VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

414

 

Na temelju članka 30. stavka 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 101/98, 15/2000 i 117/2001), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 23. siječnja 2003. godine donijela

 

ZAKLJUČAK

 

1.      Vlada Republike Hrvatske donosi Nacionalni program Republike Hrvatske  za pridruživanje Europskoj uniji – 2003. godina, a

koji je sastavni dio ovog Zaključka.

2.      Obvezuju se tijela državne uprave da, sukladno mehanizmima predviđenima Nacionalnim programom iz stavka 1. ove točke, redovito prate provedbu mjera iz svoje nadležnosti te u predviđenim rokovima dostavljaju tražene podatke Ministarstvu za europske integracije.

3. Ovaj Zaključak i Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj uniji – 2003. godina objavit će se u

 » Narodnim novinama«.

 

Klasa: 910-04/02-02/02

Urbroj: 5030109-03-3

Zagreb, 23. siječnja 2003.

 

Predsjednik
Ivica Račan, v.r.

 

 

Nacionalni program Republike Hrvatske  za pridruživanje
Europskoj uniji
 2003. godina

 

 

POPIS KRATICA *

 

APN –       Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama

 

AZTN –     Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja

 

DZIV –      Državni zavod za intelektualno vlasništvo

 

DZNM –    Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo

 

DZS –        Državni zavod za statistiku

 

EK –          Europska komisija

 

EMU –       Europska gospodarska i monetarna unija

 

EP –           Europski parlament

 

EU –          Europska unija

 

EV –          Europsko vijeće

 

EZ –           Europska zajednica

 

HNB –       Hrvatska narodna banka

 

MEI –        Ministarstvo za europske integracije

 

MFIN –     Ministarstvo financija

 

MINGO – Ministarstvo gospodarstva

 

MINT –     Ministarstvo turizma

 

MIPŠ –      Ministarstvo prosvjete i športa

 

MJROG –   Ministarstvo za javne radove obnovu i graditeljstvo

 

MINK –     Ministarstvo kulture

 

MORH –    Ministarstvo obrane

 

MPULS –   Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokane samouprave

MPŠ –        Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva

 

* korištene su kratice koje su uobičajene u svakodnevnoj komunikaciji unutar državne uprave

 

 

MOMSP – Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo

 

MRSS –      Ministarstvo rada i socijalne skrbi

 

MUP –        Ministarstvo unutarnjih poslova

 

MPPV –     Ministarstvo pomorstva, prometa i veza

 

MVP –        Ministarstvo vanjskih poslova

 

MZOPU – Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja

 

MZRH –     Ministarstvo zdravstva

 

MZT –        Ministarstvo znanosti i tehnologije

 

OSP –         Odbor za stabilizaciju i pridruživanje

 

PO –           Privremeni odbor

 

POSP –      Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje

 

PS –            Privremeni sporazum s EU

 

PSP –         Proces stabilizacije i pridruživanja Europskoj uniji

 

SSP –         Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU

 

UN –          Ujedinjeni narodi

 

VE –           Vijeće Europe

 

VSP –         Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje

 

ZVSP –       Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU (tzv. CFSP)

 

WTO –       Svjetska trgovinska organizacija

 

POGLAVLJE I.   

UVOD

 

1.1. ODNOS REPUBLIKE HRVATSKE I EUROPSKE UNIJE

 

U posljednjih nekoliko godina odnosi između Republike Hrvatske i Europske unije u velikoj su se mjeri poboljšali, osobito nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (u daljnjem tekstu: SSP). SSP, a posebice aktivnosti koje je Vlada Republike Hrvatske pokrenula u svrhu njegove provedbe, jasno upućuju na sve bolje odnose između Republike Hrvatske i EU, ali i na predanost i odlučnost Hrvatske da postigne svoj strateški cilj - pridruženo, a kasnije i punopravno članstvo u Europskoj uniji. Članstvom u Europskoj uniji Republika Hrvatska želi osigurati vlastitu stabilnost i blagostanje, ali i pomoći u ostvarivanju i održavanju stabilnosti i blagostanja u cijeloj Europi.

 

U lipnju 1999. godine Vijeće ministara EU usvojilo je Proces stabilizacije i pridruživanja za Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, Makedoniju i Saveznu Republiku Jugoslaviju, kao modifikaciju "regionalnog pristupa" Europske unije iz travnja 1997. godine, nakon što se ova pokazala nedovoljno fleksibilnom i dinamičnom za učinkovito artikuliranje politike EU i dugoročnije uređenje odnosa s državama regije. RH je otpočela proces intenzivnijeg približavanja Europskoj uniji tek nakon izbora provedenih u siječnju 2000. godine te se u vrlo kratkom roku kroz ubrzane i stručno vođene pregovore potvrdila u okviru europskih institucija kao partner koji je sposoban adekvatno i na vrijeme odgovoriti na sve etapne zahtjeve europskih partnera.

 

Kao pripremni korak institucionaliziranju odnosa između RH i EU, s Europskom komisijom održana su četiri sastanka Zajedničke konzultativne radne skupine RH/EU s namjerom započinjanja konkretnih stručno-tehničkih razgovora. Svaki od sastanaka popraćen je Zajedničkim preporukama ZKRS gdje su identificirana područja u kojima se RH kroz konkretne korake obvezala približiti standardima EU.

 

U Hrvatsku je upućena i tzv. fact finding mission s ciljem snimanja stanja u resorima u svrhu prikupljanja podataka potrebnih za izradu Studije o izvedivosti pregovora o SSP-u (tzv. Feasibility Study). Izradom i usvajanjem Studije o izvedivosti u lipnju 2000. godine, Europska komisija je dala preporuku Vijeću ministara EU za otpočinjanje pregovora o SSP-u. Pregovori su otvoreni na marginama Zagrebačkog summita u mjesecu studenom 2000. godine.

 

SSP parafiran je 14. svibnja 2001. godine u Bruxellesu, a potpisan 29. listopada iste godine kada je ujedno započeo period od otprilike dvije godine unutar kojeg će RH i sve zemlje članice EU ratificirati SSP kako bi potom mogao stupiti na snagu. Unutar tog prijelaznog razdoblja, trgovinske i prometne odredbe SSP-a primjenjuju se od 1. siječnja 2002. godine, primjenom Privremenog Sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Europske zajednice s jedne strane i Republike Hrvatske s druge strane koji je stupio na snagu 1. ožujka 2002. godine. Redovitim sastancima Privremenog odbora te njegovih pet pododbora, kao zajedničkih tijela RH i EK zaduženih za nadzor provedbe Privremenog sporazuma, osigurana je konstantna komunikacija s tijelima EU, kao i razmjena informacija o tome kako Republika Hrvatska napreduje u provedbi standarda i zakonskih propisa Europske unije u pojedinim područjima, što pomaže pri određivanju koraka koje će trebati poduzeti u daljnjoj provedbi.

 

Zaključivanjem SSP-a po prvi put se uspostavlja ugovorni odnos između Republike Hrvatske i Europske unije. SSP je preferencijalne prirode, a njegova namjena je pridonošenje gospodarskoj i političkoj stabilizaciji RH te uspostavi bliskih i dugoročnih veza između ugovornih stranaka. SSP je, dakle, ujedno i pravni temelj i sadržajni okvir odnosa RH i EU te je stoga prvi korak institucionaliziranju odnosa s Europskom unijom koji treba omogućiti postupne pripreme RH za ostvarenje punopravnog članstva u EU. Sklapanjem ovog Sporazuma, Republici Hrvatskoj se potvrđuje status potencijalnog kandidata za članstvo u EU. To je samo po sebi viši stupanj odnosa nego što su ga u svojim sporazumima o pridruživanju uspostavile današnje zemlje kandidati za članstvo u EU. Interes je Republike Hrvatske da SSP bude instrument koji će joj omogućiti priključivanje procesu proširenja Europske unije.

 

Od potpisivanja SSP-a u listopadu 2001. godine Vlada RH je počela ispunjavati preuzete obveze prema Planu provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je usvojen neposredno prije potpisivanja SSP-a i od tada je na snazi. Svrha je plana osigurati sustavnu provedbu niza politika kojima se potiču reforme sadržane u SSP-u i Privremenom sporazumu kao i, u većoj mjeri, provedbu mjera koje je Republika Hrvatska sebi sama zadala i koje nisu izričito navedene u SSP-u, ali ih je Republika Hrvatska uključila u Plan provedbe kako bi ubrzala proces prihvaćanja europskih standarda i postupaka te ispunjavanja uvjeta za punopravno članstvo.

Plan je glavni instrument planiranja, praćenja i izvješćivanja provedbe SSP-a za cijelo razdoblje do 2006. s vlastitom dinamikom provedbe obveza iz SSP-a koja je brža u onu predviđenu SSP-om čime odražava cilj Vlade RH da se na vlastitu inicijativu ubrzaju unutarnje prilagodbe. Dokument trenutno obuhvaća više od 370 zakonodavnih, analitičkih, institucionalnih mjera te mjera vezanih uz pripremu projekata za tehničku pomoć. Za svaku su mjeru određeni rokovi, nositelji i detaljni komentare o statusu svake mjere. Kako bi u svakom trenutku održavao stanje procesa, Plan je osmišljen kao živi dokument koji se redovito ažurira na način da se nadopunjuje novim mjerama, dok se postojeće mjere revidiraju kako bi odgovarale moguće izmijenjenim okolnostima. Tako je do sada Plan nadopunjavan novim mjerama u više navrata, pri tome uzimajući u obzir i preporuke Europske komisije u Izvješću o Procesu stabilizacije i pridruživanja u RH iz travnja 2002. Ministarstvo za europske integracije izradilo je i računalnu bazu podataka koja je temelj za praćenje podataka o provedbi i izradu analiza vezanih uz provedbu SSP-a.

Kako bi se osiguralo pravovremeno ostvarivanje Plana, uspostavljeni su i mehanizmi za praćenje i izvješćivanje. U svim resornim ministarstvima imenovani su koordinatori za europske integracije i njihovi zamjenici kako bi se osigurao nesmetan horizontalan protok informacija i na vrijeme uočile moguće teškoće, a kako bi se, putem mjesečnih i polugodišnjih izvješća o ostvarivanju Plana, Vlada RH upoznala s tijekom procesa, ukazalo na probleme te pravovremeno donijeli zaključci o potrebnim aktivnostima. Također, jednom u dva mjeseca na zajedničkoj sjednici sastaju se sve Koordinacije Vlade RH kako bi raspravljale isključivo o procesu europskih integracija.

 

Republika Hrvatska je zadovoljna dosadašnjim tijekom ostvarivanja Plana. Osim vidnog napretka na području institucionalne sposobnosti tijela državne uprave, važno je da, iako postoje određena kašnjenja u odnosu na rokove iz Plana, zbog već spomenute ubrzane dinamike Republika Hrvatska trenutno u potpunosti ispunjava sve obveze prema SSP-u.

 

Republika Hrvatska se nalazi pred provedbom sveobuhvatnih reformi gospodarskog i političkog sustava RH do sada. Ta reforma i temeljita prilagodba pravnim, gospodarskim i političkim standardima EU traži pojedinačni i grupni angažman svih pojedinaca i svih institucija u Hrvatskoj. Proces izvršavanja obaveza prilagodbe uvjetima za pridruženo članstvo od početka će biti povezan s procesom prilagodbe ukupnog sustava kriterijima za punopravno članstvo. Te dvije, iako proceduralno odvojene faze puta u Europu, RH planira izvršavati paralelno.

 

Kako bi ostvarenje ovog cilja bilo moguće i realno, nužno je izraditi cjelovitu strategiju približavanja Europskoj uniji koja će buduće članstvo u EU tretirati ne samo kao cilj, već i kao sredstvo čija je zadaća ubrzati i učiniti kvalitetnijim sve prilagodbe koje su u interesu hrvatskih građana. Takav pristup prihvaćen je u Nacionalnom programu RH za pridruživanje Europskoj uniji.

 

Nacionalni program RH za pridruživanje Europskoj uniji prvenstveno je usmjeren na ispunjavanje preuzetih obaveza i izradu smjernica za provođenje svih reformi koje će se naći pred RH na tom putu. No istovremeno služi kao putokaz kojim Vlada RH realno ocjenjuje svoje sposobnosti i sposobnosti hrvatskoga društva u cjelini da provede sve ono što uključuje prilagodba kriterijima EU. Ovaj dokument iznosi procjenu, smjernicu i zadatak da se sve relevantne aktivnosti dinamiziraju kako bi Republika Hrvatska do kraja 2006. godine bila spremna za punopravno članstvo u EU. Bitno je napomenuti da se Vlada ovime nije opredijelila o tome kada će RH postići punopravno članstvo EU jer ostvarenje takvog cilja ne ovisi isključivo o našem djelovanju i sposobnostima, već prvenstveno o odlukama EU o dinamici i obuhvatu procesa proširenja EU. No namjera je RH poduzeti sve korake koji su realno mogući kako bi se osiguralo da proces približavanja i konačnog ulaska u Europsku uniju prođe što organiziranije, promišljenije i učinkovitije te, svakako, u što kraćem roku.

 

 

POGLAVLJE II.                  

NACIONALNI PROGRAM REPUBLIKE HRVATSKE ZA         

PRIDRUŽIVANJE EUROPSKOJ UNIJI

 

          Uvažavajući odgovarajuća iskustva država kandidatkinja u pripremi sličnih programa, Republika Hrvatska izradila je svoj prvi Nacionalni program za pridruživanje Europskoj uniji bez potpore i doprinosa Europske komisije.

 

 

          2.1.    ULOGA IZVJEŠĆA O PROCESU STABILIZACIJE I PRIDRUŽIVANJA ZA REPUBLIKU HRVATSKU

 

 

          Nakon što je u travnju 2002. Europska komisija izradila prvo Izvješće o Procesu stabilizacije i pridruživanja, Republika Hrvatska započela je primjenjivati pristup koji povezuje nacionalna prioritetna područja djelovanja s prioritetnim područjima navedenima u preporukama Komisije te je Plan provedbe Sporazuma, sukladno iznesenim preporukama, nadopunjen. Na taj je način uspostavljen svojevrstan sadržajni dijalog između Republike Hrvatske i Europske komisije.

 

          Kako će Nacionalni program predstavljati središnji upravljački mehanizam Vlade Republike Hrvatske u području europskih integracija iz godine u godinu, upravo će njegova provedba biti predmetom ocjene budućih Izvješća o Procesu stabilizacije i pridruživanja za Republiku Hrvatsku. Isto tako, Nacionalni program bit će dokument u kojem će se Republika Hrvatska osvrnuti na ocjene i preporuke Europske komisije i pristupiti odgovarajućim izmjenama i dopunama.

 

 

          2.2.    NACIONALNI INTERES REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

          Nacionalni interes i strateški cilj Vlade Republike Hrvatske je članstvo u Europskoj uniji. Još 2000. godine Vlada Republike Hrvatske svojim je Programom rada za razdoblje 2000. - 2004. naglasila da će SSP biti najvažniji korak prema punopravnom članstvu u Europsku uniju, kroz ispunjavanje niza uvjeta i kriterija na područjima gospodarstva, demokracije, civilnog društva, regionalne stabilnosti i suradnje. Održivost procesa prilagodbe, sustavnih reformi, ali i cijelog procesa europskih integracija, može se jamčiti samo perspektivom budućeg članstva u Europskoj uniji.

 

          Ispunjavanje većine uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji može se osigurati samo putem neometane provedbe SSP-a i promatranju članstva u Europskoj uniji kao nacionalnog interesa prihvaćenog od strane cjelokupnog hrvatskog društva. Ovaj široki nacionalni konsenzus nije samo rezultat težnji ključnih faktora hrvatske vanjske i unutarnje politike, već rezultat informiranja i obrazovanja za proces europskih integracija kao i emancipiranog, otvorenog dijaloga na svim razinama hrvatskog društva, polazeći od vlastitih vrijednosti i interesa promatranih kroz prizmu europskih standarda.

 

 

          Slijedom toga, imajući u vidu ispunjavanje obveza iz SSP-a, strateški cilj ostvarivanja članstva u Europskoj uniji i odgovornost koju taj cilj nosi sa sobom, gospodarske i pravne reforme koje su započele ili su pred početkom, Republika Hrvatska treba usvojiti strateški pristup koji usklađuje preuzete obveze, vlastite mogućnosti, ali i nacionalne interese. Kako bi se to postiglo, Vlada Republike Hrvatske poticat će otvoreni dijalog sa svim interesnim skupinama u hrvatskom društvu kako bi osigurala jasnoću, konzistentnost postupanja i razumijevanja u definiranju nacionalnih interesa. Ovo se smatra ključnim u nastavku provedbe SSP-a, ali i u otvaranju novih mogućnosti u odnosu na Europsku uniju.

 

          Kako cijeli proces podržavaju i reforme ključnih sektora, započelo se s procesom osposobljavanja svih državnih resora za proces prilagodbe Europskoj uniji, kao i s obrazovanjem ljudskih potencijala u državnoj upravi te su izvršene nužne pripreme za prihvat tehničke pomoći koja pritječe iz Europske unije.

          2.3.    ODREĐIVANJE PRIORITETA

 

          Određivanje prioriteta navedenih u Nacionalnom programu temelji se na nekoliko izvora uključujući Operativni Plan provođenja Programa Vlade RH 2002. – 2003., SSP, Plan provedbe Sporazuma, ocjene napretka Republike Hrvatske iz Izvješća Europske komisije, suradnje s Delegacijom Europske komisije u Republici Hrvatskoj i dr. Na taj način Nacionalni program odražava spremnost Hrvatske da, putem provedbe konkretnih mjera, ostvari kratkoročne i srednjoročne prioritete u procesu približavanja Europskoj uniji, s naglaskom na 2003. godinu. Polazeći od strukture Izvješća Europske komisije, Nacionalni program usmjeren je na nekoliko tema koje predstavljaju izazov na putu približavanja Republike Hrvatske Europskoj uniji:

 

 

Ispunjavanje politički uvjetovanih kriterija;

Gospodarske prilagodbe;

Usklađivanje zakonodavstva RH;

Jačanje administrativne sposobnosti za provedbu reformi;

Komunikacijska strategija RH za informiranje hrvatske javnosti o

približavanju RH europskim integracijama.

 

POGLAVLJE III.

PRISTUP I METODOLOGIJA IZRADE
NACIONALNOG PROGRAMA

 

3.1.    PRIKAZ STRUKTURE NACIONALNOG PROGRAMA

 

          Polazeći od Izvješća o Procesu stabilizacije i pridruživanja, ocjena postignutog napretka Republike Hrvatske, kao i obveza preuzetih SSP-om te od činjenice da će daljnja ocjena napretka Republike Hrvatske biti donesena na temelju razrađenih strateških ciljeva RH, Nacionalni program usmjeren je na objedinjavanje svih ciljeva i zadaća Republike Hrvatske u provedbi SSP-a, ali i u procesu daljnjeg približavanja Europskoj uniji: usklađivanje zakonodavstva, učinkovito djelovanje relevantnih institucija zaduženih za primjenu prava, gospodarske reforme kao i visoka razina zaštite ljudskih prava i emancipirana regionalna politika.

 

          Nacionalni program predstavlja ujedno i središnji upravljački mehanizam Vladinih aktivnosti u području europskih integracija iz godine u godinu. On polazi od aktivnosti pojedinih tijela državne uprave, njihovih prioriteta, prioriteta postavljenih Sporazumom, mjera definiranih Planom provedbe i Plana normativnih aktivnosti Vlade RH, međusobno ih povezuje te identificira njihove regulatorne i gospodarske učinke kao i procjenu sredstava potrebnih za provođenje planiranih mjera.

 

Poglavlje IV.   Politički kriteriji

 

          U poglavlju "Politički kriteriji" Nacionalni program razrađuje prioritete kao što su demokracija i vladavina prava, slobodu medija, regionalna suradnja, pravosuđe, ljudska prava i zaštitu manjina. U cilju potvrđivanja namjere da pridonese političkoj i gospodarskoj stabilnosti u Jugoistočnoj Europi, RH se u provedbi obaveza preuzetih u sklopu Procesa stabilizacije i pridruživanja posvećuje i ispunjavanju političkih preduvjeta koje je EU istaknula kao mjerilo političke spremnosti i želje Hrvatske da postane dijelom europske obitelji.

 

Poglavlje V.    Gospodarske prilagodbe

          Poglavlje "Gospodarske prilagodbe" opisuje napore koji se ulažu za daljnji gospodarski rast te ostvarenje prioriteta kao što su daljnja konsolidacija fiskalnog sektora opće države s ciljem smanjenja ukupne javne potrošnje te smanjenje deficita proračuna, stabilnost financijsko-bankarskog sustava, usklađenost politike plaća s rastom produktivnosti i BDP-a, privatizacija javnih poduzeća, podrška poduzetništvu, povećanje investicija, potpora izvozu i programima konkurentnosti izvoza, jačanje pravne sigurnosti, strukturne reforme u području zdravstva, mirovinskog sustava, uprave, obrambenog sektora, obrazovanja, znanosti i radnog zakonodavstva.

 

Poglavlje VI.   Usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis communautaireom sukladno Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju

 

          U ovom poglavlju, na koje se izravno odnose i Dodaci A i B, sukladno acquisu navedenom u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, opisan je pravni i institucionalni okvir pojedinih poglavlja acquisa te prioriteti u usklađivanju zakonodavstva za 2003. godinu.

 

 

Poglavlje VII.  Jačanje administrativne sposobnosti

 

          Poglavlje "Jačanje administrativne sposobnosti" naglašava važnost moderne i učinkovite državne uprave u kontekstu europskih integracija te opisuje konkretne korake, ali i potrebe za uspješnu provedbu institucionalnih i administrativnih mjera kao podlogu cjelokupne pravno-gospodarske reforme. Dodatak B izravno je vezan uz ovo poglavlje.

 

 

Poglavlje VIII.       Komunikacijska strategija Republike Hrvatske za informiranje hrvatske javnosti o približavanju RH europskim integracijama                                       

 

          Slijedom Programa rada Vlade Republike Hrvatske za razdoblje 2000.-2004. usvojena je Komunikacijska strategija kojom je započeo proces sustavnog informiranja javnosti o svim aspektima pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji i njegovim posljedicama za građane Republike Hrvatske.

Provedba opredjeljenja za Europsku uniju podrazumijeva političke i ekonomske odluke koje će se značajno odraziti na sve aspekte života građana naše zemlje. S obzirom na složenost promjena, u proces donošenja tih odluka neophodno je uključiti domaću javnost koja, u duhu demokratskih načela i ustavnih prava, mora biti cjelovito informirana o postupcima Vlade, kao i o koristima i troškovima pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji.

3.2.    PRISTUP IZRADI NACIONALNOG PROGRAMA

 

Unutarnja koordinacija

 

          Koordinacija izrade Nacionalnog programa Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj uniji povjerena je Ministarstvu za europske integracije. Budući da se radi o sveobuhvatnom i zahtjevnom projektu, Ministarstvo za europske integracije osnovalo je posebnu radnu skupinu na razini MEI (Management Unit) za potrebe, između ostalog, koordinacije izrade Nacionalnog programa. Na taj način osigurava se cjelovitost obrade pojedinih područja i razmjena relevantnih informacija i podataka o aktivnostima i mjerama unutar njih te povezuje rad na razini dvaju najvažnijih dokumenata: Planu provedbe Sporazuma i Nacionalnog programa.

 

 

Vanjska koordinacija

 

          Izrada Nacionalnog programa sadržajno ovisi o doprinosu svakog pojedinog tijela državne uprave, u suradnji s Ministarstvom za europske integracije, prema prioritetima definiranim Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Pritom je međusobna koordiniranost i povezanost ključ uspješnog vođenja projekta izrade Nacionalnog programa. S obzirom na činjenicu da Republika Hrvatska po prvi puta pristupa izradi ovakvog dokumenta, nastojalo se ulaganjem u povezivanje na operativnoj razini timski sudjelovati u kreiranju pojedinih poglavlja.

 

          Definiranje prioriteta koji će određivati smjer Nacionalnog programa i njegov sadržaj, zahtijevao je posebnu pažnju usmjerenu na ravnotežu potreba i mogućnosti. Ujedno, prioriteti su prerasli interes državne uprave i poprimili važno mjesto u definiranju interesa šire javnosti. Stoga su u izradu Nacionalnog programa putem Radnih skupina za usklađivanje zakonodavstva uključeni i predstavnici odvjetništva, pravosuđa, interesnih skupina, nevladinih organizacija, privatnog poduzetništva, što potvrđuje rastući interes društva za učinke koje proizvodi proces europskih integracija. Njihovo sudjelovanje također predstavlja važan čimbenik za uspostavu općeg razumijevanja reformi koje je nužno provesti. Polazeći od potrebe čvršćeg uključivanja društvenih faktora izvan državne uprave u proces definiranja prioriteta, Vlada će razmisliti o jačanju postojećih mehanizama za redovitim i strukturiranim dijalogom na razini tijela državne uprave i nevladinog sektora.

 

3.3.    PRAĆENJE I OSTVARIVANJE PROVEDBE NACIONALNOG PROGRAMA

 

 

Praćenje i ostvarivanje na razini Vlade Republike Hrvatske

 

          Odgovornost za praćenje i ostvarivanje provedbe Nacionalnog programa povjerena je svakom tijelu državne uprave u njegovoj nadležnosti. Kao središnji upravljački mehanizam rada Vlade u provedbi obveza iz Sporazuma, na unutarnjoj razini odgovornost za njegovu provedbu objektivno leži na svakom pojedinom članu Vlade, tijelu kojem je na čelu, svim institucijama uključenima u izradu Nacionalnog programa, Misiji Republike Hrvatske pri Europskim zajednicama i Ministarstvu za europske integracije te tijelima osnovanim u okviru Privremenog sporazuma, a po stupanju na snagu Sporazuma, i tijelima osnovanim u njegovom okviru. Pritom važnu ulogu mora imati i razvoj dijaloga s Delegacijom Europske komisije u Republici Hrvatskoj o pitanjima vezanim za Nacionalni program.

 

          Provedba Nacionalnog programa ovisi o kvaliteti dnevne koordinacije na razini ministarstava i ostalih tijela državne uprave uključenih u proces. Koordinacija je, na razini svakog tijela državne uprave, povjerena "europskim koordinatorima" zaduženima za organizaciju poslova za potrebe europskih integracija, koordinaciju i kontrolu njihove provedbe. Vezano za Nacionalni program, zadaća je svakog koordinatora praćenja pravovremenog ispunjavanja zadaća opisanih Nacionalnim programom na razini svog tijela državne uprave i trajno izvješćivanje Ministarstva za europske integracije o svim pitanjima vezanim za Nacionalni program. "Europski koordinator" odgovoran je za redovito prikupljanje informacija o provedbi Nacionalnog programa na razini svog tijela državne uprave i priprema izvješća o stanju provedbe aktivnosti iz Nacionalnog programa iz svog djelokruga.

 

          Ministarstvo za europske integracije koordinira provedbu Nacionalnog programa na razini Vlade Republike Hrvatske. Budući da se radi o sadržajno zahtjevnom dokumentu, isti je podijeljen na pojedinačne odgovornosti službenika Ministarstva za europske integracije zadužene za pojedini sektor iz Nacionalnog programa. Prateći pojedini sektor, službenici MEI zaduženi su za redovito praćenje provedbe Nacionalnog programa na operativnoj razini pri čemu ostvaruju redovite kontakte sa službenicima iz sektora tijela državne uprave kojeg prate. Ovim sustavom ostvaruje se praćenje provedbe na operativnoj razini i to kako međuresornoj, tako i na razini svakog tijela državne uprave.

 

          Radi olakšanog tehničkog praćenja provedbe Nacionalnog programa, u Ministarstvu za europske integracije uspostavit će se interaktivna baza podataka (Management Reporting Information System). Kako bi se izbjeglo pisano podnošenje izvješća, svakom tijelu državne uprave osigurat će se pristup interaktivnoj bazi podataka (MRIS) u koju će europski koordinatori mjesečno unositi podatke o provedbi Nacionalnog programa iz djelokruga svoje nadležnosti. Podatke unijete u bazu podataka (MRIS) nadzirat će na operativnoj razini službenici Ministarstva za europske integracije i izravno, kako je opisano u prethodnom poglavlju.

 

          Na političkoj razini za praćenje provedbe zadužena je zajednička sjednica svih Koordinacija Vlade RH. Zajednička Koordinacija forum je na kojem se na političkoj razini raspravljaju pitanja vezana uz proces europskih integracija, pitanja vezana uz provedbu Nacionalnog programa i Plana provedbe Sporazuma. Sjednica Zajedničke koordinacije održava se svaka dva mjeseca i njoj se upućuju informacije o postignutom napretku, problemima koji se javljaju u provedbi Nacionalnog programa kao i prijedlozi rješavanja problema, potreba redefiniranja postojećih prioriteta te prijedlozi novih. Od Zajedničke koordinacije očekuje se predlaganje zaključaka Vladi RH kojima se odobrava prebacivanje pojedinih mjera za sljedeći ciklus Nacionalnog programa, ali i poziva na odgovornost tijela državne uprave koja bez valjanog razloga odgađaju provedbu pojedinih mjera.

 

          I. faza praćenja - Državni proračun

 

          Načelo izrade Nacionalnog programa je načelo koherentnosti planiranih aktivnosti koje svoje mjesto nalaze u Državnom proračunu u okviru stavki svakog tijela državne uprave. Usklađenost Nacionalnog programa i Državnog proračuna mora biti potpuna. U tom smislu, prva faza praćenja provedbe Nacionalnog programa poklapat će se s izradom državnog proračuna i izravno će se vezati za sljedeće proračunsko razdoblje u pogledu:

a) mjera čija će se provedba prebaciti na sljedeći Nacionalni program;

b) mjera koje se predviđaju za sljedeći Nacionalni program.

 

          Na taj način povezuje se Nacionalni program s državnim proračunom, a ujedno i započinje priprema izrade Nacionalnog programa za sljedeću godinu.

 

          II. faza praćenja - godišnja revizija

 

          U ovoj fazi praćenja provedbe Nacionalnog programa, na kraju godine istodobno se ocjenjuje ostvarivanje Nacionalnog programom i završna priprema Nacionalnog programa za sljedeću godinu.

 

 

Redovita Izvješća o Procesu stabilizacije i pridruživanja Europske komisije

 

          Po primitku Izvješća Europske komisije o Procesu stabilizacije i pridruživanja, na operativnoj razini svaka će Radna skupina za usklađivanje zakonodavstva sagledati dio Izvješća iz svoje nadležnosti u kontekstu mjera zadanih Nacionalnim programom.

Na osnovi te ocjene Izvješća promatranog kroz prioritete Nacionalnog programa, Radne skupine će predložiti potrebne izmjene ili reviziju Nacionalnog programa. Preporuke Radnih skupina raspravljat će i o njima odlučivati, ovisno o njihovom sadržaju, radna tijela Vlade.

 

 

Mehanizmi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju

 

          Učinkovitost provedbe Nacionalnog programa ocjenjivat će se za potrebe sastanka Privremenog odbora, a nakon stupanja SSP-a na snagu i za potrebe sastanaka Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje.

POGLAVLJE IV.

POLITIČKI KRITERIJI         

4.1.    UVOD

 

          Od njezinog osamostaljenja i međunarodnog priznanja temeljna nacionalna težnja Republike Hrvatske izgradnja je demokratske države, vladavine prava i održivog gospodarskog napretka. Glavnina reformskih procesa usmjerenih na ispunjavanje te težnje proizlazi iz, i prilagođena je standardima Europske unije.

 

          Vanjska politika Republike Hrvatske veliki dio svoje aktivnosti usmjerava na praćenja i provođenje procesa cjelovite prilagodbe standardima Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza te, s tim u svezi, intenzivne dvostrane odnose s njihovim državama članicama. Ostali prioriteti hrvatske vanjske politike komplementarni su tim procesima i odnose se na stalno unapređenje suradnje sa susjedima i regijama kojih je Republika Hrvatska dio, partnerske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, njegovanje odnosa s Ruskom Federacijom i Kinom, aktivni doprinos očuvanju mira i sigurnosti u svijetu te na suradnju i razmjenu sa svim prijateljskim demokratskim narodima i državama.

Članstvo u Vijeću Europe, kao najširoj i najstarijoj europskog organizaciji, značajno pridonosi usvajanju europskih standarda u Republici Hrvatskoj u različitim područjima društvenog života, a osobito u jačanju demokracije, tolerancije i zaštite ljudskih i manjinskih prava. U određenoj mjeri članstvo u VE ujedno predstavlja pripremu za čvršće europsko integriranje.

Proces prilagodbe standardima Europske unije odvija se u skladu s Privremenim sporazumom o trgovinskim pitanjima i s njima povezanim pitanjima s Europskom unijom i, iako to još nije obvezatno, Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Izvršavanje obveza koje proizlaze iz tih sporazuma detaljno je razrađeno Planom provedbe SSP-a, u skladu s kojim dvije trećine obveza treba biti izvršeno do kraja 2003. godine. Usporedo s tim Republika Hrvatska za početak 2003. priprema i podnošenje kandidature za punopravno članstvo u Europskoj uniji što bi bio prvi korak prema ulasku u drugi krug proširenja EU, odnosno prema članstvu u Europskoj uniji do 2007. godine.

Republika Hrvatska u praksi velikim dijelom slijedi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU što je u posljednjih godinu dana osobito došlo do izražaja u pitanjima borbe protiv terorizma gdje su ta stajališta i formalno bila priopćena EU. Vlada RH prihvatila je i Kodeks o izvozu oružja Europske unije čime se Republika Hrvatska obvezala slijediti njegova načela. Svim ovim aktivnostima Republika Hrvatska pridonosi jačanju europskog političkog i sigurnosnog identiteta i priprema se za postepeno formalno uključivanje u europsku zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Proces prilagodbe Sjevernoatlantskom savezu odvija se putem programa Partnerstva za mir NATO saveza te Akcijskog plana za članstvo kroz čiji je Godišnji nacionalni program utvrđen detaljan plan prilagodbe standardima Saveza.

Pitanja međunarodne sigurnosti i novih prijetnji jedan su od najvećih izazova koje poznaje suvremeni svijet. Kao zemlja koja je i sama nedavno bila žrtvom oružanog sukoba, Republika Hrvatska posjeduje specifična iskustva i znanja kojima može i želi pridonijeti naporima međunarodne zajednice u prevenciji kriza, upravljanju krizama i postkriznim situacijama.

Svjesna činjenice da se europska sigurnost temelji i na prihvaćanju i njegovanju demokracije, vladavine prava, ljudskih i manjinskih prava, Republika Hrvatska također aktivno sudjeluje u promociji tih vrijednosti u okviru Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Na poziv OESS-a Republika Hrvatska redovito šalje predstavnike na promatranje izbora u OESS-ove misije u državama članicama.

Od zemlje primateljice međunarodnih mirovnih inicijativa RH je postala zemlja koja pridonosi mirovnim naporima UN-a. Republika Hrvatska je uputila svoje vojnike u UN-ovu mirovnu operaciju u Sierra Leone (UNAMSIL) i uskoro potom u Eritreju i Etiopiju (UNMEE). Od rujna 2002. hrvatski časnici sudjeluju i u promatračkoj misiji UN-a u Kašmiru, na indijsko-pakistanskoj granici (UNMOGIP), a namjerava se uključiti i u MINURSO u Zapadnoj Sahari.

Republika Hrvatska kao članica Ujedinjenih naroda u potpunosti poštuje režime sankcija uspostavljene rezolucijama Vijeća sigurnosti te redovito izvještava relevantne Odbore Vijeća sigurnosti UN o poduzetim konkretnim mjerama.

Republika Hrvatska daje svoj doprinos i u globalnoj borbi protiv terorizma, od humanitarne pomoći i logističke podrške do postrojbi koje su spremne za trenutno djelovanje na terenu. Svojim potezima potvrdila se kao aktivan član Antiterorističke koalicije kojoj je cilj borba protiv međunarodnoga terorizma. U tom kontekstu RH je ponudila svoj doprinos naporima da se uspostavi stabilna i demokratska vlast u Afganistanu. Vod vojne policije, u potpunosti interoperabilan s NATO-om, spreman je za raspoređivanje u Afganistan u okviru misije Međunarodnih snaga za pomoć međunarodnoj sigurnosti (ISAF) u toj zemlji.

          Republika Hrvatska će i ubuduće, sukladno svojim mogućnostima, sudjelovati u aktivnostima međunarodne koalicije u borbi protiv terorizma te je spremna pridružiti se aktivnostima Europske unije u cilju suzbijanja terorizma, uključujući postepenu harmonizaciju hrvatskog zakonodavstva.

RH odlučno odbacuje svaku kolektivnu odgovornost za međunarodni terorizam kao i svako poistovjećivanje terorističkih skupina s bilo kojom nacijom, vjerskom ili etničkom zajednicom. U legitimnoj borbi protiv terorizma treba osigurati poštivanje individualnih i kolektivnih ljudskih prava i sloboda. Sukladno tome, RH se zalaže za što skoriji dovršetak pregovora o sveobuhvatnoj konvenciji UN o međunarodnom terorizmu.

Shvaćajući opasnost koja proizlazi iz djelovanja organiziranog kriminala i ilegalnih migracija, Republika Hrvatska ulaže znatne napore u prevenciji i suzbijanju takvih aktivnosti uključujući i dvostranu i višestranu suradnju, osobito sa susjedima, što je potvrđeno i u Londonskoj izjavi o borbi protiv organiziranog kriminala u Jugoistočnoj Europi kojom je pokrenuto strateško partnerstvo između država Jugoistočne Europe i Europske unije.

Jedna od posljedica agresije na RH je i procesuiranje svih koji su odgovorni za ratne zločine bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Republika Hrvatska podupire rad Međunarodnog kaznenog suda u Haagu u procesuiranju svih ratnih zločina. Republika Hrvatska se zalaže da se suđenje optuženima za ratne zločine odvija i pred nacionalnim sudovima.

Ratificirajući, kao prva tranzicijska zemlja, Statut Međunarodnog kaznenog suda, Republika Hrvatska je potvrdila svoju predanost okončanju prevladavajuće kulture nekažnjavanja za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, genocid i agresiju. Republika Hrvatska snažno podupire integritet, nezavisnost i učinkovit rad MKS kao bitan doprinos međunarodnom miru i sigurnosti.

Zbog posebnog značenja dobrosusjedskih odnosa, Republika Hrvatska pridaje veliku pažnju odnosima sa svima s kojima dijeli zajedničke granice. Raspad bivše SFRJ stvorio je niz otvorenih pitanja, od podjele zajedničke imovine do utvrđivanja i označavanja državnih granica, u čijem rješavanju Republika Hrvatska, u duhu partnerstva, ustraje na dosljednoj primjeni pravila međunarodnog prava. Sa zadovoljstvom bilježimo uspjehe postignute u ovoj godini, rješavanje pitanja graničnog prijelaza kod Hrvatske Kostajnice i završetak mandata misije UN-a na Prevlaci (UNMOP).

4.2.    DEMOKRACIJA I VLADAVINA PRAVA                                   

4.2.1. Ustrojstvo državne vlasti

 

          Ustavom Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. Republika Hrvatska je uspostavljena kao jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Najviše vrijednosti ustavnoga poretka Republike Hrvatske jesu: sloboda, jednaka prava, nacionalna jednakost, mir, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, pravo vlasništva, vladavina prava, očuvanje prirode i okoliša i vladavina demokracije i višestranački sustav. Jedno je od temeljnih načela Ustava RH, propisanog u čl. 4., načelo diobe vlasti u kojem je naglašeno da je državna vlast osnovana na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

 

Revizijom Ustava u studenome 2000. godine Republika Hrvatska je prešla s polupredsjedničkog na parlamentarni sustav.

 

          Ustavom RH gađanima se jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U 2001. godini donesen je novi Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u kojem se razrađuje ustrojstvo, djelokrug tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Jedinice lokalne samouprave  su općine i gradovi, a jedinice područne (regionalne)  samouprave su županije. Zakonom je određeno da Republika Hrvatska ima 20 županija, a grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske ima status županije.

 

4.2.1.1. Hrvatski sabor - Zakonodavna vlast

 

 

          Hrvatski sabor je predstavničko tijelo i nositelj zakonodavne vlasti u Republici. Hrvatski sabor može imati najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposredno, tajnim glasovanjem. Zastupnike u Hrvatski sabor biraju svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života, osim onih koji su pravomoćnom sudskom odlukom lišeni poslovne sposobnosti. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine. Zakonom o izborima određuje se broj, uvjeti i postupak izbora zastupnika u Hrvatski sabor (NN 116/99). Raspodjela zastupničkih mandata vrši se prema sustavu razmjernog predstavništva tako da svaka stranka, koja sudjeluje u izborima, dobiva onoliko mjesta koliko je za nju, razmjerno u odnosu prema drugim strankama, dano glasova.

 

          Promjenom Ustava 4. prosinca 2000. Saboru je vraćen naziv Hrvatski sabor dok je promjenom Ustava od 28. ožujka 2001. ukinut Županijski dom te je Hrvatski sabor postao jednodoman.

 

          Sabor je 30. srpnja 2002. izglasao novu koalicijsku Vladu s 84 glasova za, 47 protiv i jednim suzdržanim. Ovo je osma po redu hrvatska vlada nakon neovisnosti i druga Vlada pod vodstvom Ivice Račana kao predsjednika Vlade. Istovremeno je Sabor dao potporu programu djelovanja Vlade do kraja 2003. godine.

 

           Poslovnikom Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2000. osnovan je Odbor za europske integracije kao radno tijelo Hrvatskoga sabora. Odbor ima predsjednika, potpredsjednika i 11 članova.

 

Odbor za europske integracije prati usklađivanje pravnog sustava Republike Hrvatske s pravnim sustavom Europske unije, izvršavanje prava i obveza Republike Hrvatske proizašlih iz međunarodnih ugovora, programe pomoći i suradnje Europske unije te surađuje i razmjenjuje iskustva s sličnim parlamentarnim tijelima u europskim državama.

 

          4.2.1.2. Predsjednik Republike Hrvatske

          Predsjednik Republike Hrvatske bira se svakih 5 godina, najviše u dva mandata. Predsjednik Republike predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine za redovito i usklađeno djelovanje i stabilnost državne vlasti. Predsjednik Republike Hrvatske vrhovni je zapovjednik vojske, te s Vladom RH surađuje u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Predsjednik Republike raspisuje izbore za Hrvatski sabor, te povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta uživa povjerenje većine svih zastupnika.

          4.2.1.3.       Sudbena vlast

 

          Sudovi su tijela državne vlasti koja sudbenu vlast obavljaju samostalno i neovisno u okviru djelokruga i nadležnosti određene zakonom. U Republici Hrvatskoj sudbenu vlast obavljaju:

 

Općinski sudovi - sude u prvom stupnju u kaznenim predmetima, u građanskim predmetima, u izvanparničnim predmetima te vode zemljišne knjige.

Županijski sudovi - sude u prvom stupnju za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora preko 10 godina, provode istragu te odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju.

Trgovački sudovi - sude u prvom stupnju u trgovačkim sporovima, provode ovrhu odluka koje su donijeli u prvom stupnju i vode sudske registre.

Visoki trgovački sud RH - odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom stupnju i odlučuje o sukobu mjesne nadležnosti između trgovačkih sudova.

Upravni sud RH - odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata.

Vrhovni sud RH - odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova, odlučuje o žalbama protiv odluka županijskih sudova donesenih u prvom stupnju, odlučuje o žalbama protiv odluka Visokog trgovačkog suda RH i Upravnog suda RH, razmatra aktualna pitanja sudske prakse te osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Prekršajni sudovi - sude u prvom stupnju o prekršajima.

Visoki prekršajni sud RH - odlučuje o žalbama protiv odluka prekršajnih sudova donesenih u prvom stupnju te odlučuje o sukobu nadležnosti između prekršajnih sudova.

 

          Nakon demokratskih promjena 1990. Republika Hrvatska je doživjela snažne, političke, gospodarske i socijalne promjene. Pretvorba gospodarskog sustava iz pretežno društvenog vlasništva u privatno vlasništvo, donijela je niz promjena i to ne samo u sferi vlasništva, već i na društvo u cjelini. Sva ta zbivanja koja su se odvila u kratkom razdoblju imala su odjeka na položaj i ulogu sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.

 

           U razdoblju od 1995. do 2000. godine imenovan je najveći broj sudaca koji i sada obavljaju tu dužnost u hrvatskim sudovima, stoga donoseći posljednje izmjene Zakona o sudovima iz 2001. godine, Hrvatski je sabor svim do sada izabranim sucima dao povjerenje i omogućio im daljnje obnašanje sudačke dužnosti.

 

          Državno sudbeno vijeće imenovano je 1994., a djelovalo je do početka 2001. kada je Hrvatski sabor imenovao u srpnju 2001. novi sastav Državnog sudbenog vijeća na temelju prijedloga kojeg su dale zakonom ovlaštena strukovna tijela (proširena Opća sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska odvjetnička komora i dekani svih pravnih fakulteta u Republici Hrvatskoj). Tim je zakonodavna vlast poštovala ustavne odredbe i promicala je stvarne demokratske procese u odnosu na sudbenu vlast. Pri tome izvršna vlast (ministar pravosuđa), nije koristila svoje zakonsko pravo isticanja kandidata za člana Državnog sudbenog vijeća.

 

          Kao mlada demokracija, i Republika Hrvatska prošla je put izgradnje demokratskog razvoja sudbene vlasti u prošlom desetljeću. To se ponajprije ogledalo popunjavanjem odgovarajućih kadrova, a što je nužno utjecalo na kvalitetu i učinkovitost rada sudova. Tim više što sudovi nikada nisu bili popunjeni predviđenim brojem sudaca u skladu s Okvirnim mjerilima koja donosi Ministar pravosuđa Republike Hrvatske. Može se reći da je to jedan od čimbenika koji utječe na broj riješenih predmeta jer u svim sudovima u Republici Hrvatskoj kao i pred Upravnim sudom Republike Hrvatske bilo je u radu ukupno 2,607.540 predmeta (prema podacima Statističkog pregleda za 2000. godinu koji je priredilo Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Zagreb, ožujak 2001.). Od tog broja je 1,501.502 predmeta koji su kao novi predmeti, a riješeno ih je 1,468.339 (o kojima je odlučivalo 1393 suca i 241 sudskih savjetnika, a ostalo je neriješeno 1,139.201 predmeta.

 

          Presudan utjecaj na sveukupnost rada sudbene vlasti imala je i povećana zakonodavna aktivnost koja je izazvala teškoće u primjeni, što je dodatno opteretilo nastojanje potpune provedbe u praksi načela vladavine prava.

 

U kaznenoj sferi prednost se daje u odlučivanju u predmetima iz gospodarskog kriminaliteta, posebno se insistira na razjašnjavanju razloga nastupanja zastare kaznenih i prekršajnih postupaka. Budući da je pravični i djelotvorni kazneni postupak jedno od osnovnih načela borbe protiv kriminala i počinitelja kaznenih djela, u svibnju ove godine izmijenio se Zakon o kaznenom postupku (stupio na snagu danom objave, dok će se članci 3., 90. i 175.-169. ovog zakona primjenjivati od 1. siječnja 2003.).

          Za stabilizaciju stanja u sudbenoj vlasti, s ciljem postizanja učinkovite sudske zaštite kako po trajanju postupaka, tako i po stručnoj kvaliteti zaštite nužne su i druge mjere koje bi smanjile potrebu intervencije državnih sudova kao npr. izvansudsko rješavanje sporova. U Republici Hrvatskoj postoji određena tradicija arbitražnog rješavanja sporova koji proizlaze iz poslovnih odnosa, kao i rješavanje sporova putem mirovnih vijeća koja su posredovala među fizičkim osobama. Na temelju tih iskustava, a poglavito rada Stalnog izabranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, donesen je i stupio je na snagu novi Zakon o arbitraži (NN 88/01), koji uređuje domaću arbitražu, priznanje i ovrhu arbitražnih pravorijeka, te nadležnost i postupanje sudova u vezi s domaćom arbitražom.

Nadalje, sudovi godišnje rade na prosječno preko 60.000 ostavinskih predmeta, a razmišlja se o tome da bi u najvećoj mjeri takve slučajeve mogli rješavati javni bilježnici ili odvjetnici.

 

Osim zakonskih promjena provodi se proces kompjuterizacije rada sudova (u prvom redu trgovačkih ali i općinskih sudova), koji se posebice odnosi na poslove koji su administrativno-pravni, ali ima i niz drugih poslova kojima bi se mogla postići veća učinkovitost sudova (informatizirano vođenje predmeta), a strankama omogućiti bržu i učinkovitiju informaciju.

 

       U cilju daljnjeg unaprjeđivanja i razvoja pravosudnog sustava, Vlada Republike Hrvatske je Zaključkom od 7. studenog 2002. godine, prihvatila Strategiju reforme pravosuđa osigurat će uspješnije djelovanje samostalnog, nepristranog i učinkovitog pravosuđa koje je jamac demokratske vladavine, razvoja djelotvornog tržišnog gospodarstva, načela vladavine prava i pravne sigurnosti građana.

 

Učinkovito pravosuđe od strateške je važnosti za ostvarenje interesa i ciljeva Republike Hrvatske u procesu stabilizacije i pridruživanja EU, a postizanje njegove učinkovitosti i nepristranosti na temelju europskih standarda glavni je cilj kojeg treba doseći predloženom strategijom i pravcima reforme pravosudnog sustava.

 

  Temeljna opredjeljenja su:

 

            Opće promicanje ustavnih načela vladavine prava, pravne države i pravne sigurnosti.

          Prilagodba pravosudnom sustavu i standardima Europske unije.

       Otklanjanje sporosti, neučinkovitosti i smanjenja zaostataka u radu sudstva osiguranjem prikladnih radnih uvjeta, racionalizacijom ustroja i upravljanja, promjenama postupovnog zakonodavstva, stalnim i sustavnim obrazovanjem pravosudnih dužnosnika.

          Sustavno uvođenje informacijske i komunikacijske tehnologije u pravosuđu.

       U cilju rasterećenja sudova treba afirmirati izvansudske načine rješavanja sporova, kao što su posredovanje, mirenje, arbitraže i sl. jer tako uključujemo građane u rješavanje sporova što doprinosi jačanju stabilnosti, demokracije i socijalnom miru;

          Odvajanje upravnih od sudskih funkcija na svim područjima.

Jasno razgraničenje poslova sudske samouprave od poslova suđenja i poslova sudske uprave i određivanja njenih nositelja na svim razinama.

Puno ostvarenje jamstva sudačke neovisnosti u suđenju i jačanje financijske samostalnosti pravosuđa.

Proračunom i promjenama odgovarajućih propisa nužno je pravosudnim dužnosnicima vratiti pravo na dodatak na godine

staža radi vrednovanja iskustva u radu te sukladno europskim standardima izjednačiti položaj i plaće sudaca i državnih odvjetnika.

Prijedloge Zakona o izvršavanju Državnog proračuna i Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika Vlada RH

uputit će u zakonodavnu proceduru u rujnu 2002. godine.

Plaće službenika i namještenika u pravosuđu moraju biti primjerene značaju, odgovornosti i složenosti poslova s obzirom na

njihov doprinos učinkovitom i zakonitom djelovanju pravosuđa.

Nastaviti proces kadrovskog ekipiranja pravosuđa te preispitati i racionalizirati postojeću mrežu sudova i državnih

odvjetništava.

 

Neovisnost pravosuđa i ostvarenje načela vladavine prava i pravne sigurnosti građana ne može se ostvariti bez učinkovitog djelovanja hrvatskog pravosuđa. Stoga je potrebno:

 

Nastaviti popunjavanje sudova i drugih pravosudnih tijela sucima, državnim odvjetnicima i ostalim pravosudnim dužnosnicima, službenicima i namještenicima.

Promjenama odgovarajućih zakona osigurati veću pokretljivost sudaca, veću samostalnost i nadležnost sudskih savjetnika, unaprijediti rad vježbenika u pravosudnom sustavu promjenama Zakona o vježbenicima i pravosudnom ispitu.

Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vježbenicima i pravosudnom ispitu Vlada RH uputit će u zakonodavnu proceduru do konca 2002. godine.

Promjenom odgovarajućih propisa ostvariti uvijete za rješavanje zaostalih predmeta.

Promijeniti propise u cilju osiguranja provedbe i djelotvornog izvršavanja sudskih odluka.

 

Nužno je usvojiti europska načela i propisati sustav pružanja pravne pomoći i pristupa pravosuđu za sve kategorije građanstva kroz smanjenje složenosti, trajanja i troškova postupanja pred sudovima. U tom smislu, do konca 2002. godine treba usvojiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama.

Radi osiguranja učinkovitog rada sudova i državnih odvjetništava, u okviru Ministarstva pravosuđa ustrojit će se Uprava za pravosudnu inspekciju koja će obavljati poslove nadzora pravilnog i redovnog obavljanja poslova sudske i državno-odvjetničke uprave te materijalno-financijskog poslovanja, s time da djelovanje ove inspekcije ne smije zadirati u neovisno i nepristrano suđenje.

Pučki pravobranitelj                                

 

          Prema Ustavu Republike Hrvatske pučki pravobranitelj (ombudsman) opunomoćenik je Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti. Pučkog pravobranitelja bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina.

          Pučki pravobranitelj razmatra pojedinačne slučajeve ugroženosti prava građana koje su im prilikom izvršavanja poslova iz svoje nadležnosti počinila tijela državne uprave, tijela s javnim ovlastima ili djelatnici u tim tijelima, a ako utvrdi da se radi o povredi prava s elementima kaznenog djela, prekršaja ili povrede radne discipline, može predložiti pokretanje odgovarajućeg postupka. Od 1995. godine pučki pravobranitelj podnosi Hrvatskom saboru godišnje izvješće o svom radu, tako da je do danas podnijeto sedam izvješća. Kao i prethodnih godina, i u ovogodišnjem izvješću za 2001. godinu navodi se da se intervencija pučkog pravobranitelja najčešće traži u slučajevima povrede ljudskih prava uzrokovanih dugotrajnim sudskim i upravnim postupcima te ignoriranjem norma nacionalnog i međunarodnog pravnog poretka o nepovredivosti vlasništva.

          Zaključci Hrvatskog sabora povodom Izvješća o radu pučkog pravobranitelja, obvezuju Vladu RH da podnese izvješće o mjerama poduzetim radi otklanjanja uzroka kršenja ljudskih prava, kao i izvješće o razlozima oglušivanja tijela državne uprave i tijela s javnim ovlastima na zahtjeve i upite pučkog pravobranitelja.

4.2.1.4. Ustavni sud Republike Hrvatske

 

          Ustavni sud je sud sui generis i nije sastavni dio sudbene vlasti. U sastavu Ustavnog suda je trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti. Prvenstvena zadaća Ustavnog suda je nadzor nad ustavnošću zakona osim toga odlučuje i o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor, rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, odlučuje o odgovornosti predsjednika RH te nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka i može zabraniti njihov rad, nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma i rješava izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova.

4.2.1.5.       Vlada Republike Hrvatske - izvršna vlast

          Izvršnu vlast u Republici Hrvatskoj obnaša Vlada Republike Hrvatske u skladu s Ustavom i zakonima. Vlada Republike Hrvatske donosi uredbe, predlaže zakone i državni proračun te provodi zakone i druge propise koje donosi Hrvatski sabor. Vladu čine predsjednik, četiri potpredsjednika i 20 ministara. Rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi Predsjednik Republike Hrvatske uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora, a rješenja o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora.

