USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1628

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u povodu ustavne tužbe S. K. iz K. G., kojeg zastupa punomoćnica mr. sc. G. B., odvjetnica u S., na sjednici Suda održanoj dana 9. srpnja 2003. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Splitu dužan je donijeti meritornu odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: O-2169/02 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02-pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, S. K. iz K. G., K. bb, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst), u iznosu od 2.500,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe, temeljem odredbe članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio je dana 28. lipnja 2002. godine ustavnu tužbu zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Predlaže da Ustavni sud odredi rok za donošenje odluke u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod po­slov­nim brojem: O-2169/02, te da odredi primjerenu naknadu podnositelju zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općin­skog suda u Splitu, broj: O-2169/02, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– dana 30. travnja 1993. godine, pred Općinskim sudom u Splitu pokrenut je ostavinski postupak iza smrti J. K. pok. M.,

– dana 18. ožujka 1994. godine održano je ročište za ostavinsku raspravu na kojemu je, raspravnim rješenjem određeno (na prijedlog prisutnih stranaka, među kojima je bio i podnositelj), da se raspravljanje odgađa na neodređeno vrijeme, budući da je jedna od nasljednica na bolničkom liječenju,

– sljedeće ročište održano je 17. ožujka 1995. godine na kojemu su svi nasljednici dali nasljedničke izjave,

– dana 15. lipnja 1995. godine Općinski sud u Splitu je donio rješenje o nasljeđivanju, broj: O-934/93,

– protiv rješenja o nasljeđivanju žalbe su podnijeli A., M., I. i N. K.,

– dana 3. listopada 1995. godine Općinski sud u Splitu je održao ročište,

– s obzirom na činjenicu da je među nasljednicima nastao spor o tome ulazi li određena imovina u ostavinu, rješenjem Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-2465/95 od 3. srpnja 1996. godine, ukinuto je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, broj: O-934/93 od 15. lipnja 1995. godine,

– dana 18. listopada 1996. godine Općinski sud u Splitu održao je ročište na kojemu su prisutne stranke izjavile da ne mogu postići sporazum o podjeli ostavine, te je raspravnim rješenjem određeno da se raspravljanje odgađa na neodređeno vrijeme,

– rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj: O-1451/96 od 13. ožujka 1997. godine, prekinut je ostavinski postupak te su stranke upućene u parnicu. Istim rješenjem strankama je određen rok od 30 dana od pravomoćnosti tog rješenja za pokretanje parničnog postupka,

– podneskom od 17. veljače 1998. godine podnositelj ustavne tužbe je predložio Općinskom sudu u Splitu nastavak ostavinskog postupka budući da nitko nije pokrenuo parnicu,

– raspravnim rješenjem od 10. travnja 1998. godine, Općin­ski sud u Splitu, na prijedlog prisutnih stranaka (među kojima je bio i podnositelj) odgodio je raspravljanje na neodređeno vrijeme, kako bi se nasljednici dogovorili oko ostavine i o tome izradili pisani nacrt sporazuma,

– podneskom od 4. rujna 1998. godine, jedna od nasljednica (A. K.) predložila je Općinskom sudu u Splitu nastavak ostavinskog postupka,

– postupak je nastavljen ročištima održanim 1. i 19. listopada 1998. godine, 16. studenoga i 3. prosinca 1998.,

– s obzirom na činjenicu da se jedna od nasljednica (M. J.) nije odazivala sudskim pozivima na ročišta, Općinski sud u Splitu pozvao ju je, dopisom od 17. prosinca 1998. godine, da u roku od 15 dana dostavi sudu pisano očitovanje o određenim spornim činjenicama potrebnim za okončanje postupka,

– podneskom od 9. veljače 1999. godine podnositelj je zatražio od Općinskog suda u Splitu donošenje konačne odluke,

– podneskom od 9. veljače 1999. godine, jedna od nasljednica (Z. B.) zatražila je od suda donošenje konačne odluke,

– podneskom od 4. ožujka 1999. godine podnositelj je ponovno zatražio od Općinskog suda u Splitu donošenje konačne odluke,

– podneskom od 30. studenoga 1999. godine, jedna od nasljednica (A. K.) zatražila je od suda zakazivanje ročišta,

– dana 11. srpnja 2000. godine Općinski sud u Splitu održao je ročište, te donio rješenje o nasljeđivanju, broj: O-1451/96, kojim je ostavina podijeljena na jednake dijelove,

– protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu od 11. srpnja 2000. godine, M. K. je izjavio žalbu,

– dana 26. rujna 2000. godine, Općinski sud u Splitu održao je ročište, na koje nisu pristupili svi (uredno pozvani) nasljednici, a prisutni nasljednici su predložili da im se dodijeli još jedan rok radi mogućeg mirnog rješenja spora,

– dana 7. studenoga 2000. godine održano je ročište na kojemu su nasljednici izjavili da među njima ne postoji moguć­nost sporazuma, te da se predmet povodom žalbe uputi Županijskom sudu,

– rješenjem Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-4013/00 od 18. listopada 2002. godine, ukinuto je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, broj: O-1451/96 od 11. srpnja 2000. godine, te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (pod brojem: O-2169/02).

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U SPLITU

3. Na temelju članka 69. stavka 1. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda u Splitu da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

Općinski sud u Splitu dostavio je ovom Sudu preslik spisa, broj: O-2169/02 i očitovanje o navodima ustavne tužbe u kojemu iznosi kronologiju postupanja u predmetu te ističe da je sud najmanje doprinio odugovlačenju postupka što je vidljivo po broju održanih ročišta i donijetih rješenja.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvat­ske, propisano je:

»Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Odredbom članka 63. Ustavnog zakona propisano je:

»(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatranjem razloga ustavne tužbe podnositelja i uvida u spis Općinskog suda u Splitu, broj: O-2169/02, Ustavni sud je utvrdio da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Ostavinski postupak iza smrti J. K. pok. M., započeo je dana 30. travnja 1993. godine pred Općinskim sudom u Splitu.

Ustavna tužba podnijeta je dana 28. lipnja 2002. godine, a do tog dana sudski postupak nije okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da postupak u ovom predmetu traje ukupno devet (9) godina, jedan (1) mjesec i dvadeset osam (28) dana.

Tijekom tog razdoblja Općinski sud u Splitu je održao jedanaest ročišta za ostavinsku raspravu, donio dva rješenja o na­sljeđivanju koja su ukinuta rješenjima Županijskog suda u Splitu, te donio rješenje o prekidu ostavinskog postupka zbog upu­ćivanja stranaka u parnicu.

Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije) stupio je na snagu dana 5. studenoga 1997. godine.

Od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije, odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) čine, temeljem članka 140. Ustava Republike Hrvatske, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Dio unutarnjeg prav­nog poretka Republike Hrvatske od tog dana čini i odredba članka 6. stavka 1. Europske konvencije pod nazivom »Pravo na pošteno suđenje« koja, između ostaloga, propisuje:

»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku ispita njegov slučaj«.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997. godine). Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine (dana proglašenja Promjena Ustava). Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem prav­nom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem s aspekta povrede prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. godine (to jest, od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije) do 28. lipnja 2002. godine (to jest, do dana podnošenja ustavne tužbe), što ukupno iznosi četiri (4) godine, sedam (7) mjeseci i dvadeset dva (22) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNIH SUDOVA

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, Općinski sud u Splitu, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, održao sedam ročišta za ostavinsku raspravu (10. travnja 1998., 1. listopada 1998., 19. listopada 1998., 16. studenoga 1998., 3. prosinca 1998., 11. srpnja 2000. i 26. rujna 2000. godine) i donio rješenje o nasljeđivanju, broj: O-1451/96 od 11. srpnja 2000. godine.

Razdoblje potpune neaktivnosti Općinskog suda u Splitu u konkretnoj pravnoj stvari u razmatranom razdoblju, trajalo je od 5. studenoga 1997. godine do 10. travnja 1998. godine, tj. pet (5) mjeseci i četiri (4) dana, te od 17. prosinca 1998. godine do 11. srpnja 2000. godine, tj. jednu (1) godinu, šest (6) mjeseci i dvadeset tri (23) dana.

Povodom žalbe M. K., Županijski sud u Splitu je rješenjem od 18. listopada 2002. godine ukinuo rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Time je ostavinski postupak koji je započeo 1993. godine, vraćen na početak.

Jedno od osnovnih načela ostavinskog postupka, načelo ekonomičnosti izraženo je odredbom članka 175. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, broj 52/71 i 47/78). Prema toj odredbi sud će u tijeku cijelog postupka paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana.

