I-371-01/89-01/32, urbroj: 2182-09-03-97-1 od 23. siječ­nja 1997.

II. Predmet se vraća Uredu za prostorno uređe­nje, stambeno-komunalne poslove, gradite­ljstvo i zaštitu okoliša Županije š., Odsjeku za stambene poslove na ponovno odlučiva­nje.

Obrazlože­nje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba je podnesena protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-9038/97 od 27. siječ­nja 1999., kojom je odbijena tužba podnosite­ljice u upravnom sporu protiv rješe­nja Ministarstva prostornog uređe­nja, gradite­ljstva i stanova­nja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/97-06/289, urbroj: 531-05/2-97-2 od 8. svib­nja 1997. godine.

Tim je rješe­njem odbijena žalba podnosite­ljice protiv rješe­nja Ureda za prostorno uređe­nje, stambeno-komunalne poslove, gradite­ljstvo i zaštitu okoliša Županije š., Odsjeka za stambene poslove, klasa: UP/I-371-01/89-01/31, urbroj: 2182-09-03-97-1 od 23. siječ­nja 1997. godine.

Ovim rješe­njem prvog stup­nja priznato je B. B. stanarsko pravo na stanu u Š., S. R. 54, na teme­lju odredbe članka 9. stavka 4. bivše­g Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 52/74, nastavno: ZSO), važeće­g u vrijeme smrti nosite­ljice stanarskog prava pok. F. M. (umrle 23. rujna 1985.), bake podnosite­ljice ustavne tužbe i B. B.

Navedenom zakonskom odredbom bilo je propisano da se članovima porodičnog domaćinstva stanara smatraju osobe koje zajedno s ­njim stanuju i žive u ekonomskoj zajednici (te su taksativno navedene osobe u određenoj vrsti srodničkih i drugih odnosa sa stanarom) i kojim zakon priznaje, pod uvjetom stambene i ekonomske zajednice, status članova porodičnog domaćinstva.

U predmetnom postupku (u dijelu koji je neposredno prethodio ustavnoj tužbi, a iz koje­g potječu tri uvodno navedene odluke obuhvaćene ustavnom tužbom) utvrđeno je da podnosite­ljica i B. B., kao unuci bivše nosite­ljice stanarskog prava, udovo­ljavaju uvjetu srodstva s nosite­ljicom, ali da B. B. udovo­ljava i uvjetu stambene i ekonomske zajednice iz članka 9. stavka 4. ZSO, a podnosite­ljica ne.

Navedeno je potvrđeno i u drugostupa­njskom postupku i u upravnom sporu.

2. U ustavnoj tužbi podnosite­ljica ukazuje na povrede odredaba članka 3. (najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske) te članka 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (uteme­ljenost pojedinačnih akata tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti na zakonu), ističući kako je navedenim odlukama stanarsko pravo na spornom stanu pripalo ­njezinom bratiću, unatoč či­njenici da je stanarsko pravo na istom stanu priznato ­njoj, na teme­lju rješe­nja bivše­g SIZ-a u stambenoj oblasti Općine Š., broj: 1951/2-1985. od 11. studenoga 1985. Slijedom tog rješe­nja, isto je tijelo s ­njom sklopilo ugovor od 14. studenoga 1985. o korište­nju stana, a zatim je 30. rujna 1998. sklop­ljen ugovor između ­nje i Grada Š. o najmu stana s ugovorenom zaštićenom najamninom.

Ističe, nada­lje, da je, prema odredbama ZSO, jedini slučaj kada nosite­lji stanarskog prava mogu biti dvije osobe istodobno slučaj bračnih drugova, a da ona i B. B. to nisu, niti su ikad bili.

Predlaže ukida­nje osporavane presude Upravnog suda.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Kada Ustavni sud odlučuje o ustavnoj tužbi, najprije ispituje jesu li prava istaknuta u ustavnoj tužbi ustavna prava u smislu odredbe članka 59. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, nastavno: Ustavni zakon). Ako utvrdi da se radi o ustavnim pravima, Sud ispituje jesu li ustavna prava povrijeđena.

Glede konkretne ustavne tužbe, va­lja istaknuti da člankom 3. Ustava nisu utvrđena ustavna prava i slobode građana, već najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, koja predstav­ljaju teme­lj za tumače­nje Ustava i smjernicu zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana. Odredba članka 3., kao takva, znatno je uopćena u svom sadržaju te, stoga, ne pruža ustavna jamstva građanima neposredno, koja bi jamstva Ustavni sud štitio u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

Odredba članka 19. stavka 1. Ustava sadrži načelo zakonitosti u radu tijela upravne vlasti. Iz ­nje ne proizlaze slobode i prava koja bi bila zajamčena pojedincu i koja bi se štitila kroz institut ustavne tužbe. To je odredba koja propisuje smjernice tijelima državne uprave i drugim tijelima, koja imaju javne ovlasti, kada odlučuju o pravima i dužnostima građana, ali ne propisuje i subjektivno ustavno pravo na strani građana.

Stoga se niti na jednoj od navedenih ustavnih odredaba ne može zasnivati ustavna tužba.

