50
Ustavni sud Republike Hrvatske,
u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario
Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata
Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković,
odlučujući u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. O. iz S. B., koju zastupa
P. K., odvjetnik iz S. B., na sjednici održanoj 17. prosinca 2003. godine,
donio je
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u
»Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je
protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8304/1998-4 od 20.
srpnja 2000. godine.
2. Osporavanom presudom odbijena
je tužba podnositeljice ustavne tužbe protiv rješenja Ministarstva unutarnjih
poslova, broj: 511-01-42-UP/I-1/8064/5-1995 od 29. lipnja 1998., kojim je
odbijen njezin zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo.
3. U ustavnoj tužbi podnositeljica,
u bitnom, navodi da je njezin zahtjev odbijen jer da ne ispunjava zakonske
uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo, unatoč odobrenom trajnom nastanjenju
više od pet godina jer je nepismena i jer nije u braku s hrvatskim državljaninom.
Smatra da su ti razlozi protuustavni jer je ona u izvanbračnoj zajednici s D.
L. iz S. B., koji je hrvatski državljanin i s njim ima troje djece, koja su
također hrvatski državljani. Smatra da zbog toga ima temelja primjeni članka
10. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se primjenjuje u slučaju stranca
koji je u braku s hrvatskim državljaninom jer, iako ona nije sklopila brak,
živi s hrvatskim državljanom u izvanbračnoj zajednici već više od 10 godina.
Smatra
da su joj osporavanom presudom povrijeđena prava iz odredaba članaka 9. stavka
1., 14. stavka 2., 15. i 19. Ustava pa predlaže usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti
osporavanu presudu i rješenje te predmet vratiti Ministarstvu unutarnjih
poslova na ponovni postupak. U ustavnoj tužbi ne navodi razloge zašto smatra da
su joj navedena ustavna prava povrijeđena, osim što smatra da sud nije zauzeo
pravilan stav u ovom predmetu.
Ustavna tužba nije osnovana.
4.
Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu:
Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu
tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela
jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim
ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili
optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna
sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavna
tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova,
nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i
pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih
sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka
pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u
ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama
pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne
slobode.
5.
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. Ustava, Sud je
utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije
povrijeđeno. Podnositeljica nije navela činjenice koje bi ukazivale da je u
provedenom sudskom postupku, kao i postupku pred upravnim tijelom, zbog
pogrešne primjene zakona, bilo povreda koje bi mogle dovesti do povreda njezinih
ustavnih prava.
Naime,
nesporno je utvrđeno, a to podnositeljica niti ne poriče, da ona nije u braku
s hrvatskim državljaninom da bi, temeljem članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu
(»Narodne novine«, broj 53/91, 28/92, 113/93), mogla prirođenjem steći
hrvatsko državljanstvo. Utvrđeno je u upravnom postupku da podnositeljica
živi u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom, što nije zakonski
temelj za primjenu članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu, niti Obiteljski
zakon (»Narodne novine«, broj 162/98) izjednačava bračnu i izvanbračnu
zajednicu u tom smislu.
Nadalje,
ne postoji mogućnost primjene članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer
je podnositeljica nepismena te ne poznaje niti jedno pismo, što je jedan od
kumulativnih uvjeta iz točke 4. navedene odredbe Zakona za stjecanje hrvatskog
državljanstva prirođenjem.
To
su razlozi za ocjenu Suda da osporenom odlukom nije povrijeđena odredba članka 9.
stavka 1. niti članka 15. Ustava (zakonsko uređenje stjecanja hrvatskog državljanstva
i ravnopravnost nacionalnih manjina).
6. Podnositeljica u ustavnoj
tužbi ističe i povredu odredaba iz članka 19. stavka 2. Ustava. Kao razlog
iznosi svoju prosudbu da osporavana presuda nije zasnovana na zakonu iako je
Ustavom zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih
vlasti.
Osporena
presuda, kao i rješenje u upravnom postupku, doneseni su sukladno procesnim i
materijalnim propisima, odluke su valjano obrazložene te nema temelja
navodima podnositeljice o povredi ovog ustavnog prava.