          Na izborima u siječnju 2000. pobijedila je koalicija lijevog centra sastavljena od šest stranaka. U lipnju 2001. iz koalicije izlazi Istarski demokratski sabor (IDS). Nakon krize koalicijske Vlade, 30. 07. 2002. formirana je nova Vlada od 5 stranaka-SDP (Socijaldemokratska partija), HNS (Hrvatska narodna stranka), HSS (Hrvatska seljačka stranka), LS (Liberalna stranka) i predstavnika nove stranke u osnivanju LIBRA a bez dotadašnje koalicijske stranke HSLS-A. Nova Vlada dobila je potporu većine zastupnika u Saboru, njih 84 od ukupno 151 zastupnika.

          30. srpnja 2002. godine, Hrvatski je sabor potvrdio novi program Vlade, sastavljen od 23 točke. Ovim programom započinju i neke dublje reforme u državnoj upravi, pravosuđu i sektoru znanosti i obrazovanja koje, zbog njihove sveobuhvatnosti, Vlada neće moći završiti do kraja mandata.

4.2.6. Antikorupcijske mjere

 

          U Republici Hrvatskoj poduzeto je niz mjera u cilju borbe protiv korupcije koja zahvaća razne segmente društva. Republika Hrvatska ratificirala je Sporazum o osnivanju »skupine država za borbu protiv korupcije - GRECO« i Kaznenopravnu konvenciju o korupciji zaključena u Strasbourgu 27. siječnja 1999. godine. To su dva najvažnija međunarodna instrumenta usmjerena zaštiti društva protiv korupcije, uključujući prihvaćanje odgovarajućeg zakonodavstva i preventivnih mjera.

 

Za provedbu ovih međunarodnih dokumenata nadležni su, u okviru svog djelokruga, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i sudbena tijela Republike Hrvatske.

 

          Nadalje, slijedom zaključaka Vlade Republike Hrvatske usvojenih na sjednici održanoj 26. listopada 2000. godine, prihvaćen je Projekt ustroja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Donošenjem Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (28. rujna 2001.) osnovano je državno tijelo koje učinkovito i sustavno prikuplja podatke o pojavama korupcije i organiziranog kriminaliteta s ciljem poticanja i usmjeravanje suradnje između ostalih tijela državne vlasti i Ureda u cilju otkrivanja i sprječavanja istih. Između ostalog ističu se i zadaci upoznavanja javnosti o opasnosti i štetnosti korupcije te o metodama i sredstvima njezina sprječavanja. Time Republika Hrvatska ispunjava obveze preuzete međunarodnim sporazumima, prije svega Kaznenopravnom konvencijom o korupciji Vijeća Europe te usvaja rješenja zakonodavstva europskih zemalja koje su također donijele posebne propise u ovom području, budući da su iskustva pokazala kako se primjenom lex generalis ne postiže učinkoviti i nužni stupanj zaštite od ovih oblika kaznenih djela koja su posljedica porasta i međunarodne povezanosti zločinačkih udruga.

Također, pri izradi Zakona kao i osmišljavanju koncepcije Ureda, polazišna osnova bila je i Rezolucija (97)24 o 20 glavnih načela za borbu protiv korupcije, usvojena 1997. godine, kao i rezolucija (98)7 kojom se ovlašćuje djelomičan i proširen Sporazum o osnivanju "Skupštine država protiv korupcije - GRECO ", usvojena 4. svibnja 1998. godine.

 

          Posebni značaj u antikorupcijskim aktivnostima RH predstavlja i Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika (NN 101/1998). Ovim zakonom definiraju se prava i obveze dužnosnika u tijelima državne vlasti, a ponajviše i pitanje privatno-poslovnog sukoba interesa dužnosnika s javnim interesom u okviru djelatnosti koje obavljaju. Tako, primjerice: ako su vlasnici kontrolnog paketa dionica u trgovačkom društvu čije je poslovanje u svezi s djelokrugom tijela državne vlasti u kojem obnašaju dužnost, ako samostalno ili kao partneri obavljaju odvjetnički, revizorski ili drugi posao, ako sudjeluju u ulagačkim poslovima u svezi kojih imaju ili bi se moglo smatrati da imaju saznanja stečena u obnašanju dužnosti i slično, moraju odmah o mogućem sukobu interesa izvijestiti tijelo koje ih je izabralo, odnosno imenovalo i etičko povjerenstvo. Sukob interesa utvrđuje etičko povjerenstvo.

 

          Nadalje, u okviru ciljeva otkrivanja i sprječavanja korupcije, Ministarstvo pravosuđa uprave i lokalne samouprave izradilo je Nacrt prijedloga Zakona o obvezama i pravima lokalnih dužnosnika, kao i Nacrt prijedloga Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti.

          Cilj je Nacrta prijedloga Zakona o obvezama i pravima lokalnih dužnosnika, kao i Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika, definirati njihova prava i obveze i, što je vrlo bitno, spriječiti moguće sukobe interesa u obavljanju njihove dužnosti. Primjerice: u obavljanju svoje dužnosti, lokalni dužnosnici ne smiju stavljati svoj privatni interes iznad javnog, ne smiju primati ili zahtijevati dar radi obavljanja određenog posla, kršiti načelo jednakosti pred zakonom, primati dodatnu zaradu, obećavati zaposlenje, utjecati na dobivanje poslova, kao i na drugi način koristiti položaj dužnosnika.

Vlada Republike Hrvatske je, uočavajući sve veću prijetnju rastuće korupcije i njezinu pogubnost za razvoj demokracije i vladavine prava, izradila Nacionalni program i akcijski plan za borbu protiv korupcije koji je usvojio Hrvatski sabor krajem ožujka 2002. godine. Sada predstoji poduzimanje odgovarajućih mjera u cilju djelotvorne provedbe akcijskog programa Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije.

 

          Zakonom o političkim strankama (NN 76/93) je zajamčeno, putem njihova osnivanja, pravo građana na slobodno udruživanje zbog zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za politička, socijalna, gospodarska, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Određenim odredbama o sredstvima za rad političkih stranaka nastojalo se spriječiti pojavljivanje korupcije i protupravno korištenje navedenih sredstava. Političke su stranke neprofitne udruge i kao takve mogu, radi ostvarivanja svojih političkih ciljeva, stjecati prihode od članarina, dobrovoljnih prihoda, izdavačke djelatnosti, prodaje propagandnog materijala, organizacije stranačkih manifestacija, državnog proračuna, proračuna jedinica lokalne samouprave, dobiti poduzeća čiji su vlasnici i drugih propisima dozvoljenih izvora. Dio sredstava za rad političkih stranaka čiji su kandidati na izborima izabrani za zastupnike u Sabor Republike Hrvatske, osiguravaju se u godišnjem proračunu.

Ako je politička stranka sredstva stekla ili koristila protupravno, ili ih nije iskazala u poslovnim knjigama i financijskim izvještajima (što je i javno obvezna pokazati na uvid za tekuću kalendarsku godinu), gubi pravo na naknadu sredstava iz čl. 19. ovoga zakona za narednu kalendarsku godinu. Protupravno stečena sredstva pripadaju državnom proračunu i bit će, na temelju zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za tekuću godinu, raspoređena u humanitarne svrhe.

Zakon se odnosi na građane Republike Hrvatske kao fizičke osobe s pravom na slobodno udruživanje te na političke stranke kao pravne subjekte.

4.3.    LJUDSKA PRAVA I ZAŠTITA MANJINA

4.3.1.        Građanska, politička, gospodarska i socijalna prava

 

          4.3.1.1.       Sloboda udruživanja

 

          Sloboda udruživanja u Republici Hrvatskoj zagarantirana je Ustavom RH (NN 41/01).

 

          Područje slobode udruživanja uređeno je novim Zakonom o udrugama (NN 88/01). Zakon je ukinuo brojne administrativne zapreke za osnivanje i registraciju novih kako domaćih, tako i stranih udruga (dovoljna su tri osnivača, osnivač može biti i stranac, ne traži se dokaz o državljanstvu osobe ovlaštene na zastupanje udruge, upis i djelovanje stranih udruga u RH više se ne uvjetuje načelom uzajamnosti niti je za njihov upis u registar udruga potrebna suglasnost MVP). Zakonom je detaljno razrađen likvidacijski postupak, radi zaštite imovine udruge u slučaju prestanaka rada udruge

 

          Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 14/78, 52/88, 83/02) uređuje pravni položaj crkve ili vjerske zajednice drukčijeg naziva, zajednica vjerskih zajednica, vjerskih škola i učilišta, a u pitanjima vjerskog odgoja, odnosi se i na odgojne i obrazovne ustanove te na roditelje i skrbnike učenika, na čije se traženje u tim ustanovama ustrojava i izvodi nastava vjerskog odgoja. Zakonom se razrađuju vjerske slobode utvrđene Ustavom i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4.11.1950., ratificiran 17.10.1997.) te obveze preuzete Ugovorom između Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture (NN/MU 2/97) (NN/MU 2/97), Ugovorom između Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima (NN/MU 3/97), Ugovorom između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima (NN/MU 18/98), Ugovorom između Svete Stolice i RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH (NN/MU 2/97).

 

          Temeljem navedenog Zakona, Vlada RH sklopila je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj i Islamskom zajednicom u Hrvatskoj.

         

          Sloboda udruživanja radnika i poslodavaca uređena je Zakonom o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01). Zaposlenici i poslodavci imaju pravo, bez bilo kakve razlike, po svojem slobodnom izboru i bez prethodnog odobrenja utemeljiti sindikat, odnosno udrugu poslodavaca te se u njega učlaniti.

 

4.3.1.2.       Sloboda medija

 

U Republici Hrvatskoj zajamčena je sloboda medija člankom 38. Ustava Republike Hrvatske (NN 41/01) kao jedno od osobnih i političkih sloboda i prava. Ovom ustavnom odredbom jamči se sloboda mišljenja i izražavanja, a osobito tiska i drugih sredstava priopćavanja, sloboda govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjena je cenzura, a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji te je također zajamčeno pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom povrijeđeno pravo.

 

Sloboda javnog priopćavanja i dostupnost izvorima informacija zajamčena je i Zakonom o javnom priopćavanju (NN 83/96) kojim su uređene djelatnosti izdavanja novina i drugih povremenih izdanja, djelatnosti proizvodnje i emitiranja radijskog i televizijskog programa i djelatnosti novinskih agencija.

 

Izdavanjem tiska, proizvodnjom i emitiranjem radijskoga i televizijskoga programa te izdavanjem drugih javnih glasila mogu se baviti fizičke i pravne osobe, sukladno uvjetima propisanim Zakonom o telekomunikacijama (NN 53/94), Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 17/01) i Zakonom o izdavačkoj djelatnosti (NN 28/83 i 26/93).

 

Područje slobode medija, koje je uređeno ovim propisima, Zakonom o telekomunikacijama i Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji potrebno je na odgovarajući način, uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo u primjeni ovih propisa i potrebu za poboljšanjem učinkovitosti u provedbi propisa na ovom području, prilagoditi standardima koji su predviđeni u preporukama, izjavama i rezolucijama Vijeća Europe za područje medija.

 

Postignuće zahtjeva za jasnoćom odnosa u području medija te transparentnošću složenih odnosa između različitih subjekata na koje se odnose ovi propisi, ima za posljedicu potrebu uređenja tih odnosa na način koji je u skladu sa standardima EU napose u području elektroničkih medija.

 

Slijedom toga, izrađen je Nacrt prijedloga zakona o Hrvatskoj radioteleviziji koji je tijekom mjeseca prosinca prošao prvo čitanje u Hrvatskom saboru te se očekuje njegovo donošenje i stupanje na snagu u prvom tromjesečju 2003. godine. Ovim zakonom bi se uredila materija koja je sada uređena Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 17/01). Tekst nacrta u potpunosti je usklađen s Direktivom Vijeća EU 89/552/EC, od 3. listopada 1989. godine i Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća EU, 97/36/EC, od 30. lipnja 1997. godine o usklađenju određenih odredbi propisanih zakonom, uredbom ili administrativnom mjerom u državama članicama koje se odnose na obavljanje televizijskog emitiranja te Direktivom Vijeća EU 84/450/EEC, od 10. rujna 1984., koja se odnosi na ujednačavanje zakona, uredbi i administrativnih odredbi država članica koje se tiču prijevarnog oglašavanja, kao i Zakonom o potvrđivanju Europske konvencije o prekograničnoj televiziji i Protokola o izmjenama ove Konvencije (NN 11/01).

 

          Prijedlogom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji prvotno se želi usuglasiti položaj HRT-a kao javne radiotelevizije s europskim propisima i standardima, a osobito s odredbama Europske konvencije o prekograničnoj televiziji te isto tako otkloniti nedostatke i neusklađenosti uočene u provedbi važećeg Zakona. Pri tome se Hrvatskoj radioteleviziji kao javnom servisu mora osigurati potpuna programska autonomija, a u pogledu financiranja HRT-a kao javnog servisa nužno je ostvariti četiri temeljna načela, a to su stabilnost, nezavisnost, proporcionalnost i transparentnost. Vodeći računa o navedenim načelima Prijedlogom zakona o HRT-u uređuju se slijedeća osnovna pitanja:

 

- HRT se  ustrojava kao javna ustanova koju čine tri organizacijske jedinice Hrvatski radio, Hrvatska televizija te Glazbena proizvodnja. Ovako predloženim ustrojem omogućava se odgovarajuća razina autonomije u poslovanju radija, televizije i glazbene proizvodnje uz istovremenu mogućnost da se zajedničke funkcije i poslovi racionalno obavljaju na razini ustanove. Među takvim funkcijama i poslovima osobito su poslovi s područja informatike, telekomunikacija, prikupljanja pristojbe, izgradnje i održavanja, međunarodni poslovi, kao i drugi poslovi;

 

- Predloženi ustroj HRT-a osigurava punu programsku samostalnost radija i televizije koja se ostvaruje pod nadzorom Vijeća HRT-a;

 

- Jačanje uloge i djelokruga Vijeća HRT-a kao tijela koje zastupa i štiti interes javnosti te provodi nadzor i skrbi o unapređenju radijskog i televizijskog programa. Uspostavljanje nadzora Vijeća HRT-a nad provedbom programskih načela i obveza utvrđenih Zakonom na način koji će onemogućiti ometanje autonomnosti uredničkog i novinarskog rada;

         

- Uspostavljanje transparentnog postupka imenovanja odgovornih osoba na čelne funkcije na razini ustanove odnosno organizacijskih jedinica u njezinu sastavu. Glavnog ravnatelja HRT-a, ravnatelje organizacijskih jedinica, kao i direktore programa i glavne urednike informativnog programa imenovalo bi i razrješavalo Vijeće HRT-a. Kako bi se osigurala autonomija i puna odgovornost djelovanja čelnih ljudi radija i televizije postupak njihova razrješenja bilo bi moguće pokrenuti samo u slučajevima propisanim Zakonom;

         

- Po uzoru na mnoge europske radiotelevizije predlaže se uvođenje dvije čelne funkcije odgovorne za realizaciju radijskog odnosno televizijskog programa, to su direktor programa i glavni urednik informativnog programa. Direktor programa odgovoran je za organiziranje i usklađivanje programa s načelima propisanima Zakonom, programskom i poslovnom politikom te je isto tako odgovoran za izradu godišnjeg odnosno sezonskog rasporeda programa. Glavni urednik informativnog programa odgovoran je za organizaciju informativnog programa, te za objavljene informacije u informativnom programu;

 

          - Glazbena proizvodnja koja sada djeluje u sastavu Hrvatskog radija ustrojava se kao zasebna organizacijska jedinica. Kao takva svoju djelatnost prioritetno obavlja za potrebe radija i televizije dok dio svoje produkcije može realizirati na tržištu.

 

          Uz navedena osnovna pitanja prijedlogom Zakona obuhvaćena su i mnoga poboljšanja pojedinih odredbi, a osobito odredbi o programskim načelima i obvezama te sadržaju programa.

 

          Predloženim izmjenama i dopunama uspostavlja se takav položaj Hrvatske radiotelevizije iz kojeg je razvidno da je ona kao javni servis uspostavljena za javnost, da ju financira javnost te ju stoga i kontrolira javnost.

 

 

Donošenjem predloženog Zakona odnosno njegovom provedbom ostvarit će se naredni korak u tranziciji Hrvatske radiotelevizije u javnu radioteleviziju čije će djelovanje biti usuglašeno s europskim propisima i standardima koji se primjenjuju na javne radiotelevizije. Uvažavajući činjenicu da predstoji donošenje Zakona kojim će se urediti položaj i djelovanje drugih elektronskih medija ovaj Zakon imat će značajan doprinos za zakonsko uređenje ovoga područja.

 

Radi poboljšanja sustava elektroničkih medija i javnih elektroničkih medija Ministarstvo kulture planira izraditi nacrt zakona o elektroničkim medijima koji će u siječnju 2003. godine uputiti Hrvatskom saboru na prvo čitanje. Ovaj zakon bi uređivao materiju koja je sada uređena člancima 74. - 91. Zakona o telekomunikacijama (NN 76/99, 128/99 i 68/01), a odnosi se na radio i televiziju (vijeće za radio i televiziju te kabelsku televiziju), kao i na materiju koja je uređena odredbama Zakona o potvrđivanju Europske konvencije o prekograničnoj televiziji i Protokola o izmjenama ove Konvencije (NN 11/01).

 

Radi uređenja pitanja vezanih uz ostale medije, tiskovine i dr. Ministarstvo kulture planira izraditi nacrt zakona o medijima koji će u veljači 2003. godine uputiti Hrvatskom saboru na prvo čitanje. Ovaj zakon bi uređivao materiju koja je sada uređena odredbama Zakona o javnom priopćavanju (NN 83/96, 143/98 i 96/01), a odnosi se na ostale medije, tiskovine te na pitanje javnosti vlasništva pravnih osoba koje obavljaju djelatnost u području javnog priopćavanja, kao i odredbe koje bi sankcionirale povredu časti i ugleda prouzročenu u tijeku obavljanja ove djelatnosti.

 

4.3.1.3.       Sindikati i udruge poslodavaca

 

          Sindikalno djelovanje u Republici Hrvatskoj vrlo je razvijeno te se očituje u postojećem sindikalnom pluralizmu koji čini ne samo postojanje više sindikalnih organizacija, već i više različitih načina udruživanja. Od oko tristotinjak registriranih sindikata na lokalnim razinama većina ih je udružena u pet sindikalnih središnjica - udruga sindikata više razine i to: Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati, Matica hrvatskih sindikata javnih službi, Hrvatska udruga sindikata i Udruga radničkih sindikata Hrvatske, koje ukupno broje oko 500.000 članova. Trenutno najbrojnija sindikalna središnjica u Republici Hrvatskoj je Savez samostalnih sindikata Hrvatske koji okuplja 22 sindikata, organiziran je na granskom načelu, a osnovan je tijekom 1990. godine. Ujedno to je jedina središnjica koja ima organizirana povjereništva u svim županijama gdje se članovima sindikata udruženih u Savez pružaju kako pravne, tako i ostale usluge zaštite prava i poboljšanja radnih uvjeta i statusa radnika.

 

          Pravni okvir kojim je uređeno osnivanje i djelovanje sindikata, odnosno udruga sindikata više razine, utvrđen je općim propisima - Ustavom RH (NN 28/01, čl. 43.) i Konvencijom 87. o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje Međunarodne organizacije rada (NN 3/00-Međunarodni ugovori) te Zakonom o radu (NN 38/95, 17/01, glava XIX. čl. 159.-184.) kao temeljnom propisu kojim se regulira pravo organiziranja radnika u udruge i način njihova djelovanja. Zakon o udrugama (NN 88/01) se u svojim prijelaznim odredbama (čl. 43., st. 1.) također referira na slobodu udruživanja radnika.

 Sukladno navedenim odredbama sindikat, odnosno udruga sindikata više razine, mora imati statut utemeljen i donesen na načelima demokratskoga zastupanja demokratskog očitovanja volje članova. Statutom udruge utvrđuje se: svrha udruge; unutarnji ustroj udruge utemeljen na načelima demokratskoga zastupanja i demokratskog očitovanja volje članova, naziv; sjedište; područje djelovanja; znak; tijela udruge; način izbora i opoziva tih tijela; ovlaštenja tijela udruge; postupak učlanjivanja i prestanak članstva; način određivanja članarine; način donošenja i izmjene statuta, pravila i drugih općih akata; način stjecanja, raspolaganja i nadzora nad imovinom te prestanak rada udruge.

 

          Nadalje, Zakon o načinu određivanja zastupljenosti udruga sindikata više razine u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini (NN 19/99) uređuje postupak određivanja zastupljenosti udruga sindikata više razine u tijelima na nacionalnoj razini u kojima su preko svojih predstavnika zastupljeni Vlada Republike Hrvatske, sindikati i poslodavci. U slučaju kada se tripartitna tijela na nacionalnoj razini osnivanju sporazumom, broj mjesta koja pripadaju sindikatima u tim tijelima ne može biti manji od broja udruga utvrđenih rješenjem nadležnog ministra.

 

U RH djeluje više udruga poslodavaca koje, nastupajući u ime svojih članova konkretnim stavovima i zahtjevima prema svojim partnerima, zauzimaju važne pozicije prema državi i državnim tijelima kada je riječ o uvjetima poslovanja, odnosno prema sindikatima za područje radnih odnosa te općenito odgovarajućim trojnim tijelima, posebice Gospodarsko-socijalnom vijeću.

          Najznačajnija od njih je Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) koja djeluje kao nevladina, dobrovoljna udruga i okuplja članstvo od oko 5.000 poslodavaca iz svih gospodarskih djelatnosti u RH u kojima je zaposleno preko 300.000 djelatnika. Članovi Hrvatske udruge poslodavaca su okupljeni u 24 granske udruge.

Neke od udruga koje   djeluju izvan Hrvatske udruge poslodavaca udružene su u Savez neovisnih udruga poslodavaca (SNUP).

 

4.3.1.4. Ravnopravnost spolova

 

          Hrvatskim Ustavom među najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske uvrštena je ravnopravnost spolova, čime je iskazana politička volja i najvišeg zakonodavnog tijela državne vlasti da se Republika Hrvatska svrsta među sve one demokratske države koje svoj poredak grade uz puno priznanje i promicanje ravnopravnosti žena i muškaraca kao neizostavnog preduvjeta za održivi razvoj. Time je potvrđeno političko načelo da je paritetna demokracija jedina stvarna demokracija te su postavljeni temelji daljnjoj zakonodavnoj regulativi kojom se stvara okruženje jednakih mogućnosti za oba spola i dosljednoj primjeni te regulative u praksi.

 

          Vlada Republike Hrvatske surađuje s međunarodnim organizacijama koje se bave pitanjima promicanja i zaštite ljudskih prava: Ujedinjenim narodima, OESS-om, Vijećem Europe, Europskom unijom, Paktom o stabilnosti te provodi međunarodne ugovore o ljudskim pravima kojih je stranka Republika Hrvatska.

 

          Vlada Republike Hrvatske 9. svibnja 1996. godine osnovala je Povjerenstvo za ravnopravnost spolova kao koordinativno tijelo za praćenje položaja žena i promicanje ravnopravnosti spolova. Povjerenstvo je, polazeći od Pekinške platforme za djelovanje, izradilo Nacionalnu politiku za promicanje jednakosti za razdoblje 1997.-2000. godine. Osnivanje Povjerenstva te usvajanje i provođenje Nacionalne politike pridonijelo je podizanju svijesti o potrebi djelovanja za postizanje pune jednakosti žena i muškaraca. Povjerenstvo je međuresorno tijelo sastavljeno od predstavnica/ka ministarstava i drugih državnih tijela te je i koordinativno tijelo zaduženo za praćenje položaja žena i promicanje ravnopravnosti spolova, a strukturno se usavršava uključivanjem nezavisnih stručnjakinja.

          U Hrvatskom saboru na sjednici održanoj 4. prosinca 2001. godine usvojena je Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova s Programom provedbe nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova u RH od 2001. do 2005. godine (NN broj 112/01), koju je izradilo Vladino Povjerenstvo za ravnopravnost spolova i koja je postala sveobuhvatan dokument za promicanje i zaštitu ljudskih prava žena u svim područjima djelovanja u RH.

          Nacionalna politika ima kao osnovni cilj ostvarivanje ravnopravnosti spolova, a posebno promicanje prava žena u svim područjima ljudskog djelovanja. Ostali ciljevi Nacionalne politike su: osiguravanje uvjeta za ostvarenje prava žena otklanjanjem svih oblika diskriminacije, povećanje pristupa žena odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti, otklanjanje stereotipa i diskriminacijskih ponašanja koji su temelj nasilja nad ženama, poboljšanje položaja žena u gospodarstvu, promicanje ravnopravnosti spolova kroz obrazovne programe, povećanje broja žena na položajima moći i odlučivanja te promicanje postojećih, ali i stvaranje odgovarajućih novih mehanizama za unapređenje položaja žena.

          Vlada RH promicanjem načela ravnopravnosti spolova nastoji učvrstiti ravnopravnost žena i muškaraca u svim područjima ljudskog djelovanja, podizati svijest o potrebi djelovanja za postizanje pune jednakosti žena i muškaraca, osvješćivati žene u svim sredinama o njihovom stvarnom položaju i potrebi njegova usklađivanja s općeljudskim standardima te osigurati potpore ženama u ostvarenju njihovih prava i stvaranju uvjeta za učinkovito rješavanje uočenih problema.

 

          Jedno od radnih tijela Hrvatskog sabora je i Odbor za ravnopravnost spolova u čijem djelokrugu je, u postupku donošenja zakona i drugih propisa, pravo i dužnost kao matičnog radnog tijela u područjima koja se odnose na poticanje i praćenje primjene načela ravnopravnosti spolova u zakonodavstvu RH - poticanje potpisivanja međunarodnih dokumenata o ravnopravnosti spolova i praćenje primjene tih dokumenata, sudjelovanje u izradi, provedbi i analizi ostvarenja Nacionalne politike za ostvarenje ravnopravnosti spolova, predlaganje programa mjera za uklanjanje diskriminacije po spolu, poticanje ravnomjerne spolne zastupljenosti u sastavu radnih tijela i izaslanstva Hrvatskog sabora i slično.

 

4.3.1.5. Zaštita prava djeteta

 

          Republika Hrvatska jasno se odredila štititi materinstvo, djecu i mladež te stvarati socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Prava djeteta i njihovo poštivanje jasno je izraženo u Ustavu Republike Hrvatske (NN 41/01,28/01) gdje su djeca istaknuta kao skupina koja iziskuje posebnu skrb i zaštitu društva i države.

          U domaćem zakonodavstvu, osim Obiteljskim zakonom, prava i interesi djece posebno se štite u niz drugih posebnih propisa npr. u Zakonu o socijalnoj skrbi, Zakonu o sudovima za mladež itd.

          U provedbi Obiteljskog zakona uočeni su određeni nedostaci te je donesena odluka da se pripremi novi Obiteljski zakon kojim će se jače naglasiti subjektivitet djeteta u obitelji, a u normativnom smislu iz zakona brisati odredbe koje se ne koriste ili koje bi trebale postati dijelom drugih zakona. Predlaže se da dijete ima posebnog skrbnika koji će štiti njegov interes u određenim slučajevima (npr. kod povjeravanja djeteta s poremećajem u ponašanju ustanovi socijalne skrbi itd.) Također se predlaže prijenos ovlasti s centara za socijalni rad na sudove kada se izriču mjere za zaštitu i dobrobit djeteta, povjeravanje djeteta s poremećajem u ponašanju ustanovi socijalne skrbi i zabrana neovlaštenog približavanja članova obitelji koji uznemiruju dijete.

          Republika Hrvatska također je potpisnica niza međunarodnih ugovora koji se odnose na zaštitu prava i interesa djeteta. To su, prije svega, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencija o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg rada (182), Konvencija o pravima djeteta te Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji.

 

          Polazeći od odredaba Ustava, postoji niz tijela u svim segmentima državne vlasti koja pokrivaju područje brige i skrbi o djeci. U Hrvatskom saboru to je Odbor za obitelj, mladež i sport kao matično tijelo, ali i niz drugih odbora, npr. Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu.

 

          Među tijelima državne uprave koja svojim zakonom propisanim djelokrugom pokrivaju to područje su: Ministarstvo prosvjete i športa, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo unutarnjih poslova, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

 

          Pri redovnim općinskim sudovima, županijskim sudovima i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske postoje posebni odjeli ili suci za mladež. Državni odvjetnici su specijalizirani u odjelima za mladež pri općinskim i županijskim državnim odvjetništvima, a jedan od zamjenika pri Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske je zadužen za mladež

 

          Dana 02. listopada 2002. godine, Hrvatski sabor prihvatio je Prijedloge Nacionalne obiteljske politike i Nacionalnog programa djelovanja za mlade, provedba kojih će u još značajnijoj mjeri pridonijeti promicanju prava i interesa djece.

 Vlada Republike Hrvatske osnovala je i dva zasebna, savjetodavna tijela Vlade koja se bave isključivo problematikom djece: Vijeće za djecu i Povjerenstvo za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži.

 

          Vijeće za djecu osnovano je 1998. godine s ciljem trajnog praćenja ostvarivanja Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj te koordiniranja i usklađivanja rada državnih i drugih tijela pri ostvarivanju planiranih mjera i aktivnosti. U ostvarivanju navedenih zadaća Vijeće prati primjenu Konvencije o pravima djeteta, ali i drugih međunarodnih akata koji se odnose na zaštitu djece te promiče prava djeteta, zatim raspravlja o svim prijedlozima zakona i drugih propisa koji se dotiču ostvarivanja prava djeteta te Vladi predlaže njihove promjene odnosno izradu novih propisa iz područja koja se odnose na zaštitu djece. Vijeće za djecu donosi za svaku kalendarsku godinu Program rada. Jedan od temeljnih zadataka u tekućoj godini je dovršenje revizije Nacionalnog programa djelovanja za djecu.

Povjerenstvo za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži osnovano je 1997. godine kao stručno, savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske sa zadaćom proučavanja, praćenja i analiziranja rizičnih čimbenika koji uvjetuju nastanak poremećaja u ponašanju djece i mladeži, praćenja kretanja pojave maloljetničke delinkvencije te izvršenja mjera i aktivnosti radi njenog suzbijanja te ostvarivanja kazneno-pravne zaštite djece i mladeži.

Zbog složenosti područja koje Povjerenstvo pokriva, u pripremi je izrada Nacionalne strategije prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih s poremećajima u ponašanju.

 

Zbog zajedničkog cilja djelovanja ostvarena je i suradnja između navedenih tijela: Vijeća za djecu i Povjerenstva za prevenciju poremećaja u ponašanja djece i mladeži posebno na području Revizije Nacionalnog programa djelovanja za djecu.

 

          U zakonodavnu proceduru upućen je Nacrt prijedloga Zakona o pravobranitelju za djecu koji je izradio Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Nacrt Zakona je na 25. sjednici Hrvatskog sabora održanoj 04. listopada 2002. godine prošao prvo čitanje. Prema prijedlogu Zakona o pravobranitelju za djecu predviđa se, u cilju promicanja i zaštite prava i interesa djece, uspostava nove institucije – Ureda pravobranitelja za djecu.

 

          Sva tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i ustanove, udruge i druge pravne i fizičke osobe koje se bave pitanjima od značaja za djecu, dužna su surađivati s pravobraniteljem za djecu. Svaki građanin može pravobranitelju za djecu podnijeti prijedlog za razmatranje pitanja od značaja za zaštitu prava i interesa djece a pravobranitelj slobodno odlučuje hoće li i u kojoj mjeri prijedlog uzeti u razmatranje.    Pravobranitelj za djecu podnosi jednom godišnje izvješće Hrvatskom saboru o svom radu, dok u slučajevima većeg stupnja ugroženosti prava i interesa djece može o tim slučajevima podnijeti i posebna izvješća Hrvatskom saboru.

 

          Uređenje nasilja u obitelji, s aspekta kaznenog zakonodavstva, proteže se kroz tri zakona: Kazneni zakon (110/97,27/88,50/00,129/00), Obiteljski zakon (162/98) i Zakon o kaznenom postupku (NN br. 110/97 i 58/02). U posljednjem desetljeću svjedoci smo sve izraženije globalne zabrinutosti za dobrobit i napredak djece, pa tako i za suzbijanje nasilja u njihovom okruženju. Pojačana potreba njihove zaštite rezultirala je daljnjim osnaživanjem kaznenog zakonodavstva i nakon njegove reforme iz 1997. Tako je izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00), unesen novi članak 215.a kojim se propisuje kažnjavanje do tri godine za nasilničko ponašanje u obitelji. Nakon toga u Hrvatskoj je daljnjim aktualiziranjem ovog problema postignut konsenzus oko potrebe da nasilje u obitelji dobije zakonom zajamčenu brzu, adekvatnu i potpuniju zaštitu te da se ova materija objedini na jednom mjestu. Stoga je u svibnju ove godine odlukom Vlade RH oformljena Radna skupina za izradu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

          U nastojanja potpunije zaštite uklapaju se obveze RH koje je ona prihvatila Konvencijom o pravima djeteta te Konvencijom o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Nacrtom zakona se predlaže definiranje pojma nasilja u obitelji, tako da glasi: ”Nasilje u obitelji je svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile, odnosno svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti, ili postoji opasnost da bi moglo prouzročiti, fizičku ili psihičku bol, osjećaj straha ili osobne ugroženosti ili povredu dostojanstva, oštećenje imovine ili ozbiljnu prijetnju takvim oštećenjem kod drugog člana obitelji.” Također se definira kakva djelovanja predstavljaju nasilje: fizički i verbalni napad, spolno uznemiravanje, prijetnja, izolacija, ograničavanje komuniciranja s trećim. Sastavni dio ovog Zakona bit će prekršajno- pravne sankcije: novčana kazna, zatvor te zaštitne mjere. Novina je da se predlaže kažnjavanje osoba koje su za zlostavljanje saznale u okviru obavljanja svoje dužnosti, a propustile su ga prijaviti. Također se predlaže izricanje zaštitnih mjera ukoliko postoji opasnost od ponavljanja djela, posve nove vrste mjera u hrvatskom zakonodavstvu. To su zabrana približavanja nasilnika žrtvi te mjera udaljenja nasilnika iz stambenog prostora.

          Vlada RH je u ožujku 2001. zadužila Ministarstvo prosvjete i športa da pripremi Program mjera za povećanje sigurnosti u školama koje će obuhvatiti slučajeve nasilja po školama. U tu svrhu ustrojen je međuresorni tim u kojem su predstavnici nadležnih tijela državne uprave. Cilj je izraditi program mjera. U okviru navedenog programa Ministarstvo prosvjete i športa pokrenulo je projekt “Afirmacijom pozitivnih vrijednosti protiv nasilja” čija je svrha poticati zdrav psihosocijalni razvoj učenika i pozitivan sustav vrijednosti.

 

          Uskoro se u Zagrebu osniva Poliklinika za zaštitu zdravlja djece koja će se prvenstveno baviti zaštitom zdravlja zanemarene i zlostavljane djece (dijagnostika i terapija) te edukacijom i supervizijom svih stručnjaka koji se time bave (liječnici, policija, suci, psiholozi, socijalni radnici, državni odvjetnici, prosvjetni radnici), uz znanstveno istraživanje i publiciranje. Ideja je krenula od Hrabrog telefona budući da mala nevladina udruga nije u mogućnosti pokriti sve potrebe niti djelovati izvan Zagreba. Primjer je to suradnje NVO i države koja preuzima financiranje. Navedenim integriranom projektom piramidalno se povezuju sve institucije koje se bave djecom i nasiljem (piramida međusobnog obavještavanja i suradnje, ubrzanje i profesionalizacija intervencije).

4.3.2. Prava i zaštita manjina                           

 

Zaštita manjina i unapređenje njihova položaja jedan je od osnovnih političkih zadataka Vlade RH koja je u potpunosti svjesna značaja uspostave međusobnog povjerenja kao ključnog elementa demokratske stabilnosti.

Ustav Republike Hrvatske jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih ma­­­njina (članak 15. Ustava). Prema Ustavu ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom. Upravo je usvajanje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina obveza koja je ostala otvorena, a koju je Republika Hrvatska prihvatila prijemom u Vijeće Europe. Novi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen je od strane Hrvatskog sabora 13. prosinca 2002. godine. Budući da se radi o organskom zakonu, za njegovo donošenje bila je potrebna dvotrećinska većina glasova svih zastupnika (članak 82. stavak 1. Ustava RH).

Uz Ustavni zakon, 2000. godine donesena su i dva ključna zakona kojima se štite prava manjina. To su Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (NN 51/2000).

 

Republika Hrvatska ratificirala je Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (NN-MU, broj 14/97) i Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima (NN-MU, broj 18/97), ujedno je sklopila dvostrane ugovore s Italijom i Mađarskom o pravima manjina (NN-MU, brojevi 15/97 i 8/95) te ima sklopljen određeni broj sporazuma o kulturnoj suradnji s tzv. matičnim državama.

 

Iako je izrada Nacrta Ustavnog zakona bila predviđena za kraj 2001. godine (Plan provedbe SSP-a), to je bilo odgođeno kako bi se nacrt izradio na temelju pouzdanih podataka o etničkom sastavu stanovništva RH koji su prikupljeni popisom stanovništva 2001. godine, a postali su dostupni u travnju 2002. godine. Prema popisu stanovništva Republika Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika, od kojih su 331.383 pripadnici nacionalnih manjina, što iznosi 7.47% ukupnog broja stanovništva. Najbrojnija nacionalna manjina u RH je srpska manjina koja prema popisu čini 4,54% ukupnog broja stanovništva.

 

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina izrađen je u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina i međunarodnim stručnjacima (OESS i Vijeće Europe). Njime je riješen institucionalni okvir u kojem će manjine djelovati, zatim će se urediti pitanje političkog predstavljanja u Hrvatskom saboru te participacije u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne samouprave.

Ustavni zakon daje definiciju nacionalne manjine onakvu kako je određena Instrumentom za zaštitu prava manjina Srednjoeuropske inicijative iz 1994. godine.

 

Novost u Ustavnom zakonu je da se odustalo od nabrajanja nacionalnih manjina što je i bila preporuka Komisije za demokraciju putem prava Vijeća Europe (Venecijanska komisija).

Što se tiče pitanja izbora zastupnika u Hrvatski sabor, u Ustavnom zakonu ugrađena su samo opća načela kojima će se nacionalnim manjinama jamčiti zastupljenost u Saboru. Tijekom rasprave oko Ustavnog zakona u Hrvatskom saboru predstavnici manjina ipak su se zalagali za uvođenje pozitivne diskriminacije, u čemu ih je podržao i saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Ovo pitanje detaljnije će se urediti novim Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski sabor za koji se predviđa upućivanje u parlamentarnu proceduru početkom 2003. godine.

U Ustavnom zakonu predviđa se manjinska samouprava i savjet nacionalnih manjina.

Prava nacionalnih manjina uređena su i drugim zakonima, kao što su Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN, broj 33/2001) kojim se jamči proporcionalna zastupljenost manjina sukladno njihovoj brojnosti.

 

Polazeći od međunarodnih standarda i hrvatskog zakonodavstva, Vlada RH definirala je Model ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina prema kojem većinu etničkih prava pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju kroz redovite institucije sustava. Samo dio etničkih prava osigurava se djelovanjem različitih udruga nacionalnih manjina i na taj način osigurava dodatna zaštita od asimilacije.

 

Prema Modelu pripadnici nacionalnih manjina preko nadležnih državnih institucija ostvaruju svoja prava za područje obrazovanja (Ministarstvo prosvjete i športa), područje knjižničarske djelatnosti (Nacionalna i sveučilišna knjižnica), područje društvenih istraživanja (Ministarstvo znanosti i tehnologije) i područje zaštite kulturne baštine i spomeničkog blaga (Ministarstvo kulture). Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se pristup medijima (Hrvatska televizija i Hrvatski radio).

Etnička prava koja nije moguće ostvariti djelovanjem redovitih institucija, ostvaruju se financijskim pomaganjem kulturnih programa nevladinih udruga i ustanova. Radi se o programima iz područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija koje Vlada RH financijski pomaže na prijedlog Ureda za nacionalne manjine, koji i provodi distribuciju tih sredstava. Vladin Ured za nacionalne manjine ujedno proučava međunarodne konvencije iz područja etničkih, vjerskih i kulturnih prava manjina, prati stanje u Republici Hrvatskoj i svijetu te predlaže primjenu određenih, u praksi provjerenih modela.

 

Na prijedlog Venecijanske komisije 1998. godine formirano je Vijeće nacionalnih manjina, kao zajedničko tijelo koje koordinira suradnju među udrugama nacionalnih manjina. Takvo tijelo predviđeno je i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (Savjet).

Donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska postignut je zakonodavni okvir koji je u skladu s međunarodnim standardima vezanima za ljudska prava i prava manjina. U tom kontekstu Vladi RH treba osigurati i jamčiti potpunu provedbu takvog zakonodavstva.

 

U sklopu zaštite prava manjina poseban se naglasak stavlja na zaštitu prava Roma kojih u Republici Hrvatskoj prema popisu stanovništva ima 9.460. S obzirom na činjenicu da se romske zajednice suočavaju s poteškoćama u društvenom i gospodarskom životu, poput visoke nezaposlenosti, loših uvjeta stanovanja, niskog stupnja obrazovanja te nezadovoljavajuće zdravstvene skrbi, Vlada RH osnovala je Radnu skupinu stručnjaka za izradu nove Nacionalne strategije za Rome. Spomenuta strategija imat će za zadaću definiranje politike i aktivnosti s ciljem poboljšanja položaja romskog stanovništva u Hrvatskoj i njihove bolje integracije u hrvatsko društvo. Donošenje Nacionalne strategije od strane VRH predviđa se do kraja 2002. godine.

 

U rujnu 2002. u Čakovcu je, u zajedničkoj organizaciji Vlade RH, Vijeća Europe i Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu, održan međunarodni seminar o obrazovanju Roma u Hrvatskoj. Posebna pažnja tom je prigodom posvećena predškolskom obrazovanju romske djece putem kojeg bi ona trebala steći dovoljno poznavanje hrvatskog jezika za praćenje daljnjeg redovitog osnovnoškolskog programa.

 

Predviđeno je da se u školama, s većinom romskih učenika, zaposle učiteljski asistenti koji bi djeci pomagali u svladavanju jezičnih poteškoća. Za tu svrhu Vlada RH osigurat će prostorije za centre romske zajednice u Zagrebu i Čakovcu, kao i novčana sredstva u vrijednosti od 1,1 milijuna kuna za njihovo daljnje djelovanje. Institut Hrvatsko otvoreno društvo također će poduprijeti projekte o obrazovanju Roma te pružiti odgovarajuću stručnu pomoć u tom području.

4.3.3.          Povratak izbjeglica i raseljenih osoba

 

          Prognaničko-izbjeglička kriza u Hrvatskoj započela je 1991. godine nakon agresije na Hrvatsku i progona hrvatskih građana iz njihovih domova na ratom zahvaćenim područjima države koji utočište nalaze na slobodnim područjima Hrvatske i manji broj u inozemstvu. Nastavljena je 1992. godine nakon izbijanja rata u susjednoj Bosni i Hercegovini i priliva velikog broja izbjeglica u Hrvatsku. Tako je krajem 1992. godine Republika Hrvatska bila utočište za više od 700.000 prognanika i izbjeglica: 300.000 prognanika s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske te 400.000 izbjeglica iz susjedne Bosne i Hercegovine. Kriza je svoj smjer promijenila tek krajem 1995. godine kada otpočinje masovni povratak prognanika i izbjeglica na dotad okupirana područja Hrvatske oslobođena akcijama Hrvatske vojske “Bljesak” i “Oluja” te u Bosnu i Hercegovinu nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

 

          Aktivna politika Vlade Republike Hrvatske prema procesu povratka te njena značajna financijska ulaganja u provedbu povratka u posljednjih dvije i pol godine rezultirali su velikim napretkom u povratku prognanika i izbjeglica, osobito u manjinskom povratku hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

 

          Još 2000. godine uklonjene su zakonske, administrativne i sigurnosne prepreke povratku svih hrvatskih građana, između ostalog, kroz izmjene administrativnih i zakonskih propisa (Zakon o obnovi i Zakon o područjima posebne državne skrbi). U 2001. i 2002. godini krenulo se korak dalje s kreiranjem sveobuhvatne politike povratka u cilju postizanja održivosti samog procesa i njegovog ubrzavanja, a za što su osigurana dodatna proračunska i druga kreditna sredstava, osobito u području obnove stambenog fonda i infrastrukture te povratu imovine i stambenom zbrinjavanju.

 

          Posebno veliki pomaci napravljeni su na području povrata imovine koje je jedan od ključnih elemenata povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava osobito prava na raspolaganje vlastitom imovinom, kao i normalizacije života u multietničkim lokalnim zajednicama na područjima povratka. Nakon što je Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo obavilo pregled sve zauzete imovine i jasno definiralo početno stanje, Hrvatska je Vlada krenula krajem 2001. godine s cjelovitom reformom sustava povrata imovine. Tako je u rujnu 2001. godine Vlada donijela Odluku o dovršenju procesa povrata imovine do kraja 2002. godine, u prosincu usvojila Akcijski plan za provedbu povrata imovine do kraja 2002. gdje su razrađene konkretne aktivnosti i mjere za provedbu odluke.  U međuvremenu je u srpnju 2002. godine Hrvatski sabor usvojio izmjene Zakona o područjima posebne državne skrbi s jasno definiranim procedurama povrata imovine i rokom za povrat imovine vlasnicima.

 

          Pored spomenutih mjera čija je provedba ključna za proces povratka, Vlada je definirala i poduzela druge mjere koje se odnose na poticanje rješavanja ostalih pitanja vezanih za povratak, što uz povrat imovine uključuje obnovu i poticanje gospodarskog oporavka te ukupni ekonomski razvitak područja povratka, razminiravanje i sređivanje zemljišnih knjiga kao osnove za uvođenje reda u sustav vlasničkih odnosa, a uz to u tijeku je i revizija korištenja državne imovine na područjima posebne državne skrbi kako bi se sredilo i uredilo stanje u raspolaganju i korištenju državnom imovinom.

 

          Sve te mjere, bilo zakonodavne, političke i materijalne, bitno su promijenile ukupnu atmosferu i prihvaćanje povratnika u povratničkim mjestima, što je osiguralo dodatan zamah u procesu povratka. Značajno unapređenje procesa povratka kako dinamike, tako i održivosti povratka, očitovalo se u povećanju ukupnog broja povratnika – 66.882 povratnika u zadnjih dvije i pol godine, među kojima je 36.797 manjinskih povrataka iz SRJ, BiH i hrvatskog Podunavlja građana srpske nacionalnosti.

 

          Ukupno se od početka masovnog povratka u Hrvatsku 1995. godine do sada vratilo 301.828 prognanika i izbjeglica, i to: 205.294 povratnika – bivših prognanika, uglavnom Hrvata, koji su tijekom progonstva boravili u drugim područjima Hrvatske koja nisu bila zahvaćena ratom te 96.534 manjinskih povratnika, hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koji su u izbjeglištvu većim dijelom boravili u SRJ i BiH.

 

          Za povratak je danas preostalo još 15.706 prognanika, 8.563 izbjeglica iz BiH i Kosova, 3.360 raseljenih osoba, najmanje 13.241 izbjeglica u SRJ i BiH koji su podnijeli zahtjeve za povratak u Hrvatsku. Pored njih rješenje još očekuje oko 21.000 izbjeglih iz BiH i SRJ koji zauzimaju tuđu imovinu u Hrvatskoj (povratak domovima ili stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj).       

         

          Strateški je cilj Vlade svima koji se žele vratiti osigurati održive uvjete povratka i na taj način konačno zaokružiti i završiti pitanje ratnih posljedica u Hrvatskoj. Proces rješavanja svih problema vezanih za povratak vrlo je složen i vezan je dijelom za šire reforme koje se provode ili pripremaju u Hrvatskoj, ali odvija se uz odlučnu namjeru i konkretna ulaganja Vlade da ga što prije razriješi.

 

          Uvjeti za održivi povratak i reintegraciju preostalih prognanih i izbjeglih osiguravaju se kroz više programa hrvatske Vlade čija je provedba trenutno u tijeku, i to: obnovu u ratu oštećenih i razorenih kuća i stanova, povrat imovine koja je privremeno zauzeta, izravnu pomoć u obnovi i povratku u Bosnu i Hercegovina, a za manji broj povratnika i izbjeglica koji su se opredijelili za lokalnu integraciju u Hrvatskoj osigurava se stambeno zbrinjavanje. Kroz te programe potrebno je osigurati uvjete za održivi povratak ili lokalnu integraciju oko 62.000 preostalih prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj te potencijalnih povratnika koji još borave u SRJ i BiH.

 

          Obnova stambenog fonda i infrastrukture intenzivirana je zadnjih godina jer je osigurano dodatno financiranje kako iz državnog proračuna, tako i iz kreditnih sredstava koje je uzela hrvatska Vlada. Samo tijekom 2002. godine u obnovu se ulaže ukupno 1,458 milijardi kuna. Do kraja 2001. godine, kada je istekao rok za podnošenje zahtjeva za obnovu, podneseno oko 25.000 novih zahtjeva, uglavnom izbjeglica koje još borave u SRJ i BiH te su na taj način iskazale svoju želju za povratkom.

 

          Hrvatska se Vlada jasno obvezala, a potom i zakonski propisala, vratiti svu zauzetu privatnu imovinu do kraja 2002. godine. Do listopada 2002. godine vraćeno je 10.738 stambenih jedinica njihovim vlasnicima, a u tijeku je provedba procedura za povrat vlasnicima preostalih 7.635 zauzetih stambenih jedinica. Istodobno osigurano je stambeno zbrinjavanje za 1.600 obitelji privremenih korisnika. U tijeku je i osiguravanje dodatnih sredstava kako bi riješili i problem stambenog zbrinjavanja onih koji trenutno zauzimaju tuđu imovinu, oko 6.000 obitelji, za što ćemo iz hrvatskog državnog proračuna za 2003. godinu osigurati 67 milijuna eura (490 milijuna KN), a za ostatak potreban za završavanje programa od oko 40 milijuna eura (292 milijuna KN) zatražit ćemo kredit od Razvojne banke Vijeća Europe.

 

          Namjera je hrvatske Vlade da tražeći alternativne načine i modele financiranja razriješi što prije pitanje povrata imovine, potom da do kraja 2003. godine završi program stambenog zbrinjavanja privremenih korisnika trenutno zauzete imovine te u bližoj perspektivi i ukupnu obnovu stambenog fonda i infrastrukture - tijekom 2004. godine.

 

          Pitanja vezana uz povratak prognanika i izbjeglica u Republici Hrvatskoj uređena su najvećim dijelom sljedećim zakonskim i podzakonskim propisima: Zakon o statusu prognanika i izbjeglica (NN 96/93, 39/95 i 128/99); Zakon o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01 i 88/02), Uredba o uvjetima i mjerilima za stambeno zbrinjavanje na područjima posebne državne skrbi (NN 10/01), Pravilnik o redu prvenstva stambenog zbrinjavanja na područjima posebne državne skrbi (NN 116/02), Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (NN 92/98), Zakon o prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN 101/98), Zakon o obnovi (NN 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00), Sporazum radne skupine o operativnim postupcima povratka (NN 92/98) te međunarodni propisi i konvencije o statusu izbjeglica.

 

          Nadležno tijelo koje je zaduženo za provedbu većine navedenih propisa je Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, a pored toga Vladina Koordinacija za područja posebne državne skrbi u okviru djeluje više ministarstava koje dijelom sudjeluju u procesu povratka. Navedena Koordinacija također daje prijedloge i inicijative Vladi za poduzimanje potrebnih mjera i aktivnosti za unaprjeđenje procesa povratka. Za inicijative vezane za daljnje harmoniziranje propisa vezanih za povratak zaduženo je posebno tijelo navedene Vladine Koordinacije - Radna skupina za zakonodavstvo koja surađuje s međunarodnim ekspertima za povratak.

4.4.    REGIONALNA SURADNJA

 

          Hrvatska aktivna i konstruktivna politika regionalne suradnje u okviru svih regija kojima pripada: srednjoeuropske, sredozemne i jugoistočno europske, pridonosi jačanju stabilnosti i sigurnosti u tim regijama. Kontinuiranim razvojem bilateralne i multilateralne regionalne suradnje Republika Hrvatska pridonosi jačanju dobrosusjedstva i stvaranju općeg pozitivnog ozračja za suradnju u svom širem okruženju stavljajući naglasak na konkretnu programsku suradnju kojom se ostvaruju važni hrvatski politički, gospodarski, sigurnosni i drugi interesi.

4.4.1.          Multilateralna suradnja

Republika Hrvatska aktivna je sudionica Pakta o stabilnosti (PS), Srednjoeuropske inicijative (SEI), Jadransko-jonske inicijative (JJI), Inicijative za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SECI), Kvadrilaterale RH-Mađarska-Italija-Slovenija, Radne zajednice Alpe – Jadran, Radne zajednice Podunavskih regija, Procesa suradnje u Podunavlju i Dunavske komisije, SEEI, SEDM i SEE Group. RH je aktivna i u okviru Procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP) u kojoj ima status promatrača.

Aktivnim sudjelovanjem u Paktu o stabilnosti Republika Hrvatska se dokazuje kao važan čimbenik stabilnosti u Jugoistočnoj Europi. Osim u konkretnim projektima na području infrastrukture, Republika Hrvatska svoje interese vidi i ostvaruje i kroz ostale prioritete Pakta (tzv. achievables), poput povratka izbjeglica, razvitka trgovine, poticanja investicija i prekogranične suradnje i dr. Jednim od važnijih projekata Republika Hrvatska smatra i dovršetak izrade pravnog okvira za provedbu SAVA inicijative koja će po prvi put od Save napraviti međunarodni plovni put.

          Od samih početaka Pakta o stabilnosti Republika Hrvatska je zagovornik jačanja regionalnog vlasništva zemalja u Jugoistočnoj Europi nad Paktom. Regionalno vlasništvo reflektira se kroz mogućnost zemalja-sudionica Pakta o stabilnosti da predlažu konkretne projekte od svog zajedničkog interesa te kroz predsjedanje radnim tijelima Pakta o stabilnosti od strane predstavnika zemalja Jugoistočne Europe. U tom smislu vrijedno je spomenuti da je Republika Hrvatska prva zemlja iz regije koja predsjeda jednim Radnim stolom, a supredsjedava također i Radnim stolom o gospodarskoj obnovi, razvoju i suradnji.

Iako je stvaranjem Pakta o stabilnosti najveći dio projekata South East Europe Cooperation Initiative (SECI), posebice s područja prometne infrastrukture i energetike, preuzet od strane Pakta stabilnosti, RH svoj interes za sudjelovanjem u SECI-ju pronalazi u sljedećim aktivnostima: Centar za borbu protiv prekograničnog kriminala u Bukureštu, Program olakšavanja trgovine i transporta u Jugoistočnoj Europi (TTFSE) i SECIPRO odbor. Uz sudjelovanje u projektima Arbitražnog centra JIE i suradnji burzi, RH će i dalje nastaviti aktivno sudjelovati u aktivnostima vezanim za suzbijanje prekograničnog kriminala te olakšavanje trgovine i transporta kao prioritetnim projektima u predstojećoj godini.

