Upute za korištenje
Početna stranica

Pravilnik o fizikalno-kemijskim metodama analize mošta, vina, drugih proizvoda od grožđa i vina te voćnih vina

NN 106/2004 (30.7.2004.), Pravilnik o fizikalno-kemijskim metodama analize mošta, vina, drugih proizvoda od grožđa i vina te voćnih vina

MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, ŠUMARSTVA I VODNOGA GOSPODARSTVA

2060

Na temelju članka 37. stavka 4. Zakona o vinu (»Narodne novine«, br. 96/03), ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, donosi

PRAVILNIK

O FIZIKALNO-KEMIJSKIM METODAMA ANALIZE MOŠTA, VINA, DRUGIH PROIZVODA OD GROŽĐA
I VINA TE VOĆNIH VINA

Članak 1.

Ovim Pravilnikom propisuju se fizikalno-kemijske metode analize mošta, vina i drugih proizvoda od grožđa i vina te voćnih vina.

Članak 2.

Pravilnik sadrži sljedeće fizikalno-kemijske metode za ispitivanje udovoljavanja temeljnim zahtjevima kakvoće mošta, vina drugih proizvoda od grožđa i vina te voćnih vina i to određivanje:

– gustoće i relativne gustoće pri 20° C;

– alkoholne jakosti;

– ukupnog suhog ekstrakta;

– reducirajućih šećera;

– pepela;

– pH vrijednosti;

– ukupne kiselosti;

– hlapive kiselosti;

– nehlapive kiselosti;

– slobodnog i ukupnog sumpornog dioksida;

– limunske kiseline;

– ugljikovog dioksida;

– šećera refraktometrom.

Za analizu vina i mošta mogu se rabiti i druge metode čija točnost mora biti sukladna točnosti metoda iz ovoga Pravilnika.

Članak 3.

Metode određivanja:

– saharoze,

– glukoze i fruktoze,

– detektiranje doslađivanja mošta, ugušćenog mošta, pročiš­ćenog ugušćenog mošta i vina primjenom nuklearne magnetne rezonacije deuterija (SNIF-NMR/RMN-FINS),

– alkaliteta pepela,

– klorida,

– sulfata,

– vinske kiseline,

– mliječne kiseline,

– L-jabučne kiseline,

– D-jabučne kiseline,

– ukupne jabučne kiseline,

– sorbinske kiseline,

– L-askorbinske kiseline,

– natrija,

– kalija,

– magnezija,

– kalcija,

– željeza,

– bakra,

– kadmija,

– srebra,

– zinka,

– olova,

– fluorida,

– derivata cijanida,

– alil izocijanata,

– kromatskih osobina,

– Folin-Ciocalteu indeksa,

kao i specijalne metode analize pročišćenoga ugušćenog mo­šta:

– određivanje ukupnih kationa,

– određivanje provodljivosti,

– određivanje hidroksimetilfurfurala,

– određivanje teških metala,

– kemijsko određivanje etanola,

– određivanje mezo-inozitola, scilo-inozitola i saharoze

koje nisu opisane ovim Pravilnikom provode se po među­na­rod­nim standardima prihvaćenim od strane Republike Hrvat­ske.

I. ODREĐIVANJE GUSTOĆE I RELATIVNE GUSTOĆE PRI 20° C

Članak 4.

Gustoća je masa vina ili mošta po jedinici volumena pri temperaturi od 20° C. Izražena je u gramima po mililitru i označena simbolom P20°C.

Relativna gustoća pri 20C/20° C (ili specifična težina pri 20° C) je omjer gustoće nekoga određenog volumena vina ili mošta pri 20° C prema gustoći

 

istog volumena vode pri istoj temperaturi. Označuje se simbolom .

                                                                                                  

Gustoća i relativna gustoća pri 20° C mjere se na pokusnom uzorku uporabom referentne metode (piknometrija) ili uobičajene metode (hidrometrija ili denzitometrija uporabom hidrostatske vage). Za vrlo precizno mjerenje potrebna je korekcija gustoće zbog učinka sumpornoga dioksida prema formuli:

 

r20 °C = r'20 °C   - 0,0006 x S

gdje je:

r20 °C  =   korigirana gustoća

r'20 °C   =   ispitana gustoća

  S   = količina sumpornog dioksida u gramima po litri.

Ako vino (ili mošt) sadrži značajne količine ugljikovog diok­sida, provodimo prethodnu pripremu uzorka tako da se glavni dio ugljikovog dioksida otkloni mućkanjem 250 ml vina u boci od 1000 ml ili filtriranjem pod smanjenim tlakom kroz 2 g vate smještene u produžnoj cjevčici.

Članak 5.

Referentna metoda

a) Aparatura:

uobičajena laboratorijska oprema, a posebno: 

– Piknometar od Pyrex stakla, volumena otprilike 100 ml s odvojivim brušenim termometrom, kalibriranim na desetinke stupnja od 10 do 30° C (slika 1).

 

 

Slika 1: Piknometar i njegova tara posuda

Termometar mora biti standardiziran. Piknometar ima bočnu cjevčicu dužine 25 mm, unutrašnjeg promjera od 1 mm (maksimalno), koja završava konusnim brušenim spojem. Ova bočna cjevčica može se zatvoriti zatvaračem koji se sastoji od cjevičice s brušenim konusnim spojem koja se završava rezervoarom. Ovaj zatvarač služi kao ekspanzijska komora. Ova dva brušena spoja treba pripremati s velikom pažkom pažnjom.

– Tara posuda koja se sastoji od piknometra istoga vanjskog volumena (razlika volumena može biti najviše 1 ml) kao piknometar, a masom je jednaka masi piknometra ispunjenog teku­ćinom specifične težine 1,01 (2,0 % (m/v) otopina natrijeva klorida).

– Toplinski izolirana posuda koja točno odgovara obliku piknometra.

– Vaga s dvije plitice (twin-pan) s rasponom od najmanje 300 g i osjetljivosti 0,1 mg ili vaga s jednom pliticom (single-pan) s rasponom od najmanje 200 g i 0,1 mg osjetljivosti.

b) Umjeravanje piknometra

Umjeravanje piknometra uključuje određivanje sljedećih vrijednosti:

– masu praznoga piknometra,

– volumen piknometra pri 20° C,

– masu piknometra napunjenog vodom pri 20° C.

1. Metoda za uporabu vage s dvije plitice (twin-pan):

Postavimo tara posudu na lijevu pliticu vage, a čist i suh piknometar, opremljen zatvaračem rezervoara, na desnu pliticu vage. Dodamo utege na pliticu na kojoj je piknometar i zabilježimo masu potrebnu da se uspostavi ravnoteža: neka ta masa bude p grama.

Piknometar pažljivo napunimo destiliranom vodom pri sobnoj temperaturi i umetnemo termometar. Pažljivo obrišemo piknometar i stavimo ga u toplinski izoliranu posudu. Miješamo okretanjem posude dok temperatura očitana na termometru ne postigne konstantnu vrijednost. Poravnamo nivo vode na vrhu bočne cjevčice, brisanjem je osušimo i zatvorimo zatvaračem. Pažljivo očitamo temperaturu t °C ako je potrebno korigiramo obzi­rom na točnost skale termometra. Izmjerimo vodom napunjeni piknometar u odnosu na tara posudu i zabilježimo masu p´ u gramima potrebnim da se uspostavi ravnoteža.

Izračunavanje:

– Tariranje praznoga piknometra:

masa praznoga piktometra = p + m,

gdje je m masa zraka sadržanoga u piknometru: m = 0,0012 (p - p')

– Volumen pri 20° C:

V20 °C = (p + m - p') x Ft

gdje je: Ft faktor (tabela I, koja je u prilogu 1, objavljena skupa s ovim Pravilnikom kao njegov sastavni dio) za temperaturu t°C.

V20 °C mora biti određen s točnošću +/- 0,001 ml.

– Masa vode pri 20° C:

M20 °C = 0,998203 x V20 °C

gdje je: 0,998203 gustoća vode pri 20° C

2. Metoda za uporabu vage s jednom pliticom (single-pan):

Odredimo:

– masu čistog i suhog piknometra; to označimo sa P,

– masu piknometra, napunjenog sa vodom pri t° C (kako je opisano pod točkom b)1. ovoga članka) i označimo sa P1,

– masu tara posude: označimo sa T0.

Izračunavanje:

– Tariranje praznoga piknometra:

masa praznoga piknometra = P - m,

gdje je m masa zraka u piknometru: m = 0,0012 (P1 - P).

– Volumen pri 20° C:

V20 °C = [(P1 – (P - m)] x Ft,

gdje je Ft faktor (tabela I, koja je u prilogu 1) za temperaturu t° C;

Volumen pri 20° C mora biti određen s točnošću +/- 0,001 ml.

– Masa vode pri 20° C:

M20 °C = 0,998203 x V20 °C

gdje je 0,998203 gustoća vode pri 20° C.

c) Metode mjerenja:

1. Metoda s uporabom vage s dvije plitice (twin-pan)

Napunimo piknometar s pripravljenim uzorkom, slijedeći po­stupak opisan u članku 6.

p'' = masa (u gramima) potrebna da se uspostavi ravnoteža pri temperaturi od t° C.

masa tekućine u piknometru = p + m - p''.

Gustoća pri temperaturi t° C je:

 

rt °C =

 

Za izračunavanje gustoće pri 20°C koristimo tabele za korekciju temperature, sukladno vrsti mjerenog uzorka: za suho vino (tabela II, koja je u prilogu 1), za prirodni ili ugušćeni mošt (tabela III, koja je u prilogu 1), za slatko vino (tabela IV, koja je u prilogu 1).

Relativnu gustoću vina ili mošta izračunavamo:

 

 

 

gdje je r20 gustoća vina pri 20° C (korigirano na slobodni i ukupni sumporni dioksid) u gramima po litri i 0,998203 je gu­stoća vode pri 20°C u gramima po litri.

2. Metoda s uporabom vage s jednom pliticom (single-pan)

Izmjerimo tara posudu; masu označimo sa T1,

izračunamo: dT = T1 – T0;

masa praznoga piknometra u vrijeme mjerenja = P - m + dT,

izmjerimo piknometar napunjen pripravljenim uzorkom kako je opisano u članku 5; njegovu masu pri t° C označimo sa P2.

Masa tekućine u piknometru pri t° C = P2 - (P - m + dT),

Gustoća pri t °C:

 

 

Izračunamo gustoću ispitivane tekućine pri 20° C (suho vino, prirodni ili koncentrirani mošt, slatko vino) kako je opisano gore pod točkom c)1. ovoga članka.

Relativnu gustoću uzorka izračunamo tako da njegovu gu­stoću pri 20° C podijelimo s 0,998203.

3. Ponovljivost mjerenja gustoće (r):

– za suha i polusuha vina: r = 0,00010,

– za slatka vina: r = 0,00018.

4. Obnovljivost mjerenja gustoće (R):

– za suha i polusuha vina: R = 0,00037,

– za slatka vina: R = 0,00045.

Članak 6.

UobiČajene metode

1. HIDROMETRIJA

a) Aparatura:

– Hidrometar

Hidrometri svojim dimenzijama i podjelom skale moraju odgo­­varati ISO standardima. Oni moraju imati cilindričnu kuglu i cjevčicu promjera najmanje 3 mm. Za suha vina moraju imati skalu od 0,983 do 1,003 s podjelama od 0,0010 i 0,0002. Svaka oznaka od 0,0010 mora biti razdvojena od sljedeće oznake za najmanje 5 mm. Za mjerenje gustoće bezalkoholnih vina, slatkih vina i mošta mora se rabiti niz od pet hidrometara sa skalom od 1,000 do 1,030; od 1,030 do 1,060; od 1,060 do 1,090; od 1,090 do 1,120; od 1,120 do 1,150. Ovi hidrometri moraju biti graduirani za gustoće pri 20° C s podjelama za najmanje svakih 0,0010 i 0,0005, a svaka oznaka 0,0010 mora biti odijeljena od sljedeće takve oznake najmanje 3 mm.

Hidrometri morajuraduirani tako da se mogu očitati »na vrhu meniskusa«. Označavanje gustoće ili relativne gustoće pri 20° C i očitavanje »na vrhu meniskusa« mora se obaviti na graduiranoj skali ili na listu papira umetnutom u staklenu kuglu. Kalibriranje hidrometara mora obaviti ovlašteno državno tijelo.

