USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

50

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Smi­ljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuko­vić, odlučujući u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. O. iz S. B., koju zastupa P. K., odvjetnik iz S. B., na sjednici održanoj 17. prosinca 2003. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazlože­nje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8304/1998-4 od 20. srp­nja 2000. godine.

2. Osporavanom presudom odbijena je tužba podnosite­ljice ustavne tužbe protiv rješe­nja Ministarstva unutar­njih poslova, broj: 511-01-42-UP/I-1/8064/5-1995 od 29. lip­nja 1998., kojim je odbijen ­njezin zahtjev za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo.

3. U ustavnoj tužbi podnosite­ljica, u bitnom, navodi da je ­njezin zahtjev odbijen jer da ne ispu­njava zakonske uvjete za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo, unatoč odobrenom trajnom nasta­nje­nju više od pet godina jer je nepismena i jer nije u braku s hrvatskim držav­ljaninom. Smatra da su ti razlozi protuustavni jer je ona u izvanbračnoj zajednici s D. L. iz S. B., koji je hrvatski držav­ljanin i s ­njim ima troje djece, koja su također hrvatski držav­ljani. Smatra da zbog toga ima teme­lja primjeni članka 10. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu, koji se primje­njuje u slučaju stranca koji je u braku s hrvatskim držav­ljaninom jer, iako ona nije sklopila brak, živi s hrvatskim držav­ljanom u izvanbračnoj zajednici već više od 10 godina.

Smatra da su joj osporavanom presudom povrijeđena prava iz odredaba članaka 9. stavka 1., 14. stavka 2., 15. i 19. Ustava pa predlaže usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti osporavanu presudu i rješe­nje te predmet vratiti Ministarstvu unutar­njih poslova na ponovni postupak. U ustavnoj tužbi ne navodi razloge zašto smatra da su joj navedena ustavna prava povrijeđena, osim što smatra da sud nije zauzeo pravilan stav u ovom predmetu.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama ili o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog djela, povrije­đeno ­ljudsko pravo ili teme­ljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, ne­go poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda zajam­čenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pruža­nja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posiza­nja u ­ljudska prava i teme­ljne slobode.

5. Ocje­njujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Podnosite­ljica nije navela či­njenice koje bi ukazivale da je u provedenom sudskom postupku, kao i postupku pred upravnim tijelom, zbog pogrešne primjene zakona, bilo povreda koje bi mogle dovesti do povreda ­njezinih ustavnih prava.

Naime, nesporno je utvrđeno, a to podnosite­ljica niti ne poriče, da ona nije u braku s hrvatskim držav­ljaninom da bi, teme­ljem članka 10. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu (»Narodne novine«, broj 53/91, 28/92, 113/93), mogla prirođe­njem steći hrvatsko držav­ljanstvo. Utvrđeno je u upravnom postupku da podnosite­ljica živi u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim držav­ljaninom, što nije zakonski teme­lj za primjenu članka 10. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu, niti Obite­ljski zakon (»Narodne novine«, broj 162/98) izjednačava bračnu i izvanbračnu zajednicu u tom smislu.

Nada­lje, ne postoji mogućnost primjene članka 8. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu jer je podnosite­ljica nepismena te ne poznaje niti jedno pismo, što je jedan od kumulativnih uvjeta iz točke 4. navedene odredbe Zakona za stjeca­nje hrvatskog držav­ljanstva prirođe­njem.

To su razlozi za ocjenu Suda da osporenom odlukom nije povrijeđena odredba članka 9. stavka 1. niti članka 15. Ustava (zakonsko uređe­nje stjeca­nja hrvatskog držav­ljanstva i ravnopravnost nacionalnih ma­njina).

6. Podnosite­ljica u ustavnoj tužbi ističe i povredu odredaba iz članka 19. stavka 2. Ustava. Kao razlog iznosi svoju prosudbu da osporavana presuda nije zasnovana na zakonu iako je Ustavom zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti.

Osporena presuda, kao i rješe­nje u upravnom postupku, doneseni su sukladno procesnim i materijalnim propisima, odluke su va­ljano obrazložene te nema teme­lja navodima podnosite­ljice o povredi ovog ustavnog prava.

Stoga, Ustavni sud utvrđuje da tom presudom podnosite­ljici nije povrijeđeno ustavno pravo iz odredbe članka 19. stavka 2. Ustava.

