Strategija razvitka "Hrvatska u 21. stoljeću - makroekonomija"

NN 145/2002 (5.12.2002.), Strategija razvitka "Hrvatska u 21. stoljeću - makroekonomija"

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

2323

Na temelju članka 30. stavka 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 101/98, 15/2000 i 117/2001), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 21. studenoga donijela

ZAKLJUČAK

1. Vlada Republike Hrvatske donosi Strategiju razvitka »Hrvatska u 21. stoljeću – makroekonomija«, u tekstu koji je sastavni dio ovog Zaključka

2. Ovaj Zaključak i Strategija razvitka »Hrvatska u 21. stoljeću – makroekonomija« objavit će se u »Narodnim novinama«.

Klasa: 302-01-02/03

Urbroj: 503115-02-18

Zagreb, 21. studenoga 2002.

Predsjednik
Ivica Račan, v. r.

 

 

STRATEGIJA RAZVITKA

»HRVATSKA U 21. STOLJEĆU – MAKROEKONOMIJA«

 

 

 

koordinator:          dr. sc. Željko Lovrinčević

                               zlovrincevic@eizg.hr

urednik:                 dr. sc. Željko Lovrinčević

voditelji pojedinih tematskih cjelina:

                               mr. sc. Amina Ahec-Šonje

                               (Tranzicija i potrebe za promjenama)

                               dr. sc. Ante Babić

                               (Koncepcija i strateški ciljevi razvitka, Ma­kro­­ekonomske politike – Monetarna politika i financijski sustav, te Ekonomski odnosi s inozemstvom)

                               dr. sc. Sandra Švaljek

                               (Makroekonomske politike – Fiskalna politika)

                               mr. sc. Sanja Crnković-Pozaić

                               (Makroekonomske politike-

                               Zaposlenost i borba protiv siromaštva)

                               dr. sc. Nenad Starc

                               (Prostorno-ekonomska politika)

                               dr. sc. Željko Lovrinčević

                               (Projekcije gospodarskog rasta za Hrvatsku u razdoblju 2001. – 2015.)

Međunarodni konzultanti:

                               dr. sc. Dubravko Mihaljek, BIS

                               Lajos Bokros, World Bank

Tehnička obrada: Nikša Arnerić

Lektor:                   prof. Luca Vasilj

 

 

 

Predgovor

Projekt izrade Strategije razvitka Republike Hrvatske »Hrvat­ska u 21. stoljeću«, pokrenula je hrvatska Vlada u travnju 2000. godine. Svrha Projekta bila je ponuditi viziju razvitka hrvatskog društva na početku 21. stoljeća.

U radu na Projektu sudjelovao je širi tim stručnjaka iz raz­ličitih područja. Javnost je, putem interneta (www.hrvatska21.hr), imala priliku pratiti rad na strategiji i svojim prijedlozima doprinijeti njezinu završnom uobličavanju, što nije bila dosadašnja praksa u izradi takvih dokumenta u Republici Hrvatskoj.

Rad na strategiji započeo je 16. lipnja 2000. godine kad je imenovan Središnji savjet Projekta i koordinatori potprojekata za pojedina područja. Rezultat takvog organizacijskog koncepta bila je izrada parcijalnih strateških dokumenata.

Strategija razvitka Republike Hrvatske sastoji se od 19 parcijalnih strategija. One svoje ishodište i poveznicu nalaze u dokumentu Načela razvitka Republike Hrvatske. Taj dokument nudi viziju razvitka hrvatskoga društva, osnovni koncept razvitka Hrvat­ske, načela u ostvarivanju te vizije, te smjernice i politike za realizaciju odabranog koncepta razvitka.

»Makroekonomija« je jedna od 19 parcijalnih strategija. Ona definira koncepciju razvitka makroekonomskog okvira, ciljeve i načela izgradnje poticajnog i učinkovitog makroekonomskog okvira, te nudi odgovarajuće politike i mjere za realizaciju.

U pripremi »Makroekonomije« proučena je dokumentacija pojedinaca i institucija, prikupljena u sklopu Javnog natječaja Vlade za priloge za izradu strategije. Pristigli materijali bili su od velike koristi tijekom izrade »Makroekonomije«. Valja, međutim, upozoriti i na šarolikost, a ponekad i divergentnost koncepata, stavova i konkretnih prijedloga u usporedbi sa sadržajem Načela razvitka Republike Hrvatske. Brojnost ponuđenih vizija i načina ostvarenja strategije odraz je složenosti gospodarskih problema u Republici Hrvatskoj, ali i činjenice da je ekonomija jedno od onih područja u kojem se veliki broj ljudi želi okušati, jer »ukoliko se mi i ne bavimo njome, ona se bavi našim svakodnevnim životom«. Zato nije neočekivano da su neki prilozi nudili laka, brza i jednostavna rješenja. Takvih rješenja, na žalost svih nas, osobito u tranzicijskoj ekonomiji nema. To je »maratonska utrka« čiji je konačni cilj podizanje konkurentnosti nacionalnog gospodarstva, a time i svakoga pojedinog segmenta društva u cjelini, na razini državne uprave, poduzeća, tržišnih institucija, znanosti i školstva, te brojnih drugih sastavnica. U nadolazećem razdoblju sve važnije će postajati provedbe pojedinih strukturnih i mikroekonomskih politika, te učvršćivanje institucionalnog i regulatornog okvira, dok je određeni dio makroekonomskog okvira, koji je bio od primarnog značenja u prvoj fazi tranzicije, već definiran, ali se na pojedinim segmentima može još značajnije poboljšati.

U projiciranju budućih gospodarskih kretanja i objektivno ostvarive dinamike promjena, polazilo se od realno raspoloživih ljudskih, financijskih, institucijskih, i u širem kontekstu, ukupnih socio-kulturnih resursa Republike Hrvatske, a ne od neutemeljenog popisa, onoga što bismo slobodno mogli nazvati »pustim željama«. Takvi popisi nerijetko imaju širi kontekst, od čisto stručno ekonomskog, a ponekad odaju i nedovoljno poznavanje gospodarske stvarnosti.

Tijekom javne rasprave, raspravama u okviru središnjeg Savjeta projekta, te osobito tijekom konstruktivnih i poticajnih rasprava u Ekonomskom institutu, Zagreb, obavljene su određene dopune i promjene prve verzije »Makroekonomije«. Ovdje je riječ o završnoj verziji dokumenta. Konzistentnost s drugim parcijalnim dijelovima cjelovite strategije pružaju Načela razvitka RH, kako u kvalitativnom, tako i u kvantitativnom iskazu. U izradi ovakvih programskih dokumenata uvijek se pojavljuje poteškoća u pronalaženju takve razine konceptualnog i agregatnog iskaza koji, s jedne strane osigurava razvidnu usklađenost s ostalim parcijalnim dijelovima, a s druge, nije ni predetaljan niti preopćenit u kvantitativnom pogledu.

Valja iskreno zahvaliti svim institucijama i pojedincima koji su na bilo koji način pridonijeli uspješnom završetku potprojekta »Makroekonomija«. Osobite zahvale pripadaju dr. sc. Goranu Graniću, potpredsjedniku, zamjeniku predsjednika Vlade Repub­like Hrvatske i voditelju projekta Strategija razvitka Republike »Hrvatska u 21. stoljeću«. Njegova stalna podrška i razumije­vanje tijekom izrade osnovnog koncepta i načela razvitka Repub­like Hrvatske, te ustrajanje na stručnom i sustavnom pristupu u razradi makroekonomskog aspekta razvitka sadržanog u »Makro­ekonomiji«, bili su od velike koristi. Posebne zahvale pripadaju i međunarodnim konzultantima: dr. sc. Dubravku Miha­ljeku, BIS i Lajosu Bokrosu, bivšem mađarskom ministru financija i konzul­tan­­tu Svjetske banke, koji su svojim kritičkim opservacijama o međunarodnom okružju i svjetskim gospodarskim trendovima, dali kvalitetan doprinos.

Ured za strategiju i njegov predstojnik, dr. sc Haris Boko, pružili su tijekom procesa izrade strategije »Makroekonomije« nužnu logističku podršku, te svojim inicijativama i koordinira­njem cjelokupnog projekta, omogućili ostvarenje potprojekta.

Kao i uvijek na kraju treba istaći da su za sadržaj, te osobito prijedloge i preporuke sadržane u ovoj završnoj verziji parcijalne studije »Makroekonomija«, u okviru Strategije »Hrvatska u 21. sto­ljeću«, odgovorni voditelji pojedinih tematskih cjelina i urednik.

U Zagrebu, listopad 2001. godine.

Koordinator
dr. sc. Željko Lovrinčević

 

 

 

Uvod

Strategija »Makroekonomije« daje osnovni makroekonomski okvir u kojem će se događati gospodarski procesi u Republici Hrvatskoj u razdoblju 2001.-2015. Okvir sadržava koncept gospodarskog razvitka, načela razvitka, osnovne ciljeve razvitka, te politike i mjere gospodarske politike.

Okvir makroekonomskog razvitka je izrađen u kontekstu svjetskih gospodarskih trendova na početku 21. stoljeća. Njih obilježavaju procesi globalizacije, stavljanje naglaska na nacionalnu konkurentnost i pozitivno poduzetničko ozračje, gospodarske i političke integracije u bližem i daljem okružju, umrežavanja, razvitak civilnog društva, te nestajanja nekad prevladavajućeg koncepta nacionalnih ekonomija i promišljanja koja je takav koncept generirao.

Hrvatska će u nadolazećem razdoblju graditi otvoreno, fleksibilno i dinamično gospodarstvo, s transparentnom i učin­kovitom pravnom državom i razvijenom mrežom socijalne sigurnosti, temeljenoj na ekonomskoj snazi pojedinca. Gospodarstvo Hrvatske treba biti duboko integrirano u svjetske gospodarske tokove, izvozno orijentirano, sa sposobnošću brzog usvajanja novih tehnoloških rješenja i proizvodnjom vlastitih inovacija.

Ključni čimbenici za gospodarski rast postaju ljudsko znanje, inovativnost, upravljačke i organizacijske sposobnosti kako na razini društva, tako i poduzeća. U našem, tranzicijskom okružju, do posebnog izražaja dolaze zahtjevi za izgradnjom transparentne i učinkovite pravne države, te razvijenog institucionalnog okvira primjerenog tržišnom gospodarstvu. Bez tih sastavnica nema niti bitnijih pomaka u gospodarstvu, a time niti porasta blagostanja svih hrvatskih građana.

Ipak, najvažnija od svega je promjena svjetonazora jer sve naše strategije i svi projekti neće imati učinka ukoliko se on ne mijenja. Stoga strategija »Makroekonomije« upravo i započinje tom tematskom cjelinom »Tranzicija i potrebe za promjenama«. Promjena »mind-seta«, koja u najširem kontekstu čini socio-kulturni kapital ove zemlje je problem koji nije moguće prenaglasiti.

Rad se sastoji od ukupno pet tematskih cjelina. Nakon cjeline »Tranzicija i potrebe za promjenama« slijedi tematska cjelina koja se bavi konceptom razvitka te, definiranjem osnovnih strateških ciljeva razvitka koji trebaju biti izraz društvenog suglasja i potencijala »Koncepcija i strateški ciljevi razvitka Republike Hrvatske«.

U trećoj tematskoj cjelini »Makroekonomske politike« ,koja je najveća po opsegu, obuhvaćene su ključne makroekonomske politike: fiskalna, monetarna, politika razmjene s inozemstvom, te politika zapošljavanja i borbe protiv siromaštva. To su makroekonomske politike ključne za ostvarenje naznačenih ciljeva.

Sva složenost regionalnog aspekta razvitka Hrvatske, uprav­ljanje i racionalna uporaba hrvatskog prostora, te pitanje područja od posebne državne skrbi, obrađena je u četvrtom poglavlju »Prostorno-ekonomska politika«.

Na kraju strategije »Makroekonomije«, kao peta tematska cjelina, nalaze se kvantificirane projekcije gospodarskih kretanja »Projekcije gospodarskog rasta za Hrvatsku u razdoblju 2001.-2015.«. One uključuju brojne ekonomske varijable, a pokrivaju realni i financijski sektor. U projekcijama su prikazana kretanja u tri podrazdbolja: 2001.-2004., 2005.-2010., te 2010.-2015. Pod­razdoblja nisu određena voluntaristički, već ih determiniraju razlikovni procesi i ekonomske politike koji će biti karakteristički za pojedinu fazu gospodarskog razvitka u tom 15-godišnjem vremenskom razmaku.

Za razumijevanje strategije »Makroekonomije« ključni su:

• koncept razvitka

• strateška opredjeljenja

• načela i mjere kod pojedinih makroekonomskih politika.

Zbog dugog vremenskog razdoblja, popratni kvantitativni iskaz dan u projekcijama ima tentativno značenje, a drži se nužnim zbog uočavanja eventualnih ograničenja u gospodarskom razvitku (primjerice, teret vanjskog i javnog duga, te varijantni načini njegova servisiranja). Razlog tomu je činjenica, što je, primjerice, stopa rasta BDP-a rezultat politika i mjera koje će biti poduzete, a ne egzogena varijabla sama po sebi. Takvi kvantitativni iskazi dobro služe kao orijentiri u provođenju gospodarske politike, mogu poslužiti i za motivaciju svih sudionika u gospodarskim procesima u Hrvatskoj, ili kao obveza političarima, ali su ponajprije izvedenica brzine i dubine procesa promjena u gospodarstvu.

Strategija »Makroekonomije« je nastajala krajem 2000. godine, pa se u ovom trenutku već mogu verificirati u određenoj mjeri, smjernice i dinamika nužnih promjena koje su polučene u prvoj godini ostvarivanja strategije (2001.).

Umjesto klasičnog sažetka na početku rada, navedene su glav­ne poruke na početku svake tematske cjeline. To omogućava čitatelju da potraži sažetak modula određene tematske cjeline koja ga interesira (primjerice, fiskalna politika ili pak projekcije) bez čitanja ukupnog sažetka. U tom kontekstu skup svih glavnih poruka na početku pojedinih tematskih cjelina predstavlja sažetak u klasičnom smislu.

U Prilogu, na kraju rada, je dan popis tablica (1-18) i slika (1-10).

TRANZICIJA I POTREBE ZA PROMJENAMA

Glavne poruke

• Tranzicija – podrazumijeva prilagodbu novim institucionalnim i socio-kulturnim pravilima otvorenog tržišnog gospodarstva

  Hrvatskoj je potrebna učinkovita i pravedna država čija pravila vrijede jednako za sve

  Nositelji ekonomske politike trebaju promicati mjerila tržišta u svim područjima ljudske djelatnosti u kojima tržišta mogu efikasno funkcionirati

  Nužno je daljnje smanjivanje poduzetničke i vlasničke funkcije države, uz očuvanje njene socijalne, nadzorne, infrastrukturne uloge, uloge čuvara pravne sigurnosti, zaštitnika časne tržišne utakmice.