Članstvom u Srednjoeuropskoj inicijativi (SEI) Republika Hrvatska potvrđuje svoju srednjoeuropsku pripadnost te ujedno ostvaruje suradnju s nizom zemalja Jugoistočne Europe koje su također članice SEI. Politički dijalog o najvažnijim političkim pitanjima u regiji između država članica EU, pridruženih članica i budućih kandidata značajno doprinosi jačanju pretpostavki za zajedničku europsku budućnost. Važna je i programska suradnja u čitavom nizu područja: borba protiv organiziranog kriminala, civilna zaštita, gospodarstvo, malo i srednje poduzetništvo, turizam, poljoprivreda, zaštita okoliša, promet, kultura, prekogranična suradnja itd.

          Kroz Jadransko-jonsku inicijativu Republika Hrvatska promovira svoju sredozemnu dimenziju, poglavito u političkoj, gospodarskoj, infrastrukturnoj i kulturno-turističkoj sferi. Jadransko-jonski koridor, s prioritetom Jadransko-jonske autoceste te zaštita i sigurnost Jadrana srednjoročni su prioriteti kroz koje će se ponajviše mjeriti uspješnost ove suradnje.

Proces suradnje u Podunavlju, uz sudjelovanje i punu potporu Europske komisije i Pakta o stabilnosti, politički je proces od kojeg Republika Hrvatska očekuje doprinos jačanju regionalne suradnje u dunavskom bazenu u okviru postojećih oblika suradnje na gospodarskom, kulturnom i znanstvenom, ali u prvome redu na prometnom, infrastrukturnom i informatičkom planu: ostvarivanje Koridora VII i s njim u vezi priključaka s Koridorima V i X; obnova i jačanje neometane i tehničko-informatički modernizirane plovidbe Dunavom, u kombinaciji s drugim oblicima prijevoza; reguliranje rijeke Save kao međunarodnoga plovnog puta; bolje povezivanje dunavskoga s jadranskim bazenom. Prometne aspekte svoje podunavske dimenzije Republika Hrvatska ostvaruje i članstvom u Dunavskoj komisiji kojoj i predsjedava do 2005. godine.

Republika Hrvatska od 2000. godine sudjeluje u Procesu suradnje ministara obrane Jugoistočne Europe (South Eastern Defence Ministerial - SEDM), inicijativi regionalne suradnje na području obrane utemeljenoj na smjernicama Euro-atlantskog partnerskog vijeća za suradnju na regionalnoj osnovi. Kroz SEDM države Jugoistočne Europe te Italije i SAD-a surađuju na obrambenom planu u duhu Partnerstva za mir s konačnim ciljem bržeg uključenja zemalja JI Europe u NATO.

RH ima aktivnu ulogu u NATO-ovoj Inicijativi za Jugoistočnu Europu (South East Europe Initiative - SEEI) kojoj je svrha pomoći u provođenju ciljeva Pakta o stabilnosti i promicati suradnju u Jugoistočnoj Europi. Nakon svoga osnivanja kao dijela SEEI-a, Koordinacijska skupina za sigurnosnu suradnju u Jugoistočnoj Europi (South East Europe Security Co-operation Steering Group - SEEGROUP) nastavila je s radom u 2001. pod predsjedanjem Hrvatske. Premda je regionalni forum, SEEGROUP je otvorena za sudjelovanje zainteresiranih članica NATO-a i zemalja Partnerstva za mir. Svojim aktivnim pristupom radu SEEGROUP-a RH podupire razne procese suradnje među zemljama regije. Uz to, RH je aktivno sudjelovala u stvaranju SEECAP-a, dokumenta čiji je puni naziv South East Europe Common Assesment Paper on Regional Security Challenges and Opportunities. SEECAP je istakao postojeća rizična pitanja sigurnosti u Jugoistočnoj Europi i predložio načine njihova rješavanja.

Radi mogućega sudjelovanja u budućim mirovnim operacijama NATO/PfP, u Hrvatskoj su u tijeku pripreme: borbenih postrojbi, postrojbi za borbenu potporu, nacionalne potpore budućim raspoređenim postrojbama i službe borbene potpore.

Te bi postrojbe trebale biti potpuno spremne do kraja 2003. Trenutno RH posjeduje jedan vod vojne policije potpuno obučen i spreman za sudjelovanje u mirovnim operacijama NATO-a.

U lipnju 2002. RH je primljena u Koordinacijski odbor za suradnju srednjoeuropskih naroda (Central European Nations’ Co-operation in Peace Support -CENCOOP).

RH je nakon okončanja multilateralnih i bilateralnih pregovora sa svim članicama Srednjoeuropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (CEFTA) parafirala temeljni ugovor s protokolima, čime su ispunjeni svi uvjeti za punopravno članstvo RH u ovoj srednjoeuropskoj zoni slobodne trgovine. Po okončanju potpisivanja i postupka ratifikacije u parlamentima država članica, očekuje se da će Republika Hrvatska postati i službeno punopravnom članicom 1. ožujka 2003. godine. Članstvo RH u CEFTA nije značajno samo s aspekta liberalizacije trgovine, intenziviranja trgovinskih odnosa te slojevitog umrežavanja hrvatskog gospodarstva u šire regionalne i europske gospodarske tijekove, već se očekuje da će preferencijalan pristup CEFTA tržištu utjecati na povećanje izvoza, smanjenje deficita i uravnoteženje trgovinske bilance, a u konačnici i na gospodarski rast.

Radna zajednica Alpe–Jadran (RZAJ) i Radna zajednica Podunavskih regija (RZPR) predstavljaju okvire za međuregionalnu suradnju na raznim područjima. RZ Alpe–Jadran 80-ih je poslužila kao regionalni most između naroda podijeljenih u tada postojeće političke blokove, a danas sve više služi kao most između sadašnjih i budućih članica EU. Sudjelovanje RH u RZPR imalo je najveće značenje početkom 90–ih godina, u doba borbe za političku i međunarodnu afirmaciju Hrvatske. U predstojećem razdoblju trebat će razmotriti spuštanje razine sudjelovanja u ovim radnim zajednicama s državne na županijsku, čime ćemo se izjednačiti s drugim sudionicima.

Promatračkim statusom u Procesu suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP) i aktivnim sudjelovanjem na svim sastancima, uključujući i sastanak predsjednika država i vlada, Republika Hrvatska daje doprinos ovoj, do sada isključivo političkoj, inicijativi zemalja Jugoistočne Europe.

          Suradnja u okviru Kvadrilaterale (Hrvatska-Mađarska-Italija-Slovenija) za Republiku Hrvatsku, uz regionalnu dimenziju, predstavlja mogućnost za dodatno intenziviranje suradnje sa susjedima. Republika Hrvatska koordinira rad Kvadrilaterale tijekom 2002. godine. Suradnja se unutar Kvadrilaterale ostvaruje kroz suradnju susjeda kao i kroz suradnju u kontekstu EU i NATO proširenja. Tijekom 2002. godine RH je organizirala sastanaka zamjenika ministara vanjskih poslova, ministara kulture i voditelja carinskih uprava. Sastanak ministara rada i socijalne skrbi održao se u studenom, a sastanak predsjednika vlada u prosincu o. g. Uzimajući u obzir činjenicu da je zajednički interes svih sudionica Kvadrilaterale uspješno sudjelovanje u procesima europskih integracija, posebice uključivanje u EU i NATO, prijedlozi za konkretne aktivnosti i programi suradnje povezani su s uzajamnom razmjenom iskustava i know-how o europskim stečevinama (acquis). Vezano uz programsku orijentaciju suradnje posebice su naglašena područja infrastrukturnih projekata i prometnih koridora; gospodarske veze; malo i srednje poduzetništvo; vojna suradnja; borba protiv terorizma i organiziranog kriminala; migracije; informacijska tehnologija; sport i obrazovanje.

          Regionalna dimenzija Procesa stabilizacije i pridruživanja predviđa i vrlo usku suradnju s državama koje su dijelom Procesa, ali nisu neposredni susjedi RH, prije svega sklapanjem bilateralnih konvencija. Unutar PSP-a, temeljem čl. 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU, u tijeku je izrada bilateralnog Sporazuma o regionalnoj suradnji s Makedonijom.

 

          Republika Albanija i RH imaju dobre političke odnose i zajednički interes za jačanje gospodarske suradnje te slična ili istovjetna stajališta glede europskih integracijskih procesa i regionalne suradnje. Ostvareni su brojni bilateralni susreti na svim razinama. Nova dinamika hrvatsko-albanskih odnosa započela je nakon promjene vlasti u RH tijekom 2000.

Potpisana su 23 bilateralna ugovora među kojima: Ugovor o slobodnoj trgovini, Sporazum o gospodarskim bilateralnim odnosima između Vlade RH i Vlade Republike Albanije, Ugovor između VRH i VRA o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja, Protokol o suradnji između MVP RH i MVP Albanije, Ugovor o uzajamnom ukidanju viza za nositelje diplomatskih i službenih putovnica između RH i Republike Albanije, Ugovori o kulturnoj, znanstvenoj i vojnoj suradnji.

Gospodarska razmjena, usprkos potpisanim sporazumima, nedostatna je pa se poduzimaju potrebni koraci kako bi se ona intenzivirala. Uskoro se očekuje uzajamna liberalizacija viznog režima za određene kategorije građana npr. poslovne ljude, znanstvenike, itd.

 

          Politički odnosi između Republike Makedonije i RH razvijaju se vrlo dobro na svim razinama. Obje države podupiru napore EU za stabilizaciju Jugoistočne Europe, osobito glede individualnog pristupa te se zalažu za što brže rješavanje pitanja sukcesije. Republika Hrvatska je prihvatila makedonsku ideju o održavanju trilateralnih sastanaka (RH, RM i SRJ) u okviru kojih bi se razmatrala pitanja od zajedničkog interesa.

Vlada RH namjerava s RM sklopiti Sporazum o regionalnoj bilateralnoj suradnji u okviru približavanja i pristupanja Europskoj uniji kojim bi se proširila ugovorna osnovica za razvijanje bilateralnih odnosa te stvorile pretpostavke za unapređivanje suradnje u okviru individualnog približavanja EU.

Do sada su potpisana 23 bilateralna ugovora, a u lipnju 2002. potpisane su Izmjene i dopune Ugovora o slobodnoj trgovini između RH i RM. Promjene je inicirala hrvatska strana kako bi Ugovor, potpisan 1997., bio prilagođen pravilima WTO, EU te PSP-a, a također je uveden veći stupanj liberalizacije (posebice poljoprivrednih proizvoda).

4.4.2. Bilateralni odnosi sa susjednim državama

          Razvijanje dobrosusjedskih odnosa sa svim državama s kojima graniči, jedan je od prioriteta hrvatske vanjske politike što ujedno stvara dobre pretpostavke za regionalnu suradnju koja se ostvaruje na različitim područjima.

   

TALIJANSKA REPUBLIKA

Republika Hrvatska i Talijanska republika imaju vrlo razvijene bilateralne odnose, poglavito na gospodarskom polju te intenzivnu suradnju u nizu regionalnih organizacija poput Kvadilaterale, Jadransko-jonske i Srednjoeuropske inicijative, u kojima je naglasak suradnje stavljen na pitanja sigurnosti, borbe protiv organiziranog kriminala i ilegalnih migracija te zaštite okoliša, područje na kojem će dvije zemlje uskoro sklopiti ugovor kojim bi regulirale takvu vrstu suradnje.

          Gospodarska suradnja ima veliko strateško značenje za obje zemlje. Italija je prvi vanjskotrgovinski partner RH ( u 2001. ukupna razmjena iznosila je 2,3 mlrd. USD; uvoz u RH 1,35 mlrd. USD) te najveći strani ulagač, poglavito u bankarski i trgovački sektor. RH teži uravnoteženijoj suradnji i većim talijanskim ulaganjima i u druge sektore.

Talijanska manjina u RH (oko 20.000) uživa sva prava prema europskim standardima, a ima i svog zastupnika u HS-u. Talijanski jezik je službeni jezik u općinama s većinskim talijanskim stanovništvom gdje postoje osnovne i srednje škole na talijanskom jeziku koje mogu pohađati i hrvatska djeca. Talijanska vlada financijski pomaže svoju manjinu, a to isto čini i hrvatska Vlada. Iako aktivnosti hrvatske manjine u Italiji nisu razgranate zbog nedovoljne organiziranosti, od talijanske Vlade se očekuje znatnija pomoć kulturnim aktivnostima hrvatske manjine.

U pripremi je Sporazum o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu koji predviđa strateško partnerstvo i pomoć Italije u približavanju RH europskim institucijama. Njegovo sklapanje očekuje se tijekom 2003. godine.

Slijedom dogovora ministra vanjskih poslova T. Picule i talijanskog premijera S. Berlusconija, u listopadu 2002. konstituirana je mješovita hrvatsko-talijanska komisija koja će na temelju izmijenjenog Zakona o denacionalizaciji, koji i strancima omogućava nadoknadu za nacionaliziranu imovinu u RH, predložiti rješenja za zahtjeve talijanskih državljana.

 

REPUBLIKA SLOVENIJA

Dvije su države uspjele samostalno riješiti većinu otvorenih pitanja naslijeđenih iz bivše zajedničke države. U proteklih deset godina potpisano je tridesetak bilateralnih ugovora. Daljnjem razvijanju odnosa pridonijet će i uspostava strateškog partnerstva između dviju država o čemu se vode razgovori između ministara vanjskih poslova Picule i Rupela.

Još se uvijek radi na rješavanju triju značajnih pitanja: određivanja granice na moru, dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim štedišama te stupanja na snagu Ugovora o NE Krško.

Gospodarska suradnja je na visokoj razini što pokazuju statistički pokazatelji za 2001. S ukupnom vrijednošću robne razmjene od 1,1 milijarde USD, Slovenija predstavlja jednog od najznačajnijih trgovinskih partnera RH. Napredak je uočen i u dijelu novih ulaganja s obje strane, uz zajednički nastup na tržištima trećih država.

Pitanja vezana za granice na moru i uređenje ribarenja u pograničnom području u posljednje vrijeme najviše opterećuju odnose dviju država. Na sastanku premijera Račana i Drnovšeka u rujnu 2002. u Zagrebu dogovoren je privremeni, tromjesečni režim ribarenja u području dodira dvaju teritorijalnih mora koji se uspješno primjenjuje.

Nakon višegodišnjih pregovora Ugovor o državnoj granici parafiran je u srpnju 2001. Budući da Ugovor nije naišao na podršku javnosti ni većine političkih stranaka, nije prošao predviđenu proceduru te stoga nije niti potpisan. Preostaje da se otvore novi pregovori o granici na moru, čemu je Vlada RH sklona, ili da se zatraži arbitraža koja je za RH također prihvatljiva. Do postizanja konačnog razgraničenja na moru, gdje nije postojala granica između republika bivše države, hrvatska strana granicom drži crtu sredine sukladno Konvenciji UN o pravu mora (čl. 15.).

Uspješno provođenje Sporazuma o pograničnom prometu i suradnji ima posebnu težinu u svjetlu ulaska Slovenije u članstvo EU. Cjelovita provedba ima za cilj olakšati život pograničnom stanovništvu obiju država, ali i prevladati probleme do konačnog razgraničenja.

Republika Hrvatska i Slovenija nastavljaju razgovore o nizu pitanja kojima se definira granični režim – o izgradnji zajedničkih graničnih prijelaza, o pojednostavljenju granične kontrole na cestovnim i željezničkim prijelazima kako bi se što spremnije dočekalo uvođenje schengenskog režima. Ugovor o prekograničnoj policijskoj suradnji između Hrvatske i Slovenije potpisan 6. studenoga 2002. određuje način i oblik policijske suradnje prilikom nadzora zajedničke granice, uz uvođenje mješovitih policijskih ophodnji što će povećati sigurnost na slovensko-hrvatskoj granici i pridonijeti sprječavanju nezakonitih migracija i svih oblika kriminala.

Nadalje, vrlo važno pitanje su i dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Republika Hrvatska ima stajalište da ova dugovanja nisu dio sukcesijske mase, budući da se radi o privatno-pravnom odnosu između banke i štediša te se zalaže da Ljubljanska banka odnosno RS podmiri dugovanja prema štedišama iz RH. Navedeno pitanje raspravlja se i na Sudu za ljudska prava Vijeća Europe kojemu su upućene tužbe štediša Ljubljanske banke, kao i u okviru Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.

Ugovor o NE Krško potpisan u prosincu 2001.godine još nije stupio na snagu jer ga je ratificirao samo Hrvatski sabor. Istodobno, slovenski parlament još nije obavio ratifikaciju. Ukoliko slovenska strana ni u naknadnom roku (do 1. siječnja 2003.) ne obavi ratifikaciju, razmotrit će se stavljanje izvan snage Zakona o ratifikaciji. Konačno rješenje hrvatska strana će tražiti u isplati naknade štete za neisporučenu električnu energiju i u arbitraži.

 

REPUBLIKA MAĐARSKA

          Od osamostaljenja RH bilateralni odnosi s Republikom Mađarskom odvijali su se u duhu dobrosusjedstva bez značajnih otvorenih pitanja. Čelnici dviju država u više su navrata isticali “strateško partnerstvo” koje se ogleda prije svega u boljoj gospodarskoj suradnji (energetika, turizam, promet, infrastruktura), u kulturnim vezama i u zaštiti manjina.

Gospodarska suradnja je znatno slabija od prijateljskih dobrosusjedskih političkih odnosa. Njezinom poboljšanju zasigurno će pridonijeti Ugovor o slobodnoj trgovini potpisan 2001. godine, što je bio prvi Ugovor o slobodnoj trgovini izvan kruga zemalja bivše SFRJ.

Kako bi se bilateralna suradnja podigla na što viši stupanj, 2001. godine osnovan je Mješoviti vladin odbor na čelu za zamjenicima ministara vanjskih poslova koji zasjeda jedanput godišnje. Dvije zemlje vrlo dobro surađuju na multilateralnom planu i u regionalnim institucijama. Kao članica NATO-a i kandidat za EU, Mađarska prenosi svoja iskustva mjerodavnim tijelima RH koja će ovu vrstu suradnje, za koju je posebno zainteresirana, nastaviti razvijati.

          Radi potpunog uređivanja svih graničnih pitanja, RH i RM intenzivno pregovaraju o ugovorima kojima će regulirati promet preko graničnih prijelaza, pojednostavniti proceduru i ubrzati prijelaz putnika i robe preko granice. S obzirom na povećani obujam prometa, na sve veći priljev turista u RH iz Mađarske ili preko nje, dogovorno se gradi i autoput s obje strane granice. Prekogranična suradnja sve je izraženija, posebno u regijama gdje žive manjine. S obzirom na zainteresiranost za pograničnu suradnju, RH predlaže sklapanje novog Ugovora o pograničnom prometu i suradnji.

                Pitanje manjina između RH i RM riješeno je Sporazumom o zaštiti mađarske manjine u RH i hrvatske manjine u RM sklopljenim 1995. godine. Zbog provedbe navedenog Sporazuma uspostavljen je Mješoviti hrvatsko-mađarski odbor za manjine na razini Vlada koji se redovito sastaje jednom godišnje. Mađarska je najviše zainteresirana za konkretnu potporu mađarskim zajednicama u RH koje su u ratu pretrpjele velike štete, dok RH od mađarskih vlasti očekuje primjerene i redovite državne dotacije ključnim ustanovama hrvatske manjine u Mađarskoj. Mađarska manjina ima svog zastupnika u HS-u te RH očekuje da će to biti omogućeno i hrvatskoj manjini u Mađarskoj.

BOSNA I HERCEGOVINA

Dvije države razvijaju partnerske i dobrosusjedske odnose unatoč povremenim zastojima i napetostima. Vlada RH nastavlja politiku zacrtanu 2000. godine prema kojoj se svi službeni kontakti odvijaju isključivo preko državnih institucija BiH, a središnje vlasti njen su glavni sugovornik. Kontakti s entitetskim vlastima odvijaju se prema potrebi i u dogovoru sa središnjim vlastima.

Službeni kontakti i bilateralni posjeti predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti vrlo su intenzivni na svim razinama. Svakih šest mjeseci održava se sjednica Međudržavnog vijeća za suradnju na kojoj se, na najvišoj razini, sumiraju rezultati prethodnog razdoblja i raspravlja o najvažnijim aspektima bilateralne suradnje. Učestalost tih odnosa potvrđuje i 40-ak potpisanih ugovora iz svih područja.

Gospodarska suradnja sve je intenzivnija, slijedom čega je razmjena u prvih sedam mjeseci 2002. dostigla 465 mil. USD. Izvoz iz RH u BiH iznosi 375 mil. USD, odnosno više nego ukupna prošlogodišnja razmjena u istom razdoblju. Uvoz iz BiH iznosi 89 mil. USD i u porastu je za 27%, dok je izvoz porastao za 25%. RH je i dalje prvi izvoznik u BiH čemu pridonosi i Ugovor o slobodnoj trgovini koji je u primjeni od siječnja 2001.

RH je i veliki ulagač u BiH – na nju otpada oko 12% svih stranih ulaganja. Tome doprinosi i Sporazum o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja potpisan 1996., koji se od 2002. primjenjuje i na Republiku Srpsku (do tada samo na Federaciju). Za suradnju na polju bankarstva vrlo je važan Sporazum o suradnji Hrvatske banke za obnovu i razvoj i Investicijske garancijske agencije BiH, potpisan u svibnju 2002.

Ustavne promjene koje su izvršene u BiH početkom ove godine, Vlada RH je podržala iako one nisu bile optimalne jer nisu dovele do potpune simetrije između FBiH i RS. Prihvaćanjem konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH stvoreni su uvjeti za veću ravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u institucijama RS.

Pridavajući veliku važnost parlamentarnim izborima u BiH održanim 5. listopada 2002. te budući da u RH boravi oko 80.000 državljana BiH s pravom glasa, VRH je financijski pomogla organizaciju medijske kampanje u hrvatskim medijima, a biračima iz RH omogućeno je besplatno slanje izbornog materijala u Sarajevo. Ova akcija organizirana je u uskoj suradnji s Izbornim povjerenstvom BiH i s Veleposlanstvom BiH u Zagrebu, a na terenu su je provodile izbjegličke udruge.

          U RH trenutno boravi oko 120.000 državljana BiH, uglavnom Hrvata, koji su se doselili tijekom ratnih zbivanja u BiH. Vlada RH programom izravne pomoći potiče povratak izbjeglica koje se želi vratiti, prije svega u Republiku Srpsku, među ostalim i dodjelom građevinskog materijala za obnovu kuća.

Vlada RH pomaže Hrvate u BiH. Ta pomoć za 2002. iznosi oko 3 milijuna eura, a dodjeljuje se posve transparentno na temelju natječaja, prije svega za kulturne i znanstvene projekte.

O graničnim pitanjima vrlo se intenzivno pregovaralo i tijekom 2002. Dvije su države sklopile Ugovor o državnoj granici u srpnju 1999., ali ga još nisu ratificirale. Početkom 2002. godine Mješovita komisija za granicu počela je s prikupljanjem tehničke dokumentacije i identifikacijom granične crte što će ubrzati proceduru ratifikacije ovog Ugovora. U međuvremenu je sklopljeno pet različitih ugovora vezanih uz granične prijelaze kojima je uređeno pitanje prometa preko granice. Uskoro će biti sklopljen i Sporazum o pograničnom prometu i suradnji koji će zaokružiti pitanje graničnih prijelaza između dviju država.

Posebnu važnost pritom ima Ugovor o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima prema kojemu dvije države dogovorno uređuju granične prijelaze na teritoriju jedne od država omogućavajući nesmetan rad graničnih službi druge države na svom teritoriju. Taj način rada pojednostavljuje graničnu proceduru i pridonosi mjerama izgradnje povjerenja. Na temelju ovog Ugovora riješen je granični spor oko teritorija u Hrvatskoj Kostajnici. Nakon dugih pregovora i uz pomoć MZ krajem srpnja 2002. dvije su vlade pronašle zadovoljavajuće rješenje te je granični prijelaz konačno otvoren 26. kolovoza 2002. Rješenje ovog spora dokaz je da su dvije države sposobne mirno riješiti i najteže probleme.

Razvijanje odnosa s BiH za RH će i dalje predstavljati jedan od vanjskopolitičkih prioriteta. Stoga će se nastaviti intenzivni pregovori oko sklapanja nekoliko važnih ugovora: o dvojnom državljanstvu, o imovinsko pravnim odnosima, o kulturnoj suradnji. Isto tako, pokušat će se pronaći prihvatljivo rješenje koje će omogućiti Hrvatskoj ratificiranje Sporazuma o luci Ploče.

 

SAVEZNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA

 

          Intenzivni proces normalizacije odnosa između RH i SRJ nastavljen je i u ovoj godini, uz brojne kontakte dužnosnika na svim razinama.

U protekle dvije godine značajno je intenzivirana gospodarska suradnja, a registrirano je i veliko povećanje robne razmjene čemu je pridonijelo i otvaranje predstavništva Hrvatske gospodarske komore u Beogradu, Subotici, Prištini i Kotoru. Do kraja godine 2002. očekuje se potpisivanje Ugovora o slobodnoj trgovini koji bi dodatno liberalizirao uvjete trgovine i gospodarske suradnje.

U proteklom razdoblju najintenzivnije se pregovaralo o rješavanju graničnih pitanja, posebice o južnoj granici, između RH i Crne Gore. Pitanje cijele granice rješava se u sklopu Međudržavne diplomatske komisije za granice čiji je zadatak identificiranje postojeće granice na kopnu i određivanje granice na moru tj. njezino razgraničenje. Komisija je održala nekoliko uspješnih sastanaka, usuglasila metode rada, a ministri vanjskih poslova su potpisali Protokol o načelima za utvrđivanje granice.

Izaslanstva dviju država paralelno su pregovarala o privremenom prijelaznom režimu uzduž južne granice (na Prevlaci) kojim bi se premostilo razdoblje od zaključenja mandata UNMOP do konačnog potpisivanja Ugovora o granici. Budući da se pokazalo da dvije zemlje mogu same riješiti i teške granične sporove, kao što je status poluotoka Prevlake, na kojoj su 10 godina bili vojni promatrači UN, VS je u svojoj rezoluciji od 11. listopada 2002. najavilo završetak mandata UNMOP-a s 15. prosinca 2002. S tim datumom, Prevlaka je vraćena pod puni suverenitet Republike Hrvatske. Protokol između Vlade RH i Savezne vlade SRJ o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država, potpisan je 10. prosinca 2002. godine, privremeno uređuje međusobne odnose u svezi sa prelaskom granice, pograničnim režimom, te demilitarizacijom i razminiranjem, policijskim i carinskim nadležnostima, kao i drugim pitanjima važnim za odvijanje prometa i život ljudi u područjima na koji se dokument odnosi.

          Dvije države imaju različiti pristup identifikaciji sjeverne granice koja uglavnom ide rijekom Dunav. Teški incident koji se dogodio krajem srpnja 2002. na obali Dunava, na tzv. Šarengradskoj adi, tj. na teritoriju RH koji nije pod njenom kontrolom, o tome najbolje govori. Kako bi se ovakvi incidenti izbjegli ministri vanjskih poslova Picula i Svilanović inicirali su rad Mješovitog povjerenstva za provedbu Sporazuma o pograničnom prometu koji je potpisan 1996. od kada se privremeno primjenjuje. Prvi sastanak Povjerenstva održan je u Beogradu početkom listopada 2002.

Vizni režim između dviju zemalja dodatno je liberaliziran, SRJ je uvela turističke propusnice za državljane RH, dok je RH pojednostavnila i ubrzala postupak izdavanja viza za državljane SRJ.

          U SRJ boravi veliki broj izbjeglica iz RH od kojih se jedan dio želi vratiti. Vlada RH je pozvala sve one koji se žele vratiti da to učine jer ne postoje političke, pravne niti bilo koje druge prepreke za njihov povratak. Jedini problem su financijska sredstva, za što RH očekuje pomoć međunarodne zajednice. Vlada RH je usvojila Akcijski plan za povratak i obnovu imovine izbjeglih čija je realizacija planirana do kraja 2002. godine.

          RH i SRJ pregovaraju o Sporazumu o zaštiti manjina. Budući da je SRJ u veljači 2002. usvojila Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina te da je usvojen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, taj bi Sporazum mogao biti sklopljen tijekom 2003. RH osigurava srpskoj i crnogorskoj manjini najveća moguća prava, politička i kulturna, što će biti potvrđeno i navedenim Ustavnim zakonom.

Imajući u vidu važnost bilateralnih odnosa sa SRJ za cijelu regiju, RH će nastaviti produbljivati odnose na svim područjima, posebno na onim važnim za sigurnost i stabilnost u regiji. Stoga će najveću pozornost posvetiti rješenju graničnih sporova i uređenju graničnih prijelaza, suradnji u zajedničkoj borbi protiv prekograničnog i organiziranog kriminala te razvitku normalnih dobrosusjedskih odnosa.

Budući da sudbina nestalih iz Domovinskog rata i dalje opterećuje odnose dviju država, RH će i dalje ustrajati na razrješenju više od 1300 slučajeva nestalih osoba, koji još nisu riješeni.

 

POGLAVLJE V.

GOSPODARSKE PRILAGODBE

5.1.    CILJEVI GOSPODARSKE POLITIKE

         

          Opća procjena trenutne gospodarske situacije u Republici Hrvatskoj pokazuje da je došlo do poboljšanja općih i ekonomsko-financijskih uvjeta te da je Vladina politika postigla značajne pozitivne rezultate. Održana je makroekonomska stabilnost (inflacija, kamatna stopa, bruto međunarodne rezerve) i napravljeni su značajni koraci u fiskalnom usklađivanju (smanjivanje proračunskog deficita i udjela državnih rashoda u BDP-u), dok je u isto vrijeme zadržan ekonomski rast. Ekonomski rast još uvijek nije dovoljno jak da bi značajno smanjio nezaposlenost, ali je ipak utjecao na restrukturiranje gospodarstva.

 

          Glavni makroekonomski ciljevi Vlade RH u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju definirani u Zaključku Vlade RH o elementima ekonomske i fiskalne politike u 2002./2003. godini su:

porast zapošljavanja (smanjenje nezaposlenosti);

porast životnog standarda.

 

          Za postizanje ovih ciljeva, u razdoblju 2002./2003., potrebno je nastaviti politiku makroekonomske stabilnosti uz povećanje investicija. Zbog ograničenja vanjskog zaduživanja potrebno je povećati domaću štednju putem smanjenja deficita proračuna i povećane privatne štednje te nastaviti odlučne strukturne i druge reforme stvarajući time preduvjete povećanog i dugoročnog održivog gospodarskog rasta.

 

U svrhu ostvarivanja tih ciljeva, glavni prioriteti za razdoblje 2002./2003. su sljedeći:

daljnja konsolidacija fiskalnog sektora opće države s ciljem smanjenja ukupne javne potrošnje te smanjenje deficita proračuna;

stabilnost financijsko-bankarskog sustava;

usklađenost politike plaća s rastom produktivnosti i BDP-a, s time da bi u 2003. godini rast plaća morao biti niži u odnosu na rast BDP-a uz uvjet da prosječne realne plaće ne padaju;

privatizacija javnih poduzeća (INA, HEP);

podrška poduzetništvu;

povećanje investicija;

potpora izvozu i programima konkurentnosti izvoza;

jačanje pravne sigurnosti;

strukturne reforme u području zdravstva, mirovinskog sustava, uprave, obrambenog sektora, obrazovanja, znanosti i radnog zakonodavstva.

 

          Radi ostvarenja općih i posebnih ciljeva u fiskalnom i monetarnom sektoru i daljnjim strukturnim prilagodbama te općenito radi daljnjeg održavanja dobrih odnosa sa svjetskim financijskim institucijama, institucijama Europske unije i međunarodnim tržištima kapitala potreban je, osim na već spomenutim strukturnim prilagodbama i reformama unutar sektora javne potrošnje te oživljavanju investicija, nastavak rada i na:

 

socijalnim reformama i uspostavi učinkovitijeg socijalnog programa,

borbi protiv sive ekonomije, odnosno jačanju legalne ekonomije i pravične tržišne utakmice,

uklanjanju administrativnih prepreka i poticanju zapošljavanja,

očuvanju stabilnog domaćeg financijsko-bankarskog sustava,

neometanom pristupu međunarodnim tržištima kapitala.

 

 

          Kako bi se stvorili preduvjeti za održivi gospodarski rast i razvoj, potrebno je tehnološko, proizvodno, tržišno, poslovno i vlasničko restrukturiranje proizvodnje.

 

          Izvozna strategija kao temeljni pokretač gospodarskog rasta i uspostavljanja međunarodno konkurentnog gospodarstva zasnivat će se na dvjema ključnim zakonitostima svjetskog tržišta: to tehnološkoj (r)evoluciji i internacionalizaciji te globalizaciji svjetskog gospodarstva u cilju stvaranja privlačnog “ulagačkog proizvoda” sastavljenog od poticaja i olakšica, smanjene državne potrošnje i gospodarstva rasterećenog fiskalnog, carinskog i administrativnog troškovnog pritiska.

 

          U vanjskotrgovinskom okruženju prioritet je stvaranje transparentnog i predvidivog hrvatskog gospodarstva, trgovinskog zakonodavstva i uključivanje RH u međunarodne gospodarske tijekove koji se temelje na uvjetima slobodne trgovine. Ti su ciljevi prvenstveno postignuti uključivanjem RH u WTO, potpisivanje SSP-a s EU, sklapanjem niza bilateralnih ugovora o slobodnoj trgovini, EFTA, uključivanjem u CEFTA-u te početkom gospodarskih reformi koje su neophodne za uključivanje RH u EU.

 

 

5.2. Gospodarski trendovi[1]

 

		1999.		2000.			2001.			2002.(p)			2003.(p)
	BDP, tekuće cijene, mil. kuna	141.579		152.519			162.909*			175.861			189.296
	BDP, tekuće cijene, mil. USD	19.896		18.420			19.533			21.188			22.806
	BDP, godišnje stope promjene	-0,9		2,9			3,8*			3,5			4,0
	Stopa inflacije, u % na kraju razdoblja	4,2		6,2			4,9			4,0			3,5
	Stopa nezaposlenosti, % 1	19,1	19,9	21,0	21,3		-	21,8		23,3	-		-
	Stopa nezaposlenosti, ILO, % 1	12,6	14,5	15,1	17,0		15,3	16,3		-			136
	Osobna potrošnja mil. kuna	81.545		89.637			97.768*			52.606++			-
	Državna potrošnja mil. kuna	39.341		39.816			38.496*			18.989++			-
	Investicije, mil. kuna	32.025		33.281			37.252			21.273++			-
	Izravna strana ulaganja, u mil. USD	1.413,3		1.077,2			1.367,8			493,8**			-
	Proračunski deficit, kons. opća država,%	- 8,2		- 6,3			- 6,8			- 6,5			-5,5 (-4,5)
	Proračunski deficit, kons. središnja država, %	- 7,4		- 5,7			- 5,4			-3,9			-2,6
	Udio kons. opće države u BDP, %	56,2		52,7			52,6			51,4			50,4
	Ukupni vanjski dug, mil. USD	9.872		11.002			11.216			13.280***			12.396
	Ukupni vanjski dug, % BDP-a	53,3		58,8			57,5			55,9***			54,4
	Javni dug, kons.sr.drž., bez jamstava, % BDP	34,4		40,5			41,7			24,8***			34,1
	Vanjski dug, središnja država, % BDP	22,5		26,5			26,3			24,3			22,6
	Otplate vanjskog duga (gl. i kam.), % izvoza	-		8,6			15,7			22,4			18,1
	Kamatne st. na kunske depozite2, kraj razd.	9,62		7,44			6,35			5,454			-
	Kamatne st. na kunske kredite3, kraj razd.	20,83		20,30			18,81			16,974			-
	Tekući račun platne bilance, mil. USD	- 1.390		- 432			- 623*			-			-
	Vanjskotrgovinska bilanca, mil. USD	- 3.497		- 3.454			- 4.384			-5			-
	Izvoz, mil.USD	4.279		4.431			4.659			-5			-
	Uvoz, mil.USD	7.777		7.886			9.043			-5			-
	Izvoz roba u zemlje EU mil. USD	2.110		2.416			2.526			1.758,7+			-
	Uvoz roba iz zemalja EU mil. USD	4.415		4.368			5.092			3.718,0+			-
(p) označava projekcije

¹ stopa nezaposlenosti izračunava se i objavljuje u polugodišnjoj dinamici te su dani podaci za prvo i drugo polugodište navedenih godina

² bez valutne klauzule, na kratkoročne depozite stanovništva, na kraju razdoblja

³ bez valutne klauzule, ukupni prosjek stanovništvu, na kraju razdoblja

⁴ za kolovoz 2002.

⁵ za robnu razmjenu vidi tabelu u poglavlju 5.2.7. Vanjsko-trgovinski odnosi

⁶ Izvješće članova Misije MMF-a o konzultacijama u vezi s člankom IV. Statuta MMF-a, srpanj 2002.

* preliminarni rezultati

** I-VI 2002.

*** IX 2002.

⁺ I-VIII 2002.

⁺⁺ I-IV 2002.

 

5.2.1.          Gospodarski rast

 

Struktura BDP-a                                                                                                                     u milijunima kuna

 

	Total consumption		Capital investment	Change in inventories	Export of goods and services	Import of goods and services	GDP
	Private consumption	Government consumption
	1	2	3	4	5	6	7=1+2+3+4+5-6
1999	81.545	39.341	32.025	-404	57.920	69.848	141.579
2000	89.637	39.816	33.281	-2.421	71.899	79.693	152.519
2001	97.768	38.496	37.252	-1.566	80.015	89.056	162.909
I-IV 2002	52.606	18.989	21.273	4.560	32.957	46.519	83.868

 

Izvor: DZS

 

          Tijekom razdoblja od 1994. do 2001. godine, jedino je u 1999. godini ostvarena negativna realna stopa rasta BDP-a čime je zaustavljen pozitivan trend rasta započet 1994. godine. Iako su znatno više realne stope pada zabilježene su u razdoblju od 1991. do 1993. godine, s obzirom da su to bile najteže godine Domovinskog rata, njih treba promatrati izdvojeno. Znaci usporavanja hrvatskog gospodarstva bili su vidljivi već u 1998. godini, u kojoj je realna stopa rasta iznosila 2,5% u odnosu na prosječni rast od 6,4% u razdoblju 1994. - 1997. Na takvu je promjenu u 1999. najviše utjecala niska realna razina osobne potrošnje, najniža od 1995. godine, jer ona kao komponenta BDP-a sačinjava oko 60% BDP-a Hrvatske. U 1999. godini zaustavljen je i trend rasta investicija u fiksni kapital pa su one realno smanjene u odnosu na prethodne dvije godine, izvoz je realno povećan tek 0,7%, a državna potrošnja je zabilježila najviši realni iznos u od 1994. godine do danas.

 

          U 2000. godini došlo je gospodarskog oporavka te je ponovo ostvaren rast BDP-a od 2,9%. Zaustavljen je trend pada osobne potrošnje i zabilježen njezin značajniji rast od 4,2%, ostvaren je realni porast izvoza od 12,0% te je nastavljen trend realnog pada investicija započet u 1999. godini. Istovremeno je državna potrošnja započela trend realnog pada, dok je uvoz obnovio trend realnog rasta zaustavljen u 1998. i 1999. godini.

 

          U 2001. godini ostvaren je daljnji rast BDP-a od 3,8%. Nastavljen je snažan realni rast osobne potrošnje od 4,6%, ostvaren je realni rast investicija u fiksni kapital od 9,7%, dinamičan realni rast izvoza i uvoza te nastavak trenda realnog smanjivanja državne potrošnje započet u 2000. godini.

 

          Tijekom 2002. godine nastavljeni su gotovo isti trendovi iz prošle godine tako da se prema tromjesečnim prognozama očekuje realni rast BDP-a od 4,1% čemu je najviše pridonijela domaća potražnja s najvećim udjelom investicija i osobne potrošnje. Budući da kontinuirana fiskalna prilagodba uzrokuje značajno smanjenje javne potrošnje, jak rast domaće potražnje reflektira se kroz rast povjerenja stanovništva i privatnog sektora. Rast investicija u fiksni kapital, s dodatnim poticajom državnih ulaganja u infrastrukturne projekte (gradnja cesta), upućuje na restrukturiranje industrije. Ovakve tendencije zadržat će rast investicija na relativno visokih 7.3%, dok je dinamika rasta izvoza i uvoza smanjena u odnosu na prošlu godinu kao i državna potrošnja koja se nastavlja realno smanjivati.

 

          U sljedećoj, 2003. godini, očekuje se realan rast BDP-a od 4% do 5%, iako je pri izradi proračuna planirano s 4%. Takav bi se rast trebao temeljiti na nastavku pozitivnih trendova iz ove godine te očekivanom ekonomskom oporavku na glavnim izvoznim tržištima Hrvatske, EU, CEFTA i Jugoistočne Europe. Udio domaće potražnje u BDP-u u 2002. bit će manji, ali bi osobna potrošnja trebala porasti. Investicije će ostati jedan od najsnažnijih čimbenika rasta BDP-a iako se predviđa njihov sporiji rast. Dobra turistička sezona također će pridonijeti većem rastu BDP-a. Time bi se nastavio trend koji većina komponenti BDP-a ima još od 2000. godine, s izuzetkom investicija čiji je rast započeo tek u 2001.

 

5.2.2. Inflacija

 

          Pokazatelj inflacije koji Hrvatska narodna banka uzima kao relevantan pri svojem djelovanju u cilju održavanja stabilnosti cijena, jest stopa promjene indeksa cijena na malo. Također, zbog toga što indeks cijena na malo uključuje i one komponente čije je kretanje u značajnoj mjeri izvan kontrole monetarne vlasti: cijene poljoprivrednih proizvoda i administrativno regulirane cijene (među ostalima tu su svrstane i cijene električne energije i naftnih derivata), monetarna vlast promatra i stopu promjene temeljne inflacije u čijem se izračunavanju te komponente isključuju. Prosječna godišnja stopa inflacije, mjerena godišnjom stopom promjene indeksa cijenama na malo, iznosila je 4,2 posto u 1999. godini, 6,2 posto u 2000. godini te 4,9 posto u 2001. godini.

Prosječna stopa temeljne inflacije u istom razdoblju iznosila je redom 4,2 posto, 4 posto odnosno 3,6 posto. Razlika između inflacije mjerene kretanjem indeksa cijena na malo i temeljne inflacije u 2000. i 2001. godini naglašava činjenicu da je rast razine cijena u tom razdoblju u značajnoj mjeri potaknut ili povećanjem cijena sirove nafte i energenata na svjetskom tržištu ili rastom administrativno reguliranih cijena.

Detaljnije, glavni čimbenici porasta razine cijena tj. inflatorni pritisci u 1999. godini obuhvaćaju deprecijaciju nominalnog efektivnog tečaja kune te na taj način poskupljenje uvoznih inputa, poskupljenje naftnih derivata, telekomunikacijskih usluga i povećanje trošarina na duhanske proizvode i određene luksuzne proizvode. Većem rastu cijena u 2000. godini u usporedbi s 1999. uvelike su pridonijeli poskupljenje sirove nafte na svjetskom tržištu, znatna deprecijacija nominalnog efektivnog tečaja kune, što je uglavnom posljedica deprecijacije bilateralnog tečaja kune prema američkom dolaru (koja je pridonijela poskupljenju uvoza nafte), povećanje trošarina na naftne derivate, alkoholna pića, kavu i duhanske proizvode te povećanje cijena električne struje.

Među najznačajnije čimbenike koji su utjecali na rast cijena u 2001. godini mogu se izdvojiti povećanje stope rasta cijena usluga (kao posljedica značajnog poskupljenja telekomunikacijskih usluga, određenih komunalnih usluga, obveznog osiguranja vozila i gradskog prijevoza). Međutim značajno su porasle i cijene usluga koje nisu administrativno regulirane. Manja stopa inflacije za 2001. godinu u odnosu na 2000. posljedica je smanjenih inflatornih pritisaka tijekom 2001. godine koji se uglavnom odnose na pad cijena sirove nafte i sirovina na svjetskom tržištu, smanjenje rasta domaćih cijena industrijskih proizvoda pri proizvođačima i u zemljama koje su hrvatski najznačajniji vanjskotrgovinski partneri, stabilan tečaj i trend smanjivanja kamatnih stopa na kredite poduzećima koji prigušuje rast inflacijskih očekivanja, umjereni rast plaća, postupno smanjivanje carina te povećanje konkurencije na domaćem tržištu ulaskom nekih trgovačkih lanaca.

 

          Prema priopćenju DZS-a o razini cijena na malo, prvih devet mjeseci ove godine bilježi trend smanjivanja inflacije mjerene godišnjom stopom promjene indeksa cijena na malo s 3,2% ostvarenih koncem prvog tromjesečja na 2,2% koncem drugoga te na 1,5% koncem trećega tromjesečja, dok je u listopadu inflacija porasla na 2,1%. Monetarna politika pridonijela je stabilnosti stope inflacije održavanjem stabilnog tečaja. Iskustvo je pokazalo da je instrument deviznih intervencija tj. (stabilnog) tečaja najbolji način kontrole inflatornih očekivanja i ograničavanja uvezene inflacije u Hrvatskoj. Intervencijama na deviznom tržištu središnja je banka pridonijela stabilnosti tečaja kune prema euru koja u našem visoko euroiziranom gospodarstvu presudno djeluje na stabilnost inflacijskih očekivanja. Osim toga, tijekom 2002. godine na smanjivanje inflacijskih pritisaka djelovali su i drugi čimbenici koji su izvan utjecaja domaće monetarne politike. Tako su sniženje carina zbog vanjskotrgovinske liberalizacije, smanjenje proizvođačkih cijena u eurozoni u usporedbi s prošlom godinom te snažna ovogodišnja aprecijacija kune prema američkom dolaru otvorili prostor za sniženje cijena brojnih uvoznih inputa i uvoznih finalnih proizvoda.

Daljim ulaskom inozemnih trgovačkih lanaca rasla je konkurencija i povećavali su se poticaji djelotvornijem poslovanju u trgovini na malo. Tijekom trećeg tromjesečja najniža stopa inflacije mjerena godišnjom stopom promjene indeksa cijena na malo ostvarena je u kolovozu kada je iznosila 1,2%. Taj zamjetan pad inflacije ostvaren je zbog smanjenja godišnje stope rasta cijena usluga. Budući da se cijene telekomunikacijskih usluga administrativno reguliraju, u kolovozu je došlo i do značajnog smanjenja doprinosa godišnje stope rasta administrativno reguliranih cijena. Tijekom rujna i listopada, uz zamjetan mjesečni rast cijena na malo od 0,5% u oba mjeseca, porasla je i godišnja stopa inflacije (godišnja stopa inflacije u rujnu iznosila je 1,5%, dok je u listopadu povećana na 2,1%). Mjesečni rast ukupnog indeksa cijena na malo zabilježen u rujnu posljedica je poskupljenja cijene električne energije, sezonski uobičajenog rasta cijena odjeće, poskupljenja udžbenika u usporedbi s prethodnim mjesecom te značajnog poskupljenja gradskog prijevoza. Snažni mjesečni rast cijena na malo od 0,5%, zabilježen u listopadu, u velikoj je mjeri bio posljedica sezonskog rasta cijena odjeće, poskupljenja tekućih goriva i maziva te usluga.

Tijekom prvih osam mjeseci ove godine godišnja stopa temeljne inflacije kontinuirano se smanjivala s razine od 1,9%. u siječnju na svega 0,3% u kolovozu ukazujući na smanjivanje inflatornih pritisaka s potražne strane. Nakon toga, u rujnu i listopadu ostvarene su značajne mjesečne stope rasta temeljne inflacije od 0,3% odnosno 0,5% tako da se godišnja stopa temeljne inflacije u rujnu povećala na 0,6%, a u listopadu na 1,1%.

 

          U pogledu karakteristika monetarne politike u 2003. godini ne očekuju se bitni odmaci u smislu osnovnog cilja stabilnosti cijena, intermedijarnog cilja stabilnosti tečaja, ni što se tiče glavnog instrumenta monetarne politike - deviznih intervencija. Iz toga se može zaključiti da će se stopa inflacije kretati u zoni između 3% i 4%. Na značajniji odmak stope inflacije od planirane moglo bi nepovoljno utjecati zaoštravanje odnosa na Srednjem istoku što će se odraziti na višu cijenu nafte te kroz maloprodajne cijene naftnih derivata na višu stopu inflacije u domaćem gospodarstvu.

 

          5.2.3.          Nezaposlenost i tržište rada

 

          Tržište rada u Hrvatskoj već niz godina karakterizira pad zaposlenosti i porast nezaposlenosti (promatrano na ukupnoj godišnjoj razini). Povećanje broja nezaposlenih osoba je posljedica nesklada ponude i potražnje na tržištu rada, nedovoljne gospodarske aktivnost kao posljedice ratnih razaranja, gubitka tržišta i nedovoljne konkurentnosti, restrukturiranja poduzeća, povećanih likvidacija i pokretanja stečajeva pravnih osoba te nastojanja da se smanji javna potrošnja. Hrvatsko tržište rada još uvijek nije dovoljno fleksibilno da barem djelomično amortizira visoku nezaposlenost. Također, jedna od karakteristika tržišta rada je i kontinuirana oscilacija tijekom godine zbog pojačane sezonske aktivnosti u turizmu i pratećim uslužnim djelatnostima, koje pridonose pozitivnim promjenama na tržištu rada, pa tijekom ljetnih mjeseci ukupna zaposlenost ima pozitivnu, a nezaposlenost negativnu stopu.

 

          Ipak, u posljednje dvije godine značajno se usporavaju tendencije smanjenja zaposlenosti i povećanja nezaposlenosti, u 2001. godini čak je zabilježen i blagi porast ukupne zaposlenosti (0,5 %). Stopa nezaposlenosti je od 1999. bilježila uzlazni trend, izuzevši spomenuti sezonski utjecaj ljetnih mjeseci. Prema administrativnim izvorima podataka stopa nezaposlenosti (tzv. registrirana) kretala se od 19,1 % u 1999., preko 22,1 % u 2000. i 22,0 % u 2001. do 22,8 % u 2002. (siječanj-rujan), a prema anketi o radnoj snazi: od 13,6 % u 1999. preko 16,1 % u 2000. do nešto niže razine od 15,8 % u 2001. i 15,2 % u prvom polugodištu 2002. godine.

 

          No, u 2002. je došlo do odmaka od dosadašnjeg trenda zbog nastavka pada stope nezaposlenosti i tijekom kolovoza i rujna ove godine što je posljedica produžene turističke sezone, ali i primjene nove metodologije ažuriranja podataka o nezaposlenim osobama sukladno odredbama Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti.

 

          Što se strukture zaposlenosti tiče, prema podacima Državnoga zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u razdoblju siječanj-rujan 2002. godine bilo zaposleno prosječno 1,342.904 osobe, i to: 1,044.296 (77,8 %) u pravnim osobama, 227.684 (16,9 %) u obrtu i slobodnim profesijama i 70.924 (5,3 %) u individualnoj poljoprivredi. U usporedbi s prijašnjim godinama pad broja zaposlenih evidentan je u pravnim osobama (1,1 % u usporedbi s istim razdobljem 2001.) i individualnoj poljoprivredi (7,2 % manje nego u 2001.), dok se kontinuirani porast zaposlenosti bilježi u obrtu i slobodnim profesijama (5,8 % u usporedbi s istim razdobljem 2001.). Prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti sektor poljoprivrednih djelatnosti obuhvaća 7,9 % ukupno zaposlenih, nepoljoprivrednih djelatnosti 30,4 %, a uslužnih djelatnosti 61,5 %.

 

          Prema procjenama iz Izvješća članova Misije MMF-a o konzultacijama u vezi s člankom IV. Statuta MMF-a održanima u srpnju 2002., i to u suradnji s hrvatskih vlastima, Sustava informacija MMF-a i procjena MMF-a, stopa nezaposlenosti utemeljena na standardima ILO-a, predviđa se da će u 2002. godini biti 14,5%, dok bi u 2003. trebala pasti na 13,0% što je ohrabrujuće jer ukazuje i na očekivanje stabilnog gospodarskog rasta.

 

          No ipak, osim veće gospodarske aktivnosti, daljnje smanjivanje nezaposlenosti prvenstveno ovisi o povećanju fleksibilnosti tržišta rada, suzbijanju sive ekonomije, djelotvornijem posredovanju pri zapošljavanju te lakšem pristupu informacijama.

          5.2.4.          Fiskalni rezultati

 

          Proračunski deficit se od 1999. godine najvećim dijelom financirao iz dugoročnih stranih izvora. Pri tome su prednjačile obveznice RH izdane na stranim tržištima. Kao izvor financiranja rastao je i značaj financiranja deficita kratkoročnim domaćim obveznicama i mjenicama odnosno trezorskim zapisima Ministarstva financija. U 2001. kao izvor pokrivanja deficita iskorišteno je i izdavanje 2,9 milijarde kuna dugoročnih obveznica na domaćem tržištu.

 

          Manjak konsolidirane središnje države posljednjih se godina kreće gotovo isto kao i manjak središnjeg proračuna. Razlog je najveći dio manjka središnjeg proračuna i nastaje kao posljedica pokrivanja manjkova u izvanproračunskim fondovima. Tako je npr. u prošloj godini središnji proračun u okviru konsolidirane središnje države ostvario suficit od 7,9 milijardi kuna, dok su fondovi, također u okviru konsolidirane središnje države, zabilježili deficit od 11,9 milijardi kuna. Istovremeno je manjak nekonsolidiranog središnjeg proračuna iznosio 4,3 milijarde kuna. Za manjak opće konsolidirane države vrijedi isti zaključak, samo što se još deficit konsolidirane središnje države uvećava za deficit što ga redovno od 1996. godine bilježi lokalna uprava i samouprava.

 

          Fiskalni rezultati u 2002. godini nastavili su se oslanjati na diskrecijske mjere kao što su fiskalna štednja u subvencijama i transferima, robi i uslugama te kapitalnoj potrošnji. Očekuje se da će proračunski deficit opće države u 2002. godini iznositi oko 6,5% BDP-a. Među čimbenicima fiskalnog deficita ističu se kašnjenje u provedbi reforma vojske i zdravstva. Visoka ulaganja u izgradnju autocesta izazivaju deficit, ali djeluju stimulativno na gospodarski rast.

 

          Za 2003. godinu planira se smanjenje deficita na oko 5% BDP-a mjereno po GFS iz 1986., odnosno 4,5% mjereno po GFS iz 2001. Također, očekuje se da će nedavno uvedena reforma mirovinskog osiguranja smanjiti pritiske na državni proračun. Istovremeno, planira se da stopa rasta plaća zaposlenika u državnim službama ostane niža od stope rasta BDP-a.