– Umjeren termometar koji ima skalu s minimalnom podje­lom od 0,5° C.

– Mjerni cilindar s unutarnjim promjerom od 36 mm i visinom od 320 mm, kojega se drži uspravno pomoću zavrtnja za nivelaciju.

b) Postupak:

– Metoda mjerenja:

Ulijemo 250 ml pripremljenog uzorka u odmjerni cilindar (treća alineja 1.a) ovoga članka) i u njega uronimo termometar i hidrometar. Uzorak dobro promješamo, sačekamo jednu minutu radi izjednačavanja temperature i potom očitamo temperaturu. Izvadimo termometar i poslije još jedne minute na skali hidrometra pročitamo gustoću pri t °C.

Korigiramo gustoću određenu pri t° C na 20° C uporabom pripadajućih tabela: za suha vina (tabela V, koja je u prilogu 1), za mošt (tabela VI, koja je u prilogu 1), za slatka vina (tabela VII, koja je u prilogu 1).

Relativnu gustoću vina ili mošta izračunamo tako, da dijelimo njegovu gustoću pri 20° C sa 0,998203.

2. DENZIMETRIJA UPORABOM HIDROSTAT­SKE VAGE

a) Aparatura:

– Hidrostatska vaga s maksimalnim kapacitetom od najmanje 100 g i osjetljivosti 0,1 mg.

– Dva identična plovka od Pyrex-stakla, volumena najmanje 20 ml pričvršćena ispod svake plitice pomoću niti promjera ne većeg od 0,1 mm.

– Plovak obješen pod desnu pliticu mora biti takav da se može umetnuti u mjerni cilindar koji nosi oznaku razine. Mjerni cilindar mora imati unutarnji promjer najmanje 6 mm širi od promjera plovka. Plovak mora biti takav da se može potpuno uroniti u volumen mjernoga cilindra ispod oznake. Uranjanje u površinu tekućine koja se mjeri smije se obaviti samo pomoću niti. Temperatura tekućine u mjernom cilindru mjeri se termometrom s podjelom skale od 0,2° C.

– Može se rabiti i jednostrana vaga.

b) Postupak:

– Kalibriranje hidrostatske vage:

S oba plovka u zraku, uspostavimo ravnotežu stavljajući utege na desnu pliticu.

Označimo masu dodatih utega p.

Napunimo mjerni cilindar čistom vodom do oznake, promuć­kamo i pročitamo temperaturu t° C poslije dvije ili tri minute.

Ponovno uspostavimo ravnotežu stavljajući utege na desnu pliticu: masa dodanih utega označimo sa p'.

Volumen plovka pri 20 °C prikazan je formulom:

V20 °C = (p' - p) (F + 0,012);

gdje je F faktor za temperaturu t° C (tabela I, u prilogu 1) a p i V20 °C su karakteristike plovka.

– Metoda mjerenja:

Desni plovak uronimo u odmjemi cilindar ispunjen vinom (ili moštom) do oznake. Očitamo temperaturu t °C vina (ili mošta) i masu utega potrebnih da se uspostavi ravnoteža i ozna­čimo sa p''.

Gustoća d t °C se dobija iz formule:

 

 

Ako je plovak od Pyrex-stakla ova se gustoća korigira na 20° C uporabom tabela II, III ili IV, koje su u prilogu 1.

II. ODREĐIVANJE ALKOHOLNE JAKOSTI

Članak 7.

Alkoholna jakost izražena volumenom je broj litara etanola sadržanog u 100 litara vina, a oba volumena mjerena pri temperaturi od 20° C. Izražava se simbolom »%vol«.

Napomena: homolozi etanola, zajedno sa etanolom i homolozima estera etanola, uključeni su u alkoholnu jakost jer su prisutni u destilatu.

Principi metoda:

1. Metoda za dobivanje destilata: destilacija vina, kojemu je dodana suspenzija kalcijeva hidroksida: mjerenje alkoholne jakosti destilata.

2. Referentna metoda: mjerenje gustoće destilata piknometrom.

3. Uobičajene metode:

– Mjerenje alkoholne jakosti destilata hidrometrom,

– Mjerenje alkoholne jakosti destilata denzitometrijski uporabom hidrostatske vage,

– Mjerenje alkoholne jakosti destilata refraktometrijski.

Napomena: za izračunavanje alkoholne jakosti iz gustoće de­stilata, koristiti tabele I, II i III, koje su u prilogu 2.

Tabela I, koja je u prilogu 2, sadrži opću formulu koja povezuje alkoholnu jakost izraženu volumenom i gustoću mješavina alkohol-voda kao funkciju temperature.

Članak 8.

Metoda za dobivanje destilata

a) Aparatura:

– Uređaj za destilaciju sastoji se od: boce od 1 litre, s okruglim dnom i spojevima od brušena stakla, kolone za rektifikaciju od oko 20 cm visine ili bilo koje slično hladilo, izvora topline (piroliza ekstrakta mora se spriječiti odgovarajućim postupkom), hladila koji se završava izvučenom cijevčicom koja vodi destilat do dna odmjerne tikvice koja sadrži nekoliko mililitara vode.

– Aparat za destilaciju vodenom parom sastoji se od: generatora pare, cijevi za paru, kolone za rektifikaciju, hladila.

Može se koristiti bilo koji tip destilacije ili destilacija vodenom parom pod uvjetom da udovoljava sljedećem testu:

destilirajmo mješavinu etanol-voda alkoholne jakosti 10 % vol pet puta za redom. Destilat mora imati alkoholnu jakost od najmanje 9,9 % vol poslije pete destilacije, tj. gubitak alkohola za vrijeme svake pojedine destilacije ne smije biti veći od 0,02 % vol.

b) Reagensi:

2 M suspenzija kalcijeva hidroksida, koja se dobije tako da se pažljivo ulije 1 litra vode pri temperaturi od 60° do 70 °C na 120 g živoga vapna (CaO).

c) Priprema uzorka:

Kod mladih i pjenušavih vina uklonimo najveći dio ugljikova dioksida mješajući 250 do 300 ml vina u tikvicu od 500 ml.

d) Postupak:

U odmjernu tikvicu od 200 ml ulijemo vino do crte i zabilježimo temperaturu. Vino prelijemo u destilacijsku tikvicu i stavimo cijev za paru. Odmjernu tikvicu od 200 ml isperemo četiri puta s po 5-ml vode i te volumene prelijemo u destilacijsku tikvicu. Dodamo 10 ml kalcijeva hidroksida iz točke b) ovoga članka i nekoliko kuglica za vrenje. Skupljamo destilat u odmjernu tikvicu od 200 ml ranije upotrebljenu za mjerenje volumena vina. Destiliramo do otprilike tri četvrtine početnoga volumena ako se radi destilacijom, a volumen od 198 do 199 ml destilata ako je primijenjena destilacija s vodenom parom. Dopunimo do 200 ml destiliranom vodom, održavajući destilat na temperaturi koja se najviše za 2° C razlikuje od početne temperature. Mješamo s velikom pažnjom kružnim pokretima.

Napomena: u slučaju vina koja sadrže velike koncentracije amonijevih iona, destilat se može destilirati ponovo pod gore opi­sanim uvjetima, ali tako da se suspenzija kalcijevog hidroksida zamijeni sa 1 ml razblažene sumporne kiseline 10:100.

Članak 9.

Referentna metoda

Alkoholnu jakost destilata mjerimo piknometrom.

a) Aparatura:

Rabimo piknometar koji jekoji je opisan u prvoj alineji točke a) č. ovoga Pravilnika.

b) Postupak:

Izmjerimo gustoću destilata (točka d) članka 8. ovoga Pravil­nika) pri t° C kako je opisano u točki c) članka 5. ovoga Pravilnika. Ovu gustoću označimo kao ρ t °C.

c) Iskazivanje rezultata

– Izračunavanje:

Nađemo alkoholnu jakost pri 20° C uporabom tabele I, koja je u prilogu 2. U vodoravnoj koloni ove tabele koja odgovara temperaturi T (izraženoj cijelim brojem) neposredno ispod t° C, pronađimo najmanju gustoću koja je veća od ρ t °C. Tabelarnu razliku ispod ove gustoće upotrijebimo za izračun gustoće ρ pri temperaturi T.

U liniji temperature T nađemo gustoću ρ neposredno iznad ρ´ te izračunamo razliku između gustoća ρ i ρ´. Ovu razliku dijelimo s tabelarnom razlikom koja se nalazi desno od ρ´. Kvocijent daje decimalni dio alkoholne jakosti dok se njezini cijeli brojevi nalaze na vrhu kolone u kojoj se nalazi gustoća ρ´.

Napomena: Ova korekcija temperature inkorporirana je u jedan kompjuterski program pa postoji mogućnost da se izvede automatski.

– Ponovljivost, (r): r = 0,10% vol.

– Obnovljivost, (R): R = 0,19% vol.

Članak 10.

UobiČajene metode

1. HIDROMETRIJA

a) Aparatura:

– Alkoholometar.

– Termometar sa podjelom od 0,1°C, od 0° do 40 °C s točnošću do 1/20 stupnja (0,05°C).

– Mjerni cilindar promjera 36 mm i visine 320 mm, koji se drži uspravno pomoću zavrtnja za nivelaciju.

b) Postupak:

Destilat (točka d) članka 8 ovoga Pravilnika) ulijemo u mjerni cilindar. Cilindar držimo uspravno. Umetnemo termometar i alkoholometar. Očitamo temperaturu na termometru nakon jedno minutnog mješanja radi uravnoteženja temperature u mjernom cilindru, termometra, alkoholometra i destilata. Izvučemo termometar i očitamo alkoholnu jakost poslije jedne minute. Očitavanje obavimo najmanje tri puta upotrebom povećala. Alkoholnu jakost očitanu pri temperaturi t° C korigiramo za učinak temperature pomoću tabele II, priloga 2. Temperatura tekućine mora se vrlo malo razlikovati od sobne temperature (najviše 5° C).

2. DENZIMETRIJA UPORABOM HIDROSTAT­SKE VAGE

a) Aparatura:

Koristimo hidrostatsku vagu opisanu u točki 2.a) članka 6. ovoga Pravilnika.

b) Postupak:

Gustoću destilata pri t° C mjerimo kako je opisano u točki d) članka 10. ovoga Pravilnika.

c) Iskazivanje rezultata

Odredimo alkoholnu jakost na 20° C sljedeći metodu opisanu u prvoj alineji točke c), članka 9. ovoga Pravilnika, i upotrebom tabele I, u prilogu 2, ako 2, ako je plovak od Pyrex stakla, ili uporabele III, u prilogu 2, ako je od obična stakla.

3. REFRAKTOMETRIJA

a) Aparatura:

Refraktometar koji omogućuje mjerenje indeksa loma u rasponu od 1,330 do 1,346. Ovisno o tipu opreme, mjerenja se izvode:

– ili na 20° C s pogodnim instrumentom,

– ili na sobnoj temperaturi t° C upotrebom instrumenta opremljenog termometrom

koji omogućava mjerenje temperature s točnošću od 0,05° C. Tabela za korekciju temperature treba biti pridružena takvom instrumentu.

b) Postupak:

Indeks loma destilata, koji je dobiven kako je opisano u točki d) članka 8. ovoga Pravilnika, mjeri se slijedeći upute priložene instrumentu.

c) Iskazivanje rezultata

Alkoholna jakost koja odgovara indeksu loma očitanom na 20° C očitava se iz tabele IV, u prilogu 2.

Napomena: Tabela IV, u prilogu 2, daje alkoholne jakosti koje odgovaraju indeksima loma za mješavine alkohol-voda i za destilate. U slučaju destilata, moramo uzeti u obzir prisutne nećistoće u destilatu (uglavnom više alkohole). Nazočnost metanola snizuje indeks loma pa time i alkoholnu jakost.

III. ODREĐIVANJE UKUPNOG SUHOG EKSTRAKTA

Članak 11.