Tranzicijska su iskustva pokazala:

§  ekonomije u tranziciji imaju neka zajednička početna obilježja – snažni ekonomski pad na početku tranzicije, snažni inflatorni pritisci, visoki fiskalni deficiti, bankarske krize, porast nezaposlenosti, privatizacijski modeli opterećeni brojnim interesnim konfliktima

§  proces izgradnje tržišnog gospodarstva kao zajednički cilj, brzina i slijed mjera za ostvarenje tog cilja često se razlikuje po pojedinim zemljama

§  zaustavljanje ili značajnije usporavanje reformskih procesa u nekom području vrlo brzo se vraća kroz negativne učinke na cjelokupno nacionalno gospodarstvo

  najuspješnije tranzicijske zemlje, te zemlje Europske unije kao krajnji cilj, Hrvatska može u razumnom roku dostići jedino brzim i odlučnim akcijama za dovršenje tranzicijskog procesa i to:

   §  ubrzavanjem procesa ekonomskog integriranja u šire međunarodno okružje i promocijom modela otvorenog tržiš­nog gospodarstva

   §  ubrzanim provođenjem brojnih reformi (mirovinskog sustava, zdravstvenog sustava, sustava socijalne zaštite i radnog zakonodavstva, sustava obrane i policije, znanosti i škol­stva)

   §  povećanjem učinkovitosti pravne države, povećanjem pravne sigurnosti i djelotvornosti sudstva, te ubrzanim uskla­đi­vanjem zakonskih okvira sa standardima europskih zemalja

   §  snažnijom fiskalnom disciplinom

   §  promicanjem i zaštitom slobodnog tržišnog natjecanja s daljnjom liberalizacijom cijena s ciljem oslanjanja na tržišne signale

   §  ubrzavanjem procesa restrukturiranja poduzeća

   §  kvalitetnim programima obrazovanja i usavršavanja mena­džera, odnosno upravljačkih struktura od države do podu­zeća

   §  ubrzanjem financijskog »produbljivanja« razvojem financijskog tržišta i i nebankarskih financijskih institucija, uz postupno integriranje u šira, regionalna, financijska tržišta

   §  ubrzanjem i dovršenjem procesa privatizacije, posebice velikih poduzeća i tzv. infrastrukturnih poduzeća što će bitno potpomoći porastu konkurentnosti cjelokupnog gospodarstva

Ubrzano uključivanja u globalne i regionalne ekonomske integracije, ponajprije ovisi o spremnosti hrvatskih građana da prihvate kriterije i mjerila tržišne ekonomije, te nova institucionalna i sociokulturna pravila ponašanja.

Sociokulturni okvir – prednosti i prepreke razvoju hrvatskog gospodarstva

Na prijelazu u 21. stoljeće Hrvatska se nalazi na prekretnici. Dosadašnji je tranzicijski proces u zemlji bio otežan i usporen četverogodišnjom borbom za postizanje teritorijalne cjelovitosti, izgradnjom državnih institucija, ali i sukobom raznih svjetonazora o pitanjima brzine i slijeda promjena koje Hrvatsku mogu izvesti na put malih, uspješnih europskih tržišnih ekonomija. Pri tom ne treba podcjenjivati, ali ni precjenjivati vlastite snage i mogućnosti da u tome uspijemo. Naslijeđe i postojeći sustav društvenih vrijednosti koje kao narod njegujemo u znatnoj mjeri utječu na naše napore za ulaskom u društvo europskih zemalja.

Tranzicija nije samo prilagodba novim odnosima cijena, novim tržištima, tehnologijama i preferencijama rasta. U još većoj mjeri, tranzicija je i prilagodba novim institucionalnim i socio-kulturnim pravilima. Ta se pravila često i neizbježno prenose iz razvijenoga svijeta, dok sudionici koji bi se trebali ponašati prema tim pravilima dolaze iz postkomunističkoga svijeta. Rezultat je tranzicijska napetost – sukob dvaju načina ponašanja, dvaju svjetova. Taj sukob traje od početka tranzicije i odvija se, jače ili slabije, na razini pojedinca, tvrtke, socijalne skupine, grada, države, pa i čitave regije koju čine tranzicijske zemlje.

Definirajući sociokulturnu stvarnost kao skup dominantnih društvenih vrijednosti, zajedničkih navika, važećih normi i opće­prihvaćenih predodžbi, definirali smo naš nacionalni razvojni potencijal. Budući da sociokulturna obilježja društva mogu biti njegova prednost i pokretač razvoja, ali i znatna prepreka dalj­njem napretku, na početku ove Strategije treba identificirati sociokulturne prednosti i prepreke specifične za Hrvatsku.

Plaćati porez uvijek, ili samo ponekad? Prijaviti novozaposlenog? Zadržati devize u zemlji ili ih financijskim preusmjeravanjem iznijeti iz zemlje? Platiti dobavljaču iako kupci ne plaćaju? Krenuti u mirovinsku reformu ili inzistirati na modelu međugeneracijske solidarnosti? Tranzicija je otvorila čitav niz individualnih i kolektivnih pitanja koja su samo na prvi pogled ekonomska, dok u svojoj biti sadržavaju niz socijalnih, psiho­loških i kulturnih potpitanja. Bilo bi potpuno pogrešno tražiti apstraktne odgovore, pa u činjenici, da građani Hrvatske samo ponekad i djelomično plaćaju porez, pronaći neki znak ukorijenjene kulture prijevare. Jer problem nije jednodimenzionalan. Možda bi ga trebalo pojasniti i razložiti u tri nepobitne činjenice: (a) da su porezi u Hrvatskoj previsoki, (b) da porezni obveznici nisu zadovoljni onime što im država pruža, stoga ne žele financirati ona javna dobra koje dijelom drže beskorisnim, (c) da porezni obveznici misle da kriteriji prikupljanja poreza nisu jednaki za sve.

Sve te činjenice upućuju na isto, a to je nužnost da država poboljša obavljanje svojih javnih funkcija. Rješenje niza ekonomskih i ne samo ekonomskih problema upravo je u dizajniranju učinkovite i pravedne države, na čije poteze neće utjecati lobiji, u kojoj interesne skupine neće djelovati mimo propisanih postupaka i čija će pravila stvarno vrijediti jednako za sve. U suprotnom, ne postoji razlog zbog kojeg bi poduzetnici plaćali državu koja nije u stanju razviti pravosudni sustav koji štiti vjerovnike, ili razviti katastarski sustav i sustav registara koji štiti vlasnike, a istovremeno omogućava razvitak hipotekarnog tržišta i lakši pristup informacijama zainteresiranim domaćim i stranim investitorima.

Očito je da problem tranzicije nije samo problem racionalnih odgovora na neracionalnu uporabu instrumenata državne prisile, nego i problem transformacije sociokulturnog, društvenog kapitala. Društveni kapital je skup specifičnih, povijesno uvjetovanih osobina zajednice i individualnih sociokulturnih potencijala (civilnost), kao na primjer, poštivanje normi, poslovna etičnost, sklonost društvenom umrežavanju, kooperativnost. Povećanje društvenog kapitala može bitno povećati šanse za uspješno dovršenje institucionalnih i ekonomskih reformi tijekom tranzicije. Društveni se kapital povećava obogaćivanjem i modernizacijom predložaka kulturnog i nacionalnog identiteta, oboga­ćivanjem sustava društvenih vrijednosti i općih moralnih normi, jačanjem profesionalne etike, jačanjem stvaralačke motivacije, znatnijom političkom i kulturnom građanskom participacijom, te jačanjem stručnosti, otvorenosti i neovisnosti medija.

Sociološka su istraživanja pokazala da u Hrvatskoj postoje dvije osnovne skupine sociokulturnih prepreka razvoju. Prvu skupinu čine psihološke i običajne prepreke naslijeđene iz bivšeg, socijalističkog sustava. Premda je prošlo čitavo desetljeće od napuštanja starog sustava, u Hrvatskoj postoji naslijeđena sklonost egalitarizmu (potreba da svi budu jednako bogati ili jednako siromašni), te sklonost državnom paternalizmu, naročito kod starije populacije. Valja očekivati da će s vremenom taj gospodarski tradicionalizam oslabiti. U naslijeđene prepreke ubraja se i niska razina participacije građana u raznim civilnim udrugama izvan političke sfere, premda je posljednjih godina zamijećen porast broja profesionalnih, dobrovoljnih udruženja građana. Drugu skupinu prepreka čine novonastale prepreke uvjetovane tranzicijom, a odnose se na percepciju novonastalih političkih i gospodarskih procesa, društvenih troškova tranzicije i rata. Istraživanja su pokazala da je razina oportunizma u Hrvatskoj (kao mjere tolerancije prema utaji poreza i korupciji) viša nego u drugim europskim tranzicijskim i netranzicijskim zemljama, te da je viša kod mlađe populacije. Djelomično se to može objasniti jasnim uočavanjem postojećih nepravilnosti i zloporaba do kojih dolazi zbog neučinkovite zakonske kontrole i neefikasnog pravnog sustava. Stoga raste nepovjerenje građana u pravni sustav i u zakonodavne institucije, što je također jedna od novonastalih sociokulturnih prepreka, koja nesumnjivo vuče svoje korijene još iz bivšeg sustava. Novonastalom preprekom se također smatra naglašen doživljaj siromaštva, što je svakako djelomično posljedica visokih tranzicijskih troškova, ali i oštrijeg raslojavanja društva koje ponekad poljulja nadu u uspjeh u životu. Dramatično doživljavanje siromaštva motivira proširenje socijalne uloge države do razina koje mogu postati neodrživima na sadašnjem stupnju gospodarskog razvitka i ograničenjem očekivane dinamike pro­mjena.

Među sociokulturnim prednostima Hrvatske svakako treba spomenuti regionalne razlike koje se očituju u bitno različitim povijesnim naslijeđima i na njima stvorenim kulturnim matricama, što opet Hrvatsku ne priječi da bude jedinstvena zemlja s jedinstvenim težnjama, interesima i akcijama. Pogriješit će onaj koji bude čekao da se Hrvatska pokaže više balkanskom ili europskom, više mediteranskom ili kontinentalnom, sklonijom štednji ili potrošnji, podložnom autoritetu ili pak »hajdučkom«. Jer, na kulturnoj se raznolikosti i bogatstvu mogu izgraditi itekako efikasna gospodarstva. Naravno da spremnost za tržišnu bitku mora pobijediti državni paternalizam i da spremnost za poštivanje pravila mora pobijediti »hajdučko« buntovništvo. No to nije stvar kulture, već mudrih državnih odluka o promicanju suvremenijih, općeprihvaćenih pravila ponašanja i sustava društvenih vrijednosti. U posljednjih deset godina u mlađoj populaciji ipak je ojačala sklonost profesionalnoj afirmaciji, individualizmu, prihvaćanju načela tržišnog gospodarstva i demokratskih načela. Rat je dijelom rezultirao stvaranjem društvene skupine koju karakterizira pobjedničko samopouzdanje i ratom uzrokovane potrebe za preživljavanjem i samoorganiziranjem. To je vrlo osjetljivo pitanje i samo se mudrim državnim odlukama takva pozitivna energija može učiniti poticajnom. Sociokulturnom prednošću smatraju se i stečene navike, svjetonazor, životna i profesionalna iskustva naših ljudi koji žive u inozemstvu, odnosno dugogodišnja otvorenost prema Europi i svijetu.

Da je Hrvatska u proteklih deset godina imala idealne zakone, idealnu vlast i idealno okruženje, te da je devedesete završila s recesijom, s pravom bismo se zapitali što je to u nama što nam ne da naprijed. Međutim, stvarnost je u proteklih deset godina prema ovoj zemlji bila dovoljno gruba, da nam to može biti isprika za novi pokušaj. Proteklih deset godina obilježeno je ratom, »prijateljskom privatizacijom«, nezaustavljivim bujanjem državnih funkcija i potrošnje (1995. – 1999.). Prijetnja da će se isti obrazac vladanja državom koja je dovoljna sama sebi nastaviti, još uvijek nije otklonjena. Doživjeli smo kulminaciju koncepcije državnog paternalizma, što je sprječavalo razvoj elemenata tržišta, posebno u procesu privatizacije, s jednom od najskupljih država u Europi, s još uvijek velikim dijelom neprivatiziranoga gospodarstva, s razgranatim i obilatim mehanizmima preraspodjele koji najčešće prikrivaju slabosti.

Stoga će Hrvatska napredovati samo onoliko koliko će biti sposobna razumjeti korijene svojih tegoba. To neće biti lako, jer se o devedesetima počela stvarati potpuno iskrivljena slika. O tom se razdoblju govori kao o nekakvom »liberalnom« razdoblju, a zapravo se radi o razdoblju s izrazitim netržišnim elementima u ekonomskoj politici. Kao rješenja za izlazak iz toga razdoblja olako se nude i obećavaju brze iluzije (poput devalvacije), ili pak jači državni intervencionizam, a pri tom se potpuno zanemaruju suštinske slabosti u realnom i državnom sektoru, zanemaruje se činjenica da je Hrvatska strukturno »zaglavila«. Pritom se često tržištu, koje uostalom još uvijek nije zaživjelo u modernom smislu riječi, pripisuje krivnja za one tegobe koje je stvorio državni paternalizam.

Na kraju dolazimo do vrlo jednostavnog saznanja. Ukoliko želimo biti dio europskog tržišta, moramo biti spremni prihvatiti minimum europskih standarda u svim područjima našeg života. I premda će to svi hrvatski građani formalno podržati, ostaje činjenica da kod velikog dijela hrvatske populacije još uvijek prevladava strah od tržišta kao mjerila vrijednosti, prevladava nepovjerenje u tržišne reforme koje bi nas trebale približiti Europi.

Izbor je pred nama, a cilj je ove Strategije da razbije taj strah i nametne jedinu moguću viziju koja Hrvatskoj obećava napredak. Taj se strah može razbiti jedino:

  jačanjem zakonske kontrole poslovanja, stvaranjem efikasnog pravnog sustava koji treba približiti standardima razvijenih tržišnih gospodarstava

  prihvaćanjem mjerila tržišta u svim područjima ljudske djelatnosti gdje tržišta mogu funkcionirati prema jasnim pravilima jednakim za sve; time se ne odbacuje državna intervencija, već se ona svodi na mjeru u kojoj može biti efikasna i svrhovita

  jačanjem ugleda struke i stručnih skupina u donošenju druš­tvenih odluka

  podizanjem poslovne i profesionalne etike

  jačanjem sustava obrazovanja

  poticanjem kreativnosti i poduzetništva

  te poticanjem otvorenosti, stručnosti i neovisnosti medija.

Takav pristup ne znači zalaganje za anglosaksonsku, germansku, skandinavsku ili azijsku matricu tržišne ekonomije. U prožimanju naše lokalne kulture i suvremene tržišne koncepcije uvijek se može stvoriti nešto novo. Uostalom, imajući na umu raznolikost naših regija, ne možemo isključiti mogućnost da će prožimanje dovesti do krajnje različitih oblika prepletanja lokalne kulture i globalnoga tržišta. Ovdje samo kažemo da je krajnje vrijeme da taj proces započne.

Deset godina tranzicije u Hrvatskoj
– usporedba s ostalim tranzicijskim zemljama

Kad je početkom devedesetih započinjao proces tranzicije bivših socijalističkih zemalja Europe, ekonomska znanost nije raspolagala iskustvima koja bi pomogla u oblikovanju mogućih preporuka nosiocima ekonomske politike. Kako je vrijeme odmicalo, a iskustvo zemalja u tranziciji bivalo sve veće, stručnjaci su se upuštali u prve analize ekonomskih zbivanja u tim zemljama. Dosadašnje iskustvo pokazuje da svaka zemlja koja je prihvatila tržišnu orijentaciju kao krajnji cilj proživljava specifični tranzicijski proces.