 

          Udio prihoda proračuna u BDP-u je počeo padati u 2000. kada je s 32,7% pao na 29,3% BDP-a. Međutim, taj se udio zbog promijene obuhvata proračuna u 2001. povećao na 32,8% te u planu 2002. na 38,5%. Struktura prihoda se također izmijenila u planu za 2002. u odnosu na 1999. Najznačajniji prihod središnjeg proračuna je prihod od poreza na dodanu vrijednost, ali je njegov udio, zbog uvrštavanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u prihode proračuna, pao s 42,8% u 1999. i 48,9% u 2000. na 34,2% u planu za 2002. godinu. Njegovo kretanje realnije pokazuje udio u BDP-u koji se u promatranim godinama kreće na približno 14% BDP-a. Trošarinama je u 1999. prikupljeno 13,0% prihoda, 2000. godine 17,0%, a posljednje dvije godine je i njihov udio počeo opadati. Značajniji prihodi su i prihod od poreza na dohodak te prihod od poreza na međunarodnu trgovinu kojima se u 1999. i 2000. godini prikupljalo oko 10% ukupnih prihoda, a u ovoj i prethodnoj godini oko 5% odnosno oko 7% prihoda. U ovoj godini se 36% ukupnih prihoda planira prikupiti od doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, čime prihodi od doprinosa po iznosu postaju drugi prihod proračuna. Priljev od poreza na dobit nastavlja biti veći od očekivanog za cijeli period što odražava oporavak hrvatskog gospodarstva. Važno je spomenuti i kapitalne prihode proračuna koji najvećim djelom dolaze od privatizacije državnih poduzeća. Za razliku od metodologije MMF-a oni su se u hrvatskom proračunu prikazivali kao prihod proračuna i djelom koristili za pokriće tekućih rashoda. U 1999. je ostvaren njihov najveći iznos od osamostaljenja Hrvatske pa su činili 13,6% ukupnih prihoda. Taj je iznos, manji u odnosu na planiran, pao na 6,9% u 2000. i 8,6% u 2001. godini. U 2002. godini samo se 0,3% planiranih prihoda planira prikupiti kapitalnim prihodima jer su prihodi od privatizacije postali prihod dva novoosnovana fonda: Fonda za razvoj i zapošljavanje i Fonda za regionalni razvoj te će se koristiti isključivo za razvojne projekte.

 

          Struktura rashoda proračuna RH značajnije se razlikuje u 1999. i 2000. godini od one u 2001. i 2002. Naime, sredinom 2001. većina prihoda i rashoda mirovinskog i zdravstvenog fonda ulazi u središnji proračun. Među najznačajnijim rashodima su uvijek bile plaće i doprinosi koji su u 1999. i 2000. činili oko 30% proračunskih izdataka. Taj je udio u 2001. i 2002., bez obzira što su se i plaće zdravstvenih djelatnika počele isplaćivati iz proračuna, zbog rasta ostalih rashoda pao na približno 26% ukupnih rashoda.

Rashodi za tekuće poslovanje države, materijal, opremu, energiju činili su u promatranim godinama približno 15% ukupnih rashoda, izdaci za tuzemne i inozemne kamate, usprkos stalnom porastu, zadržavaju udio od približno 5,1% rashoda, udio subvencija od 2001. godine ima trend opadanja, kao i njihov apsolutni iznos, pa tako pada sa 7,5% u 2000. na 3,0% u planu za 2002. godinu, dok udio tekućih transfera konstantno raste. U 1999. i 2000. godini se taj udio povećavao zbog rasta transfera kojima su nadoknađivani deficiti fondova, a od 2001. se, kako je ranije navedeno, većina rashoda mirovinskog i zdravstvenog fonda, uključujući mirovine i troškove zdravstvene zaštite, isplaćuje kroz proračun. Zato udio tekućih transfera u planu za 2002. godinu raste na visokih 43,6%.

 

          Najznačajniji korisnici proračuna su zbog provedenih izmjena također izmijenjeni. Najveći korisnik je u 1999. godini bilo Ministarstvo financija, koje isplaćuje i kamate i glavnicu duga (18,6% ukupnih rashoda uvećanih za otplatu glavnice), Ministarstvo obrane (10,7%), Ministarstvo rada i socijalne skrbi (10,5%), Ministarstvo prosvjete i športa (8,6%) te Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo i Ministarstvo unutarnjih poslova sa 6,6% odnosno 6,1% ukupnih rashoda. U planu za 2002. godinu, u kojem rashodi središnjeg proračuna uvećani za otplate glavnice iznose 81,9 milijardu kuna, najveći korisnik postaje Ministarstvo rada i socijalne skrbi (31% ukupnih rashoda), zatim Ministarstvo financija (18,6%), Ministarstvo zdravstva (15,8%), Ministarstvo prosvjete i športa (5,4%) te Ministarstvo obrane (5,1%). Osim navedenog povećanja rashoda Ministarstva rada i socijalne skrbi zbog spomenute isplate mirovina i Ministarstva zdravstva, zbog rashoda za zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu, treba napomenuti da su znatno manji rashodi Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo posljedica osnivanja Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta koje su preuzele rashode za izgradnju prometnica.

 

          Na stanje fiskalnog sektora RH značajno su utjecali Hrvatski fond za mirovinsko osiguranje i Hrvatski fond za zdravstveno osiguranje te njihovi rastući deficiti koji su pokrivani sredstvima iz proračuna. U 1999., kao i u 2000. godini nastavljen je trend porasta rashoda ova dva fonda, čime su oni kod mirovinskog fonda dosegnuli 13,3% BDP-a, a kod fonda zdravstvenog osiguranja 8,6% BDP-a. U srpnju 2001. je veći dio njihovih rashoda prebačen u središnji proračun pa planirani rashodi koji ostaju u fondovima u 2002. iznose samo 0,9% odnosno 0,2% BDP-a. Rashodi i ostvareni deficiti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i javnog poduzeća Hrvatske vode bili su znatno manji i nisu imali značajnijeg utjecaja na kretanja proračuna.

 

          S obzirom na kriterij iz Maastrichta da deficit opće države ne smije prelaziti 3% BDP-a, Republika Hrvatska, po predviđanjima Vlade, u ovoj i sljedećoj godini neće zadovoljiti taj kriterij. Pri tome je i vrlo značajno pitanje usklađivanja metodologije. Zahtjev je MMF-a da se podacima o općoj državi objedine i prihodi i rashodi Hrvatskih cesta, Državne agencije za sanaciju banaka, Hrvatskog fonda za privatizaciju, Fonda za razvoj i zapošljavanje te Fonda za regionalni razvoj, ali on još nije ispunjen. Tek će se na taj način dobiti stvarni podaci o deficitu opće države.

 

          Udio transfera i subvencija u proračunu za 2003. godinu treba se smanjiti, dok se kriteriji i vremenski okvir treba definirati radi postepenog smanjenja direktnih subvencija kao instrumenta u restrukturiranju gospodarstva.

 

          Dva su glavna cilja u fiskalnom sektoru za sljedeći period. Prvo, nastaviti sa smanjenjem proračunskog deficita i javnih troškova kao udjela u BDP-u. Drugo, zaključiti konsolidaciju državne potrošnje i daljnje provedbe fiskalne decentralizacije.

          5.2.5. Javni dug

 

          Osnove politike javnog duga nisu specificirane jer ne postoji pravna regulativa

[1].Temelji politike javnog duga vidljivi su jedino u Zakonu o državnom proračunu[2], gdje je cilj smanjenje deficita državnog proračuna, a time posljedično i smanjenje novog dodatnog zaduženja tj. razine javnog duga. Trenutno se provodi politika javnog duga usmjerena na zaduženje države na domaćem tržištu kapitala u obliku izdavanja državnih obveznica i trezorskih zapisa što je sukladno preporukama MMF-a.

 

          Ukupni javni dug središnje države je od početka 1999. do lipnja 2002. rastao prosječnom mjesečnom stopom od 1,55%, odnosno prosječno godišnje 22,55%, ostvarivši time razinu od 68.847,6 mil. kuna, što je 37,74% BDP-a. Posljedica je to 1,66% prosječnog mjesečnog rasta vanjskog javnog duga središnje države koji je u lipnju 2002. iznosio 60% javnog duga središnje države te 1,39% prosječnog mjesečnog rasta unutarnjeg javnog duga središnje države.

 

          Ukupni vanjski dug Hrvatske je od početka 1999. do srpnja 2002. imao prosječnu mjesečnu stopu rasta od 0,76% što je na godišnjoj razini znatno sporija dinamika rasta (f 5,31%) nego u razdoblju 1997.-2001. (f16,10%). Ovo je posljedica znatno sporije dinamike rasta vanjskog duga poslovnih banaka i gospodarskih subjekata (prosječno mjesečno 0,25%), uspoređujući s trendom od 1997. (prosječno mjesečno 0,72% i 1,78%). U isto vrijeme država je tek neznatno usporila svoje prosječno mjesečno inozemno zaduženje za 0,05 postotna boda

[1].

 

          U kolovozu 2002. ukupni je vanjski dug dosegao iznos od 13.3 milijardi dolara (55.9% predviđenog BDP-a za 2002.). Uspoređujući ga sa stanjem na dan 31.12.2001. godine, kada je iznosio 11.2 milijardi dolara, uočava se porast od 18.4%, odnosno 943 milijuna dolara. Izneseni podaci ukazuju na to da će prvotno predviđen udio vanjskog duga u BDP-u u 2002. (49.3%) biti premašen. Dio porasta vanjskog duga (46% porasta) može se objasniti jačanjem eura u odnosu na dolar. Naime, zbog povezanosti Hrvatske s Europskom monetarnom unijom najviše zaduženja ostvaruje se u eurima. Istovremeno, struktura vanjskog duga nije bitno izmijenjena.

 

          Povećanje vanjskog zaduženja države najviše utječe na cjelokupni vanjski dug Hrvatske. Prema podacima iz srpnja 2002. vanjsko zaduženje države čini 43,1% ukupnog vanjskog duga, dok preostali dio sa sporijom dinamikom rasta duga čine gospodarstvo (tzv. ostali sektor 27,0%), poslovne banke (19,1%), izravna ulaganja (10,0%) te HNB (0,8%).Više od polovice vanjskog duga (56.1%) se i dalje odnosi na dugoročne kredite.

 

          Rast unutarnjeg javnog duga središnje države smanjuje kapitalna sredstava na domaćem tržištu kapitala koja bi mogla pokrenuti investicijski ciklus. S druge strane, povećanje zaduženja države i svih ostalih sektora na međunarodnom tržištu kapitala dovodi inozemno zaduženje Hrvatske na granicu održivosti otplate inozemnog duga. No, međunarodna likvidnost Hrvatske nije upitna budući da međunarodne pričuve HNB-a pokrivaju 42,5% ukupnog vanjskog duga (donja granica održivosti je 20%).

Međutim, zabrinjavajuća je situacija da je prosječna godišnja stopa rasta ukupnog vanjskog duga za razdoblje 1999.-2001. bila 5,3%, dok realna stopa rasta BDP-a ni jedne od tih godina nije prešla 5%.

 

          U strukturi javnog duga središnje države vidljivo je povećanje izdavanja trezorskih zapisa MFIN (kratkoročni vrijednosni papiri). Naime, od početka 1999. do lipnja 2002. iznos izdanih trezorskih zapisa deset puta je veći te sada iznosi 5,8 mlrd. kuna. Kod ukupnog inozemnog duga smanjio se udio kratkoročnih oblika zaduženja na 2,1% u srpnju 2002. sa 6,9% iz 1999. Dakle, Republika Hrvatska se preusmjerila kratkoročno zaduživati s inozemnog tržišta na domaće tržište.

 

             Država će, kao najveći hrvatski dužnik na inozemnom tržištu kapitala, biti najopterećenija otplatama u 2004., 2005. i 2006. kada na naplatu dolazi preko 800 mil. USD glavnice. Godina 2003. nije toliko opterećujuća za državu budući da u toj godini ona mora otplatiti 340 mil. USD

[1]. Gospodarstvo (tzv. ostali sektor) će biti najopterećenije u 2003. i 2004. kada na naplatu dolazi preko 580 mil. USD glavnice, dok će za banke biti najopterećenija 2003. s dospijećem otplate glavnica od 468 mil. USD. Po osnovi izravnih ulaganja u strukturi ukupnog inozemnog duga Hrvatske, najteže će biti 2005. i 2006. kada na naplatu dolazi preko 250 mil. USD glavnica. Središnja banka kontinuirano smanjuje svoje inozemno zaduženje otplatom dospjelih obveza, pa tako u 2003. i 2004. dospijevaju glavnice od 35 mil. USD, nakon čega će se taj iznos svake godine smanjivati za 50%. Kada se uzmu u obzir svi sektori, najteža će biti 2004. zato što na naplatu dolazi 2.246 mil. USD (glavnica i kamata), no i dospijeće glavnica i kamata od 2.200 mil. USD u 2003. je tek neznatno manje.

 

          Otplata glavnica i kamata u 2001. iznosila je 3.636 mil. USD, a krajem 2001. otplata za 2002. godinu bila je predviđena na 2.244 mil. USD. Međutim, i pored tako visoke razine otplata nije došlo do većih problema kod otplata duga.

 

          Udio privatizacijskih prihoda u servisiranju (glavnica i kamate) ukupnog inozemnog duga Hrvatske čine nešto ispod 15%, što čini taj udio gotovo beznačajnim i pored činjenice da su ti prihodi usmjereni na razvoj, a ne za servisiranje dugova

[1]. Troškovi servisiranja ukupnog inozemnog duga (otplate kamata) su oko 2% BDP-a, dok se troškovi servisiranja javnog duga Središnje države kreću na oko 1,5% BDP-a. Troškovi servisiranja opterećuju gospodarstvo u cjelini budući da je to otplata starih dugovanja, a ne ulaganje u budućnost, odnosno putem investicija poticanje gospodarske aktivnosti.

 

Na temelju programa Vlade RH, do kraja 2003. ⁷ provodit će se politika javnog duga i to odobravanjem novog zaduženja prvenstveno za infrastrukturu i energetiku. Ukoliko se zaista ostvare projekcije zaduženja radi ulaganja, a ne radi potrošnje, investicijski poticaj mogao bi održati uzlazni trend gospodarskog rasta. Tijekom 2003. godine očekuje se pad udjela vanjskog duga na 51% BDP-a.

 

          Eventualno daljnje povećanje udjela duga u BDP-u, kako domaćeg tako i vanjskog, odnosno državnog i/ili ostalih sektora, moglo bi uzrokovati nestabilnost gospodarstva, smanjenje međunarodnog kreditnog rejtinga te smanjenje gospodarskih aktivnosti. Do toga bi moglo u doći slučaju da se dodatno zaduživanje iskoristi isključivo za tekuću potrošnju i otplatu starih dugova, a ne u svrhu poticanja investicijske aktivnosti i rješavanja strukturnih problema s kojima se hrvatsko gospodarstvo trenutno susreće.

 

          Treba ipak naglasiti da, prema fiskalnom kriteriju iz Maastrichta (gdje javni dug mora biti niži od 60% BDP-a), Republika Hrvatska zadovoljava tu razinu budući da se on kreće ispod te razine.

          5.2.6.          Monetarna politika

 

          Novim zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci donesenim 5. travnja 2001. godine promijenjen je osnovni cilj središnje banke. Stari je zakon kao osnovni cilj definirao stabilnost tečaja, a prema novom zakonu osnovni cilj Hrvatske narodne banke, u okviru njezinih ovlasti, je postizanje i održavanje stabilnosti cijena.

 

          Za postizanje svog osnovnog cilja Hrvatska narodna banka raspolaže većim brojem instrumenata i mjera. Najčešće korišteni monetarni instrumenti su intervencije HNB na domaćem deviznom tržištu i izdavanje blagajničkih zapisa. Ostali instrumenti su obvezne pričuve banaka kod HNB, lombardni krediti, kratkoročni krediti za likvidnost, repo poslovi s blagajničkim zapisima i devizni swapovi s domaćim bankama.

 

          Stabilnost tečaja je zapravo posredni cilj u postizanju stabilnosti cijena. Kretanje tečaja je, s jedne strane, usko povezano s kretanjem cijena, a drugo, analitičke mogućnosti korištenja drugih veličina kao posrednih ciljeva su ograničene. Hrvatska privreda je visoko eurizirana; dvije trećine najšireg novca predstavljaju devizni depoziti kod banaka. Kretanje nominalnog tečaja kune za euro općenito je vrlo važno za monetarnu politiku. Hrvatska narodna banka najčešće intervenira na deviznom tržištu u slučaju aprecijacijskih ili deprecijacijskih pritisaka na taj nominalni tečaj. Tako je tijekom 2001. godine, u nastojanju da spriječi snažne aprecijacijske pritiske, središnja banka na svojim deviznim aukcijama od poslovnih banaka neto otkupila deviza u ukupnoj vrijednosti 374,4 milijuna američkih dolara, što jer znatno više nego tijekom 2000. godine kada je neto otkupljeno 104,8 milijuna američkih dolara. Tijekom prvih deset mjeseci 2002. godine neto efekt deviznih intervencija HNB je otkup od poslovnih banaka u iznosu od čak 418,5 milijuna američkih dolara.

 

          Hrvatska narodna banka ne nameće tečaj kune, nego dopušta njegovo variranje u skladu s tržišnim silnicama. Godišnji prosjek tečaja kune u odnosu na euro pokazuje aprecijaciju kune u iznosu od 2,2 posto u 2001. godini. Aprecijacija kune u odnosu na euro se nastavila i u 2002. godini. Tromjesečni prosjek tečaja kune u odnosu na euro pokazuje aprecijaciju u iznosu od 0,3% u prvom, 1,2% u drugom i 0,2% u trećem tromjesečju u odnosu na prethodno tromjesečje. Za razliku od kretanja tečaja kune prema euru, tečaj kune prema američkom dolaru bio je u promatranom razdoblju mnogo nestabilniji i odražavao je odnos eura prema dolaru na inozemnim deviznim tržištima.

 

          Hrvatska narodna banka sterilizira pozitivne monetarne efekte deviznih intervencija kojima sprječava jaču aprecijaciju tečaja kune pomoću različitih instrumenata monetarne politike. Najznačajniji instrumenti monetarne politike u razdoblju 1999.-2001. godine su stopa obvezne pričuve i blagajnički zapisi. U tom razdoblju stopa obvezne pričuve bila je različita za kunske i devizne izvore. Tijekom 2001. godine propisana je jedinstvena stopa obvezne pričuve od 23,5%, koja je zbog dugoročne politike smanjena na 22%, a u studenom 2001. na 19%. Kunski blagajnički zapisi s rokom dospijeća od 35 dana, koje središnja banka izdaje putem aukcija na kojima se cijena slobodno formira, danas predstavljaju jedan od osnovnih monetarnih instrumenata. U razdoblju od siječnja do listopada 2002. godine udvostručeno je stanje izdanih kunskih blagajničkih zapisa.

 

          U 2002. godini postignut je napredak u usklađivanju monetarne politike i instrumenata središnje banke s Ministarstvom financija. Pomaci su prisutni u usklađivanju ročnosti instrumenata te se tako od lipnja 2002. godine Hrvatska narodna banka orijentirala na instrumente kraće ročnosti pa izdaje blagajničke zapise s rokom dospijeća od 35 dana. Ministarstvo financija izdaje trezorske zapise s dužim vremenskim rokovima dospijeća.

 

          U proteklih je par godina prisutan padajući trend aktivnih i pasivnih kamatnih stopa poslovnih banaka. Tako su prosječne pasivne kamatne stope i na kunske i na devizne depozite tijekom 2000. godine pale ispod 3,5 posto, da bi tijekom 2001. i 2002. godine pale i ispod 3 posto. Aktivne kamatne stope poslovnih banaka također opadaju, ali nešto blažim intenzitetom. Kamatne stope banaka na kratkoročne i dugoročne kunske kredite poduzećima variraju između 8 i 9 posto u 2002. godini. Obveznice države s valutnom klauzulom na rok od deset godina postižu prilikom izdanja kamatnu stopu od 7 posto.

 

          Konkurencija u bankarskom sustavu utjecala je na pad kamatnih stopa u posljednjih nekoliko godina. Zbog velikog porasta depozita u 2001. godini, pri čemu su najznačajniji porast ostvarili devizni depoziti[3], s 46,9 mlrd. kuna u prosincu 2000. na 71,8 mlrd. kuna u prosincu 2001., koji je bio uvelike potaknut konverzijom europskih valuta u euro što je utjecalo na daljnji pad kamatnih stopa. Tijekom 2002. devizni su depoziti stagnirali. Naime, čak su i opali u prvoj polovici godine da bi tek u kolovozu dostigli razinu iz prosinca 2001. Što se tiče daljnjeg smanjivanja kamatnih stopa, upitno je koliko još ima prostora za daljnje smanjivanje i usko je povezano sa smanjivanjem operativnih troškova poslovnih banaka, odnosno podizanjem njihove djelotvornosti.

 

          Hrvatski gospodarski i financijski sustav je visoko euroiziran. Devizni depoziti dominiraju u ukupnoj nacionalnoj štednji (86%) te čine 63% ukupnih likvidnih sredstava M4 i 50% cijele pasive monetarnih institucija. Odnosno, u Hrvatskoj je posebno izražena valutna supstitucija (korištenje strane valute u transakcijama), supstitucija financijske imovine (štednja u stranoj valuti) te financijskih obveza (dugovi stanovništva i gospodarstva prema domaćim poslovnim bankama koji su većinom vezani uz deviznu klauzulu, inozemni dugovi države, poslovnih banaka i gospodarstva). U takvim uvjetima značajnija promjena tečaja ima snažne učinke na gospodarstvo i opću razinu cijena (inflaciju) te se rizici iz euro zone izravnije prenose na domaće tržište što ograničava monetarnu politiku i usredotočuje je na održanje stabilnosti tečaja.

 

          O visokom stupnju eurizacije najbolje govori podatak da udio deviznih depozita u ukupnim bankovnim depozitima iznosi preko 80%, više od polovice javnog duga izraženo je u stranim valutama, dok je dominantan dio kredita odobren uz valutnu klauzulu (identično deviznim kreditima).

 

          U 2003. godini cilj monetarne politike ostaje i dalje održavanje stabilnosti cijena, kao što je zakonski i definiran.

5.2.7.      Vanjsko-trgovinski odnosi

 

          Gospodarske odnose s inozemstvom, čiji se utjecaj na stvaranje BDP-a procjenjuje kroz kretanje izvoza i uvoza roba i usluga, karakterizira suficit u uslužnom sektoru - turizmu, prometu i ostalim uslugama te deficit u robnoj razmjeni. Takva kretanja se odražavaju u rezultatu platne bilance koja je u 2001. godini zabilježila deficit od 642 milijuna USD, a u prvom tromjesečju ove godine oko 770 milijuna USD.

 

          Ulaskom u WTO i potpisivanjem SSP-a, odnosno stupanjem na snagu Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima, RH je učinila velike korake u daljnjoj liberalizacije svojih vanjsko-trgovinskih odnosa. Potpisani su ugovori o slobodnoj trgovini sa skoro svim europskim zemljama (zona slobodne trgovine s 30 zemalja), dok se početkom 2003. očekuje ulazak u CEFTA-u. U 2002. godini se oko 85% robne razmjene odvijalo po uvjetima iz ugovora o slobodnoj trgovini te se može izvući zaključak da je stupanj liberalizacije hrvatskog tržišta vrlo visok.

 

          Ukupni robni izvoz u 2001. iznosio je 4,7 milijardi USD (+5,1%), dok je ukupni robni uvoz iznosio 8,8 milijardi USD (+15,2%). Deficit robne razmjene povećao se na 4,1 milijardi USD što je povećanje od 25% u odnosu na prethodnu godinu. Priljevi od turizma pozitivno su utjecali na deficit računa tekućih transakcija platne bilance te je on iznosio 3% BDP-a. U prvih 8 mjeseci 2002., ukupni izvoz roba iznosio je 3.1 milijardi USD (+3%), dok je uvoz bio 6,6 milijardi USD (+11%) što je rezultiralo deficitom u iznosu od 3,5 milijardi dolara (+19%) odražavajući dinamičan rast osobne potrošnje i investicija, ali istovremeno i spori oporavak gospodarstva u cjelini. Prema predviđanjima MMF-a deficit robne razmjene za 2002. iznosit će 4,3 milijardi USD, a za 2003. - 4,6 milijardi USD.

 

          Izvoz per capita je u 2001. godini iznosio tek nešto iznad 1000 USD, u čemu RH znatno zaostaje za ostalim državama u tranziciji (npr. Slovenija preko 5500 USD, Mađarska preko 2700 USD). Istovremeno, udio izvoza u društvenom bruto proizvodu Hrvatske iznosio je svega 23% (npr. Slovačkoj 68%, Slovenija 59%). Iako se spomenuti podaci mogu komentirati na različite načine, oni ipak nedvojbeno ukazuju na iznimno nisku zastupljenost izvoza u strukturi BDP-a Hrvatske.

 

          Sukladno Uredbi o carinskoj tarifi koja je na snazi u 2002 godini, prosječna carinska stopa za industrijske proizvode je 3,5%, dok je za poljoprivredne proizvode oko 20 %.

 

          Europska unija i dalje je ostaje najvažniji trgovinski partner Republike Hrvatske, dok pojedinačno najveći udio u međusobnoj razmjeni s Republikom Hrvatskom imaju Njemačka i Italija. Izvoz Republike Hrvatske u EU porastao je za 5,4 % u 2001. godini i iznosio je 2,5 milijardi USD (54,67% od ukupnog izvoza). U prvih deset mjeseci 2002. godine izvoz u EU je bio 2,1 milijardi USD (53,9% ukupnog izvoza). Uspoređujući s istim razdobljem prošle godine, zabilježen je pad od 0,5%. Tijekom 2001. godine hrvatski uvoz iz zemalja EU porastao je za 15,9 % i iznosio je 5,1 milijardi USD (55,95% ukupnog uvoza). U prvih deset mjeseci 2002. godine uvoz je iznosio 4,9 USD (55,9% ukupnog uvoza), što je porast od 13,3% u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. Time i vanjskotrgovinska bilanca Republike Hrvatske nastavlja bilježiti negativan trend.

 

          Ugovori o slobodnoj trgovini s Makedonijom, Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Bugarskom su već potpisani. Ugovor s Rumunjskom je potpisan 5. prosinca 2002. u okviru potpisivanja Ugovora s CEFTA-om (Ugovor o slobodnoj trgovini s Rumunjskom nije dvostrani sporazum o slobodnoj trgovini, nego dio Ugovora s CEFTA-om). Ugovor o slobodnoj trgovini sa SRJ parafiran je 6. studenog 2002., a njegovo potpisivanje očekuje se do kraja 2002. godine. Time će se ispuniti odredbe Memoranduma o razumijevanju o liberalizaciji i olakšanju trgovine Pakta o stabilnosti za JIE.

 

          Osim toga, Hrvatska je već potpisala Ugovore o slobodnoj trgovini sa Slovenijom, Mađarskom, Češkom, Poljskom, Slovačkom, državama EFTA-e i Turskom. Ugovor s Litvom potpisan je u listopadu 2002., dok su pregovori s Moldavijom u zaključnoj fazi. Hrvatska je zaključila Ugovor o pristupanju CEFTA-i koji je potpisan 5. prosinca 2002., a postat će punopravna članica CEFTA-e nakon što se Ugovor ratificira u svim državama tj. najvjerojatnije od 1. ožujka 2003. Od tog datuma CEFTA Ugovor će zamijeniti dvostrane ugovore o slobodnoj trgovini s državama CEFTA-e. Sljedeći cilj, koji Hrvatska želi postići u namjeri da unaprijedi svoju vanjsku trgovinu, je pristupanje Pan-europskoj kumulaciji o podrijetlu roba.

 

 

Trend robne razmjene Republike Hrvatske

	IZVOZ				UVOZ				UKUPNA ROBNA RAZMJENA
	mil. USD		% 2002	indeks	mil. USD		% 2002	indeks	mil. USD		% 2002	indeks
SKUPINA	I - X 2001	I - X 2002			I - X 2001	I - X 2002			I - X 2001	I - X 2002
EU	2.178	2.168	53,9	99,5	4.332	4.902	55,9	113,2	6.510	7.071	55,3	108,6
EFTA	41	31	0,8	75,6	157	175	2,0	111,5	198	206	1,6	104,0
CEFTA	472	481	12,0	101,9	1.140	1.412	16,1	123,9	1.612	1.893	14,8	117,4
Ostale europske države	795	875	21,8	110,1	828	825	9,4	99,6	1.623	1.700	13,3	104,7
Ostalo	444	465	11,6	104,7	1.214	1.460	16,6	120,3	1.658	1.925	15,0	116,1
Ukupno	3.930	4.020	100,0	102,3	7.671	8.774	100,0	114,4	11.601	12.795	100,0	110,3
Izvor: DZS

 

 

          Izvoz prema ekonomskoj namjeni proizvoda odnosno glavnim industrijskim grupacijama govori o dominirajućem izvozu intermedijarnih proizvoda koji su u 2001. godini činili 32% hrvatskog izvoza, dok u prvih osam mjeseci 2002. čine 34,4% izvoza. Udio izvoza kapitalnih proizvoda s 26% u prošlogodišnjoj strukturi izvoza povećan je u prvih osam mjeseci 2002. na oko 30%, dok je udio izvoza robe široke potrošnje smanjen s 25% u 2001. godini na 15% u prvih osam mjeseci 2002., što pokazuje preferencije domaće industrije široke potrošnje koja se više nego do sada okreće domaćoj potražnji.

 

          Izvozu RH se nameće potreba veće diverzifikacije, kao i promjena njegove strukture, jer najveći hrvatski izvoznici, poput industrije nafte i brodogradnje, u svom proizvodnom inputu sadržavaju veliku uvoznu komponentu. Osim toga, drugi veliki izvoznici, poput industrije tekstila, obuće ili drva su radno intenzivne industrije koje se u novim okolnostima, koje vladaju na svjetskim i regionalnim tržištima, neće moći nametnuti u odnosu na konkurente iz drugih zemalja. Javlja se potreba uvođenja novih proizvoda, novih robnih marki koje bi makar na nacionalnoj, odnosno regionalnoj razini bile konkurentne svojom kvalitetom, cijenom i prepoznatljivošću.

 

          U tom dijelu uloga države i njena potpora promjeni strukture izvoza morala bi biti usmjerena prije svega na horizontalne mjere industrijske politike kojima će se poticati razvoj i istraživanja, primjena novih znanosti i tehnologija, izmjena sustava školstva i obrazovanja u cijelosti.

 

          Mjere koje se planiraju poduzeti u kratkome roku, i koje će se odnositi na aktivniju potporu hrvatskim gospodarstvenicima pri izlasku na inozemna tržišta, ostvarit će se kroz Agenciju za promociju izvoza i ulaganja što je u tu svrhu i osnovana, dok će se mjere koje se odnose na sustavno praćenje dostignuća suvremene ekonomske znanosti ostvariti kroz Institut za industrijski razvitak čije je osnivanje u tijeku.

5.3. Strukturne reforme

          5.3.1.          Fiskalna politika

 

          Fiskalna politika može se razdvojiti na razdoblje do 1999. i od 2000. godine do danas. Iako su mjere bile slične (pokušaj smanjivanja poreznog opterećenja plaća, pokušaj povećanja prihoda preko trošarina itd.), važne promijene od 2000. su restriktivnost, veća transparentnost i izražena orijentacija smanjenju deficita. Ograničen je rast troškova, zamrznute su plaće u javnim službama, vraćen je velik dio dugova prema gospodarstvu te se uredno izvršavaju domaće i inozemne obaveze. Iako je naglašavana težnja poreznom rasterećenju gospodarstva, visoka rashodna strana proračuna ne dozvoljava provođenje razvojno djelotvornije fiskalne politike.

 

          Poduzete mjere, u cilju poboljšanja životnog standarda stanovništva te opće gospodarske politike, ipak nisu pokazale djelotvornost. Naime, postupno snižavanje poreza na dohodak nije utjecalo na povećavanje zapošljavanja, a mjere oslobađanja poreza na dobit u slučaju većih investicija nisu bitno pridonijele povećanju investiranja. Osim toga, došlo je snižavanje prihoda od trošarina unatoč povećanju iznosa pojedinih trošarina. Iako je uz snižavanje stope poreza na dobit i ukidanje zaštitne kamate bilo najavljeno kako će doći do smanjivanja poreznog opterećenja, prihodi od poreza na dobit su porasli. Činjenica je da Vlada nema prostora za provođenje mjera koje bi znatnije rasteretile gospodarstvo i stanovništvo poput snižavanja stope PDV-a ili smanjenja izdvajanja poreza i doprinosa iz i na plaće.

 

          Uspjesi fiskalne politike više se ogledaju u počecima nekih procesa nužnih za konsolidaciju fiskalnog sustava. Fiskalna konsolidacija javnog sektora je nužnost da bi se vidjela kolika je stvarna razina javne potrošnje te koliki se suficit odnosno deficit njome stvara. Ta konsolidacija bi trebala obuhvaćati državni proračun, HZMO, HZZO, Fond doplatka za djecu, Hrvatske vode, Fond za razvoj i zapošljavanje, Fond za regionalni razvoj, Hrvatske ceste i Hrvatske autoceste, Hrvatski fond za privatizaciju, Agenciju za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga te jedinice lokalne uprave i samouprave. Posljedica takve konsolidacije bit će znatno povećanje deficita konsolidirane opće države, na što će najviše utjecati HC i HAC jer se program izgradnje cesta najvećim dijelom financira zaduživanjem.

 

          Uspjeh je svakako zaustavljanje rasta mase plaća u državnim službama (imajući u vidu da je njihov iznos dostigao 10,4% BDP-a), reforma mirovinskog sustava, početak reformi zdravstvenog sustava, povrat neisplaćenih dugova gospodarstvu, smanjenje poreznog opterećenja plaća te početak fiskalne decentralizacije

 

          Reforma poreznog sustava, koja je započela 1994. godine kada su doneseni Zakon o porezu na dohodak i Zakon o porezu na dobit te uvedene trošarine, bila je nužna radi stvaranja modernog tržišno usmjerenog poreznog sustava, u skladu s preporukama međunarodnih institucija, koji se temelji na načelima neutralnosti, pravednosti, progresivnosti, široke porezne osnovice, potrošnje kao glavne osnovice oporezivanja, ali i povećavanja javnih prihoda. Najvažniji cilj je postignut, povećani su porezni prihodi, a povećana je i neutralnost i djelotvornost poreznog sustava. Međutim, nije došlo do smanjenja porezne administracije i očekivanog učinka na smanjenje sive ekonomije te nije postignuta dovoljna progresivnost poreza. Može se zaključiti da je porezna reforma bila potrebna, ali da sve njene mjere nisu najbolje pogođene. To se ogleda i u tome što je od 1994. do danas većina poreznih zakona prošla kroz veće ili manje izmjene.   

          5.3.2.          Privatizacija

 

          Glavni cilj privatizacije u Hrvatskoj bio je osigurati brzu transformaciju državnih subjekata u privatne kako bi se bi povećala učinkovitost gospodarstva, ostvarila veća ulaganja u nove proizvodne tehnologije i povećala zaposlenost.

 

          U privatizaciji su korišteni različiti modeli. Od donošenja Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća[4] 1991. do stupanja Zakona o privatizaciji[5] na snagu, oko 1000 društava malog temeljnog kapitala privatizirano je 100% kroz takozvanu insider privatizaciju gdje su novi vlasnici postali zaposleni, bivši zaposleni, umirovljenici i poslovodstvo. Njima su odobravani značajni popusti za kupnju dionica u nominalnoj vrijednosti do 10.000 € (osnovni popust od 20% plus dodatni popust od 1% za svaku navršenu godinu radnog staža) te je omogućeno plaćanje u obrocima, s rokom otplate u početku na pet, a kasnije na dvadeset godina. Ugovore o prodaji dionica uz popust sklopilo je 641.152 bivših i sadašnjih zaposlenika nekadašnjih društvenih poduzeća koji su time stekli položaj tzv. "malih dioničara".

 

          Izmjenama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća od 1993. prvotno pravo kupnje zaposlenih ograničeno je na 50% glavnice društva. Ostala polovica, odnosno više, ako za upisom nije bilo interesa ili ako je riječ o društvima veće vrijednosti, prodavana je javnim prikupljanjem ponuda. Ovakav način prodaje portfelja prevladava i danas. Također je bila omogućena i prodaja dionica za tzv. "staru deviznu štednju" čime je država donekle smanjila unutarnji dug.

 

          Za vrijeme trajanja procesa pretvorbe i privatizacije, Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) je odobravao programe restrukturiranja koji su uključivali prodaju imovine radi podmirenja dugova ili pokretanja novih investicija, s time da se dug mogao pretvoriti i u vlasnički udjel.

 

          Zakonom o privatizaciji uređen je još jedan masovni program privatizacije temeljen na besplatnoj podjeli kupona određenim kategorijama stanovništva (prognanici, izbjeglice, obitelji poginulih i nestalih branitelja, bivši politički zatvorenici). Oko 230 tisuća ljudi ostvarilo je pravo na određeni broj investicijskih bodova. Kuponi su se mogli zamijeniti na javnim dražbama za dionice pojedinih društava ili su se mogli uložiti u privatizacijske investicijske fondove koji su u ime budućih dioničara sudjelovali na dražbama. Na taj je način dodijeljeno dionica u vrijednosti 12,25 mlrd. kuna.

 

          U cjelini se može zaključiti da u prvih deset godina tranzicije (1991.-2000.) privatizacijski proces nije ostvario očekivane gospodarske ciljeve, a prati ga i niz neželjenih učinaka i nedostataka:

 

udio državnog sektora u stvaranju BDP-a i zaposlenosti te njegova uloga u gospodarstvu još uvijek su prenaglašeni;

slabo sudjelovanje stranih investicija u procesu privatizacije (portfolio ulaganja);

sve do prodaje HT-a (listopad 1999.) nisu ostvareni značajniji prihodi;

izostalo je međusobno poticanje privatizacije i razvitka efikasnog financijskog tržišta;

neodgovarajuće korporativno upravljanje uvjetovano disperziranim vlasništvom rezultiralo je bitnim smanjenjem učinkovitosti

dioničkih društava, tj. sve slabijim poslovnim rezultatima koji su doveli do progresivnog smanjivanja vrijednosti portfelja;

zbog specifičnog koncepta privatizacije koji je u teoriji preferirao zaposlene (radnike i menadžere), a u praksi omogućio formiranje

uskog odabranog sloja vlasnika, nije u potpunosti ostvaren željeni tehnološki progres, razina inovacija niti ulaganja u društva što

ostavlja dojam pomanjkanja razrađenih planova investicija novih vlasnika.

 

          Do kraja 1998. ukupni portfelj HFP-a smanjio se na svega 3,8 mlrd.  kn nominalne vrijednosti (ukupni društveni kapital koji je ušao u privatizaciju bio je procijenjen na 86 mlrd.kuna). Međutim, tijekom 1999. dolazi do velike krize likvidnosti i propasti mnogih privatiziranih poduzeća te do pojave vraćanja propalih poduzeća (renacionalizacija) u državno vlasništvo, odnosno portfelj HFP-a, ali s negativnim saldom vrijednosti kapitala i broja zaposlenih. Istovremeno se urušava i sustav "malog dioničarstva" s jednakim posljedicama tj. vraćanjem dionica u državni portfelj. Naime, od 641.152 ugovora o kupnji dionica uz popust, otplaćen je svega 166.081 ugovor, a raskinuto je čak 379.030 ugovora. Uzroci tome bili su slaba platežna sposobnost prosječnog dioničara, visoka cijena za dionice koje se ne otplaćuju po tržišnoj već po nominalnoj cijeni (uz relativno mali popust), a i činjenica da mali dioničari u pravilu nemaju materijalni interes za držanje dionica jer se dividenda rijetko isplaćuje. Kao rezultat navedenoga, nova Vlada zatekla je portfelj od 1.852 dioničkih društava, nominalne vrijednosti 24 mlrd. kn što je znatno više od gore spomenutih 3,8 mlrd. kn.

 

          Analiza portfelja otkrila je ukupne gubitke od 6,2 mlrd. kn, a pripadajući gubitak portfelja 3,03 mlrd. kn, dnevne gubitke od 7,5 mil. kn, prezaduženost, insolventnost, tehnološku zastarjelost i kadrovsku neopremljenost te izostanak kvalitetnog korporativnog upravljanja što je rezultiralo obezvrjeđivanjem portfelja na svega 19% njegove nominalne vrijednosti.

 

          Usvojeno je novo opredjeljenje za opcije prodaje koje će uvažiti vrijednost dionica, za razliku od dotadašnjeg insistiranja na nominalnoj vrijednosti dionica kao osnovice za određivanje prodajne cijene.

 

          U razdoblju od 1993. do 1999. ukupno je prodano 629 poduzeća po njihovoj nominalnoj vrijednosti od preko 4 mlrd. kn. U razdoblju od 2000. do 2002. uzimala se u obzir tržišna vrijednost pa je 885 poduzeća nominalne vrijednosti 3739 mil. kn prodano za 1009 mil. kn (podaci se odnose na portfelj HFP; nisu uračunati prihodi od prodaja na temelju javne ponude - HT, banke i sl.). U razdoblju od 1999. do 2002. prodano je i 51% dionica HT-a te sljedeće banke: Privredna banka Zagreb, Bjelovarska, Čakovečka, Trgovačka, Slavonska, Splitska, Riječka, Varaždinska, Dubrovačka, Dalmatinska i Istarska banka.

 

          Tijekom 2002. godine dionice poduzeća u državnom vlasništvu koje su se nalazile u portfelju Hrvatskog fonda za privatizaciju u velikoj su mjeri prodane. Ukupno je prodano 50 poduzeća posredstvom Burze dok je 78 neprofitabilnih poduzeća poslano u stečaj. Od planiranih prihoda od privatizacije u iznosu od 6,5 milijardi HRK (oko 880 milijuna eura), namijenjenih uglavnom za pokrivanje proračunskog deficita, ostvareno je 5,5 milijardi HRK (740 milijuna eura).

 

          Procjenjuje se da će prihodi od privatizacije poduzeća iz portfelja HFP-a u 2003. biti ukupno 112 mil. kn od čega će 50 mil. kn biti ostvareno putem burze, 42 mil. kn od prodaje nekretnina, a 20 mil. kn putem javnih ponuda. Za 2004. predviđeni prihodi će biti 50% manji nego u 2003., tj. oko 56 mil. kn, dok će u 2005 biti za 80% manji nego u 2002., tj. oko 22 mil. kn.

 

          Unatoč najavama o prodaji Croatia banke, Vlada je nedavno odlučila spojiti Croatia banku i Hrvatsku poštansku banku, uz potporu Svjetske banke koja će uložiti 100 milijuna HRK na ime 25% udjela u novonastaloj banci. Pristigle ponude za privatizaciju Croatia osiguranja su otvorene, no Vlada razmatra daljnji nastavak privatizacije. Moguće je da će Croatia osiguranje ipak ostati u državnom vlasništvu. Croatia osiguranje i HT će prodati dio dionica svojim djelatnicima do kraja 2002. godine. Privatizacija JANAF-a je odgođena za 2004. godinu, nakon restrukturiranja poduzeća. Vlada je usvojila zakone o INA-i i HEP-u. Privatizacija INA-e počela je s istraživanjem tržišta potencijalnih kupaca za prvih 25%+1 dionica. Isto tako se predviđa prodaja dijela dionica djelatnicima poduzeća u 2003. godini. HEP je započeo s restrukturiranjem. Nakon dovršene podjele poduzeća na tri dijela, Vlada će nastaviti s privatizacijom. Brodogradnja također prolazi kroz proces restrukturiranja. Ako se do kraja 2002. godine ispune određeni uvjeti, započet će privatizacija brodogradilišta Uljanik. 50% dionica predviđeno je za prodaju strateškim ulagačima, dok će ostatak dionica biti zadržan za prodaju djelatnicima. Privatizacija ostalih brodogradilišta nastavit će se u sljedećim godinama. U turizmu, koji je od velike važnosti za hrvatsko gospodarstvo, prodano je nekoliko hotela, među kojima su hotel Osmine u Slanom, hotel Primošten u Primoštenu te hotel Split u Splitu.

 

          Vlada je donijela odluku da se način i rokovi provedbe privatizacije poduzeća iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju i ostalih poduzeća odrede do kraja 2002. godine.

          5.3.3.          Tržište rada

 

          Kako bi se pokušali promijeniti već spomenuti negativni trendovi nezaposlenosti, Vlada RH je 10. siječnja 2002. prihvatila Program poticanja zapošljavanja i zadužila Hrvatski zavod za zapošljavanje za operativnu provedbu Programa. Cilj programa je poticati zapošljavanje mladih osoba visoke stručne spreme, poticati kraće i kvalitetnije studiranje, poticati povratak u mjesto prebivališta, stimulirati ostanak mladih u RH, pružiti mogućnost stjecanja primijenjenih znanja i postizanja samostalnosti u zvanjima za koja su se školovali, poticati zapošljavanje mladih osoba obrtničkih zanimanja, uskladiti potrebe tržišta rada za deficitarnim zanimanjima kroz programe obrazovanja te posebice poticati zapošljavanje starijih osoba, osoba s invaliditetom i razvojačenih branitelja Domovinskog rata. Program sadrži sljedeće potprograme:

 

Provedba Programa poticanja zapošljavanja

 

Naziv programa	Broj zaprimljenih zahtjeva	Broj odobrenih zahtjeva	Broj odobrenih radnika	Broj zaposlenih	Planirani broj zaposlenih u 2002.	% Realizacije
	1	2	3	4	5	3/5
PROGRAM A S faksa na posao	1128	778	926	769	7050	13,1
PROGRAM B Iz učionice u radionicu	425	277	287	228	1124	25,5
PROGRAM C Učenjem do posla za sve	7385	5021	6950	6112	4320	160,9
PROGRAM D Iskustvom do profita	1086	763	859	738	268	320,5
PROGRAM E Šansa i za nas	30	20	43	36	305	14,1
PROGRAM F Posao za branitelje	1855	1310	1488	1333	962	154,7
UKUPNO	11909	8169	10553	9216	14029	75,2

Izvor: HZZO

 

          Provedbom navedenih šest programa kroz dvogodišnje razdoblje (do kraja 2003. godine) planira se zapošljavanje i obrazovanje 36.772 osobe. Predviđenom dinamikom zapošljavanja planira se u 2002. godini zaposliti 14.029 osoba. U razdoblju od 01. ožujka do 30. rujna 2002. u Hrvatskome zavodu za zapošljavanje zaprimljeno je 11.909 zahtjeva kojima je odobreno zapošljavanje 10.553 osobe, a zaposleno je 9.216 osoba, što je 75,2 % od planirane realizacije Programa u 2002. godini.

 

          Za provedbu Programa poticanja zapošljavanja ukupno je planirano 1.229.007.252 Kn do kraja 2006. godine, od čega je za 2002. godinu planirano 178.772.378 kn. Slijede financijski pokazatelji provedbe Programa poticanja zapošljavanja do 30. rujna 2002.:

 

          Sredstva utrošena za provedbu Programa poticanja zapošljavanja

 

 

Naziv programa	Planirani broj zaposlenih	Planirana sredstva	Broj zaposlenih	Ukupno isplaćeno
PROGRAM A S faksa na posao	7050	95,309.940,00	769	4,721.397,49
PROGRAM B Iz učionice u radionicu	1124	11,944.857,00	228	1,330.294,92
PROGRAM C Učenjem do posla za sve	4320	43,843.981,00	6112	5,782.894,19
PROGRAM D Iskustvom do profita	268	5,074.455,00	738	8,486.168,13
PROGRAM E Šansa i za nas	305	7,210.000,00	36	917.376,12
PROGRAM F Posao za branitelje	962	15,389.145,00	1333	1,704.731,45
UKUPNO	14029	178,772.378,00	9216	22,942.862,30

          Izvor: HZZO

 

          Na temelju programskih prioriteta[6] Vlade RH do kraja 2003. godine, strateški je cilj prilagodba i fleksibilizacija tržišta rada i to reformom radnog zakonodavstva (promjene zakonskog okvira Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Zakona o radu i Zakona o obveznim doprinosima), fleksibilizacija radnih odnosa te primjereniji otkazni rokovi i otpremnine (realizacija krajem 2002.). Nadalje, ciljevi Vlade RH su i poticanje kolektivnog pregovaranja, izjednačavanje svih oblika rada i poticanje drugih oblika rada, poticanje privatnih posrednika na tržištu rada, suzbijanje svih oblika neregistriranog rada i djelotvornija sudska zaštita radnika. Reforma je usmjerena i na jačanje veze obrazovnog sustava i tržišta rada te poticanja konkurencije.

 

          Pored spomenutog, krajem 2001. osnovan je Fond za razvoj i zapošljavanje koji je započeo s radom 1. siječnja 2002. Djelokrug njegovog rada je, između ostalog, poticanje razvoja malih, srednjih i velikih poduzeća, pružanje pomoći i podrške pri zapošljavanju radnika, donošenje rješenja i programa za otvaranje mogućnosti gospodarskog razvoja i zapošljavanja te podrška programima županija za realizaciju programa zapošljavanja. To je još jedna od mjera Vlade RH da se zaustavi dugogodišnji trend opadanja broja zaposlenih osoba te pokretanja gospodarske aktivnosti koja bi započela trend povećanja broja zaposlenih osoba u Hrvatskoj.

 

          Najveći udio u sivoj ekonomiji, čak dvije trećine, otpada na rad na crno, a potom slijedi utaja poreza. Na sjednici održanoj 25. travnja ove godine Vlada RH je donijela Zaključak kojim se utvrđuju Mjere i aktivnosti za poticanje pravične tržišne utakmice i suzbijanje sive ekonomije. Radna skupina za suzbijanje nelegalnog rada bavi se kompletiranjem pravne legislative iz oblasti rada, legalizacijom poslova koji su zbog nepostojanja propisa u sferi "sive ekonomije", utvrđivanjem sankcija za prekršitelje, pojednostavljivanjem procedure za zapošljavanje stranaca i kontrolom prijavljivanja radnika. Uz represivne mjere poput mogućeg zatvaranja poduzeća koja ne prijavljuju radnike te novčanim kaznama u iznosu od 5.000 do 50.000 kuna za poslodavce koji ne plaćaju doprinose, primjenjuju se i poticaji koji bi trebali neodlučne privući da prijeđu u službenu ekonomiju i poštuju pravila tržišne utakmice i izbjegavaju nelojalnu konkurenciju. Najveći problemi za djelotvornije sprječavanje sive ekonomije su neučinkovit pravni sustav, male kazne za prekršitelje te nedostatan broj inspektora pa bi tome trebalo posvetiti veću pažnju.

          5.3.4.          Mirovinska reforma

 

          Uz potporu Svjetske banke Republika Hrvatska je tijekom prve polovice 2002. godine provela mirovinsku reformu s ciljem uspostavljanja financijski održivog sustava. Mirovinska je reforma jedna od najznačajnijih trenutnih reformi u Republici Hrvatskoj. Prijašnji mirovinski sustav temeljio se na generacijskoj solidarnosti što je postalo neodrživim zbog dostignutog omjera 1:1 zaposleni - umirovljenik. Novi institucionalni okvir, zaključen tijekom 2001. godine, stvorio je preduvjete za novi mirovinski sustav koji počiva na tri stupa:

1) Obvezno mirovinsko osiguranje zasnovano na generacijskoj solidarnosti,

2) Obvezno mirovinsko osiguranje zasnovano na osobnoj kapitaliziranoj štednji;

3) Dobrovoljno mirovinsko osiguranje zasnovano na osobnoj kapitaliziranoj štednji.

U tu svrhu su osnovane dvije nove institucije:

1) HAAGENA - zadužena za nadzor cjelokupnog mirovinskog sustava utemeljenog na mirovinskom osiguranju zasnovanom na osobnoj kapitaliziranoj štednji, kao i za poslovanje mirovinskih fondova i mirovinskih osiguravajućih društava ;

2) REGOS (Središnji registar osiguranika) - tehničko središte zaduženo za prikupljanje svih potrebnih podataka nužnih za djelotvorno funkcioniranje sustava.

 

          Od studenog 2001. godine zaposlenici su mogli birati između sedam obveznih mirovinskih fondova ovlaštenih za prikupljanje doprinosa za drugi stup mirovinskog osiguranja, u koji se uplaćuje 5% njihovog dohotka. Ovi obvezni mirovinski fondovi mogu ulagati do trećine prikupljenih sredstava u hrvatska poduzeća, stoga predstavljaju novi izvor dugoročnog financiranja za koji se očekuje da će potaknuti gospodarski rast. Iako su mogućnosti ulaganja još uvijek ograničene na mali broj kompanija uvrštenih na burzi, reforma će značajno pridonijeti razvoju hrvatskog financijskog tržišta.

 

          Izmjene i dopune nekoliko zakona do lipnja 2003, kao i njihova provedba, predviđeni su za poboljšanje učinkovitosti prvog stupa mirovinskog sustava.

          5.3.5.          Financijski sektor

          Financijski sektor u RH je ojačao i sad je mnogo otporniji na lagane makroekonomske šokove. Bankarski sustav dominira financijskim sektorom u koji također spadaju i osiguravajuća društva, investicijski fondovi, obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi, brokerske kuće i stambene štedionice. Veće banke su dobro kapitalizirane, a njihovi sustavi za upravljanje rizikom su poboljšani. Bankarski sektor u cjelini je u zadnje dvije godine profitabilan. U RH postoji 25 osiguravajućih društava koja nude široke palete proizvoda. Najveći osiguravatelj Croatia osiguranje trenutno je u procesu privatizacije. Tržište kapitala još je uvijek nedovoljno razvijeno s obzirom da je regulatorni okvir tek nedavno ojačan donošenjem novih zakona o vrijednosnim papirima i o preuzimanju dioničkih društava te jačanjem uloge komisije za vrijednosne papire čime se trebaju stvoriti preduvjeti za napredak u narednom razdoblju. U siječnju 2002. započelo je provođenje mirovinske reforme koja će stari sustav generacijske solidarnosti (PAYG) zamijeniti novim sustavom od tri stupa mirovina. Također je provedena značajna reforma u smislu modernizacije sustava platnog prometa u zemlji.

 

          Prema podacima s kraja prvog polugodišta 2002. godine, najveći dio hrvatskog financijskog sektora, gledano prema veličini aktive financijskih institucija, čine banke koje raspolažu s 88% ukupne imovine financijskog sustava. Udjel osiguravajućih društava u ukupnoj imovini financijskog sektora iznosi 6,4%, investicijskih fondova 3,2%, a ostalih 2,3% otpada na štedno-kreditne zadruge (0,7%), stambene štedionice (0,9%), privatizacijske investicijske fondove (0,4%) i mirovinske fondove (0,4%).

 

          Događaji koji su u protekle dvije godine značajno utjecali na razvoj financijskog tržišta u RH, su reforma sustava platnog prometa u zemlji, mirovinska reforma te usvajanje 5 novih zakona koji reguliraju funkcioniranje financijskog sustava u RH: Zakon o bankama, Zakon o platnom prometu, Zakon o tržištu vrijednosnih papira, Zakon o štedno-kreditnim zadrugama te Zakon o preuzimanju dioničkih društava.