7. Podnosite­ljica navodi i povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava. Ova odredba ne sadrži ­ljudska prava i teme­ljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

8. Stoga je, teme­ljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno kao u izreci.

9. Odluka o objavi teme­lji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1918/2000
Zagreb, 17. prosinca 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

***

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst) i članka 50. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) dajem

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Odluku broj: U-III-1918/2000 od
17. prosinca 2003. godine

Protivim se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je odbijena ustavna tužba podnositeljice iz sljedećih razloga:

1. Osporeni akti i mjerodavno pravo – Osporenim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova (navedeno u točki 2. Odluke) odbijen je zahtjev podnositeljice za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo, jer je … »u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom pa nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Uvidom u spise, predmeta utvrđena je nepismenost podnositelja zahtjeva pa na taj način nije ispunjena niti zakonska pretpostavka za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, u smislu članka 8. stavka 1. točke 4. istog Zakona…«.

Osporenom presudom Upravnog suda (navedena u točki 1. Odluke) odbijena je tužba podnositeljice, u obrazloženju je navedeno »…Kako tužiteljica nije dokazala da je u braku s hrvatskim državljaninom, pa to ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije ispunjena zakonska pretpostavka iz odredbe članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Uz to nije sporno niti da je tužiteljica nepismena osoba, tako da je tuženo tijelo pravilno utvrdilo da nije ispunjena zakonska pretpostavka iz članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu za primitak tužiteljice u hrvatsko državljanstvo.«.

Odredba članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu (redovita naturalizacija) propisuje:

»Članak 8.

»Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3. da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo;

5. da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2. stavka 1. ovoga članka, ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će prema zakonu zemlje čiji je državljanin izgubiti samim prirođenjem.

Ako strana država ne dopušta otpust ili za otpust postavlja pretpostavke kojima se ne može udovoljiti, dovoljna je izjava osobe koja je podnijela zahtjev da se pod pretpostavkama stjecanja hrvatskog državljanstva odriče stranog državljanstva.«.

(Napomena: podnositeljici je ranije odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo pozivom na odredbu članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, rješenje broj: 511-01-42-UP/I-8064/1-1995 od 31. siječnja 1996. Upravni sud Republike Hr­vat­ske poništio je to rješenje uz obrazloženje da u ponovnom postupku treba utvrditi sve odlučne činjenice za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članaka 8. i 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu.)

2. Bitne činjenice i okolnosti, prema prilozima u spisu predmeta, jesu:

– podnositeljica boravi na području Republike Hrvatske od 1987. godine,

– rođena 1970. godine u BiH,

– živi u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom,

– majka troje djece rođenih u Republici Hrvatskoj od 1988. godine nadalje,

– izvanbračni suprug i djeca državljani su Republike Hrvat­ske,

– zatekla se na teritoriju Republike Hrvatske prije pro­gla­šenja neovisnosti,

– ima pravni položaj trajno nastanjenog stranca u Republici Hrvatskoj (priložena Osobna karta za stranca).

3. U točki 5. Odluke Ustavni sud je utvrdio … »ne postoji mogućnost primjene članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer je podnositeljica nepismena te ne poznaje niti jedno pismo, što je jedan od kumulativnih uvjeta iz točke 4. navedene odredbe Zakona za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem.«.

Ustavni sud, dakle, prihvaća stajalište utvrđeno u osporenim aktima da ne postoji pretpostavka za stjecanje hrvatskog držav­ljanstva prirođenjem, jer je podnositeljica nepismena.

U odnosu na to stajalište valja istaknuti, da je u obrazloženju osporenog rješenja (koje je doneseno tri godine poslije podnesenog zahtjeva) navedeno »Uvidom u spise, utvrđena je nepismenost podnositeljice zahtjeva…«.

U osporenim aktima (niti u prilozima spisu) nema podataka o tome da li podnositeljica govori hrvatski jezik. U spisu je priložen akt Policijske uprave brodsko-posavske, Odjel za upravne poslove i strance, broj: 511-11-10-1/74-SP-3902/95 od 24. studenoga 1995., koji sadrži podatke o podnositeljici, između ostalih i sljedeće: »U mjestu gdje živi, uživa dobar ugled, a nema saznanja da ne štuje kulturu, običaje i tradiciju hrvatskog naroda… utvrđe­no je da ista nije kažnjavana.«.