Stoga,
Ustavni sud utvrđuje da tom presudom podnositeljici nije povrijeđeno ustavno
pravo iz odredbe članka 19. stavka 2. Ustava.
7.
Podnositeljica navodi i povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava. Ova
odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene
fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom
ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
8.
Stoga je, temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno kao u
izreci.
9.
Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Broj:
U-III-1918/2000
Zagreb, 17. prosinca 2003.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.
***
Na temelju članka 27. stavaka 4.
i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
49/02 – pročišćeni tekst) i članka 50. Poslovnika Ustavnog suda Republike
Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) dajem
IZDVOJENO
MIŠLJENJE
uz Odluku broj: U-III-1918/2000 od
17. prosinca 2003. godine
Protivim se izreci i
obrazloženju Odluke broj: U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003. godine (u
daljnjem tekstu: Odluka) kojom je odbijena ustavna tužba podnositeljice iz
sljedećih razloga:
1. Osporeni akti i mjerodavno
pravo – Osporenim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova (navedeno u točki
2. Odluke) odbijen je zahtjev podnositeljice za primitak u hrvatsko državljanstvo,
jer je … »u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom pa nisu ispunjeni
uvjeti za primjenu članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Uvidom u spise,
predmeta utvrđena je nepismenost podnositelja zahtjeva pa na taj način nije
ispunjena niti zakonska pretpostavka za stjecanje hrvatskog državljanstva
prirođenjem, u smislu članka 8. stavka 1. točke 4. istog Zakona…«.
Osporenom presudom Upravnog suda
(navedena u točki 1. Odluke) odbijena je tužba podnositeljice, u obrazloženju
je navedeno »…Kako tužiteljica nije dokazala da je u braku s hrvatskim
državljaninom, pa to ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije ispunjena
zakonska pretpostavka iz odredbe članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Uz to nije sporno niti da je tužiteljica nepismena osoba, tako da je tuženo
tijelo pravilno utvrdilo da nije ispunjena zakonska pretpostavka iz članka 8.
stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu za primitak tužiteljice u
hrvatsko državljanstvo.«.
Odredba članka 8. Zakona o
hrvatskom državljanstvu (redovita naturalizacija) propisuje:
»Članak 8.
»Prirođenjem može steći hrvatsko
državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko
državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:
1. da je navršio 18 godina
života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost;
2. da ima otpust iz stranog
državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u
hrvatsko državljanstvo;
3. da je do podnošenja zahtjeva
imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike
Hrvatske;
4. da poznaje hrvatski jezik i
latinično pismo;
5. da se iz njegova ponašanja
može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da
prihvaća hrvatsku kulturu.
Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci
iz točke 2. stavka 1. ovoga članka, ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez
državljanstva ili koja će prema zakonu zemlje čiji je državljanin izgubiti
samim prirođenjem.
Ako strana država ne dopušta
otpust ili za otpust postavlja pretpostavke kojima se ne može
udovoljiti, dovoljna je izjava osobe koja je podnijela zahtjev da se pod
pretpostavkama stjecanja hrvatskog državljanstva odriče stranog
državljanstva.«.
(Napomena: podnositeljici je
ranije odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo pozivom na odredbu
članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, rješenje broj:
511-01-42-UP/I-8064/1-1995 od 31. siječnja 1996. Upravni sud Republike Hrvatske
poništio je to rješenje uz obrazloženje da u ponovnom postupku treba utvrditi
sve odlučne činjenice za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članaka 8.
i 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu.)
2. Bitne činjenice i okolnosti,
prema prilozima u spisu predmeta, jesu:
– podnositeljica boravi na
području Republike Hrvatske od 1987. godine,
– rođena 1970. godine u BiH,
– živi u izvanbračnoj zajednici
s hrvatskim državljaninom,
– majka troje djece rođenih u
Republici Hrvatskoj od 1988. godine nadalje,
– izvanbračni suprug i djeca
državljani su Republike Hrvatske,
– zatekla se na teritoriju Republike
Hrvatske prije proglašenja neovisnosti,
– ima pravni položaj trajno
nastanjenog stranca u Republici Hrvatskoj (priložena Osobna karta za stranca).