Ukupan suhi ekstrakt ili ukupna suha tvar ukljućuje sve tvari koje nisu hlapive pod specifičnim fizičkim uvjetima. Ovi fizički uvjeti moraju biti takvi da tvari koje čine ekstrakt pretrpe što je moguće manje promjene u tijeku izvođenja testa.

Ekstrakt bez šećera je razlika između ukupnog suhog ekstrakta i ukupnih šećera.

Reducirani ekstrakt je razlika između ukupnog suhog ekstrakta i ukupnih šećera iznad 1 g/l, kalijeva sulfata iznad 1 g/l, prisutnog manitola ili drugih kemijskih supstancija koje su možda bile dodane vinu.

Rezidualni ekstrakt je ekstrakt bez šećera i nehlapive kiselosti izražene kao vinska kiselina.

Ekstrakt se izražava u gramima po litri i treba biti određen unutar najbližih 0,5 g.

Princip metode:

1. Mjerenje s denzitometrom:

a) Postupak:

Ukupan suhi ekstrakt izračunava se indirektno iz relativne gustoće mošta, a za vino iz relativne gustoće bezalkoholnog vina. Ovaj suhi ekstrakt predstavlja količinu saharoze koja, otopljena u 1 litri vode daje otopinu iste relativne gustoće kao mošt ili bezalkoholno vino. Ova je količina prikazana je u tabeli I koja je u prilogu 3.     

b) Iskazivanje rezultata:

– Izračunavanje:

Relativna gustoća (20/20) dr bezalkoholnog vina izračunava se pomoću formule:

dr = dv - da + 1,000, gdje je:

dv = relativna gustoća vina pri 20° C (korigirana za hlapivu kiselost) (1)

da = relativna gustoća mješavine voda–alkohol iste alkoholne jakosti kao vino pri 20° C

dr <>lako izračunamo iz gustoća pri 20° C gustoće vina dv i gustoće da mješavine voda–alkohol iste alkoholne jakosti kao vino prema formuli:

dr = 1,0018 (dv - da) + 1,000,

gdje se koeficijent 1,0018 približava 1 kad je dv ispod 1,05, što je najčešće slučaj.

Za izračun ukupnog suhog ekstrakta u g/l treba koristiti tabelu I, koja je u prilogu 3, u kojoj je ukupni suhi ekstrakt u funkciji relativne gustoće dr bezalkoholnog vina, ili iz relativne gustoće mošta .

Ukupan suhi ekstrakt izražava se u g/l na jedno decimalno mjesto.

(1)Prije ovog izračuna potrebna je korekcija relativne gustoće ili gustoće vina na učinak hlapive kiselosti upotrebom formule:

dv = - 0,0000086 x a ili dv = d20 - 0,0000086 x a,

gdje je a hlapiva kiselost izražena u miliekvivalentima po litri.

IV. ODREĐIVANJE REDUCIRAJUĆIH ŠEĆERA

Članak 12.

Reducirajući šećeri su svi šećeri, koji imaju keto ili aldehidne funkcionalne skupine. Njihovo određivanje vezano je za redukciju alkalne otopine bakar (II) soli.

Princip metode:    

1. Pročišćavanje:

– Referentna metoda: poslije neutralizacije i uklanjanja alkohola, vino propuštamo kroz kolonu za izmjenu iona u kojoj se njegovi anioni zamjenjuju ionima acetata nakon čega slijedi pročišćavanje neutralnim olovnim acvnim acetatom.

tyle='font-size:12.0pt;mso-bidi-font-size:9.5pt; font-family:"Times New Roman"'>– Uobičajene metode: vino pročišćavamo jednim od sljedećih reagensa: neutralni olovni acetat; cink-2-heksacijanoferat.

2. Određivanje:

Pročišćeno vino ili mošt reagira s određenom količinom otopine alkalne bakrene soli (II), a višak iona bakra određuje se jodometrijski.

Članak 13.

ProČiŠĆavanje vina

Koncentracija reducirajućih šećera u uzorku kojega analiziramo mora biti od 0,5 do 5 g/l. Suha vina ne razrijeđujemo tijekom proćišćavanja, slatka vina moramo razrijediti u cilju postizanja razine šećera unutar okvira propisanih u sljedećoj tabeli:
 

Opis uzorka

Koncentracija

Relativna

Razrjeđenje

 

šećera (g/l)

gustoća

(%)

 moštevi i mistele

iznad 125

iznad 1,038

1

 slatka vina

25 do 125

1,005 do1,038

4

 poluslatka vina

5 do 25

0,997 do 1,005

20

 suha vina

ispod 5

ispod 0,997

bez razrjeđenja


1. REFERENTNA METODA

a) Reagensi:

– 1 M otopina klorovodične kiseline, HCl;

– 1 M otopina natrijeva hidroksida, NaOH;

– 4 M otopina octene kiseline, CH3COOH;

– 2 M otopina natrijeva hidroksida, NaOH;

– Smola anionske izmjene [Dowex 3 (20-50 mesh) ili ekvivalentne smole];

Priprema kolone za anionsku izmjenu:

Na dno birete stavimo malen umetak staklene vune i dodamo 15 ml smole anionske izmjene (peta alineja točke 1.a) ovoga članka). Prije upotrabe, smolu dva puta regeneriramo tako da je naizmjenično prelijemo sa 1 M otopinom klorovodične kiseline (prva alineja točke 1.a) ovoga članka) i 1 M otopinom natrijeva hidroksida (druga alineja točke 1.a) ovoga članka). Nakon ispiranja s 50 ml destilirane vode, premjestimo smolu u čašu, dodamo 50 ml 4 M otopine octene kiseline (treća alineja točke 1.a) ovoga članka) i mješamo pet minuta. Ponovno napunimo biretu smolom i na nju dolijemo 100 ml 4 M otopine octene kiseline.

Napomena: poželjno je imati zalihu smole spremljenu u boci napunjenoj sa 4 M otopinom octene kiseline.

Kolonu ispiremo destiliranom vodom dok eluat nije neutralan.

Regeneriranje smole:

U kolonu nalijemo 150 ml 2 M otopine natrijeva hidroksida da odstranimo kiselinu i većinu pigmenta vezanih na smolu. Isperemo sa 100 ml vode i na to nalijemo 100 ml 4 M octene kiseline. Kolonu ispiremo s destiliranom vodom dok eluat nije neutralan.

– Neutralna otopina olovnog acetata (približno zasićena):

neutralni olovni acetat [Pb(CH3COO)2 x 3 H2O]: 250g;

vrlo vruća voda: do 500 ml;

miješamo, dok se potpuno ne otopi.

– Kalcijev karbonat (CaCO3).

b) Postupak:

– Suha vina:

Ulijemo 50 ml vina u čašu promjera od oko 10 do 12 cm, dodamo 1/2 (n - 0,5) ml 1 M otopine natrijeva hidroksida (druga alineja točke 1.a) ovoga članka), (n je volumen 0,1 M otopine natrijeva hidroksida potreban za titraciju ukupne kiselosti u 10 ml vina) te uparavamo na vodenoj kupelji do oko 20 ml. Ovu tekućinu propustimo kroz smolu anionske izmjene u obliku acetata (peta alineja točke 1.a) ovoga članka) po 3 ml svake dvije minute. Eluat skupljamo u tikvicu od 100 ml. Ispiremo posudu i kolonu šest puta sa po 10 ml destilirane vode. Tijekom mješanja, eluatu dodamo 2,5 ml zasićene otopine olovnog acetata (šesta ali­ne­ja točke 1.a) ovoga članka) i 0,5 g kalcijeva karbonata (sedma alineja točke 1.a) ovoga članka), nekoliko puta promućkamo i pus­timo da odstoji najmanje 15 minuta. Tikvicu dopunimo do oznake i filtriramo. 1 ml ovoga filtrata odgovara 0,5 ml vina.

– Moštevi, mistele, slatka i poluslatka vina:

Razrijeđenja se prave prema uputama:

1. moštevi i mistele: pripremimo 10 % otopinu uzorka i za analizu uzmemo 10 ml razrijeđenog uzorka.

2. slatka vina, pojačana ili ne, relativne gustoće između 1,005 i 1,038: pripremimo 20 % otopinu uzorka i uzmemo 20 ml razrijeđenog uzorka.

2. poluslatka vina relativne gustoće pri 20° C između 0,997 i 1,005: uzmemo 20 ml nerazrijeđena vina.

Propuštamo gore navedeni volumen vina ili mošta kroz kolonu anionske izmjene u obliku acetata brzinom od 3 ml svake dvije minute. Eluat skupljamo u tikvicu od 100 ml, kolonu ispiremo vodom dok ne dobijemo oko 90 ml eluata. Eluatu dodajemo 0,5 g kalcijeva karbonata i 1 ml zasićene otopine olovnog acetata. Promućkamo, ostavimo da odstoji najmanje 15 minuta miješajući ga povremeno. Nadolijemo vodu do oznake i filtriramo.

U slučajevima iz gornjih točaka 1., 2. i 3. razrjeđenja odgovaraju sljedećim količinama:

– 1 ml filtrata odgovara 0,01 ml mošta ili mistele,

– 1 ml filtrata odgovara 0,04 ml slatkog vina,

– 1 ml filtrata odgovara 0,20 ml poluslatkog vina.

2. UOBIČAJENE METODE

A) PROČIŠĆAVANJE S NEUTRALNIM OLOVO ACETATOM

a) Reagensi:

– Otopina neutralna olovnog acetata (približnoena; šesta alineja točke 1.a) ovoga članka);

– Kalcijev karbonat.

b) Postupak:

– Suha vina:

50 ml vina ulijemo u odmjerenu tikvicu od 100 ml, dodamo 1/2 (n - 0,5) ml 1 M otopine natrijeva hidroksida (druga alineja točke 1.a) ovoga članka; gdje je n volumen 0,1 M natrijeva hidroksida upotrebljen za određivanje ukupne ukupne kiselosti u 10 ml vina). Uz miješanje dodamo 2,5 ml zasićene otopine olovnog acetata (šesta alineja točke 1.a) ovoga članka) i 0,5 g kalcijeva karbonata (sedma alineja točke 1.a) ovoga članka). Sadržaj tikvice promućkamo nekoliko puta i ostavimo da odstoji najmanje 15 minuta. Nadopunimo do oznake vodom i filtriramo. 1 ml filtrata odgovara 0,5 ml vina.

– Moštevi, mistele, slatka i poluslatka vina:

Razrjeđenja se prave prema uputama:

1. moštevi i mistele: priredimo 10 % otopinu uzorka i za ana­lizu uzmemo 10 ml toga razrijeđenog uzorka;

2. slatka vina, pojačana ili ne, relativne gustoće između 1,005 i 1,038: priredimo 20 % otopinu uzorka i uzmemo 20 ml razrijeđenog uzorka;

3. poluslatka vina gustoće između 0,997 i 1,005 pri 20 °C: uzmemo 20 ml nerazrijeđena uzorka.

Dodamo 0,5 g kalcijeva karbonata, oko 60 ml vode i 0,5, 1 ili 2 ml zasićene otopine olovnog acetata. Promiješamo i ostavimo da stoji najmanje 15 minuta, miješajući povremeno. Dopunimo vodom do oznake i filtriramo.

U slučajevima iz gornjih točaka 1., 2. i 3. razrjeđenja odgovaraju sljedećim količinama:

1. 1 ml filtrata odgovara 0,01 ml mošta ili mistele,

2. 1 ml filtrata odgovara 0,04 ml slatka vina,

3. 1 ml filtrata odgovara 0,20 ml poluslatka vina.

B)  PROČIŠĆAVANJE S CINKOVIM-2-HEKSA­CI­JAN­O­­­FERATOM

Ovaj postupak koristimo samo za bijela vina, svijetla slatka vina i mošteve. 

a) Reagensi:

– Otopina I: kalijev-2-heksacijanoferat:

Kalijev-2-heksacijanoferat [K4Fe(CN)6 x 3H2O], 150 g; dopunimo vodom do 1000 ml.