Prve stručne analize tranzicijskih iskustava davale su pri­lično pesimističnu sliku stanja u tim ekonomijama. Realni bruto domaći proizvod smanjivao se od samog početka primjene »tranzicijskih« mjera, a snažne inflatorne procese dodatno su poticali visoki fiskalni deficiti. Do smirivanja inflacije dolazi tek uvođenjem stabilizacijskih programa uz pomoć oštrih mjera nadzora državnih rashoda. U tim uvjetima tranzicijski lideri doživ­ljavaju osjetan ekonomski oporavak, koji rezultira povećanjem BDP-a jednu do dvije godine nakon poduzimanja stabilizacijskih koraka. Pregled početnih ekonomskih uvjeta u pojedinim tranzicijskim ekonomijama nudi tablica 1.:

 

Tablica 1.  Inicijalni uvjeti i početak primjene stabilizacijskih programa

                    u tranzicijskim zemljama

 

Zemlja

Početak stabilizacijskih programa

Sustav deviznih tečajeva**

Godina najviše stope inflacije

Maksimalna godišnja inflacija

Godina pada inflacije ispod 50%

Godina najniže razine BDP-a

Bugarska

Hrvatska

Češka

Estonija

Mađarska

Latvija

Litva

Poljska

Rumunjska

Rusija

Slovačka

Slovenija

Ukrajina

veljača 1991*

listopad 1993

siječanj 1991

lipanj 1992

ožujak 1990

lipanj 1992

lipanj 1992

siječanj 1990

listopad 1993*

travanj 1995*

siječanj 1991

veljača 1992

studeni 1994

fleksibilni

fiksni

fiksni

fiksni

fiksni

fiksni***

fiksni***

fiksni

fleksibilni

fleksibilni

fiksni

fleksibilni

fleksibilni

1991.

1993.

1991.

1992.

1990.

1992.

1992.

1989.

1993.

1992.

1991.

1991.

1993.

338.8

1149.7

52.1

946.7

34.6

958.2

1162.6

639.6

295.5

2510.4

58.3

246.7

10155.0

-

1994.

1992.

1993.

-

1993.

1994.

1992.

-

-

1992.

1993.

-

1993.

1993.

1993.

1993.

1993.

1993.

1993.

1991.

1992.

1994.

1993.

1992.

1994.

*zemlje koje su imale više stabilizacijskih pokušaja

** radi se o sustavima deviznih  tečajeva do 1994. godine

*** Litva i Latvija uvele su sustav fiksnih deviznih tečajeva tek u prvoj polovici 1994.

Izvor: Fisher, Sahay i Vegh (1996)

 

 

 

Zbog specifičnosti i brzine promjena tijekom tranzicijskog procesa, ekonomske politike zemalja u tranziciji posebno moraju voditi računa o brzini i slijedu pojedinih reformskih koraka, jer je praksa pokazala da često treba započeti s novim paketom mjera i prije nego što postanu vidljivi rezultati već učinjenih ekonomskih poteza. Tranzicijske mjere ekonomske politike u ovim zemljama odnosile su se prije svega na:

• liberalizaciju cijena i trgovine

• financijsku stabilizaciju

• uspostavu valutne konvertibilnosti

• restrukturiranje poduzeća

• privatizaciju poduzeća

• stvaranje mreže socijalne sigurnosti, te

• razvoj institucionalnog i pravnog okvira tržišno orijentirane ekonomije.

U većini tranzicijskih zemalja sam početak prelaska na tržišne osnove gospodarenja nije bio nimalo bezbolan, jer je tranzicija proizvela niz neugodnih učinaka. Nagomilani fiskalni problemi, naslijeđeni iz prošlog sustava i s njima povezani monetarni problemi, potakli su snažne inflatorne procese. Najvišu inflaciju navedene zemlje doživljavaju početkom transformacije gospodarstva, kada započinje liberalizacija u području cijena i trgovine. Već krajem 1994. godine većina zemalja uspijeva mjerama financijske stabilizacije smanjiti godišnju stopu inflacije ispod 50%.

Neizbježna je posljedica tranzicije bilo i snažno smanjenje realne ekonomske aktivnosti, kako ukupno, tako i po pojedinim sektorima. Ekonomski pad najvećim je dijelom zahvatio neefikasni industrijski sektor, naslijeđen iz prijašnjeg socijalističkog sustava. Taj se pad u početku objašnjavao kao makroekonomski slom induciran potražnjom, koji su dodatno poticale oštrije mjere fiskalne i monetarne politike. Čak se jedno vrijeme predlagalo monetarno popuštanje i fiskalna ekspanzija kako bi se zaustavio taj pad, bez obzira na opasnosti koje nosi inflatorni proces u kombinaciji s fiskalnim deficitom. Međutim, s vremenom postaje očigledno da sve tranzicijske ekonomije doživljavaju nagli pad realne aktivnosti u prvim godinama tranzicije (1989.-1993.), a uzroci tog ekonomskog sloma pretežno su strukturne prirode. Do najvećeg pada aktivnosti dolazi u zemljama zahvaćenim ratom ili trgovinskim embargom. Naprednije tranzicijske zemlje1 doživjele su u tom razdoblju kumulativni pad proizvodnje od 32.6% u prosjeku (Fischer, Sahay i Vegh, 1996). Kad se njima priključe zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, prosječno kumulativno smanjenje proizvodnje iznosi blizu 41%. Najmanji pad aktivnosti početkom tranzicije doživljavaju tranzicijski predvodnici: Mađarska 18.3%, Poljska 17.8%, Slovenija 16.8%, Češka 21.4%. Procijenjeni pad ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj od 37% može se objasniti tranzicijskom recesijom, ali svakako i gubitkom velikog dijela tržišta nakon raspada bivše Jugoslavije, te neposrednim ratnim doga­đanjima. Prijelomnom točkom može se smatrati 1993. godina, kada većina ovih zemalja doživljava svoju najnižu razinu realne proizvodnje i nagli zaokret prema gore, nakon čega ostvaruju svoje prve skromnije pozitivne stope ekonomskog rasta.

Tranzicija je tijekom 10 godina imala svoje predvodnike: Češku, Poljsku, pa na koncu Mađarsku, a iskustvo pokazuje da su se tranzicijske zemlje smjenjivale u vodstvu ovisno o tome jesu li bile u određenom trenutku još jače ubrzati svoje reformske procese ili ne. Dojučerašnje uspješne tranzicijske zemlje zbog zaustavljanja reformi na nakom od segmenata (fiskalna konsolidacija, tržište rada, usporavanje privatizacije i reforme javnog sektora, usporavanje liberalizacije ili slično) vrlo su brzo zapadale u poteškoće koje bi zahvatile cjelokupno nacionalno gospodarstvo. Stoga nas iskustvo uči da se odgađanje ili krivo usmjeravanje reformskih procesa u nekom segmentu ekonomskog života vrlo brzo vraća kao bumerang prema cjelokupnom gospodarstvu.

Udjeli državnih rashoda u dohotku tranzicijskih zemalja nisu doživjeli bitnije smanjenje nakon započetih strukturnih promjena. Usprkos pokušajima da se smanje subvencije i dotadašnje olak­šice, s vremenom ipak raste raspon socijalnih davanja, posebno u okviru mirovinskog sustava. Ni uvođenjem kontrole nad kretanjem državnih izdataka nije mnogo postignuto. U svjetskim razmjerima, te zemlje i dalje imaju izrazito visok udio ukupnih javnih izdataka u BDP-u (50% i više), što je mnogo više od ostalih zemalja slične razine BDP-a po stanovniku. Vrlo niske udjele od 20-30% ostvaruju primjerice Čile, Malezija, Tajland, Hong Kong i Singapur. Manje razvijene zemlje Europske unije: Grčka, Irska, Portugal i Španjolska ostvaruju udio javnih izdataka u BDP-u od oko 48%.

Visoki javni izdaci u pravilu podrazumijevaju i visoke stope oporezivanja, što u većini tranzicijskih zemalja rezultira visokim »poreznim klinom« između troška rada za poslodavca i realnih primanja zaposlenih2. Ovakva porezna praksa poskupljuje rad i dodatno potiče rad u »sivoj« ekonomiji, što ima za posljedicu povećanje stope nezaposlenosti, a visoki socijalni izdaci dovode do pada ukupne nacionalne štednje. Unatoč visokim ukupnim državnim izdacima, udio investicija u tim izdacima i dalje je prilično nizak kod većine tranzicijskih zemalja3. Činjenica da je znatan dio izdataka za investicije u tim zemljama izvan budžeta, tj. na računima velikih javnih poduzeća, otežava usporedbu s drugim zemljama.

____________
[1] Zemlje Srednje i Istočne Europe i baltičke zemlje (Fischer, Sahay i Vegh, 1996).
[2]Godine 1995. ukupni porezni klin u SAD iznosio je 36%, u Japanu 34%, Europskoj uniji 53%, Hrvatskoj 60% (Nestić,1998), a u Mađarskoj čak 70% (Sachs i Warner, 1996).
[3]Udio kapitalnih izdataka u ukupnim državnim izdacima 1995. godine iznose (Sachs i Warner, 1996): Malezija 16.5%, Singapur 6.3%, Tajland 9.8%, Mađarska 1.5%, Poljska 2.1% Češka 4.3%.

Među institucionalnim reformama potrebnim za razvoj zdravih tržišnih osnova treba dati prioritet privatizaciji poduzeća, uključujući i velike infrastrukturne sustave. No, ova je dimenzija tranzicije od početka opterećena brojnim problemima, počevši od konfliktnih ciljeva između različitih interesnih grupa, neprovjerenih tehnika i modela njenog provođenja, opasnosti od korupcije, sve do administrativne složenosti i brojnih tržišnih i zakonskih »rupa«. Međutim, čak i uz ove probleme, brojne su tranzicijske zemlje uspješno privele kraju privatizaciju manjih poduzeća, te dobrano odmakle u restrukturiranju i privatizaciji javnih po­duzeća4.


[4]EBRD je 1995. procijenio da se u vodećim tranzicijskim zemljama gotovo 60% BDP-a ostvaruje u privatnom sektoru, a 1999. godine čak iznad 70%.

Dosadašnje su ekonomske analize već potvrdile postojanje visoko signifikantne i pozitivne veze između tzv. indeksa reformi i prosječnog godišnjeg rasta BDP-a. To znači: što je indeks reformi veći i provedba tržišnih reformi uspješnija i pravovremena, to je stopa ekonomskog rasta veća (Sachs, 1996). Indekse tržišnih reformi po zemljama, kao pokazatelje uspješnosti tranzicijske prilagodbe redovito objavljuje Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Indeksi reformskog tijeka u 26 zemalja Istočne i Srednje Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza nastaju jednostavnim zbrojem ocjena prema ovim dimenzijama ocjenjivanja:

• privatizacija poduzeća (velikih, srednjih i malih)

• restrukturiranje poduzeća

• liberalizacija cijena, trgovine i sustava tečajeva

• provedba politike konkurentnosti

• reforma bankarskog sustava

• razvoj tržišta vrijednosnih papira i

• uspostava učinkovitog pravnog okvira.

Na temelju izvješća EBRD-a za 1997. i 1999. godinu moguće je vrlo jednostavno ocijeniti dosadašnji tranzicijski napredak pojedinih zemalja. U sljedećoj tablici dajemo pregled EBRD-ovih ocjena uspješnosti tranzicijskog procesa u 1997. i 1999. godini. (tablica 2).

 

Tablica 2.  Uspješnost tranzicijskog procesa u zemljama u tranziciji

                    (1997. i 1999. godina)

 

 

Zemlja

Udio  privatnog sektora u  BDP (%)*

Privatizacija velikih poduzeća

Privatizacija malih poduzeća

Upravljanje i restrukturiranje

 

Bugarska

Hrvatska

Češka

Estonia

Mađarska

Latvija

Litva

Poljska

Rumunjska

Rusija

Slovačka

Slovenija

Ukrajina

1997             1999

50                  60

55                  60

75                  80

70                  75

75                  80

60                  65

70                  70

65                  65

60                  60

70                  70

75                  75

50                  55

50                  55

1997              1999

3                       3

3                       3

4                       4

4                       4

4                       3

3                       3

3                       3

3+                     3+

3-                      3-

3+                     3+

4                       4

3+                     3+

2+                     2+

1997               1999

3                       3+

4+                    4+

4+                    4+

4+                    4+

4+                    4+

4                       4

4                       4+

4+                     4+

3                       4-

4                       4

4+                    4+

4+                    4+

3+                    3+

1997       1999

2+             2+

3-              3-

3               3

3               3

3               3+

3-              3-

3-              3- 

3               3

2               2

2               2-

3-             3

3-              3-

2               2

 

Tablica 2.  (nastavak)

 

Zemlja

 

Liberalizacija cijena

 

Trgovinski i devizni sustav

 

Sloboda tržišnog natjecanja

Bankarske reforme i liberalizacija kam. stopa

Tržište vrijednosnica i razvoj ostalih financ. institucija

 

Bugarska

Hrvatska

Češka

Estonia

Mađarska

Latvija

Litva

Poljska

Rumunjska

Rusija

Slovačka

Slovenija

Ukrajina

1997     1999

3             3

3             3

3             3

3             3

3+          3+

3             3

3             3

3             3+

3             3

3             3-

3             3

3             3

3             3

1997     1999

4             4+

4             4

4+           4+

4             4

4+           4+

4             4+

4              4

4+            4+

4              4

4              2+

4              4+

4+            4+

3              3

1997       1999

2               2

2               2

3               3

3-              3- 

3               3

3-              3-

2+             2+

3               3

2               2

2+             2+

3               3

2               2

2               2

1997      1999

3-             3-

3-             3

3              3+

3+            4-

4              4

3              3

3              3

3              3+

3-             3-

2+            2-

3-             3-

3              3+

2              2

1997        1999

2                2

2+              2+

3                3

3                3

3+              3+

2+              2+

2+              3-

3+              3+

2                2

3                2-

2+              2+

3                3

2                2

Izvor: EBRD (1997., 1999.)

*okvirna procjena EBRD-a

Najmanja ocjena (1) označava minimalan napredak u izgrad­nji tržišnih uvjeta, a najveća ocjena (4+) sugerira da je dostignut standard razvijenih europskih zemalja. Nove se liste tranzicijskih lidera za 1997. i 1999. godinu bitno ne razlikuju od liste iz 1995. godine, osim što se mijenjao poredak zemalja. Mađarska i Poljska izbile su 1997 godine na prva dva mjesta, dok ih slijede Estonija, Češka, Slovačka i Slovenija. Mađarska je i u 1999. godini vodeća tranzicijska zemlja prema postignutom napretku u provedbi tržišnih reformi. Gornje ocjene ipak upućuju na činjenicu da krajem 90-ih dolazi do određenog, očekivanog usporavanja i zastoja tranzicijskog procesa u većini navedenih ekonomija.

To potvrđuje i slučaj Hrvatske, koja je u 1999. u odnosu na 1997. godinu dobila nešto veću ocjenu samo za reformu u bankarskom sektoru, čime je EBRD pozitivnim ocijenio stroži nadzor banaka nakon donošenja novog Zakona o bankama. Povećan je i udio privatnog sektora u stvaranju bruto domaćeg proizvoda s 55% u 1997. na 60% u 1999. godini. U ostalim područjima koja se prate i ocjenjuju izostao je bilo kakav pozitivan pomak u odnosu na 1997. godinu. Najnižu ocjenu Hrvatska je imala u području zaštite slobode tržišnog natjecanja. Promicanje politike konkurentnosti smatra se preslabim, a najvećom slabošću smatra se još uvijek znatna prevlast monopola na hrvatskom tržištu. Lošim se ocjenjuje i stupanj razvijenosti financijskog tržišta i sustava nebankarskih financijskih institucija. Između 26 tranzicijskih zemalja koje EBRD ocjenjuje Hrvatska je 1997. i 1999. godine zauzimala deveto mjesto prema ostvarenim tranzicijskim rezultatima. Još uvijek se ispred nas nalaze Mađarska, Poljska, Češka, Estonija, Slovačka, Slovenija, te Litva i Latvija.