3. U točki 5. Odluke Ustavni sud
je utvrdio … »ne postoji mogućnost primjene članka 8. Zakona o hrvatskom
državljanstvu jer je podnositeljica nepismena te ne poznaje niti jedno pismo,
što je jedan od kumulativnih uvjeta iz točke 4. navedene odredbe Zakona za
stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem.«.
Ustavni sud, dakle, prihvaća
stajalište utvrđeno u osporenim aktima da ne postoji pretpostavka za stjecanje
hrvatskog državljanstva prirođenjem, jer je podnositeljica nepismena.
U odnosu na to stajalište valja
istaknuti, da je u obrazloženju osporenog rješenja (koje je doneseno tri godine
poslije podnesenog zahtjeva) navedeno »Uvidom u spise, utvrđena je nepismenost
podnositeljice zahtjeva…«.
U osporenim aktima (niti u
prilozima spisu) nema podataka o tome da li podnositeljica govori hrvatski
jezik. U spisu je priložen akt Policijske uprave brodsko-posavske, Odjel za
upravne poslove i strance, broj: 511-11-10-1/74-SP-3902/95 od 24. studenoga
1995., koji sadrži podatke o podnositeljici, između ostalih i sljedeće: »U
mjestu gdje živi, uživa dobar ugled, a nema saznanja da ne štuje kulturu,
običaje i tradiciju hrvatskog naroda… utvrđeno je da ista nije kažnjavana.«.
U osporenim odlukama nisu
uvažene bitne činjenice i okolnosti za stjecanje hrvatskog državljanstva
temeljem odredbe članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu već je odlučeno na
temelju činjenice što je umjesto potpisa na zahtjevu za primitak u hrvatsko
državljanstvo, otisak prsta podnositeljice.
Pri utvrđenju je li udovoljeno
pretpostavkama za stjecanje hrvatskog državljanstva propisanih člankom 8.
Zakona o hrvatskom državljanstvu trebalo je voditi računa i o sljedećim
činjenicama:
– podnositeljica nije klasičan
stranac u smislu Ustava i hrvatskih propisa, već osoba koja je boravila u
Republici Hrvatskoj od 1987. godine i zatekla se u Republici Hrvatskoj u
trenutku stjecanja neovisnosti,
– podnositeljica je majka troje
djece koja su državljani Republike Hrvatske i živi u izvanbračnoj zajednici s
hrvatskim državljaninom, koji je otac djece.
U
slučaju podnositeljice radi se o pravnom položaju koji ima tranzicijske
elemente, pa odredbu članka 8. stavka 1. točka 4. Zakona o hrvatskom
državljanstvu, koja glasi: »da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo« treba
odgovarajuće tumačiti.
U
konkretnom slučaju nije prihvatljivo jezično-gramatičko tumačenja (bukvalno
tumačenje) pojma« poznaje... latinično pismo«. Trebalo je imati u vidu
povijesni korijen ove norme kao i sveukupnu povezanost pravnog poretka, a u
vezi s tim i ustavnopravni položaj obitelji. Prava koja izviru iz obiteljskog
života odnosno iz obiteljskih odnosa uređena su Ustavom Republike Hrvatske.
Odredba članka 35. Ustava propisuje »svakome se jamči štovanje i pravna zaštita
njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti«. Pravila
jezičnog tumačenja ove odredbe ukazuju na zasebna zaštićena dobra i to osobni
život, obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast. Ova Ustavom zaštićena
dobra nisu pravno određena ali su odrediva, njihov sadržaj utvrđuje se
primjenom pravila o tumačenju propisa, a u konkretnom slučaju posebno je
trebalo imati u vidu Ustavom zaštićeno dobro »štovanje...obiteljskog života«.
Odredba članka 61. stavka 1. Ustava propisuje: »obitelj je pod osobitom
zaštitom države«. Ova odredba Ustava neposredno štiti obitelj i obvezuje državu
na pravno uređenje odnosa u obitelji.