 

          Bankarski sustav prošao je kroz niz promjena u razdoblju od posljednje krize banaka 1999. do danas. Broj banaka smanjen je sa 60 krajem 1998. na 47 u lipnju 2002. Promijenjena je vlasnička struktura banaka, tako da su danas 22 banke u stranom vlasništvu, 2 u državnom, a 23 u privatnom domaćem vlasništvu. Udjel aktive banaka u stranom vlasništvu u ukupnoj aktivi banaka iznosi 90%.

 

          Tijekom 2002. godine UniCredito je dovršio preuzimanje Zagrebačke banke, a Splitska je banka prodana Hypo Vereinsbanci. Nakon otkrivanja nepravilnosti u poslovanju Riječke banke, većinski vlasnik Bayerische Landesbank prodao je svoj udio od 59.9% za 1 USD Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga. Riječka banka potom je ponovo privatizirana, na način da je 85% dionica prodano Erste & Steiermarkische banci te je Riječka banka nastavila s poslovanjem. Time je Erste Grupa postala treća po veličini bankarska grupacija s 10-postotnim tržišnim udjelom. Kao rezultat ovih konsolidacija, pojavljuju se velike bankarske grupacije čije banke majke ubrzano povećavaju svoj tržišni udio.

 

          U istom razdoblju došlo je do poboljšanja financijskih pokazatelja banaka. Relativno visok porast aktive uzrokovan je i već prije spomenutim značajnim povećanjem deviznih depozita[7] u 2001. godini.

 

          Hrvatsko tržište kapitala, kao dio financijskog tržišta, napredovalo je od 1999. do danas. Na tržištu kapitala 2002. godinu obilježilo je stvaranje nove burze (pretvaranje Varaždinskog tržišta vrijednosnica u Varaždinsku burzu sredinom ove godine) te dominantna trgovina obveznicama na Zagrebačkoj burzi. Dok je u 1999. na hrvatskom tržištu kapitala bilo ostvareno oko milijardu kuna prometa, samo u prvih devet mjeseci 2002. promet je iznosio tek nešto manje od 4,5 milijarde kuna. Naime, dok je u 1999. promet obveznicama iznosio tek 2%, udio njihovog prometa u prvih devet mjeseci ove godine iznosi preko 70%, što je povezano s mirovinskom reformom i zakonskom obvezom ulaganja mirovinskih fondova u državne obveznice od najmanje 50%. Ohrabrene plasmanima državnih obveznica na domaćem tržištu, na tržištu su se pojavile i prve nedržavne obveznice i komercijalni zapisi. Ipak, na tržištu je još uvijek mali broj svih vrsta instrumenata za trgovanje te je tržište i dalje malo i nelikvidno. Stoga je vrlo značajno i nadalje razvijati tržište kapitala, ponajprije izdavanjem novih dugoročnih papira te privatizacijom državnih poduzeća na burzi, a potrebno je ostvariti punu transparentnost i stabilnost kako bi se privuklo što više domaćih i stranih ulagača.

 

          U javnosti se često raspravlja o mogućnosti spajanja Zagrebačke i Varaždinske burze te o njihovom daljnjem spajanju na regionalnoj osnovi s burzama susjednih zemalja. Ipak, za sada nema nikakvih konkretnih naznaka da bi se to moglo dogoditi u skoroj budućnosti.

 

          Utjecaj mirovinske reforme ogleda se uglavnom u pojačanoj trgovini dužničkim vrijednosnim papirima i u prvim izdanjima državnih obveznica na domaćem tržištu. Jedno od tih izdanja je i izdanje "mirovinskih obveznica" u 2002. godini kojima će država financirati dio troška mirovinske reforme u zemlji. Uz predvidljiv rast imovine mirovinskih fondova i njihovu slobodniju politiku ulaganja koja se predviđa u budućnosti, može se očekivati daljnje jačanje tržišta kapitala, a posebice segmenta dužničkih vrijednosnih papira.

 

          Što se tiče budućih reformi financijskog tržišta, najavljena je daljnja liberalizacija deviznog poslovanja i pripremljen je nacrt novog Zakona o deviznom poslovanju, koji je u Saborskoj proceduri i čije se izglasavanje očekuje početkom iduće godine. Također, planira se intenziviranje uloge središnje depozitarne agencije na tržištu kapitala.

 

          Nakon problema u bankarskom sektoru 1999. godine, banke su uložile dosta truda u poboljšanje svojih kreditnih politika, čija je svrha osigurati ravnopravan tretman od strane banke svim njezinim klijentima i detaljno utvrditi postupke za dodjeljivanje kredita. Može se primijetiti da su banke snizile stope naknada za pružanje usluga uz istovremeno proširivanje baze usluga na koje se naknade naplaćuju. U posljednje tri godine primjetan je trend rasta odobrenih kredita i stanovništvu i trgovačkim društvima. Najbrži rast kredita prisutan je kod kreditiranja stanovništva, gdje je iznos odobrenih kredita u stalnom porastu od kraja 1999. godine, kao i njihov udjel u ukupnim odobrenim kreditima. Rast kredita poduzećima prisutan je od prosinca 2000. do danas i nešto je sporiji od rasta kredita stanovništvu. Kamatne stope banaka i na kredite stanovništvu i na kredite trgovačkim društvima su u padu, ali su krediti trgovačkim društvima cijelo vrijeme znatno jeftiniji od kredita stanovništvu.

Ovakav rast kreditnih plasmana banaka i monetarnih agregata nije utjecao na inflaciju, čime se omogućilo daljnje unaprjeđenje kvalitete kreditnog portfelja. Osim toga, nastavak fiskalne konsolidacije, jačanje bankarskog sektora i sveukupna makroekonomska stabilnost omogućila je blažu monetarnu politiku u 2002.

 

          Država je do sada privatizirala skoro sve banke u svom vlasništvu te je njihov broj smanjen s 10 u 1999. na 2 u 2002. Do kraja ove godine bit će realizirana prodaja drugog paketa dionica Privredne banke Zagreb i nakon toga u državnom portfelju ostat će još dvije banke: Hrvatska poštanska banka i Croatia banka. Za 2003. godinu planirano je spajanje tih banaka u veliku državnu banku koja će do daljnjega ostati u vlasništvu države.

5.4. Konkurentnost hrvatskog gospodarstva

 

          Dosadašnji učinci tranzicije i strukturnog prilagođavanja hrvatskog gospodarstva tržišnim uvjetima privređivanja, privatizacija, rat i političke promjene s jedne strane te trendovi globalizacije i regionalizacije s druge strane zahtijevaju da se gospodarski razvoj Hrvatske vodi čitavim paketom reformi kojima se dugotrajno ustraje na jačanju konkurentnosti gospodarstva. Jedino ovakav pristup može osigurati i ostvarivanje strateških ciljeva daljnjeg razvoja Hrvatske, a to su: ostvarivanje dugoročno održivog rasta i visokog blagostanja svih njezinih građana, uključivanje u europske gospodarske integracije, te podizanje kvalitete ljudskog kapitala.

 

Polazeći od gore navedenog, a na inicijativu privatnog sektora te uz stranu tehničku pomoć, Vlada RH je u veljači 2002. g. imenovala 20 članova Nacionalnog vijeća za konkurentnost, predstavnika četiri različitih interesnih skupina: gospodarstva, Vlade, sindikata te znanosti i obrazovanja da se kroz

·         jačanje dijaloga između privatnog i javnog sektora,  te

·         postignutim konsenzusom o glavnim ekonomskim pitanjima i

·         promjenama u njima

trajno promovira i potiče potreba razvoja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva s ciljem osiguranja održivog rasta životnog standarda građana RH.

 

          Temeljna zadaća rada Nacionalnog vijeća za konkurentnost je da se na temelju dijagnosticiranja glavnih problema i njihovih uzroka, izvuku prioriteti za koje će se utvrditi okviri i smjerovi promjena. Cilj i svrha tih promjena je pronalaženje potencijala za poboljšanje konkurentnosti Hrvatske.

 

Polazište u izvršenju ove zadaće je objektivizacija ocjene stanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. U tu svrhu je Nacionalno vijeće za konkurentnost  u suradnji sa Sveučilištem Harvard i Svjetskim gospodarskim forumom iniciralo uključenje Hrvatske u globalno mjerenje konkurentnosti, čiji rezultati se jednom godišnje objavljuju u «Izvještaju o globalnoj konkurentnosti». Godine 2002. godine Republika Hrvatska je po prvi puta uvrštena u Globalni indeks konkurentnosti te je temeljem tog uključenja konkurentnost hrvatskog gospodarstva mjerena međunarodno prihvaćenim standardima i stavljena u komparaciju s ostalim zemljama svijeta. Hrvatska se u «Izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2002-2003» godinu koji objavljuje Svjetski gospodarski forum u Davosu nalazi na 58. mjestu od 80 zemalja po indeksu konkurentnosti rasta, a na 52. mjestu po indeksu postojeće konkurentnosti.

 

          Rezultati tog mjerenja omogućuju Hrvatskoj ne samo da se uspoređuje s drugima, već i da prepozna, tj. identificira svoje jakosti i slabosti u odnosu na svjetski i europski prosjek te zemlje u Centralnoj i Istočnoj Europi. U tu svrhu je i izrađena posebna «benchmarking» analiza za Hrvatsku koja je ukazala na prisustvo problema kako u mogućnostima srednjoročnog rasta (makroekonomsko okruženje) Hrvatske tako i na području sposobnosti postojeće konkurentnosti odnosno mikro razine. Hrvatska svojom pozicijom na rang listi po osnovi oba indeksa  značajno zaostaje za većinom zemljama u Centralnoj i Istočnoj Europi (Mađarskom, Slovenijom, Poljskom,  Češkom, Slovačkom, Estonijom), osim Bugarske i Rumunjske koje su iza Hrvatske. Ovo je poruka da privatni sektor u Hrvatskoj ne može više biti spokojan, a javni sektor mora početi djelovati tj. razvijati ozbiljnije strategije bitne za konkurentsko napredovanje zemlje u cjelini.

 

Tako identificirani problemi vezani uz konkurentsko napredovanje hrvatskog gospodarstva dobra su osnova za dublja izučavanja područja u kojima Hrvatska zaostaje, za definiranje prioriteta te preporuka za povećanje konkurentnosti koje trebaju rezultirati  promjenama. Same promjene kao i upravljanje tim promjenama u hrvatskom gospodarstvu trebaju imati i konkretan odraz na budućem pozicioniranju Hrvatske na svjetskoj rang listi konkurentnosti. 

 

          Očito je da će radni program za povećanje konkurentnosti trebati sadržavati širok program prioriteta i zadaća koordiniranih aktivnosti za poboljšanje faktora koji određuju nacionalnu konkurentnost. Taj program će morati obuhvatiti potrebu vladinog ulaganja prvenstveno u naprednije faktore, kao što su obrazovanje, tehnologija, inovacije, na pronalaženje oblika i načina privlačenja investicija, na potrebu da se poslovanja usmjere na strategije rasta proizvoda visoke vrijednosti za najzahtjevnije kupce, a ne pasivno restrukturiranje poduzeća, potrebu da se produbi osnivanje industrijskih skupina (klastera), potrebu uklanjanja administrativnih prepreka koje obeshrabruju osnivanje novih poslovnih subjekata i strana ulaganja, potrebu razvijanja domaće konkurencije i drugo.

 

          Zaključno, uzimajući ozbiljno činjenicu da Hrvatska konkurentski zaostaje, znači osmišljavanje, pokretanje i vođenje čitavog niza promjena kojima će se poticati razvitak konkurentskih sposobnosti hrvatskog gospodarstva na sve tri razine: na razini poduzeća, sektora i na nacionalnoj razini

POGLAVLJE VI.       

USKLAĐIVANJE ZAKONODAVSTVA HRVATSKE S ACQUIS COMMUNAUTAIREOM SUKLADNO SPORAZUMU O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU

          6.1     PREGLED DOSADAŠNJIH AKTIVNOSTI NA PLANU USKLAĐIVANJA ZAKONODAVSTVA

 

 

          Početkom 1999. godine Vlada Republike Hrvatske odlučila je započeti proces dobrovoljne ocjene usklađenosti važećeg zakonodavstva s acquis communaitareom Europske unije koji će pospješiti daljnje korake Republike Hrvatske u približavanju Europskoj uniji, kao i budući razvoj ugovornih odnosa. Taj proces detaljno je prikazan u Planu integracijskih aktivnosti koji je predstavljen Europskoj komisiji u listopadu 1999. godine. Ciljevi Plana integracijskih aktivnosti bili su, između ostalog, stvaranje podloge za detaljnu strategiju integriranja Republike Hrvatske u Europsku uniju, uspostava okvira za definiranje, koordinaciju i provedbu gospodarskih, pravnih i političkih aktivnosti u integracijskom procesu, kao i definiranje kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih ciljeva u području obrazovanja, usavršavanja i informiranja. Kao podloga ocjeni usklađenosti zakonodavstva RH s acquis communaitareom poslužila je Bijela knjiga za pripremu zemalja Srednje i Istočne Europe za integriranje u unutarnje tržište Europske unije. Analiza stupnja usklađenosti zakonodavstva RH s acquisem napravljena je u 23 poglavlja acquisa i identificirala je područja koja u tom trenutku nisu bila pravno uređena (državne potpore, zaštita potrošača) kao i razinu usklađenosti zakonodavstva u ostalim područjima. Ova početna ocjena poslužila je kao osnova za daljnje korake u procesu usklađivanja zakonodavstva.

 

          Dana 15. veljače 2000. godine osnovana je Zajednička konzultativna radna skupina, tehničko radno tijelo Europske unije i Republike Hrvatske koje je rješavalo pojedinačne slučajeve i probleme u različitim područjima. To tijelo osiguravalo je mehanizme za pružanje stručnih savjeta i tehničke pomoći u razvoju zakonodavstva, pridonosilo jačanju i izgradnji institucija te reformi državne uprave, poboljšavalo razumijevanje načela i ciljeva europske standardizacije unutar tijela državne uprave. Prioritetna područja djelovanja skupine bila su: pravne prilagodbe i gospodarske reforme, izgradnja vanjskotrgovinske politike te reforme u području medija, izbornog zakonodavstva, obrazovanja državne uprave i pravosuđa.

         

          Zajednička konzultativna radna skupina ukupno se sastala 4 puta prilikom čega je definirana potreba određivanja prioriteta u usklađivanju zakonodavstva, uzimajući u obzir određena područja unutarnjeg tržišta (primjerice intelektualno vlasništvo, javne nabave, tehničko zakonodavstvo, tržišno natjecanje, kopneni prijevoz, zaštita potrošača i dr.), kao i osiguranje pune provedbe tih prioriteta.

 

Prepoznajući važnost procesa usklađivanja zakonodavstva, Poslovnikom Vlade Republike Hrvatske (NN 107/2000), Vlada je usvojila novelu u svojoj proceduri kojom uz nacrte prijedloga zakona i drugih propisa mora, između ostalih, biti priloženo mišljenje Ministarstva za europske integracije u čiji djelokrug ulaze pitanja koja se uređuju predmetnim prijedlozima. Isto vrijedi i za izvješća, informacije i slične materijale ako sadrže prijedloge zaključaka kojima se određuju obveze tijelima državne uprave ili stvaraju financijske obveze. Također, izmjenama Poslovnika Hrvatskoga sabora (NN 117/01), prijedlog zakona koji se usklađuje s propisima Europske unije nosi posebnu oznaku i to “P.Z.E. br...”. Na zahtjev predlagatelja, zakon koji se usklađuje s propisima Europske unije može se donijeti po hitnom postupku čime se objedinjuje prvo i drugo čitanje zakona. Pritom ključnu ulogu u zakonodavnom procesu ima Odbor za europske integracije Hrvatskoga sabora koji, između ostalog, prati usklađivanje pravnog sustava Republike Hrvatske s pravnim sustavom Europske unije.

 

          S ciljem stvaranja pretpostavki koje će omogućiti nesmetano odvijanje svih faza procesa pregovora za sklapanje SSP-a, prilagodbe zakonodavstva Republike Hrvatske acquis communaitareu i provedbe svih mjera potrebnih za daljnje približavanje Europskoj uniji, Vlada Republike Hrvatske je 15. veljače 2001. donijela niz zaključaka. Navedenim zaključcima potvrđuje se namjera Republike Hrvatske da uloži maksimalne napore radi, u to vrijeme, što skorijeg potpisivanja SSP-a te izražava želja da se ključni napredci u postizanju potrebne razine spremnosti za članstvo u Europskoj uniji moraju ostvariti do kraja 2004. godine, u ostvarenju strateškog cilja da Republika Hrvatska do kraja 2006. godine dosegne potrebnu razinu spremnosti za ostvarenje članstva u Europskoj uniji. Pritom je ključno ostvarivanje potpunog političkog jedinstva u odnosu na temeljni cilj - pristupanje Europskoj uniji što omogućava jedino puna suglasnost Vlade Republike Hrvatske s Hrvatskim saborom oko ispunjenja tog cilja.

          Navedenim zaključcima obvezala su se sva ministarstva i državne upravne organizacije da bez odgode pristupe pripremama za promjene zakonodavstva koje će Republika Hrvatske biti dužna uskladiti s acquis communaitareom te da u izradi novih zakona u najvećoj mogućoj mjeri uzimaju u obzir odredbe acquis communaitarea i o razini usklađenosti izvijeste u obrazloženju zakona.

 

          U svrhu čvršće povezanosti resora s naglaskom na proces europskih integracije, Vlada Republike Hrvatske, zadužila je ministre da iz redova pomoćnika ministara odrede osobu koju će nominirati kao koordinatora odgovornog za ukupno funkcioniranje ministarstva u procesu prilagodbe Europskoj uniji. Zaključcima se također utvrdilo da će Vlada imenovati nacionalnog koordinatora za tehničku pomoć iz sredstava Europske unije i njenih članica, a uz to sva su ministarstva obvezna ustrojiti odsjeke koji će se baviti samo tim segmentom suradnje s Europskom unijom, što je učinjeno Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 18. listopada 2001. godine. Sukladno obvezama iz Sporazuma, Ministarstvo za europske integracije zaduženo je za nastavak poslova na izradi Nacionalnog programa pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

 

          Kako je apsolutni preduvjet za uspješnost eurointegracijskih procesa podizanje razine znanja i sposobnosti kadrova, Vlada Republike Hrvatske zatražila je od svih tijela državne uprave analizu stanja kadrovske i stručne pripremljenosti za ovaj proces, što je učinjeno tijekom ožujka 2001. godine. Na temelju ove analize, u tijeku je izrada plana i programa obrazovanja kadrova za izvršavanje osnovnih funkcija i primjenu nomotehničkih znanja u izradi zakonodavnih prijedloga prilagođenih standardima Europske unije.

 

          Kako bi se usklađivanje zakonodavstva što učinkovitije provodilo, Vlada Republike Hrvatske usvojila je 19. srpnja 2001. godine Odluku o mjerama u postupku usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis communaitareom čija obvezna primjena je započela 1. prosinca 2001. godine. Sukladno navedenoj Odluci, tijela državne uprave u pripremi zakonodavnih akata kojima se usklađuje zakonodavstvo RH s acquis communaitareom sukladno čl. 69. SSP-a, obvezna su uz zakonodavni akt priložiti ispunjenu Izjavu o usklađenosti i Usporedni prikaz podudarnosti odredaba prijedloga akta s odredbama relevantnih propisa Europske unije. Oba instrumenta se, zajedno s prijedlogom akta, dostavljaju Ministarstvu za europske integracije na provjeru i potvrđivanje. Onaj nacrt prijedloga propisa kojim se usklađuje zakonodavstvo RH s relevantnim acquisem, a koji nije popraćen s oba instrumenta, vraća se stručnom nositelju na doradu i ne upućuje se u daljnji zakonodavni postupak. Budući da se radi o noveli u Vladinoj proceduri, Ministarstvo za europske integracije tijelima državne uprave pri ispunjavanju ovih instrumenata pruža svu tehničku i stručnu podršku. Također, stručni nositelji obvezni su, već u početnoj fazi izrade akta kojim se usklađuje zakonodavstvo RH s acquisem, uključiti Ministarstvo za europske integracije što znatno olakšava konačnu ocjenu usklađenosti takvog akta s acquis communaitareom  i omogućava razmjenu znanja na razini sektora i Ministarstva za europske integracije kao tijela zaduženog za koordinaciju procesa usklađivanja zakonodavstva.

 

          Također, Vlada Republike Hrvatske je 19. rujna 2002. godine usvojila Odluku o osnivanju Radnih skupina za usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis communaitareom. Njihovi zadaci su:

 

1.       Praćenje mjera predviđenih Planom provedbe Sporazuma i predlaganje novih mjera u Plan provedbe Sporazuma, predlaganje mjera potrebnih za izradu nacrta prijedloga propisa;

2.       Sudjelovanje u usklađivanju zakonodavstva praćenjem dinamike usklađivanja zakonodavstva, ocjenjivanjem usklađenosti pojedinog pravnog propisa iz djelokruga nadležne Radne skupine prije upućivanja u vladinu proceduru te davanjem preporuka u smislu kvalitetnijih zakonskih rješenja;

3.       Sudjelovanje u godišnjem ciklusu izrade Nacionalnog programa:

ocjena dijela programa koji se odnosi na nadležnu Radnu skupinu,

ocjena dijela CARDS projekata koji se odnosi na djelokrug nadležne Radne skupine;

4.       Ocjena nacrta stajališta za potrebe sastanka Privremenog odbora po stupanju na snagu SSP-a, i Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje.

         

          Radne skupine osnovane su prema 31 poglavlju acquis communaitarea. U ovoj fazi osnovano je 14 radnih skupina kojima je obuhvaćeno svih 13 područja prvenstva u obveznom usklađivanju zakonodavstva: elektronska trgovina, tržišno natjecanje i državne potpore, intelektualno, industrijsko i komercijalno vlasništvo, javne nabavke, tehničko zakonodavstvo, financijske usluge, računovodstveno pravo, pravo trgovačkih društava, zaštita potrošača, kopneni promet, zdravlje i sigurnost na radu, jednake mogućnosti i zaštita podataka, ali i pravosuđe i unutarnji poslovi.

 

          Rad radih skupina bitan je za rješavanje brojnih prethodnih pitanja vezanih za usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis communaitareom koja se u ovom trenutku javljaju tek kada se pojedini prijedlozi propisa nalaze već u Vladinoj proceduri. Polazeći od obveza Republike Hrvatske preuzetih Sporazumom, kao i od iskustva država kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, djelovanje Radnih skupina u velikoj mjeri pridonijet će procesu usklađivanja zakonodavstva, zauzimanju zajedničkih stajališta u rješavanju bitnih pitanja i znatno ubrzati zakonodavnu proceduru na razini Vlade Republike Hrvatske.

 

          U svrhu razmjene iskustva i znanja na razini tijela državne uprave, Ministarstvo za europske integracije pokrenulo je inicijativu nacionalnog twinninga - razmjene pravnika tijela državne uprave i pravnika zaposlenih u Ministarstvu za europske integracije. Budući da je Ministarstvo za europske integracije koordinativno tijelo procesa usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s propisima Europske unije te da u redovnoj Vladinoj proceduri ocjenjuje stupanj usklađenosti prijedloga propisa s relevantnim acquisem Europske unije, ovaj pristup omogućava stručnu razmjenu znanja o pojedinim sektorima s jedne, i europskim propisima relevantnim za usklađivanje u tim sektorima s druge strane. Gotovo svi djelatnici Uprave za usklađivanje zakonodavstva sudjeluju ili su sudjelovali u radu drugih tijela državne uprave na pravnim poslovima iz njihovog djelokruga i to u Ministarstvu financija, Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvu zaštite okoliša, Ministarstvu gospodarstva, Ministarstvu pomorstva, prometa i veza, Ministarstvu zdravstva.

 

          6.1.1. Tehnička pomoć EU pri usklađivanju zakonodavstva

 

          Republici Hrvatskoj je Odlukom Vijeća Europske unije od 5. prosinca otvoren program CARDS kao instrument tehničke i financijske pomoći čiji je osnovni cilj potpora procesu stabilizacije i pridruživanja. Dio tehničke i financijske pomoći koju će Republika Hrvatska primati iz programa CARDS koristit će se za ispunjenje njenih obveza iz SSP-a, što uključuje i usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis communaitareom. Nacionalni višegodišnji indikativni program za razdoblje od 2002. do 2004. godine kao osnovni programski dokument za korištenje sredstava iz CARDS programa u navedenom trogodišnjem razdoblju predviđa podršku Europske komisije u sljedećim prioritetnim područjima: 1) Demokratska stabilizacija; 2) Gospodarski i društveni razvoj; 3) Pravosuđe i unutarnji poslovi; 4) Jačanje upravne sposobnosti; i 5) Zaštita okoliša i prirodni izvori.

 

 

          Podrška usklađivanju zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske zajednice predviđena je u segmentima industrijskih i poljoprivrednih standarda, zaštite potrošača, poticanja ulagačke klime, pravosuđa i unutarnjih poslova, decentralizacije, javnih financija i zaštite okoliša.

6.1.2.        Pravni okvir usklađivanja zakonodavstva

 

(čl. 69. SSP-a: javne nabave, intelektualno vlasništvo, tržišno natjecanje i državne potpore, zaštita potrošača i tehničko zakonodavstvo)

          Proces usklađivanja zakonodavstva, započeo danom potpisivanja Sporazuma, odvija se postupno u prijelaznom razdoblju od 6 godina. Postupnost ovog procesa ogleda se kako u vremenskim okvirima, tako i u pristupu. Usklađivanje zakonodavstva u prvoj fazi obuhvaća osnovne elemente unutarnjeg tržišta, nadalje trgovinu i s njom povezana područja te na posljetku, ostale elemente acquisa iz Sporazuma.

          Početna faza usklađivanja zakonodavstva, kako je spomenuto, obuhvaća 5 područja prvenstva i to javne nabave, tržišno natjecanje i državne potpore, tehničko zakonodavstvo, zaštitu potrošača i intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo.

          Vlada Republike Hrvatske nastoji pojačanim zakonodavnim aktivnostima ispuniti preuzete obveze iz Sporazuma i prije zadanih rokova. Okvirni zakon koji uređuje područje javnih nabava donesen je u prosincu 2001., a stupio je na snagu 1. siječnja 2002. godine. Za njim do kraja tekuće godine slijede zakon o državnim potporama, zakon o zaštiti potrošača, a tijekom 2003. godine očekuje se donošenje paketa zakona koji će uređivati područje tehničkog zakonodavstva i intelektualnog, industrijskog i trgovačkog vlasništva.

          6.1.3.          Prevođenje propisa Europske unije i propisa Republike Hrvatske

          Prevođenje propisa Europske unije te relevantnih hrvatskih propisa jedan je od ključnih elemenata uspješne integracije neke zemlje u Europsku uniju, a predstavlja i preduvjet za članstvo.

Prevođenje pravne stečevine (franc.: acquis communautaire) i ostalih dokumenata Europske unije neophodno je za pravodobnu prilagodbu domaćeg zakonodavstva u predmetnim područjima te za jasno razumijevanje obaveza koje europska integracija podrazumijeva.

S druge strane, osnovno demokratsko načelo dostupnosti i javnosti zakona te osiguravanja jedinstvene primjene prava za sve moguće je zadovoljiti samo ako su svi propisi dostupni na materinskom jeziku.

Trenutno stanje

 

          MEI je do sada izvršilo niz pripremnih aktivnosti za prevođenje pravne stečevine na hrvatski jezik te za prevođenje hrvatskog zakonodavstva na engleski jezik. U tom je cilju razrađena organizacijska struktura Zavoda za prevođenje i osmišljena metodologija procesa prevođenja te stručne i jezične redakture. Proveden je iskaz interesa za prevođenje i lektoriranje za vanjske suradnike (pojedince i prevoditeljske tvrtke), na temelju kojeg su, nakon testiranja, odabrani kvalificirani kandidati koji kao vanjski suradnici rade na poslovima prevođenja i lektoriranja. Planira se postupak iskaza interesa sukcesivno ponavljati kako bi se osiguralo sudjelovanje kvalitetnih prevoditelja.

          Ministarstvo za europske integracije pokrenulo je stvaranje, usklađivanje i normiranje odgovarajućega hrvatskoga leksika, osobito pravne terminologije s namjerom da se ona što prije počne jednoznačno i sustavno koristiti u procesu prevođenja europskog zakonodavstva.

Prvi je korak u tom nastojanju bila izrada englesko-hrvatskoga glosara na osnovi hrvatskoga prijevoda SSP-a. Cilj izrade glosara bilo je dobivanje leksičke i terminološke podloge koja će omogućiti ujednačeniji pristup prevođenju temeljnih pravnih akata Europske unije na hrvatski jezik i na kojoj će se dalje razvijati terminološke baze podataka potrebne da bi se tako zahtjevan zadatak što kvalitetnije obavio.

Glosar se nalazi na Web stranici MEI, a uskoro izlazi iz tiska.

Također je, u suradnji s HIDRA-om, u tijeku izrada Četverojezičnog rječnika EU čije se dovršenje očekuje do kraja godine, a koji je nastao na osnovi Ugovora iz Rima i Maastrichta.

          Da bi se stvaranje, usklađivanje i normiranje odgovarajućega hrvatskoga leksika za pojedina područja napravilo što kvalitetnije, Zavod za prevođenje osnovao je i koordinira rad nekoliko radnih skupina sastavljenih od stručnjaka za pojedina područja. Članovi radnih skupina zaduženi su za pravnu i stručnu redakturu prijevoda, terminološke konzultacije i arbitražu te izradu glosara po stručnim područjima.

          U tijeku je izrada priručnika za prevoditelje koji obuhvaća prijevod uobičajenih obrazaca propisa EZ-a, upute prevoditeljima u obliku upućivanja na tipične pogreške koje nastaju zbog interferencije engleskog i hrvatskog jezika, pojmovnik osnovnih pravnih pojmova i učestalih formulacija, opis rada pravnog i jezičnog redaktora i tehničke upute vezane uz obradu teksta. Priručnik će izići iz tiska do kraja godine. Cjelokupni proces prevođenja propisa Europske unije i Republike Hrvatske može se opisati kroz tri etape koje bi zadovoljile kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve.

Kratkoročni cilj

          Prevođenje pravne stečevine EZ-a i relevantnih propisa RH prema prioritetima zadanima Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju.

          Stalno stručno osposobljavanje prevoditelja i redaktora u obliku radionica i kratkih seminara, uključujući osnovno poznavanje Europske unije, načela prevođenja i redakture pravnih tekstova, osnove prava Europske unije, izrada i upravljanje terminološkim bazama.

Srednjoročni cilj

          Nastavak prevođenja pravne stečevine i relevantnih propisa Republike Hrvatske, s posebnim naglaskom na utvrđivanju i ujednačavanju stručne i pravne terminologije.

 

Dugoročni cilj

          Prijevod cjelokupne pravne stečevine te prijevod važećeg zakonodavstva Republike Hrvatske.

          Svi prevedeni tekstovi trebaju proći sve stupnjeve redakture (pravne, stručne i jezične) te moraju biti terminološki usuglašeni, a konačni prijevodi verificirani.

6.2.    SLOBODA KRETANJA ROBA

          6.2.1. Pravna osnova

 

          Sloboda kretanja roba jedna je od četiri osnovne slobode na kojoj se temelji Ugovor o osnivanju Europske zajednice u kojem je uređena je člancima 23. do 38. Ovo područje uređeno je SSP-om, uz izuzetak carinske unije i zajedničke poljoprivredne politike.

 

          6.2.2.          Opis poglavlja

 

U Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, Glava IV. uređuje slobodu kretanja roba, podijeljena je na dva dijela:

 

1. dio, koji se odnosi na carine i s njima povezana pitanja:

 

Članak 15. SSP uređuje osnovne carine i vremenski okvir postepenog ukidanja carina između RH i EU. Provedbu tog članka uređuje Zakon o carinskoj tarifi (NN 61/2000 i 117/2000) te Uredba o Carinskoj tarifi koja se radi za svaku godinu koja uređuje postupno sniženje carina. Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 28. studenoga 2002. usvojila je Uredbu o Carinskoj tarifi za 2003. godinu.

Članci 16. – 23. SSP odnose se na carine za industrijske proizvode, s posebnim osvrtom na tekstilne proizvode (Protokol 1.) i proizvode od željeza i čelika (Protokol 2.). Provedbu ovih članaka uređuje Zakon o carinskoj tarifi (NN 61/2000 i 117/2000) te Uredba o carinskoj tarifi koja se radi za svaku godinu, a uređuje postupno sniženje carina.

Članci 24.-31. SSP koji se odnose na trgovinu poljoprivrednim i ribljim proizvodima. Tim su člancima prvenstveno pokrivene carine i njime povezana pitanja. Provedbu ovih članaka uređuje Zakon o carinskoj tarifi (NN 61/2000 i 117/2000) te Uredba o carinskoj tarifi koja se radi za svaku godinu, a uređuje postupno sniženje carina.

 

2. dio, koji se odnosi na zajedničke odredbe koje također možemo podijeliti na dva dijela:

Članci 32. - 36. koji se prvenstveno donose na pitanja povezana s carinama kao što su zabrana povećanja carina, zabrana fiskalne diskriminacije, kao i mogućnosti udruživanja u carinske unije, područja slobodne trgovine i sl. s trećim zemljama, ali uz prethodne konzultacije unutar Vijeća za stabilizaciju I pridruživanje.

Članci 37. – 44. određuju većinom mjere trgovinske politike kao i upućivanje na Protokol 4. koji se odnosi na pravila podrijetla. Provedba odredbi iz ovih članaka uređena je zakonima i nizom uredbi.

Damping (čl. 37.) – Zakon o trgovini (NN 11/96, 75/99, 76/99, 62/2001, 109/2001), u proceduri je donošenje Uredbe o postupku i načinu utvrđivanja antidampinške i kompenzacijske pristojbe – koja se očekuje se donošenje do kraja godine.

Opća zaštitna klauzula (čl. 38.) – Zakon o trgovini NN 11/96, 75/99, 76/99, 62/2001, 109/2001 i Uredba o mjerama zaštite domaće proizvodnje od prekomjernog uvoza NN 73/2002. Klauzula o nestašici (čl. 39.) – uređeno kroz Zakon o trgovini (NN11/96, 75/99, 76/99, 62/2001, 109/2001 - čl. 55.).

Državni monopoli – Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja NN 48/95, 89/98,

Članci 42. i 43. – kroz Zakon o trgovini. (NN 11/96, 75/99, 76/99, 62/2001, 109/2001).

          6.2.3.          Tehničko zakonodavstvo

 

          6.2.3.1.       Pravni okvir

 

          U području tehničkog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj na snazi je niz zakona koji su u djelokrugu rada Državnog zakona za normizaciju i mjeriteljstvo:

Zakon o mjernim jedinicama (NN 58/93);

Zakon o nadzoru predmeta od plemenitih kovina (NN 76/93) i podzakonski akti;

Zakon o računanju vremena (NN 27/93);

Zakon o mjeriteljskoj djelatnosti (NN 11/94) i podzakonski akti;

Zakon o normizaciji (NN 55/96), preuzeti propisi i novi podzakonski akti;

i niz zakona i podzakonskih akata koji su u djelokrugu rada drugih ministarstava, odnosno tijela državne uprave, a koji se također mogu smatrati dijelom tehničkoga zakonodavstva jer sadrže tehničke zahtjeve za proizvode ili na njih upućuju.

 

Republika Hrvatska stranka je međunarodnih ugovora u području tehničkog zakonodavstva:

Konvencija o osnivanju Međunarodne organizacije za zakonsko mjeriteljstvo (OIML) (NN – MU 14/99);

Sporazum o prihvaćanju jednakih uvjeta za homologaciju i uzajamno priznavanje homologacije opreme i dijelova motornih vozila, s priključenim pravilnicima (NN – MU 8/94);

Sporazum o tehničkim zaprekama u trgovini Svjetske trgovinske organizacije.

 

          Zakon o normizaciji (NN 55/96) predstavlja pravnu osnovu uređenja sustava normizacije i srodnih djelatnosti u Republici Hrvatskoj. Norma je definirana kao isprava (članak 2.) čija primjena nije obvezatna (članak 9.). Propisom donesenim na temelju Zakona o normizaciji ili drugog Zakona mogu se hrvatske norme utvrditi obvezatnim (članak 9.). Ako podzakonski akti koje donose druga tijela državne uprave upućuju na hrvatske norme, oni se donose uz prethodno mišljenje ravnatelja Zavoda (članak 9.).

 

          Radi utvrđivanja sukladnosti s temeljnim zahtjevima za proizvode, procese i usluge Zakonom je utvrđen sustav ocjenjivanja sukladnosti (članak 5.) u okviru kojeg se donose propisi kojima se utvrđuju one značajke koje bitno utječu na život, sigurnost, zdravlje ljudi, na okoliš i na zaštitu potrošača (članak 13.).

 

          Sustav ocjenjivanja sukladnosti obuhvaća potvrđivanje (certifikaciju) proizvoda, procesa i usluga (članak 15.), potvrđivanje sustava kakvoće (članak 21.), ocjenjivanje osposobljenosti osoba (članak 22.), ispitivanje (članak 23.), ovlašćivanje laboratorija i pravnih osoba za potvrđivanje (članci 24., 25.), dobavljačevu izjavu o sukladnosti (članak 32.), priznavanje isprava o sukladnosti izdanih u inozemstvu (članak 33.) i tehnički nadzor (članak 34. - 37.).

 

          Inspekcijski nadzor nad primjenom odredaba Zakona o normizaciji i propisa donesenih na temelju toga Zakona obavlja nadležno tijelo inspekcije (članak 47.)

 

          Na temelju prijelaznih i završnih odredbi Zakona o normizaciji na snazi su ostali propisi o obvezatnom ispitivanju i potvrđivanju proizvoda koji izričito upućuju na norme koje su većinom zastarjele, kao i ostale vrste propisa za proizvode (npr. tehnički normativi, pravilnici o kakvoći itd. i određeni broj preuzetih norma s obveznom primjenom kojima je obvezatnost primjene prestala 31. prosinca 1996. godine). Određeni broj propisa u međuvremenu je prestao vrijediti, odnosno izmijenjen je i dopunjen. Donesen je i veći broj novih propisa.

 

          Člankom 53. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o normizaciji izmijenjen je naziv preuzetih norma s oznakom JUS (u trenutku preuzimanja 11437 norma) u naziv Hrvatska norma s oznakom HRN uz zadržavanje slovnih i brojčanih oznaka preuzetih norma. Sve preuzete norme starije su od deset godina, a više od 50% preuzetih norma doneseno je prije više od 20 godina (prije 1980. godine). One nisu bile odraz "stanja tehnike" u Republici Hrvatskoj niti u trenutku preuzimanja cijele zbirke norma (1991. godine) niti u trenutku njihova preimenovanja u hrvatske norme (Zakon o normizaciji NN 55/96). Preuzete su norme samo dijelom bile usklađene s međunarodnim normama u trenutku donošenja. Danas je situacija nepovoljnija jer je niz međunarodnih norma u međuvremenu revidiran (norma povučena ili izdano novo izdanje ili izdana nova norma).

 

          Homologacija vozila i dijelova vozila u Republici Hrvatskoj uspostavljena je na temelju Zakona o normizaciji (članak 14.) i propisa koji su sastavni dio međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku. Hrvatski sustav homologacije usklađen je s međunarodnim sustavom UN-ECE koji se temelji na Ženevskom sporazumu iz 1958. godine, ali uključuje i jednostrano priznavanje izdanih homologacija u europskom sustavu. DZNM donosi propise o homologaciji (naredbe, pravilnike i naputke) kojima se uređuje primjena propisa koji su sastavni dio Ženevskog sporazuma (pravilnici ECA-a) za koje je Republika Hrvatska preuzela obvezu primjene.

 

          Prema Pravilniku o uvjetima i načinu priznavanja izvještaja o ispitivanju izdanih u inozemstvu i izdavanju potvrda o sukladnosti (NN 69/97), koji je donesen na temelju Zakona o normizaciji, priznaju se vanjski ispitni izvještaji na načelima koja se primjenjuju u Europi i svijetu.

 

          Na temelju Zakona o normizaciji Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo uspostavlja sustav ovlašćivanja/akreditacije. DZNM obavlja poslove nacionalne službe za ovlašćivanje i ima položaj stalnog člana Međunarodne suradnje na ovlašćivanju laboratorija (ILAC) i pridruženog člana u Europskoj suradnji za ovlašćivanje (EA). Pri DZNM-u je osnovano Nacionalno vijeće za ovlašćivanje, a članove Vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske.

 

          “Pravilnik o općim uvjetima koje moraju zadovoljiti ovlašteni laboratoriji i ovlaštene pravne osobe za provedbu potvrđivanja i načinu provedbe postupka ovlašćivanja” objavljen je u Narodnim novinama br. 83/98. (izmjene i dopune NN 12/2000, 1/2002).

Za mjeriteljske laboratorije pravilnik sličnog sadržaja donesen je na temelju Zakona o mjeriteljskoj djelatnosti (NN 17/99). U prijelaznim i završnim odredbama tih pravilnika predviđeno je da laboratoriji koji obavljaju ispitivanja u svrhu obveznog potvrđivanja proizvoda prema propisima na snazi udovolje zahtjevima za ovlašćivanje (akreditaciju) do konca 2001. godine, a laboratoriji koji obavljaju ispitivanje mjerila i umjeravanja etalona prema propisima na snazi do kraja 2002. godine.

 

          Uspostavljena je nacionalna shema za ovlašćivanje/akreditaciju ispitnih laboratorija prema europskim kriterijima koji su obuhvaćeni normama niza HRN EN 45 000 odnosno HRN EN ISO/IEC 17025. Uspostavljene su i nacionalne sheme ovlašćivanja/akreditacije potvrdbenih/certifikacijskih organizacija za sustave kakvoće i potvrdbenih/certifikacijskih organizacija za osoblje. Akreditirano je 15 ispitnih laboratorija, 1 umjerni (kalibracijski) laboratorij, 2 certifikacijske organizacije za sustave kakvoće i 1 certifikacijska organizacija za osoblje.

 

          DZNM u postupku davanja mišljenja na prijedloge zakona i podzakonskih akata iz nadležnosti drugih tijela državne uprave predlaže da stručnu i tehničku osposobljenost pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju ispitivanja, mjerenja, nadzor, potvrđivanje proizvoda, procesa ili usluga, sustava upravljanja ili ocjenjuju i potvrđuju osposobljenost osoba za provedbu određenih stručnih radnji, prema zakonima i propisima provodi Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo.

 

 

          Prema članku 44. Zakona o normizaciji, DZNM zastupa Republiku Hrvatsku u međunarodnim organizacijama iz svoga područja. DZNM je punopravni član međunarodnih organizacija za normizaciju ISO i IEC od 1993. godine, član europskog Instituta za telekomunikacijske norme (ETSI) od 1994. godine i pridruženi član europskih organizacija za normizaciju CEN i CENELEC od 1995. godine.

 

          Zakonom o normizaciji utvrđeno je da hrvatske norme priprema, izdaje i objavljuje Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo (članak 9.). Člankom 10. utvrđuje da se za pripremu prijedloga hrvatskih norma osnivaju tehnički odbori – stručna radna tijela ravnatelja Zavoda. Pravilnikom o načinu osnivanja i rada tehničkih odbora (NN 86/98) utvrđen je način njihovog osnivanja i rada. Pravilnikom o izradbi, izdavanju i objavi hrvatskih norma (NN 74/97) propisan je postupak izradbe, izdavanja i objave hrvatskih norma te utvrđena pravila za njihovo označivanje.

 

          Dosad je osnovano 147 tehničkih odbora u različitim područjima normizacije (osnovne norme, graditeljstvo, kemikalije, kemijsko inženjerstvo, poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, strojarstvo, metalni materijali, nemetalni materijali, zdravlje, okoliš i medicinska oprema, informatika, prijevoz, rukovanje materijalima i pakiranje, proizvodi za kućanstvo i slobodno vrijeme, elektrotehnika i telekomunikacije) i doneseno 5807 novih hrvatskih norma. Uz donošenje novih norma povučeno je oko 1300 preuzetih norma.

 

          Zakon o mjernim jedinicama (NN 158/93) je pravni okvir kojim se u Republici Hrvatskoj kao obvezne mjerne jedinice proglašava Međunarodni sustav jedinica – jedinice SI, kojeg je prihvatila i preporučila Opća konferencija za mjere i utege kao najviše tijelo Ugovora o metru. Mjerne jedinice koje se primjenjuju u Republici Hrvatskoj potpunu su kompatibilne s direktivom Europske unije, međutim trenutno nisu u potpunosti kompatibilne sa zadnjom dopunom Opće konferencije za mjere i utege gdje su dopunske jedinice prebačene u izvedene jedinice SI s posebnim nazivom i znakom. Ova je izmjena akademskog značaja i nema drugog značaja.

 

          Zakon o mjeriteljskoj djelatnosti (NN 11/94) je pravni okvir kojim se u Republici Hrvatskoj uređuje mjeriteljska djelatnost, osigurava mjeriteljsko jedinstvo u zemlji i njegova kompatibilnost sa svijetom. Zakonom je propisana organizacija mjeriteljskog sustava, sustav mjernih jedinica, sustav državnih etalona, propisuju uvjeti za ovlašćivanje mjeriteljskih laboratorija za rad u području zakonskog mjeriteljstva, mjeriteljski zahtjevi za mjerila, načini provjere udovoljavanja mjerila propisanim mjeriteljskim zahtjevima, nadzor pakovina, priznavanje inozemnih dokumenata, financiranje mjeriteljske djelatnosti i nadzor u području mjeriteljstva.

 

          Mjeriteljski zahtjevi za pojedine vrste mjerila donose se podzakonskim aktima i u većini slučaja u skladu su s europskim direktivama staroga pristupa i s OIML preporukama. Nesukladnost zakona u odnosu na europske direktive je što zakoni ne omogućavaju implementaciju direktiva novog pristupa i što nije napravljena jasna podjela između zakonskog i tehničkog mjeriteljstva.

 

          Člankom 73. SSP-a koji se odnosi na tehničke propise, normizaciju, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjenu sukladnosti, Republika Hrvatska se obvezala da će:

poduzeti mjere potrebne za postupno usklađivanje s tehničkim propisima Zajednice i europskom normizacijom, mjeriteljstvom i ovlašćivanjem te postupcima za ocjenu sukladnosti;

te da će u tu svrhu u prvoj fazi započeti:

poticati uporabu tehničkih propisa Europske zajednice i europskih norma te postupaka ispitivanja i ocjene sukladnosti;

zaključivati po potrebi Europske protokole za ocjenu sukladnosti;

unaprjeđivati razvoj infrastrukture za kakvoću: normizaciju, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjenu sukladnosti;

promicati sudjelovanje Hrvatske u radu specijaliziranih europskih organizacija (CEN, CENELEC, ETSI, EA, WELMEC, EUROMET itd.).

 

          U cilju usklađivanja s europskim zahtjevima u području tehničkog zakonodavstva potrebno je, u prvoj fazi usklađivanja, donijeti novi okvirni zakon kojim bi se implementirala Direktiva 98/34/EZ koja utvrđuje postupak obavješćivanja u području tehničkih norma i propisa (i njezina izmjena 98/48/EZ) i načela europskog novoga pristupa tehničkom usklađivanju i normama i općega pristupa ocjeni sukladnosti. Njegovim bi donošenjem bio ispunjen jedan od preduvjeta za implementaciju europskih direktiva novoga pristupa za različite skupine proizvoda ili vrste rizika u hrvatsko zakonodavstvo.

 

          Usklađivanje u području primjene sektorskoga pristupa (stari pristup – tehničke su specifikacije uključene u tehnički propis) u djelokrugu je rada niza tijela državne uprave. Radi se o uređivanju područja kemijskih proizvoda (opasni pripravci, deterdženti, umjetna gnojiva), namirnica (obilježavanje, aditivi, tvari i proizvodi u dodiru s hranom, nadzor, higijena, kontaminanti), lijekova, veterinarskih lijekova i tekstila i drugih proizvoda za koje je doneseno više stotina pojedinačnih europskih direktiva.

 

          Izrada nacrta prijedloga općeg zakona je mjera čija je provedba planirana do lipnja 2003. godine, a izrada prijedloga propisa iz područja tehničkog zakonodavstva planirana je do lipnja 2005. godine.

 

          Osim usklađivanja hrvatskih tehničkih propisa s europskim direktivama, prihvaćanja europskih norma kao hrvatskih norma i prihvaćanja novoga načina ocjenjivanja sukladnosti proizvoda s propisima i normama, treba osigurati i pretpostavke za njihovu provedbu u prikladno opremljenim i osposobljenim institucijama.

 

          U području zakonskog mjeriteljstva Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo treba prirediti odgovarajući zakon o mjernim jedinicama kojime bi se preuzela europska Direktiva 80/181/EEZ koja se odnosi na mjerne jedinice. Treba napomenuti da se postojeći Zakon o mjernim jedinicama temelji na dokumentu OIML D 2 čija je osnova Međunarodni sustav jedinica (SI) pa usklađivanje zakonodavstva na tome području neće predstavljati veće poteškoće.

 

          Zavod mora pripremiti i odgovarajući zakon o mjerilima kojim bi se prenijela u hrvatsko zakonodavstvo Direktiva 71/316/EEZ, i Direktiva novog pristupa 90/384/EEZ te Direktiva za mjerila (Measurement Instruments Directive, MID) ako bude prihvaćena u Europskoj uniji. U okviru postojeće Direktive 71/316/EEZ za mjerila prihvaćene su 23 pojedinačne direktive koje će također biti potrebno prenijeti u hrvatski sustav zakonskog mjeriteljstva.

 

      6.2.3.2. Institucionalni okvir

 

          Za područje tehničkoga zakonodavstva nadležna su ministarstva i tijela državne uprave, svako prema svom području odgovornosti.

 

          Radi ispunjavanja obveza preuzetih SSP-om potrebno je provesti značajne institucionalne promjene. Donošenjem općeg (horizontalnog) zakona (npr. Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode kao opći zakon ili više zakona kojima bi se uredila pojedina uže područja) osnovna će se načela europskog tehničkog zakonodavstva (postupak obavješćivanja, novi pristup, opći pristup, odgovornost za proizvod, opća sigurnost proizvoda) ugraditi u hrvatsko zakonodavstvo. To će zahtijevati redefiniranje područja rada više tijela državne uprave i njihovu reorganizaciju.

 

Za provedbu novog horizontalnog zakona potrebno je osposobiti postojeća ili osnovati nova neovisna i kompetentna tijela i osigurati njihovo funkcioniranje (radni prostor, financiranje, oprema itd.). Pritom će biti potrebno značajno povećanje broja djelatnika u odnosu na postojeće stanje. Bit će potrebna i njihova osnovna i specijalistička izobrazba.

 

          Za izradbu i provedbu novog zakonodavstva usklađenog s europskim zakonodavstvom potrebna je osnovna i specijalistička izobrazba djelatnika svih tijela državne uprave koja su prema svojoj nadležnosti mjerodavna za dijelove tehničkog zakonodavstva. Dodatno, nužno je potrebno omogućiti zapošljavanje djelatnika školovanih na studijima u europskim zemljama u tim tijelima državne uprave.

 

          6.2.3.3. Prioriteti

 

Prioriteti u području tehničkog usklađivanja do kraja 2002. i 2003. godine su ovi:

dovršetak izrade Nacionalne strategije tehničkog usklađivanja;

izrada nacrta prijedloga Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode kao općeg (horizontalnog) zakona i/ili donošenje nacrta prijedloga više pojedinačnih zakona (Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode; Zakon o odgovornosti proizvođača i sigurnosti proizvoda, Zakon kojim bi se detaljnije uredilo područje normizacije i ovlašćivanja);

nacrt prijedloga Zakona o mjernim jedinicama;

nacrt prijedloga Zakona o mjeriteljskoj djelatnosti;

povlačenje zbirke preuzetih norma;

podizanje razine znanja o europskom sustavu tehničkih propisa, norma, ocjene sukladnosti i akreditacije;

poticanje sudjelovanja u radu europskih institucija.

 

          6.2.3.4. CARDS

 

          Ovo područje obuhvaćeno je projektima CARDS 2001/04 i CARDS 2002/03.

 

 

          6.2.3.5. Financijske potrebe

 

          Za potrebe prilagodbe tehničkog zakonodavstva i njegove provedbe bit će potrebna dodatna sredstva u odnosu na sadašnje stanje. U ovom trenutku nije moguće procijeniti kolika su to ukupna sredstva. Za potrebe izrade nacrta prijedloga zakona predviđenih za 2003. godinu potrebno je osigurati 375.000. kuna u Državnom proračunu Republike Hrvatske.

          6.2.4.          Nadzor tržišta

 

          Zakon o Državnom inspektoratu objavljen je u “Narodnim novinama” broj 76. od 19. srpnja 1999. godine, a stupio je na snagu 27. srpnja 1999. godine. Ovim se Zakonom uređuju inspekcijski poslovi, ustrojstvo i način rada Državnog inspektorata.

Institucionalni okvir

          Državni inspektorat obavlja inspekcijske poslove koji se odnose na nadzor obavljanja poslova i provedbu propisa o: prometu robom, radu i zaštiti na radu, elektroenergetici, rudarstvu, posudama pod tlakom, stočarstvu i vinarstvu, slatkovodnom i morskom ribarstvu, šumarstvu i lovstvu, šumskom sjemenu i šumarskom sadnom materijalu, obračunu, naplati i uplati boravišne pristojbe i o ugostiteljskoj i turističkoj djelatnosti. Državni inspektorat obavlja inspekcijski nadzor i u drugim upravnim područjima kad je to određeno posebnim zakonom (npr. komunalno gospodarstvo, cestovni prijevoz i dr.).

 

          Sukladno odredbama Zakona o Državnom inspektoratu, poslove inspekcijskog nadzora koji se odnosi na primjenu zakona i drugih propisa iz djelokruga Državnog inspektorata obavljaju inspektori sukladno propisanim uvjetima, a ovisno upravnom području koje pokrivaju nadzorom (npr. gospodarski inspektor, inspektor rada, elektroenergetski inspektor, rudarski inspektor i inspektor posuda pod tlakom). Radom Državnog inspektorata upravlja glavni inspektor kojeg imenuje Vlada RH, a za svoj rad odgovara izravno Vladi. Prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Državnog inspektorata u sjedištu Inspektorata je osnovano 7 službi, dok su zakonom osnovane područne jedinice Državnog inspektorata. U sustavu područnih jedinica sada djeluju ukupno 42 ispostave.

 

          Na temelju analize dosadašnjeg rada s postojećim ustrojstvom Državnog inspektorata, može se zaključiti da, uz eventualno smanjenje broja ispostava, postojeća organizacija Državnog inspektorata u potpunosti zadovoljava i omogućava učinkovito i racionalno obavljanje inspekcijskih poslova iz njegovog djelokruga rada i da u tom smislu nisu potrebne nikakve reforme ili izgradnja novih institucija.

 

          Državni inspektorat sudjeluje u projektu CARDS 2002/04.

