USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2574

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Že­ljko Potoč­njak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Smilj­ko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Š. z. m. s. M., Z., koju zastupaju N. H. i D. H., odvjetnici iz Z., na sjednici održanoj 23. rujna 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2006/01-2 od 5. lip­nja 2002., kojom je kao neosnovana odbijena podnosite­ljičina revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-6208/00 od 28. studenoga 2000. godine.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 28. studenoga 2000. odbijena je kao neosnovana žalba podnosite­ljice i potvr­đena je presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-1102/98-25 od 3. trav­nja 2000. godine.

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 3. trav­nja 2000. utvrđeno je da je nedopuštena odluka podnosite­ljice o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužite­lju J. K. iz S., donesena 26. ožujka 1997. te joj je naloženo da tužite­lja vrati na poslove radnog mjesta glavnog domara i naknadi mu parnični trošak.

2. U ustavnoj tužbi podnosite­ljica, u bitnom, navodi da je postupala u skladu s odredbama članka 145. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01) jer je sindikalni povjerenik 20. ožujka 1997. primio ­njezin dopis od 18. ožujka 1997. iz koje­ga proizlazi da je tužite­lj samovo­ljno odsutan s posla pa zak­ljučuje da je povjerenik dostavom tog dopisa dobio sazna­nje i svijest o namjeravanom otkazu ugovora o radu tužite­lju. Da­lje navodi da se sindikalni povjerenik na navedeni dopis trebao očitovati u roku od tri dana pa s obzirom da on to nije učinio smatrala je da nema primjedbi i prijedloga na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu tužite­lju.

Smatra da su osporenim aktima povrijeđene odredbe članka 14. stavka 2. i članka 26. Ustava.

Predlaže usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti osporenu presudu.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama ili o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog djela, povrijeđeno ­ljudsko pravo ili teme­ljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu (u da­lj­njem tekstu: ustavno pravo).

Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama podnosite­lja došlo do nedopuštenog posiza­nja u Ustavom zaštićena ­ljudska prava i teme­ljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pita­nje jesu li upravna tijela i sudovi pravilno i potpuno utvrdili či­njenično sta­nje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one či­njenice od čije­g postoja­nja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Podnosite­ljica ističe povredu odredbe članka 14. stavka 2. Ustava, koja jamči jednakost svih pred zakonom. Kao razlog iznosi svoju prosudbu da je u konkretnom slučaju postupila prema odredbama članka 145. Zakona o radu, tj. obavijestila je sindikalnog povjerenika o namjeri donoše­nja odluke o otkazu ugovora o radu tužite­lju dopisom od 18. ožujka 1997. godine.

U obrazlože­nju osporene presude, Vrhovni sud ocje­njuje pravilnim utvrđe­nja prvostupa­njskog i drugostupa­njskog suda, prema kojima je podnosite­ljica dostavila sindikalnoj povjerenici na očitova­nje već donesenu odluku o otkazu ugovora o radu tužite­lju pa je, u smislu odredbe članka 145. stavka 11. Zakona o radu, takva odluka ništava jer je sindikat svoje očitova­nje o odluci od 26. ožujka 1997. dao tek nakon ­njezinog donoše­nja, tj. 27. ožujka 1997. godine.

Tijekom ustavnosudskog postupka, ovaj Sud nije utvrdio postoja­nje či­njenica ili okolnosti koje bi upućivale na nejednakost podnosite­ljice pred zakonom. U spornoj pravnoj situaciji rješavali su zakonom ustanov­ljeni sudovi, a osporena i prethodne presude va­ljano su obrazložene te su donesene u skladu s mjerodavnim odredbama postupovnog i materijalnog prava Republike Hrvat­ske.

Stoga, Ustavni sud utvrđuje da osporenom presudom podno­site­ljici nije povrijeđeno jamstvo jednakosti svih pred zakonom iz članka 14. stavka 2. Ustava.

5. U ustavnoj tužbi podnosite­ljica ističe i povredu odredbe članka 26. Ustava, kojom je propisano da su svi držav­ljani Re­pub­like Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. U konkretnoj pravnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih bi se moglo ocje­njivati da je osporenom presudom povrijeđeno ustavno načelo iz članka 26. Ustava Republike Hrvatske.

6. Stoga je, teme­ljem odredbe članka 75. Ustavnog zakona, odlučeno kao u izreci.

Objava ove odluke teme­lji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2116/2002
Zagreb, 23. rujna 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Že­ljko Potoč­njak, v. r.