– Otopina II: cinkov sulfat:

Cinkov sulfat, ZnSO4 x 7H2O, 300 g; dopunimo vodom do 1000 ml.

b) Postupak:

U odmjernu tikvicu od 100 ml ulijemo uzorak vina (ili mošta ili mistele); razrjeđenja su navedena u uputama:

1. moštevi i mistele: priredimo 10 % otopinu uzorka i za analizu uzmemo 10 ml razrijeđenog uzorka;

2. slatka vina, pojačana ili ne, relativne gustoće između 1,005 i 1,038: priredimo  20 % otopinu uzorka i uzmemo 20 ml razrijeđenog uzorka;

3. poluslatka vina relativne gustoće između 0,997 i 1,005: uzmemo 20 ml nerazrijeđena uzorka.

4. suha vina: uzmemo 50 ml nerazrijeđenog uzorka.

Dodamo 5 ml otopine I, kalijev 2-heksacijanoferata (prva alineja točke 2.B.a) ovoga članka) i 5 ml otopine II, cinkova sulfata (druga alineja točke 2.B.a) ovoga članka). Promiješamo, dopunimo vodom do znake, ostavimo da stoji 10 minuta i filtriramo.

U slučajevima iz gornjih točaka 1., 2., 3. i 4. razrijeđenja odgovaraju sljedećsljedećim količinama:

1. 1 ml filtrata odgovara 0,01 ml mošta ili mistele,

2. 1 ml filtrata odgovara 0,04 ml slatkog vina,

3. 1 ml filtrata odgovara 0,20 ml poluslatkog vina,

4. 1 ml filtrata odgovara 0,50 ml suhog vina.

Članak 14.

OdreĐivanje ŠeĆera

a) Reagensi:

– Alkalna otopina soli bakra:

bakar (II) sulfat, (CuSO4 x 5H2O): 25 g;

limunska kiselina (C6H8O7 x H2O): 50 g;

natrijev karbonat (Na2CO3 x 10H2O): 388 g;

voda: do 1000 ml.

Bakar (II) sulfat otopimo u 100 ml vode, limunsku kiselinu u 300 ml vode i natrijev karbonat u 300 do 400 ml vruće vode. Pomiješamo otopine limunske kiseline i natrijeva karbonata. Dodamo im otopinu bakar (II) sulfata i dopunimo vodom do 1 litre.

– 30 % otopina kalijeva jodida:

kalijev jodid (KI): 30 g;

voda: do 100 ml;

Otopinu spremimo u tamnu bocu.

– 25 % otopina sumporne kiseline:

koncentrirana sumporna kiselina (H2SO4), r20 = 1,84 g/ml: 25 g:

voda: do 100 ml.

Kiselinu polako dodajemo u vodu, pričekamo da se ohladi i dopunimo sa vodom do 100 ml.

– Otopina škroba, 5 g/l:

5 g škroba pomiješamo s oko 500 ml vode. Uz stalno miješanje grijemo do vrenja, ostavimo da vrije 10 minuta. Dodamo 200 g natrijeva klorida (NaCl), ohladimo i dopunimo vodom do 1 litre.

– 0,1 M otopina natrijeva tiosulfata,

– Otopina invertnog šećera, 5 g/l, (za provjeru metode određivanja)

U odmjernu tikvicu od 200 ml dodamo:

čistu suhu saharozu (C1212H22O11): 4,75 g;

vodu: približno 100 ml;

koncentriranu klorovodičnu kiselinu (HCl), r20 = od 1,16 do 1,19 g/ml: 5 ml.

Tikvicu grijemo na vodenoj kupelji pri 60° C dok temperatura otopine ne dostigne 50°C; temperaturu održavamo 15 minuta. Tikvicu hladimo na zraku 30 minuta i tada je uronimo u hladnu vodu. Otopinu prenesemo u odmjernu tikvicu od 1 litre i dopunimo do oznake. Ova otopina postojana je mjesec dana. Kad je koristimo, ispitni uzorak (otopina ima aproksimativno 0,06 M HCl) neutraliziramo otopinom natrijeva hidroksida.

b) Postupak:

U tikvici od 300 ml pomiješamo 25 ml alkalne otopine bakrene soli, 15 ml vode i 10 ml pročišćene otopine uzorka. Ovaj volumen otopine ne smije sadržavati više od 60 mg invertnog šećera. Dodamo nekoliko kuglica za vrenje, na tikvicu namjestimo povratno hladilo i zagrijemo do vrenja u roku od dvije minute. Neka mješavina vrije točno 10 minuta. Ohladimo tikvicu u mlazu hladne vode. Kad se potpuno ohladi, dodajemo 10 ml 30 % otopine kalijeva jodida (druga alineja točke a) ovoga članka), 25 ml 25 % sumporne kiseline (treća alineja točke a) ovoga članka) i 2 ml otopine škroba (četvrta alineja točke a) ovoga članka). Titriramo s 0,1 M otopine natrijeva tiosulfata (peta alineja točke a) ovoga članka), broj utrošenih mililitara natrijeva tiosulfata označimo sa n. Za titraciju slijepe probe, 10 ml otopine šećera zamijenimo s 10 ml destilirane vode, broj mililitara utrošenog natrijeva tiosulfata za titraciju slijepe probe označimo sa n´.

c) Iskazivanje rezultata

1. Izračunavanje:

Masa reducirajućih šećera, izražena kao invertni šećer, sadržana u uzorku dana je u tabeli I, u prilogu 4, kao funkcija broja (nž - n) utrošenih mililitara natrijeva tiosulfata.

Masu reducirajućih šećera izražavamo u gramima invertnoga šećera na litru, na jedno decimalno mjesto, uzimajući u obzir razrjeđenje u tijeku proćiščavanja i volumen ispitivanog uzorka.

2. Ponovljivost, (r): r = 0,015xi

gdje je xi koncentracija invertnog šećera u g/l uzorka.

3. Obnovljivost, (R): R = 0,058xi

gdje je xi koncentracija invertnog šećera u g/l uzorka.

V. ODREĐIVANJE PEPELA

Članak 15.

Sadržaj pepela definiran je kao ukupnost svih produkata koji ostaju nakon žarenja taloga preostalog od isparavanja vina. Žarenje se izvodi tako da se svi kationi (isključivši kation amonija) pretvore u karbonate ili druge bezvodne anorganske soli.

a) Princip metode:

Ekstrakt vina žarimo na temperaturi između 500 i 550° C do potpune oksidacije organskih tvari.

b) Aparature:

– vodena kupelj,

– vaga s točnošću 0,1 mg,

– žarna ploča ili infra-crveni evaporator,

– elekrična peć s kontroliranom temperaturom,

– platinska posuda ravna dna, promjera 70 mm, visine 25 mm.

c) Postupak:

U prethodno izmjerenu platinsku posudu (početna masa Poman"'>o) odpipetiramo 20 ml vina. Otparimo do suha na kipućoj vodenoj kupelji, ostatak sagorimo na žarnoj ploči na 200° C ili pod infra-crvenim evaporatorom dok ne započne karbonizacija. Kad se prestane razvijati dim, stavimo posude u električnu peć pri 525 +/-25° C. Nakon 15 minuta karbonizacije, izvadimo posudu iz peći, dodamo 5 ml destilirane vode, isparimo na vodenoj kupelji ili pod infra-crvenim evaporatorom i ostatak ponovo žarimo pri 525° C 10 minuta.

Ako sagorijevanje (oksidacija karboniziranih čestica) nije potpuna, ponavljamo postupak dodavanja vode, isparavanja vode i žarenja.

Napomena: za vina s velikim sadržajem reducirajućih šećera, preporuča se dodatak nekoliko kapi čistog biljnog ulja u ekstrakt vina (prije prvoga žarenja da se spriječi pjenjenje).

Kada je pepeo bijele boje, platinsku posudu ohladimo u eksikatoru i važemo (masa P1).

Masa pepela u uzorku (20 ml) jednaka je P = P1 - Po

d) Iskazivanje rezultata

Masa pepela P u gramima po litri dobit će se na dva decimalna mjesta izrazom: P = 50 x p.

VI. ODREĐIVANJE pH

Članak 16.

Mjerimo razliku u potencijalu izmedu dviju elektroda uro­njenih u ispitivanu tekućinu. Potencijal jedne od elektroda je u funkciji pH vrijednosti tekućine dok druga elektroda ima stalan i poznat potencijal te predstavlja referentnu elektrodu.

a) Aparatura:

– pH metar sa skalom kalibriranom u jedinicama pH tako da omogućava mjerenja do točnosti od najmanje 0,05 pH jedinice,

– elektrode: staklena elektroda koja se drži u destiliranoj vodi;

– kalomel elektroda – referentna; drži se u zasićenoj otopini kalijeva klorida;

– ili kombinirana elektroda koja se drži u destiliranoj vodi.

b) Reagensi – puferne otopine:

– Zasićena otopina kalijeva hidrogentartrata, s najmanje 5,7 g kalijeva hidrogentartrata po litri (C4H5KO6) pri 20° C. (Ovu otopinu možemo držati do dva mjeseca ako joj dodamo 0,1 g timola na 200 ml.)

pH vrijednost:         3,57 pri 20° C;

                              3,56 pri 25° C;

                              3,55 pri 30° C;

– 0,05 M otopina kalijeva hidrogenftalata, koja sadrži 10,211 g kalijeva hidrogen-ftalata (C8H5KO4) pri 20°C. (Otopina se može držati maksimalno dva mjeseca).

pH vrijednost:         3,999 pri 15° C;

                              4,003 pri 20° C;

                              4,008 pri 25°ri 25° C;

                              4,015 pri 30° C;

– Otopina koja sadrži:

monokalijev fosfat, KH2PO4: 3,402 g,

dikalijev fosfat, K2HPO4: 4,354 g,

voda do 1000 ml.

(Otopine se mogu držati maksimalno dva mjeseca.)

pH vrijednost:         6,90 pri 15° C;

                              6,88 pri 20° C;

                              6,86 pri 25° C;

                              6,85 pri 30° C;

Napomena: Mogu se koristiti i komercijalne referentne pufer otopine.

c) Postupak:

1. Priprema uzorka za analizu:

– Mošt i vino mjerimo direktno.

– Pročišćeni ugušćeni mošt: razrijedimo pročišćeni ugušćeni mošt vodom da dobijemo koncentraciju od 25 +/- 0,5% (m/m) ukupnih šećera (25° Brix). Ako je P koncentracije (m/m) ukupnih šećera u pročišćenom ugušćenom moštu, izmjerimo masu od 2500/P i nadopunimo do 100 g vodom. Provodljivost upotrebljene vode mora biti ispod 2 mikrosimensa po cm (mS/cm).

2. Namještanje nule aparata:

Prije mjerenja aparaturu treba namjestiti na nulu prema priloženim uputama.

3. Kalibriranje pH metra:

pH metar kalibriramo pri 20° C pufer otopinama pH 6,88 i 3,57. Upotrijebimo pufer otopinu pH 4,00 pri 20° C da bismo provjerili skalu.

4. Određivanje pH:

Elektrodu uronimo u uzorak na temperaturi između 20 i 25°C i to što je moguće bliže 20° C. pH vrijednost izravno pročitamo sa skale. Svaki uzorak izmjerimo dva puta. Konačni rezultat je aritmetička sredina dva mjerenja.

d) Iskazivanje rezultata:

Vrijednost pH mošta, vina ili otopine 25% (m/m) (25°Brix) pročišćenog ugušćenog mošta izražava se na dva decimalna mjesta.

VII. ODREĐIVANJE UKUPNE KISELOSTI

Članak 17.

Ukupna kiselost vina je suma njegovih titrabilnih kiselina kad ga se titrira do pH 7 sa standardnom alkalnom otopinom. Ugljikov dioksid nije uključen u ukupnu kiselost.

a) Princip metode:

Potenciometrijska titracija ili titracija uz indikator bromtimol modro i usporedba sa završnom točkom bojenog standarda.

b) Reagensi:i:

1. Puferna otopina pH 7,0:

– kalijev dihidrogen fosfat (KH2P04): 107,3 g;

– 1 M otopina natrijeva hidroksida (NaOH): 500 ml;

– destilirana voda: do 1000 ml.

Mogu se koristiti komercijalne pufer otopine.