          6.2.5.          Razmjena podataka

 

          6.2.5.1.Pravni okvir

 

          a) Zakon o elektroničkom potpisu donijet je 30. siječnja 2002. godine (NN 10/02), a primjenjuje se od 01. travnja 2002. godine. Temeljem propisanih odredbi Zakona Ministarstvo gospodarstva donijelo je sljedeće podzakonske propise:

Pravilnik o evidenciji davatelja usluga certificiranja elektroničkih potpisa (NN 54/02);

Pravilnik o registru davatelja usluga certificiranja elektroničkih potpisa koji izdaju kvalificirane certifikate (NN 54/02),

Pravilnik o mjerama i postupcima uporabe i zaštite elektroničkog potpisa i naprednog elektroničkog potpisa, sredstava za izradu elektroničkog potpisa, naprednog elektroničkog potpisa i sustava certificiranja i obveznog osiguranja davatelja usluga izdavanja kvalificiranih certifikata (NN 54/02),

koji su objavljeni 15. svibnja 2002. godine i u primjeni su od osmog dana od dana objave u “Narodnim novinama”. Nadalje, Ministarstvo znanosti i tehnologije donijelo je dana 25. srpnja 2002. godine Pravilnik o tehničkim pravilima i uvjetima povezivanja sustava certificiranja elektroničkih potpisa (NN 89/02), a u primjeni je također od osmog dana od dana objave u “Narodnim novinama”.

Zakonom i navedenim podzakonskim aktima uređena su prava fizičkih i pravnih osoba na uporabu elektroničkih potpisa u upravnim, sudskim i drugim postupcima, poslovnim i drugim radnjama te prava, obveze i odgovornosti fizičkih i pravnih osoba u svezi s davanjem usluga certificiranja elektroničkih potpisa. Njihovim donošenjem  također se želi postići povjerenje najšire javnosti u djelovanje i uporabu elektroničkog potpisa i potaknuti najšira moguća primjena elektroničkog potpisa i razmjena elektroničkih dokumenata kroz otvorene telekomunikacijske sustave.

 

b) Zakon o elektroničkoj trgovini: Ministarstvo gospodarstva radi na izradi Nacrta prijedloga Zakona o elektroničkoj trgovini. Međutim, s obzirom na to da se radi o zakonu kojim se moraju prihvatiti europski standardi i suvremena pravna rješenja za elektroničko trgovanje te se njime treba omogućiti dobra podloga za intenziviranje elektroničkog trgovanja s europskim i svjetskim gospodarskim subjektima, ministarstvo radi na upoznavanju s dosadašnjim iskustvima europskih zemalja, kao i na prikupljanju zakona s tog područja koji su do sada donijeti, a u svrhu što kvalitetnije pripreme predmetnog Nacrta prijedloga zakona. Zbog navedenog, planom je predviđena izrada Zakona o elektroničkoj trgovini do mjeseca lipnja 2003. godine.

 

Tehnička pomoć za izradu zakona o elektroničkoj trgovini zatraženo od SIGMA-e i SIDA-e.

 

c) Zakon o zaštiti osobnih podataka: Glavni prioritet jest uspostava osnovnog pravnog okvira iz ovog područja, a to je usvajanje i stupanje na snagu Zakona o zaštiti osobnih podataka koje se očekuje početkom 2003. godine. Glavni ciljevi sadašnjeg Konačnog prijedloga Zakona su ustanovljavanje prava, načela, postupaka i uvjeta kojima će se spriječiti nezakonito zadiranje u cjelovitost privatnosti u poslovima prikupljanja, korištenja, čuvanja i daljnje obrade osobnih podataka.

Zakonom će se detaljno propisati svrhe u koje je dopušteno prikupljanje osobnih podataka, zatim područje korištenja i davanja na korištenje osobnih podataka te obrada posebnih kategorija osjetljivih podataka.

Zakonom će se propisati i pravo osoba na obaviještenost o postojanju registara zbirki osobnih podataka, pravo uvida u vlastite osobne podatke sadržane u zbirkama osobnih podataka, pravna zaštita u slučaju povrede osobnosti odnosno neovlaštene uporabe osobnih podataka te pitanje nadzora nad djelovanjem sustava koji obrađuju osobne podatke.

Konačni prijedlog je djelomično usklađen s odredbama Direktive br. 95/46/EC.

Nadalje, za uspješnu provedbu Zakona potrebno je donijeti i neke provedbene akte tijekom 2003. godine u obliku Vladinih uredaba koje će se odnositi prvenstveno na uređenje načina pohranjivanja i uvođenja posebnih mjera tehničke zaštite osobnih podataka te način vođenja evidencije o zbirkama osobnih podataka i uspostava obrasca evidencije.

 

          6.2.5.2.       Institucionalni okvir

 

          Ministarstvo gospodarstva – Uprava za trgovinsku politiku i međunarodne gospodarske odnose nadležna je institucija za izradu zakona o elektroničkoj trgovini te niza podzakonskih akata u svezi zakona o elektroničkom potpisu. Vladin ured za internetizaciju dužan je donijeti Uredbu o primjeni elektroničkog potpisa u tijelima državne uprave. Ministarstvo znanosti i tehnologije sukladno zakonu o elektroničkom potpisu zaduženo je za donošenje Pravilnika o tehničkim pravilima i uvjetima povezivanja sustava certificiranja elektroničkog potpisa.

          6.2.6.          Željezo i čelik

 

          6.2.6.1.       Pravni okvir

 

SSP u Protokolu 2. uređuje trgovinu proizvodima od željeza i čelika tj. proizvodima navedenima u poglavlja 72. carinske tarife.

Članci 1. - 4. i čl. 6. Protokola 2. Tim su člancima prvenstveno pokrivene carine i s njom povezana pitanja. Provedbu ovih članaka uređuje Zakon o carinskoj tarifi (NN 61/2000 i 117/2000) te Uredba o carinskoj tarifi koja se radi za svaku godinu, a uređuje postupno sniženje carina. Vlada Republike Hrvatske usvojila je Uredbu o carinskoj tarifi za 2003. godinu na sjednici održanoj 28. studenoga 2002.

Članak 5. Protokola 2. odnosi se na pravila koja su određena člankom 70. SSP (Tržišno natjecanje I ostale gospodarske odredbe) koji će se primjenjivati i na proizvode obuhvaćene u Protokolu 2. To se prije svega odnosi na državne potpore sektoru čelika. Do sada su odredbe ovog članka bile uređene Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja (NN 48/95, 89/98) i na temelju zakona o izvršavanju državnog proračuna za godinu za koju se potpora davala te prije toga i zakona o sanaciji određenih poduzeća koji više nije na snazi.

Članak 7. Protokola 2. odnosi se na osnivanje Kontaktne skupine za praćenje Protokola 2. Odlukom Vlade RH od 11. srpnja 2002. imenovana je Kontaktna skupina. Budući da je i u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Europska unija izdvojila proizvode od željeza i čelika od ostalih industrijskih proizvoda i time istaknula važnost te industrije, rad kontaktne grupe prvenstveno će se bazirati na otklanjanju problema koji se javljaju u toj grani industrije, ali i u trgovini između RH i EZ, kao i na povećanju konkurentnosti te industrijske grane u svjetskim okvirima.

Tehničko zakonodavstvo – određeni standardi koji prate europske standarde za proizvode crne metalurgije u što spadaju i proizvodi iz poglavlja 72 carinske tarife.

 

          6.2.6.2.       Institucionalni okvir

 

          U Ministarstvu gospodarstva osnovana je Uprava za industriju i privatizaciju koja obavlja upravne i stručne poslove u svezi industrijskih grana koji se odnose na praćenje stanja i izradu analiza industrijskih grana, pa tako i industrije željeza i čelika. Nadalje, Ministarstvo gospodarstva, odnosno Uprava za industriju i privatizaciju utvrđuje i prati elemente politike razvitka industrije, izrađuje nacrte prijedloga zakona i prijedloge drugih propisa iz svoje nadležnosti, obavlja upravne i stručne poslove u svezi definiranja strategije industrijskog razvitka i industrijske politike, izrađuje analize i prati ostvarivanje planova rada i razvoja industrije, neposredno primjenjuje zakone i druge propise te osigurava provedbu zakona i drugih propisa iz svog djelokruga. U sklopu Uprave za industriju i privatizaciju osnovani su Odjel za industrijske grane, Odjel za razvoj i restrukturiranje industrije i Odjel za privatizaciju i ulaganja. Odjel za industrijske grane u dijelu koji se odnosi na industriju željeza i čelika, prati i analizira poslovanje industrijskih grana te razvoj suvremene tehnike i tehnologije u pojedinim industrijskim granama, prati područja uvoza industrijskih sirovina i repromaterijala, kao i uvoza i izvoza gotovih proizvoda, prati, analizira i planira razvoj industrijskih kapaciteta proizvodnje i proizvoda od interesa za obranu Republike Hrvatske, prati statističke pokazatelje u industrijskim granama i djelatnostima, organizira rad stručnih grupa i savjetovanja te uspostavlja i druge kontakte u cilju poticanja i promicanja industrijskih grana i djelatnosti te obavlja druge poslove iz svog djelokruga.

          Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo obavlja neposrednu provedbu zakona, propisa i drugih upravnih i stručnih poslova iz područja normizacije, mjeriteljstva, ovlašćivanja i potvrđivanja proizvoda, donosi provedbene propise s područja rada Zavoda te osigurava provođenje utvrđene politike Sabora i VRH u djelokrugu svoga rada .

          6.2.7.          Tekstil

 

          6.2.7.1.       Pravni okvir

 

SSP u Protokolu 1. uređuje trgovinu tekstilnim proizvodima iz poglavlja 50-63 carinske tarife.

Članci 1., 2. i 4. Protokola 1. Tim su člancima prvenstveno pokrivene carine i s njome povezana pitanja. Provedbu ovih članaka uređuje Zakon o carinskoj tarifi (NN 61/2000 i 117/2000) te Uredba o carinskoj tarifi koja se radi za svaku godinu, a uređuje postupno sniženje carina. Vlada Republike Hrvatske usvojila je Uredbu o carinskoj tarifi za 2003. godinu na sjednici održanoj dana 28. studenoga 2002.

članak 3. Protokola 1. – govori o sistemu dvostruke kontrole prilikom izvoza odnosno uvoza tekstilnih proizvoda. Odredbe ovog članka uređene su posebnim ugovorom o trgovini tekstilnim proizvodima između EZ i RH (NN – MU br. 10/27.9.2001).

Ugovor o trgovini tekstilnim proizvodima između RH I EU – ugovor je na snazi od 1.1.2001., tim ugovorom su ukinuta sva kvantitativna i količinska ograničenja na uvoz u EU tekstilnih proizvoda podrijetlom iz RH te je uveden sistem dvostruke kontrole tj. izdavanja uvoznih i izvoznih licenci.

tehničko zakonodavstvo: Pravilnik o primjeni HRN pri obilježavanju, označavanju i pakiranju tekstilnih proizvoda te pri označavanju, deklariranju i pakiranju gotove kože, krzna i proizvoda od prirodne i umjetne kože (NN 31/97). HRN F.AO.011/85 označavanje, obilježavanje i pakiranje tekstilnih proizvoda.

 

          6.2.7.2.       Institucionalni okvir

 

          U Ministarstvu gospodarstva osnovana je Uprava za industriju i privatizaciju koja obavlja upravne i stručne poslove u svezi industrijskih grana, a koji se odnose na praćenje stanja i izradu analiza industrijskih grana pa tako i industrije tekstila. Nadalje, Ministarstvo gospodarstva, odnosno Uprava za industriju i privatizaciju utvrđuje i prati elemente politike razvitka industrije, izrađuje nacrte prijedloga zakona i prijedloge drugih propisa iz svoje nadležnosti, obavlja upravne i stručne poslove u svezi definiranja strategije industrijskog razvitka i industrijske politike, izrađuje analize i prati ostvarivanje planova rada i razvoja industrije, neposredno primjenjuje zakone i druge propise te osigurava provedbu zakona i drugih propisa iz svog djelokruga.

Nadalje, u Ministarstvu gospodarstva osnovana je Uprava za trgovinsku politiku i međunarodne gospodarske odnose koja prati u trgovinu tekstilnim proizvodima između RH i EU na osnovi Ugovora o trgovini tekstilnim proizvodima između RH i EU. HGK zadužena je za izdavanje izvoznih i uvoznih licenci i o tome je dužna obavještavati Ministarstvo gospodarstva.

Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo obavlja neposrednu provedbu zakona, propisa i drugih upravnih i stručnih poslova iz područja normizacije, mjeriteljstva, ovlašćivanja i potvrđivanja proizvoda, donosi provedbene propise s područja rada Zavoda te osigurava provođenje utvrđene politike Sabora i VRH u djelokrugu svoga rada .

          6.2.8.          Javne nabave

 

          6.2.8.1.       Pravni okvir

 

          Prilagodba zakonodavstva koje uređuje područje javnih nabava odvija se u dvije faze: u prvoj fazi donesen je Zakon o javnim nabavama kao i određeni broj podzakonskih akata. Druga je faza usmjerena na institucionalne izmjene koje podržavaju zakonodavni okvir: osnivanje Ureda za javne nabave. Do stupanja na snagu Zakona o javnim nabavama (NN 117/01) 1. siječnja 2002. godine, pravni okvir javnim nabavama bio je utvrđen Zakonom o nabavi roba, usluga i ustupanju radova (NN 142/97) koji se primjenjivao od 9. ožujka 1998. godine. Članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, pregovori za sklapanje SSP-a te na posljetku i potpisivanje SSP-a 29. listopada 2001. godine, ukazali su na otežanost primjene tadašnjeg Zakona u novonastalim okolnostima. Također, u okviru Svjetske trgovinske organizacije ove godine pokrenut će se pregovori za sklapanje plurilateralnog Sporazuma o javnim nabavama (1996) čija je glavna značajka jednaki tretman stranih dobavljača i strane robe. Kako bi se to omogućilo, prilagođeni su uvjeti postupaka javnih natječaja i pravila koje se odnose na kvalificiranost dobavljača, natječajnu dokumentaciju i rokove vezane za natječaj i dostavu, kao i obveze obrazloženja ustupanja određenog ugovora određenom ponuditelju.

 

          Osnovni cilj Zakona o javnoj nabavi je učinkovito i racionalno korištenje proračunskih sredstava na temelju jasnih pravila nadmetanja, oglašavanja i transparentnosti, slobode prava nadmetanja u postupku nabave uz primjenu jasnih kriterija za odabir najpovoljnijih ponuditelja te zaštita prava sudionika nadmetanja i decentralizacija nabave. U tom smislu, Zakonom o javnim nabavama u najvećem stupnju nastojalo se uskladiti uvjete i postupke javne nabave sa zahtjevima, načelima i pravilima Europske unije s ciljem potpune usklađenosti ovog područja s relevantnim acquisem Europske unije, a posebno s Direktivama 93/36, 93/37, 92/50, 93/38, 89/665 i 92/13, što je i postignuto.

 

          Javne nabave u BDP-u Republike Hrvatske sudjeluju s 9% što ulazi u komparativni raspon država članica 8 - 12%. Polazeći od čl. 72. SSP-a, RH i države članice Europske unije otvaraju tržište u području javnih nabava na temelju nediskriminacije i uzajamnosti. Trgovačkim društvima Zajednice koja nisu osnovana u Hrvatskoj omogućit će se pristup natječajima o javnim nabavama u Hrvatskoj u skladu sa Zakonom o javnim nabavama, pod uvjetima ne manje povoljnim od uvjeta koji se primjenjuju na hrvatska društva, najkasnije tri godine od stupanja na snagu Sporazuma. Također, trgovačka društva Europske zajednice  osnovana u Hrvatskoj imat će pristup natječajima o javnim nabavama pod uvjetima ne manje povoljnim od onih koji se primjenjuju na hrvatska društva i to od stupanja na snagu Sporazuma.

 

          Postupak nabave uređen je otvoreno za ponuditelje s područja Europske unije. Preferencijali za domaće proizvođače su ukinuti te nema razlikovne kategorije za domaći i međunarodni natječaj. Važećim zakonom domaći proizvođači dobivaju veće tržište Europske unije, dok se otežava položaj domaćih proizvođača na hrvatskom tržištu.

   

Zakon o javnoj nabavi odnosi se na tri područja:

 

razina tijela državne uprave i drugih tijela državne vlasti RH kao i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne samouprave;

razina subjekata koji obavljaju gospodarsku djelatnost u javnom sektoru, vode, šumarstva, energije, transporta i telekomunikacija;

razina zaštita prava sudionika javne nabave.

 

Načela na kojima počiva novi sustav javnih nabava su načelo učinkovitosti, nediskriminacije ponuditelja ili natjecatelja, ravnopravnosti ponuditelja ili natjecatelja, načelo javnosti i transparentnosti. U postupku određivanja subjekata koji su obvezni primjenjivati Zakon, vodilo se računa o pravnim osobama koje obavljaju gospodarsku djelatnost prema tržišnim zakonima, a kojima bi primjena Zakona u postupku nabave otežavala redovito obavljanje djelatnosti.

 

          Usklađenost s direktivama odražava se na sve vrste nabava koje se provode u konkurentskim uvjetima i u formaliziranom postupku. Tim se pristupom omogućava najvećem broju ponuditelja da ponude svoje usluge pri čemu se prednost daje javnom nadmetanju i nadmetanju po pozivu u odnosu na postupak izravne pogodbe.

 

 

Sam način nabave roba i usluga te ustupanje radove naručitelj provodi:

javnim nadmetanjem u otvorenom postupku nabave;

nadmetanjem po pozivu u ograničenom postupku nabave;

izravnom pogodbom u pregovaračkom postupku nabave.

 

Zakonom je propisana obveza naručitelja da u Narodnim novinama objavi poziv za nadmetanje za sve nabave u vrijednosti jednakoj ili većoj od 200.000 kuna.

 

          6.2.8.2.Institucionalni okvir

 

            Zakonom o javnoj nabavi uvodi se novela - osnivanje Ureda za javnu nabavu Vlade Republike Hrvatske koje je predviđeno u roku od godinu dana nakon stupanja na snagu Zakona. Ured za javnu nabavu bit će stručna služba Vlade Republike Hrvatske ovlaštena za provedbu, nadzor i primjenu Zakona o javnoj nabavi i temeljem njega donesenih podzakonskih propisa u području nabave, koja daje prethodnu suglasnost, upute i mišljenja korisnicima glede primjene Zakona o javnoj nabavi. Ured će također prikupljati, evidentirati, obrađivati i analizirati podatke o nabavi, podnositi prekršajnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu, sudjelovati u izradi nacrta prijedloga zakona i podzakonskih akata koji se odnose na nabavu o općim uvjetima, pravilima i postupcima nabave, priprema i provodi program izobrazbe subjekata i promidžbu zakona, sudjeluje u radu međunarodnih institucija glede nabave te obavlja i druge poslove iz svoga djelokruga.

            Također, Ured će biti zadužen provoditi trajno obrazovanje korisnika, stvarajući pozitivno okruženje za primjenu Zakona o javnim nabavama. Veliku ulogu pritom ima informatizacija cjelokupnog sustava javnih nabava kako bi svi bili pravovremeno obaviješteni i imati pristup potrebnim informacijama.

            Do osnivanja Ureda i Državne komisije za kontrolu postupaka javnih nabava, njihove će poslove obavljati Ministarstvo financija.

          6.2.9.          Industrijski proizvodi

 

          6.2.9.1.       Pravni okvir

 

Industrijski proizvodi uređeni su 16.-23. SSP-a, kao i dodacima I. i II. te Protokolom 1. i 2 .

Člancima 16.-23., dodacima I. i II. te Protokolom 1. i 2 .prvenstveno su pokrivene carine i s njome povezana pitanja. Provedbu ovih članaka uređuje Zakon o carinskoj tarifi (NN 61/2000 i 117/2000) te Uredba o carinskoj tarifi koja se radi za svaku godinu i uređuje postupno sniženje carina. Vlada Republike Hrvatske usvojila je Uredbu o carinskoj tarifi za 2003. godinu na sjednici održanoj dana 28. studenoga 2002.

Tehničko zakonodavstvo – Zakon o normizaciji, Zakon o mjeriteljskoj djelatnosti, propisi o kvaliteti za pojedine industrijske proizvode i norme.

 

          6.2.9.2.       Institucionalni okvir

 

Industrijske proizvode koji su u ovom dijelu opisani, prati Ministarstvo gospodarstva, prvenstveno Uprava za industriju i privatizaciju, ali i Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo. U dijelu nadzora nadležan je Državni inspektorat.

 

          6.2.9.3.       Prioriteti

 

Prihvaćanje nacionalne strategije za usklađivanje tehničkog zakonodavstva s zakonodavstvom EU od strane Vlade RH. Ta strategija mora odrediti prioritetna područja usklađivanja tehničkog zakonodavstva kao i obveze određenih ministarstava za preuzimanjem direktiva EU iz tog područja. Prvenstveno je potrebno izraditi nacrt okvirnih zakona za područje koje je pokriveno zakonodavstvom novoga pristupa kako bi se donošenjem tog zakona (ili tih zakona) stvorio pravni okvir za druge provedbene mjere. Prvi zakon koji treba donijeti do sredine 2003. godine je Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode. Tim će zakonom biti obuhvaćeni sigurnosni I drugi aspekt tzv. tehničkih proizvoda čime će se u naše zakonodavstvo uvesti načela novog i općeg pristupa. Osim toga tim zakonom prenijet će se i Direktiva o općoj sigurnosti proizvoda (Direktiva 2001/95/EEZ) te dijelom i Direktiva o odgovornosti proizvođača za proizvedeni proizvod (Direktiva 85/374/EEZ). Također od sredine 2003. bit će potrebno preuzeti Direktive 98/34 i 98/48 o obavješćivanju.

          6.2.10.        Poljoprivredni i riblji proizvodi

 

          6.2.10.1.     Poljoprivredna politika

 

          Kako bi se na jednom mjestu definirali osnovni pojmovi koji se odnose na poljoprivredu i njezin sastav i operacionalizirali bitni sadržaji i dijelovi poljoprivredne politike te mogućih novih institucija u poljoprivredi u 2001. godini, donesen je Zakon o poljoprivredi (NN 66/01 i 83/02). Zakon o poljoprivredi je krovni zakon kojim se funkcionalno određuje što je potrebno u poljoprivredi. Njime se objedinjuju i definiraju temeljni sadržaji u području poljoprivrede, prijeko potrebni za operacionalizaciju i učinkovitiju provedbu ciljeva poljoprivredne politike. Zadaća mu je definirati osnovne pojmove koji se odnose na poljoprivredu i njezin sastav i operacionalizirati bitne sadržaje i dijelove poljoprivredne politike te mogućih novih institucija u poljoprivredi. Posebno se poglavlje u Zakonu odnosi na mjere strukturne politike u poljoprivredi kojima se potiče gospodarska učinkovitost poljoprivredne proizvodnje radi osiguranja stabilnog dohotka i primjerenog životnog standarda poljoprivrednika. Na temelju Zakona o poljoprivredi sredinom 2002. godine donesen je Zakon o državnim potporama u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu (NN 87/02). Zakonom se propisuju modeli državne potpore u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnim područjima. Razrađena su četiri različita modela potpore od čega se tri odnose na plaćanja u sklopu mjera strukturne politike. To su model potpore dohotku, model kapitalnih ulaganja i model ruralnog razvitka.

 

          Na temelju Zakona o poljoprivredi Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva izrađuje Nacionalni program za poljoprivredu i seoska područja za razdoblje od najviše pet godina. Nacionalni program sadrži kratkoročne i srednjoročne ciljeve i mjere, vremenski slijed i rokove ostvarenja ciljeva, očekivane učinke te iznose i izvore novčanih sredstava za provođenje mjera poljoprivredne politike čiji su sastavni dio i mjere strukturne politike ruralnog razvitka. U tijeku je izrada programa za razdoblje 2003.-2005. godine.

 

          6.2.10.2.     Poljoprivredna tržišta

 

          Zakon o poljoprivredi također je zakonski temelj za uspostavu Sustava poljoprivrednih, knjigovodstvenih podataka (Poljoprivredno knjigovodstvo - FADN) za potrebe praćenja promjena i razine poljoprivrednog dohotka poljoprivrednog gospodarstva, ocjene gospodarske učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje i analize mjera poljoprivredne politike. Odgovornost za organizaciju i stručnu provedbu ima Ministarstvo, dok u provedbi sudjeluje Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu.

 

U EU za pojedina tržišta poljoprivrednih proizvoda okvir je zadan kroz tzv. tržne redove (CMO). Tijekom 2003. godine RH će poduzeti potrebne korake na ustrojavanju modificiranih tržnih redova. Naime, s obzirom da oni obuhvaćaju određene segmente poljoprivredne politike (poput primjerice izvoznih subvencija, carinske zaštite te poljoprivredne potpore) RH prije svega mora voditi računa o svojim međunarodno preuzetim obvezama (poput obveza proisteklih iz članstva RH u WTO).

 

          6.2.10.3.     Sigurnost hrane

 

U EU je početkom ove godine stupio na snagu propis, koji je obvezujući za sve zemlje članice, i koji utvrđuje temeljne principe i zahtjeve zakona o hrani, ustanovljava jedinstvenu Europsku upravu za hranu i određuje postupke u svezi sa sigurnošću hrane.

 

U tom smjeru ide i nacrt prijedloga Zakona o hrani čiji su temeljni ciljevi očuvanje zdravlja i života ljudi, zaštita interesa potrošača, očuvanje okoliša i omogućavanje nesmetanog prometa hrane na području Hrvatske.

Nacrt prijedloga zakona o hrani usklađen je u prvom redu s Uredbom EZ-a br. 178/2002 o temeljnim načelima i zahtjevima zakona o hrani, ustanovljavanju Europske uprave za sigurnost hrane i postupcima u svezi higijenske i zdravstvene ispravnosti hrane te drugim EU propisima (uredbama i direktivama) kojima se uređuje područje proizvodnje i distribucije hrane do krajnjeg potrošača, kao i načelima utvrđenim ugovorima Svjetske trgovinske organizacije te drugim važećim međunarodnom ugovorima iz tog područja koje je potpisala Republika Hrvatska.

 

Zakonom o hrani u cilju zaštite zdravlja i života ljudi, interesa potrošača te osiguranja učinkovitog djelovanja tržišta utvrđuje se:

 

Definicija pojma hrane te druge definicije pojmova koji se odnose na proizvodnju i promet hranom, proces analize rizika i dr.

Opća načela zakona o hrani kao što su:

načela analize rizika – procesa koji se sastoji iz procjene rizika utemeljene na znanstvenim dokazima - mora se obavljati na neovisan, objektivan i transparentan način; obavještavanja o riziku kojim se osigurava da nadležna tijela državne uprave, svi sudionici u proizvodno – potrošačkom lancu pravovremeno dobiju pouzdanu, objektivnu i razumljivu informaciju o opasnostima odnosno riziku te upravljanja rizikom gdje mjere poduzete u cilju smanjivanja ili uklanjanja rizika za zdravlje ljudi budu utemeljene na rezultatima procjene rizika, učinkovite, primjerene i nepristrane;

načelo predostrožnosti, koje ima značaj da se u slučajevima kada je nakon procjene dostupnih informacija identificirana opasnost, poduzmu primjerene mjere u cilju osiguranja zaštite zdravlja ljudi i do pribavljanja znanstvenih dokaza;

načelo transparentnosti – obvezuje nadležna tijela da obavještava javnost o postojanju i prirodi rizika te o poduzetim mjerama i mjerama koje će se poduzimati.

Opće zahtjeve u vezi s higijenskom i zdravstvenom ispravnošću te temeljnim zahtjevima kakvoće.

Deklariranje hrane – u prijedlogu zakona je utvrđivanjem općih zahtjeva za deklariranje hrane stvoren pravni okvir za donošenje pravilnika (MPŠ) kojim će se detaljnije propisati deklariranje odnosno sadržaj deklaracije kao jednog od oblika neposrednog informiranja potrošača o proizvodu i na temelju kojeg može izvršiti izbor.

Opći uvjeti za stavljanje nove hrane na tržište prema kojima se nova hrana, pa tako i hrana koja sadrži ili se sastoji od genetski modificiranih organizama, neće moći stavljati na tržište bez prethodno dobivenog odobrenja te neoznačena. Odobrenje će izdavati Ministarstvo zdravstva uz suglasnost Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, a bit će donesen i pravilnik kojim će se utvrditi uvjeti i postupak za izdavanje odobrenja. Ministarstvo zdravstva vodit će i registar izdanih odobrenja.

Obveze sudionika u svim fazama proizvodnje i prometa hranom koje obuhvaćaju opću odgovornost za higijensku i zdravstvenu ispravnost hrane, obveze u slučajevima kada postoji saznanje ili sumnja da bi neka hrana mogla predstavljati opasnost (poduzimanje mjera u cilju sprječavanja stavljanja na tržište takve hrane ili povlačenja hrane s tržišta te druge), obveze vođenja evidencije o podrijetlu sirovine i drugih sastojaka koji će biti ugrađeni u hranu radi osiguranja mogućnosti ulaženja u trag.

Sustav službene kontrole hrane kojim se osigurava udovoljavanje propisanim uvjetima koji obuhvaća inspekciju te sustav ispitnih i referentnih laboratorija.

Osnivanje Agencije za hranu.

Agencija za hranu

 

Zakonom o hrani predlaže se osnivanje Agencije za hranu radi potrebe prevladavanja postojećih slabosti glede aktivnosti analize rizika, budući da u Republici Hrvatskoj trenutno ne postoji jedinstveni i organizirani sustav nezavisnih i transparentnih znanstvenih procjena rizika, već se ove aktivnosti odvijaju parcijalno u postojećim institucijama ovisno o slučajevima pojave određenih rizika vezanih za hranu. To je nužno radi potrebe osiguranja jedinstvenog sustava službene kontrole hrane bez postojećih dvojnih nadležnosti inspekcija (sanitarne i veterinarske) što dovodi do nekoordiniranog djelovanja, a ponekad i do «negativne» nadležnosti (nitko nije odgovoran kada se određeni «incident» pojavi).

 

Osnivanje Agencije i njezino djelovanje predloženo je u dvije faze. U prvoj fazi, odnosno roku od tri godine od stupanja na snagu zakona, uloga Agencije bi bila vezana za aktivnosti analize rizika. U tom razdoblju službena kontrola hrane, odnosno postojeće inspekcije koje ju obavljaju (sanitarna i veterinarska), ostaju u sastavu nadležnih ministarstava.

 

Nakon prijelaznog razdoblja, koji je u zakonu definiran kao razdoblje uspostavljanja Agencije, ona bi trebala preuzeti i službenu kontrolu higijenske i zdravstvene ispravnosti hrane, odnosno objediniti inspekciju na jednom mjestu, što znači da bi trebalo doći do izdvajanja dijela veterinarske i sanitarne inspekcije koji je nadležan za hranu iz nadležnih Ministarstava.

 

Potrebno je napomenuti da će Agencija biti nezavisna institucija Vlade RH odgovorna tzv. Odboru Vlade kojeg čine predsjednik Vlade te ministar poljoprivrede i šumarstva i ministar zdravstva.

 

Financiranje Agencije u periodu uspostave bit će iz proračuna RH, a nakon uspostave i iz vlastitih prihoda.

 

          6.2.10.4.     Veterinarstvo

 

    6.2.10.4.1.  Pravni okvir

 

          Zakonom o veterinarstvu (NN 70/97 i 105/01) utvrđena je nadležnost i načini djelovanja veterinarske službe u Republici Hrvatskoj. Veterinarska služba u Republici Hrvatskoj organizirana je u obliku piramide temeljene na načelima vertikalne koordinacije i podjele dužnosti u skladu s administrativnom podjelom Republike Hrvatske. Uprava za veterinarstvo, koja je u sklopu Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, nalazi se na vrhu te piramide, u sredini se nalazi Hrvatski veterinarski institut odgovoran za laboratorijsku dijagnostiku i analitiku, dok veterinarske organizacije (praksa) čine bazu. Na temelju Zakona o veterinarstvu donesen je veliki broj provedbenih propisa koji pobliže uređuju pojedine članke Zakona.

          Osim Zakona o veterinarstvu doneseni su Zakon o veterinarskim lijekovima i veterinarsko-medicinskim proizvodima (NN 79/98) i Zakon o dobrobiti životinja (NN 19/99) i na njima temeljeni pravni propisi.

 

    6.2.10.4.2.  Institucionalni okvir

 

          Uprava za veterinarstvo, kao administrativna organizacija unutar Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, nadležna je za administrativne i inspekcijske poslove. Na čelu joj se nalazi ravnatelj uprave za veterinarstvo koji je ujedno i pomoćnik ministra. Uprava za veterinarstvo se sastoji od 4 odjela: Odjel zdravstvene zaštite i veterinarske prakse, Odjel higijene proizvoda životinjskog podrijetla i veterinarskog javnog zdravstva, Odjel inspekcijskog nadzora (20 veterinarskih ureda županija i Veterinarski ured Grada Zagreba) i Odjel granične veterinarske inspekcije (5 graničnih veterinarskih postaja koje pokrivaju 47 graničnih prijelaza). Trenutno su u Upravi za veterinarstvo zaposlena 20 dr.vet.med. i 3 administrativna službenika (bez županijskih i graničnih veterinarskih inspektora koji su smješteni lokalno) što nikako ne zadovoljava ukupni obujam poslova.

Zakon o veterinarstvu je Hrvatskom veterinarskom institutu povjerio zadatke u svezi praćenja i proučavanja epizootiološkog stanja zaraznih, nametničkih i drugih bolesti životinja. Na tim poslovima Hrvatski veterinarski institut u Zagrebu kao državni laboratorij djeluje kroz središnji laboratorij u Zagrebu i 4 područna veterinarska zavoda u Splitu, Rijeci, Križevcima i Vinkovcima te Centar za peradarstvo u Zagrebu. Zavodi smještajem pokrivaju cijelo područje Republike Hrvatske. U sustav provedbe veterinarske djelatnosti u Republici Hrvatskoj uključene su nedržavne organizacije koje se ustrojavaju kao veterinarske stanice, veterinarske ambulante, veterinarske klinike, veterinarske ambulante privatne prakse, veterinarske službe na većim farmama i veterinarske ljekarne.

 

          Ustroj veterinarske inspekcije određen je Zakonom o veterinarstvu. Obvezne veterinarsko-zdravstvene preglede i kontrole te pojedine poslove određene Zakonom obavljaju ovlašteni veterinari, zaposleni u ovlaštenim veterinarskim organizacijama. Veterinarska inspekcija Veterinarskih ureda županija i Veterinarskog ureda Grada Zagreba obavlja inspekcijski nadzor u prvom stupnju, dok inspekcijski nadzor u drugom stupnju obavljaju državni veterinarski inspektori veterinarske inspekcije Uprave za veterinarstvo.

 

          Veterinarsko-zdravstvene preglede i kontrole te inspekcijski nadzor prilikom uvoza, izvoza i provoza živih životinja i proizvoda životinjskog podrijetla obavlja granična veterinarska inspekcija rješavajući u prvom stupnju, dok u drugom stupnju rješava državna veterinarska inspekcija u Upravi za veterinarstvo.

 

    6.2.10.4.3.  Financijske potrebe

 

          Krajem svake godine Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva na temelju Zakona o veterinarstvu donosi Naredbu o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u idućoj godini. Njome su propisane dijagnostičke i preventivne mjere za koje država u danom trenutku procjeni da su od interesa za zaštitu zdravlja ljudi i životinja.

 

 

U 2003. godini planirano je izdvajanje sljedećih sredstava:

 

 

Mjere koje se financiraju	Plan sredstava (kune)	EUR
Cijepljenje životinja po naredbi (svinjska kuga, bedrenica, bolest plavog jezika)	30,000.000,00	4,000.000
Dijagnostički zahvati (vađenje krvi, tuberkulinizacija, uzimanje uzoraka, mastitis krava)	6,200.000,00	827.000
Naknade šteta (trihineloza, bruceloza i dr.)	5,160.000,00	688.000
Deratizacija, dezinfekcija, dezinsekcija	1,910.000,00	255.000
Osiguranje zaliha rezervi cjepiva	730.000,00	97.000
Kontrola goveđe spongiformne encefalopatije	5,000.000,00	667.000
Zbrinjavanje mesno-koštanog brašna (otkup i spaljivanje – potpisani ugovori)	54,720.000,00	7,296.000
Laboratorijska i terenska dijagnostika	9,000.000,00	1,200.000
Monitoring (plodnosti, rezidua, školjaka i divljači)	5,000.000,00	667.000
Naknade štete za oboljele i uginule životinje	3,000.000,00	400.000
Podmirenje troškova za suzbijanje određenih zaraznih bolesti	8,000.000,00	1,067.000
Ostalo (stručna povjerenstva, štampanje obrazaca i dr.)	3,000.000,00	400.000

 

 

    6.2.10.4.4.  CARDS

 

Ovo područje obuhvaćeno je projektima CARDS 2001/07 i CARDS 2002/03.

 

          6.2.10.5.     Zaštita bilja i fitoinspekcija

   

      6.2.10.5.1.         Pravni okvir

 

          Ovo područje uređeno je SSP - čl. 65. i čl. 92.: Poljoprivreda i poljoprivredno-industrijski sektor (“... postupno usklađivanje veterinarskoga i fitosanitarnoga zakonodavstva s normama koje vrijede u Zajednici, ...”) kao i Zakonom o zaštiti bilja (NN 10/94) kao pravnim okvirom za uređenje poslova zdravstvene zaštite bilja i sredstava za zaštitu bilja.

 

    6.2.10.5.2.  Institucionalni okvir

 

Po pitanju osposobljenosti nadležnih institucija, za 2003. godinu planira se, u cilju postupnog jačanja institucionalnog okvira, dovršiti preispitivanje postojećeg stanja i započeti poslove reorganizacije postojećih institucija nadležnih za navedeno područje i to:

 

Zavod za zaštitu bilja

 

Nakon provedene analize Zavoda planirane za tekuću 2002. godini (potrebnog radnog prostora, tehničke opremljenosti, ljudskih resursa i definiranje zadataka), za prvo polugodište 2003. godine planiraju se sljedeće aktivnosti:

izrada izvješća (dokumentacije) o postojećem stanju Zavoda (završni dio analize i procjene stanja);

izrada novih prijedloga (2 ili više varijanti) i preporuka za moguću reorganizaciju Zavoda u cilju uspostavljanja primjerene infrastrukture (izrada organigrama, definiranje i izrada prijedloga potrebnih i kompetentnih laboratorija (virološki, bakteriološki...) osposobljenih za primjenu GLP - dobre laboratorijske prakse, prema europskim standardima i to u tehničkom smislu i po pitanju osposobljenosti ljudskih potencijala, zatim izrada troškovnika itd.);

prezentacija izrađenih prijedloga (prijedlog organigrama, opisa potrebnih profila radnih mjesta, potrebnog laboratorijskog prostora, staklenika, tehničke opreme, prijedlozi outsourcinga, izrada troškovnika, itd.) u vidu radionica (workshops);

elaboracija finalnog izvješća.

 

Završetak aktivnosti prema navedenom programu (CARDS 2001) planira se u prvoj polovici 2003. godine, a to će biti osnova za budući korak odnosno za početak action plana u smislu odabira najprimjerenijeg prijedloga za reorganizaciju Zavoda iza čega bi trebali uslijediti poslovi reorganizacije i implementacije odnosno praktična primjena.

 

    6.2.10.5.3.  Prioriteti

 

          U prvom tromjesečju 2003. planira se dovršetak pravne procedure i stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti bilja. U sljedećim tromjesečjima planira se izrada Naredbi vezanih uz bolesti krumpira, kao i aktivnosti vezanih za rad na izradi nacrta prioritetnih propisa (novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti bilja i novi Zakon o sredstvima za zaštitu bilja, dovršetak Naredbi koje uređuju pitanja zdravstvenog stanja u proizvodnji i prometu krumpira).

 

    6.2.10.5.4.  Financijske potrebe

 

Financijska sredstva u 2003. godini treba predvidjeti za:

 

Zavod za zaštitu bilja:

za popunjavanje nedostajuće opreme (plinski kromatograf) i za provođenje poslova IP službe i poslova monitoringa karantenskih i gospodarski važnih štetočina bilja.

U ukupnom iznosu za 2003. godinu u već započetom postupku izrade plana Državnog proračuna u MPŠ za prethodno navedene potrebe Zavoda, predložena su (okvirni plan) sredstva u iznosu cca. 4.000.000,00 kn u aktivnosti: «Sredstva za poslove i izdatke ministarstva iz područja zaštite bilja». Nužna je detaljnija razrada stavki u Državnom proračunu za 2003. godinu jer treba voditi brigu da se od tih 4.000.000,00 kn sredstva za opremu (cca. 540.000,00 kn vode kao kapitalni prijenosi sukladno nalogu državne revizije, a za ostatak sredstava od navedenih 4 mil. kn da se predvidi druga stavka i to za IP službu i monitoring).

 

Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva:

za 2003. godinu potrebno je predvidjeti povećanje broja ljudskih potencijala potrebnih za ažurno obavljanje tekućih poslova i naročito za odrađivanje novih poslova koji proizlaze iz

obveze prilagodbe EU standarda i već odobrenih EU CARDS programa pomoći. Navedeni plan od 3 osobe je skromniji od onog predviđenog prije 2 godine kad je za prvu fazu planirano 6 ljudi za upravne poslove zaštite bilja. Sada su zaposlene samo 2 osobe, a s 3 dodatne u 2003. godini ukupno bi bilo 5 zaposlenih za upravne poslove,  minimum ukoliko se želi započeti s odrađivanjem planiranih poslova.

 

Stoga u Državnom proračunu za 2003. godinu treba planirati sredstva za plaće i zapošljavanje dodatnih službenika u 2003. godini (3 službenika) + sredstva za nabavku 3 PC-a i 2 printera (IT oprema) što iznosi cca. 230.000,00 kn za plaće za 3 službenika + 36.000 za IT, a to je ukupno cca. 266.000.

 

U slučaju eventualnog angažiranja i preraspodjele postojećih službenika već zaposlenih u Ministarstvu nije potrebno planirati u prethodnom odlomku navedena financijska sredstva za plaće za 2003. godinu.

 

U ukupnom iznosu za 2003. godinu u već započetom postupku izrade plana Državnog proračuna za zaštitu bilja u MPŠ predložen je ukupan iznos od 5,000.000 kn. Od toga ukupnog iznosa, prethodno je predloženo da se 4,000.000 kn predvidi za poslove i za opremu Zavoda za zaštitu bilja pa preostaje iznos od 1,000.000,00 kn. U razradi podstavki u Državnom proračunu odnosno razradi navedenog iznosa potrebno je predvidjeti i razdijeliti taj iznos u podstavke Državnog proračuna za FI (podstavku za fitosanitarnu inspekciju zaštite bilja u iznosu od 550.000,00 kn) i podstavku za rezervu za hitne mjere u iznosu od 450.000,00 kn.

Prethodno navedeni iznos od 550.000,00 kn već je predložen i u prijedlogu je Nac. plana inspekcijskog dijela (fitoinspekcija) te ovdje ostaje za planiranje ostatak, tj. 450.000,00 kn.

 

    6.2.10.5.5.  CARDS

 

          Ovo područje obuhvaćeno je projektom iz programa CARDS 2001/12 i CARDS 2002/03.

 

          6.2.10.6.     Zaštita bilja – inspekcijski dio (fitoinspekcija)

 

    6.2.10.6.1.  Pravni okvir

          Ovo područje uređeno je čl. 92. SSP-a, Zakonom o zaštiti bilja (NN 10/94) te Pravilnikom o zdravstvenoj kontroli bilja i kontroli sredstava za zaštitu bilja u prometu preko državne granice (NN 12/95, 96/95,46/99).

Krajem 2002. godine u okviru projekta CARDS 2001/07 trebalo bi se započeti, a kasnije nastaviti, s analizom hrvatskih propisa iz područja fitosanitarne kontrole u odnosu na postojeće u EU te odrediti u kojem dijelu ih je potrebno harmonizirati. Unutar Odjela granične inspekcije zaštite bilja planira se, kao jedan od mogućih prijedloga, formiranje radne grupe od postojećih fitosanitarnih inspektora koji će tijekom 2003. godine započeti rad na izradi nacrta nacionalnih propisa iz područja zaštite bilja u dijelu koji se odnosi na djelokrug rada fitoinspekcijske službe (početak - Pravilnik o zdravstvenoj kontroli bilja u prometu preko granice RH – radni naslov).

 

    6.2.10.6.2. Institucionalni okvir

Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva – fitoinspekcija

 

U 2003. godini planira se provesti detaljna analiza postojećeg stanja institucija koje su uključene u fitosanitarnu kontrolu, napraviti procjena strukture, međusobne povezanosti, broja i obučenosti zaposlenog osoblja te dati prijedlog najprihvatljivije organizacijske strukture fitosanitarne službe sukladno onima u EU (odrediti njen položaj u nacionalnoj službi za zaštitu bilja, djelokrug rada, povezanost s ostalim institucijama i sl.). Nakon toga predstoji prezentacija ponuđenog prijedloga kao i usuglašavanje s upravnim dijelom oko implementacije optimalnog prijedloga.

 

Planira se nabava informacijske opreme za radne prostorije fitoinspektora na graničnim prijelazima kao i dijela laboratorijske opreme.

   

    6.2.10.6.3.  Financijske potrebe

 

          Planira se osiguravanje potrebnih financijskih sredstava za izradu programskog paketa za graničnu inspekciju zaštite bilja i troškova vezanih uz stručne treninge u iznosu od 550.000 kuna.

Tijekom 2003. godine ne predviđa se povećanje broja zaposlenika pod uvjetom da radno vrijeme fitoinspekcije na graničnim prijelazima ostaje isto. U slučaju odluke o uvođenju neprekidnog rada (24 sata) na pojedinim graničnim prijelazima potrebno je planirati dodatna financijska sredstva za isplatu osobnih dohodaka.

 

    6.2.10.6.4.  CARDS

 

          Ovo područje obuhvaćeno je projektima CARDS 2001/07 i CARDS 2002/17.

 

          6.2.10.7.     Mineralna gnojiva

 

          Upis u Registar mineralnih gnojiva obavlja se po Zakonu o kvaliteti, kontroli kvalitete i prometu mineralnih gnojiva (NN 43/92), dok se po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu (NN 66/01) i Pravilniku o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja štetnim tvarima, obavlja registracija organskih i organo-mineralnih gnojiva te poboljšivača tla.

 

S obzirom da spomenuti zakon nije usuglašen sa standardima EU, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva krenulo je u izradu Zakona o gnojivima koji će do srpnja 2003. godine biti dovršen i upućen na VRH.

Nakon usvajanja Zakona u Hrvatskom Saboru uslijedit će izrada podzakonskih akata (Pravilnik o mineralnim gnojivima, Pravilnik o organskim gnojivima i poboljšivačima tla, Pravilnik o registraciji gnojiva i uvoznika) koji će se operacionalizirati te uskladiti sa standardima EU.

 

          6.2.10.8.     Sjeme

 

          Donošenjem Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja i Zakona o zaštiti sorti poljoprivrednog bilja u 1997. godini (NN 131/97) i osnivanjem državne ustanove Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku 1998. godine uređen je sektor sjemenarstva, rasadničarstva, priznavanja i zaštite sorti poljoprivrednog bilja. Na taj način je započeo postupak prilagodbe hrvatskih oplemenjivačkih programa i industrije sjemena europskim standardima. Primjenom navedenih zakonskih propisa, radom i djelovanjem Zavoda, realizirano je:

kvalitetno i nepristrano izvođenje postupka ispitivanja priznavanja sorti za nacionalnu listu,

zaštita biljnih sorti i zaštita prava oplemenjivača od neovlaštenog korištenja sorti,

nadzor nad sjemenskim usjevima od strane ovlaštenih inspektora čiji rad nadzire Zavod,

izdavanje propisane dokumentacije i post-kontrola sjemena u prometu s jednog mjesta, omogućava da se na tržištu eliminira nelegalno proizvedeni reprodukcijski materijal, čime se krajnjem korisniku - poljoprivredniku i ostalima osigurava kvalitetan proizvod.

 

          Za obavljanje navedenih poslova, putem projekta Svjetske banke ”Razvoj službi za potporu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava”, za Zavod je nabavljena moderna kvalitetna oprema što osigurava jednoobrazno izvođenje postupka ispitivanja sorti na svim lokacijama na području Hrvatske. Osim spomenute mehanizacije za testiranje sorti, nabavljena je i suvremena oprema za laboratorij čija je svrha kontrola kvalitete deklariranog sjemena. Osnivanjem laboratorija ispunjeni su uvjeti za učlanjenje Zavoda u Međunarodnu instituciju za kontrolu kvalitete sjemena – ISTA te je Zavod u 2002. godini dobio akreditaciju za izdavanje međunarodnih certifikata o kvaliteti sjemena.

          Zavod je u rujnu 2000. godine postao član Odbora za poljoprivredu OECD-a, Međunarodne organizacije za ekonomsku suradnju, čime su ispunjeni uvjeti za obavljanje kontrole usjeva i izdavanja certifikata o sortnosti po shemi OECD za međunarodni promet.

 

          Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti sorti poljoprivrednog bilja (NN 62/2000) i pristupanjem Međunarodnoj konvenciji za zaštitu novih biljnih sorti iz 1991. godine, Republika Hrvatska je u rujnu 2001. godine postala članica UPOV-a, Međunarodne organizacije za zaštitu novih biljnih sorti.

          Navedeni zakonski okvir iz područja zaštite novih biljnih sorti i zaštite prava oplemenjivača temelji se na Direktivama Vijeća 91/414/ EEC, 97/57/EC i 79/117/EEC.

Poslove iz područja zaštite sorti i prava oplemenjivača već sada obavlja Zavod.

 

          6.2.10.9.     Vinogradarstvo

 

          Sukladno Zakonu o vinu donijet je Pravilnik o vinogradima i vinogradarskom katastru koji je stupio na snagu 18. studenog 2001. godine. Tim zakonom uređena je i nadležnost za vođenje vinogradarskog katastra te je za ustrojavanje i vođenje nadležan Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo u Zagrebu.

U operacionalizaciji provođenja Pravilnika kao početak ovog opsežnog posla odabrane su tri županije: Dubrovačko-neretvanska, Zagrebačka i Primorsko-goranska, za koje je ministar svojim Rješenjem od 10. siječnja 2002. godine utvrdio osnivanje glavne knjige Vinogradarskog katastra.

 

          Izvršen je raspis natječaja za prikupljanje ponuda za geodetsko snimanje vinograda u tri županije za koje je Rješenjem ministra osnovana glavna knjiga katastra. Sredstva u iznosu od 2 mil. kuna za početna snimanja u ove tri županije osigurana su u Državnom proračunu. Time bi se u 2003. godini počelo s ustrojavanjem katastra.

S napretkom za sada započetih poslova u navedene tri županije te sukladno dinamici osiguranja novčanih sredstava u Državnom proračunu, u narednim godinama pokretat će se ustrojavanje Vinogradarskog katastra i za ostale županije.

S obzirom na potrebu značajnih financijskih ulaganja, realizacija ovog projekta bit će etapna. Procjena je da će za cjelokupno ustrojavanje vinogradarskog katastra trebati 5 do 6 godina.

 

          6.2.10.10.   Ribarstvo

 

    6.2.10.10.1 Pravni okvir

 

          Zajednička ribarstvena politika EU kakva je trenutno na snazi "započela" je 1992. godine uredbom o osnivanju zajedničkog sustava ribarstva (EU 3760/92). Od 1992. do danas EU je donijela niz propisa koji uređuju pitanje ribarstva, no pokazalo se da je sustav gospodarenja neučinkovit te da je ribarstvo suočeno s nizom problema, bez obzira na postojeće instrumente EU. Sukladno situaciji, početkom 2002. donesen je prvi okvir promjena ZRP-a, koji se odnosio na sjeverna mora (Baltik, Sjeverno more i Atlantska obala zemalja-članica). Početkom listopada (9. listopada 2002.) donesen je prijedlog i akcijski plan za promjene i donošenje nove ZRP na području Mediterana. Prema prijedlogu EU (COM (2002) 535), za RH od posebnog je značaja revizija uredbe EU 1626/94 (određuje mjere EU na Mediteranu), donošenje novih tehničkih mjera u pogledu regulacije prilova i otpada s brodova te novi sustav praćenja i statistike ribarstva na Mediteranu (uz poseban na glasak na sprječavanje neprijavljenog i ilegalnog ribarenja). COM(2002)535 posebno naglašava i značaj regionalne suradnje (AdriaMed, MedSudMed, CopeMed), u okviru koje se na razini bazena organiziraju istraživanja i donose prijedlozi mjera gospodarenja.

 

          Prema novom prijedlogu i akcijskom planu EU, nove Uredbe za Mediteran očekuju se sredinom 2003. godine. Uprava ribarstva priprema prilagodbu Pravilnika o gospodarskom ribolovu na moru te donošenje izmjene i dopune Zakona o morskom ribarstvu sukladno izmjenama koje donosi EU, a proces će završiti krajem 2003. godine ili početkom 2004. godine. Zakon o morskom ribarstvu uskladit će se s odredbama reforme ZRP koje se odnose na Mediteran odnosno Jadran. Za zajedničke i djeljive stokove (13 identificiranih vrsta) potrebno je - bez obzira na vrijeme ulaska RH u EU - sa zemljama članicama (Italija, Slovenija) uskladiti mjere zaštite i gospodarenja.

 

    6.2.10.10.2.          Plan Uprave ribarstva za 2003. godinu

 

          Prema odredbama Uredbe EU 1543/00 (Sakupljanje podataka važnih za ribarstvenu politiku) i EU 1639/01 (Ribarstvena statistika) Uprava ribarstva provodi program osposobljavanja djelatnika i stvaranja mreže sakupljanja podataka ribarstvene statistike (godine 2001. uveden je očevidnik za gospodarski ribolov prema Pravilniku o očevidniku i dostavi podataka NN 103/00). Tijekom 2003. godine Uprava ribarstva radit će na oformljenju mreže kroz područne jedinice te na stvaranju aktivne baze registra brodova i alata u gospodarskom ribolovu. Prvi se rezultati očekuju u drugoj polovici godine. S ciljem usaglašavanja nacionalnog informacijskog sustava u ribarstvu, Uprava ribarstva planira u prvoj polovici 2003. godine mijenjati Pravilnik o očevidniku.

 

          Osim toga, sukladno Uredbi 1543/00, Uprava ribarstva planira u drugoj polovici 2003. godine formulirati i predložiti kontinuirani nacionalni program demerzalnog monitoringa. Prijedlog demerzalnog monitoringa bit će donesen u suglasju s rezultatima projekta DEMMON koji je kroz dvostranu pomoć financirala Kraljevina Norveška.

 

          Tijekom 2003. godine Uprava ribarstva planira nastavljati aktivnosti usmjerene u pravcu organizacije tržišta ribom i ribljim proizvodima, sukladno Uredbi EU 104/00. Aktivnosti i zakonodavni okvir usuglasit će se s Ministarstvom gospodarstva, a provedba u doticaju s ostalim odgovornim Upravama MPŠ-a te Hrvatsku savjetodavnu službu. Prvi se rezultati očekuju u posljednjem tromjesečju 2003. godine. Uprava ribarstva nastavit će djelatnost na polju donošenja i oblikovanja zakonodavnih propisa vezanih za poticaje u ribarstvu, sukladno odredbi EU 2792/99.