U osporenim odlukama nisu uvažene bitne činjenice i okolnosti za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem odredbe članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu već je odlučeno na temelju činjenice što je umjesto potpisa na zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo, otisak prsta podnositeljice.

Pri utvrđenju je li udovoljeno pretpostavkama za stjecanje hrvatskog državljanstva propisanih člankom 8. Zakona o hrvat­skom državljanstvu trebalo je voditi računa i o sljedećim činjenicama:

– podnositeljica nije klasičan stranac u smislu Ustava i hrvat­skih propisa, već osoba koja je boravila u Republici Hrvatskoj od 1987. godine i zatekla se u Republici Hrvatskoj u trenutku stjeca­nja neovisnosti,

– podnositeljica je majka troje djece koja su državljani Repub­like Hrvatske i živi u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim držav­ljaninom, koji je otac djece.

U slučaju podnositeljice radi se o pravnom položaju koji ima tranzicijske elemente, pa odredbu članka 8. stavka 1. točka 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koja glasi: »da poznaje hrvat­ski jezik i latinično pismo« treba odgovarajuće tumačiti.

U konkretnom slučaju nije prihvatljivo jezično-gramatičko tumačenja (bukvalno tumačenje) pojma« poznaje... latinično pismo«. Trebalo je imati u vidu povijesni korijen ove norme kao i sveukupnu povezanost pravnog poretka, a u vezi s tim i ustavnopravni položaj obitelji. Prava koja izviru iz obiteljskog života odnosno iz obiteljskih odnosa uređena su Ustavom Republike Hrvatske. Odredba članka 35. Ustava propisuje »svakome se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti«. Pravila jezičnog tumačenja ove odredbe ukazuju na zasebna zaštićena dobra i to osobni život, obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast. Ova Ustavom zašti­ćena dobra nisu pravno određena ali su odrediva, njihov sadržaj utvrđuje se primjenom pravila o tumačenju propisa, a u konkretnom slučaju posebno je trebalo imati u vidu Ustavom zaštićeno dobro »štovanje...obiteljskog života«. Odredba članka 61. stavka 1. Ustava propisuje: »obitelj je pod osobitom zaštitom države«. Ova odredba Ustava neposredno štiti obitelj i obvezuje državu na pravno uređenje odnosa u obitelji.

Polazeći od izloženog, mišljenja sam da su u slučaju podnositeljice pogrešno primijenjeni materijalni i procesni propisi, pa je povrijeđen članak 14. Ustava koji jamči jednakost pred zakonom, kao i članak 19. stavak 2. Ustava koji propisuje »zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti…«. Podnositeljici su povrijeđena i prava propisana člancima 35. i 61. stavkom 1. Ustava.

4. Ovom odlukom nije uvaženo stajalište Ustavnog suda o primjeni članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu (nepismene osobe, tranzicijski položaj) zauzeto u Odluci broj: U-III-795/1997 od 28. travnja 1998. i Odluci broj: U-III-560/1998 od 29. siječnja 1999. (neobjavljeno).

Zagreb, 22. prosinca 2003.

Sutkinja
Agata Račan, v. r.

***

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/2002. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/2003.), dajemo

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Odluku, broj: U-III-1918/2000 od
17. prosinca 2003.

Protivimo se izreci i obrazloženju odluke, broj U-III-1918/2000, donesene na Sjednici Ustavnog suda 17. prosinca 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka).

I.

Iz spisa predmeta razvidno je sljedeće činjenično stanje:

– podnositeljica ustavne tužbe (u daljnjem tekstu: podnositeljica) bila je državljanin bivše SFRJ, a nakon njezina raspada utvrđena je državljaninom Bosne i Hercegovine;

– od sredine 1987. godine podnositeljica trajno i neprekidno živi u Republici Hrvatskoj u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom;

– do podnošenja zahtjeva za primitak podnositeljice u hrvatsko državljanstvo, u toj je izvanbračnoj zajednici rođeno ukupno troje djece (1988., 1989. i 1991.). Sva tri djeteta rođena su u Republici Hrvatskoj i svi su hrvatski državljani;

– podnositeljici je u Republici Hrvatskoj priznat status trajno nastanjenog stranca (osobna iskaznica trajno nastanjenog stranca, broj 9009395, PU brodsko-posavska, od 28. studenoga 1994. godine);