2. 0,1 M otopina natrijeva hidroksida (NaOH);

3. Otopina indikatora bromtimol modro koncentracije 4 g/l:

– bromtimol modro (C27H28Br2O5S): 4 g;

– neutralni etanol, 96%: 200 ml;

Spojimo otopine i dodamo:

– degaziranu voda (bez CO2): 200 ml;

– 1 M otopinu natrijeva hidroksida, do pojave modro-zelene boje (pH 7): približno 7,5 ml;

Dopunimo sa destiliranom vodom do 1000 ml.

c) Aparatura:

– Vodena vakuum pumpa;

– Vakuum tikvica od 500 ml;

– Potenciometar sa skalom u vrijednostima pH i elekroda. Staklena elektroda mora se držati u destiliranoj vodi. Kalomel elektroda mora se držati u zasićenoj otopini kalijeva klorida. Kombinirana elektroda koja se koristi mora biti pohranjena u destiliranoj vodi;

– Mjerni cilindri: za vino od 50 ml, za pročišćene ugušćene mošteve od 100 ml.

d) Postupak:

1. Priprema uzorka:

– Vino:

Odstranjivanje ugljikovog dioksida: ulijemo oko 50 ml vina u vakuum tikvicu i priključimo na vodenu vakuum pumpu 1-2 minute, mješajući ga kontinuirano.

– Pročišćeni ugušćeni mošt:

Izmjerimo točno 200 g pročišćenog ugušćenog mošta u odmjernu tikvicu od 500 ml i nadopunimo s vodom do oznake. Homogeniziramo.

2. Potenciometrijska titracija

– Kalibriranje pH metra: pH metar mora biti umjeren pri 20° C u skladu s uputama proizvođača, sa pufer otopinom pH 7 pri 20° C.

– Metoda mjerenja: u mjerni cilindar (četvrta alineja c) točke ovoga članka) ulijemo određeni volumen uzorka što je 10 ml u slučaju vina, a 50 ml pročišćenog ugušćenog mošta (druga alineja d) točke ovoga članka). Dodamo približno 10 ml destilirane vode i titriramo sa 0,1 M otopinom natrijeva hidroksida (točka b) 2. ovoga članka) iz birete dok pH ne bude 7 pri 20 °C. Otopinu natrijeva hidroksida dodajemo uz stalno mješanje. Označimo volumen dodane 0,1 M otopine natrijeva hidroksida s n ml.

3. Titracija u prisustvu indikatora (bromtimol modro)

– Preliminarani test: određivanje boje u završnoj točki:

U mjerni cilindar (četvrta alineja c) točke ovoga članka) ulijemo 25 ml kipuće destilirane vode, 1 ml otopine bromtimol modro (prva alineja točke b) 3. ovoga članka) i volumen od 10 ml uzorka (pripravljenog kako je opisano u točki d) 1. ovoga članka) u slučaju vina, a 50 ml ako se radi o rektificiranu koncentriranom moštu. Dodamo 0,1 M otopinu natrijeva hidroksida (točka b) 2. ovoga članka) dok se boja ne promijeni u modrozelenu. Tada dodajemo 5 ml puferne otopine pH 7 (točka b) 1. ovoga članka).

– Titracija:

U mjerni cilindar (četvrta alineja c) točke ovoga članka) ulijemo 30 ml kipuće destilirane vode, 1 ml otopine bromtimol modro i volumen uzorka (10 ml u slučaju vina, a 50 ml ako se radi o pročišćenom ugišćenom moštu) pripremljenog kako je opisano u točki d) 1. ovoga članka. Dodamo 0,1 M otopinu natrijeva hidroksida (točka b) 2. ovoga članka) dok se ne dobije ista boja kao i u preliminarnom testu (prva alineja ove točke). Volumen dodane 0,1 M otopine natrijeva hidroksida označimo sa n ml.

e) Iskazivanje rezultata

1. Izračunavanje:

– Vino

Ukupnu kiselost, izraženu u miliekvivalentima po litri (A) izračunavamo: A = 10 x n; Rezultat izražavamo na jedno decimalo mjesto.

Ukupnu kiselost izraženu u gramima vinske kiseline po litri (A´), izračunavamo:

A' = 0,075 x A; Rezultat Izražavamo na jedno decimalno mjesto.

– Pročišćeni ugušćeni mošt:

Ukupnu kiselost, izraženu u miliekvivalentima po kilogramu pročišćenog ugušćenog mošta (A), izračunavamo : A = 5 x n.

Ukupnu kiselost, izraženu u miliekvivalentima po kilogramu ukupnih šećera (A), izračunavamo:




gdje je P koncentracije (m/m) ukupnih šećera. Rezultat izražavamo na jedno decimalno mjesto.

2. Ponovljivost (r) za titriraciju s indikatorom:

Za bijela, ružičasta i crna vina:

r = 0,9 mekv/l,

r = 0,07 g vinske kiseline/l.

3. Obnovljivost (R) za titraciju s indikatorom:

Za bijela i roze vina:

R = 3,6 mekv/l, 

R = 0,3 g vinske kiseline/l;

Za crna vina:

R = 5,1 mekv/l, 

R = 0,4 g vinske kiseline/l.

VIII. ODREĐIVANJE HLAPIVE KISELOSTI

Članak 18.

Hlapiva kiselost predstavlja homologe octene kiseline prisutnih u vinu u slobodnom obliku ili u obliku soli.

a) Princip metode:

ss=T-98-2>Titriracija hlapivih kiselina, izdvojenih iz vina destilacijom vodenom parom i titriranje destilata.

Iz vina se najprije izdvoji ugljikov dioksid. Kiselost slobodnog i vezanog sumpornog dioksida u destilatu dobivenom pod ovim uvjetima mora se oduzeti od kiselosti destilata. Kiselost sorbinske kiseline koja je dodana vinu mora se oduzeti od hlapive kiselosti.

Napomena: dio salicilne kiseline, koja se u nekim zemljama rabi za stabilizaciju vina, prisutan je u destilatu. Količina salicilne kiseline mora biti određena i oduzeta od hlapive kiselosti. Metoda za određivanje salicilne kiseline dana je u točki f) ovoga članka.

b) Reagensi:

– Kristalizirana vinska kiselina (C4H6O6);

– 0,1 M otopine natrijeva hidroksida (NaOH);

– 1% otopina fenolftaleina u 96% neutralnom alkoholu;

– Klorovodična kiselina, HCl (ρ20 = 1,18 do 1,19 g/l) razrije­đena 1:4 (v/v);

– 0,005 M otopina joda (I2)

– Kristalizirani kalijev jodid (KI)

– Otopina škroba, 5 g/l;

5 g škroba pomiješamo s oko 500 ml vode. Uz stalno mje­šanje, ugrijemo do vrenja, i ostavimo da vrije 10 minuta. Dodamo 200 g natrijeva klorida. Kad se ohladi razrijedimo do jedne litre.

– Zasićena otopina natrijeva borata (Na2B4O7 x 10 H2O), koncetracije približno 55 g/l pri 20° C.

c) Aparatura:

1. Aparatura za destilaciju vodenom parom sastavljena od:

– generatora vodene pare (para mora biti bez ugljikovog diok­sida),

– tikvice sa cijevi za paru,

– kolone za destilaciju,

– hladila.

Oprema mora zadovoljiti sljedeća tri testa:

a) U tikvicu ulijemo 20 ml uzavrele vode. Sakupimo 250 ml destilata, dodamo 0,1 ml 0,1 M otopine natrijeva hidroksida i dvije kapi otopine fenolftaleina. Ružičasta boja mora biti postojana najmanje 10 sekundi. To znači da para ne sadrži ugljikovog dioksida.

b) U tikvicu ulijemo 20 ml 0,1 M otopine octene kiseline. Sakupimo 250 ml destilata i titriramo s 0,1 M otopinom natrijeva hidroksida. Volumen utrošenog NaOH mora biti najmanje 19,9 ml. To znači da je predestilirano najmanje 99,5% octene kiseline.

c) U tikvicu ulijemo 20 ml 1 M otopine mliječne kiseline. Sakupimo 250 ml destilata i titriramo kiselinu s 0,1 M otopinom natrijeva hidroksida. Volumen utrošene otopine natrijeva hidroksida mora biti manji ili jednak 1,0 ml, što znači da se predestiliralo ne više od 0,5% mliječne kiseline.

Svaka aparatura ili postupak koja zadovoljava ove testove ispunjava zahtjeve službenih međunarodnih aparatura ili postupaka.

2. Vodena pumpa

3. Vakuum tikvica

d) Postupak:

1. Pripremanje uzorka: odstranjivanje ugljikovog dioksida;

U vakuum tikvicu ulijemo približno 50 ml vina; pomoću vodene pumpe uspostavimo vakuum u tikvici na minutu-dvije, tresući vino neprestano.

2. Destilacija vodenom parom:

U tikvicu ulijemo 20 ml vina bez ugljikovog dioksida kako je opisano u točki d) 1. ovoga članka. Dodamo približno 0,5 g vinske kiseline (prva alinea točke b) ovoga članka). Sakupimo najmanje 250 ml destilata.

3. Titracija

Titriramo sa 0,1 M otopine natrijeva hidroksida (druga alineja točke b) ovoga članka) uz dodatak dvije kapi fenolftaleina (treća alineja točke b) ovoga članka) kao indikatora. Označimo volumen upotrijebljenog natrijeva hidroksida n ml. Dodamo četiri kapi razrijeđene klorovodične kiseline (črtvrta alineja točke b) ovoga članka), 2 ml otopine škroba (sedma alineja točke b) ovoga članka) i nekoliko kristala kalijeva jodida (šesta alineja točke b) ovoga članka). Titriramo slobodan sumporni dioksid s 0,005 M otopine joda (peta alineja točke b) ovoga članka). Označimo upotrebljeni volumen sa n´.

Dodamo zasićenu otopinu natrijeva borata (osma alineja točke b) ovoga članka) dok se opet ne pojavi ružičasta boja. Titriramo ukupni sumporni dioksid sa 0,005 M otopine joda (peta alineja točke b) ovoga članka). Označimo upotrebljeni volumen 0,005 M otopine joda sa n”.

e) Iskazivanje rezultata

1. Izračunavanje:

Hlapiva kiselost, izražena u miliekvivalentima po litri, izra­žena na jedno decimalno mjesto, dana je formulom:

A = 5 (n - 0,1 x n´ –  0,05 x n”);

Hlapiva kiselost, izražena u gramima octene kiseline po litri, izražena na dva decimalna mjesta, dana je formulom:

A = 0,300 x (n - 0,1 x n´ – 0,05 x n”);

2. Ponovljivost (r):

r = 0,7 mekv/l;

r = 0,04 g octene kiseline/l.

3. Obnovljivost (R):

R = 1,3 mekv/l;

R = 0,08 g octene kiseline/l.

4. Vino s prisutnom sorbinskom kiselinom:

Kako se 96% sorbinske kiseline destilira vodenom parom u destilat volumena 250 ml, njezina kiselost mora biti oduzeta od hlapive kiselosti. 100 mg sorbinske kiseline odgovara kiselosti od 0,89 miliekvivalenata ili 0,053 g octene kiseline. Koncentraciju sorbinske kiseline u mg/l određujemo drugim metodama.

f)   Određivanje salicilne kiseline u destilatu hlapivih kiselina

1. Princip:

Nakon što se odredi hlapiva kiselost s korekcijom za sumporni dioksid, prisutnost salicilne kiseline dokazuje se, pojavom ljubičaste boje, nakon zakiseljavanja i dodatka soli željeza (III).

Određivanje salicilne kiseline sadržane u destilatu s hlapivom kiselosti izvodi se u drugom destilatu istoga volumena kao i destilat u kojemu je određena hlapiva kiselost. U ovom destilatu salicilna se kiselina određuje kolorimetrijskom metodom. Dobivena količina se oduzima od hlapive kiselosti destilata.

2. Reagensi:

– Klorovodična kiselina, HCl (ρ20 = 1,18 do 1,19 g/l),

– 0,1 M otopina natrijevog tiosulfata, (Na2S2O3 x 5H2O),

– 10 % otopina željezo (III) amonijeva sulfata [(Fe2(SO4)3 x (NH4)2SO4 x 24H2O)]

– 0,01 M otopina natrijeva salicilata: otopina sadrži 1,60 g/l natrijeva salicilata (NaC7H5O3).

