Odluka Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-4765/200-7 od 31. listopada 2002.

NN 68/2003 (22.4.2003.), Odluka Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-4765/200-7 od 31. listopada 2002.

UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

816

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastav­­ljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika vijeća, Alemke Brk­­ljačić-Radančević i Marine Kosović Marković kao članica vijeća, te više sudske savjetnice Sa­­nje Štefan kao zapisničarke, u upravnom sporu tužite­­lja HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. Zagreb, protiv rješe­­nja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjeca­­nja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/99-01/125, urbroj: 580-02-00-20 od 6. ožujka 2000., radi utvrđiva­­nja narušava­­nja slobodnog tržišnog natjeca­­nja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 31. listopada 2002. presudio je:

I. Tužba se uvažava.

Poništava se rješe­­nje Agencije za zaštitu tržišnog natjeca­­nja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/99-01/125, urbroj: 580-02-00-20 od 6. ožujka 2000.

II. Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazlože­­nje

Osporenim rješe­­njem tuženog tijela, povodom zahtjeva poduzetnika FINTRADE d.o.o. Split, utvrđuje se zlouporaba monopolističkog položaja tužite­­lja do koje je došlo namjernim izravnim utvrđiva­­njem vrlo visokih cijena košta­­nja usluge telekomunikacijskih vodova (zakupa i pretplate) s ci­­ljem zadržava­­nja monopolističkog položaja (točka 1. izreke), nalaže se tužite­­lju da izvrši vraća­­nje cijena zakupa i usluga telekomunikacijskih vodova na način i u iznosima koji su vrijedili na dan 31. svib­­nja 1999. godine s rokom izvrše­­nja bez odgode, a najkasnije u roku od 8 dana od dana dostave ovog rješe­­nja (točka 2. izreke), nalaže se tužite­­lju da o izvrše­­nju naloga iz točke 2. izreke ovoga rješe­­nja izvijesti Agenciju za zaštitu tržišnog natjeca­­nja, bez odgode, a najkasnije u roku od 8 dana od izvrše­­nja mjere iz točke 2. izreke rješe­­nja (točka 3. izreke), te se određuje da će ovo rješe­­nje biti objav­­ljeno u »Narodnim novinama« (točka 4. izreke).