Polazeći od izloženog, mišljenja
sam da su u slučaju podnositeljice pogrešno primijenjeni materijalni i procesni
propisi, pa je povrijeđen članak 14. Ustava koji jamči jednakost pred zakonom,
kao i članak 19. stavak 2. Ustava koji propisuje »zajamčuje se sudska kontrola
zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti…«. Podnositeljici su povrijeđena
i prava propisana člancima 35. i 61. stavkom 1. Ustava.
4. Ovom odlukom nije uvaženo
stajalište Ustavnog suda o primjeni članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o
hrvatskom državljanstvu (nepismene osobe, tranzicijski položaj) zauzeto u
Odluci broj: U-III-795/1997 od 28. travnja 1998. i Odluci broj: U-III-560/1998
od 29. siječnja 1999. (neobjavljeno).
Zagreb, 22. prosinca 2003.
Sutkinja
Agata Račan, v. r.
***
Na temelju članka 27. stavka 4.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
49/2002. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda
Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/2003.), dajemo
IZDVOJENO
MIŠLJENJE
uz Odluku, broj: U-III-1918/2000 od
17. prosinca 2003.
Protivimo se izreci i
obrazloženju odluke, broj U-III-1918/2000, donesene na Sjednici Ustavnog suda
17. prosinca 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka).
I.
Iz spisa predmeta razvidno je
sljedeće činjenično stanje:
– podnositeljica ustavne tužbe
(u daljnjem tekstu: podnositeljica) bila je državljanin bivše SFRJ, a nakon
njezina raspada utvrđena je državljaninom Bosne i Hercegovine;
– od sredine 1987. godine
podnositeljica trajno i neprekidno živi u Republici Hrvatskoj u izvanbračnoj
zajednici s hrvatskim državljaninom;
–
do podnošenja zahtjeva za primitak podnositeljice u hrvatsko državljanstvo, u
toj je izvanbračnoj zajednici rođeno ukupno troje djece (1988., 1989. i 1991.).
Sva tri djeteta rođena su u Republici Hrvatskoj i svi su hrvatski državljani;
–
podnositeljici je u Republici Hrvatskoj priznat status trajno nastanjenog
stranca (osobna iskaznica trajno nastanjenog stranca, broj 9009395, PU
brodsko-posavska, od 28. studenoga 1994. godine);
–
u spisu predmeta ne postoji podatak o tome kad je podnositeljica prvi put
odbijena sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo, ali je iz njezina
ponovljenog zahtjeva, podnesenog nadležnom upravnom tijelu 16. studenoga 1995.
godine, razvidno da je njezin prvotni zahtjev odbijen temeljem članka 8. stavka
1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu (u daljnjem tekstu: Zakon). U
zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo od 16. studenoga 1995. godine
podnositeljica, naime, navodi: »Dobila sam odbijenicu za primitak u hrvatsko
državljanstvo, a na ovim prostorima živim oko 10 godina. Tu sam stekla
porodicu, suprug i djeca imaju hrvatsko državljanstvo, pa se onda postavlja
pitanje, zar je to normalno, da moja porodica danas, sutra bude odvojena od
mene. Jedini moj grijeh je to što ne znam pisati, ali moje srce i duša su tu, u
Hrvatskoj, i to je moja jedina domovina. A i moj suprug se borio za novu i
prije svega demokratsku državu Hrvatsku. Stoga Vas ponovo molim da moj slučaj
pomno razmotrite, te ga pozitivno riješite«;
– zahtjevu za primitak u
hrvatsko državljanstvo od 16. studenoga 1995. godine priložena je i pisana
izjava podnositeljice u kojoj, na osnovi članka 30. stavka 2. Zakona, navodi da
je pripadnik hrvatskog naroda i da se smatra hrvatskim državljaninom (oba
roditelja podnositeljice rođena su 1945. godine u Koprivnici). Nadležno upravno
tijelo utvrdilo je, nasuprot tome, da podnositeljica nije pripadnik hrvatskog
naroda, ali se utvrđenja tog tijela o tome koje je ona nacionalnosti međusobno
razlikuju. U Izvješću Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave
brodsko-posavske, Odjela za upravne poslove i strance, broj
511-11-10-1/74-SP-3902/95 od 24. studenoga 1995. godine, nadležno tijelo je
utvrdilo da je podnositeljica po nacionalnosti pripadnik naroda »A«, dok je u
Izvješću istog tog tijela, broj 511-11-10-2/44-1454/98 M.K. od 20. travnja
1998. godine, utvrđeno da je ona pripadnik naroda »Z«;
–
u izvješćima je navedeno da je u operativnim evidencijama nadležne policijske
uprave utvrđeno da podnositeljica »nije kažnjavana«, te da »da živi u
dobrosusjedskim odnosima«, odnosno da »u mjestu gdje živi, predmetna uživa
dobar ugled, a nema saznanja da ne štuje kulturu, običaje i tradiciju hrvatskog
naroda«;
–
rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, broj: 511-01-42-UP/I-1/8064/1-95 od
31. siječnja 1996. godine (u daljnjem tekstu: rješenje iz 1996. godine),
podnositeljici je odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo po
osnovi članka 16. Zakona. Odbijajući zahtjev, nadležno upravno tijelo utvrdilo
je da podnositeljica »nije dokazala svoju pripadnost hrvatskom narodu«, a »ne
ispunjava ni druge uvjete propisane Zakonom o hrvatskom državljanstvu«;
Člankom 8. stavkom 1. Zakona
uređuje se primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod redovitim
pretpostavkama (redovita naturalizacija).
Nasuprot tome, člankom 10.
Zakona uređuje se primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod olakšavajućim
pretpostavkama (povlaštena ili beneficirana naturalizacija). Jedina od svih
zakonskih pretpostavki koje inače moraju biti ispunjene za redovitu naturalizaciju
jest da se u slučajevima beneficirane naturalizacije, propisanim člancima 9. do
12., 15. i 16. Zakona - osim pretpostavki koje se vezuju uz svaku od njih - iz
ponašanja stranca može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u
Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. U bilo kojem slučaju
beneficirane naturalizacije stranca u hrvatsko državljanstvo poznavanje
latiničnog pisma nije pravno relevantno.
Uvažavajući sve okolnosti
slučaja, smatramo da je Ustavni sud morao usvojiti ustavnu tužbu podnositeljice
i pružiti joj ustavnosudsku zaštitu, jer podnositeljica ispunjava Zakonom
propisane pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo. Razloge za takvo
stajalište obrazlažemo u sljedećoj točki.
III.
Tri su bitne činjenice koje je Ustavni
sud u konkretnom slučaju primitka u hrvatsko državljanstvo bio dužan
razmotriti: - primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba o naturalizaciji stranaca
u hrvatsko državljanstvo u svjetlu raspada bivše SFRJ, odnosno sukcesije
država; - dosadašnju ustavnosudsku praksu u tom pitanju; - značenje odredbe
Ustava Republike Hrvatske prema kojoj je obitelj pod osobitom zaštitom države u
svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja.
1. U konkretnom slučaju radi se
o osobi koja se ne može smatrati »klasičnim« strancem u Republici Hrvatskoj.
Podnositeljica je bila državljanin bivše SFRJ. Problemi s državljanstvom
uslijedili su zbog raspada bivše (zajedničke) države, a utvrđenje da je
podnositeljica stranac u Republici Hrvatskoj neposredna je povezano s problemom
sukcesije država. U svim slučajevima, naime, u kojima se država prednica
raspadne, prethodno državljanstvo prestaje postojati, a država-sljednica
propisuje vlastita pravila za stjecanje državljanstva novostvorene države. Tako
je Republika Hrvatska nakon raspada bivše SFRJ, kao jedna od država-sljednica,
propisala vlastita pravila za određivanje tko se na dan 8. listopada 1991.
godine smatra hrvatskim državljaninom (prijelazne odredbe članka 30. Zakona),
odnosno koji pravni položaj u Republici Hrvatskoj stječu državljani bivše SFRJ
koji na dan 8. listopada 1991. godine nisu utvrđeni hrvatskim državljanima.