3. Postupak:

– Određivanje salicilne kiseline u destilatu hlapive kiselosti:

Neposredno poslije određivanja hlapive kiselosti i korekcije na slobodni i ukupni sumporni dioksid, ulijemo u konusnu tikvicu 0,5 ml klorovodične kiseline (prva alineja točke f) 2. ovoga članka), 3 ml 0,1 M otopine natrijeva tiosulfata (druga alineja točke f) 2. ovoga članka) i 1 ml otopine željezo (III) amonijeva sulfata (treća alineja točke f) 2. ovoga članka). U prisustvu salicil­ne kiseline pojavi se ljubičasto obojenje.

– Određivanje salicilne kiscline:

Na konusnoj tikvici označimo nivo destilata. Ispraznimo i isperemo tikvicu. U istu tikvicu dodamo novih 20 ml vina, destiliramo vodenom parom i skupimo destilata u konusnu tikvicu do označenog nivoa. Dodamo 0,3 ml klorovodične kiseline (prva alineja točke f) 2. ovoga članka) i 1 ml otopine željezo (III) amonijeva sulfata (treća alineja točke f) 2. ovoga članka). Sadržaj konusne tikvice oboji se ljubičasto.

U konusnu tikvicu, identičnu tikvici iz prvog stavka ove točke, dodamo destiliranu vodu do označenog nivoa. Dodamo 0,3 ml klorovodične kiseline (prva alineja točke f) 2. ovoga članka), i 1 ml otopine željezo (III) amonijeva sulfata (treća alineja točke f) 2. ovoga članka). Iz birete dodajemo 0,01 M otopine natrijeva salicilata (četvrta alineja točke f) 2. ovoga članka) sve dok otopina ne poprimi istu ljubičastu boju kao ona u konusnoj tikvici s vinskim destilatom.

Volumen otopine, koja je dodana iz birete označimo sa n” ml.

– Korekcija hlapive kiselosti:

Od volumena n 0,1 M otopine natrijeva hidroksida, upotrebljenog za titriranje hlapive kiselosti oduzmemo 0,1 x n” ml.

IX. ODREĐIVANJE NEHLAPIVE KISE:p>

Članak 19.

Nehlapiva kiselost predstavlja razliku između ukupne i hlapive kiselosti.

Nehlapivu kiselost izražavamo u:

– miliekvivalentima po litri (mekv/l),

– gramima vinske kiseline po litri (g vinske kiseline/l).

X. ODREĐIVANJE SLOBODNOG I UKUPNOG SUMPORNOG DIOKSIDA

Članak 20.

Slobodni sumporni dioksid definiran je kao sumporni dioksid koji je prisutan u moštu ili vinu u sljedećim oblicima:

H2SO3, HSO3 – ;

Ravnoteža između ovih oblika je funkcija pH i temperature:

H2SO3 H+ + HSO3 – ;

Ukupni sumporni dioksid definiran je kao ukupnost svih različitih oblika sumpornog dioksida prisutnih u vinu, bilo slobod­nom stanju ili kombiniran sa sastojcima vina.

Princip metode:

1. Referentna metoda:

Za vina i mošteve:

Sumporni dioksid izdvajamo iz vina strujom zraka ili dušika; vežemo i oksidiramo ga tako da ga mjehurićima provodimo kroz razrijeđenu i neutralnu otopinu vodikova peroksida. Nastalu sumpornu kiselinu određujemo titracijom sa standardnom otopinom natrijeva hidroksida.

Slobodni sumporni dioksid izdvajamo iz vina na niskoj temperaturi (10° C).

Ukupni sumporni dioksid izdvajmo iz vina zagrijavanjem na visokoj temperaturi (približno 100° C).

Za pročišćeni uguštećeni mošt:

Ukupni sumporni dioksid izdvajamo iz prethodno razrijeđe­nog pročišćenog ugušćenog mošta zagrijavanjem na visokoj temperaturi (približno 100°C).

2. Brza metoda:

Za vina i mošteve:

Slobodni sumporni dioksid određujemo direktno jodometrijskom titracijom.

Vezani sumporni dioksid naknadno određujemo jodometrijskom titracijom nakon alkalne hidrolize. Ovaj rezultat pridodamo rezultatu slobodnog sumpornog dioksida, zbroj predstavlja ukupni sumporni dioksid.

Članak 21.

Referentna metoda

a) Aparatura:

–        Aparatura, koja se koristi mora se slagati sa slikom 2. Posebnu pažnju potrebno je obratiti hladilu.

 

 

Slika 2: Dimenzije su u milimetrima. Unutarnji promjeri četiri koncentrične cijevi što čine hladilo su: 45, 34, 27
i 10 mm.

Cijev koja izvodi plin iz uzorka se u tikvici B završava jednom malom kuglom promjera 1 cm koja ima 20 rupica promjera 0,2 mm oko svojeg najvećeg opsega. Iznimno, ova cijev može završavati staklenom poroznom pločicom koja stvara velik broj vrlo malenih mjehurića i osigurava dobar kontakt između teku­ćinske i plinovite faze.

Protok plina kroz aparaturu treba iznositi približno 40 litara na sat. Boca na desnoj strani slike 2; namijenjena je sprječavanju pada tlaka koji nastaje zbog vodene vakuum pumpe, na 20 do 30 cm vode. Za reguliranje pravilnog vakuuma, između tikvice i boce treba postaviti mjerač protoka s polukapilarnom cjevčicom.

– Mikro-bireta

b) Reagensi:

– Fosfatna kiselina, 85 % (H3PO4, p20 = 1,71 g/ml);

– Otopina vodikova peroksida, 9,1 g H2O2 / litri (tri volumena);

– Indikator:

metil crveno: 100 mg,

metilensko modro: 50 mg,

alkohol, 50 %: 100 ml,

– 0,01 M otopina natrijeva hidroksida, NaOH.

c) Postupak:

1. Određivanje slobodnog sumpornog dioksida:

Vino moramo držati u punoj i začepljenoj boci na 20° C dva dana prije određivanja. U tikvicu B stavimo 2 do 3 ml otopine vodikova peroksida (druga alineja točke b) ovoga članka) i dvije kapi indikatora. Otopinu vodikova peroksida neutraliziramo s otopinom 0,01 M natrijeva hidroksida (četvrta alineja točke b) ovoga članka) i spojimo tikvicu B s aparaturom. U tikvicu A ulijemo 50 ml uzorka i 15 ml fosfatne kiseline (prva alineja točke b) ovoga članka) i spojimo s aparaturom. Provodimo mjehuriće zraka (ili dušika) 15 minuta. Oslobođeni sumporni dioksid se u tikvici B oksidira u sumpornu kiselinu. Tikvicu B skinemo sa aparature i titriramo nastalu kiselinu s 0,01 M otopinom natrijeva hidroksida (četvrta alineja točke b) ovoga članka). Utrošeni volumen za titraciju označimo sa n ml.

d) Iskazivanje rezultata

Oslobođeni sumporni dioksid izražava se u mg/l, na najbliži cijeli broj.

– Izračunavanje:

Slobodni sumporni dioksid u mg/l dobiva se iz proizvoda 6,4 ×n.

2. Određivanje ukupnog sumpornog dioksida:

U slučaju pročišćenog ugušćenog mošta koristimo otopinu, dobivenu razrjeđivanjem uzorka do 40 % (m/v) po uputama iz poglavlja VII. (druga alineja točke d)1. članka 19). U tikvicu A od 250 ml ulijemo 50 ml razrijeđenog uzorka i 5 ml fosfatne kiseline (prva alineja točke b) ovoga članka). Tikvicu A spojimo na aparaturu.

Vina i moštei moštevi:

Ako očekivana koncentracija ukupnog SO2 u uzorku nije veća od 50 mg/l, stavimo 50 ml uzorka i 15 ml fosfatne kiseline (prva alineja točke b) ovoga članka) u tikvicu A od 250 ml i spojimo na aparaturu.

Ako je očekivana koncentracija ukupnog SO2 u uzorku veća od 50 mg/l, stavimo 20 ml uzorka i 5 ml fosfatne kiseline (prva alineja točke b) ovoga članka) u tikvicu A od 250 ml i spojimo na aparaturu.

U tikvicu B stavimo 2 do 3 ml otopine vodikova peroksida (druga alineja točke b) ovoga članka), neutraliziramo po postupku iz točke c)1. ovoga članka. Vino u tikvici A zagrijemo do vrenja pomoću plamena visine od 4 do 5 cm, koji izravno dotiče dno tikvice. Tikvicu ne smjemo staviti na metalnu ploču, već na disk otprilike 30 cm promjera rupom u sredini. Tako izbjegavamo pregrijavanje supstanci ekstrahiranih iz vina koje se talože na stijenke tikvice.

Održavamo vrenje dok kroz aparaturu struji zrak (ili dušik). Unutar 15 minuta sav sumporni dioksid se oslobodi i oksidira. Nastalu sumpornu kiselinu titriramo sa 0,01 M otopinom natrijeva hidroksida (druga alineja točke b) ovoga članka). Utrošeni volumen za titraciju označimo sa n ml.

e) Iskazivanje rezultata

– Moštevi i vina: ukupni sumporni dioksid iskazujemo u mg/l.

– Pročišćeni ugušćeni mošt: ukupni sumporni dioksid iska­zu­jemo u mg/kg ukupnih šećera.

1. Izračunavanje:

Vino:

Ukupni sumporni dioksid u miligramima po litri:

6,4 × n (gdje koncentracija SO2 u uzorku nije veća od 50 mg/l, a rabili smo 50 ml uzorka);

16 × n (gdje je koncentracija SO2 u uzorku veća od 50 mg/l, a rabili smo 20 ml uzorka);

Pročišćeni ugušćeni moštevi:

Ukupni sumporni dioksid u mg/kg ukupnih šećera je:

 

; gdje je P koncentracija ukupnih šećera 5 (m/m),

   

2. Ponovljivost (r):

za 50 ml uzorka (koncentracija SO2 u uzorku nije veća od 50 mg/l); r = 1 mg/I,

za 20 ml uzorka (koncentracija SO2 u uzorku je veća od 50 mg/l); r = 6 mg/l,

3. Obnovljivost (R):

za 50 ml uzorka (koncentracija SO2 u uzorku niorku nije veća od 50 mg/l); R = 9 mg/l,

za 20 ml uzorka (koncentracija SO2 u uzorku je veća od 50 mg/l); R = 15 mg/l.

Članak 22.

Brza metoda

a) Reagensi:

– EDTA komplekson III: dinatrijeva sol etilendiamin tetra octena kiselina (C10H14N2O8Na2 × 2H2O);

– 4M otopina natrijeva hidroksida, NaOH, (160 g/l);

– sumporna kiselina H2SO4 (p20= 1,84 g/ml), razrjeđena 1:10 (v/v);

– Otopina škroba 5 g/l:

5 g škroba pomješamo sa oko 500 ml vode. Ugrijemo do vrenja uz stalno mješanje i ostavimo neka vrije 10 minuta. Dodamo 200 g natrijeva klorida (NaCl). Nakon što se ohladi, dopunimo do jedne litre.

– 0,025 M otopine joda, I2.

b) Aparatura:

– tikvica od 500 ml;

– bireta,

– pipete od 1, 2, 5 i 50 ml.

c) Postupak:

1. Slobodni sumporni dioksid:

U tikvicu od 500 ml dodamo:

– 50 ml vina,

– 5 ml otopine škroba (četvrta alineja točke a) ovoga članka),

– 30 mg EDTA komplekson III (prva alineja točke a) ovoga članka),

– 3 ml otopine sumporne kiseline, 1:10 (v/v) (treća alineja točke a) ovoga članka).

Titriramo s 0,025 M otopinom joda uz indikator škrob do plave boje koja se zadrži od 10 do 15 sekundi. Volumen utro­šenog joda označimo sa n.

2. Ukupni sumporni dioksid:

Dodamo 8 ml 4 M otopine natrijeva hidroksida (druga alineja točke a) ovoga članka), protresemo otopinu jednom i ostavimo da stoji 5 minuta. Mješajući energično dodajemo u istom mahu 10 ml sumporne kiseline 1 : 10 (v/v) (treća alineja točke a) ovoga članka). Odmah titriramo sa 0,025 M joda (peta alineja točke a) ovoga članka). Volumen upotrebljene otopine joda označimo sa nž ml.