          Na polju akvakulture Uprava ribarstva u 2003. godini, a prema preporukama iz COM(2002)181 i COM(2002)264 planira donošenje smjernica i izradu odgovarajućih podzakonskih akata (izmjena Pravilnika o kriterijima o pogodnosti dijelova pomorskog dobra za uzgoj riba i drugih morskih organizama, NN 8/99). Rezultati se očekuju u trećem tromjesečju 2003. godine.

 

          U području slatkovodnog ribarstva Uprava ribarstva u 2003. godini planira raditi na donošenju podzakonskih akata koji proizlaze iz Zakonom o slatkovodnom ribarstvu. Ovdje se postavlja pitanje usaglašavanja sa standardima EU s obzirom da se ova problematika u Zajednici, ali i u drugim zemljama ne-članicama, sagledava na razini Ministarstva za zaštitu okoliša.

 

          6.2.10.10.3.          CARDS

 

          Ovo područje obuhvaćeno je projektom iz programa CARDS 2002.

          6.2.11.        Slobodno kretanje kulturnih dobara

 

Člankom 42. SSP-a načelno je uređeno pitanje zaštite nacionalnog blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti putem zabrane ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza roba. Ovo pitanje je pobliže uređeno i nizom propisa Europske unije, s kojima treba uskladiti pripadajuće zakonodavstvo Republike Hrvatske.

 

U Republici Hrvatskoj je uvoz, izvoz i provoz kulturnih dobara uređen Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 96/99) i Pravilnikom o uvjetima za davanje odobrenja radi iznošenja kulturnih dobara iz Republike Hrvatske (NN 104/00) te nizom međunarodnih konvencija koje čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad nacionalnih zakona, sukladno članku 140. Ustava Republike Hrvatske (Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba i Protokol u vezi sa zabranom izvoza kulturnih dobara s okupiranih teritorija, Haag, od 14. svibnja 1954. godine; Europska konvencija o zaštiti arheološkog nasljeđa Europe, London, od 6. svibnja 1969. godine; Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nedozvoljenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara, Pariz, od 14. studenoga 1970.; Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, Pariz, od 23. studenoga 1972.; Konvencija o zaštiti arhitektonskog blaga Europe, Granada, od 3. listopada 1985.; i UNIDROIT-ova Konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima, Rim, od 24. lipnja 1995.).

 

Sadašnje zakonodavno stanje zadovoljava potrebe Republike Hrvatske, napose stoga što je Republika Hrvatska donošenjem Pravilnika o uvjetima za davanje odobrenja radi iznošenja kulturnih dobara iz Republike Hrvatske prihvatila obrazac izvozne dozvole koji je propisan za zemlje članice EU.

 

          Sukladno važećem zakonodavstvu EU, postoji obveza Republike Hrvatske da i ona zadrži režim zabrana ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza kulturnih dobara, što dopušta cit. članak 42. SSP-a.

 

Tijekom 2003. godine Republika Hrvatska će u potpunosti uskladiti Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara s važećim zakonodavstvom EU u ovom području (Uredba Vijeća (EEC) br .3911/92 o izvozu kulturnih dobara, Uredba Komisije (EEC) br. 752/93, kojom se propisuju odredbe za provedbu Uredbe Vijeća (EEC) br. 3911/92 o izvozu kulturnih dobara, Uredba Vijeća (EC) br. 2469/96 o izmjeni Dodatka Uredbe (EEC) br. 3911/92 o izvozu kulturnih dobara.

 

Radi usklađenja važećeg zakonodavstva s Direktivom Vijeća br. 93/7/ EEC o povratu kulturnih dobara nezakonito odnesenih iz teritorija država članica (Službeni glasnik L 060, 01/03/1997) i Direktivom Vijeća br. 96/100/EC Europskog parlamenta i Vijeća kojom se mijenja Dodatak Direktive br. 93/7/EEC o povratu kulturnih dobara nezakonito odnošenih iz teritorija države članice, u tijeku 2003. godine donijet će se propis kojim će se ova materija urediti zasebno, budući da je ista već uređena gore navedenim međunarodnim ugovorima koji su posebnim zakonima ratificirani i prihvaćeni kao dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske.

 

Prihvaćanjem gore navedenog zakonodavstva EU kao sastavnog dijela unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, u području kulture uspostavit će se pravni režim identičan onome u zemljama članicama EU u pogledu gore navedene materije.

6.3. SLOBODA KRETANJA RADNIKA

6.3.1. Pravna osnova

 

          Pravnu osnovu u području domaćeg zakonodavstva iz ove materije čine Zakon o zapošljavanju stranaca (NN 19/92, 33/92, 89/92, 26/93 i 52/94), Zakon o kretanju i boravku stranaca (NN 53/91, 22/92, 26/93, 29/94) te Naputak za izdavanje radnih dozvola strancima (NN 82/96) i dvostrani ugovori o socijalnom osiguranju.

 

          SSP ovo područje uređuje u Glavi V., a odredbe se temelje na načelima da u postupanju prema radnicima koji su hrvatski državljani, kao i prema državljanima pojedinih država članica koji su zakonito zaposleni na teritoriju RH ne smije biti nikakve diskriminacije na temelju državljanstva u pogledu radnih uvjeta, naknade za rad ili otpuštanja s radnog mjesta.

6.3.2. Opis poglavlja

          Načelno, osobama koje nisu hrvatski državljani sva prava iz rada i po osnovi rada osiguravaju se pod jednakim uvjetima kao i hrvatskim državljanima ako se nalaze zakonito na području Republike Hrvatske i zaposleni su prema propisima o zapošljavanju stranaca.

 

          Zakonom o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/0, 82/01),  općim propisom na području rada, propisano je da strani državljanin ili osoba bez državljanstva može sklopiti ugovor o radu pod uvjetima propisanim tim Zakonom i posebnim zakonom kojim se uređuje zapošljavanje tih osoba, a odredba se odnosi na Zakon o zapošljavanju stranaca kao posebni zakon kojim se utvrđuju uvjeti na temelju kojih strani državljanin i osoba bez državljanstva može raditi u Republici Hrvatskoj. Odredbama navedenog Zakona propisano je da stranac može zasnovati radni odnos ili raditi u Republici Hrvatskoj na temelju radne dozvole ako udovoljava općim i posebnim uvjetima utvrđenim zakonom.

 

          Zakon o kretanju i boravku stranaca (NN 53/91, 22/92, 26/93, 29/94) za sada uređuje materiju putnih isprava, viza te općenito ulaska, boravka i prestanka boravka stranaca čime također posredno regulira zakonodavno područje vezano uz zapošljavanje stranaca.

         

          Vlada RH je početkom 2002. godine donijela provedbeni plan djelovanja pri uklanjanju prepreka stranim ulaganjima čiji sastavni dio je i matrica kojom se predlaže poboljšanje koordinacije ministarstava te poboljšanje propisa po pitanju izdavanja dozvola strancima za boravak i rad, definiranje kategorije osoba kojima se dozvole izdaju, utvrđivanje nadležnih tijela koje izdaju dozvole i sl.

 

          Uzimajući u obzir navedeno, kao i potrebu izbjegavanja nedostataka sadašnjeg zakonodavstva relevantnog za područje kretanja, boravka i rada stranaca, a sukladno FIAS-ovoj studiji (Foreign Investment Advisory Service), početkom 2002. godine unutar Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva rada i socijalne skrbi oformljena je radna skupina za izradu novog Zakona o strancima. Rad na prvoj verziji Nacrta prijedloga Zakona o strancima započet je u prvoj polovini 2002. godine, a njegovo stupanje na snagu predviđa se u prvom tromjesečju 2003.

         

          Zakonom će se objediniti materija boravka, kretanja i rada stranaca u RH, čime će se pojednostavniti uređenje ovog zakonodavnog područja te ujedno postići veća prilagodba uvjetima koje propisuje Svjetska trgovinska organizacija te Europska unija kao jedinstveno tržište rada.

         

          Osnovni cilj Zakona jest poboljšanje koordinacije između nadležnih državnih tijela, odvajanje viznog režima od dozvola za boravak i rad, odvajanje instituta poslovne dozvole i kategorije osoba kojima se ona izdaje te razgraničenje poslovne i radne dozvole.

 

          Nadalje, jedan od glavnih ciljeva zakona je i transparentno određivanje tijela za utvrđivanje godišnjeg kontingenta radnih dozvola te određivanje režima radnih dozvola koje će se izdavati samo za strance koji se zapošljavaju na temelju ugovora o radu, kao i jasno utvrđivanje nadležnih tijela i rokova za njihovo izdavanje.

 

          Od konkretnih novina koje su predviđene Zakonom o strancima u cilju boljeg planiranja zapošljavanja strane radne snage, posebno valja napomenuti postupak donošenja tzv. kvota (kontingenata radnih dozvola) od strane Vlade RH, koje se utvrđuju na godišnjoj razini tekućeg listopada za iduću godinu, a specifikacija kvota se vrši po vrstama djelatnosti.

 

          Kvote se donose na osnovi mišljenja Ministarstva rada i socijalne skrbi, uz pribavljanje prethodnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Gospodarsko-socijalnog vijeća.

 

          U godišnje utvrđenu kvotu radnih dozvola ne uračunavaju se radne dozvole izdate strancima i članovima njihovih obitelji čiji je status reguliran Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske, strancima koji su premješteni u okviru internog transfera osoblja unutar trgovačkih društava kako je definirano Zakonom o potvrđivanju protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije te strancima, supružnicima i djeci stranaca kojima je odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj na temelju međunarodnog ugovora.

 

          Također, Konačnim prijedlogom Zakona o strancima posebno su utvrđene kategorije stranaca ( 23 ) koji ne moraju imati radnu dozvolu, ali se na njih primjenjuju odredbe kojima se regulira njihov privremeni boravak ukoliko za obavljanje svoje djelatnosti žele ostati u Republici Hrvatskoj duže od 30 dana.

 

          Navedeno podrazumijeva da svaka osoba koja boravi na teritoriju RH mora imati valjani dokument na osnovi kojeg će biti jasno vidljivo da ta osoba zakonito boravi u zemlji, a za njegovo pribavljanje nije potreban dugotrajan administrativni postupak. Dokument se pribavlja u policijskoj postaji prema sjedištu poslodavca, a u drugom stupnju nadležno je Ministarstvo unutarnjih poslova. Ukoliko navedene osobe žele produžiti svoj boravak na dulje od 30 dana, tada je potrebno pokrenuti postupak za uređenje privremenog boravka u RH.

 

          Također, važno je napomenuti da se Konačnim prijedlogom Zakona o strancima uvodi institut poslovne dozvole te da će se ona izdati strancu koji u Republici Hrvatskoj ima registriran obrt ili s obrtom izjednačenu djelatnost ili slobodno zanimanje, vodi poslove u registriranom vlastitom trgovačkom društvu ili u pravnoj osobi u kojoj ima većinski udio, ili strancu koji pruža usluge u ime inozemnog poslodavaca i ispunjava ostale uvjete za izdavanje odobrenja za privremeni boravak.

 

          Poslovna dozvola smatra se odobrenjem za privremeni boravak i rad na području Republike Hrvatske. Rok važenja poslovne dozvole je 2 godine, a zahtjev se podnosi nadležnom tijelu u mjestu boravka stranca.

          6.3.3.                    Uzajamno priznavanje kvalifikacija        

 

          6.3.3.1.       Pravni okvir

 

          Priznavanje istovrijednosti stranih diploma o završenom sveučilišnom i stručnom studiju, magisteriju i doktoratu te dijelovima visoke naobrazbe uređeno je Zakonom o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma (NN 57/96 i 21/00).

 

          Odredbe čl. 53. SSP-a također uređuju ovu materiju jer navode da će, kako bi se državljanima Zajednice i hrvatskim državljanima olakšalo započinjanje i bavljenje zakonski uređenim profesionalnim djelatnostima u RH, odnosno Zajednici, Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje ispitati koji su koraci potrebni za uzajamno priznavanje kvalifikacija te u tom cilju može poduzeti sve potrebne mjere.

 

Područje uzajamnog priznanja kvalifikacija u RH uređeno je i mnogostranim međunarodnim ugovorima, kojih je RH stranka na temelju pristupa, NN-MU 6/94:

 

1. Europska konvencija o ekvivalenciji diploma na temelju kojih je moguće stupiti u visokoškolske ustanove (Pariz, 11. prosinca 1953., SL-MU, br. 3/77);

2. Protokol uz Europsku konvenciju o ekvivalenciji diploma na temelju kojih je moguće stupiti u visokoškolske ustanove (Strasbourg, 3. lipnja 1964., SL-MU, br. 3/77);

3. Europska konvencija o akademskom priznavanju sveučilišnih kvalifikacija (Pariz, 14. prosinca 1959., SL-MU, br. 3/77);

4. Europska konvencija o priznavanju razdoblja visokoškolskih studija (Pariz, 15. prosinca 1956., SL-MU 3/1977)

 

          Vlada RH sklopila je nekoliko dvostranih ugovora o uzajamnom priznavanju školskih svjedodžbi i diploma visokih škola, među kojima su:

 

1. Sporazum između Vlade RH i Vlade Republike Mađarske o priznavanju svjedodžbi o školskoj spremi, diploma i stupnjeva visokoškolskog obrazovanja stečenih u Republici Hrvatskoj i Republici Mađarskoj, sklopljen u Budimpešti 16. lipnja 1997.godine (NN-MU 13/97);

2. Ugovor između Vlade RH i Vlade Slovačke Republike o priznavanju istovrijednosti isprava o obrazovanju izdanih u Republici Hrvatskoj i Slovačkoj Republici, sklopljen u Bratislavi 16. veljače 1999. godine (NN-MU 11/99)

 

te nekoliko dvostranih ugovora, kojih je RH stranka na temelju sukcesije država prednica:

 

1. Sporazum s Austrijom o ekvivalenciji svjedočanstva o završnom ispitu za srednje škole, Beč, 27. ožujka 1974. (SL-MU, br. 6/77);

2. Sporazum s Austrijom o ekvivalencijama u univerzitetskoj oblasti, Beč, 29. siječnja 1979. (SL-MU, br. 3/80);

3. Sporazum između Vlade SFRJ i Vlade NR Poljske o uzajamnom priznavanju istovažećih školskih svjedodžbi i diploma visokih škola stečenih u obje države, sklopljen u Beogradu dana 15. rujna 1978. godine (NN-MU 9/95);

4. Sporazum između SIV Skupštine SFRJ i Vlade SSSR o uzajamnom priznavanju dokumenata o obrazovanju i naučnim stupnjevima, Beograd, 15. ožujka 1988. (SL-MU, br.10/89).

 

          Donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u području Europe (Lisabon, 11.4.1997.) od 3.7.2002., utvrđen je zakonodavni okvir unutar kojeg je potrebno izraditi Nacrt prijedloga Zakona o priznavanju stranih školskih svjedodžbi i diploma. U sklopu reforme visokoškolskoga sustava RH i integriranja u Europski prostor visokoga obrazovanja (European Higher Education Area) Ministarstvo znanosti i tehnologije je pristupilo izradi nacrta prijedloga Zakona o nostrifikaciji i priznavanju ekvivalencije stranih školskih svjedodžbi i diploma. Radna skupina zadužena za izradu nacrta prijedloga Zakona sastoji se od predstavnika Ministarstva znanosti i tehnologije i Ministarstva prosvjete i športa.

 

 

          Nacrt prijedloga Zakona usklađen je s međunarodnim pravnim aktima Vijeća Europe i UNESCO-a u području priznavanja pojedinih stupnjeva i dijelova visokoga obrazovanja.

 

          Nakon stupanja na snagu Zakona o nostrifikaciji i priznavanju ekvivalencije stranih školskih svjedodžbi i diploma, stručni će nositelji u drugoj polovici 2003. godine pristupiti izradi pojedinih podzakonskih propisa u ovom području, kojima će se zakonodavstvo RH usklađivati s Direktivama 89/48/EEZ i 92/51/EEZ, kao i s acquis communaitareom kojim se uređuje automatsko priznavanje kvalifikacija za pojedina zanimanja.

 

          6.3.3.2.       Institucionalni okvir

 

          Sukladno važećem Zakonu o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma (NN 57/96 i 21/00), prvostupanjski postupak priznavanja istovrijednosti stranih diploma provode stručna vijeća visokih učilišta, odnosno sveučilišta ukoliko se u RH ne izvodi studij koji je osoba završila u inozemstvu. Protiv rješenja o priznavanju potpune istovrijednosti stranka ima pravo žalbe Ministarstvu znanosti i tehnologije.

 

          Sukladno odluci Ministra znanosti i tehnologije u prosincu 2001., poslove vezane za Europsku mrežu nacionalnih informacijskih centara za akademsku razmjenu i priznavanje (ENIC) obavlja Ministarstvo znanosti i tehnologije. Mreža ENIC sastoji se od nacionalnih centara zemalja članica Vijeća Europe/UNESCO-a. Temeljne funkcije nacionalnog centra su olakšavanje pristupa obavijestima o visokoškolskom sustavu i stručnim nazivima u RH članicama ENIC mreže te traženje obavijesti o visokoškolskim sustavima i stručnim nazivima u diplomama izdanim od strane drugih država od članica ENIC-a.

 

          Nacrt prijedloga Zakona o nostrifikaciji i priznavanju ekvivalencije stranih školskih svjedodžbi i diploma predviđa da ove postupke provodi Nacionalni informacijski centar za akademsku razmjenu i priznavanje, odnosno Nacionalni ENIC/NARIC ured, koji svojom uredbom osniva Vlada Republike Hrvatske. Njegov NARIC odjel, koji ima pravo donositi odluke u ovim postupcima, donosio bi po zahtjevima stranaka odluke o nostrifikacijama i priznavanju ekvivalencije stranih diploma, a odjel ENIC olakšavao bi pristup vjerodostojnim informacijama o visokoškolskom sustavu i postojećim kvalifikacijama koje se u RH stječu završetkom svih vrsta studija, kao i informacijama o stranim visokoškolskim obrazovnim ustanovama i njihovim kvalifikacijama. Struktura Nacionalnog ENIC/NARIC ureda, načina rada i dr. uredit će se Uredbom Vlade RH o osnivanju istog Ureda. NARIC je mreža Europske komisije za područje priznavanja diploma, čine je nacionalni centri zemalja članica EU, članica Europskoga ekonomskoga prostora, pridružene članice Srednje i Istočne Europe te Cipar. Nacrt prijedloga Zakona o nostrifikaciji i priznavanju ekvivalencije stranih školskih svjedodžbi i diploma u sadašnjem obliku predviđa da žalbe protiv prvostupanjskih odluka u drugom stupnju i dalje rješava Ministarstvo znanosti i tehnologije.

 

          6.3.3.3. Prioriteti

 

          Jedan od osnovnih prioriteta u 2003. u ovoj materiji je donošenje Zakona o nostrifikaciji i priznavanju ekvivalencije stranih školskih svjedodžbi i diploma te provođenje priprema za osnivanje Nacionalnoga ENIC/NARIC ureda.

          Nadalje, prioritet je i izrada strukture Nacionalnoga ENIC ureda, angažiranje djelatnika Ureda, stručno usavršavanje djelatnika u nekom inozemnom ENIC/NARIC uredu, prostorno opremanje Ureda te uvođenje računalne opreme, uspostava baze podataka o svim činjenicama koje su relevantne za donošenje odluka o nostrifikaciji ili priznavanju ekvivalencije stranih diploma u RH, i obratno, te baze podataka o provedenim postupcima priznavanja potpune istovrijednosti, odnosno istovrijednosti.

 

          6.3.3.4        CARDS

 

          Ovo područje obuhvaćeno je projektom CARDS 2002/11.

          6.3.4.          Vize

 

          Ova materija je detaljno uređena u poglavlju 14. (Pravosuđe i unutarnji poslovi)

          6.3.5.          Socijalna sigurnost

 

          6.3.5.1. Pravni okvir

 

          Pravni okvir u području socijalne sigurnosti, u okviru slobode kretanja radnika, čine dvostrani ugovori o socijalnom osiguranju kojima se koordiniraju sustavi država ugovornica u području mirovinskog, zdravstvenog i osiguranja za slučaj nezaposlenosti te prava na dječji doplatak.

          Zakoni kojima je u Republici Hrvatskoj uređen sustav socijalne sigurnosti jesu: Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti i Zakon o doplatku za djecu. Ovi propisi određuju krug osoba koje mogu biti nositelji prava iz osiguranja te određuju glavne institucije nadležne za provođenje zakona.

 

          S državama Europske unije Republika Hrvatska primjenjuje sljedeće ugovore o socijalnom osiguranju:

 

ugovore koje je sklopila bivša Jugoslavija, a koje je Republika Hrvatska preuzela prema načelu sukcesije međunarodnih ugovora – stari ugovori do 1990. – sa sljedećim državama Europske Unije: Belgijom, Danskom, Francuskom, Italijom, Luksemburgom, Švedskom, Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije i Sjeverne Irske. Uz izuzetak Švedske, u pregovorima sa svakom od navedenih država Republika Hrvatska je dogovorila nove ugovore za koje se očekuje da će u skorije vrijeme stupiti na snagu i zamijeniti stare ugovore;

 

novosklopljene ugovore (od 1991.) sa sljedećim državama: Austrijom, Njemačkom, Nizozemskom.

 

          Ugovori koje Republika Hrvatska primjenjuje s državama Europske unije temelje se na općeprihvaćenim europskim načelima na području koordinacije sustava socijalne sigurnosti:

 

načelo zbrajanja razdoblja osiguranja, prebivanja ili drugih relevantnih razdoblja potrebnih za stjecanje prava na davanja;

načelo jednakosti postupanja prema stranim državljanima kao prema vlastitima;

načelo izjednačavanja teritorija država ugovornica u odnosu na relevantne pravne činjenice na koje se ugovor odnosi (izbjegavanje preklapanja navršenih razdoblja, izbjegavanje stjecanja paralelnih davanja po osnovi istog osiguranog slučaja, i dr.);

načelo omogućavanja stjecanja prava i prema ugovorima s trećim državama za hrvatske državljane;

načelo isplate stečenih mirovinskih davanja na područje druge države ugovornice te na područje trećih država, bez ograničenja u pogledu visine davanja;

stari ugovori (do 1990.) – načelo državljanstva u odnosu na osobe na koje se primjenjuje ugovor;

- novi ugovori (od 1991.) - načelo univerzalne primjene na sve osobe koje su bile obuhvaćene zakonodavstvom ugovorne stranke, a ne samo na državljane.

 

          Iako postoje opća načela uređenja sustava socijalne sigurnosti, svaka država autonomno uređuje svoj sustav socijalne sigurnosti koji se prema zakonskim okvirom utvrđenim uvjetima u toj državi primjenjuje. Tako se na radnike s hrvatskim državljanstvom koji su zaposleni na teritoriju pojedine države članice EU, primjenjuju propisi te države iz područja socijalnog osiguranja te dvostrani ugovor o socijalnom osiguranju, ukoliko je takav ugovor sklopljen s Republikom Hrvatskom.

 

          Hrvatsko zakonodavstvo štiti hrvatske državljane zaposlene u inozemstvu kod stranog poslodavca, međunarodne organizacije ili na brodu pod stranom zastavom koji nisu osigurani na osnovi primjene zakonodavstva o socijalnom osiguranju strane države u kojoj su zaposleni, a niti na osnovi dvostranog ugovora o socijalnom osiguranju, i to na način da tim osobama  pruža mogućnost obveznog mirovinskog osiguranja na vlastiti zahtjev.

 

          Državljanin države članice EU koji je zaposlen u Republici Hrvatskoj status osiguranika i sva prava iz tog statusa stječe prema hrvatskom zakonodavstvu, uz napomenu da odredbe hrvatskog zakonodavstva o socijalnom osiguranju osiguravaju jednakost postupanja prema svim stranim državljanima, koji su u Republici Hrvatskoj stekli svojstvo osiguranika, kao prema vlastitim državljanima. Davanja iz mirovinskog osiguranja na koje je strani državljanin stekao pravo unutar hrvatskog mirovinskog sustava, isplaćuju se u inozemstvo bez ograničenja i bez postojanja dvostranog ugovora o socijalnom osiguranju, uz uvjet da s državom u kojoj osoba prebiva postoji redovni platni promet.

 

Minimalni standardi sustava socijalne sigurnosti u Europi uređeni su Europskim zakonikom o socijalnoj sigurnosti Vijeća Europe, a hrvatski sustav socijalne sigurnosti je izgrađen prema europskom modelu. O usklađenosti sustava sa Zakonikom napravljena je studija Vijeća Europe, prije početka primjene novog modela zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Studija je pokazala skoro potpunu usklađenost hrvatskog sustava sa Zakonikom.

         

6.3.5.2.       Institucionalni okvir

 

          Institucije u Republici Hrvatskoj nadležne za ovo područje su Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo zdravstva, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje te Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

          Potrebno je dodatno preustrojiti rad Zavoda za zapošljavanje u smislu jačanja kapaciteta rada regionalnih zavoda za zapošljavanje, kao i dodatne edukacije osoblja koje radi u regionalnim zavodima. Potrebno je i usavršiti informacijsku povezanost između regionalnih zavoda i središnjeg zavoda radi bolje sistematizacije podataka relevantnih za rad Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u cjelini te njihove veće dostupnosti samim korisnicima Zavoda.

 

6.3.5.3.       Prioriteti

 

Prioritet na području socijalne sigurnosti u 2003. je dosljedna provedba započetih reformi na pojedinim područjima sustava, kao i jedinstveno uređivanje obveznih doprinosa za osiguranja u sustavu. Također se predviđa proširenje obuhvatnosti sustava, uređenjem mogućnosti stjecanja statusa osiguranika i na dodatnim temeljima od sada predviđenih (npr. na temelju rada po osnovi ugovora o djelu).

6.3.6.                    Poslovni nastan

         

6.3.6.1.       Pravni okvir

 

          Nakon potpisivanja SSP-a, RH ima cilj, između ostalog, započeti pregovore s državama koje su već potpisale SSP radi sklapanja dvostranih ugovora o regionalnoj suradnji čiji će cilj biti povećanje opsega suradnje među tim zemljama i u okviru uređivanja pitanja poslovnog nastana, što je uređeno odredbama čl. 12. SSP-a kao dijelom uvodnih odredaba.

          Za ovo područje relevantne su i odredbe Glave V. Poglavlja II. čl. 48. -55. SSP-a, kojima je definirano pravo poslovnog nastana (čl. 48. toč.d), u smislu da ono za strane državljane podrazumijeva pravo započinjanja gospodarskih djelatnosti kao samostalno zaposlenih osoba, kao i pravo osnivanja poduzeća, posebice osnivanja trgovačkih društava na koje imaju prevladavajući utjecaj.

Odredbe se izričito ne primjenjuju na osobe koje nisu isključivo samozaposlene.

      Tek četiri godine od stupanja na snagu SSP-a Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje utvrdit će načine za proširenje prethodnih odredaba na poslovni nastan državljana obiju stranaka SSP-a, radi pokretanja gospodarskih djelatnosti kao samostalno zaposlenih osoba. Pri tome, državljanin Zajednice koji može steći pravo poslovnog nastana podrazumijeva fizičku osobu koja je državljanin jedne od država članica i državljanin RH.

 

          Postoji izuzetak koji se odnosi na državljane država članica i državljane RH s poslovnim nastanom izvan Zajednice odnosno izvan RH te brodarskih društava s poslovnim nastanom izvan Zajednice i izvan RH, a koja su pod prevladavajućim utjecajem državljana neke države članice, odnosno RH. Izuzetak se odnosi na okolnost da se spomenute odredbe odnose i na navedene osobe, ali samo u okviru međunarodnoga pomorskoga prometa, uključujući i kombinirani promet, i ako su njihova plovila registrirana u nekoj od država članica odnosno u RH, u skladu s odgovarajućim zakonodavstvom pojedine zemlje.

      Odredbama čl. 49. SSP-a propisana je obveza RH da olakša državljanima Zajednice početak djelovanja na svom teritoriju te bi u tu svrhu imala obvezu u pogledu prava poslovnog nastana omogućiti im tretman koji nije manje povoljan od tretmana koji daje vlastitim trgovačkim društvima, odnosno njihovim članovima, kao i u odnosu na treće zemlje (zemlje izvan EU) primjenjujući tretman koji je povoljniji.

 

          Odredbama čl. 54. SSP-a definirana je mogućnost zapošljavanja državljana država članica EU i državljana RH u trgovačkim društvima Zajednice ili hrvatskim trgovačkim društvima osnovanim na teritoriju RH ili Zajednice pod određenim uvjetima.

      Odredbe se odnose i na zapošljavanje preko trgovačkih društava kćeri ili podružnica.

      Zapošljavanje se prvenstveno odnosi na one zaposlenike koji su državljani neke od zemalja članica EU ili državljani RH te na slučajeve kada oni predstavljaju ključno osoblje u trgovačkim društvima, njihovim kćerima ili podružnicama, a zapošljavaju se uvijek sukladno zakonodavstvu koje je na snazi u zemlji osnivanja.

 

          Ključno osoblje trgovačkih društava predstavljaju one osobe koje u organizaciji imaju viši položaj, odnosno upravljaju poslovanjem društva i koje se nalaze pod nadzorom ili rukovodstvom članova uprave trgovačkog društva, zatim osobe koje su zaposlene u društvu, a posjeduju posebna znanja bitna za pružanje usluga. Ta posebna znanja obuhvaćaju naročito služenje opremom za istraživanja, primjenu tehnika ili vođenje poslovanja društva, odnosno visok stupanj stručne osposobljenosti u odnosu na određenu vrstu posla ili djelatnosti koja zahtijeva točno određeno stručno znanje uključujući i članstvo u ovlaštenoj strukovnoj udruzi.

 

          Napominjemo da se za obavljanje pojedinih samostalnih djelatnosti u RH, a sukladno zakonima koji reguliraju obavljanje tih djelatnosti, kao uvjet traži hrvatsko državljanstvo. Navedene djelatnosti uključuju liječničku, stomatološku i fizioterapeutsku djelatnost sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN br. 1/97), odvjetničku i javnobilježničku djelatnost sukladno odredbama Zakona o odvjetništvu (NN br. 9/94) i Zakona o javnom bilježništvu (NN br. 78/93), zatim veterinarsku djelatnost sukladno Zakonu o veterinarstvu (NN br. 97/70), arhitektonsku djelatnost sukladno Zakonu o hrvatskoj arhitektonskoj komori (NN br. 47/98) te pirotehničku djelatnost, sukladno Pravilniku o obuci i ispitima pirotehničara i pomoćnih djelatnika (NN br. 41/00).

 

          Također, Republika Hrvatska ovlaštena je tijekom prve tri godine od dana stupanja na snagu SSP-a, uvođenjem prijelaznih odredaba, uvesti mjere koje odstupaju od odredaba u pogledu prava poslovnoga nastana državljana Zajednice i to u određenim gospodarskim granama koje prolaze kroz restrukturiranje ili se suočavaju s ozbiljnim teškoćama ili bi proizvele socijalne probleme ozbiljnijih razmjera, odnosno pojavljuju se kao gospodarske grane u nastajanju u Hrvatskoj, s naglaskom da se mjere moraju prestati primjenjivati najkasnije pet godina od stupanja na snagu SSP-a.

          Pri osmišljavanju i primjeni tih mjera, RH će državljanima Zajednice, uvijek kada je to moguće, odobriti povlašteni tretman, a u svakom slučaju tretman koji nije manje povoljan od tretmana koji jamči državljanima iz bilo koje treće zemlje. Prije donošenja tih mjera, RH ima obvezu savjetovati se s Vijećem za stabilizaciju i pridruživanje te neće započeti s njihovom primjenom prije isteka razdoblja od mjesec dana nakon što je obavijestila Vijeće o konkretnim mjerama koje namjerava uvesti.

         

          Nadalje, pravni okvir poslovnog nastana pružaju i odredbe Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99), posebno odredbe koje se odnose na osnivanje trgovačkih društava, zastupanje te pravo članstva u upravi i nadzornom odboru trgovačkog društva, zatim odredbe Zakona o obrtu (NN 77/93, 90/96, 64/01) na osnovi kojih strani državljani mogu obavljati obrt pod uvjetom da imaju radnu dozvolu i uz primjenu načela uzajamnosti te odredbe Zakona o zapošljavanju stranaca opisane u potpoglavlju br. 3.1. (Pravna osnova).

 

          Zaključno, a sukladno navedenim odredbama SSP-a koje za sada čine glavnu pravnu osnovu iz ovog područja, svaka stranka Sporazuma može urediti pravo poslovnog nastana državljana na svom teritoriju pod uvjetima da se nadležnim propisima državljani druge stranke ne diskriminiraju u usporedbi s njezinim vlastitim državljanima.

 

          6.3.6.2                  Institucionalni okvir

 

Potrebno je osnažiti djelotvornost postojećih institucija jer će se povećanim brojem stranih ulaganja pojaviti i potreba za većim brojem izdavanja radnih i poslovnih dozvola te je u tu svrhu potrebno povećati broj stručnog osoblja, kao i dodatno ga obrazovati.

Za sada se izdavanje radnih dozvola obavlja u okviru djelokruga posebnog odjela koji djeluje pri Zavodu za zapošljavanje RH.

 

          Stupanjem na snagu novog Zakona o strancima, Ministarstvo unutarnjih poslova bit će nadležno za izdavanje radnih dozvola, a tijekom 2003. unutar Ministarstva će se formirati i poseban odjel koji će zapošljavati adekvatno stručno osoblje.

         

  6.3.6.3.     Prioriteti

 

          Iskustva pokazuju da je nužno pojednostavniti proceduru osnivanja trgovačkih društava pri nadležnim trgovačkim sudovima te sniziti troškove osnivanja trgovačkih društava, poglavito u pogledu plaćanja pristojbi, a posebno pojednostavniti administrativni postupak u cilju što većeg poticanja stranih ulaganja, zatim donijeti odgovarajuće porezne propise koji će propisati oslobađanje poslovnih transakcija vezanih za strana ulaganja od poreznih davanja, odnosno sniziti porezne stope.

          Stupanje na snagu Zakona o strancima koji djelomično uređuje i materiju koja je neposredno vezana uz pravo poslovnog nastana tako da omogućava jednostavniju proceduru za one strane državljane koji se u RH nalaze u svojstvu osnivača trgovačkih društava, odnosno predstavljaju ključno osoblje, čini jedan od glavnih prioriteta u 2003. godini.

 

          6.3.6.4. Financijske potrebe

 

          Samo za provedbu novog Zakona o strancima, uključujući izdavanje i tiskanje raznih obrazaca neophodnih za provođenje Zakona u praksi, bit će potrebno izdvojiti iz državnog proračuna cca. 5.100.000,00 kn.

6.4. SLOBODA PRUŽANJA USLUGA

          6.4.1.          Pravna osnova

          Područje slobode pružanja usluga je Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane (u nastavku teksta: Sporazum) uređeno u sljedećim dijelovima: Glava V. Kretanje radnika, poslovni nastan, pružanje usluga, kapital, Poglavlje II. Poslovni nastan, članci 48. – 55. i Poglavlje III. Pružanje usluga, članci 56. – 57.

 

          Pravni okvir slobode pružanja usluga u Europskoj uniji određen je u Trećem dijelu Ugovora o osnivanju Europske zajednice (u nastavku teksta: Ugovor) koji govori o Politici Zajednice, a odnosi se na: Glavu III. Slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala, Poglavlje 2. Pravo osnivanja, članak 44. i 47. (bivši članak 54. i 57.), Poglavlje 3. Usluge, članak 52. i 55. (bivši članak 63. i 66.) te Glavu VI. Zajednička pravila o tržišnom natjecanju, oporezivanju i ujednačavanju zakona, Poglavlje 3. Ujednačavanje zakona, članak 94. i 95. (bivši članak 100. i 100.a).

          6.4.2.          Opis poglavlja

 

          Poglavlje slobode pružanja usluga obuhvaća s jedne strane slobodu pružanja financijskih usluga i to poimence usluge u bankarstvu, usluge osiguravajućih društava i društava za trgovanje vrijednosnim papirima.

 

          U Republici Hrvatskoj osim banaka, osiguravajućih društava i društava za trgovanje vrijednosnim papirima, pružanjem pojedinih financijskih usluga mogu se baviti i druge pravne i fizičke osobe ako su za to registrirane i to: pošta, društva koja se bave financijskim davanjem u zakup (leasing), društva koja obavljaju djelatnost s kreditnim karticama, društva koja se bave posredovanjem u poslovanju hipotekama, mjenjačnice i zalagaonice i dr.

 

          S druge strane sloboda pružanja usluga obuhvaća i slobodu pružanja ostalih usluga posebice trgovinsko zastupanje koje je obrađeno pod točkom 4.6. i usluge u informatičkom društvu koje su detaljno opisane u poglavlju slobode kretanja roba.

 

          6.4.3.          Bankarstvo         

 

          6.4.3.1. Pravni okvir

 

          U Republici Hrvatskoj ovo je područje uređeno prvenstveno Zakonom o bankama (NN 84/02) iz 2002. godine kojim se željelo pridonijeti daljnjem uređenju bankarskog poslovanja u Republici Hrvatskoj prema suvremenim svjetskim i europskim standardima bankarskog poslovanja.

 

          Bankarski sustav u Republici Hrvatskoj prošao je kroz intenzivno razdoblje transformacije koja je izražena kroz ulazak stranih investitora na hrvatsko financijsko tržište. Prema posljednjim podacima, strani kapital u bankarskom sektoru sudjeluje s preko 90 posto, a prisutne strane komercijalne banke su pretežito iz zemalja članica Europske unije.

Zakon od bankama, osim usklađivanja hrvatskih propisa s propisima Europske unije u području financija i bankarstva, na sustavan i cjelovit način obuhvaća i sva pitanja koje se odnose na osnivanje, poslovanje i prestanak rada, kao i na nadzor poslovanja banaka.

          Uvedena su i pobliže razrađena pitanja koja se odnose na suradnju s ostalim nadzornim tijelima, s posebnim naglaskom na suradnju s nadzornim tijelima banaka iz zemalja članica Europske unije, odredbe o konkurenciji i zaštiti slobode tržišnog natjecanja, preciznije odredbe o bankovnoj tajni, primjena zakona na banke u postupku likvidacije, odredbe o nadzoru nad bankama na temelju konsolidiranih financijskih izvješća, pitanja vezana uz zaštitu potrošača te je uveden institut posebne uprave.

Ovime se željelo na sveobuhvatan način uređivati poslovanje banaka uz što manji utjecaj Hrvatske narodne banke te prepustiti bankama da posluju slobodno, sukladno tržišnim uvjetima i pravilima bankarske struke.

 

          Zakon o bankama usklađen je s odredbama Glave V. i VIII. Sporazuma te sljedećim direktivama Europske unije:

- osnovna Direktiva 2000/12/EZ vezana uz započinjanje i obavljanje poslovanja kreditnih institucija. Ova Direktiva je dopunjena Direktivom 2000/28/EZ;

- Direktiva 2001/24/EZ o sanaciji i likvidaciji kreditnih institucija;

- Direktiva 86/635/EEZ o godišnjim i konsolidiranim financijskim izvješćima banaka i ostalih financijskih institucija;

- Direktiva 89/117/EEZ koja se odnosi na podružnice stranih banaka;

- Direktiva 93/6/EEZ koja uređuje područje adekvatnosti kapitala;

- Direktiva 94/19/EZ za područje osiguranja depozita;

- Direktiva 78/660/EEZ i 83/349/EEZ koje reguliraju područje računovodstva (godišnja i konsolidirana izvješća);

- Uredba 4064/89 o nadzoru nad koncentracijama.

 

          Pored odredaba navedenih direktiva korištene su i neke odredbe direktiva koje se odnose na investicijske fondove, osiguravajuća društva, zaštitu potrošača i poslovanje revizijskih tvrtki u onim dijelovima koji se odnose na poslovanje banaka i to su: Direktiva 85/611/EEZ, Direktiva 93/22/EEZ, Direktiva 87/102/EEZ, Direktiva 93/13/EEZ i Direktiva 84/253/EEZ. Primjena navedenih direktiva, još će više doći do izražaja kod izrade podzakonskih akata vezanih uz Zakon o bankama.

 

          Zakon o bankama definira bankovne usluge, ostale financijske usluge i pomoćne bankovne usluge, kao i institucije koje ih mogu obavljati osim ako nije drugačije određeno drugim zakonom. Ti drugi zakon jesu Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Zakon o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje i Zakon o štedno-kreditnim zadrugama.

 

          U odredbi članka 6. Zakona o bankama određeno je da financijske usluge, između ostalog, obuhvaćaju i trgovanje stranim sredstvima plaćanja uključujući i mjenjačke poslove, a način obavljanja mjenjačkih poslova propisan je u Odluci o načinu obavljanja mjenjačkih poslova (NN 44/2001) i Uputi za primjenu Odluke o načinu obavljanje mjenjačkih poslova. Mjenjačke poslove, prema Zakonu o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (NN 91A/93, 36/98, 32/01), osim ovlaštenih banaka obavljaju i druge osobe koje su registrirane za obavljanje mjenjačkih poslova ako su sklopile ugovor za obavljanje mjenjačkih poslova s ovlaštenom bankom i uz uvjete utvrđene tim ugovorom.

 

          Odredbe Zakona o bankama (NN 84/02) koje propisuju koje uvjete banka treba ispuniti, odnosno koju dokumentaciju treba priložiti uz zahtjev za izdavanje odobrenja za pružanje bankovnih i ostalih financijskih usluga, usklađene su s direktivama EU koje su korištene pri izradi Zakona.

 

          Zakon o bankama pravi razliku između uvjeta pod kojima se osniva i posluje podružnica banke države članice EU i podružnica strane banke na području Republike Hrvatske.

Međutim, potrebno je istaknuti da će se odredbe Zakona koje definiraju poslovanje podružnica i pružanje bankovnih i ostalih financijskih usluga od strane banaka država članica EU početi primjenjivati od dana punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Do tada se na njih primjenjuju odredbe koje propisuju osnivanje i prestanak rada podružnica stranih banaka, a za njih je propisano da strana banka može osnovati podružnicu na području Republike Hrvatske ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za rad podružnice.

 

          Za područje bankarstva je, osim Zakona od bankama, još jedan zakon iznimno važan, a to je Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci (NN 36/01) iz 2001. godine. Ovim Zakonom uređuju se položaj, poslovi, vlasnički status, ovlaštenja i ustroj Hrvatske narodne banke te njen odnos s Republikom Hrvatskom, poslovnim bankama te međunarodnim institucijama i organizacijama.

 

          Hrvatska narodna banka je središnja banka Republike Hrvatske, u obavljanju svojih poslova je samostalna, neovisna i odgovorna Hrvatskom saboru.

 

          Osnovni cilj Hrvatske narodne banke jest, u okviru njezinih ovlasti, postizanje i održavanje stabilnosti cijena, a ne dovodeći u pitanje ostvarivanje tog cilja, Hrvatska narodna banka podupire gospodarsku politiku Republike Hrvatske i pritom djeluje u skladu s načelima otvorenog tržišnog gospodarstva i slobodne konkurencije.

 

          Hrvatska narodna banka je samostalna i neovisna u okviru Ustava i zakona u cjelokupnosti poslova iz svoje nadležnosti, što se osobito očituje u utvrđivanju i provođenju monetarne i devizne politike, držanju i upravljanju s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, izdavanju novčanica i kovanog novca, izdavanju i oduzimanju odobrenja za rad banaka, nadziranju poslovanja banaka i donošenju podzakonskih propisa kojima se uređuje bankarsko poslovanje, kao i ostalim poslovima koji su u nadležnosti Hrvatske narodne banke.

 

          Hrvatska narodna banka redovito i pravodobno obavještava javnost o analizama makroekonomskog stanja, stanju financijskog i monetarnog sustava, novčanim i kreditnim kretanjima, bilanci plaćanja tečaju i stabilnosti cijena te objavljuje ostale statističke informacije iz svog djelokruga.

U izradi Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci korištena su iskustva iz rada Europskog sustava centralnih banaka, a u ožujku 2001. godine prije donošenja samog Zakona, stručnjaci za središnje bankarstvo Europske komisije su dali mišljenje o tada Prijedlogu Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci. Određene primjedbe istaknute u navedenom mišljenju, s obzirom na stupanj razvoja financijskog sustava i poziciju Republike Hrvatske u procesu približavanja Europskoj uniji, ugrađene su u odredbe Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci.

 

          Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (u nastavku teksta: Agencija) osnovana je na temelju Zakona o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (NN 44/94, 79/98, 19/99 i 35/00) kao specijalizirana financijska institucija koja osigurava štedne uloge u bankama i štedionicama i provodi postupak sanacije banaka.

Osnivač Agencije je Republika Hrvatska koja jamči za obveze Agencije. Sredstva za poslovanje Agencije čine premije osiguranja što ih banke i štedionice plaćaju za osiguranje štednih uloga te sredstva ostvarena plasiranjem tih sredstava i prihodi što ih Agencija ostvari svojim poslovanjem.

Odredbe ovog Zakona djelomično su u skladu s Direktivom 94/19/EZ o osiguranju depozita.

 

          Zakonom o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak (NN 33/92, 76/93 i 108/95) osnovana je Hrvatska banka za obnovu i razvitak (u nastavku teksta: HBOR) koja prvenstveno obavlja sljedeće poslove:

kreditiranje projekata obnove i razvitka hrvatskog gospodarstva;

kreditiranje obnove i izgradnje stanova i obiteljskih kuća te objekata infrastrukture;

kreditiranje izvoznih poslova pravnih i fizičkih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske (domaći izvoznici) koji proizlaze iz njihovih izvoznih poslova;

osiguranje izvoznih poslova od nekomercijalnih rizika.

U izvršenju svojih zadataka HBOR odobrava kredite, daje jamstva, obavlja ulaganja i izdaje police osiguranja za nekomercijalne rizike. Kredite odobrava preko poslovnih banaka i drugih financijskih organizacija, a po odluci Nadzornog odbora može i izravno krajnjim korisnicima.

Kod pisanja ovoga Zakona korištena su njemačka iskustva koja su primijenjena u organizaciji HBOR-a i području njegova djelovanja te je dobivena tehnička i savjetodavna pomoć Kreditanstalt fur Wiederaufbau iz Frankfurta.

 

          Zakon o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (NN 109/97 i 76/99) stupio je na snagu 01. siječnja 1998. godine, a danas djeluju četiri stambene štedionice.

Odobrenje za rad stambenih štedionica daje Hrvatska narodna banka uz prethodnu suglasnost Ministarstva financija. Hrvatska narodna banka odobrava i opće uvjete poslovanja koje su temeljni i obvezni akt kojim se uređuje poslovanje stambenih štedionica.

Temeljni kapital stambenih štedionica uređen je Zakonom o bankama (NN 84/02).

Sukladno Zakonu o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, pod stambenom štednjom se smatra organizirano prikupljanje depozita od domaćih fizičkih i pravnih (samo općine i gradovi) osoba radi rješavanja stambenih potreba građana odobravanjem stambenih kredita uz državno poticanje ušteđenih sredstava u iznosu od 25% godišnje po stambenom štediši, ali na štedne uloge maksimalno do 5.000,00 HRK.

Kod izrade Zakona kao predložak je korišten austrijski zakon (Bausparkassengesetz) koji uređuje područje poslovanja stambenih štedionica, a koji je sastavni dio acquisa Europske unije.

 

          Zakonom o štedno-kreditnim zadrugama (NN 84/02) iz 2002. godine uređen je status štedno-kreditnih zadruga kao financijskih institucija zadrugara u čijem poslovanju sudjeluju svi zadrugari prema načelu uzajamne pomoći, unaprjeđujući i zaštićujući svoj gospodarski i drugi profesionalni interes. Pri donošenju ovoga Zakona željelo se eliminirati uočene negativnosti, podići razinu profesionalnosti i poslovnosti sustava štedno-kreditnih zadruga.

Pri izradi ovog zakona korištene su pojedine odredbe iz direktiva Europske unije koje se mogu primijeniti na rad štedno-kreditnih zadruga i njihov nadzor, a to su Direktive 2000/12/EZ i 2000/28/EZ koje se odnose na započinjanje i obavljanje poslovanja kreditnih institucija.

 

          U izradi je i Nacrt prijedloga Zakona o mikrokreditiranju koji uvodi pojam mikrokreditnih institucija u financijskom sektoru. Mikrokreditne institucije su nedepozitne financijske institucije koje se bave davanjem malih nenamjenskih kratkoročnih kredita malim poduzetnicima i kućanstvima za obavljanje postojeće ili započinjanje nove poslovne djelatnosti.

         

          6.4.3.2. Institucionalni okvir

 

          Nadzor financijskih institucija iz područja bankarstva danas obavljaju: Hrvatska narodna banka za banke, štedionice i stambene štedionice te Ministarstvo financija Republike Hrvatske za štedno-kreditne zadruge i stambene štedionice kod isplate i korištenja državnih poticajnih sredstava na stambenu štednju. Devizni inspektorat obavlja nadzor mjenjačkog poslovanja koje obavljaju banke i ugovorni mjenjači.

 

          Kako su uočeni problemi u nedovoljnoj koordinaciji svih nadzornih tijela u području financijskog sektora, Hrvatski Sabor je 03. srpnja 2002. godine na 23. sjednici donio Zaključak kojim se traži izrada Programa obavljanja nadzora financijskih institucija i financijskog tržišta na konsolidiranoj osnovi. Ovaj Program podrazumijeva razvoj nadzornih institucija u Republici Hrvatskoj te poboljšanje suradnje i koordinacije nadzornih institucija.

 

          6.4.3.3. Prioriteti

 

          Na osnovi Zakona o bankama Hrvatska narodna banka ima obvezu, u roku od šest mjeseci od dana stupanja Zakona na snagu, donijeti propise koji su na Zakonu utemeljeni.

 

          Hrvatska narodna banka je izradila, ili će izraditi do kraja 2002. godine, sljedeće nacrte podzakonskih propisa kojima se uređuje poslovanje banaka, a koji su predmet usklađivanja s acquis communaitareom:

Odluka o adekvatnosti kapitala banaka;

Odluka o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka;

Odluka o ograničavanju izloženosti banaka valutnom riziku;

Odluka o konsolidiranim financijskim izvješćima grupe banaka;

Odluka o obliku, najmanjem opsegu te sadržaju revizije poslovanja i izvješća banaka;

Odluka o kriterijima tržišnog natjecanja odnosno konkurencije;

Odluka o primjeni odredbi Zakona o bankama na banke u postupku likvidacije;

Odluka o primjeni odredbi Zakona o bankama na podružnicu strane banke.

 

Odluka o kontnom planu za banke i Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi bit će neznatno promijenjene u odnosu na važeće odluke, a u propisanom roku donijet će se i Odluka o obavljanju nadzora poslovanja banaka i Odluka o uvjetima i postupku za osnivanje i rad predstavništva strane banke u Republici Hrvatskoj. U izradi su i odgovarajuće upute za primjenu pojedinih odluka.

 

          Najveći dio podzakonskih propisa upućen je poslovnim bankama na očitovanje, a preostali će im biti upućeni do kraja 2002. godine. Njihovo donošenje se očekuje u prvom tromjesečju 2003. godine. Međutim, potrebno je napomenuti da će Odluka o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka, Odluke o konsolidiranim financijskim izvješćima grupe banaka, kao i Odluka o adekvatnosti kapitala biti u primjeni tek od 2004. godine.

 

          U 2003. godini planira se pristupiti izradi nacrta prijedloga zakona o osiguranju štednih uloga koji će biti usklađen s Direktivom 94/19/EZ iz područja osiguranja depozita te nacionalnim zakonodavstvima zemalja Europske unije iz tog područja.

 

          Zbog uočenih pojava primjene različitih načina obračuna kamate te zaštite od lihvarskih kamatnih stopa planira se tijekom 2003. godine izraditi nacrt prijedloga zakona o kamatama u kojemu bi se trebalo primijeniti odredbe Direktive 93/13/EEZ o zaštiti prava potrošača te koristiti iskustva i rješenja iz nacionalnih zakonodavstava Europske unije.

 

          U 2003. godini planira se pojačati nadzor štedno-kreditnih zadruga od strane Ministarstva financija te angažiranje novih kadrova u Upravi za financijski sustav Ministarstva financija koja vrši ovaj nadzor.

 

          U tijeku 2003. godine planira se nastavak rada na Programu obavljanja nadzora financijskih institucija i financijskih tržišta na konsolidiranoj osnovi.

 

          6.4.3.4. Financijske potrebe

 

          Za provođenje Zakona o bankama i Zakona o štedno-kreditnim zadrugama nije bilo potrebno angažiranje sredstava državnog proračuna.

          6.4.4.          Osiguranje

 

          6.4.4.1. Pravni okvir

 

          Pravni okvir sustava osiguranja u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o osiguranju (NN 9/94, 20/97, 46/97 – pročišćeni tekst, 116/99, 11/02) i Zakonom o posredovanju i zastupanju u osiguranju (NN 27/99).

Navedenom pravnom okviru sadržaj daju propisi koji uređuju ugovor o osiguranju, prvenstveno Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96).

Postoji još niz propisa koji uređuju određene oblike djelatnosti osiguranja, kao što su Pomorski zakonik – odredbe o pomorskom osiguranju (NN 17/94), Zakon o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu – odredbe o ugovoru o osiguranju u zračnom prometu (NN 132/98). Navedeni propisi uređuju ugovor o osiguranju u smislu uvjeta te prava i obveza koje proizlaze iz ugovora o osiguranju.

 

          Zakon o osiguranju je organizaciono pravni propis koji uređuje uvjete i način obavljanja poslova u društvima koja se bave osiguranjem imovine i osoba te nadzor nad njihovim poslovanjem. Zakon o osiguranju u svom tekstu definira pojmove poslova i drugih poslova osiguranja, pravne oblike društava koja obavljaju poslove osiguranja i reosiguranja, kao i načela njihovog poslovanja.

          Odredbama Zakona o osiguranju propisani su pravni oblici društava za osiguranje te se prema tim odredbama društva za osiguranje mogu osnovati kao: dionička društva, društvo za uzajamno osiguranje, vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje. Osim toga dva ili više dioničkih društava za osiguranje mogu osnovati i pool za osiguranje. Također, izmjenama i dopunama Zakona iz 1999. godine otvorena je mogućnost djelovanja i za podružnice stranih društava za osiguranje ukoliko u zemlji svojeg sjedišta imaju odobrenje za obavljanje poslova osiguranja, odnosno poslova reosiguranja, uz uvjet uzajamnosti. Navedeni uvjet uzajamnosti ne zahtijeva se za društva iz zemalja članica Svjetske trgovinske organizacije. Odnos domaćih i stranih osoba, odnosno uvjeti koje moraju ispuniti za obavljanje poslova osiguranja, jednaki su.

 

          Odrednice koje propisuju materiju nadzora nad poslovanjem društava za osiguranje, uređuju obavljanje poslova nadzora te njihova načela kroz osnivanje nadzorne institucije. Zakonom o osiguranju uređeno je područje obveznih osiguranja u cestovnom, pomorskom i zračnom prometu. Odrednicama Zakona o osiguranju uređeno je osnivanje i poslovanje nacionalnog ureda za osiguranje koji predstavlja hrvatska društva za osiguranje u međunarodnim institucijama osiguranja. Navedenom uredu povjerena je i uloga vođenja Garancijskog fonda za isplatu određenih šteta iz područja obveznih osiguranja.