U tužbi protiv osporenog rješe­­nja tužite­­lj navodi kako je neprijeporno da je tuženo tijelo 1. rujna 1999. godine zaprimilo zahtjev od poduzetnika FINTRADE d.o.o. za pokreta­­nje postupka protiv tužite­­lja zbog poviše­­nja cijena zakupa TK vodova u procije­­njenoj visini od oko 79%. Međutim, upravno tijelo, unatoč nedovo­­ljnom stručnom zna­­nju, bez utvrđiva­­nja svih relevantnih či­­njenica (između ostalog vještače­­nja) proširuje predmetni zahtjev navodeći da se radi o poviše­­nju cijene zakupa i usluga telekomunikacijskih vodova. Tuženo tijelo u rješe­­nju navodi da je provelo poseban ispitni postupak u ovom predmetu, ali tužite­­lj ističe da postupak nije proveden u skladu s odredbom članka 143. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku. Vodite­­ljica postupka obvezala je tužite­­lja na dostavu određene dokumentacije, a rok za dostavu svakog od pojedinih dokaza utvrđen je s obzirom na mogućnost da ga tužite­­lj u traženom roku dostavi. Tako je između ostalog tužite­­lj bio u obvezi dostaviti tuženom tijelu godiš­­nje izvješće za 1998. i 1999. godinu i to u roku od 7 dana od ­­nje­govog prihvaća­­nja. Usmena rasprava održana je 20. siječ­­nja 2000. Savjet je donio odluku 25. siječ­­nja 2000., a rješe­­nje je od 6. ožujka 2000. godine. Ovako provedeni poseban ispitni postupak nije mogao dovesti do utvrđe­­nja svih relevantnih či­­njenica i okolnosti koje su značajne za rješe­­nje ovog predmeta. Tužite­­lj također osporava primjenu članka 15. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja po kojem bi tužite­­lj bio u nadmoćnijem položaju zbog uvođe­­nja novih cijena, čime bi bilo spriječeno slobodno natjeca­­nje na tržištu. U svom rješe­­nju tuženo tijelo navodi da je ispitivana osnovanost moguće zlouporabe monopolističkog položaja tužite­­lja, ali niti u tijeku postupka, pa niti u rješe­­nju tuženo tijelo nije izvršilo savjesnu i briž­­ljivu ocjenu svakog dokaza posebno, kao i svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka, čime je povrijedilo načelo ocjene dokaza. Nada­­lje, a glede zahtjeva tuženog tijela za očitova­­nje o poviše­­nju cijena telekomunikacijskih usluga zakupa TK vodova, tužite­­lj ističe da je postupao u skladu s tada važećim Zakonom o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94), te s načelima utvrđiva­­nja cijena koja su određena Pravilnikom o općim uvjetima za obav­­lja­­nje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95). U nastavku tužbe tužite­­lj citira odredbu članka 77. navedenog Zakona i odredbu članka 19. navedenog Pravilnika, te ističe da je dana 31. svib­­nja 1999. godine dostavio zahtjev Ministarstvu pomorstva, prometa i veza radi dava­­nja odobre­­nja na predmetne cijene. Tužite­­lj ima jedinstveni cjenik i isti je dostavio Ministarstvu na odobre­­nje. U ovom slučaju, teme­­ljem odredbe članka 204. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, Ministarstvo je bilo obvezno svoje odobre­­nje dati u roku od mjesec dana od dana kada je zatraženo dava­­nje odobre­­nja, pa kako Ministarstvo nije dalo nikakvu obavijest, tužite­­lj je primjenom citirane odredbe postupio kao da je odobre­­nje dato. S tim u svezi tužite­­lj dodaje da prije ne­go što je završio postupak izdava­­nja rečenog odobre­­nja od strane Ministarstva, stupio je na snagu Zakon o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99), a sukladno odredbi članka 98. stavak 5. toga Zakona, Ministarstvo više nije tijelo koje je nadležno za odlučiva­­nje o cjeniku telekomunikacijskih usluga. Tužite­­lj nada­­lje ističe da je tuženom tijelu dostavio podatke o broju pretplatnika Frame Relay (FR), usluge na Croline mreži na dan 1. lip­­nja 1999. godine, te da je priložio usporedni pre­gled cijena iste usluge u Europi dopu­­njen s podacima za Sloveniju i Mađarsku, a iz kojih dokaza je razvidno da su cijene HT-a za istu uslugu znatno ma­­nje od cijena u zem­­ljama s velikom tržišnom konkurencijom, što ukazuje da je ponaša­­nje tužite­­lja u određiva­­nju cijena daleko od monopolističkog. Tuženo tijelo je u skladu s ovlastima iz članka 30. stavka 2. točke 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja utvrdilo da je u predmetnom slučaju došlo do zlouporabe vladajuće­g položaja tužite­­lja izravnim utvrđiva­­njem vrlo visokih cijena za uslugu i zakup telekomunikacijskih vodova, i to u smislu članka 20. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja, dakle, namjernim utvrđiva­­njem vrlo visokih cijena u ci­­lju zadržava­­nja mono­poli­stičkog položaja. Međutim, s obzirom na status tužite­­lja o primjeni rečenog članka, ne može biti niti govora, budući tužite­­lj posjeduje koncesiju do 31. prosinca 2002. godine. Ugovorom o koncesiji utvrđeno je isk­­ljučivo pravo tužite­­lja da do 31. prosinca 2002. godine obav­­lja telekomunikacijsku uslugu dava­­nja u najam telekomunikacijskih vodova, kao jedini operater nepokretne telekomunikacijske mreže u Republici Hrvatskoj. To isk­­ljučivo pravo tužite­­lj je imao i prema članku 12. i 73. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94). Tužite­­lj u djelatnosti iznajm­­ljiva­­nja telekomunikacijskih vodova posjeduje navedeno pravo i izmjenom cijena nisu se stekli uvjeti za mono­polističko djelova­­nje, jer bi nemogućnost izmjene cijena značilo nemogućnost tužite­­lja da vodi poslova­­nje. S obzirom na ugovor o koncesiji i s obzirom da je na taj način isk­­ljučena mogućnost primjene članka 13. i 14., isk­­ljučuje se i primjena članka 15. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja, prema kojem je vladajući položaj stekao svojim nazočnim položajem na tržištu, jer mu je na tržištu udio veći od 30%. Zbog sve­ga navedenog tužite­­lj predlaže Sudu da ­­nje­govu tužbu uvaži i osporeno rješe­­nje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje pri svim razlozima iznijetim u osporenom rješe­­nju, te dodaje da je, suprotno navodima tužbe, u postupku provedeno vještače­­nje prof. dr. sc. Branke Zovko Cihlar, da je tužite­­lj tijekom usmene rasprave dao odgovor kako izvješće za 1999. godinu nije usvojeno, iz koje­g razloga ga je tuženo tijelo obvezalo da isto dostavi tome tijelu nakon ­­nje­govog usvaja­­nja, u svrhu kasnijih rad­­nji u ovom predmetu koje se tiču mjera praće­­nja izvrše­­nja rješe­­nja, te konačno da je na raspravi i iz dokumentacije koja prileži predmetu nesporno utvrđeno da je tužite­­lj povisio cijene zakupa telekomunikacijskih vodova bez odobre­­nja nadležnih tijela. K tome se dodaje da je svrha naloga sadržana u točki 2. izreke osporenog rješe­­nja upravo bila da se tužite­­lj obveže na vraća­­nje cijena zakupa telekomunikacijskih vodova na način i u iznosima koji su vrijedili na dan 31. svib­­nja 1999. godine, što ujedno predstav­­lja i pos­­ljed­­nju razinu cijena koju je tužite­­lju odobrilo nadležno Ministarstvo, čime se nije priječilo tužite­­lja da po vraća­­nju cijena na naloženu razinu ponovno pokrene postupak u svezi s poviše­­njem cijena pred nadležnim tijelima na način propisan Zakonom o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99). Sijedom izloženog tuženo tijelo predlaže Sudu da tužbu tužite­­lja odbije.

Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, FINTRADE d.o.o. Split, u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, jer je i po samom tužite­­lju nesporno da je riječ o monopolu i da je sa strane tužite­­lja – monopola došlo do jednostranog nerealno visokog poveća­­nja cijena.

Tužba je osnovana.

Ispitujući zakonitost osporenog rješe­­nja u granicama zahtje­va iz tužbe, pri čemu, sukladno članku 40. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92), sud nije vezan razlozima tužbe, Sud nalazi da se osporeno rješe­­nje ne može ocijeniti zakonitim, posebice zbog bitnih povreda postupovnih odredaba.

Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je postupak za utvrđiva­­nje narušava­­nja slobodnog tržišnog natjeca­­nja tuženo tijelo pokrenulo povodom zahtjeva poduzetnika »FINTRADE« d.o.o. Split, ovdje zainteresirane osobe, podnesenog dana 1. rujna 1999. godine radi zlouporabe monopolističkog položaja od strane tužite­­lja do koje­g je došlo jednostranom izmjenom cijene zakup­­ljenih telekomunikacijskih vodova za 79,49%.

Nakon provedenog postupka po podnesenom zahtjevu zainteresirane osobe, tuženo tijelo je u osporenom rješe­­nju među inim zak­­ljučilo da je tržišna snaga tužite­­lja ocije­­njena utvrđiva­­njem udjela poduzetnika u ukupno ostvarenom prometu robe i usluga na tržištu ili dijelu tržišta, gospodarskog i financijskog sta­­nja poduzetnika, i to primjenom odredbe članka 18. stavka 1. točka 1. i 2. u svezi članka 15. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja (»Narodne novine«, broj 48/95, 52/97 i 89/98) te da se zlouporaba monopolističkog položaja tužite­­lja očituje na način da je zainteresiranoj osobi i ostalim poduzetnicima zaračunavao vrlo visoke cijene vezane uz usluge i zakup telekomunikacijskih vodova, bez suglasnosti nadležnog tijela za poveća­­nje istih cijena, s ci­­ljem zadržava­­nja vladajuće­g položaja na tržištu, čime je počinio povredu odredbe članka 20. točke 1. citiranog Zakona.