Podnositeljica je na području
Republike Hrvatske živjela u izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom
još za vrijeme postojanja bivše SFRJ, a njezina su djeca rođena na području
Republike Hrvatske u vrijeme dok je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica
u sastavu bivše SFRJ. Prema tome, podnositeljica je zatečena na području
Republike Hrvatske u vrijeme raspada bivše SFRJ, odnosno stvaranja Republike Hrvatske
(8. listopada 1991. godine). Budući da nije ispunjavala pretpostavke propisane
prijelaznim odredbama članka 30. Zakona, podnositeljica se od 8. listopada
1991. godine nalazi u pravnom položaju stranca u Republici Hrvatskoj. Kao
stranac, ona može biti primljena u hrvatsko državljanstvo samo po nekoj od
zakonskih osnova kojima se uređuje redovita ili beneficirana naturalizacija
stranaca u hrvatsko državljanstvo.
2. Uvažavajući prethodno opisanu
pravnu situaciju u državljanskim stvarima uzrokovanu raspadom bivše SFRJ i
stvaranjem više novih država na njezinom nekadašnjem području, Ustavni sud je u
više svojih odluka izrijekom utvrdio da se odredbe Zakona koje propisuju
pretpostavke za naturalizaciju stranaca u hrvatsko državljanstvo moraju
odgovarajuće tumačiti ako se radi o slučajevima primitka u hrvatsko
državljanstvo osoba koje su bile državljani bivše SFRJ, jer se radi »o pravnoj
situaciji koja ima tranzicijske elemente«. U tom je svjetlu Ustavni sud u više
svojih odluka protumačio i zakonsku pretpostavku »poznavanja latiničnog pisma«
u slučajevima kad su zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo podnosile
osobe koje su bile državljani bivše SFRJ.
Primjerice, u Odluci, broj:
U-III-560/1998 od 27. siječnja 1999. godine, kojom je odlučeno o povredi ustavnih
prava podnositelja temeljem činjeničnog stanja vrlo sličnog onome koje postoji
u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio:
»Prema stajalištu Upravnog suda
izraženog u osporenoj presudi, osoba koja je nepismena ne poznaje hrvatski
jezik i latinično pismo i ne ispunjava pretpostavku iz naznačene odredbe Zakona
o hrvatskom državljanstvu.
Upravni sud je pogrešno
protumačio smisao izričaja o poznavanju latiničnog pisma iz točke 4. stavka 1.
članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Podnositeljica ustavne tužbe
zatekla se na području Republike Hrvatske već prije proglašenja njene
neovisnosti, pa se u njenom slučaju radi o pravnoj situaciji koja ima
tranzicijske elemente, što iziskuje odgovarajuće tumačenje zakona.
U konkretnom slučaju,
podnositeljica ustavne tužbe živi u Hrvatskoj 15 godina s osobom koja je
hrvatski državljanin i s kojom ima dijete, sina P. rođenog 1989. godine koji je
također hrvatski državljanin. Iz spisa proizlazi da podnositeljica dobro govori
hrvatski jezik. Iz ovih podataka treba zaključiti da se ona saživila sa svojom
okolinom i da bi, već radi odnosa u njenoj obitelji trebala dobiti status koji
odgovara zajedničkom obiteljskom životu. Ovome treba dodati da podnositeljica
ustavne tužbe ispunjava uvjete iz točke 5. stavka 1. članka 8. Zakona, tj. iz
njezinog ponašanja može se zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u
Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. Nadalje imala je osobnu
iskaznicu izdanu u Republici Hrvatskoj koja joj je sada zamjenjena osobnom
iskaznicom za stranca te je prije toga imala status prognanika u Republici
Hrvatskoj jer je zajedno s obitelji prognana iz P.b. 1991. godine.
U takvim okolnostima, u ovom
predmetu trebalo bi uzeti da stupanj njenog poznavanja latiničnog pisma -
podnositeljica se zna potpisati - što nesporno proizlazi uvidom u spis
predmeta, kako je već navedeno - zadovoljava potrebe citiranog propisa. Ovome
treba dodati da je podnositeljica ustavne tužbe nepismena, tj. ona ne poznaje
niti jedno drugo pismo, pa bi u njenom slučaju viši stupanj upoznavanja
latiničnog pisma zapravo značilo njezino opismenjavanje.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni
sud Republike Hrvatske je utvrdio da su Ministarstvo unutarnjih poslova i Upravni
sud Republike Hrvatske, pogrešnim tumačenjem odredbe članka 8. stavka 1. točke.