– u spisu predmeta ne postoji podatak o tome kad je podnositeljica prvi put odbijena sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo, ali je iz njezina ponovljenog zahtjeva, podnesenog nadležnom upravnom tijelu 16. studenoga 1995. godine, razvidno da je njezin prvotni zahtjev odbijen temeljem članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu (u daljnjem tekstu: Zakon). U zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo od 16. studenoga 1995. godine podnositeljica, naime, navodi: »Dobila sam odbijenicu za primitak u hrvatsko državljanstvo, a na ovim prostorima živim oko 10 godina. Tu sam stekla porodicu, suprug i djeca imaju hrvatsko državljanstvo, pa se onda postavlja pitanje, zar je to normalno, da moja porodica danas, sutra bude odvojena od mene. Jedini moj grijeh je to što ne znam pisati, ali moje srce i duša su tu, u Hrvatskoj, i to je moja jedina domovina. A i moj suprug se borio za novu i prije svega demokratsku državu Hrvat­sku. Stoga Vas ponovo molim da moj slučaj pomno razmotrite, te ga pozitivno riješite«;

– zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo od 16. studenoga 1995. godine priložena je i pisana izjava podnositeljice u kojoj, na osnovi članka 30. stavka 2. Zakona, navodi da je pripad­nik hrvatskog naroda i da se smatra hrvatskim državljaninom (oba roditelja podnositeljice rođena su 1945. godine u Koprivnici). Nadležno upravno tijelo utvrdilo je, nasuprot tome, da podnositeljica nije pripadnik hrvatskog naroda, ali se utvrđenja tog tijela o tome koje je ona nacionalnosti međusobno razlikuju. U Izvješću Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave brodsko-posav­ske, Odjela za upravne poslove i strance, broj 511-11-10-1/74-SP-3902/95 od 24. studenoga 1995. godine, nadležno tijelo je utvrdilo da je podnositeljica po nacionalnosti pripadnik naroda »A«, dok je u Izvješću istog tog tijela, broj 511-11-10-2/44-1454/98 M.K. od 20. travnja 1998. godine, utvrđeno da je ona pripadnik naroda »Z«;           

– u izvješćima je navedeno da je u operativnim evidencijama nadležne policijske uprave utvrđeno da podnositeljica »nije kažnjavana«, te da »da živi u dobrosusjedskim odnosima«, odnosno da »u mjestu gdje živi, predmetna uživa dobar ugled, a nema saznanja da ne štuje kulturu, običaje i tradiciju hrvatskog naroda«;

– rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, broj: 511-01-42-UP/I-1/8064/1-95 od 31. siječnja 1996. godine (u daljnjem tekstu: rješenje iz 1996. godine), podnositeljici je odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo po osnovi članka 16. Zakona. Odbijajući zahtjev, nadležno upravno tijelo utvrdilo je da pod­nositeljica »nije dokazala svoju pripadnost hrvatskom narodu«, a »ne ispunjava ni druge uvjete propisane Zakonom o hrvatskom državljanstvu«;

Člankom 8. stavkom 1. Zakona uređuje se primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod redovitim pretpostavkama (redovita naturalizacija).

Nasuprot tome, člankom 10. Zakona uređuje se primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod olakšavajućim pretpostavkama (povlaštena ili beneficirana naturalizacija). Jedina od svih zakonskih pretpostavki koje inače moraju biti ispunjene za redovitu naturalizaciju jest da se u slučajevima beneficirane naturalizacije, propisanim člancima 9. do 12., 15. i 16. Zakona - osim pretpostavki koje se vezuju uz svaku od njih - iz ponašanja stranca može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. U bilo kojem slučaju beneficirane naturalizacije stranca u hrvatsko državljanstvo poznavanje latiničnog pisma nije pravno relevantno.

Uvažavajući sve okolnosti slučaja, smatramo da je Ustavni sud morao usvojiti ustavnu tužbu podnositeljice i pružiti joj ustavnosudsku zaštitu, jer podnositeljica ispunjava Zakonom propisane pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo. Razloge za takvo stajalište obrazlažemo u sljedećoj točki.

III.

Tri su bitne činjenice koje je Ustavni sud u konkretnom slučaju primitka u hrvatsko državljanstvo bio dužan razmotriti: - primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba o naturalizaciji stranaca u hrvatsko državljanstvo u svjetlu raspada bivše SFRJ, odnosno sukcesije država; - dosadašnju ustavnosudsku praksu u tom pitanju; - značenje odredbe Ustava Republike Hrvatske prema kojoj je obitelj pod osobitom zaštitom države u svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja.