Od početaka provedbe stabilizacijskih programa pa sve do 1996. godine, proces tranzicije ubrzano se odvijao u svih dvadeset i šest tranzicijskih zemalja. Već 1997. godine započela je stagnacija i usporavanje ključnih reformi, koje traje sve do danas. To dokazuje slika 1.

 

Slika 1. Prosječna ocjena uspjeha tranzicijskog procesa na uzorku od 26 zemalja, 1994.1999.

Izvor: EBRD (1999)

 

Većina je promatranih zemalja od 1994. do 1999. godine ostvarila bitan napredak u sljedećim područjima:

  privatizacije malih i srednjih poduzeća (prosjek ocjena za sve zemlje 3,6 u 1999. godini, Hrvatska 4+)

  liberalizacije trgovine i politike deviznih tečajeva (prosjek zemalja 3,4, Hrvatska 4)

  liberalizacije cijena (prosječna ocjena 2,8 za sve zemlje koja je na toj razini već četiri godine, Hrvatska 3)

  privatizacije velikih javnih poduzeća (prosjek za sve zemlje 2,8, Hrvatska 2) i

  reforme bankarskog sustava (prosjek za sve zemlje 2,5, Hrvat­ska 3).

I dalje se vrlo nisko ocjenjuju napori u procesu financijskog »produbljivanja« odnosno razvoja tržišta financijskih instrumenata i nebankarskih financijskih institucija. U tom području u većini zemalja nema bitnog pomaka u odnosu na 1994 godinu, stoga je posljednja prosječna ocjena iz 1999. godine i dalje na razini 2 za sve zemlje (Hrvatska 2+). Relativno uspješna provedba privatizacije u zemljama, poput Češke, Poljske, Estonije i Mađarske, utje­cala je znatno i na razvoj tržišta vrijednosnica u tim zemljama, te financijskog sustava općenito. Napuštanje sustava međugene­ra­cijske solidarnosti i pokretanje mirovinske reforme u Mađarskoj i Poljskoj, svakako će pogodovati njihovom daljnjem financijskom produbljivanju i stvaranju zdravih temelja za razvoj financijskog sustava.

Većina je tranzicijskih zemalja 1996. godine ušla u novo tranzicijsko razdoblje u kojem dotadašnji glavni ciljevi – liberalizacija i stabilizacija – ustupaju mjesto radikalnijim mjerama restrukturiranja kao i naporima za ostvarenje viših stopa rasta. Ključne postaju politike strukturnih prilagodbi i različite mikroekonomske politike, dok je makroekonomski sustav u određenoj mjeri zaokružen i potrebne su još samo manje dorade. Ključna riječ postaje: konkurentnost. Tranzicijski su predvodnici već tada počeli poduzimati konkretne korake za unapređivanje politike konkurentnosti, te ubrzali proces privatizacije velikih poduzeća (javnom ponudom i direktnom prodajom preostalih državnih udjela u tim poduzećima, aukcijama, i sl.), očekujući da će nova faza privatizacije »depolitizirati« poduzeća i privući brojne domaće i strane investitore. Mađarska je primjer zemlje koja je u tim pokušajima daleko ispred ostalih tranzicijskih zemalja. Ovakav stav počinje u Hrvatskoj uzimati maha tek koncem 1999. godine.

Hrvatska je u posljednjih deset godina tranzicije dijelila sudbinu svih ostalih tranzicijskih zemalja, a činjenica da smo jedni od rijetkih koji su istovremeno bili pogođeni ratom, dodatno je otežala uvjete za bržu tržišnu transformaciju. No, to ne može biti isprika za nedjelovanje, pasivnost i ignoriranje tržišnih reformi. Zdravi se temelji za rast u ekonomijama poput naše ne grade izmišljanjem novih neprovjerenih modela, licitiranjem stopama rasta BDP-a bez utemeljenja ili pak davanjem socijalnih prava koja nije moguće financirati. Zato je vrlo važno identificirati sve one dimenzije tranzicije u kojima Hrvatska do sada nije uspjela ostvariti gotovo nikakav ili vrlo slab napredak:

  Lošim izborom modela privatizacije jednim su dijelom stvorene tvrtke – konglomerati, s neodvojenim vlasništvom od uprav­ljanja; kod njih su netransparentnost, laka porezna evazija unutar grupe, nedostatak pritiska za promjenom, politički utjecaj, monopolski ili kvazi-monopolski položaj, upravljačko neznanje, a ponekad možda i čisti kriminal, doveli do stagnacije i bankrota.

  Hrvatska kasni za naprednim tranzicijskim zemljama u provedbi jedne od ključnih tranzicijskih reformi, reforme mirovinskog sustava. Svako odugovlačenje i odgađanje ovih značajnih preduvjeta za kvalitetniji ekonomski rast predstavlja veliki društveni trošak.

  Drugi ključni reformski zahvati u brojnim segmentima (zdravstvo, školstvo, socijalna skrb i slično), tek su u začetku.

  Hrvatski financijski sustav i dalje je nedovoljno »propustan«, tj. ne postoji suvremeno tržište financijskih instrumenata i nebankarskih financijskih institucija usklađeno sa standardima razvijenih tržišnih ekonomija, čemu bi mogla pridonijeti provedba mirovinske reforme. Ovo pitanje je usko povezano s koordinacijom u izdavanju vrijednosnih papira HNB-a i Ministarstva financija glede ročnosti. Za daljnji razvitak financijskog sustava je nužna i uspostava transparentih i ažurnih registara pokretne i nepokretne imovine.

  U Hrvatskoj se dovoljno ne promiče i ne štiti politika konkurentnosti, tj. postojeći institucionalni okvir, odnosno Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja politički je i financijski »preslaba« u odnosu na brojne interesne skupine i lobije, te zbog toga nedovoljno učinkovita u promicanju i zaštiti slobodnog tržiš­nog pristupa.

  Proces restrukturiranja poduzeća je suviše spor. Taj proces nije uvjetovan zakonitostima tržišta, a neefikasan i nedovoljno obrazovan management dodatno otežava uspješnost procesa restrukturiranja.

  Proces privatizacije velikih poduzeća već kasni za ostalim tranzicijskim zemljama, posebice kod infrastrukturnih poduzeća, i odvija se bez jasnog koncepta, a u velikoj je mjeri uvjetovan postojećom fiskalnom neravnotežom.

  Pravni sustav u Hrvatskoj i dalje je neučinkovit i time uzročnik pravne nesigurnosti u zemlji, što obeshrabruje u velikoj mjeri investitore kako domaće tako i inozemne.

Nosioci ekonomske politike trebali bi postati svjesni činjenice da se moderno tržišno gospodarstvo gradi samo zrelim i odlučnim akcijama kojima bi krajnji cilj trebalo biti povećanje ukupnog blagostanja društva. Kako Hrvatska već poprilično kasni za najuspješnijima u provedbi tranzicije, prioritetnim zadatkom ekonomske politike trebalo bi biti što brže pokretanje i uspješno dovršenje svih navedenih ključnih tržišnih reformi.

ObiljeŽja hrvatskog gospodarstva

Osnovni pokazatelji makroekonomskog okvira Republike Hrvatske u razdoblju 1991. – 2001. prikazani su u tablici 3.

 

Tablica 3. Osnovni pokazatelji stanja gospodarstva Republike Hrvatske

Godina

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

BDP, tekuće cijene, mlrd kn

0,441

2,71

39,00

87,44

98,38

107,98

123,81

138,39

143,50

157,51

168,97

Osobna potrošnja, tekuće cijene,mlrd kn

 

 

 

46,57

60,48

63,30

77,03

82,54

82,30

90,00

98,30

Investicije, tekuće cijene, mlrd kn 

 

 

 

15,19

17,31

23,75

34,91

32,05

33,32

33,09

37,00

Državna potrošnja, tekuće cijene, mlrd kn

 

 

 

25,74

30,46

30,62

31,97

36,26

38,53

41,70

40,68

Izvoz , tekuće cijene, mlrd kn

 

 

 

40,09

40,61

45,02

50,28

55,40

58,34

70,89

78,95

Uvoz, tekuće cijene, mlrd kn

 

 

 

40,15

50,47

55,43

70,33

67,86

68,98

79,75

89,16

BDP, stalne cijene 1990, milijuni kn

221,4

195,5

179,9

190,3

203,3

215,5

230,3

235,3

234,6

243,1

254,28

Indeks cijena na malo, lančani

 

1037,2

1250,5

97,0

103,7

103,5

104,0

105,6

102,7

108,3

102,30

Indeks cijena na malo, 1995=100

0,8

7,9

99,4

96,4

100,0

103,5

107,6

113,7

117,4

127,1

130,02

Tečaj HRK/USD(sredinom razdoblja)

 

0,264

3,577

5,996

5,230

5,434

6,157

6,362

7,112

8,275

8,339

Tečaj HRK/DEM(sredinom razdoblja)

 

0,171

2,149

3,692

3,649

3,614

3,556

3,619

3,875

3,904

3,819

Broj zaposlenih, u 000, godišnji prosjek

1432,0

1261,0

1238,0

1211,0

1196,0

1195,0

1187,0

1071,4

1058,4

1053,3

1057,0

Prosječne mjesečne neto plaće (tekuće cijene, krajem razdoblja, u kn)

 

74,4

1073,2

1646,0

1883,0

2217,0

2544,0

2935,0

3262,0

3499,0

3582,0

Primarni novac, mlrd kn

 

 

2,25

4,71

6,74

8,77

10,35

9,95

10,31

11,71

17,80

Novčana masa, M1, mlrd kn

 

 

3,13

6,64

8,24

11,37

13,73

13,53

13,86

18,03

23,70

Ukupna likvidna sredstva, M4, mlrd kn

 

 

10,06

17,68

24,62

36,70

50,74

57,34

56,70

73,32

106,07

Prosječna dnevna kamata na tržištu novca Zagreb, u %

 

2182,3

86,9

17,8

27,2

10,4

9,4

15,8

12,7

4,5

2,7

Prosječna kamata na zajmove bez devizne klauzule, u %

 

2332,9

59,0

12,4

22,3

18,5

14,1

16,1

13,5

10,5

9,5

Prosječna kamata na depozite bez devizne klauzule, u %

 

434,5

27,4

5,0

6,1

4,2

4,4

4,1

4,3

3,4

2,8

Međunarodne pričuve HNB-a, u mil. USD

 

166,8

616,2

1405,0

1895,2

2314,0

2539,0

2815,6

3025,0

3524,8

4704,2

Saldo tekućeg računa bilance plaćanja, u milijunima kn

 

 

4298,4

5462,6

-7873,9

-6322,8

-15184,9

-9239,2

-9906,3

-3661,9

-5659,0

Ukupni vanjski dug, u mil. USD

 

 

2638

3020

3809

5308

7452

9588

9872

11002

11189

Tekući prihodi središnje države, mlrd kn

 

0,55

8,37

22,79

27,29

30,24

33,39

42,02

40,05

41,54

48,91

Tekući rashodi središnje države, mlrd kn

 

0,52

7,74

20,36

25,50

25,93

29,58

34,88

38,48

44,24

52,82

Ukupni višak/manjak središnje države, u milijunima kn

 

-7,5

67,6

543,9

-715,4

-134,0

-1160,2

1256,7

-2523,3

-6107,9

-4309,1

Ukupni višak/manjak ukupne države, u milijunima kn

 

 

 

1413

-883

-477

-1587

882

-2802

-7697

-4044

Unutarnji dug središnje države, mlrd kn

 

 

22,87

18,67

17,74

17,28

15,54

15,05

16,76

21,35

25,00

Inozemni dug središnje države, mlrd kn

 

 

0,83

0,75

1,28

13,48

18,27

21,05

29,98

38,66

41,41

Izvor: Hrvatska narodna banka, Državni zavod za statistiku

 

 

Slika 2. BDP Republike Hrvatske 1990.-2001. u stalnim cijenama 1990.

Izvor: Državni zavod za statistiku

 

Slika 2. pokazuje da hrvatski BDP slijedi putanju tipičnu za tranzicijske ekonomije, od početnog ekonomskog sloma u prvim godinama tranzicije do oporavka proizvodnje nakon uvođenja stabilizacijskog programa. Kao što je već u prethodnom poglavlju objašnjeno, takvo je kretanje posljedica propadanja neefikasne proizvodnje u državnom sektoru, koja gubi tržišnu utrku s kvalitetnijim stranim proizvodima, te pokretanja nove proizvodnje u privatnom sektoru, koja nastoji postići svjetsku razinu kvalitete. Pad proizvodnje u državnom sektoru uzrokovao je tzv. tranzicijsku recesiju i porast nezaposlenosti, dok jačanje proizvodnje privatnog sektora pridonosi prvim pozitivnim stopama rasta (Blanchard, 1997).

Poljoprivreda i ribarstvo specifične su djelatnosti u kojima još uvijek prevladava visok udio proizvodnje za vlastite potrebe i individualnu prodaju na domaćem tržištu, pa su stoga manje izložene tržišnim šokovima. Stoga je razumljivo da je u prvim godinama tranzicije (do 1993.) pad poljoprivredne proizvodnje manji nego u ostalim djelatnostima. To je rezultiralo rastom relativnog udjela poljoprivrede u BDP-u, da bi se u godinama intenzivnijeg rasta ukupne ekonomske aktivnosti taj udio sve više smanjivao.

Industrijska proizvodnja i građevinarstvo do 1993. godine kreću se prilično usklađeno s kretanjem prosjeka ukupnog gospodarstva, zadržavajući približno isti udio u BDP-u kao i 1990. godine. S obzirom na snažnu ekonomsku kontrakciju od 1990.-1993., to znači da je došlo i do bitnijeg smanjenja obujma proizvodnje u industriji i građevinarstvu. Razlozi takvom kretanju industrijske proizvodnje i građevinske djelatnosti su poznati: gubitak dotad značajnih tržišta s područja bivše Jugoslavije, postojanje stalne ratne opasnosti, početak procesa liberalizacije cijena, zaoštravanje konkurencije, te usporen proces restrukturiranja poduzeća u državnom vlasništvu. Početak programa obnove, početak znatnijeg rasta osobne potrošnje i ukupne domaće potražnje donijelo je oporavak djelatnosti građevinarstva i industrijskoj proizvodnji, osobito nakon vojno-redarstvenih akcija »Bljesak« i »Oluja« 1995. godine.