Dodamo 20 ml 4 M otopine natrijeva hidroksida (druga alineja točke a) ovoga članka), protresemo i pustimo da odstoji 5 minuta. Razrijedimo s 200 ml ledene vode.

Energično miješajući dodamo odjednom sadržaj epruvete u kojoj se nalazi 30 ml sumpome kiseline 1:10 (v/v). Titriramo slobodni sumporni dioksid sa 0,025 M joda. Upotrebljeni volumen otopine joda joda označimo sa n”.

d) Iskazivanje rezultata

1. Izračunavanje:

Slobodni sumporni dioksid u miligramima po litri: 32 × n.

Ukupni sumporni dioksid u miligramima po litri: 32 × (n + n´ + n”).

Napomene:

– Za crna vina s niskim koncentracijama SO2, primjereno je koristiti razrijeđenu otopinu joda više od 0,025 M (npr. 0,01 M). U tom slučaju zamijenimo koeficijent 32 sa 1,28 u gornjoj formuli.

– Za crna vina preporuča se osvjetljavanje vina odozdo zrakom žutog svjetla iz obične žarulje čija zraka svijetli kroz otopinu kalijeva kromata ili iz lampe s natrijevom parom. Određi­vanje izvodimo u tamnoj sobi i promatramo transparentnost vina: u točki ekvivalencije ono postaje opalescentno.

– Ako je količina sumpornog dioksida blizu, ili ako prelazi zakonski dopušten količinu, ukupni sumporni dioksid treba odrediti referentnom metodom.

– Ako se određivanje slobodnog sumpornog dioksida posebno zahtijeva, moramo izvesti analizu na uzorku koji je čuvan pri anaerobnim uvjetima na temperaturi od 20°C dva dana prije analize. Određivanje provodimo na 20°C.

– Budući da se neke supstancije oksidiraju s jodom u kiseloj sredini, za točniju analizu moramo tu količinu joda točno procijeniti. Da se to postigne, slobodni sumporni dioksid treba vezati na dodani etanal ili propanal prije titriranja jodom. U konusnu tikvicu od 300 ml ulijemo 50 ml vina, dodamo 5 ml otopine etanala koncentracije 7 g/l ili 5 ml propanala koncentracije 10 g/l. Zatvorimo tikvicu i ostavimo da odstoji najmanje 30 minuta. Dodamo 3 ml sumpome kiseline 1:10 (v/v) i dovoljno 0,025 M otopine joda da se promjeni boja škroba. Upotrebljeni volumen joda označimo sa n” ml. Ova vrijednost mora biti oduzeta od n (slobodni sumporni dioksid) i od n + n´  + n” (ukupni sumporni dioksid). Vrijednost n´” je općenito malena, od 0,2 do 0,3 ml 0,025 M otopine joda. Ako je vinu bila dodana askorbinska kiselina, vrijednost n´” će biti mnogo viša pa je moguće, barem aproksimativno, mjeriti količinu ove supstance iz vrijednosti n´”, budući da 1 ml 0,025 M otopine joda oksidira 4,4 mg askorbinske kiseline. Određivanjem n´” moguće je sasvim lako utvrditi prisutnost preostale askorbinske kiseline u količinama većim od 20 mg/l u vinima kojima je ona bila dodana.

 XI. ODREĐIVANJE LIMUNSKE KISELINE

Članak 23.

a) Princip metode

Limunska kiselina prevodi se u oksaloacetat i acetat u reak­ciji kataliziranoj citrat liazom (CL):

             CL

citrat <——> oksaloacetat + acetat

U prisutnosti malat dehidrogenaze (MDH) i laktat dehidrogenaze (LDH), oksaloacetat i njegov produkt dekarboksilacije piruvat reduciraju se u L-malat i L-laktat pomoću reduciranog nikotinamid adenin dinukleotida (NADH):

                                                             MDH

oksaloacetat + NADH + H+<——> L-malat + NAD+

                                                  LDH

piruvat + NADH +H+ <———> L-laktat + NAD+

Količina NADH oksidiranog u NAD+ u ovim reakcijama proporcionalna je količini pr citrata. Oksidacija NADH mjeri se rezultirajućim padom apsorbancije pri valnoj duljini od 340 nm.

b) Reagensi:

– Otopina pufera pH 7,8 (0,51 M otopina glicilglicina; pH 7,8; Zn2+ (0,6 × 10-3 M); 7,13 g glicilglicina otopimo u približno 70 ml redestilirane vode. Podesimo pH na 7,8 sa približno 13 ml 5 M otopine natrijeva hidroksida, dodamo 10 ml otopine cink klorida (80 mg ZnCl2 u 100 ml H2O) i nadopunimo do 100 ml redestiliranom vodom.

– Otopina reduciranog nikotinamid adenin dinukleotida (NADH) (približno 6 × 10-3 M): otopiti 30 mg NADH i 60 mg NaHCO3 u 6 ml redestilirane vode.

– Otopina malat dehidrogenaze/laktat dehidrogenaze (MDH/LDH, 0,5 mg MDH/ml, 2,5 mg LDH/ml): pomiješamo zajedno 0,1 ml MDH (5 mg MDH/ml), 0,4 ml otopine amonij sulfata (3,2 M) i 0,5 ml LDH (5 mg/ml). Ova suspenzija ostaje stabilna najmanje jednu godinu pri 4° C.

– Citrat liaza (CL, 5 mg protein/ml): otopimo 168 mg liofilizata u 1 ml ledene vode. Ova otopina ostaje stabilna najmanje jedan tjedan pri 4° C ili najmanje četiri tjedna ako je smrznuta.

Preporučuje se prije određivanja provjeriti aktivnost enzima.

– Polivinilpolipirolidon (PVPP)

Napomena: svi navedeni reagensi su komercijalno dostupni.

c) Aparatura:

– Spektrofotometar, koji omogućuje mjerenje pri 340 nm, valnoj duljini kod koje NADH ima najveću apsorbanciju.

Umjesto toga može se primijeniti spektrofotometar s diskontinuiranim izvorom koji omogućava mjerenje kod 334 nm ili 365 nm.

Budući da se provode mjerenja apsolutnih apsorbancija (tj. ne primjenjuju se kalibracijske krivulje, već se standardizacija provodi uzimajući u obzir koeficijent ekstinkcije NADH), moraju se provjeriti skale valnih duljina i spektralne absorbancije na aparatu.

– Staklene kivete od 1 cm.

– Mikropipete za dodavanje volumena od 0,02 do 2 ml.

d) Priprema uzorka

Određivanje citrata se obično provodi direktno u vinu bez prethodnog uklanjanja boje i bez razrjeđenja ukoliko je količina limunske kiseline manja od 400 mg/l. Prema potrebi napravimo razrjeđenje tako da je koncentracija citrata između 20 i 400 mg/l (tj. između 5 i 80 mg citrata u ispitivanom uzorku).

Kod crnih vina bogatih fenolnim spojevima preporučuje se prethodna priprema sa PVPP:

Napravimo vodenu suspenziju od oko 0,2 g PVPP i ostavimo da stoji 15 minuta. Profiltriramo kroz nabrani filter.

10 ml vina sipamo u tikvicu od 50 ml, dodamo vlažni PVPP koji je s filtera uklonjen spatulom. Tresemo dvije do tri munute. Filtriramo.

e) Postupak

Na spektrofotometru podesimo apsorbanciju pri 340 nm, primjenom kiveta širine 1 cm, uz zrak kao slijepu probu (bez kivete u optučkom putu). Zatim u kivetu stavljamo kako slijedi:

                                             Referentna  Kiveta za

                                                 kiveta        uzorak

                                                  (ml)           (ml)

Otopina 1 (prva alineja točke
b) ovoga članka)                        1,00          1,00

Otopina 2 (druga alineja točke
b) ovoga članka)                        0,10          0,10

Uzorak                                         –             0,20

Redestilirana voda                      2,00          1,80

Otopina 3 (treća alineja točke
b) ovoga članka)                        0,02          0,02

Promućkamo, i nakon pet minuta očitamo apsorbanciju otopina u referentnoj kiveti i kiveti za uzorak (A1).
Dodamo:

Otopina 4 (četvrta alineja točke
b) ovoga članka)                      0,02 ml      0,02 ml

Promućkamo i pričekamo da se reakcija završi (oko pet minuta) i očitamo apsorbancije otopina u referentnoj kiveti i kiveti za uzorak (A2).

Izračunamo razliku apsorbancija (A2 – A1) za referentnu kivetu i kivetu za uzorak, ΔAR i ΔAS.

Na kraju, izračunamo razliku između ovih razlika:

ΔA = ΔAS – ΔAR

Napomena: Vrijeme koje je potrebno da se završi enzimatska reakcija može varirati ovisno o šarži. Gornja vrijednost je dana samo kao orijentacija i nju treba odrediti za svaku šaržu.

f) Iskazivanje rezultata

Koncentracija limunske kiseline izražava se u miligramima po litri na najbliži cijeli broj.

1. Izračunavanje

Opća formula za izračunavanje koncentracije u mg/l je:

gdje je:

V = volumen otopine koja se analizira u ml (3,14 ml)

v = volumen uzorka u ml (0,2 ml)

M = molekulska masa tvari koju određujemo (za bezvodnu limunsku kiselinu M =192,1)

d = optički put u kiveti u cm (1 cm)

ε = koeficijent apsorbancije NADH (kod 340 nm, e = 6,3 mmol-1 ×1 × cm-1),

tako da je:

C = 479 × ΔA

Ako je uzorak prethodno razrijeđen rezultat pomnožimo s faktorom razrjeđenja.

Napomena:

Kod 334 nm: C = 488 x DA (ε = 6,3 mmol-1 × 1 × cm-1)

Kod 365 nm: C = 887 x DA (ε = 3,4 mmol-1 × 1 × cm-1)

2. Ponovljivost (r)

Za koncentracije limunske kiseline manje od 400 mg/l: r = 14 mg/l;

Za koncentracije limunske kiseline veće od 400 mg/l: r = 28 mg/l;

3. Obnovljivost (R)

Za koncentracije limunske kiseline manje od 400 mg/l; R = 39 mg/l;

Za koncentracije limunske kiseline veće od 400 mg/l; R = 65 mg/l.

XII. ODREĐIVANJE UGLJIKOVOG DIOKSIDA

Članak. 24

Princip metoda

1. Referentna metoda

Mirna vina [tlak CO2 < 0,5 × 105 Pa; 105 pascala (Pa) = 1 bar]

Volumen vina uzet od uzorka ohladimo na oko 0° C i pomiješamo s dovoljnom količinom natrijeva hidroksida da se dobije pH vrijednost od 10 do 11. Titracija se provodi otopinom kiseline u prisustvu ugljikove anhidrazehidraze. Sadržaj ugljikovog dioksida izračuna se iz volumena kiseline potrebnog da se pH pi od 8,6 (hidrogenkarbonatni oblik) do 4,0 (ugljikova kiselina). Slijepa proba se provodi u istim uvjetima na dekarboniziranom vinu da bi se uzeo u obzir volumen otopine natrijeva hidroksida koji troše kiseline u vinu.

Pjenušava i biser vina

Uzorak vina koji se analizira ohladi se blizu točke smrzavanja. Nakon uzimanja količine koja će se upotrijebiti za slijepu probu nakon dekarbonizacije, ostatak u boci se prevede u alkalno tako da se sav ugljikov dioksid veže u obliku Na2CO3. Provodi se titracija otopinom kiseline u prisustvu ugljikove anhidraze. Sadržaj ugljikovog dioksida izračuna se iz volumena kiseline potrebnog da se pH promijeni od 8,6 (hidrogenkarbonatni oblik) do 4,0 (ugljikova kiselina). Slijepa proba se provodi u istim uvjetima na dekarboniziranom vinu da bi se uzeo u obzir volumen otopine natrijeva hidroksida koji troše kiseline u vinu.

2. Uobičajena metoda:

Pjenušava i biser vina

Manometarska metoda: nadtlak ugljikova dioksida mjeri se direktno u boci pomoću afrometra.

Članak 25.