4. U konkretnom se slučaju, međutim, kako će da­lje biti obrazloženo, radi o specifičnoj pravnoj situaciji, zbog če­ga je ovaj Sud, unatoč utvrđe­nju da nema i ne može biti povreda ustavnih odredaba na koje se podnosite­ljica izrijekom poziva, ocijenio da postoje okolnosti koje nalažu ukida­nje odluka donesenih u konkretnom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu.

Sud je pritom imao u vidu svoju funkciju zaštite ustavnosti i zakonitosti, kao i či­njenicu da je iz konteksta podnesene tužbe vid­ljivo kako podnosite­ljica na određen način ukazuje i na pogrešnu primjenu prava, koja je primjena omogućila da paralelno e­g­zi­stiraju prava dviju osoba na istoj stvari, koja se međusobno isk­lju­čuju.

Naime, iz navoda ustavne tužbe i iz sta­nja spisa predmeta po­sve evidentno proizlazi da povreda prava, osobito onih zajamčenih odredbama članka 14. (opća jednakopravnost, jednakost svih pred zakonom), članka 19. stavka 2. (jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti) i članka 26. Ustava (jednakost u postupku pred sudovima, drugim državnim tijelima i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), na štetu jedne od stranaka u predmetnom postupku postoji.

Kako je razvidno iz dokumentacije u spisu predmeta, stanarsko pravo na spornom stanu je podnosite­ljici priznala i ugovor o korište­nju stana s ­njom sklopila tadaš­nja Samoupravna interesna zajednica (nastavno: SIZ) u stambenoj oblasti Općine Š., koja, prema tada mjerodavnom zakonu, nije bila nadležna za obav­lja­nje ovakvih poslova.

Također je moguće zak­ljučiti da u postupku, u svezi s nastav­kom korište­nja stana nakon smrti nositeljice stanarskog prava, pro­vedenom 1985. godine, B. B., kao supolagate­lj prava na nastavak korište­nja tog stana, nije sudjelovao.

Nakon što je i on podnio zahtjev za prizna­nje stanarskog prava na istom stanu, postupak je vođen u pravcu utvrđiva­nja udovo­ljavaju li dvoje pretendenata uvjetima za nastavak korište­nja stana i priznava­nje stanarskog prava koje je propisivao tada mjerodavni zakon, međutim, nije uzeta u obzir či­njenica da je jednom od ­njih to pravo već priznato.

B. B. je stanarsko pravo priznato, ali pored ­nje­govog stanarskog prava, o kojem je donesena pravomoćna odluka, paralelno e­gzistira i stanarsko pravo podnosite­ljice, na teme­lju važeće pra­vomoćne odluke i ugovora iz studenoga 1985. godine.

Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine (»Narodne no­vine«, broj 51/85, stupio na snagu u prosincu 1985.) na odre­đe­ni je način konvalidirao akte koji se odnose na korište­nje društvenih stanova, a koje je, prije stupa­nja tog Zakona na snagu donijelo nenadležno tijelo (SIZ), u svezi s odnosima za koje je mjerodavan bio Zakon o stambenim odnosima iz 1974. godine (»Narodne novine«, broj 52/74).

Prijelaznim i završnim odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1985., člankom 156. stavkom 2., bilo je propisano s­lje­deće:

»Ugovori o korište­nju stana koje je do dana stupa­nja na snagu ovog Zakona umjesto davaoca stana na korište­nje zak­ljučila zajednica neće se poništavati, ako su ispu­njeni ostali uvjeti za ­njihovu va­ljanost.«

Kako je razvidno, u konkretnom slučaju, ugovor zak­ljučen s podnosite­ljicom ustavne tužbe u studenom 1985. godine nije po­ništen, međutim, u dokumentaciji koja prileži spisu nema traga o tome da bi pita­nje va­ljanosti navedenog ugovora, u smislu citirane prijelazne odredbe, po službenoj dužnosti ili u okviru postupka po­krenutog po zahtjevu B. B., bilo razmatrano i o tome zauzeto staja­lište nadležnog tijela.

Očigledno je, međutim, da se radi o prethodnom pita­nju koje ima odlučan značaj za zakonito provođe­nje postupka i donoše­nje na zakonu uteme­ljene odluke.

Propušta­njem nadležnih tijela da riješe ovo prethodno pita­nje, došlo je do pravno neodržive situacije, kakva je razvidna i iz navoda ustavne tužbe.

Iz toga slijedi i ocjena ovog Suda da odluka, donesena u postupku u kojem je poči­njena povreda postupovnih pravila, u kojem odlučne či­njenice nisu utvrđene i u kojem, zbog toga, nije bilo teme­lja za primjenu materijalnog prava, kao i odluke kojima je takvo postupa­nje osnaženo, nisu i ne mogu biti na zakonu uteme­ljene.

S obzirom na utvrđene nezakonitosti, takvim su odlukama nedvojbeno povrijeđena prava koja su strankama u postupcima pred državnim tijelima zajamčena i Ustavom Republike Hrvatske.

5. Sukladno izloženom, a na teme­lju odredaba članaka 69., 70. i 72. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci.

Broj: U-III-368/1999
Zagreb, 9. srp­nja 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.