Tablica 4.  Struktura BDP-a po djelatnostima, tekuće cijene

 

Godina

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

Poljoprivreda, lov i šumarstvo

Ribarstvo

Rudarstvo i vađenje

Prerađivačka industrija

Građevinarstvo

Trgovina na veliko i malo

Hoteli i restorani

Prijevoz, skladištenje i veze

Poslovne usluge, poslovanje nekretninama

Javna uprava i obrana, obvezno socijalno osiguranje

Obrazovanje

Zdravstvena zaštita i socijalna skrb

Ostale djelatnosti

BDP (tržišne cijene)

8,3

0,2

0,2

19,5

4,7

9,7

2,2

7,9

8,6

7,2

2,9

2,7

25,9

100

8,2

0,2

0,2

18,2

5,5

10,3

2,4

7,4

8,7

7,6

3,2

3,3

24,8

100

7,6

0,2

0,5

18,4

6,0

10,5

2,6

7,3

8,6

7,7

3,1

3,6

23,9

100

7,8

0,1

0,4

20,6

5,6

10,0

2,6

7,7

8,8

8,6

3,5

3,9

20,4

100

7,9

0,1

0,4

21,2

5,6

10,0

2,4

7,4

9,0

9,0

3,6

4,1

19,7

100

7,9

0,1

0,5

21,8

4,9

10,4

2,7

8,0

8,7

9,0

3,6

4,0

18,4

100

7,8

0,1

0,7

21,8

4,8

11,4

2,9

8,9

8,9

8,0

3,3

3,6

17,8

100

Izvor: Državni zavod za statistiku



Do 1993. godine promet i trgovina, a posebno ugostiteljstvo i turizam doživljavaju relativno veći pad od prosjeka gospodarstva zbog ratnih okolnosti. Od 1994. nadalje ove uslužne djelatnosti, a posebno sektor trgovine, počinju ostvarivati vrlo visoke stope rasta. Makroekonomska stabilizacija i korištenje tečaja kao sidra, definiralo je uvjete poslovanja za uvoznike. Dodajući tome prestanak neposredne ratne opasnosti i porast realnih plaća u gospodarstvu, uz obilniju ponudu potrošačkih kredita, dolazi do oporavka i daljnjeg povećanja domaće potražnje.

Javne usluge, koje obuhvaćaju djelatnosti obrazovanja, zdrav­stva i javne uprave smanjuju svoj udio do 1993. godine, što je bio pretežno rezultat smanjivanja realnih neto plaća koje čine najveći dio dodane vrijednosti u tom sektoru. Međutim, ova stav­ka sadrži različite djelatnosti s različitim predznakom kretanja. Neke aktivnosti, primjerice obrana, u promatranom razdoblju znat­no su povećale svoj udio, dok je većina ostalih javnih usluga realno padala po manjim stopama od pada ukupnog realnog BDP-a. Nakon 1993. godine sve do danas sektor javne uprave raste, a razlozi takve ekspanzije su dvojaki: povećanje ukupne razine usluga koje se ogleda u povećanju broja zaposlenih, no u daleko većoj mjeri razlog je značajno povećanje realnih primanja zaposlenih u tom sektoru. Premda je cilj porasta plaća u javnom sektoru u početku bio dostići plaće u ostalim dijelovima gospodarstva, ubrzo se pokazalo da su prosječne plaće u državnom sektoru narasle iznad prosjeka gospodarstva.

Od 1994. godine raste aktivnost i u ostalim uslužnim djelatnostima, posebno onima koje se bave raznim poslovnim uslugama. Riječ je dijelu gospodarstva u kojem su najbrže stvarana mala privatna poduzeća. Taj dio gospodarstva je djelomično apsorbirao višak radne snage iz ostalih djelatnosti i to prije svega radne snage s višom stručnom spremom. To je istovremeno značilo da se kvalifikacijska struktura nezaposlenih prijavljenih kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kontinuirano pogoršavala, potencirajući tako problem dugotrajne nezaposlenosti.

Iz Tablice 3. vidljivo je da rast BDP-a u razdoblju 1994.-1999. proizlazi prije svega iz oživljavanja domaće potražnje (rekonstrukcija i obnova s jedne, te kreditna ekspanzija i rast osobne potrošnje s druge strane), te većeg stupnja iskorištenja postojećih kapaciteta. Zbog lakoće usporedbe s kretanjima u drugim tranzicijskim zemljama i EU zemljama, te donošenja odgovarajućih zaključaka, prikazane su u tablici 5. glavne komponente agregatne potražnje tih zemalja. O kvaliteti i strukturi same osobne potrošnje u Hrvatskoj svjedoče podaci u tablici 6 koji su izračunati po paritetu kupovne moći (PPP) zbog objektivnije usporedbe.

Tablica 5.  Glavne komponente agregatne potražnje

 

Zemlja

Javna potrošnja

(% BDP-a)

Bruto investicije

(% BDP-a)

Izvoz roba i usluga

(% BDP-a)

Uvoz roba i usluga

(% BDP-a)

Bruto štednja

(% BDP-a)

Austrija

19

25

42

43

25

Belgija

14

18

73

68

22

Češka

19

30

60

61

29

Danska

25

21

36

33

24

Finska

21

17

40

31

26

Mađarska

10

31

50

52

28

Irska

13

20

80

62

37

Izrael

30

20

27

23

22

Nizozemska

14

20

56

49

27

Novi Zeland

15

21

29

28

21

Portugal

19

26

31

40

17

Singapur

10

34

153

135

51

Slovenija

21

25

57

58

24

Švicarska

14

20

40

35

25

Prosjek EMU

18

19

32

29

23

Hrvatska

26

23

40

49

14

Izvor: World Bank, World Development Indicators 2000.; podaci se odnose na 1998. godinu.

 

Tablica 6.  Struktura osobne potrošnje

 

Zemlja

Odjeća, obuća

(% potrošnje PPP)

Gorivo i energija

 (% potrošnje PPP)

Zdravstv. zaš.

 (% potrošnje PPP)

Obrazovanje

(% potrošnje PPP)

Transport i komunikacije (% potrošnje PPP)

Ostala potrošnja (% potrošnje PPP)

Austrija

5

11

3

9

12

29

Belgija

9

7

5

1

5

27

Češka

7

11

5

12

6

43

Danska

8

25

13

17

5

10

Finska

8

18

14

15

7

16

Mađarska

12

11

5

20

8

21

Irska

11

16

7

7

8

23

Izrael

13

13

3

6

3

16

Nizozemska

6

9

3

13

8

42

Novi Zeland

3

48

6

2

7

14

Portugal

8

5

3

19

11

32

Singapur

7

24

8

14

9

3

Slovenija

6

14

6

16

11

15

Švicarska

9

9

4

18

8

38

Hrvatska

5

31

2

3

2

7

Izvor: World Bank, World Development Indicators 2000.; podaci se odnose na 1998. godinu.

 

 

Od 1994. godine osobna potrošnja raste po dvoznamenkastim stopama, što je doseglo vrhunac 1997. godine kad je realno porasla gotovo 20%. Znatno brži rast osobne potrošnje od rasta BDP-a rezultirao je porastom njezina udjela u BDP s 53% iz 1994. godine na gotovo 60% 1997. godine. Ovako snažan rast osobne potrošnje proizlazi iz značajnog rasta realnih osobnih dohodaka, kao i iz obilne ponude bankarskih i potrošačkih kredita (osobito 1997. godine). Niske razine neto primanja u ratnom razdoblju utjecale su na starenje i smanjivanje količine trajnih potrošnih dobara kod sektora kućanstva. Prestankom rata potro­šački boom se zbog neodgovarajuće strukture domaće ponude dobrim dijelom prenio na povećanje potražnje za uvoznom robom što je znatno produbilo deficit vanjskotrgovinske razmjene. Iz strukture osobne potrošnje prema paritetu kupovne moći može se vidjeti kako Hrvatska ima strukturu relativno siromašnijih zemalja, jer se velik udio potrošnje odnosi na temeljne fiziološke potrebe, hranu, gorivo i energiju te odjeću i obuću.

Finalna potrošnja sektora države, u usporedbi s ostalim europskim i tranzicijskim zemljama, zadržava visoku razinu za razdoblje 1994.-1999., dostižući 27% BDP-a. Kad se finalnoj potrošnji države pribroje ostali rashodi središnje države te rashodi izvanproračunskih fondova, udio javnog sektora penje se na gotovo 50% BDP-a. Uz već naslijeđenu visoku razinu državne potrošnje iz prošlog sustava, na porast tog udjela u BDP-u utjecala je i potreba za obranom zemlje. Nakon 1995. godine udio državne potrošnje opada, s iznimkom 1998. godine kada se povećanje poreznih prihoda odrazilo i na porast državnih rashoda. Međutim, ukupni izdaci države, su sve do konca 1999. godine intenzivno rasli, a određeni zaokret u fiskalnoj politici u pozitivnom smjeru započinje s 2000. godinom.

Udio izvoza roba i usluga u BDP-u u posljednjih je šest godina iznosio 42%, dok je istodobno udio uvoza roba i usluga za isto razdoblje bio 50%.

 

Tablica 7.  Izvoz, uvoz i otvorenost (mlrd kn)

 

Godina

1994.

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

Prosjek

Izvoz roba i usluga (E)

40,09

40,61

45,02

50,23

55,40

58,34

70,89

78,95

54,94

 %BDP-a

46%

41%

42%

41%

40%

41%

45%

47%

43%

Uvoz roba i usluga (U)

40,15

50,47

55,43

70,33

67,86

68,98

79,75

89,16

65,27

 %BDP-a

46%

51%

51%

57%

49%

48%

51%

53%

51%

Otvorenost (E+U)/2 u % BDP-a

46%

46%

47%

49%

45%

45%

48%

50%

47%

memo: BDP

87,44

98,38

107,98

123,81

138,39

143,50

157,50

168,97

 

Izvor: Hrvatska narodna banka i Državni zavod za statistiku

 

Prema udjelu vanjske trgovine (bruto tokova roba i usluga) u BDP-u od 47% u zadnjih osam godina, kao jednoj od mjera otvorenosti zemlje, Hrvatska se još uvijek ne može ubrojiti u skupinu otvorenijih ekonomija. Vodeće tranzicijske zemlje i pojedine male otvorene zemlje Europske unije imaju sljedeće udjele otvorenosti: Slovenija 58%, Češka 60%, Mađarska 51%, Irska 71%, Belgija 70%. Prema podacima DZS-a o strukturi izvoza i uvoza roba prema zemlji podrijetla i zemlji odredišta, zemlje Europe sudjeluju s 80-90%, od čega zemlje EU oko 70%, a najvažniji partneri: Italija, Njemačka, Austrija i Slovenija s udjelom 50-60%.

Kontinuirano rastući udio uvoza u bruto domaćem proizvodu i stagniranje izvoza i njegovog udjela u BDP-u, razlog su porasta deficita na tekućem računu platne bilance koji je 1997. godine dosegao razinu od gotovo 12% BDP-a. Iako deficit u 1998., a naročito u 1999. godini opada, razina deficita bilance plaćanja još je uvijek vrlo visoka, te se u dužem roku, uz zadržavanje postojećih tendencija, može pokazati kao neodrživa, dovodeći u pitanje stabilnost cijelog gospodarskog sustava. U uslužnom sektoru, osobito turizmu i transportu, Hrvatska ostvaruje znatan suficit, što je redovito popravljalo ukupnu bilancu roba i usluga. Dohoci nisu bili posebno bitna stavka u bilanci plaćanja RH, ali zbog otplate duga, postaju sve važniji s 1999. godinom. Dugo­godišnji visoki deficit platne bilance utjecao je na porast vanjskoga duga, koji krajem 2001. godine iznosi 11 milijardi USD ili oko 50% BDP-a ili pak gotovo 2000 USD po glavi stanovnika, što još uvijek nije, ali bi moglo postati bitno ograničenje daljnjem ekonomskom rastu. Brzina zatvaranja deficita platne bilance i mogućnost stabiliziranja stanja vanjskog duga ovise ponajprije o mogućnostima ekspanzije izvoza i privlačenju direktnih stranih investicija.

Takav je odnos izvoza i uvoza strukturne naravi i pojavljuje se zbog toga što domaća štednja nije dovoljna za financiranje investicija, kao i zbog preferencija naših potrošača koji su već početkom tranzicije imali formiran ukus za robu sa zapada. Rast vanjskoga deficita nije započeo stabilizacijom realnoga tečaja u listopadu 1993., već ekspanzijom potrošnje koja je započela 1995. Realni je tečaj aprecirao i deprecirao u proteklom razdob­lju, a da se izvoz pritom nije bitno mijenjao. Uvoz je u isto vrijeme snažno varirao pod utjecajem potražnje, neefikasnosti u sektoru trgovine (monopoli koji uzrokuju previsoke cijene) i drugih strukturnih razlika između domaćeg i svjetskog tržišta. Pitanje precijenjene kune u tom kontekstu nije nevažno, ali za praktično vođenje ekonomske politike, ono je nepotrebno pitanje. Jer, tečaj se formira na tržištu, a to znači da se on kreće pod dominantnim utjecajem fiskalne politike (zaduživanje države u inozemstvu), nepredviđenih šokova (promjene sigurnosnih rizika koje fundamentalno utječu na turizam), investicijske aktivnosti (očekivanja i otvorenost te spremnost stranih ulagača), repatrijacijom kapitala iz inozemstva. Ti su stvarni utjecaji toliko jaki, da ih nijedna jedina državna intervencija, pa ni monetarna politika koja u našim uvjetima ima vrlo ograničen manevarski prostor, ne može trajno nadvladati. Stoga stabilan makroekonomski okvir ostaje i dalje jedna od ključnih odrednica u procesu jačanja konkurentske pozicije gospodarstva.

Nacionalna štednja, kao razlika između bruto raspoloživog nacionalnog dohotka i finalne potrošnje (osobne i državne), nalazi se na niskoj razini od oko 14% BDP-a 1998. godine, odnosno 16% u 1999. godini, dok prosjek za zemlje EU iznosi oko 20% BDP-a. S obzirom na to da će u sljedećem razdoblju svakako trebati poticati investicije i to prije svega one u izvoznom sektoru, povećanje stope nacionalne štednje bit će neophodno radi zatvaranja deficita platne bilance. Porast štednje mogao bi prije svega poteći iz sektora kućanstava, kao i iz ušteda u restrukturiranju sektora poduzeća, posebice velikih javnih poduzeća. Takva niska domaća štednja ne omogućuje financiranje investicija iz domaćih izvora.

Bruto investicije u fiksni kapital u razdoblju 1994.-2000. u Republici Hrvatskoj rastu s oko 12 na oko 30 milijardi kuna (oko 23% BDP-a) da bi u 2001. ostvarile veći porast na oko 37 milijardi kuna. Premda ukupna razina investicija i nije nezado­voljavajuća, to se ne može reći i za njihovu strukturu. Prema tehničkoj strukturi investicija znatan udio imaju građevinski radovi (56,4%) za koje je poznato da imaju dug rok povrata i nizak multiplikativni učinak dok nedostaju investicije u novu opremu i »greenfield« ulaganja. Uz uobičajeni granični kapitalni koeficijent (neto investicije/promjena BDP), ta visina neto investicija može generirati samo minimalne stope rasta. Ovdje treba naglasiti da su brojni teorijski i empirijski radovi dokazali da su upravo investicije jedan od ključnih generatora bržeg ekonomskog rasta i zapošljavanja. Stoga je teško očekivati da će u budućnosti naše gospodarstvo moći osigurati brži rast uz zatečenu razinu bruto investicija u fiksni kapital. Nerealno je, osim toga, očekivati da bi budući rast BDP-a mogao proizići iz boljeg korištenja postojećih kapaciteta, budući da su oni u velikoj mjeri amortizirani i bez dodatnog investiranja nesposobni da zadovolje visoke zahtjeve svjetskog tržišta. Što se pak direktnih stranih investicija (FDI) tiče, dovoljno je samo spomenuti da je u razdoblju 1989-2000. ukupna razina direktnih stranih investicija u Hrvatskoj iznosila 349 USD po glavi stanovnika, dok su u istom razdoblju vodeće tranzicijske zemlje ostvarivale sljedeće iznose direktnih stranih ulaganja po glavi stanovnika: Mađarska 1652 USD, Češka 968 USD, Estonija 947 USD, Latvija 634 USD, Slovenija 596 USD, Litva 422 USD, te Poljska 389 USD.