1. U konkretnom slučaju radi se o osobi koja se ne može smatrati »klasičnim« strancem u Republici Hrvatskoj. Podnositeljica je bila državljanin bivše SFRJ. Problemi s državljanstvom uslijedili su zbog raspada bivše (zajedničke) države, a utvrđenje da je podnositeljica stranac u Republici Hrvatskoj neposredna je povezano s problemom sukcesije država. U svim slučajevima, naime, u kojima se država prednica raspadne, prethodno državljanstvo prestaje postojati, a država-sljednica propisuje vlastita pravila za stjecanje državljanstva novostvorene države. Tako je Republika Hrvatska nakon raspada bivše SFRJ, kao jedna od država-sljednica, propisala vlastita pravila za određivanje tko se na dan 8. listopada 1991. godine smatra hrvatskim državljaninom (prijelazne odredbe članka 30. Zakona), odnosno koji pravni položaj u Republici Hrvatskoj stječu državljani bivše SFRJ koji na dan 8. listopada 1991. godine nisu utvrđeni hrvatskim državljanima.

Podnositeljica je na području Republike Hrvatske živjela u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom još za vrijeme postojanja bivše SFRJ, a njezina su djeca rođena na području Republike Hrvatske u vrijeme dok je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica u sastavu bivše SFRJ. Prema tome, podnositeljica je zatečena na području Republike Hrvatske u vrijeme raspada bivše SFRJ, odnosno stvaranja Republike Hrvatske (8. listopada 1991. godine). Budući da nije ispunjavala pretpostavke propisane prijelaznim odredbama članka 30. Zakona, podnositeljica se od 8. listopada 1991. godine nalazi u pravnom položaju stranca u Republici Hrvatskoj. Kao stranac, ona može biti primljena u hrvatsko državljanstvo samo po nekoj od zakonskih osnova kojima se uređuje redovita ili beneficirana naturalizacija stranaca u hrvatsko državljanstvo.

2. Uvažavajući prethodno opisanu pravnu situaciju u državljanskim stvarima uzrokovanu raspadom bivše SFRJ i stvaranjem više novih država na njezinom nekadašnjem području, Ustavni sud je u više svojih odluka izrijekom utvrdio da se odredbe Zakona koje propisuju pretpostavke za naturalizaciju stranaca u hrvatsko državljanstvo moraju odgovarajuće tumačiti ako se radi o slučajevima primitka u hrvatsko državljanstvo osoba koje su bile državljani bivše SFRJ, jer se radi »o pravnoj situaciji koja ima tranzicijske elemente«. U tom je svjetlu Ustavni sud u više svojih odluka protumačio i zakonsku pretpostavku »poznavanja latiničnog pisma« u slučajevima kad su zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo podnosile osobe koje su bile državljani bivše SFRJ.

Primjerice, u Odluci, broj: U-III-560/1998 od 27. siječnja 1999. godine, kojom je odlučeno o povredi ustavnih prava podnositelja temeljem činjeničnog stanja vrlo sličnog onome koje postoji u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio:

»Prema stajalištu Upravnog suda izraženog u osporenoj presudi, osoba koja je nepismena ne poznaje hrvatski jezik i latinično pismo i ne ispunjava pretpostavku iz naznačene odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Upravni sud je pogrešno protumačio smisao izričaja o poznavanju latiničnog pisma iz točke 4. stavka 1. članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Podnositeljica ustavne tužbe zatekla se na području Republike Hrvatske već prije proglašenja njene neovisnosti, pa se u njenom slučaju radi o pravnoj situaciji koja ima tranzicijske elemente, što iziskuje odgovarajuće tumačenje zakona.

U konkretnom slučaju, podnositeljica ustavne tužbe živi u Hrvatskoj 15 godina s osobom koja je hrvatski državljanin i s kojom ima dijete, sina P. rođenog 1989. godine koji je također hrvatski državljanin. Iz spisa proizlazi da podnositeljica dobro govori hrvatski jezik. Iz ovih podataka treba zaključiti da se ona saživila sa svojom okolinom i da bi, već radi odnosa u njenoj obitelji trebala dobiti status koji odgovara zajedničkom obiteljskom životu. Ovome treba dodati da podnositeljica ustavne tužbe ispunjava uvjete iz točke 5. stavka 1. članka 8. Zakona, tj. iz njezinog ponašanja može se zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. Nadalje imala je osobnu iskaznicu izdanu u Republici Hrvatskoj koja joj je sada zamjenjena osobnom iskaznicom za stranca te je prije toga imala status prognanika u Republici Hrvatskoj jer je zajedno s obitelji prognana iz P.b. 1991. godine.

