Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004.

NN 65/2004 (21.5.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004.

Ustavni sud Republike Hrvatske

1412

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­či­va­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D. d.o.o., V., koje zastupa S. K., odvjetnik iz V., na sjednici održanoj 5. svib­nja 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«

Obrazlože­nje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-1410/00-2 od 29. prosinca 2000. godine, kojom je odbijena žalba podnosite­lja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj: P-585/99-18 od 5. rujna 2000. godine.

Prvostupa­njskom presudom utvrđen je djelomično ništavim ugovor o kratkoročnom kreditu sa sporazumom o prijenosu vlas­ništva u svrhu osigura­nja od 17. ožujka 1998. godine, sklop­ljen između podnosite­lja (tuženika u tom postupku) kao davate­lja kredita i tužite­lja (S. N.) kao korisnika kredita u točki 1., u dijelu u kojem visina ugovornih kamata prelazi stopu od 3% mjesečno, te u točki 4., u dijelu u kojem su ugovorene zatezne kamate po stopi od 5,5% mjesečno. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za utvrđe­nje ništavim ugovora u preostalom dijelu visine stope ugovornih kamata.

2. Opširno obrazlažući navode ustavne tužbe, a osporavajući osobito dio izreke pobijane presude kojom je utvrđen ništavim dio ugovora glede visine stope ugovornih kamata iznad 3% mjesečno, podnosite­lj osporava stajalište sudova izneseno u navedenim presudama. Smatra da su sudovi pogrešno interpretirali odredbu članka 399. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96. i 112/99., u da­lj­njem tekstu: ZOO), odnosno smatra da stopa ugovornih kamata od 5,5% mjesečno nije nemoralna, kako su to utvrdili sudovi. Utvrđe­nje sudova teme­lji se na prikup­ljenim podacima od drugih poslovnih banaka, a ­njihova procjena visine mjesečnih ugovornih kamata od 3%, prema stajalištu podnosite­lja, nije realna i ne odgovara stvarnim tržišnim uvjetima u vrijeme sklapa­nja predmetnog ugovora.

Povrijeđenim smatra ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 49. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske. Zbog toga pred­laže da Ustavni sud Republike Hrvatske usvoji ustavnu tužbu i ukine presudu Županijskog suda u Varaždinu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučiva­nje.

3. Za potrebe postupka pribav­ljen je spis Općinskog suda u Varaždinu, broj: P-585/99.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama ili o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog djela, povrijeđeno ­ljudsko pravo ili teme­ljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu.

5. U osporenoj je presudi Županijski sud u Varaždinu potvrdio či­njenična utvrđe­nja i pravna stajališta Općinskog suda u Varaždinu. U postupku je utvrđeno da je sadržaj preuzetih ugovornih obveza navedenim ugovorom sklop­ljenim 17. ožujka 1998. godine u protivnosti s općim načelima obveznog prava, i to: načelom savjesnosti i pošte­nja, jednake vrijednosti uzajamnih dava­nja i ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, radi če­ga je prvostupa­njski sud ocijenio da su svojim sadržajem te obveze protivne društvenom moralu. Isto tako, sudovi su ocijenili da se u konkretnom slučaju ne radi o zelenaškom ugovoru iz članka 141. ZOO-a, jer nije našao postoja­nje subjektivnih okolnosti (sta­nje nužde, teško materijalno sta­nje, nedovo­ljno iskustvo dužnika, lakomislenost, ovisnost o vjerovniku) radi kojih bi se u dijelu stope ugovornih kamata predmetni ugovor mogao poništiti.

Nadležni prvostupa­njski sud je primijenio odredbu članka 399. stavka 2. ZOO-a, koja propisuje:

U pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primje­njuju se odredbe posebnog zakona.