Poseban problem hrvatskoga gospodarstva danas predstavlja visoka stopa nezaposlenosti. Uz ekonomski slom i realni pad BDP-a, koji je doživjela svaka tranzicijska ekonomija, Hrvatska je bila zahvaćena ratom proživljavajući gotovo petogodišnju okupaciju trećine svog teritorija. U početku tranzicije prevladava skrivena nezaposlenost koja je prema nekim istraživanjima toliko visoka da je gotovo svaki četvrti zaposleni čovjek u odnosu na stanje tehnologije i potrebe za radom višak.

U prvim godinama tranzicije osjetne su promjene udjela zaposlenosti pojedinih grana u ukupnoj zaposlenosti (strukturne promjene), koje su od 1990. do 1995. bile čak tri do četiri puta veće od promjena koje su zabilježene do početka 90-ih. Takvo kretanje rezultat je prije svega tranzicije koja je do 1994. imala izrazito recesijsko obilježje, ali i postojanja neposredne ratne opasnosti. Sljedeća tablica pruža uvid u kretanje nezaposlenosti u Hrvatskoj od 1996. godine do 2001. godine.

 

Tablica 8.  Kretanje stope nezaposlenosti u Hrvatskoj od 1996.-2001. godine

 

Udio u aktivnom stanovništvu \ godina

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

Stopa registrirane nezaposlenosti, %

15.7

16.7

17.6

19.1

21.1

22.2

Stopa anketne nezaposlenosti, %

10.0

9.9

11.4

13.6

16.1

15.3

Izvor: DZS RH

 

Vrlo intenzivan porast stope nezaposlenosti u tom razdoblju registriran je na oba relevantna načina: i registracijom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, i prema anketi o radnoj snazi po ILO metodologiji. Kolike je razmjere poprimilo stanje nezaposlenosti u Hrvatskoj danas najbolje svjedoči sljedeća slika:

 

Slika 3. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj i nekim tranzicijskim zemljama, 2000. godine

Izvor: OECD Main Economic Indicators and countries´ statistical offices, registrirana stopa nezaposlenosti

 

Iako se Hrvatska u počecima tranzicije mogla svrstati među uspješnije zemlje po brojnim mjerljivim parametrima, ova je sveobuhvatna analiza stanja u gospodarstvu te ocjena dosadašnjeg tranzicijskog tijeka pokazala da se suočavamo s brojnim otvorenim problemima i negativnim tendencijama iz prošlosti. Poruke koje proizlaze iz ovog poglavlja služe kao putokaz u postavljanju makroekonomskog okvira u razradi prijedloga ekonomskih politika u okviru ove Strategije.

Valja biti svjestan jedne važne činjenice. Naime, izvjesno je da će Hrvatska još duži niz godina ostati izvan granica Europske unije. Prvi i drugi val integracija zasigurno će proći bez Hrvatske, čime će u Hrvatskoj dodatno oslabiti pritisci, a time i poticaj za institucionalnom i razvojnom konvergencijom prema razvijenim ekonomijama. Bez toga pritiska ostajemo sami sa svojim prednostima i manama, u čemu prijeti objektivna opasnost da nas one, poput sidra, zadrže na mjestu na kojem se već više od pola stoljeća nalazimo. Ubrzanje tranzicijskog procesa i provedba reformi jedini su recept za ravnopravne pregovore o budućem položaju Hrvatske u europskoj zajednici.

KONCEPCIJA I STRATEŠKI CILJEVI RAZVITKA REPUBLIKE HRVATSKE

Glavne poruke

  Koncepcija razvoja Republike Hrvatske treba se temeljiti na izgradnji otvorenog, izvozno orijentiranog gospodarstva, s fleksibilnim tržištem rada, učinkovitim sustavom socijalne zaštite, uz istovremenu izgradnju transparentnog tržišnog i institucionalnog okvira, te zadržavanje stabilnog makroekonomskog okvira i jačanje svih onih elemenata koji stvaraju poduzetničku klimu, a time i konkurentnost u međunarodnim razmjerima

  Ekonomski razvitak je višedimenzionalan fenomen. Pored gospodarskog rasta (kvantitativni aspekt) u sebi sadržava i brojne druge fenomene (kvalitativne), među kojima ponajprije odr­živost (zaštita okoliša) i podizanje kvalitete života svih građana (sigurnost, dostupnost ekonomskih dobara, zaštitu socijalno ugroženih, sociokulturni razvitak i slično)

  Većem prosječnom rastu pridonosi veći udio investicija u realnom BDP-u (bilo iz domaće ili inozemne štednje bilo putem FDI-a), niži udio javne potrošnje u BDP-u, veća početna razina blagostanja (paritet kupovne moći sličniji najrazvijenijim zemljama – SAD-u), ekonomska stabilnost i konkurentnost tržišta (stabilnost cijena i tečaja – niža inflacija), veća otvorenost privrede, veća kvaliteta ljudskog kapitala (mjereno prosječnim godinama školovanja stanovništva), te bolje funkcioniranje »pravne države« i veća politička stabilnost (veće građanske i političke slobode, kao i manji broj političkih previranja)

  Odlučnost političkog vodstva i predanost ekonomskim reformama i promicanju nacionalne konkurentnosti se pokazuje kao značajna odrednica uspjeha pojedinih zemalja. Podizanje nacionalne konkurentnosti i rast gospodarstva je dug proces i traži odlučnost, strpljenje i predanost dugi niz godina, jer nema uspjeha preko noći. Kratkoročne manipulacije s gospodarskim sustavom poput devalvacija, populističkih mjera ili neracionalnih odluka države o kapitalnim projektima mogu samo udaljiti hrvatsko gospodarstvo od putanje dugoročno održivog i propulzivnog.

Ekonomski razvitak je višedimenzionalan fenomen. Pored samog gospodarskog rasta (kvantitativni aspekt) u sebi sadržava i brojne druge fenomene kvalitativne naravi. Među njima su ponajprije održivost (zaštita okoliša) i podizanje kvalitete života svih građana (sigurnost, dostupnost ekonomskih dobara, zaštitu socijalno ugroženih, socio-kulturni razvitak i slično). U ovom dijelu se primarno bavimo problemom ekonomskog rasta, dok su fenomeni zaštite okoliša i podizanja kvalitete života obrađeni u okviru drugih parcijalnih studija. Ekonomske studije o rastu i razvoju do sada su empirijski propitivale i mnoštvo čimbenika koji utječu (pozitivno ili negativno) na rast i razvoj. Među tim studijama razdvajaju se dvije velike skupine: neoklasična koja pokušava naći uzroke rasta i razvoja u porastu inputa: rada (količine i kvalitete rada-znanje), kapitala (količine i kvalitete kapitala) te tehničkog napretka i njegove difuzije (informacija) u gospodarstvu, iz čega proizlazi da se rast može ekonomskim politikama potaknuti samo ako one djeluju na povećanje količine, kvalitete i mobilnosti rada, kapitala, te izgradnjom institucionalnog okvira koji osigurava bržu difuziju tehničkog napretka u gospodarstvu; i intervencionistička koja tvrdi da se određenim makroekonomskim politikama (carinska, tečajna, politika cijena) može potaknuti rast i razvitak, a određenim mikroekonomskim politikama (industrijskom politikom i poticanjem određenih sektora) ostvariti povoljnu strukturu privrede.

Studije rasta stotinjak zemalja u tridesetogodišnjem razdob­lju, od 1960-ih do kraja 1980-ih pokazuju stilizirane činjenice rasta zemalja.

 

Tablica 9.  Stilizirane činjenice rasta od 1960-ih do kraja 1980-ih

 

 

Privrede s visokom stopom rasta

Privrede s niskom stopom rasta

Prosj. god. stopa rasta realnog BDPpc (%)

3,85

1,42

Udio investicija u realnom BDP (%)

22,34

15,92

Udio javne potrošnje u BDP (%)

16,96

17,72

Indeksi pariteta kupovne moći (SAD=100)

68,73

58,95

Premija na 'crnom deviznom tržištu (%)

8,26

27,35

Prosj. Stopa inflacije (%)

14,29

31,89

Otvorenost zemlje, (Izvoz+Uvoz)/BDP

52,48

31,66

Prosječne godine školovanja stanovn.

5,83

4,64

Indeks građanskih sloboda (1=najviši;7=najniži)

3,43

3,98

Indeks političkih sloboda (1=najviši;7=najniži)

3,39

4,1

Prosj. broj prevrata i državnih udara godišnje

0,14

0,22

Razdoblje 1960.-85., odnosno 1960.-88.; Oko 100 zemalja, s visokom stopom (višom od 2,5%) 48 zemalja, s niskom 56 zemalja.

Izvor: Grupa autora, "Makroekonomska politika i gospodarski rast: teorijski modeli, empirijska istraživanja i pouke za Hrvatsku", 1999.

 

Iz tih stiliziranih činjenica rasta vidljivo je da većem pro­sječnom rastu pridonosi veći udio investicija u realnom BDP-u (bilo iz domaće ili inozemne štednje bilo putem FDI-a), niži udio javne potrošnje u BDP-u, veća početna razina blagostanja (paritet kupovne moći sličniji najrazvijenijim zemljama – SAD-u), ekonomska stabilnost i konkurentnost tržišta (stabilnost cijena i tečaja – niža inflacija i manja razlika između službenog i crnog tečaja), veća otvorenost privrede, veća kvaliteta ljudskog kapitala (mjereno prosječnim godinama školovanja stanovništva), te bolje funkcioniranje »pravne države« i veća politička stabilnost (veće građanske i političke slobode, kao i manji broj političkih previranja).

Povećana globalizacija koja se očituje u mobilnosti roba, rada, ideja i kapitala sve više umanjuje mogućnosti za interven­cionistički pristup jer su zemlje sve otvorenije i sve teže je kontrolirati privredu, na način da se dijelovi privrede potiču u određenom smjeru. Isto tako, sve veća otvorenost i globalizacija briše razlike između proizvodnje za domaće i proizvodnje za strano tržište (izvoz), čime se za domaće proizvođače nameću inozemni standardi kvalitete za čitavu proizvodnju kojoj oni moraju udovoljiti kako bi uopće opstali na tržištu. Vrlo je mali broj usluga, poput komunalnih i pojedinih državnih usluga (administrativne usluge i nacionalna sigurnost) koje se ne mogu međunarodno razmjenjivati jer se ne mogu međunarodno konzumirati, dok sve veći broj usluga postaje međunarodno razmjenjiv i utrživ.

Sve slobodniji protok roba, usluga, ideja, informacija, ljudi i kapitala omogućuje svakoj zemlji da nadoknadi svoje manjkove roba, usluga, ideja, informacija, ljudi i kapitala i time poveća blagostanje svojih građana i proširi alokativnu efikasnost oskudnih ekonomskih izvora globalno. Povećanja blagostanja kroz potroš­nju povećanog skupa dobara ne smije ugroziti u ekonomiji teško mjerljivu, ali prisutnu, kategoriju zdravog načina života koji se sastoji od čistog zraka, nezagađene prirode, te sigurnost i zaštitu vlastitih građana.

Nadalje, u brojnim studijama kao najvažniji čimbenik za ekonomski rast pokazala se makroekonomska stabilnost, što je razumljivo iz perspektive moderne ekonomije zasnovane na racionalnim očekivanjima (smanjenje nestabilnosti uzrokuje sma­njenje pogrešaka u predviđanju i akcijama ekonomskih subjekata). Drugi važan čimbenik koji potvrđeno osigurava više stope rasta i bolji razvoj jest veća otvorenost privrede.

Dakle, uz sve te navedene uvjete, poprilično je jasno da se koncepcija razvoja Republike Hrvatske treba temeljiti na izgrad­nji otvorenog, izvozno orijentiranog gospodarstva, s fleksibilnim tržištem rada, učinkovitim sustavom socijalne zaštite, uz istovremenu izgradnju transparentnog tržišnog i institucionalnog okvira, te zadržavanje stabilnog makroekonomskog okvira i jačanje svih onih elemenata koji stvaraju poduzetničku klimu, a time i konkurentnost u međunarodnim razmjerima.

Strateški ciljevi i potencijali

S aspekta makroekonomije možemo selektirati nekoliko osobitih gospodarskih potencijala Hrvatske, koji mogu potaknuti i usmjeriti RH bržem rastu. To su sljedeći potencijali:

  ljudski resursi, uz relativno dobro obrazovanu tehničku radnu snagu

  duga industrijska tradicija

  povoljan geografski položaj

  zemljište i očuvana prirodna bogatstva (primarno šumsko i vodno bogatstvo), pogodno za proizvodnju zdrave hrane

  relativno dobro razvijena temeljna infrastruktura.

Kao četiri glavna strateška cilja daljnjeg razvitka Hrvatske mogu se naznačiti:

a) Ostvarivanje gospodarskog razvitka i visokog stupnja blagostanja svih građana Hrvatske uz uravnotežen regionalni razvitak iz čega se u makroekonomskom smislu mogu izdvojiti sljedeći podciljevi:

   • gospodarski rast od prosječno 5% godišnje u razdoblju 2001.-2015. godine

rast zaposlenosti

socijalna sigurnost građana

rast standarda stanovništva

održavanje gospodarske, socijalne i političke stabilnosti

promjene gospodarske strukture u skladu s izvoznom orijentacijom

razvoj nacionalnih komparativnih i konkurentskih prednosti unapređivanjem tehnološke razine proizvodnje na podlozi novih (čistih) tehnologija

uravnotežen regionalni razvitak uz proces decentralizacije

b) Uključivanje u europske gospodarske integracije iz čega se u makroekonomskom smislu mogu izdvojiti ovi podciljevi:

    • uključivanje u EU, CEFTA-u i EFTA-u

    • repozicioniranje na tržištima jugoistočne Europe

c) Podizanje kvalitete ljudskog kapitala iz čega se u makroekonomskom smislu mogu izdvojiti ovi podciljevi:

poboljšanje kvalitete ljudskog kapitala ulaganjem u obrazovanje i znanost uz nužne reforme u time sustavima

rast kvalitete života i produžetak životnog vijeka

usporavanje i zaustavljanje negativnih demografskih trendova u mjeri u kojoj raspoloživa materijalna sredstva to omogućavaju

d) Očuvanje nacionalne sigurnosti iz čega se u makroekonomskom smislu mogu izdvojiti sljedeći podciljevi:

tehnološka modernizacija i organizacijski preustroj vojske i policije

dovođenje razine izdvajanja za obranu i policiju na razinu razvijenih zemalja (NATO-a)

Premda su prethodno navedeni ciljevi razrađeni, treba ih kvantificirati kako bi se mogle formulirati i kvantificirati određene makroekonomske politike koje mogu poslužiti približavanju i postizanju tih ciljeva. Jedna od najprihvaćenijih mjera blagostanja, iako nepotpuna, je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika (BDP per capita ili BDPpc).

