HRVATSKI SABOR

2401

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske i članka 116. Poslovnika Hrvatskoga sabora, Hrvatski sabor na sjednici 16. listopada 2003., donio je

ODLUKU

Ne daje se vjerodostojno tumačenje članka 4. u vezi sa člancima 15. i 16. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (»Narodne novine«, br. 116/99., 109/00., 53/03. i 69/03. – pročišćeni tekst).

Obrazloženje

Sukladno članku 141. Ustava Republike Hrvatske Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina predstavlja sastavni dio pravnog sustava Republike Hrvatske. Prihvaćajući tu Okvirnu konvenciju, Republika Hrvatska obvezala se: »da će po potrebi usvo­jiti odgovarajuće mjere s ciljem promicanja pune i učin­kovite jednakosti između pripadnika nacionalne manjine i pripadnika većinskog pučanstva u svim područjima gospodarskoga, društvenoga, političkog i kulturnog života. U svezi s tim će na odgovarajući način uzeti u obzir specifične uvjete pripadnika nacionalnih manjina«, te »Mjere usvojene u skladu sa stavkom 2. ne smatraju se činom diskriminacije« (članak 4. stavak 2. i 3. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina).

Odredbe Ustava Republike Hrvatske kojima se jamči opće i jednako biračko pravo na neposrednim izborima tajnim glasovanjem (članak 45. stavak 1.), te kojima se omogućava da pored općega biračkog prava pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo birati svoje zastupnike u Hrvatski sabor, predstavljaju mjere osiguranja (a ne samo promicanja, kako to zahtjeva Okvirna konvencija), pune i učinkovite jednakosti između pripadnika nacionalnih manjina i pripadnika većinskoga, hrvatskog naroda.

Republika Hrvatska je pored osiguranja mjera stvorila i uvjete za ostvarivanje pune i učinkovite jednakosti pripadnika nacionalnih manjina i pripadnika većinskoga, hrvatskoga naroda. Sukladno članku 15. Okvirne konvencije donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, omogućena je ne samo neposredna primjena načela jednakosti, već je osigurano poštivanje posebnih značajki i specifičnih interesa nacionalnih manjina, te im se na temelju općega biračkog prava osigurava mogućnost da ga iskoriste birajući upravo pripadnike nacionalnih manjina za zastupnike u Hrvatski sabor i to u zajamčenom broju zastupnika neovisno o izbornim rezultatima za izbor zastupnika iz reda pripadnika hrvatskog naroda. Dakako, ovakovo jamstvo pripadnicima nacionalnih manjina ne smatra se činom diskriminacije pripadnika većinskog naroda, već se ima smatrati jednom od vrednota na kojima se temelji ustavnopravni sustav Republike Hrvatske.

Ovakovo stajalište proizlazi i iz nedvojbene volje Hrvatskoga sabora koja je izražena u postupku donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kada nije prihvaćen amandman na tekst Konačnog prijedloga toga zakona u sadržaju kojim bi se omogućilo pripadnicima nacionalnih manjina da glasuju dva puta.

Sukladno ovoj jezičnoj, logičnoj, sintetičnoj, povijesnoj i konačno teleološkoj raščlambi nedvojbeno je da birači imaju pravo i dužnost glasovati samo jedanput, što znači da ako su pripadnici nacionalne manjine mogu glasovati za jednu od listi političkih stranaka ili neovisnih kandidata u jednoj od izbornih jedinica, kao i pripadnici hrvatskoga, većinskog naroda ili za pred­stavnike nacionalnih manjina u posebnoj izbornoj jedinici.

Radi navedenoga utvrđeno je da nema osnove za davanje vjerodostojnog tumačenja.

Klasa: 021-012/03-05/43
Zagreb, 16. listopada 2003.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.