Polazeći od navedene zakonske odredbe, sud prvog stupnja je u svom postupanju morao voditi računa o obvezi hitnog postupanja u predmetu.

Međutim, iz spisa predmeta razvidno je da sud nije u potpunosti postupao sukladno zakonskoj obvezi propisanoj odredbom članka 175. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju. Takav zaključak proizlazi iz činjenice da je nakon donošenja rješenja od 13. ožujka 1997. godine (kojim je prekinut ostavinski postupak i stranke upućene u parnicu) do sljedeće radnje u postupku (ročišta održanog 10. travnja 1998. godine) protekla jedna (1) godina i dvadeset sedam (27) dana. Kako stranke u određenom roku (30 dana od pravomoćnosti rješenja kojim su upućene u parnicu) nisu pokrenule parnicu, sud je bio dužan, odmah po proteku tog roka, sukladno odredbi članka 224. stavka 4. Zakona o nasljeđivanju, nastaviti ostavinsku raspravu. Ovom razdoblju treba dodati i razdoblje potpune neaktivnosti Općinskog suda u Splitu od 17. prosinca 1998. godine do 11. srpnja 2000. godine, tj. jednu (1) godinu, šest (6) mjeseci i dvadeset tri (23) dana.

5.3 PONAŠANJE SUDIONIKA U OSTAVINSKOM
POSTUPKU

U ostavinskom postupku sudjelovalo je sedam nasljednika pok. J. K. Iz spisa predmeta proizlazi da su neki od nasljednika u znatnoj mjeri pridonijeli trajanju postupka: iznošenjem novih činjenica nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju zbog kojih je rješenje o nasljeđivanju ukinuto; nepokretanjem parnice (radi spora o tome ulazi li određena imovina u ostavinu) u određenom roku; neodazivanjem sudskim pozivima na ročišta; učestalim traženjima odgoda ročišta radi postizanja sporazuma (koji nije postignut) i sl.

Podnositelj ustavne tužbe, kao jedan od nasljednika, svojim je ponašanjem također u određenoj mjeri pridonio duljini sudskog postupka. Naime, iz spisa Općinskog suda u Splitu razvidno je da je na ročištima održanim 10. travnja 1998. i 26. rujna 2000. godine, podnositelj bio suglasan s prijedlozima ostalih nasljednika da se raspravljanje odgodi do postizanja njihovog sporazuma oko podjele ostavine.

Međutim, pored navedenog, iz spisa predmeta također proizlazi da je podnositelj pisanim podnescima od 17. veljače 1998., 9. veljače 1999. i 4. ožujka 1999. godine, tražio ubrzanje postupka, da nije izostao niti s jednog ročišta za ostavinsku raspravu niti je na drugi način utjecao na trajanje postupka. Stoga Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljev doprinos znatno manji od doprinosa ostalih nasljednika i suda trajanju ostavinskog postupka.

5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ostavinski postupak po svojoj je pravnoj prirodi izvan­parnični postupak. Pretpostavka za vođenje ostavinskog postupka je nespornost činjenica na kojima se temelje prava sudionika u postupku. Ako te činjenice postanu sporne, sud prekida ostavinsku raspravu i stranke upućuje u parnicu. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da predmetni postupak nema obilježja složenosti koja bi mogla opravdati dugotrajnost postupka.

5.5.            DRUGE OKOLNOSTI OD UTJECAJA NA DULJINU SUDSKOG POSTUPKA

Imajući u vidu činjenicu da podnositelj svojim postupanjem nije u znatnijoj mjeri pridonio trajanju postupka, Ustavni sud je (pored okolnosti navedenih u točkama 5.2 i 5.3. obrazloženja ove odluke), utvrdio postojanje drugih okolnosti koje su imale utjecaja na trajanje ostavinskog postupka preko 9 godina, kao što su:

– relativno velik broj nasljednika koji nisu mogli postići sporazum oko podjele ostavine,

– prekid ostavinskog postupka i upućivanje stranaka u parnicu, jer su u tijeku ostavinskog postupka određene činjenice postale sporne.

6. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je trajanjem ostavinskog postupka preko devet godina, povrijeđeno podnositeljevo ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Stoga je, na temelju odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

7. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu moguć­nost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

Pri utvrđivanju visine naknade podnositelju, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, imajući pritom u vidu i vrstu postupka o kojem se radi ali i podnositeljev doprinos trajanju postupka.

9. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1475/2002
Zagreb, 9. srpnja 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.