Budući da je jedan od ciljeva RH približiti se EU i jednog dana postati punopravnom članicom, razina blagostanja prosjeka EU ili najnerazvijenijih zemalja EU, odnosno razina blagostanja prosjeka OECD-a ili najnerazvijenijih zemalja OECD-a mogu poslužiti kao jedna referentna razina blagostanja. Zatim, kao druga referentna razina blagostanja bi mogle poslužiti i zemlje koje imaju sličan broj stanovnika ili sličnu veličinu, poput Austrije, Danske, Finske, Irske, Izraela, Nizozemske, Novog Zelanda, Portugala, Singapura i Švicarske. U sljedećoj tablici su dani iznosi BDP per capita za navedene zemlje i broj stanovnika. Naprednije tranzicijske zemlje Češka, Mađarska i Slovenija također se navode radi usporedbe. (tablica 10).

Tablica 10.  BNDpc u paritetima kupovne moći, broj stanovnika  i površina zemalja EU i OECD-a

 

Zemlja

Površina u 000 kv.km

BND u mlrd. USD

BND per capita USD

BND u mlrd. PPP USD

BND per capita PPP USD

Austrija

84

217

26830

187

23145

Belgija

33

259

25380

241

23622

Češka

79

53

5150

126

12197

Danska

43

175

33040

126

23855

Finska

338

125

24280

106

20641

Mađarska

93

46

4510

99

9832

Irska

70

69

18710

67

17991

Izrael

21

97

16180

101

16861

Nizozemska

41

389

24780

350

22325

Novi Zeland

271

55

14600

61

16084

Portugal

92

106

10670

145

14569

Singapur

1

96

30170

80

25295

Slovenija

20

19

9780

29

14400

Švicarska

41

284

39980

191

26876

Prosjek EU

-

-

22124

-

20233

Prosjek OECD

-

-

22210

-

20414

Prosjek EMU

-

-

22350

-

20440

Hrvatska

57

21

4620

30

6698

Izvor: World Bank, World Development Indicators 2000.; podaci se odnose na 1998. godinu.

 

Iz Tablice 10. se mogu izlučiti mogući kvantitativni ciljevi. Prosjek bruto nacionalnog dohotka (BNP-a) per capita prema paritetu kupovne moći zemalja Europe i OECD-a je približno jednak i iznosi oko 20,000 USD per capita, a isto toliko su u 1998. ostvarile i Hrvatskoj po broji stanovnika slične zemlje Austrija, Belgija, Danska, Finska, Nizozemska, Singapur i Švicarska. Siromašnije zemlje EU i OECD-a po BNDpc u paritetu kupovne moći u 1998., Irska Izrael i Novi Zeland ostvarile su 16,000-18,000 USD per capita. Jedna od najnerazvijenijih zemalja EU – Portugal i najrazvijenija od tranzicijskih zemalja Slovenija, ostvarile su u 1998. godini oko 15,000 USD per capita prema paritetu kupovne moći. Hrvatska je 1998. godine ostvarila BNDpc od 6,700 ili gotovo 7,000 USD prema paritetu kupovne moći (što ne uključuje sivu ekonomiju koju istraživanja procjenjuju na oko 25% BDP-a).5

__________
[5]Paritet kupovne moći se računa prema homogenoj košarici dobara u obje zemlje. Bruto nacionalni dohodak per capita je izračunat u tekućim dolarima iz 1998. godine.

Ako se pretpostavi da će te zemlje OECD-a i EU rasti po prosječnoj realnoj stopi od 2% (procjene MMF-a – World Economic Outlook, za dugoročnu stopu rasta čak i nakon napada na SAD 11. rujna 2001. godine) ili 4% (optimističniji scenarij), te da u svim navedenim zemljama postoji zanemariv prirast stanovništva jer se radi o bogatijim zemljama, tada će i ciljevi izgledati drugačije (tablica 11).

Tablica 11.  Scenarij rasta u terminima BNDpc prema paritetu kupovne moći zemalja EU i OECD-a

 

Zemlja

BND per capita PPP USD u 2005a

BND per capita PPP USD u 2005b

Austrija

26586

30457

Belgija

27134

31085

Češka

14011

16050

Danska

27402

31392

Finska

23710

27162

Mađarska

11294

12938

Irska

20666

23675

Izrael

19368

22188

Nizozemska

25644

29378

Novi Zeland

18475

21165

Portugal

16735

19172

Singapur

29056

33286

Slovenija

16541

18949

Švicarska

30872

35367

Prosjek EU

23241

26625

Prosjek OECD

23449

26863

Prosjek EMU

23479

26898

a - rast 2%, b - rast 4%; prema MMF-u i OECD-u.

 

U tom slučaju prosjek zemalja Europe, Europske monetarne unije i OECD-a uz 2%-ni rast godinšnje iznosi oko 23,000 USD per capita, a uz pretpostavku rasta od 4% 27,000 USD per capita, a zemlje po broju stanovnika slične Hrvatskoj, poput Austrije, Belgije, Danske, Finske, Nizozemske i Švicarske, oko 27,000 USD, odnosno 30,000 USD. Slabije razvijene zemlje Europe i OECD-a zemlje (po BDPpc u 1998.), Irska, Izrael i Portugal bi uz 2%-ni rast 2005. ostvarile BDPpc od oko 18,000 USD per capita, a uz 4%-ni rast i 22,000 USDpc. Najrazvijenija tranzicijska zemlja, Slovenija ostvarila bi u 2005. godini uz 2%-ni rast 17,000 USD per capita, a uz 4%-ni rast 19,000 USD per capita. Hrvatskih 6,700 USD per capita iz 1998. prema paritetu kupovne moći uz 2% rasta u 2005. iznosilo 7,500 USD per capita, a uz 4%-ni rast 8,500 USD per capita.

Razumljivo je da bi Hrvatska morala rasti po višim stopama kako bi se približila željenim razinama blagostanja. Da bi dostignula najrazvijeniju tranzicijsku zemlju Sloveniju do 2005. godine, Hrvatska bi morala rasti po 14-15% godišnje. Da bi dostignula slabije razvijene zemlje EU i OECD-a, Irsku, Izrael i Portugal, Hrvatska bi morala rasti po 18% godišnje. Da bi dostignula prosjek zemalja EU, EMU i OECD-a do 2005. godine, Hrvatska bi morala rasti iznad 23% godišnje. Ovo je ilustracija relativnih omjera i pozicija pojedinih zemalja, ali i neoboriva činjenica da dostizanje i slabije razvijenih EU zemalja u kratkom roku nije moguće, premda se često neargumentirano upravo potežu takve usporedbe ili se njima verificira (ne)uspješnost hrvatskog gospodarstva.

Budući da empirijski podaci pokazuju da ni zemlje azijskih tigrova (Singapur, Hong Kong, Koreja i Tajvan) niti zemalja u razvoju s najvišim stopama rasta (Kina) nisu u dugoročnijem razdoblju mogle prosječno godišnje rasti iznad 10%, te s obzirom na relativno visoku početnu bazu Hrvatske u odnosu na početne baze tih zemalja početkom 1960-ih (kad su počele s ubrzanim rastom), dostizanje prosjeka EU, EMU i OECD-a, razvijenijih zemalja EU i OECD-a, pa čak ni najslabije razvijenih zemalja OECD-a i EU se ne može ostvariti u jednom kraćem razdoblju, već valja dugoročno ustrajati na ideji jačanja konkurentnosti gospodarstva, te ne posustajati u reformskim zahvatima.

Odlučnost političkog vodstva i predanost ekonomskim reformama i promicanju nacionalne konkurentnosti se također u analizama pokazuje kao značajna odrednica uspjeha pojedinih zemalja. Podizanje nacionalne konkurentnosti i rast gospodarstva je dug proces i traži odlučnost, strpljenje i predanost dugi niz godina, jer nema uspjeha preko noći. Kratkoročne manipulacije s gospodarskim sustavom poput devalvacija, populističkih mjera ili neracionalnih odluka države o kapitalnim projektima mogu samo udaljiti hrvatsko gospodarstvo od putanje dugoročno održivog i propulzivnog.

 MAKROEKONOMSKE POLITIKE

Glavne poruke

Fiskalna politika:

  Porezni sustav treba izgrađivati na način da se poštuju načela izgradnje tržišnog, fleksibilnog, ekonomičnog, atraktivnog, poštenog, jednostavnog, izdašnog i preglednog poreznog sustava uz izbjegavanje postojanja paralelnih poreznih institucija tzv. parafiskalnih institucija

  Pri provođenju fiskalne politike držati se načela racionalnosti u potrošnji novca poreznih obveznika i načela što manjeg uplitanja države u djelovanje tržišnih mehanizama

  Treba smanjiti relativni udjel izdataka konsolidirane opće dr­žave u BDP-u

  Valja jasno definirati gospodarsku ulogu države u obrazovanju, znanosti, provođenju zakona, te javnoj upravi i lokalnoj samoupravi, a izbjegavati ulogu države-poduzetnika

  Relativno smanjiti izdatke za obranu, javni red i sigurnost i dovesti ih na razinu zapadnih zemalja (oko 4% BDP-a)

  Racionalizacija državne uprave je nužna, što uključuje i sma­njenje broja zaposlenih, ali i redefiniranje sustava nagrađivanja

  U nadolazećem razdoblju treba relativno povećati izdatke za obrazovanje i znanost uz prethodnu reformu u tim sustavima

  Izgradnja učinkovitog sustava socijalne zaštite i poboljšanje targetiranja su nužni u razdoblju intenzivnijih reformskih zah­vata

  Dosljedna provedba reforme mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, te sustava zdravstva je ključna za dugoročnu održivost proračuna

  Daljnju privatizaciju javnih poduzeća i poduzeća u državnom vlasništvu, posebice kod infrastrukturnih poduzeća, treba ubrzati

  Porezno rasterećenje će biti moguće ovisno o dinamici sma­njenja ukupnih izdataka konsolidirane opće države

  Valja ustrajavati na održivom fiskalnom deficitu, kao i na rastu udjela financiranja iz tekućih, a ne kapitalnih prihoda

  Treba provesti fiskalnu decentralizaciju

  U poreznu osnovicu treba uključiti sve oblike dohodaka od rada (ugovori o djelu, autorski honorari i slično), te na taj način proširiti poreznu osnovicu i riješiti problem segmentiranosti na tržištu rada

  Treba napustiti politiku selektivnog saniranja pojedinih gospodarskih sustava i grana, uz transparentnu najavu vremenskog rasporeda ukidanja neizravnih subvencija (meko financiranje), te razvidno prikazivanje izravnih subvenija.

Monetarna politika i financijski sustav:

  Monetarna politika, u koordinaciji s financijskom politikom, ne može riješiti strukturne probleme karakteristične za hrvat­sko gospodarstvo, ali može olakšati provedbu strukturnih reformi. Stoga te politike moraju biti postojane i dosljedne

  U nadolazećem razdoblju treba sustavno i dosljedno provoditi načelo da odgovornost za solventnost financijskih institucija preuzimaju vlasnici i uprava, a ne država, odnosno porezni obveznici

  Bankarski sektor je restrukturiran nakon dvije bankarske krize. Očekuje se završetak procesa privatizacije od strane stranih strateških investitora, koji će potaknuti daljnje okrupnjavanje banaka i povećanje efikasnosti bankarskih usluga

  Uskladiti uvjete i norme poslovanja bankarskog sustava s europskim kroz novi Zakon o bankama (Baselske regulative)

  U procesu liberalizacije financijskog sektora, pored očekivanih značajnih koraka u liberaliziranju deviznog poslovanja u Hr­vat­skoj, valja nastaviti stvarati uvjete za liberalizaciju financijskih transakcija za rezidente (fizičke osobe) po kapitalnom računu, kao zadnji korak u procesu liberaliziranja sustava

  HNB treba imati jaku neovisnost, te slobodu u izboru modaliteta i instrumenata za ostvarenje svoje zadaće (stabilne cijene/tečaj). Izbor modaliteta obuhvaća: ciljanje inflacije, ciljanje tečaja ili ciljanje monetarnih agregata

  Tečajnu politiku treba voditi na način da se osigura stabilnost i minimiziraju fluktuacije tečaja uz dosadašnji sustav, te uz pripreme za prijelaz na čvršće povezivanje kune s Eurom ili preuzimanje Eura kao valute plaćanja, ali tek nakon što se eliminira fiskalna neravnoteža, restrukturira većina infrastrukturnih poduzeća, liberalizira većina državno-kontroliranih cijena ili dovede na razinu pokrića troškova ovisno o karakteru djelatnosti (uloga različitih regulatornih Agencija), te liberaliziraju i dereguliraju financijske institucije

  Instrumente monetarne politike reformirati prema indirektnim i tržišnim mjerama

  Blagajničke zapise u svom portfelju HNB treba zamjenjivati trezorskim zapisima kupljenim na primarnom i sekundarnom tržištu, te sve intenzivnije prelaziti na politiku otvorenog tržišta

  Razvoj financijskih tržišta i instrumenata treba poticati promicanjem utrživosti državnih vrijednosnica, prelaskom na operacije otvorenog tržišta HNB, te poticanjem razvoja štedionica, mirovinskih i investicijskih fondova, te drugih financijskih institucija, uz osmišljavanje i provođenje djelotvorne kontrole i nadzora nad tim institucijama

  Vlasnički portfelj države treba okrupniti na način da se uprav­ljanje portfeljem iz pojedinih fondova (Mirovinski i Zdravstveni, te DAB), prenese na Fond za privatizaciju, i na taj način olakša proces restrukturiranja u gospodarstvu, ali i poveća efikasnost u upravljanju portfeljem

  Povećavanjem broja financijskih instrumenata denominiranih u domaćoj valuti i ukidanjem raznih zakonskih ograničenja koje prave razliku između domaće i strane valute, smanjila bi se valutna supstitucija, produbilo financijsko tržište i olakšala diverzifikacija rizika na domaćem tržištu.

  Regulativu na tržištu kapitala treba uskladiti s međunarodnim standardima, iako zbog vrlo plitkog tržišta kapitala, kao i zbog činjenice da se domaća valuta nije afirmirala kao medij dugo­ročne štednje, a time i dugoročnih ulaganja, tržište kapitala će u bližoj budućnosti vjerojatno tražiti rješenje u integriranju, u početku s regionalnim tržištima kapitala, a potom i šire.

Ekonomski odnosi s inozemstvom:

  Republika Hrvatska sa 4,5 milijuna stanovnika (oko 0,08% svjetske populacije 2001.), s oko 20 milijardi tekućih ame­ričkih dolara bruto domaćeg proizvoda (oko 0,08% svjetskog BDP-a 2001.) i oko 5 milijardi tekućih američkih dolara izvoza roba (oko 0,09% svjetskog izvoza roba 2001.) ubraja se u male zemlje, što naglašava nužnost njezine snažne izvozne orijentacije

  Glavno ciljano izvozno tržište Hrvatske je EU

  Drugo po značenju izvozno tržište trebaju biti zemlje CEFTA-e

  Repozicioniranje na tržištima jugoistočne Europe je treća prioritetna zadaća

  Rješenje deficita vanjske trgovine i tekućeg računa treba tražiti u rastu izvoza bržem od rasta uvoza, a ne u ograničavanju uvoza

  Povećanje izvoza nije moguće ostvariti promjenom nominalnog tečaja (devalvacijom) jer je problem sporo rastućeg izvoza strukturne naravi. Naime, nema dovoljno prepoznatljivih iz­voz­nih proizvoda, kvalitetom i dizajnom konkurentnih na tržištima EU

  Problem rasta izvoza nije moguće odvojiti od provođenja strukturnih reformi koje trebaju pomoći u stvaranju takvog poduzetničkog okružja koje će biti poticajno za povećanje izravnih stranih ulaganja koja su ključna za promjenu strukture izvoza i rast ukupne nacionalne konkurentnosti

  Ministarstvo vanjskih poslova mora prijeći na moderan režim rada, a to znači i veći udio i aktivnija uloga ekonomske diplomacije

  Snažnu potporu procesu restrukturiranja i povezivanja pro­izvođača, te osiguravanja lakšeg nasupa na tržištu trebaju osigurati gospodarske komore. Činjenica je da pojedini pro­izvodi u Hrvatskoj nemaju, ne samo karakter među­narodnih, već ni nacionalnih proizvoda jer ostaju dostupni samo na regionalnoj, ili čak lokalnoj razini tržišta

  Kreditima EXIM banke promicati djelatnosti koje imaju kvalitetan izvozni proizvod

  Mjere poticanja FDI moraju voditi računa o tome da se ne pravi diskriminacija između domaćih i inozemnih investitora, da se granice za ostvarivanje poticaja utvrde na način da vode računa o očekivanom većem broju manjih i srednjih investicija, a ne samo velikih, te da se ne naruši značajno konzistentnost poreznog sustava. Prednost pri tome moraju imati investicije u nove pogone ili tzv. »greenfield« strane direktne investicije.