Iz obrazlože­­nja osporenog rješe­­nja također proizlazi da je tužite­­lj tijekom prve polovine 1999. godine izvršio nadograd­­nju svojih mreža za prijenos podataka na način kojim je omogućeno poveziva­­nje korisnika većim brzinama, radi če­ga je povišena cijena usluga zakupa telekomunikacijskih vodova u iznosu od 79%, za koje poveća­­nje cijena, međutim, Ministarstvo pomorstva, prometa i veza nije dalo odobre­­nje u skladu s propisima koji su vrijedili u trenutku podnoše­­nja takvog zahtjeva tužite­­lja tj. na dan 31. svib­­nja 1999. godine.

Dakle, iz rečenog slijedi da je u osporenom rješe­­nju tuženo tijelo rasprav­­ljalo i cijenilo ponaša­­nje tužite­­lja i ­­nje­gov položaj na tržištu isk­­ljučivo primjenom odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja. Pri tomu, međutim, tuženo tijelo nije vodilo računa o odredbama posebnih propisa kojima je re­gulirano područje telekomunikacija te kojima je, pored ostalog, propisano da je izgrad­­nja, održava­­nje i uporaba telekomunikacijskog sustava, kao i obav­­lja­­nje telekomunikacijskih usluga od interesa za Republiku Hrvatsku.

Ovo tim više što je odredbom članka 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja propisano da se ovaj Zakon ne primje­­njuje na pravne i fizičke osobe kojima je na teme­­lju posebnih propisa povjereno obav­­lja­­nje javnih službi ili im je posebnim propisima utvrđeno posebno, isk­­ljučivo pravo, koncesija, i to samo u slučajevima kada bi primjena ovoga Zakona priječila obav­­lja­­nje zadaće koje su im posebnim propisima utvrđene i zbog koje su te osobe osnovane, a tužite­­lj upravo ovo poto­­nje ističe u tužbi navodeći da nemogućnost izmjene cijena ima za pos­­ljedicu i nemogućnost vođe­­nja poslova­­nja tužite­­lja.

Naime, vladajući ili monopolistički položaj tužite­­lja u konkretnom slučaju proizlazi već iz odredaba Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99), kao posebnog propisa koji pored ostalog uređuje i odnose između davate­­lja i korisnika telekomunikacijskih usluga. Tako je odredbom članka 98. stavka 4. točke 1. citiranog Zakona, koji je bio na snazi u vrijeme pokreta­­nja predmetnog postupka, propisano da HT-Hrvatske telekomunikacije d.d., dakle tužite­­lj, ima do 31. prosinca 2002. godine isk­­ljučivo pravo biti operator nepokretne javne telekomunikacijske mreže. Operator je pak, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 17. citiranog Zakona, davate­­lj usluga, pravna ili fizička osoba koja stvarno i pravno ostvaruje kontrolu nad svim funkcijama potrebnim za pruža­­nje telekomunikacijskih usluga putem telekomunikacija, telekomunikacijskog sustava, objekta ili opreme ili radijske postaje.

Za obav­­ljenu uslugu, sukladno odredbi članka 28. stavka 1. navedenog Zakona, korisnik usluga plaća cijenu usluge prema cjeniku usluga davate­­lja usluga. Prema stavku 4. istog članka citiranog Zakona, cijene usluga koje pruža samo jedan davate­­lj usluga na tržištu odobrava Hrvatski zavod za telekomunikacije (u da­­lj­­njem tekstu: Zavod) nakon pribav­­ljenog miš­­lje­­nja ministarstva mjerodavnog za telekomunikacije i ministarstva mjerodavnog za gospodarstvo.

Odredbom pak članka 31. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona o telekomunikacijama propisano je da će Zavod onemo­gućiti zlouporabu nadmoćnog položaja na tržištu i spriječiti zlouporabe, a kod toga će, u smislu stavka 2. istog članka, surađivati s tijelom državne uprave ili javnom ustavnom mjerodavnom za provedbu posebnog zakona kojim su uređena pita­­nja zaštite tržišnog natjeca­­nja, poglavito kad se odredbe toga zakona primje­­njuju na pravne i fizičke osobe koje pružaju telekomunikacijske usluge i obav­­ljaju drugu djelatnost telekomunikacija.

Zavod će započeti s radom 1. siječ­­nja 2000. godine, a do početka rada Zavod poslove iz ­­nje­govog djelokruga obav­­ljat će ministarstvo mjerodavno za telekomunikacije (članak 102. stavak 1. i 6. Zakona o telekomunikacijama).