Kako navedeni posebni zakon nije donesen, u konkretnom slučaju postoji pravna praznina glede najviše ugovorne kamatne stope. Konkretna ugovorna kamatna stopa od 5,5% mjesečno u predmetnim okolnostima je nemoralna, jer predstav­lja ugovara­nje nesrazmjerne koristi za vjerovnika, što je prvostupa­njski sud ocijenio na teme­lju usporedbe predmetnog odnosa s kreditnim odnosima koje su u to vrijeme sklapale veće poslovne banke na tom području.

U odnosu na prigovor podnosite­lja, naveden u ustavnoj tuž­bi, da je komparacija koju je izvršio prvostupa­njski sud nepravilna, va­lja reći da je taj prigovor odbijen drugostupa­njskom presudom u kojoj se navodi da je metoda komparacije kreditnih uvjeta poslovnih banaka u odnosu na konkretne kreditne uvjete realna osnova za objektivnu ocjenu je li predmetni posao sklop­ljen uz poštiva­nje jednake vrijednosti dava­nja, te u skladu s tržišnim uvjetima. Iz navedene usporedbe proizlazi da su podnosite­ljeve kamate bile 66% godiš­nja, dok su kod drugih poslovnih banaka te kamate bile do najviše 15% godiš­nje. Uz navedene kamate ugovoreno je i osigura­nje kredita fiducijarnim prijenosom vlasništva (koje je podnosite­lj tijekom vremena pretvorio u punopravno vlasništvo, nakon zakaš­nje­nja tužite­lja u vraća­nju kredita), te Županijski sud zak­ljučuje da je samim time kredit dovo­ljno osiguran, te da je trebalo sniziti ugovorenu kamatnu stopu na iznos od 3% mjesečno, koji iznos odgovara prilikama na tržištu Varaždina u vrijeme sklapa­nja predmetnog ugovora, a sve sukladno odredbi članka 399. stavka 4. ZOO-a.

Zak­ljučno Županijski sud navodi: »Po ocjeni ovog suda otplata kredita u kojem dužnik svakog mjeseca na svaku otplaćenu kunu glavnice mora platiti 1,32 kn kamate očito ne može predstav­ljati pravni posao u kojem je ostvareno načelo jednake vrijednosti dava­nja.«.

Isti sud je potvrdio i dio prvostupa­njske presude o utvrđe­nju ništavim visine stope zakonskih zateznih kamata od 5,5% mjesečno jer za takvo što nema pravne osnove budući da se visina stope zakonskih zateznih kamata ne može ugovarati (članak 279. ZOO-a).

6. Člankom 49. stavkom 4. Ustava propisano je da se prava stečena ulaga­njem kapitala ne mogu uma­njiti zakonom niti drugim pravnim aktom.

U konkretnom slučaju nadležna tijela sudbene vlasti postupala su sukladno postupovnom i materijalnom zakonodavstvu Republike Hrvatske, iznijevši relevantne razloge za donoše­nje svojih odluka.

Naime, prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, kad nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavka 2. ZOO-a), u svakom pojedinom slučaju va­lja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovara­nje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapa­nja ugovora o kreditu razlog za utvrđe­nje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, što je u isk­ljučivoj nadležnosti sudova.

Kako su sudovi utvrdili da je navedeni ugovor o kreditu u dijelu svojih odredbi u svezi visine stope ugovornih kamata ništav i to na teme­lju sveobuhvatne analize sta­nja na konkretnom tržištu u vrijeme sklapa­nja predmetnog ugovora, sudskim presudama kojima su utvrđene djelomično ništavim pojedine odredbe ugovora o kreditu nije došlo do povrede ustavnog prava sadržanog u članku 49. stavku 2. Ustava, kojim je propisano da se prava stečena ulaga­njem kapitala ne mogu uma­njiti zakonom niti drugim pravnim aktom.

7. Utvrdivši da podnosite­lju nije povrijeđeno navedeno us­tav­no pravo, teme­ljem članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

8. Objava ove odluke teme­lji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-380/2001
Zagreb, 5. svib­nja 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc.
Jasna Omejec, v. r.