4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, povrijedili ustavna prava podnositeljice
ustavne tužbe.«
Navedena je odluka važna, jer
postavlja pravne standarde za određivanje pojma »nepismenosti« u slučaju
sukcesije država. Ustavni sud je utvrdio, naime, da se pretpostavka propisana
člankom 8. stavkom 1. točkom 4. Zakona (poznavanje latiničnog pisma) mora
smatrati ispunjenom u slučaju kad primitak u hrvatsko državljanstvo zatraži
nepismena osoba koja je bila državljanin bivše SFRJ, ako se zna vlastoručno
potpisati na latiničnom pismu.
Iz priložene je dokumentacije u
konkretnom slučaju razvidno da nadležno upravno tijelo u provedenom upravnom
postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, nije posebno
utvrđivalo činjenicu osposobljenosti podnositeljice da se vlastoručno potpiše.
Štoviše, u osporenom rješenju iz 1998. godine izrijekom je navedeno da je
njezina nepismenost utvrđena isključivo »uvidom u spise predmeta«. Pod tim je
nadležno upravno tijelo razumijevalo zapisnik sastavljen dana 16. studenoga
1995. godine u Policijskoj upravi Brodsko-posavskoj »na Referadi
državljanstva«, u kojem je utvrđeno da se »predmetna služi hrvatskim jezikom.
Nadalje, predmetna je nepismena«. Zapisnik je sastavljen prije donošenja
rješenja iz 1996. godine koje je Upravni sud poništio svojom presudom iz 1997.
godine.
Ni u ponovljenom upravnom
postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, činjenica o
»stupnju« nepismenosti podnositeljice nije utvrđivana. Nadležno upravno tijelo
nije pozvalo podnositeljicu da se izjasni o tome zna li se vlastoručno
potpisati na latiničnom pismu niti je ni bilo koji drugi način tu činjenicu
pokušalo utvrditi. Iz »Službene zabilješke« sačinjene 12. ožujka 1998. godine
»u prostorijama PU Brodsko-posavske«, razvidno je da je podnositeljica pozvana
na razgovor »u svezi predmeta prijema u hrvatsko državljanstvo« samo radi
utvrđivanja činjenice postojanja braka s hrvatskim državljaninom, ali ne i radi
utvrđivanja »stupnja« njezine nepismenosti.
Ako se propust nadležnog
upravnog tijela i mogao opravdati, jer je osporeno rješenje doneseno 29. lipnja
1998. godine, samo dva mjeseca nakon objave prve odluke Ustavnog suda u kojoj
su utvrđeni pravni standardi za primjenu članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona
(Odluka Ustavnog suda, broj U-III-795/1997 od 28. travnja 1998.), propuštanje
Upravnog suda da u presudi od 20. srpnja 2000. godine utvrdi nepoštivanje
pravnih standarda u primjeni članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona u konkretnom
slučaju, ne može se opravdati nikakvim razlozima.
3. Razmotre li se, s
druge strane, pretpostavke za beneficiranu naturalizaciju podnositeljice u
hrvatsko državljanstvo temeljem članka 10. Zakona, neosporno je da je podnositeljica
u vrijeme podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo 1995. godine
ispunjavala dvije od ukupno tri zakonske pretpostavke. Ona je imala trajno
nastanjenje u Republici Hrvatskoj, a iz njezina je ponašanja utvrđeno da
poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku
kulturu. Treću pretpostavku podnositeljica nije ispunjavala, jer nije bila u
bračnoj nego izvanbračnoj vezi s hrvatskim državljaninom.