Referentna metoda

1. Mirna vina (tlak CO2 < 0,5 × 105 Pa)

a) Aparatura:

– Magnetska mješalica

– pH metar

b) Reagensi:

– Otopina natrijeva hidroksida (NaOH) 0,1 M;

– Otopina sumporne kiseline (H2SO4) 0,05M;

– Otopina enzima ugljikove anhidraze, 1 g/l.

c) Postupak:

Uzorak vina ohladimo na približno 0° C zajedno s pipetom od 10 ml za odmjeravanje. Stavimo 25 ml 0,1 M otopine natrijeva hidroksida (prva alineja točke b)1. ovoga članka) u čašu od 100 ml; dodamo dvije kapi vodene otopine ugljikove anhidraze (treća alineja točke b)1. ovoga članka). Dodamo 10 ml vina pomoću pipete ohlađene na 0° C.

Stavimo čašu na magnetsku mješalicu, namjestimo pH elektrodu i povremeno miješamo.

Kad tekućina postigne sobnu temperaturu, polako titriramo 0,05 M otopinom sumporne kiseline (druga alineja točke b)1. ovoga članka) do pH 8,6. Zabilježimo očitanje na bireti.

Nastavimo titrirati sumpornom kiselinom do pH 4,0. Ozna­čimo sa n ml utrošene sumporne kiseline za titriranje između pH 8,6 i 4,0.

Uklonimo CO2 iz oko 50 ml uzorka vina mućkanjem u vakuumu oko tri minute, uz grijanje tikvice u vodenoj kupelji na oko 25° C.

Gornji postupak ponovimo i na 10 ml dekarboniziranom vinu.

nž ml je volumen utrošene 0,05 M sumporne kiseline.

d) Iskazivanje rezultata

1 ml 0,05 otopine sumporne kiseline odgovara 4,4 mg CO2.

Količina CO2 u gramima po litri dana je formulom:

0,44 x (n – n´)

Izražava se na dva decimalna mjesta.

Napomena: Ako vino sadrži malo CO2 (CO2 < 1 g/l), nije potrebno dodati ugljičnu anhidrazu za kataliziranje reakcije hidrataciju CO2.

2. Pjenušava i biser vina

a) Aparatura:

– Magnetska mješalica,

– pH metar.

b) Reagensi:

– Otopina natrijeva hidroksida (NaOH), 50 % (m/m),

– Otopina sumporne kiseline (H2SO4), 0,05 M,

– Otopina enzima ugljične anhidraze, 1 g/l.

c) Postupak:

Označimo nivo vina u boci te ga hladimo dok ne počne smrzavanje. Pustimo da se boca blago ugrije, protresemo je da kristali leda ne nestanu. Brzo uklonimo čep i stavimo 45 do 50 ml vina u odmjerni cilindar za slijepu probu. Točan volumen uzetoga vina, v ml, očitamo na cilindru kad vino postigne sobnu temperaturu.

Odmah nakon što je uklonjen uzorak za slijepu probu, dodamo 20 ml otopine natrijeva hidrokisda (prva alineja točke b)2. ovoga članka) u bocu volumena 750 ml.

Pričekamo da vino postigne sobnu temperaturu.

U čašu od 100 ml stavimo 30 ml prokuhane destilirane vode i dvije kapi otopine ugljične anhidraze (treća alineja točke b)2. ovoga članka). Dodamo 10 ml vina koje je prethodno prevedeno u alkalno. Stavimo čašu na magnetsku mješalicu, namjestimo elektrodu i magnetni štapić uz umjereno miješanje.

Titriramo otopinom sumporne kiseline (druga alineja točke b)2. ovoga članka) do pH 8,6. Zabilježiti očitanje na bireti. Nastavimo polako titrirati sumpornom kiselinom do pH 4,0. Neka je n ml utrošak kiseline za titriranje između pH 8,6 i 4,0.

Uklonimo CO2 iz v ml uzorka vina (koje smo uzeli za slijepu probu) mućkanjem u vakuumu oko tri minute, uz grijanje tikvice u vodenoj kupelji na oko 25 °C. Uzmemo 10 ml dekarboniziranog vina i dodamo 30 ml prokuhane destilirane vode, dodamo dvije do tri kapi otopine natrijeva hidroksida da se pH podesi na izmeđi 10 i 11. Zatim slijediti gornji postupak. Neka je nž ml dodani volumen 0,05 M otopine sumporne kiseline.

d) Iskazivanje rezultata

1 ml 0,05 M otopine sumporne kiseline odgovara 4,4 mg CO2.

Ispraznimo bocu vina koje je bilo prevedeno u alkalno i odredimo unutar 1 ml početni volumen vina tako da se boca ispuni vodom do oznake, i to je V ml.

Količina CO2 u gramima po litri dana je formulom:

                             

0,44 x (n – n') ×

                             

 

Rezultat se izražava na dva decimalna mjesta.

3. Iskazivanje rezultata

Nadtlak pri 20° C (Paph20) izražen u paskalima dan je formulom:

                                             Q

  Paph20 = ––––––––––––––––––––––––––––––––– – Patm

                     1,951x10-5(0,86-0,01A) ´ (1-0,00144S)

gdje je:

Q = količina CO2 u g/l vina;

A = alkoholna jakost vina pri 20° C;

S = količina šećera u vinu u g/l;

Patm = atmosferski tlak u paskalima.

Članak 26.

UobiČajena metoda

1. Pjenušava i biser vina

a) Aparatura:

– Afrometar

Afrometar je uređaj za mjerenje tlaka u bocama pjenušavih i biser vina. Ima raznih izvedbi u ovisnosti o načinu zatvaranja boce. Skala afrometra je u paskalima (Pa), iako je praktičnije koristiti 105 Pa ili kilopaskal (kPa).

Afrometri mogu imati različite klase manometara. Klasa mano­metra je preciznost očitanja u odnosu na cijelu skalu izra­žena u postotcima ( npr. manometar od 1000 kPa klase 1 znači da se maksimalni tlak od 1000 kPa može očitati unutar ± 10 kPa). Uređaj klase 1 preporučuje se za precizna mjerenja. Afrometri moraju biti redovno provjeravani (barem jednom godišnje).

b) Postupak:

Mjerenja se moraju provoditi na bocama čija se temperatura stabilizirala najmanje 24 sata. Nakon što je čep probušen, boca se mora žestoko promućkati sve dok tlak na postane konstantan, tada se očita.

c) Iskazivanje rezultata

Tlak pri 20° C (Paph20) izražava se u paskalima (Pa) ili kilopaskalima (kPa).

Rezultat treba izraziti u obliku koji je sukladan preciznosti manometra (npr.

6,3 ´ 105 Pa ili 630 kPa, a ne 6,33 ´ 105 Pa ili 633 kPa za manometr klase 1 s punom skalom do 1000 kPa).

Ako je temperatura pri kojoj je izvedeno mjerenje različita od 20° C mora se provesti korekcija množenjem izmjerene vrjednosti tlaka sa koeficijentom:

                                 

ss=T-98-2 style='margin-top:4.25pt;mso-line-height-alt:10.8pt'>danim u tableli I, priloga 5 ovoga pravilnika. Na taj način dobijemo rezultat pri 20° C.

Članak 27.

Odnos izmeĐu tlaka i koliČine ugljikovog dioksida u biser vinu

Iz tlaka kod 20° C (Paph20) izračuna se apsolutni tlak kod 20° C (Pabs20) pomoću formule:

Pabs20 = Patm + Paph20

Patm je astmosferski tlak izražen u barima

Količina ugljikovog dioksida u vinu dana je slijedećim odnosima:

– u litrama CO2 po litri vina:

0,987 × 10-5 × Pabs20  × (0,86 – 0,01 A) × (1 – 0,00144 S)

– u gramima CO2 po litri vina:

1,951 × 10-5 x Pabs20 × (0,86 – 0,01 A) × (1 – 0,00144 S)

gdje je:

A = alkoholna jakost vina pri 20°C

S = količina šećera u g/l.

XIII. ODREĐIVANJE ŠEĆERA REFRAKTOMETROM

Članak 28.

a) Princip metode:

Indeks loma pri 20° C, izražen kao apsolutna vrijednost ili kao maseni postotak saharoze, prikazan je u tabeli II i tabeli III, priloga 6 ovoga Pravilnika, pomoću kojega se dobiva koncentracija šećera u gramima u litri i gramima na kilogram mošta, ugušćenog mošta i proćišćenog ugušćenog mošta.

b) Aparatura:

Abbe-ov refraktometar koji mora imati skale u:

– masenim postocima saharoze s podjelom od 0,1%;

– ili u indeksima loma na četiri decimalna mjesta.

Refraktometar mora imati termometar sa skalom najmanje od +15° C do +25° C s omogućenim cirkuliranjem vode koja osigurava mjerenje pri temperaturi 20° C ± 5° C.

Uputa za upotrebu aparata mora sadržavati točne instrukcije, posebice glede kalibriranja i izvora svijetlosti.

c) Priprava uzorka:

– Mošt i ugušćeni mošt

Po potrebi, mošt se propusti kroz četverostruko presavijenu suhu gazu i nakon odbacivanja prvih kapi filtrata, nastavlja se određivanje filtriranog proizvoda.

– Pročišćeni ugušćeni mošt

Ovisno o koncentraciji, koristi se ili pročišćeni ugušćeni mošt ili otopina dobivena tako da se 200 g pročišćenog uguš­ćenog mošta razrijedi s vodom do 500 g, pri čemu sva vaganja moraju biti točno provedena.

d) Postupak:

Uzorak temperirati na blizu 20° C. Staviti malu količinu uzorka na donju prizmu refraktometra, pri čemu treba paziti (jer su prizme čvrsto pričvršćene jedna na drugu) da uzorak jednako pokriva staklenu površinu prizme. Mjerenje provesti sukladno uputama za uporabu aparata.

Očitati maseni postotak saharoze unutar 0,1% ili indeks loma na četiri decimalna mjesta.

Na istom uzorku napraviti najmanje dva određivanja. Zabilježiti temperaturu t °C.

c) Izračun:

1. Korigiranje temperature

– Instrumenti sa skalom u masenim postocima saharoze: kori­giranje temperature provesti pomoću tabele I, koja je u prilogu 6.

– Instrumenti sa skalom u indeksima loma: indeks loma mje­ren pri t°C pronaći u tabeli II (prilogu 6), da se dobije (kolona I) odgovarajuća vrijednost u masenim postocima saharoze pri t°C. Ova vrijednost je korigirana za temperaturu i izražena kao koncentracija pri 20° C (rabeći tabelu I, priloga 6).

2. Koncentracija šećera u moštu i ugušćenom moštu

Pronaći maseni postotak saharoze pri 20°C u tabeli II (prilog 6) i iz istoga reda očitati koncentraciju šećera u gramima na litru i gramima na kilogram. Koncentracija šećera izražena je kao invertni šećer na jedno decimalno mjesto.

3. Koncentracija šećera u pročišćenom ugušćenom moštu

Pronaći maseni postotak saharoze pri 20° C u tabeli III (prilog 6) i iz istoga reda očita se koncentracija šećera u gramima na litru i gramima na kilogram. Koncentracija šećera izražena je kao invertni šećer na jedno decimalno mjesto.

Ako se mjerenje provodi na razrijeđenom pročišćenom uguš­ćenom moštu, rezultat se množi s faktorom razrjeđenja.

4.  Indeks loma mošta, ugušćenog mošta i pročišćenog uguš­ćenog mošta

Pronaći maseni postotak saharoze pri 20° C u tabeli II ili III (prilog 6) i iz istoga reda pročita se indeks loma pri 20° C na če­tiri decimalna mjesta.

Članak 29.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 011-02/04-01/1
Urbroj: 525-11-04-1
Zagreb, 24. lipnja 2004.

Ministar
Petar Čobanković, v. r.

 

 

PRILOG 1

PRILOG 2

PRILOG 3

PRILOG 4

PRILOG 5

PRILOG 6

Pravilnik, NN 106/2004-2060
Više
Dio NN: Službeni
Vrsta dokumenta: Pravilnik
Izdanje: NN 106/2004   
Broj dokumenta u izdanju: 2060
Donositelj:MINISTAR POLJOPRIVREDE, ŠUMARSTVA I VODNOGA GOSPODARSTVA
Datum tiskanog izdanja: 30.7.2004.
ELI: /eli/sluzbeni/2004/106/2060