Zaposlenost i borba protiv siromaštva:

  Osnovni cilj promjena na hrvatskom tržištu rada treba biti povećanje zaposlenosti i zaposlivosti (sposobnosti pojedinaca da pronađu posao)

  U politici razvoja tržišta rada prednost treba dati mjerama kojima je cilj zapošljavanje postojeće radne snage (aktivne mjere), umjesto mjerama za smanjivanje radne snage (pasivne mjere)

  Aktivne mjere potiču zapošljavanje putem aktivnijeg traženja posla, posredovanjem, povećanjem zaposlivostii dodatnim obrazovanjem i drugim financijskim mjerama kojima se stimulira otvaranje novih radnih mjesta. S druge strane, pasivne mjere imaju za cilj smanjivanje ponude rada i to mjerama kojima se pojedinci stimuliraju na povlačenje s tržišta rada (rano umirovljenje, ograničavanje broja sati rada ili izdašne naknade za nezaposlenost, minimalne nadnice, naknade za bolovanje i invalidnost)

  U najvećoj mogućoj mjeri treba izbjegavati prereguliranost tržišta rada, iako će, zbog svoje prirode, tržište rada uvijek biti normiranije od ostalih tržišta

  Država treba usvojiti praksu izrade godišnjih smjernica u politici zapošljavanja, po uzoru na zemlje EU koje imaju obvezu izrade takvih smjernica u sklopu borbe protiv nezaposlenosti

  Država treba poticati dugoročni rast zaposlenosti smanjenjem poreza na plaće i iz plaća, te sudjelovanjem u financiranju doškolovanja i prekvalifikacije radnika

  Redefinirati ulogu Zavoda za zapošljavanje na način da se on bavi zaista problemom zapošljavanja, a ne socijalnom politikom koja pripada u nadležnost drugog ministarstva

  Vođenje politike plaća treba biti vezano uz rast proizvodnosti, uz socijalni sporazum na nacionalnoj razini, tj. između sindikata, poslodavaca i Vlade

  Određivanje minimalne plaće mora imati ishodište u dugo­ročno održivom i socijalno pravednom gospodarskom rastu

  Reformom školstva, pojačavanjem programa osnovne i srednje te visoke naobrazbe, te uvođenjem kraćih obrazovnih programa orijentiranih na praktična znanja (strukovne i poslovne škole) poticati povećanje kvalitete ljudskog kapitala

  Redefinirati pojam »zaposlene« osobe, odnosno »nezaposlene« osobe, na način da se odredi donji iznos tekućeg dohotka iznad kojeg ne bi bilo moguće imati status nezaposlene osobe, odnosno da se svi oblici ostvarivanja dohotka (posebice ugovor o djelu, autorski honorari i slično) stave u isti položaj kao i klasični ugovor o radu i na njih obračunaju doprinosi (problem segmentiranosti tržišta rada)

  Uskladiti sve zakone koji se bave zapošljavanjem i radom i ujed­načiti prava raznih skupina

  Transformirati Zavod za zapošljavanje u moderan servis za profesionalnu orijentaciju radnika i upravljanje ljudskim kapitalom s regionalnim centrima koji će uzimati u obzir regionalne potrebe

  Redefinirati zakonski okvir na način da se jasnije identificiraju stvarni tražitelji posla, od onih koji su samo formalno prijavljeni zbog ostvarivanja nekog drugog socijalnog prava, te pooštriti uvjete u slučaju odbijanja ponuđenog posla

  Poticati rad privatnih agencija za zapošljavanje i upravljanje ljudskim kapitalom

  Snažnije smanjivanje nezaposlenosti u kratkom roku nerealno je očekivati budući da su uzroci sadašnje nezaposlenosti dobrim dijelom strukturne naravi

  U srednjem roku za poboljšanje stanja nužno je prethodno provođenje strukturnih reformi, snažan gospodarski rast, te provođenje mjera politike zapošljavanja

  Prema nacionalno relevantnom standardu više od 400 tisuća hrvatskih građana živi u siromaštvu i postoje naznake ukor­je­njivanje siromaštva

  Nejednakosti u distribuciji dohodaka u Hrvatskoj su u uspored­bi s drugim europskim zemljama visoke

  Treba reformirati sadašnji sustav socijalne zaštite – pojednostaviti ga, uspostaviti sustav nadziranja siromaštva, te uvesti sustav testiranja stvarnih potreba (means test) u okviru socijalne politike što omogućava bolje targetiranje siromašnih

  Borba protiv siromaštva treba se paralelno odvijati u tri smjera: a) snažan i pravedan gospodarski rast, s posebnom naglaskom na povećanje zaposlivosti; b) jačanje sustava socijalne sigurnosti i c) jačanje društvenog utjecaja siromašnih.

Fiskalna politika

Stanje i problemi

U razdoblju od 1994. do 2000. godine dogodili su se bitni kvalitativni pomaci u području upravljanja javnim financijama. Osuvremenjen je način pripreme državnog proračuna, a informacije o državnim financijama postajale su iz godine u godinu sve detaljnije i dostupnije javnosti. No, u čitavom proteklom deseto­godišnjem razdoblju, pa i sada, država se suočava sa sljedećim problemima, koje bi fiskalna politika u narednim razdobljima treba rješavati:

a) visok udio državne potrošnje u BDP-u

b) visoka razina poreznog opterećenja

c) rastući udio izvanproračunskih fondova u strukturi izdataka konsolidirane opće države

d) izdašno subvencioniranje i izdavanje garancija javnim i privatnim poduzećima bez razvidnih kriterija

e) financiranje nepodmirivanjem dospjelih obveza, zbog čega je država bila jedan od generatora nelikvidnosti – ta je praksa prekinuta godine 2000., i pozitivni utjecaj na gospodarstvo je evidentan

f)  oslanjanje države na financiranje prihodima od privatizacije, te

g) pritisci da se porezni sustav koji mora biti neutralan, jednostavan i pregledan mijenja kako bi se njime ostvarili ciljevi politike redistribucije, socijalne zaštite, poticanja investiranja ili pojedinih djelatnosti, regionalnog razvitka i slično.

Ciljevi, prioriteti i naČela

Na početku 21. stoljeća fiskalna bi politika trebala biti jedna od osnovnih poluga za ostvarivanje općih gospodarskih ciljeva, a to je korjenito gospodarsko restrukturiranje kao pretpostavka ubrzanog gospodarskog razvoja zemlje.

Da bi fiskalna politika bila uspješna u ostvarivanju tih globalnih gospodarskih ciljeva, njoj se nameću sljedeći prioriteti:

a) smanjivanje relativnog udjela izdataka konsolidirane op­će države u BDP-u uz porast udjela financiranja iz tekućih, a ne privatizacijskih prihoda

b) relativno smanjenje izdataka za obranu, javni red i sigurnost

c) racionalizacija državne uprave

d) relativno povećanje izdataka za obrazovanje i znanost uz reforme u tim sustavima

e) relativno povećanje izdataka za socijalnu sigurnost uz prethodnu reformu sustava socijalne zaštite

f)  provedba reforme mirovinskog i zdravstvenog osigura­nja, te sustava zdravstva

g) daljnja ubrzana privatizacija javnih poduzeća i poduzeća u državnom vlasništvu, posebice infrastrukturnih po­du­zeća

h) porezno rasterećenje omogućeno smanjenjem ukupnih izdataka opće države

i)  postizanje održivog fiskalnog deficita

j)  fiskalna decentralizacija

k) izjednačavanje svih tekućih dohodaka u poreznom smislu (autorski ugovori i slično)

l)  napuštanje politike selektivnog saniranja pojedinih gospodarskih sustava i grana, uz transparentnu najavu vremenskog rasporeda ukidanja neizravnih subvencija (meko financiranje), te razvidno prikazivanje izravnih subvencija.

Pri ostvarivanju ovih ciljeva, država bi se od sada pa nadalje trebala pridržavati dvaju osnovnih načela, a to su načelo racionalnosti u potrošnji novca poreznih obveznika, i načelo što manjeg uplitanja države u djelovanje tržišnih mehanizama, osim sluča­jeva u kojima tržište ne može regulirati procese. To podrazumijeva u širem kontekstu i jasno definiranje gospodarske uloge države u sustavima obrazovanja, znanosti, pravne zaštite te javne uprave i lokalne samouprave. Slični procesi se događaju i u našem okružju o čemu svjedoče podaci u tablici 12.

NaČini ostvarivanja ciljeva fiskalne politike

Poboljšanje kvalitete državnih usluga i racionalizacija držav­ne potrošnje

Sustav državne riznice. Ostvarivanje prioritetnih zadataka u području fiskalne politike zahtijeva niz poboljšanja u funkcioniranju javnog sektora. Dio poboljšanja očekuje se od poboljšanja funkcioniranja nedavno uvedenog sustava državne riznice. Time sustavom se omogućava obuzdavanje potrošnje državnih tijela iznad odobrenih iznosa, bolje upravljanje novčanim sredstvima te provedba nadzora nad trošenjem i izvršenjem državnog pro­ra­čuna. Također, sustav državne riznice daje mogućnost za una­pređivanje pripreme državnog proračuna. To znači da bi umjesto plana za tekuću godinu, polazna osnova za pripremu proračuna za narednu godinu moglo postati stvarno ili procijenjeno izvršenje proračuna tekuće godine što sustav državne riznice omogućava.

Racionalizacija potrošnje i kontroling. Osim uvođenjem dr­žavne riznice, funkcioniranje javnog sektora trebalo bi pospješiti maksimalnom racionalizacijom trošenja državnih sredstava. Potrebno je dosljedno primjenjivati javne natječaje pri nabavkama opreme, a veće javne projekte odobravati tek nakon provedene analize opravdanosti projekata. S tim u vezi trebalo bi razraditi jasne kriterije i metode ocjenu opravdanosti projekata u javnom sektoru i iste učiniti transparentnim.

Poboljšanje kvalitete javnih usluga i governance-a. Također bi valjalo poboljšati kvalitetu državnih usluga, što podrazumijeva veću učinkovitost u pružanju usluga te pojednostavljenje i skraćenje trajanja administrativnih procedura.

Vraćanje ugleda državnoj službi. Država bi trebala ulagati u obrazovanje državnih službenika te na taj način vratiti ugled zanimanju državni službenik. Trebalo bi razraditi raznovrsniji sustav poticaja državnim službenicima, uz istodobno jačanje nadzora nad njihovim radom, te primjenu sustava kazni za nesavjesno obavljanje dužnosti. Korupciju i sklonost rent-seekingu trebalo bi obeshrabriti putem sustava kazni i nagrada. Država sama trebala bi stvoriti kod poreznih obveznika svijest o potrebi uključivanja u nadzor nad trošenjem njihova novca. Isto tako, trebalo bi ustrajavati na osposobljavanju Sabora za obavljanje funkcije kritičkog preispitivanja izvršenja državnog proračuna.

Uspostava tržišnih načela. Gdje god je to moguće, država bi trebala ustrajati na primjeni tržišnih kriterija i načela u svom radu. To podrazumijeva da državna tijela određuju svoje ciljeve, kvantificiraju željene rezultate, biraju inpute, te imaju sustav upravljanja radi ostvarivanja maksimalne učinkovitosti. U skladu s tim, dio se državnih aktivnosti može privatizirati ako tržište može pružati usluge na učinkovitiji način, dok se kod preostalog dijela javnih usluga mogu primijeniti uobičajena komercijalna načela – raspisivanje natječaja za opremu, podugovaranje dijela usluga, primjena komercijalnih računovodstvenih tehnika, odabir odgovornog i obrazovanog menadžerskog kadra, vezivanje plaća menadžera uz uspjeh koji postižu.

Smanjenje broja državnih službenika i namještenika. Ogra­ni­čavanje rasta mase plaća korisnika državnog proračuna uz mogućnost porasta prosječne plaće implicira racionalizaciju broja državnih službenika i namještenika. Država bi za one koji izgube posao u državnoj službi trebala razraditi program kreditiranja za pokretanje vlastitih poduzetničkih pothvata, plan umirovljenja, otpremnina i prekvalifikacija.

 

Tablica 12.  Udio javnih rashoda u BDP-u, u %

 

 

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

Razlika 2001-1995

EUROPSKA UNIJA

 

 

 

 

 

 

 

 

Austrija

52,5

52,1

49,9

50,3

49,9

48,8

49,6

-2,9

Belgija

50,2

50,2

48,6

48,0

47,4

46,7

46,4

-3,8

Danska

56,6

56,3

54,4

54,0

52,5

50,6

50,8

-5,8

Finska

54,3

54,0

51,3

48,1

47,1

43,6

44,6

-9,7

Francuska

51,4

51,5

50,5

49,9

49,6

48,7

48,6

-2,8

Grčka

46,7

44,3

42,8

42,7

43,3

43,3

41,5

-5,2

Irska

38,0

36,4

34,2

32,2

31,9

29,2

30,6

-7,4

Italija

51,1

51,3

48,5

47,6

46,7

44,8

45,7

-5,4

Nizozemska

47,7

45,6

44,4

43,4

43,3

41,6

41,7

-6,0

Njemačka

46,3

47,3

46,5

46,0

46,2

43,3

45,9

-0,4

Portugal

41,0

41,3

39,7

39,8

40,6

40,3

41,1

 0,1

Španjolska

44,0

42,8

41,2

40,6

39,6

38,8

38,5

-5,5

Švedska

61,9

59,9

58,0

55,5

55,0

52,2

52,5

-9,4

Velika Britanija

42,2

40,7

38,9

37,7

37,1

37,3

38,3

-3,9

PROSJEK EU

47,9

47,7

46,1

45,3

44,9

43,4

44,4

-3,5

ZEMLJE U TRANZICIJI

 

 

 

 

 

 

 

 

Češka1)

43,9

42,9

42,5

41,6

43,8

46,1

45,0

 1,1

Mađarska1)

56,2

53,2

52,2

53,1

50,0

47,5

49,3

-6,9

Poljska1)

47,0

46,1

45,6

43,8

43,4

43,7

45,5

-1,5

Slovačka2)

53,6

59,1

59,8

58,7

54,2

52,2

52,9

-0,7

Slovenija3)

43,1

42,4

43,2

43,8

39,6

38,7

38,8

-4,3

Hrvatska1)

48,9

50,7

49,8

52,1

49,3

47,3

44,3