U takvim okolnostima, u ovom predmetu trebalo bi uzeti da stupanj njenog poznavanja latiničnog pisma - podnositeljica se zna potpisati - što nesporno proizlazi uvidom u spis predmeta, kako je već navedeno - zadovoljava potrebe citiranog propisa. Ovome treba dodati da je podnositeljica ustavne tužbe nepismena, tj. ona ne poznaje niti jedno drugo pismo, pa bi u njenom slučaju viši stupanj upoznavanja latiničnog pisma zapravo značilo njezino opismenjavanje.

Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su Ministarstvo unutarnjih poslova i Upravni sud Republike Hrvatske, pogrešnim tumačenjem odredbe članka 8. stavka 1. točke. 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, povrijedili ustavna prava podnositeljice ustavne tužbe.«

Navedena je odluka važna, jer postavlja pravne standarde za određivanje pojma »nepismenosti« u slučaju sukcesije država. Ustavni sud je utvrdio, naime, da se pretpostavka propisana člankom 8. stavkom 1. točkom 4. Zakona (poznavanje latiničnog pisma) mora smatrati ispunjenom u slučaju kad primitak u hrvatsko državljanstvo zatraži nepismena osoba koja je bila državljanin bivše SFRJ, ako se zna vlastoručno potpisati na latiničnom pismu.

Iz priložene je dokumentacije u konkretnom slučaju razvidno da nadležno upravno tijelo u provedenom upravnom postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, nije posebno utvrđivalo činjenicu osposobljenosti podnositeljice da se vlastoručno potpiše. Štoviše, u osporenom rješenju iz 1998. godine izrijekom je navedeno da je njezina nepismenost utvrđena isključivo »uvidom u spise predmeta«. Pod tim je nadležno upravno tijelo razumijevalo zapisnik sastavljen dana 16. studenoga 1995. godine u Policijskoj upravi Brodsko-posavskoj »na Referadi državljanstva«, u kojem je utvrđeno da se »predmetna služi hrvatskim jezikom. Nadalje, predmetna je nepismena«. Zapisnik je sastavljen prije donošenja rješenja iz 1996. godine koje je Upravni sud poništio svojom presudom iz 1997. godine.

Ni u ponovljenom upravnom postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, činjenica o »stupnju« nepismenosti podnositeljice nije utvrđivana. Nadležno upravno tijelo nije pozvalo podnositeljicu da se izjasni o tome zna li se vlastoručno potpisati na latiničnom pismu niti je ni bilo koji drugi način tu činjenicu pokušalo utvrditi. Iz »Službene zabilješke« sačinjene 12. ožujka 1998. godine »u prostorijama PU Brodsko-posavske«, razvidno je da je podnositeljica pozvana na razgovor »u svezi predmeta prijema u hrvatsko državljanstvo« samo radi utvrđivanja činjenice postojanja braka s hrvatskim državljaninom, ali ne i radi utvrđivanja »stupnja« njezine nepismenosti.

Ako se propust nadležnog upravnog tijela i mogao opravdati, jer je osporeno rješenje doneseno 29. lipnja 1998. godine, samo dva mjeseca nakon objave prve odluke Ustavnog suda u kojoj su utvrđeni pravni standardi za primjenu članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona (Odluka Ustavnog suda, broj U-III-795/1997 od 28. travnja 1998.), propuštanje Upravnog suda da u presudi od 20. srpnja 2000. godine utvrdi nepoštivanje pravnih standarda u primjeni članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona u konkretnom slučaju, ne može se opravdati nikakvim razlozima.

3. Razmotre li se, s druge strane, pretpostavke za beneficiranu naturalizaciju podnositeljice u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 10. Zakona, neosporno je da je podnositeljica u vrijeme podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo 1995. godine ispunjavala dvije od ukupno tri zakonske pretpostavke. Ona je imala trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj, a iz njezina je ponašanja utvrđeno da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. Treću pretpostavku podnositeljica nije ispunjavala, jer nije bila u bračnoj nego izvanbračnoj vezi s hrvatskim državljaninom.

