USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

117

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukoje­vić i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje pos­tup­ka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana 22. prosinca 2004. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 116. stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Igor Legaz iz Velog Lošinja podnio je prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 116. stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.).

Odredbama članka 116. Zakona o radu propisano je:

Sudski raskid ugovora o radu

Članak 116.

(1) Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a rad­niku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjeseč­nih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdrža­vanja koje terete radnika.

(2) Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz  uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

(3) Poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu na način iz stavka 1. i 2. ovoga članka podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

Predlagatelj smatra da je osporena odredba stavka 2. članka 116. Zakona o radu u suprotnosti s člankom 3. i člankom 54. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Smatra da u slučaju kada sud utvrdi nezakonitost otkaza, radnika treba nužno vratiti na rad, a ne omogućiti poslodavcu da nakon nezakonitog otkaza i to u parnici u kojoj je radnik uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, podnese protutužbu i znatno produži trajanje parnice. Smatra da se radi o šikaniranju radnika, predlaže da Sud pokrene postupak ocjene suglasnosti s Ustavom i ukine osporenu odredbu.

Prijedlog nije osnovan.

2. Ovlaštenje je Hrvatskog sabora da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i zakonom (članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava). Pri uređivanju tih odnosa zakonodavac je du­žan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.

Neposredno mjerodavna za ocjenu suglasnosti odredbe članka 116. stavka 2. Zakona o radu s Ustavom odredba je članka 54. stavka 1. Ustava koja glasi:

Članak 54.

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. (...)

Sadržaj ovog ustavnog prava jest, između ostalog, i pružanje zaštite zakonom utvrđenih prava radnika, koja iz njihovog rada proizlaze, uključujući i zaštitu u svezi s prestankom radnog odnosa.

3. Zakon o radu je zakon općeg značaja kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj (članak 1.). Načini prestanka ugovora o radu određeni su člankom 103. Zakona o radu. Prema odredbama Zakona o radu radnik ima pravo na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa pod uvjetima propisanim člankom 126. Zakona o radu.

Člankom 115. stavkom 1. Zakona o radu propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao. Pravna posljedica sudskog utvrđenja da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, vraćanje je dakle, radnika na posao, odnosno u onaj pravni položaj u kojem je radnik bio prije donošenja nezakonite odluke poslodavca.

Člankom 116. Zakona o radu propisana mogućnost sudskog raskida ugovora o radu odstupanje je od navedenog općeg pravila da će sud narediti vraćanje radnika na posao kada utvrdi otkaz nedopuštenim. U slučaju sudskog raskida ugovora o radu, nakon utvrđenja suda da otkaz poslodavca nije dopušten, omogućuje se radniku kojem nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, da se ne vraća na rad kod toga poslodavca. U tom slučaju, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete prema kriterijima propisanim stavkom 1. članka 116. Zakona o radu.

Odluku kojom će odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi radniku naknadu štete, a nakon utvrđenja da otkaz poslodavca nije dopušten, sud je ovlašten donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć (osporeni stavak 2. članka 116.).

Iz navedenog proizlazi da su procesne pretpostavke odluči­va­nja o sudskom raskidu ugovora o radu, koji je kao jedan od načina prestanka radnog odnosa propisan člankom 103. Zakona o radu, i pravima koja iz tog proizlaze za radnika, prethodno utvrđenje suda da je poslodavčev otkaz ugovora o radu nedopuš­ten te određeni tužbeni (protutužbeni) zahtjev za raskid ugovora o radu.

Zakon o radu pritom postavlja različite uvjete pod kojima radnik i poslodavac mogu postaviti zahtjeve za sudski raskid ugovora o radu. Poslodavac naime, mora dokazati da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana nije moguć.

Pri tome je sud taj koji će na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrditi postoji li opravdani razlog za sudski raskid ugovora o radu propisan zakonom, što znači da sud može nakon što utvrdi da je otkaz poslodavca bio nedopušten, odbiti zahtjev radnika odnosno poslodavca za sudski raskid ugovora o radu, i postupiti prema odredbi članka 115. Zakona o radu, tj. narediti vraćanje radnika na posao.

Dakle, samim time što poslodavac ima mogućnost, u parnici koja se vodi po tužbi radnika radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, postaviti protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, ne znači ujedno da je radnik onemogućen vratiti se na rad.

O tužbenom zahtjevu da se utvrdi otkaz ugovora o radu nedopuštenim i naredi vraćanje radnika na rad, kao i o zahtjevu protutužbe za sudski raskid ugovora o radu, odlučuje sud presudom na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Donošenje odluke u razumnom roku obveza je koju sud ima prema članku 29. stavku 1. Ustava, a što je poseban predmet ustavnosudske kontrole.

4. Slijedom navedenog, razmatranjem navoda predlagatelja i mjerodavnih zakonskih odredaba, Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba članka 116. stavka 2. Zakona o radu nije u nesuglasju s načelom vladavine prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske propisanom člankom 3. Ustava, niti s ustavnim pravom na rad i slobodu rada zajamčenim člankom 54. stavkom 1. Ustava.

5. Iz navedenih razloga je, temeljem odredbe članka 43. stav­ka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst), riješeno kao u izreci pod točkom I.

6. Rješenje o objavi u Narodnim novinama, točka II. izreke, temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-101/1997
Zagreb, 22. prosinca 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.