Kod pisanja ovoga Zakona kao predložak korišten je njemački zakon o osiguranju koji je dio acquisa Europske unije, a sam Zakon je djelomično usklađen s pojedinim odredbama iz direktiva Europske unije koje određuju područja: životnog, neživotnog i auto-osiguranja.

Neke od tih direktiva jesu: Direktiva 73/239/EEZ o usklađivanju zakona i upravnih na području obavljanja djelatnosti direktnog neživotnog osiguranja, Direktiva 79/267/EEZ o usklađivanju zakona, uredbi i upravnih propisa koji se odnose na pokretanje i obavljanje djelatnosti direktnog životnog osiguranja, Direktiva 91/674/EEZ o završnom računu i konsolidiranom računu osiguravajućih društva, Direktiva 92/96/EEZ o usklađivanju zakona, uredbi i upravnih propisa na području direktnog životnog osiguranja koja donosi izmjene Direktive 79/267/EEZ i Direktive 90/619/EEZ.

Imovina i osobe osiguravaju se kod društava koja imaju sjedište u Republici Hrvatskoj i podružnica stranih društava za osiguranje. Vlada Republike Hrvatske propisuje koja se imovina i osobe i uz koje uvjete mogu osigurati ili su-osigurati kod stranog osiguratelja. Iznimno, Zakonom o osiguranju propisane su neke skupine osiguranja kao obvezne, i to osiguranja rizika koji ugrožavaju veće skupine osoba ili imovine, odnosno osiguranje od odgovornosti osoba. Kod obveznih osiguranja propisanih Zakonom o osiguranju, na temelju njega minimalne visine osiguranih svota utvrđuje Vlada Republike Hrvatske na prijedlog Direkcije za nadzor društva za osiguranje. Prema direktivama EU premije osiguranja od auto-odgovornosti formiraju se slobodno, zavisno od tehničkog rezultata ove skupine osiguranja. Zakon o osiguranju propisuje da iznose premije osiguranja određuju društva za osiguranje kao članovi Hrvatskog ureda za osiguranje donošenjem Temeljnog premijskog sustava, na koji suglasnost daje Direkcija za nadzor društava za osiguranje.

 

          Zakon o posredovanju i zastupanju u osiguranju uređuje poslove posredovanja i zastupanja u osiguranju, uvjete za obavljanje tih poslova te nadzor nad njihovim obavljanjem. Odrednicama navedenoga Zakona definirani su poslovi posredovanja i zastupanja u osiguranju, pravni uvjeti za obavljanje navedenih poslova. Prema Zakonu o posredovanju i zastupanju u osiguranju, poslove posredovanja u osiguranju mogu kao jedinu djelatnosti obavljati samo trgovačka društva osnovana kao dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Republici Hrvatskoj te podružnice stranih društava za posredovanje u Republici Hrvatskoj. Poslove zastupanja u osiguranju mogu kao jedinu djelatnost obavljati trgovačka društva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, fizičke osobe - poduzetnici te podružnice stranih društava za zastupanje u osiguranju sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Zakon ne pravi nikakvu razliku s obzirom na osobu osnivača.

 

          6.4.4.2. Institucionalni okvir

 

          Na temelju odrednica Zakona o osiguranju osnovana je Direkcija za nadzor društava za osiguranje i Hrvatski ured za osiguranje.

 

          Direkcija za nadzor društava za osiguranje obavlja poslove izdavanja odobrenja za rad, izdavanje suglasnosti za imenovanje uprave društava za osiguranje, izdavanje suglasnosti za poslovne akte društva. Direkcija za nadzor društava za osiguranje propisuje mjerila za financijsko poslovanje društava, utvrđuje vrste osiguranja i raspoređivanje rizika u skupine i vrste osiguranja. Osnovna uloga Direkcije je provođenje nadzora nad poslovanjem društava za osiguranje u cilju zaštite interesa ugovaratelja osiguranja, odnosno osiguranika. Osnovni ciljevi nadzora su da društva posluju u skladu s propisima, praćenje poslovanja društava temeljem financijskih izvješća, nadzor nad ulaganjem sredstava osiguravatelja, otkrivanje osiguravatelja koji su u financijskim poteškoćama.

 

          Poslovanje i ustroj Hrvatskog ureda za osiguranje koji je osnovan temeljem Zakona o osiguranju, uređeni su statutom društva. Poslove Hrvatskog ureda za osiguranje možemo definirati kao poslove predstavljanja društava za osiguranje u međunarodnom institucijama, zaštita žrtava prometa, rješavanje inozemnih šteta i upravljanje garancijskom fondom.

 

          6.4.4.3. Prioriteti

 

          Tijekom 2003. godine predviđena je izrada podloge za Nacrt prijedloga Zakona o osiguranju koji će se izraditi sukladno odredbama Sporazuma, direktivama Europske unije koje uređuju područje osiguranja te rješenjima iz nacionalnih zakonodavstava zemalja Europske unije.

          Direkcija za nadzor društava za osiguranje u 2003. godini treba, u skladu s preporukama FSAP misije MMF-a, pojačati nadzor nad poslovanjem osiguravajućih društava, ali i provesti određene mjere za poboljšanje svoga rada.

          Kako su uočeni problemi u nedovoljnoj koordinaciji svih nadzornih tijela u području financijskog sektora, u koje se ubraja i Direkcija za nadzor društava za osiguranje, Hrvatski Sabor je donio Zaključak kojim se traži izrada Programa obavljanja nadzora financijskih institucija i financijskog tržišta na konsolidiranoj osnovi. Ovaj Program podrazumijeva razvoj nadzornih institucija u Republici Hrvatskoj te poboljšanje suradnje i koordinacije nadzornih institucija.

          U tijeku 2003. godine planira se nastavak rada na Programu obavljanja nadzora financijskih institucija i financijskih tržišta na konsolidiranoj osnovi.

 

          6.4.4.4. Financijske potrebe

 

          Prema Zakonu o osiguranju sredstva za pokriće troškova financiranja Direkcije u visini 10% osiguravaju se u Državnom proračunu, a 90% sredstava izdvajaju društva za osiguranje. Direkcija za nadzor u dosadašnjem pokriću troškova nije koristila sredstva iz Državnog proračuna te ona nisu predviđena niti za 2003. godinu.

          6.4.5.          Vrijednosni papiri

 

          6.4.5.1.       Pravni okvir

 

          Osnovni zakon koji uređuje područje vrijednosnih papira je Zakon o tržištu vrijednosnih papira (NN 84/02) iz 2002. godine.

          Sadržaj ovoga Zakona odnosi se na uređenje ponude vrijednosnih papira, uvjete usluga prodaje i kupnje vrijednosnih papira, poslovanje burzi i uređenih javnih tržišta, poslovanje Središnje depozitarne agencije, kao i prava, obveze i odgovornosti izdavatelja i investitora, pravnih osoba i podružnica stranih pravnih osoba koje obavljaju investicijske usluge i komplementarne investicijske usluge u Republici Hrvatskoj te zadatke, raspon značenja i postupke Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Komisija). Strani investicijski fondovi, da bi mogli djelovati u Republici Hrvatskoj, moraju osnovati društvo i fond sukladno Zakonu o investicijskim fondovima uz dozvolu Komisije.

 

          Zakon je u skladu s odredbama Sporazuma iz Glava V. i VI. te su pri njegovoj izradi korištene sljedeće direktive Europske unije koje uređuju područje vrijednosnih papira, a s kojima je ovaj Zakon gotovo u potpunosti usklađen:

 

Direktiva 93/22/EEZ o investicijskim uslugama na području vrijednosnih papira;

Direktiva 93/6/EEC za adekvatnost kapitala investicijskih poduzeća i kreditnih institucija;

Direktiva 89/592/EEC o usklađivanju propisa o zloporabi povlaštenih informacija u trgovanju vrijednosnim papirima;

Direktiva 2001/34/EC o primanju vrijednosnih papira na službene burzovne liste i o podacima o tim vrijednosnim papirima koji se moraju objaviti.

 

          Drugi važan zakon koji uređuje područje vrijednosnih papira je Zakon o preuzimanju dioničkih društava (NN 84/02 i 87/02) iz 2002. godine. Ovaj Zakon definira uvjete i postupke kod stjecanja dionica iznad određenog iznosa, zajedničko djelovanje pravnih i fizičkih osoba u cilju zaštite interesa dioničara, sankcije u slučaju neobjavljivanja ponuda za preuzimanje te uvođenje pojma konkurentske ponude čime se daje mogućnost da svaka pravna ili fizička osoba u vrijeme trajanja osnovne ponude za preuzimanje podnese konkurentsku ponudu.

Prilikom izrade ovog Zakona slijeđene su glavne zamisli iz Prijedloga za 13. Direktivu o trgovačkim društvima koja se odnosi na javne ponude o preuzimanju ( COM(95) 655 final, COD/1995/0341).

 

          Investicijski fondovi u Republici Hrvatskoj osnivaju se u skladu sa Zakonom o investicijskim fondovima (NN 107/95, 12/96 i 114/01). Sukladno odredbama ovoga Zakona, Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske izdaje odobrenja za rad fondovima koji se osnivaju isključivo radi javnog prikupljanja novčanih i imovinskih sredstava javnom prodajom, odnosno izdavanjem dokumenta o udjelu u fondu ili dionica, čija se sredstva, uz primjereno uvažavanje načela sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti i razdiobe rizika, ulažu u prenosive vrijednosne papire i/ili nekretnine te u depozite u financijskim institucijama. Investicijskim fondom na temelju statuta fonda i Zakona upravlja društvo za upravljanje fondovima.

 

          Zakon o privatizacijskim investicijskim fondovima (NN 109/97 i 114/01) uređuje način osnivanja i poslovanja privatizacijskih investicijskih fondova, financiranje troškova njihova upravljanja, obvezu stalne ponude dionica iznad 25% odnosno 10% kapitala, ograničenja ulaganja sredstava, obveza trgovanja dionicama PIF-ova na burzi ili uređenom javnom tržištu te postupak povlačenja odobrenja za poslovanje društvima za upravljanje od strane Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske.

 

          6.4.5.2.       Institucionalni okvir

 

          Ustrojstvo i djelokrug Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske propisan je Zakonom o tržištu vrijednosnih papira. Komisija je pravna osoba s javnim ovlastima koja samostalno i neovisno obavlja poslove u okviru djelokruga i nadležnosti određenih Zakonom, za što odgovara Hrvatskom saboru. Unutarnje ustrojstvo i poslovanje Komisije uređeni su Statutom na koji suglasnost daje Vlada Republike Hrvatske. Komisija se sastoji od pet članova od kojih je jedan predsjednik Komisije. Komisija je dužna jednom godišnje za proteklu kalendarsku godinu podnijeti Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru izvješće o svom radu i o stanju na tržištu vrijednosnih papira u Republici Hrvatskoj.

 

Djelokrug i nadležnost Komisije:

1. donosi propise o provedbi ovog i drugih zakona kada je zakonom za to ovlaštena;

2. nadgleda poštivanje pravila uobičajene trgovine i lojalne utakmice u trgovini vrijednosnim papirima;

3. obavlja nadzor poslovanja burzi, uređenih javnih tržišta, ovlaštenih društava, izdavatelja vrijednosnih papira, investicijskih i privatizacijskih investicijskih fondova, društva za upravljanje investicijskim i privatizacijskim investicijskim fondovima, brokera, investicijskih savjetnika, institucionalnih ulagača, središnje depozitarne agencije, sukladno ovom Zakonu, Zakonu o postupku preuzimanja dioničkih društava, Zakonu o investicijskim fondovima, Zakonu o privatizacijskim investicijskim fondovima, propisima donesenim na temelju navedenih zakona, kao i drugim zakonskim propisima koji uređuju predmetnu materiju;

4. nalaže mjere za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti;

5. izdaje i oduzima dozvole, odobrenja i suglasnosti kada je za to ovlaštena zakonom;

6. organizira, poduzima i nadgleda mjere kojima se osigurava učinkovito funkcioniranje tržišta vrijednosnih papira i zaštitu ulagača;

7. vodi knjige i registre u skladu s odredbama ovoga Zakona;

8. pokreće inicijativu za donošenje zakona i drugih propisa iz područja izdavanja vrijednosnih papira i trgovanja vrijednosnim papirima, primjedbe i prijedloge zakona i drugih propisa iz ovog područja, sudjeluje u pripremanju drugih zakona i propisa koji su od interesa za sudionike tržišta vrijednosnih papira, informira javnost o načelima na kojima djeluje tržište vrijednosnih papira;

9. propisuje obvezni sadržaj informacija koje su izdavatelji prilikom izdavanja vrijednosnih papira javnom ponudom dužni objaviti;

10. propisuje opće uvjete koje moraju zadovoljiti svi koji se profesionalno bave trgovanjem vrijednosnim papirima;

11. poduzima ostale mjere i obavlja druge poslove u skladu sa zakonskim ovlaštenjima;

12. daje mišljenja u svezi provedbe ovoga Zakona, Zakona o postupku preuzimanja dioničkih društava, Zakona o investicijskim fondovima, Zakona o privatizacijskim investicijskim fondovima, kao i propisima donesenim temeljem navedenih zakona, a na zahtjev stranaka u postupku ili osoba koje dokažu svoj pravni interes.

 

          6.4.5.3. Prioriteti

 

          U cjelokupnom financijskom sektoru Komisija nadzire poslovanje burzi, uređenih javnih tržišta, ovlaštenih društava, izdavatelja vrijednosnih papira, investicijskih i privatizacijskih investicijskih fondova, društava za upravljanje investicijskim i privatizacijskim investicijskim fondovima, brokera, investicijskih savjetnika, institucionalnih ulagača te Središnje depozitarne agencije.

Kako su uočeni problemi u nedovoljnoj koordinaciji svih nadzornih tijela u području financijskog sektora, u koje se ubraja i Komisija, Hrvatski Sabor je donio Zaključak kojim se traži izrada Programa obavljanja nadzora financijskih institucija i financijskog tržišta na konsolidiranoj osnovi.

Ovaj Program podrazumijeva razvoj nadzornih institucija u Republici Hrvatskoj te poboljšanje suradnje i koordinacije nadzornih institucija.

U tijeku 2003. godine planira se nastavak rada na Programu obavljanja nadzora financijskih institucija i financijskih tržišta na konsolidiranoj osnovi.

 

          6.4.5.4. Financijske potrebe

 

          Za provođenje Zakona o tržištu vrijednosnih papira nije bilo potrebno angažiranje sredstava državnog proračuna.

Komisija se financira iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske i vlastitih prihoda od naknada koje Komisija naplaćuje. Prihodi od administrativnih pristojbi koje Komisija naplaćuje prihod su Državnog proračuna Republike Hrvatske. U Državnom proračunu Republike Hrvatske svake se proračunske godine osiguravaju sredstva za zapošljavanje, rad i obrazovanje te ispunjenje tehničkih i drugih uvjeta neophodnih za rad Komisije. Za obveze Komisije odgovara Republika Hrvatska.

          6.4.6. Trgovinsko zastupanje

 

          Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/2001) uređuje trgovinsko zastupanje u člancima 790.-812. koji nisu izmijenjeni od 1978. godine. Bez obzira na relativnu starost navedenih odredbi, one su u većoj mjeri usklađene s Direktivom 86/653/EEZ o trgovinskim zastupnicima iako su općenitije naravi od odredbi propisanih Direktivom. Definicija trgovačkog zastupanja, kao i odredbe o pravima i obvezama stranaka, u skladu su s odredbama Direktive, no dijelovi koji se odnose na pravo na nagradu i proviziju te naknadu štete, iako se temelje na istim načelima kao i Direktiva, ostavljaju mjesta slobodnom tumačenju te će ih biti potrebno detaljnije urediti.

 

 

6.5.    SLOBODA KRETANJA KAPITALA

 

 

          6.5.1.          Pravni okvir

 

          Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju uređuje ovo područje u sljedećim dijelovima: Glava V. Kretanje radnika, poslovni nastan, pružanje usluga, kapital, Poglavlje IV. Tekuća plaćanja i kretanje kapitala, članci 59.–61.; Glava VI., članak 69. Usklađivanje zakonodavstva.

 

Danom stupanja SSP-a na snagu Republika Hrvatska se obvezuje da će:

osigurati slobodno kretanje sredstava s obzirom na tekuća plaćanja i transfere u skladu s odredbama članka VIII. Statuta Međunarodnog monetarnog fonda

osigurati slobodno kretanje kapitala koji se odnosi na izravna strana ulaganja

osigurati slobodno kretanje kapitala s obzirom na potraživanja koja se odnose na komercijalne transakcije

osigurati slobodno kretanje kapitala s obzirom na financijske zajmove i kredite s rokom dospijeća duljim od jedne godine

osigurati društvima kćerima trgovačkih društava sa sjedištem u Europskoj uniji da stječu vlasnička prava nad nekretninama (osim nekih iznimaka poput prirodnih bogatstava, šuma, poljoprivrednog zemljišta, pomorskog dobra i sl.)

osigurati podružnicama društava sa sjedištem u Europskoj uniji da se koriste nekretninama radi obavljanja svoje djelatnosti i unajmljuju ih

u razdoblju od četiri godine postupno ujednačavati tretman domaćih osoba i državljana Europske unije u vezi sa stjecanjem nekretnina.

 

U roku od četiri godine nakon stupanja na snagu SSP-a Republika Hrvatska se obvezuje da će:

osigurati slobodno kretanje kapitala koje se odnosi na portfeljna ulaganja s rokom dospijeća kraćim od godine dana

osigurati slobodno kretanje kapitala s obzirom na portfeljna ulaganja u vrijednosne papire s rokom dospijeća duljim od jedne godine

osigurati slobodno kretanje kapitala s obzirom na financijske zajmove i kredite s rokom dospijeća kraćim od jedne godine

osigurati slobodno kretanje kapitala kako bi državljanima zemalja članica Europske unije omogućila stjecanje nekretnina u Republici Hrvatskoj (osim nekih iznimaka poput pomorskog dobra, poljoprivrednog zemljišta) pod jednakim uvjetima kao i hrvatskim građanima.

 

U razdoblju nakon četiri godine od stupanja na snagu SSP-a Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje će:

razmotriti modalitete za proširivanje prava državljana Europske unije u vezi sa stjecanjem nekretnina i na područja koja su izuzeta od liberalizacije u prve četiri godine

razmotriti modalitete za proširivanje prava u vezi sa stjecanjem nekretnina i na podružnice društava sa sjedištem u Europskoj uniji.

 

          Pravni okvir područja kretanja kapitala i tekućih plaćanja Europske unije određen je u Trećem dijelu UEZ-a koji govori o Politici Zajednice, a odnosi se na: Glava III. Slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala, Poglavlje 4. Kapital i plaćanje, članci 56.–60. (bivši članci 73.b–73.g) te Glava VI. Zajednička pravila o tržišnom natjecanju, oporezivanju i ujednačavanju zakona, Poglavlje 3. Ujednačavanje zakona, članak 95. (bivši članak 100.a).

    6.5.2. Opis poglavlja

 

          Poglavlje kretanja kapitala obuhvaća pitanja koja se odnose na kretanje kapitala i tekuća plaćanja, osiguranje i vrijednosne papire, sprečavanje pranja novca te na plaćanja i podmirenja.

          6.5.3.          Kretanje kapitala i tekuća plaćanja

 

           6.5.3.1.  Pravni okvir

         

          Osim SSP-a, u Republici Hrvatskoj su u primjeni  Ugovori o slobodnoj trgovini između Republike Hrvatske i zemalja EFTE, Bosne i Hercegovine, Republike Bugarske, Češke Republike, Republike Mađarske, Republike Makedonije, Republike Poljske, Slovačke Republike i Republike Slovenije. Ovi Ugovori sadržavaju odredbe koje se odnose na slobodu tekućih plaćanja u skladu s člankom VIII. Statuta Međunarodnog monetarnog fonda.

 

          Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju u članku 85. predviđa suradnju stranaka u cilju uspostavljanja povoljne klime za domaća i strana privatna ulaganja, s posebnim naglaskom na sklapanje dvostranih sporazuma o poticanju i zaštiti ulaganja.

 

          Republika Hrvatska potpisala je ukupno 48 bilateralnih Ugovora o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja od kojih je 26 stupilo na snagu. Svrha je ovih Ugovora reguliranje i zaštita ulaganja domaćih pravnih osoba na teritoriju druge ugovorne strane.

 

          Osim ovih izvora sloboda kretanja kapitala i tekuća plaćanja razrađena su i u Statutu Međunarodnog monetarnog fonda koji je Republika Hrvatska prihvatila Zakonom o prihvaćanju članstva Republike Hrvatske u Međunarodnom monetarnom fondu i drugim međunarodnim financijskim organizacijama na temelju sukcesije (NN 89/92). Statut Međunarodnog monetarnog fonda (NN MU 3/92) u članku VIII. govori o izbjegavanju ograničenja na tekuća plaćanja država članica Fonda.

 

          Platni promet u zemlji uređen je Zakonom o platnom prometu u zemlji (NN  117/01) iz 2001. godine te podzakonskom regulativom koja proizlazi iz odredaba ovoga Zakona. Sukladno ovome Zakonu nositelji poslova platnog prometa u zemlji jesu Hrvatska narodna banka i banke, odnosno depozitne institucije, te jedino one mogu obavljati poslove platnog prometa definirane Zakonom. Propisano je da su računi za obavljanje platnog prometa transakcijski te da se na njima evidentiraju novčani primici i izdaci te saldo. Račune svih pravnih i fizičkih osoba otvaraju i vode banke, a račune banaka i račune Republike Hrvatske otvara i vodi Hrvatska narodna banka. Sukladno Zakonu sudionik mora imati najmanje jedan račun za redovno poslovanje jer je obvezan novčana sredstva voditi na računu i plaćati preko računa, ali može, prema svom izboru, imati račune otvorene i kod više banaka. Zastupljeni su svi oblici plaćanja: bezgotovinski, gotovinski i obračunski, a Zakonom su propisani uvjeti, rokovi i načini izvršenja plaćanja. Hrvatska narodna banka, sukladno odredbama Zakona, regulira i nadzire sustav platnog prometa u zemlji.

 

          Platni promet s inozemstvom trenutačno je uređen Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (NN 91/93, 36/98 i 32/01) i Zakonom o kreditnim poslovima s inozemstvom (NN  43/96) te podzakonskom regulativom koja proizlazi iz odredaba ovih Zakona. Međutim, već je izrađen i upravo je u saborskoj proceduri Nacrt prijedloga Zakona o deviznom poslovanju koji bi trebao objediniti ova dva Zakona.

Osnovni cilj Nacrta prijedloga Zakona o deviznom poslovanju (u nastavku teksta: Nacrt prijedloga Zakona) jest omogućavanje boljih uvjeta poslovanja gospodarskim subjektima te prilagođavanje propisa i prakse kriterijima Europske unije.

 

Osnovne novine Nacrta prijedloga Zakona o deviznom poslovanju:

liberalizacija pojedinih segmenata kapitalnog računa sukladno čl. 59., 60. i 61. SSP-a

podjela poslova na: tekuće (sukladno čl. VIII. Statuta MMF-a) i kapitalne (sukladno Direktivi 88/361/EEC)

izostavljanje područja prometa zlata

reguliranje statusa podružnica stranih društava registriranih u Republici Hrvatskoj kao rezidenata te predstavništava stranih društava u Republici Hrvatskoj kao nerezidenata, uz iznimku predstavništava aviokompanija

definiranje i razrada kapitalnih poslova koji obuhvaćaju: izravna ulaganja, ulaganja u nekretnine, poslove s vrijednosnim papirima na tržištu kapitala, poslove s vrijednosnim papirima na tržištu novca, poslove s udjelima u investicijskim fondovima, kreditne poslove, depozitne poslove, plaćanja na osnovi ugovora o osiguranju i jednostrane prijenose imovine

definiranje i razrada izravnih ulaganja

liberalizacija transfera kapitala rezidenata u inozemstvo radi stjecanja nekretnina ako su podmirene zakonom propisane obveze u Republici Hrvatskoj – što je do sada bilo zabranjeno

liberalizacija ulaganja rezidenata u vrijednosne papire u inozemstvu

podjela poslova s vrijednosnim papirima na tržište kapitala i tržište novca

definiranje i razrada kreditnih poslova, statusa ugovornih osoba, uvjeta njihova sklapanja i obveza izvješćivanja

ukidanje obveze pravnih osoba da devize stečene vanjskotrgovinskim poslom naplate i unesu u zemlju u roku od 150 dana, uz mogućnost jednokratnog produljenja tog roka za 60 dana

omogućavanje Hrvatskoj narodnoj banci da obavlja platni promet s inozemstvom za potrebe Republike Hrvatske, kao što je to praksa u većini razvijenih europskih zemalja

obvezivanje ovlaštenih mjenjača da u svom radu koriste zaštićeni računalni program za obavljanje mjenjačkih poslova kako bi se suzbila uočena porezna evazija

obveza međusobnog izvješćivanja tijela ovlaštenih za nadzor deviznog poslovanja čime se želi doprinijeti pravodobnoj i efikasnijoj kontroli.

 

          Velik kvalitativni pomak Nacrta prijedloga Zakona o deviznom poslovanju očituje se u činjenici da uvodi kategoriju rezidenta i nerezidenta, a ne govori više o domaćim i stranim osobama – što se moglo tumačiti kao načelo koje je vezano uz državljanstvo odnosno sjedište – te da je u poslovima između rezidenata i nerezidenata dopušteno sve što zakonom ili provedbenim propisom nije zabranjeno, odnosno da je slobodno sve što u zakonu odnosno podzakonskom propisu nije na bilo koji način regulirano. Nadalje, u Nacrtu prijedloga Zakona najvećim je dijelom provedeno i načelo jednakog režima za pravne i fizičke osobe, načelo da je obavljanje posla dopušteno ako je samo sklapanje posla dopušteno, odnosno ako je posao sklopljen na način predviđen zakonom, te načelo da su svi kapitalni poslovi koji imaju jednak ekonomski učinak u jednakom režimu.

 

          6.5.3.2. Usklađenost s acquis communautaireom

 

          Nacrt prijedloga Zakona o deviznom poslovanju djelomično je usklađen s acquisem, a ograničenja su u skladu s rokovima iz SSP-a. Sukladno SSP-u, liberalizacija pojedinih segmenata kapitalnog računa izvršit će se u roku od četiri godine nakon njegova stupanja na snagu, a po isteku tog roka Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje utvrdit će načine potpune primjene pravila Zajednice o kretanju kapitala.

 

          Nacrt prijedloga Zakona djelomično je usklađen s direktivama Europske unije kojima se određuje zakonodavni okvir liberalizacije kapitalnih transfera te s odredbama SSP-a koje se odnose na liberalizaciju pojedinih segmenata kapitalnog računa, pri čemu se vodilo računa da se postigne i zadrži makroekonomska stabilnost u Republici Hrvatskoj.

Direktive Europske unije koje su korištene pri izradi Nacrta prijedloga Zakona jesu:

Direktiva 88/361/EEC o primjeni članka 67. Sporazuma o osnivanju Europske zajednice

Direktiva 97/5/EC o prekograničnim kreditnim transferima

Direktiva 91/308/EEC i 01/97/EC o sprječavanju pranja novca.

 

          U odnosu na kretanje kapitala s obzirom na stjecanje prava vlasništva, potrebno je istaknuti da Zakon o trgovačkim društvima (NN  111/93, 34/99 i 52/00) ne razlikuje pravne osobe s obzirom na njihove osnivače. Stoga već sada postoji mogućnost da društva kćeri trgovačkih društava Zajednice osnovana u Republici Hrvatskoj, s obzirom da su to hrvatska trgovačka društva, stječu vlasništvo bez ograničenja. S druge strane, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nad nekretninama na području Republike Hrvatske ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske.

 

          6.5.3.3.  Institucionalni okvir

 

          Regulativa i nadzor nad sustavom platnog prometa u zemlji u djelokrugu je Hrvatske narodne banke. Zakonom o platnom prometu u zemlji uređuju se temeljna pitanja, a Hrvatska narodna banka donosi podzakonske propise kojima se regulira njihova provedba. Hrvatska narodna banka propisuje i nadzire sustave za obračun međubankovnih platnih transakcija te načine namire na računima banaka na osnovi plaćanja izvršenih preko međubankovnih sustava.

 

          Kod platnog prometa s inozemstvom Hrvatska narodna banka, sukladno Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci, prati kretanja kapitala i tekuća plaćanja, odnosno vodi statistiku platnog prometa s inozemstvom i statistiku platne bilance. Nadzor nad deviznim poslovanjem obavljaju Hrvatska narodna banka i Devizni inspektorat Republike Hrvatske – svatko u svojem djelokrugu, a sukladno zakonima kojima su ove institucije osnovane i koji određuju njihove poslove (Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci i Zakon o Deviznom inspektoratu Republike Hrvatske).

 

          6.5.3.4.  Prioriteti

 

          Nakon donošenja novog Zakona o deviznom poslovanju, u toku 2003. godine Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija pristupit će izradi podzakonske regulative, a to će biti:

Odluka o načinu obavljanja mjenjačkih poslova

Odluka o načinu obavljanja platnog prometa s inozemstvom

-      Odluka o potrebnoj dokumentaciji koju strana pravna osoba treba priložiti banci ovlaštenoj za poslove s inozemstvom kod koje otvara kunski odnosno devizni račun

Odluka o načinu i uvjetima obavljanja poslova kupnje i prodaje inozemnih vrijednosnih papira

Odluka o registraciji kreditnih poslova s inozemstvom

Odluka o načinu i vođenju deviznih računa i deviznih štednih uloga.

 

          6.5.3.5.  Financijske potrebe

 

          Za provođenje Zakona o platnom prometu u zemlji nije bilo potrebno angažiranje sredstava državnog proračuna, kao što to neće biti potrebno ni za novi Zakon o deviznom poslovanju.

          6.5.4.          Osiguranje

 

          Pravni okvir sustava osiguranja u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o osiguranju (NN 9/94, 20/97, 46/97 – pročišćeni tekst, 116/99, 11/02) i Zakonom o posredovanju i zastupanju u osiguranju (NN  27/99). Budući da je ovo područje detaljno obrađeno u poglavlju 6.4. Slobode pružanja usluga, ovdje neće biti dalje razrađeno.

 

          6.5.5.          Vrijednosni papiri

 

          Osnovni zakon koji regulira područje vrijednosnih papira je Zakon o tržištu vrijednosnih papira (NN  84/02) iz 2002. godine.

 

          Investiranjem u vrijednosne papire mogu se baviti sva dionička društva koja u tom pogledu mogu ulagati u vrijednosne papire u skladu sa svojom poslovnom politikom. Kada govorimo o onim trgovačkim društvima koja isključivo i jedino kao predmet svoga poslovanja mogu imati ulaganje u vrijednosne papire, tu razlikujemo investicijske fondove, mirovinske fondove, osiguravajuća društva i, dijelom, banke. Kada govorimo o ograničenjima koja vrijede za investicijske fondove, a koja su određena Zakonom o investicijskim fondovima, razlikujemo otvorene od zatvorenih investicijskih fondova kojima upravljaju društva za upravljanje fondovima.

 

          Tako je odredbama članka 10. Zakona o investicijskim fondovima propisano:

(1) U vrijednosne papire jednog izdavatelja ne smije se uložiti više od 55% vrijednosti investicijskog fonda, ali se izuzetno može u vrijednosne papire jednog izdavatelja uložiti do 10% investicijskog fonda pod uvjetom da ukupna vrijednost takvih vrijednosnih papira drugih izdavatelja ne prelazi 40% vrijednosti investicijskog fonda. Obveznice država članica Europske unije i drugih država članica OECD-a u vezi s tim ograničenjima računaju samo s polovicom vrijednosti.

(2) Obveznice istog izdavatelja otvoreni investicijski fond može stjecati samo ako njihov ukupni nominalni iznos ne prelazi 10% od ukupnog nominalnog iznosa svih obveznica istog izdavatelja ako su u optjecaju.

(3) Dionice istog izdavatelja mogu se stjecati za otvoreni fond samo ako pravo glasa društva iz dionica istog izdavatelja ne prelaze 10% od svih prava glasa iz dionica tog izdavatelja. To ne važi u slučajevima iz članka 8. stavka 3. točke 2. ovoga Zakona.

(4) Depoziti u financijskim institucijama i druga novčana sredstva investicijskog fonda smiju iznositi najviše 49% vrijednosti investicijskog fonda.

(5) U depozitnoj banci dopušteno je držati najviše 50% novčanih sredstava.

(6) Dužničke vrijednosne papire koje izdaje Republika Hrvatska ili za koje ona garantira fond smije stjecati bez ograničenja.

(7) Ograničenje iz stavka 4. ne odnosi se na investicijski fond čija je djelatnost raspolaganje novčanim depozitima.

 

          Na temelju članka 27.a otvoreni investicijski fond ne smije stjecati nekretnine. Što se tiče adekvatnosti kapitala, napominjemo da se ulagati može u vrijednosne papire koji su uvršteni u službenu kotaciju burzi ili na uređenim tržištima za javnost koja tu adekvatnost kapitala određuje Zakonom koji regulira tržište vrijednosnih papira i pravilima burze i drugim uređenim tržištima otvorenim za javnost. U vezi s adekvatnošću kapitala fonda, napominjemo da je fond, odnosno društvo za upravljanje fondom dužno dostavljati financijska izvješća sukladno MRS-u i članku 5. Zakona o investicijskim fondovima.

 

Ostala pitanja koja se odnose na područje vrijednosnih papira razrađena su u poglavlju Slobode pružanja usluga.

          6.5.6.          Sprečavanje pranja novca

 

          6.5.6.1.  Pravni okvir

 

          Zakon o sprečavanju pranja novca (NN  69/97, 106/97, 67/01, 114/01) koji je stupio na snagu 01. studenoga 1997. prije svega ima preventivni karakter jer se njime propisuju mjere i radnje u bankarskom, novčarskom i drugom poslovanju koje se poduzimaju radi sprečavanja korištenja financijskog i, posebice, bankarskog sustava te drugih financijskih, ali i nefinancijskih sektora u svrhu pranja novca stečenog kriminalnim aktivnostima. Ovim Zakonom nije propisano kažnjavanje za pranje novca jer je to kazneno djelo propisano člankom 279. KZ-a (“prikrivanje protuzakonito dobivenog novca”). Republika Hrvatska također je ratificirala Konvenciju Vijeća Europe (ETS br. 141) o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom (NN – MU 14/ 1997).

 

          Zakonom su predviđeni obveznici – a to su banke i štedionice, investicijski fondovi i društva te druge financijske institucije, organizacije ovlaštene za vođenje platnog prometa (FINA, pošta i dr.), Hrvatski fond za privatizaciju, društva za osiguranje, burze i ostale pravne osobe ovlaštene za obavljanje poslova u vezi s vrijednosnim papirima, mjenjačnice, zalagaonice, igračnice, automat-klubovi i dr. – koji obavješćuju Ured za sprečavanje pranja novca o:

- transakcijama koje se obavljaju gotovim novcem, stranom valutom, vrijednosnim papirima, plemenitim kovinama i draguljima ako je vrijednost transakcije 105.000,00 kn ili veća

- povezanim transakcijama koje ukupno dosežu vrijednost od 105.000,00 kn ili veću

- društva za osiguranje utvrđuju identitet stranke i kada se radi o poslovima životnog osiguranja ako godišnji zbroj premija za životno osiguranje prelazi 40.000,00 kn

- o svim drugim gotovinskim ili negotovinskim transakcijama ako postoji sumnja da se radi o pranju novca.

 

Carinska uprava Republike Hrvatske obvezna je uputiti obavijest o zakonitom prenošenju ili pokušaju nezakonitog prenošenja preko državne granice gotovine ili čekova u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 40.000,00 kuna ili većoj.

 

Postojeća regulativa usklađena je sa svim relevantnim konvencijama koje uređuju ovo područje, 40 preporuka FATF-a i s Direktivom 91/308/EEZ o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca.

 

          6.5.6.2. Institucionalni okvir

 

          Pored stvaranja zakonodavnog okvira za borbu protiv pranja novca, ustrojen je 1997. godine u okviru Ministarstva financija Ured za sprečavanje pranja novca kao samostalna unutarnja ustrojstvena jedinica. Ured je organiziran kao financijsko-obavještajna jedinica administrativnog tipa koja obavlja poslove utvrđene Zakonom o sprečavanju pranja novca. Organizacijski i funkcionalno Ured je sastavljen od dva odjela: Odjela za informatiku, analitiku i nadzor i Odjela za sumnjive transakcije i međunarodnu suradnju.

 

Zbog povezanosti pranja novca sa sofisticiranim oblicima kaznenih djela, teškoćama u njihovom otkrivanju i dokazivanju, povezanosti s inozemstvom i organiziranim kriminalom, osim Ureda za sprečavanje pranja novca za učinkovitu borbu protiv pranja novca sustavno i koordinirano djeluje sa svim mjerodavnim društvenim i državnim čimbenicima.

 

Sukladno tomu postoji nužna suradnja u provedbi mjera za sprečavanje i otkrivanje pranja novca Ureda s jedne strane i nadzornih službi Ministarstva financija (Carinske i Porezne uprave te Deviznog inspektorata), Ministarstva unutarnjih poslova te Državnog odvjetništva, sudova i Hrvatske narodne banke, odnosno obveznika (banke, FINE, mjenjačnica, burze i dr.) s druge strane.

Ured prikuplja obavijesti i podatke o određenim financijskim transakcijama te vrši analize i dodatno prikuplja i pohranjuje podatke o samoj transakciji i osobama iz svojih baza te iz drugih baza podataka. 

U slučaju sumnje na pranje novca, Ured dostavlja obavijesti o sumnjivim transakcijama Državnom odvjetništvu na daljnje postupanje i Ministarstvu unutarnjih poslova, koji provode određen nadzor radi utvrđivanja kaznenih djela iz kojih se generira prljav novac (tzv. predikatna kaznena djela), kao i utvrđivanje kaznenog djela “prikrivanja protuzakonito dobivenog novca” (članak 279. Kaznenog zakona).

 

Osim toga Ured ima zadaću da:

provodi stručno osposobljavanje djelatnika obveznika u financijskom sektoru, kao i djelatnika iz drugih mjerodavnih državnih i pravosudnih tijela u vezi s provođenjem mjera za sprečavanje i otkrivanje pranja novca

provodi nadzor nad obveznicima oko primjene Zakona o sprečavanju pranja novca,

predlaže izmjene i dopune postojećih zakonskih propisa iz područja sprečavanja pranja novca

promiče međunarodnu suradnju oko sprečavanja i otkrivanja pranja novca te o pranju novca obavještava javnost putem medija.

 

          6.5.6.3.  Prioriteti

 

          Trenutačno je u izradi Nacrt prijedloga novog Zakona o sprečavanju pranja novca koji će biti usklađen s direktivama Europske unije, i to Direktivom 91/308/EEZ i Direktivom 2001/97/EZ o sprečavanju pranja novca.

 

          6.5.6.4. Financijske potrebe

 

          Zasada nije moguće predvidjeti financijske potrebe za primjenu planiranog Zakona o sprečavanju pranja novca.

          6.5.7.          Plaćanja i namirenja

 

           6.5.7.1.  Pravni okvir

 

          SSP u sljedećim svojim dijelovima uređuje područje plaćanja i namirenja: Glava V. Kretanje radnika, poslovni nastan, pružanje usluga, kapital, Poglavlje IV. Tekuća plaćanja i kretanje kapitala, članci 59.–61.

 

          Pravni okvir područja plaćanja i namirenja određen je u Trećem dijelu UEZ-a koji govori o Politici Zajednice, a odnosi se na: Glavu III. Slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala, Poglavlje 4. Kapital i usluge, članci 56.–60. (bivši članci 73.b–73.g).

 

          Zakon o platnom prometu u zemlji (NN 117/01) i Zakon o Financijskoj agenciji (NN  117/01) označavaju završetak reforme platnog prometa zemlji. Zakonom o Financijskoj agenciji izvršeno je pretvaranje Zavoda za platni promet u Financijsku agenciju (u nastavku teksta: FINA), ali samo kao tranzicijsko rješenje.

 

U Republici Hrvatskoj uspostavljena su dva međubankovna sustava koji se temelje na iskustvu, rješenjima i zahtjevima sustava koji postoje na razini Europske unije:

 

- HSVP (Hrvatski sustav velikih plaćanja) – za izvršenje međubankovnih plaćanja i knjiženje na računima banaka u realnom vremenu na bruto načelu – koji je započeo s radom u travnju 1999. godine i

- NKS (Nacionalni klirinški sustav) – za izvršenje malih, odnosno masovnih plaćanja, a obračun se provodi na neto multilateralnom načelu – koji je započeo djelovati u veljači 2001. godine.

 

Ovi su sustavi tehnološki veoma razvijeni, funkcioniraju u cijelosti putem elektroničke komunikacije (HSVP-transferi sustavom SWIFT, a NKS-transferi  preko vlastite elektronske mreže) te zahtijevaju visoku tehničko-tehnološku podršku sudionika.

 

HSVP je sustav preko kojega se plaćanja izvršavaju u realnom vremenu (real time gross settlement) do visine pokrića na računima banaka te preko kojega Hrvatska narodna banka vodi račune banaka na kojima se obavlja konačna namira svih plaćanja izvršenih u zemlji tijekom jednog obračunskog dana.

NKS je sustav za izvršenja tzv. malih plaćanja, u kojem se obračun plaćanja obavlja na neto multilateralnom načelu preko obračunskih računa banaka. Obračun se provodi do visine limita na obračunskim računima, a limit predstavlja visinu dopuštenog negativnog stanja na obračunskim računima banke u NKS-u. Na taj način niti jedno plaćanje klijenta banke ne može biti obračunato ako na obračunskom računu depozitne banke ne postoji pokriće za njegovo izvršenje.

Funkcioniranje NKS-a direktno ovisi o funkcioniranju HSVP-a jer preko njega banka određuje limit na svom obračunskom računu u NKS-u izdvajanjem sredstava na račun Hrvatske narodne banke te se preko HSVP-a obavlja konačna namira neto pozicije s obračunskih računa banaka u NKS-u na računima banaka u Hrvatskoj narodnoj banci.

Preko međubankovnih sustava banke izvršavaju plaćanja za svoje klijente te prate i upravljaju svoju dnevnu likvidnost, a Hrvatska narodna banka prati i upravlja dnevnom likvidnošću cijelog bankovnog sustava te izvršava plaćanja po osnovi provođenja mjera monetarne politike.

Ovako uređen sustav platnog prometa potpuno je u skladu s preporukama BIS-a (Bank for International Settlement, Basel) za izgradnju domaćih platnih sustava.

 

Plaćanja u području platnog prometa s inozemstvom vrše se primjenom mreže SWIFT (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications). Tekuća plaćanja su slobodna, a kapitalna će se liberalizirati nakon usvajanja novog Zakona o deviznom poslovanju, uz zadržavanje određenih ograničenja koja su u skladu sa SSP-om.

 

          6.5.7.2. Institucionalni okvir

 

          U FINI je danas zaposleno oko 5.000 ljudi. Poslovna mreža obuhvaća 22 podružnice, 119 poslovnica i 24 ispostave, 3 izdvojena šaltera te Središnji ured. U cijeloj poslovnoj mreži omogućena je ista razina davanja usluga korisnicima. Rasprostranjenost poslovnih jedinica na teritoriju čitave države omogućava korisnicima usluga maksimalnu dostupnost i efikasnost u rješavanju njihovih poslovnih potreba.

Poslovi koji se obavljaju pokriveni su tehnološkim cjelinama iz područja informatičkih i komunikacijskih tehnologija, tehnologija obrade, čuvanja i transporta gotovine, tehnologija suvremenih metoda arhiviranja dokumenata i podataka.

 

          6.5.7.3.  Prioriteti

 

          U tijeku 2003. godine potrebno je donijeti odluku o novom organizacijskom obliku koji mora omogućiti siguran i efikasan platni promet u zemlji i maksimalnu iskoristivost postojećih resursa FINE.

 

Zakonom o Financijskoj agenciji utvrđena je i obveza Nadzornog odbora i Uprave FINE da predlože Vladi Republike Hrvatske izdvajanje posebnih organizacijskih oblika poput NKS-a, gotovinskog centra, odnosno ostalih profitnih centara koji mogu samostalno postojati na tržištu, a krajni rok za ovo izdvajanje je jedna godina od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Zakonom je također predviđeno da će FINA, nakon izdvajanja komercijalnih i tržišno samostalnih djelatnosti, nastaviti obavljati poslove uglavnom za potrebe Republike Hrvatske.

6.6.    PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA

 

Ovo područje obuhvaća pravo trgovačkih društava, računovodstva i revizije te intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo.

6.6.1.        Pravo trgovačkih društava

 

          6.6.1.1.       Pravni okvir

 

          Područje prava trgovačkih društava (poslovnog nastana) je između RH i EZ-a i država članica uređeno odredbama poglavlja II. glave V. (čl. 48.–55.). Obveza usklađivanja prava proizlazi iz čl. 69. SSP-a.

 

          Relevantne odredbe UEZ-a iz područja poslovnog nastana su odredbe čl. 43.–48., a sekundarni izvori prava (uredbe i direktive) doneseni su na temelju ovlasti koje proizlaze iz čl. 44.(2)(g) i 308. Ugovora o osnivanju Europske zajednice.

 

          Temeljni zakon koji uređuje područje trgovačkih društava jest Zakon o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99) koji se počeo primjenjivati od 01. 01. 1995. Glavni prateći propis je Zakon o sudskom registru (NN 1/95, 57/96, 45/99) kojim se uređuje osnivanje, ustroj i vođenje sudskog registra za trgovačka društva i trgovce pojedince, ustanove, zajednice ustanova i druge osobe za koje je upis propisan zakonom te postupak u registarskim stvarima.      

 

          S obzirom da je Zakon o trgovačkim društvima s pratećim propisima rađen po uzoru na njemačko pravo, u njemu su, uz neke izuzetke, prihvaćena rješenja iz europskog prava društava koja su bila u primjeni do 1993.  Stoga je područje trgovačkih društava u velikoj mjeri usklađeno sa sljedećim direktivama: Prvom direktivom 68/151/EEC, Drugom direktivom 77/91/EEC, Trećom direktivom 78/855/EEC, Jedanaestom direktivom 89/666/EEC i Dvanaestom direktivom  89/667/EEC. Također, u hrvatskom je pravu po uzoru na Europsko gospodarsko interesno udruženje uređeno takvo trgovačko društvo kao pravna osoba. Ono nije uređeno kao europsko, nego su rješenja propisana u Uredbi o Europskom gospodarskom interesnom udruženju 2137/85 korištena za uređenje spomenutog društva koje se koristi za potrebe udruživanja domaćih osoba, domaćih i stranih osoba pa i samo stranih osoba bez obzira na to iz kojih zemalja dolaze.

         

          Osim osnovnim Zakonom o trgovačkim društvima, pojedini dijelovi predmetne materije, područje vrijednosnih papira i preuzimanje dioničkih društava, uređeni su posebnim propisima.

 

          Donedavno je bio na snazi Zakon o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (NN 107/95.,142/98. i 87/00.) koji je zamijenjen novim Zakonom o tržištu vrijednosnih papira (NN 84/02), donesenim 08. srpnja 2002. Novim se zakonom uređuju ustrojstvo, djelokrug i ovlasti Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske, postupak izdavanja vrijednosnih papira, poslovi s vrijednosnim papirima i osobe ovlaštene za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima, uvjeti za organizirano javno trgova­nje vrijednosnim papirima, zaštitu ulagatelja i nositelja prava iz vri­jednosnih papira, nematerijalizirani vrijednosni papiri te ustrojstvo i ovlaštenja središnje depozitarne agencije, burza i uređenih javnih tržišta (o usklađenosti zakona s acquis communautaireom vidi poglavlje 6.4.5. Sloboda pružanja usluga, Vrijednosni papiri i poglavlje 6.5.5. Sloboda kretanja kapitala, Vrijednosni papiri).

 

          Područje preuzimanja dioničkih društava bilo je regulirano Zakonom o postupku preuzimanja dioničkih društava (NN  124/97 i 57/01) koji je zamijenjen novim Zakonom o preuzimanju dioničkih društava (NN 84/2002). Novim se zakonom uređuje postupak preuzimanja dioničkih društava, uvjeti za davanje ponude za preuzimanje dioničkih druš­tava – izdavatelja, postupak preuzimanja, prava i obveze sudionika u postupku preuzimanja te nadzor nad provođenjem postupka preuzimanja dioničkih društava (o usklađenosti zakona s acquis communautaireom vidi poglavlje IV. Sloboda pružanja usluga, Vrijednosni papiri).

 

          6.6.1.2. Institucionalni okvir

 

          Za pravo trgovačkih društava nadležno je Ministarstvo gospodarstva, Uprava za industriju i privatizaciju te Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Uprava za građansko pravo, Odjel za opće propise građanskog prava. Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave predviđeno je u Odjelu zaposliti šest djelatnika. Trenutačno je u Odjelu zaposleno dvoje djelatnika, a do kraja 2002. g. planira se zaposliti još dvoje.

 

          Od 1995. g. sudski registar trgovačkih društava vode trgovački sudovi (registarski sudovi). Trgovačka se društva registriraju u trgovačkom sudu gdje trgovačko društvo ima sjedište.

 

          6.6.1.3. Prioriteti

         

          U konačnoj je fazi izrade Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru koji bi trebao pridonijeti ubrzavanju postupka registracije pred trgovačkim sudovima (registarskim sudovima) i smanjenju troškova.

 

          Izrada Nacrta prijedloga izmjena i dopuna Zakona o trgovačkim društvima predviđena je za siječanj 2003. godine. Njegova će svrha biti sprečavanje sive ekonomije. Međutim, tim će se izmjenama i dopunama također izvršiti daljnje usklađivanje s pravnom stečevinom EU iz područja prava trgovačkih društava, i to s Direktivama 68/151/EEC, 77/91/EEC,  78/855/EEC, 78/660/EEC, 82/891/EEC, 83/349/EEC, 84/253/EEC, 89/666/EEC, 89/667/EEC i Uredbama   2137/85, 2157/2001.

          6.6.2.          Računovodstvo i revizija

 

          Sukladno odredbama SSP-a, Republika Hrvatska preuzela je obvezu usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom Zajednice (Glava VI. Usklađivanje prava, provedba prava i pravila tržišnog natjecanja, čl. 69). Sukladno navedenom, predviđeno je i usklađivanje zakonodavstva na području računovodstva i revizije.

 

6.6.2.1.  Računovodstvo

 

          Računovodstvo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o računovodstvu (NN   90/92) kao osnovnim propisom koji regulira navedeno područje te nizom zakona kojima se uređuju posebne poslovne djelatnosti kao što su poslovanje trgovačkih društava, bankarstvo, investicijski fondovi, mirovinska društva, mirovinski fondovi i neprofitne organizacije. Međutim, napominjemo da je već u izradi Nacrt prijedloga Zakona o računovodstvu čiji je osnovni cilj prilagođavanje propisa i prakse kriterijima Europske unije.

 

          Zakonom o računovodstvu uređeno je područje koje obuhvaća računovodstvo, odnosno računovodstvo poduzetnika, potom prikupljanje i obrada podataka i knjigovodstvene isprave, poslovne knjige, popis imovine i obveza, temeljni financijski izvještaji, računovodstveni standardi, klasifikacija poduzetnika, sadržaj financijskih izvještaja, načela procjenjivanja, godišnje izvješće, revizija financijskih izvještaja, objavljivanje financijskih izvještaja, predočenje financijskih izvještaja i godišnjeg izvješća, kaznene odredbe te prijelazne i završne odredbe.

 

Osobito je važno razumjeti da se odredbe Zakona o računovodstvu odnose na sve poduzetnike, odnosno pravne osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost s ciljem postizanja dobiti. To, dakle, znači da se odnosi i na trgovačka društva, banke, osiguravajuća društva i na sve druge pravne osobe kojima je cilj stjecanje dobiti.

 

Osnovne značajke odnosno rješenja Zakona o računovodstvu jesu sljedeća:

 

      središnji dio jesu Međunarodni računovodstveni standardi koje izdaje Komitet za međunarodne računovodstvene standarde

International Accounting Standards Committee, IASC –  i koje poduzetnici u Hrvatskoj primjenjuju izravno

      sheme bilance i računa dobiti i gubitka za poduzeća, banke i osiguravajuća društva izravno su preuzete iz odgovarajućih propisa

Europske unije (Četvrta direktiva Europske unije koja se odnosi na godišnje račune određenih vrsta kompanija, Direktiva EU koja se

odnosi ne godišnje račune i konsolidirane račune banaka i drugih financijskih institucija i Direktiva EU koja se odnosi na račune i

konsolidirane račune osiguravajućih društava te direktive koje dopunjuju prethodno navedene propise), te manjim dijelom dopunjene

vlastitim potrebama i propisane su Zakonom o računovodstvu

      kontni (računski) plan Zakonom o računovodstvu formalno nije propisan, ali je poduzetnik u kontnom planu koji on propisuje

dužan osigurati pozicije iz bilance i računa dobiti i gubitka propisane Zakonom

osnovan je Hrvatski odbor za računovodstvo i računovodstvene standarde (HORRS) koji je ovlašten da prati, usklađuje i objašnjava

primjenu Međunarodnih računovodstvenih standarda.

 

Sustav računovodstva i financijskog izvješćivanja Europske unije također je u fazi unapređenja i novih rješenja. Najnovije je da će sve kompanije koje imaju sjedište u bilo kojoj zemlji EU obvezno od 1. siječnja 2005. primjenjivati Međunarodne računovodstvene standarde, odnosno  Međunarodne standarde financijskog izvješćivanja (novi naziv). S druge strane, i direktive EU koje se odnose na mala i srednje velika poduzeća značajno su prilagođene zahtjevima MRS-ova. Za razumijevanje računovodstvenog sustava utemeljenog na Međunarodnim računovodstvenim standardima osobito je značajno poznavati suštinu računovodstva i njegovu primjenu u konkretnim uvjetima. Radi lakšeg razumijevanja računovodstvenog sustava, ovim se putem daje vodič za primjenu Međunarodnih računovodstvenih standarda koji će, nadamo se, olakšati njihovu primjenu, osobito za sastavljanje eksternih financijskih izvještaja. Stoga je nužno razumjeti sustav računovodstva i financijskog izvješćivanja utemeljenog na Međunarodnim računovodstvenim standardima, odnosno  Međunarodnim standardima financijskog izvješćivanja.

Prije bilo kojeg objašnjenja i razmatranja Međunarodnih računovodstvenih standarda valja osobito istaći sljedeće:

sastavljači i korisnici financijskih izvještaja posebno trebaju razmotriti i steći znanja o računovodstvenim načelima, odnosno Okviru za sastavljanje i prezentiranje financijskih izvještaja

Međunarodni računovodstveni standardi po svojem obilježju nisu iznad zakona, međutim, njihovo neprimjenjivanje nije izvedivo i Zakonom o računovodstvu je uređeno da su praktično dio zakona

Međunarodni računovodstveni standardi namijenjeni su za eksterno financijsko izvješćivanje

odgovornost za eksterno financijsko izvješćivanje uvijek snosi up