U ustavnoj tužbi podnositeljica je navela, međutim, da je s hrvatskim državljaninom s kojim živi u izvanbračnoj zajednici pokušala sklopiti brak pred nadležnim tijelima u Republici Hrvatskoj, ali nije uspjela zbog njezina neriješenog državljanskog statusa. Pri tome je posebno naglasila »neshvatljiv stav Upravnog suda Hrvatske da tužiteljica nije mogla dokazati svoj brak sa svojim izvanbračnim suprugom, a to bi sudu trebalo biti poznato da tužiteljica ne može dokazati svoj brak sa svojim izvanbračnim suprugom jer nema domovnice, kao uvjeta za zaključenje braka.«

Rješavajući o zahtjevu podnositeljice, nadležno upravno tijelo bilo je dužno ispitati i utvrditi sve okolnosti slučaja vezane uz (eventualnu) nemogućnost ili zapreke za sklapanje braka podnositeljice u Republici Hrvatskoj zbog njezina neriješenog državljanskog statusa, i u tom svjetlu protumačiti pretpostavku za primitak stranca u hrvatsko državljanstvo propisanu člankom 10. Zakona, osobito uvažavajući činjenicu da je izvanbračna zajednica u Republici Hrvatskoj ustavnopravna kategorija (članak 61. stavak 2. Ustava), a da je podnositeljica u trajnoj i stabilnoj izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom u kojoj je rođeno troje djece, hrvatskih državljana.

4.  Konačno, nadležno upravno tijelo utvrđivalo je osnovanost zahtjeva podnositeljice za primitak u hrvatsko državljanstvo samo u granicama članaka 8. i 10. Zakona. Upravni sud Republike Hrvatske također je ograničio kontrolu zakonitosti osporenog rješenja iz 1998. godine samo na ispitivanje ispunjava li podnositeljica formalnopravno pretpostavke propisane člancima 8. i 10. Zakona.

Smatramo da je nadležno upravno tijelo u konkretnom slučaju propustilo ispitati primjenu članka 12. stavka 1. Zakona na utvrđeno činjenično stanje, dok je Upravni sud Republike Hrvatske propustio u upravnom sporu provesti kontrolu pravilne primjene materijalnog prava.

Člankom 12. Zakona uređuju se pretpostavke za poseban oblik beneficirane naturalizacije stranca u hrvatsko državljanstvo. Njime se propisuje da stranac, čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1-4. Zakona.

Članak 61. stavak 1. Ustava propisuje: »Obitelj je pod osobitom zaštitom države.«

Uvažavajući činjenicu da je u Republici Hrvatskoj obitelj ustavnopravna kategorija te da se obitelj proglašava ustavnopravnim subjektom osobite državne zaštite, sve činjenice ukazuju da je zaštita konkretne obitelji trebala biti utvrđena kao interes Republike Hrvatske po osnovi članka 12. stavaka 1. i 3. Zakona. Kada primitak u hrvatsko državljanstvo traži osoba koja je utvrđena strancem u Republici Hrvatskoj uslijed raspada bivše države, koja je majka troje hrvatskih državljana i (izvanbračna) supruga hrvatskog državljanina, koja je zajedno s cijelom svojom obitelji trajno nastanjena u Republici Hrvatskoj, onda pitanje njezina državljanstva prerasta u pitanje njezinih ljudskih prava i njihove zaštite, a državljanska veza između pojedinca i države dobiva svoje puno značenje u smislu u kojem je državljanstvo definirao Međunarodni sud pravde: »Sukladno praksi država, arbitražnim i sudskim odlukama i mišljenjima teoretičara, državljanstvo je pravna spona (veza) koja se zasniva na činjenici socijalne pripadnosti, izvornoj vezi egzistencije, interesa i osjećaja, zajedno s postojanjem recipročnih prava i obveza«.                                    

Sukladno naprijed iznesenom, smatramo da su podnositeljici povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. Ustava, kao i da se nije vodilo računa o obvezi propisanoj člankom 63. stavkom 1. Ustava prema kojem je obitelj pod osobitom zaštitom države.

 Suci:
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

mr. sc. Ivan Matija, v. r.

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.

dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.