U ustavnoj tužbi podnositeljica
je navela, međutim, da je s hrvatskim državljaninom s kojim živi u izvanbračnoj
zajednici pokušala sklopiti brak pred nadležnim tijelima u Republici Hrvatskoj,
ali nije uspjela zbog njezina neriješenog državljanskog statusa. Pri tome je
posebno naglasila »neshvatljiv stav Upravnog suda Hrvatske da tužiteljica nije
mogla dokazati svoj brak sa svojim izvanbračnim suprugom, a to bi sudu trebalo
biti poznato da tužiteljica ne može dokazati svoj brak sa svojim izvanbračnim
suprugom jer nema domovnice, kao uvjeta za zaključenje braka.«
Rješavajući o zahtjevu
podnositeljice, nadležno upravno tijelo bilo je dužno ispitati i utvrditi sve
okolnosti slučaja vezane uz (eventualnu) nemogućnost ili zapreke za sklapanje
braka podnositeljice u Republici Hrvatskoj zbog njezina neriješenog
državljanskog statusa, i u tom svjetlu protumačiti pretpostavku za primitak
stranca u hrvatsko državljanstvo propisanu člankom 10. Zakona, osobito
uvažavajući činjenicu da je izvanbračna zajednica u Republici Hrvatskoj
ustavnopravna kategorija (članak 61. stavak 2. Ustava), a da je podnositeljica
u trajnoj i stabilnoj izvanbračnoj zajednici s hrvatskim državljaninom u kojoj
je rođeno troje djece, hrvatskih državljana.
4. Konačno, nadležno upravno tijelo utvrđivalo je osnovanost
zahtjeva podnositeljice za primitak u hrvatsko državljanstvo samo u granicama
članaka 8. i 10. Zakona. Upravni sud Republike Hrvatske također je ograničio
kontrolu zakonitosti osporenog rješenja iz 1998. godine samo na ispitivanje
ispunjava li podnositeljica formalnopravno pretpostavke propisane člancima 8. i
10. Zakona.
Smatramo da je nadležno upravno
tijelo u konkretnom slučaju propustilo ispitati primjenu članka 12. stavka 1.
Zakona na utvrđeno činjenično stanje, dok je Upravni sud Republike Hrvatske
propustio u upravnom sporu provesti kontrolu pravilne primjene materijalnog
prava.
Člankom 12. Zakona uređuju se
pretpostavke za poseban oblik beneficirane naturalizacije stranca u hrvatsko
državljanstvo. Njime se propisuje da stranac, čije bi primanje u hrvatsko
državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku, može prirođenjem
steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8.
stavka 1. točaka 1-4. Zakona.
Članak 61. stavak 1. Ustava
propisuje: »Obitelj je pod osobitom zaštitom države.«
Uvažavajući činjenicu da je u Republici
Hrvatskoj obitelj ustavnopravna kategorija te da se obitelj proglašava
ustavnopravnim subjektom osobite državne zaštite, sve činjenice ukazuju da je
zaštita konkretne obitelji trebala biti utvrđena kao interes Republike Hrvatske
po osnovi članka 12. stavaka 1. i 3. Zakona. Kada primitak u hrvatsko
državljanstvo traži osoba koja je utvrđena strancem u Republici Hrvatskoj
uslijed raspada bivše države, koja je majka troje hrvatskih državljana i
(izvanbračna) supruga hrvatskog državljanina, koja je zajedno s cijelom svojom
obitelji trajno nastanjena u Republici Hrvatskoj, onda pitanje njezina
državljanstva prerasta u pitanje njezinih ljudskih prava i njihove zaštite, a
državljanska veza između pojedinca i države dobiva svoje puno značenje u smislu
u kojem je državljanstvo definirao Međunarodni sud pravde: »Sukladno praksi
država, arbitražnim i sudskim odlukama i mišljenjima teoretičara, državljanstvo
je pravna spona (veza) koja se zasniva na činjenici socijalne pripadnosti,
izvornoj vezi egzistencije, interesa i osjećaja, zajedno s postojanjem
recipročnih prava i obveza«.
Sukladno naprijed iznesenom,
smatramo da su podnositeljici povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14.
Ustava, kao i da se nije vodilo računa o obvezi propisanoj člankom 63. stavkom
1. Ustava prema kojem je obitelj pod osobitom zaštitom države.
Suci:
dr. sc. Petar Klarić, v. r.
mr. sc. Ivan Matija, v. r.
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.