Dos­­ljedno naprijed navedenom proizlazi da je, teme­­ljem odredaba Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99), važeće­g u trenutku pokreta­­nja predmetnog postupka kod tuženog tijela, kao i teme­­ljem odredaba ranije važeće­g Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94), koji je bio na snazi 31. siječ­­nja 1999. godine dakle u vrijeme podnoše­­nja zahtjeva tužite­­lja Ministarstvu pomorstva, prometa i veza radi izmjene cjenika TK usluga, tužite­­lj bio dužan prije poviše­­nja cijena zakupa telekomunikacijskih vodova ishoditi za isto odobre­­nje nadležnog tijela, a sukladno uvjetima i postupku propisanom naprijed citiranim Zakonom, te Pravilnikom o općim uvjetima za obav­­lja­­nje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95), što tužite­­lj nesporno nije učinio.

Okolnost, naime, da je tužite­­lj podnio Ministarstvu pomorstva, prometa i veza zahtjev za izdava­­nje predmetnog odobre­­nja, o kojem isto tijelo nije donijelo nikakvu odluku, nije dostatna za zak­­ljučak da se takvo odobre­­nje ima smatrati izdanim protekom roka od mjesec dana, kako to pogrešno smatra tužite­­lj pozivajući se pri tomu na odredbu članka 204. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91). Ovo iz razloga jer se citiranom zakonskom odredbom propisuje postupa­­nje tijela nadležnog za izdava­­nje odobre­­nja u slučaju kada to tijelo prije izdava­­nja zatraženog odobre­­nja mora pribaviti suglasnost odnosno miš­­lje­­nje drugog zakonom određenog tijela, a ista se ne odnosi na podnosite­­lja zahtjeva tj. tužite­­lja, koji bez propisanog odobre­­nja ne može povisiti cijene svojih usluga.

Prema pak odredbi članka 93. stavka 1. točke 11. važeće­g Zakona o telekomunikacijama, ako se prigodom pruža­­nja usluga ili obav­­lja­­nja djelatnosti davate­­lj usluga ne pridržava ovog Zakona, propisa donesenih na teme­­lju ovog Zakona i tehničkih uvjeta i normi, nadzornik telekomunikacija, koji obav­­lja poslove nadzora iz članka 92. stavka 2. ovog Zakona, ima ovlast rješe­­njem narediti ukla­­nja­­nje nedostataka s tim u svezi.

Slijedom izloženog proizlazi da tuženo tijelo nije bilo ovlašteno, pozivom na odredbu članka 20. točku 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja, naložiti tužite­­lju da izvrši vraća­­nje cijena zakupa i usluga telekomunikacijskih vodova na način i u iznosima koji su vrijedili na dan 31. svib­­nja 1999. godine, jer je u konkretnom slučaju obav­­lja­­nje usluga i drugih djelatnosti u telekomunikacijama re­gulirano odredbama posebnog zakona, koji je poslove nadzora nad ­­njihovom provedbom stavio u isk­­ljučivu nadležnost nadzornika telekomunikacija.

Navedeno proizlazi i iz dopisa Ministarstva pomorstva, prometa i veza, Uprave pošte i telekomunikacija klasa: 344-01/99-01/450 od 22. listopada 1999. godine, koji prileži svezu spisa, a prema kojem odredba članka 20. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja ne može biti osnova za utvrđiva­­nje narušava­­nja slobodnog tržišnog natjeca­­nja u svezi s izmjenom cijena zakupa TK vodova od 1. lip­­nja 1999. godine.

S obzirom da, u smislu članka 25. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, svako tijelo pazi po službenoj dužnosti u tijeku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost, to Sud nalazi da je tuženo tijelo postupajući na način opisan osporenim rješe­­njem, prekoračilo granice svoje stvarne nadležnosti, čime je počinilo bitnu povredu odredaba upravnog postupka, koja je od utjecaja na pravilno i zakonito rješe­­nje ove stvari.

Imajući u vidu navedeno, va­­ljalo je, teme­­ljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u točki I izreke ove presude tj. tužbu tužite­­lja uvažiti, dok se točka II izreke, koja se odnosi na objavu presude u »Narodnim novinama«, teme­­lji na odredbi članka 37a. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjeca­­nja.

Broj: Us-4765/2000-7
Zagreb, 31. listopada 2002.

Predsjednik Vijeća
Božo Gagro, v. r.