Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5027/2005 od od 22. ožujka 2006.

NN 58/2006 (26.5.2006.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5027/2005 od od 22. ožujka 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1394

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula »P.« d.d. O., koju zastupa M. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva »P. & Š.« iz V., na sjednici održanoj 22. ožujka 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt-69/05-2 od 20. srpnja 2005. godine i predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba i dopuna (sa zahtjevom za donošenje privremene mjere odgode provedbe brisanja upisa u Sudskom registru Trgovačkog suda u Osijeku pozivom na rješenje tog suda, broj: Tt-05/556-17 od 14. prosinca 2005. godine), podnesene su protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt-69/05-2 od 20. srpnja 2005. godine kojim je, kao nedopuštena, odbačena revizija podnositeljice izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6271/04-4 od 2. veljače 2005. godine.
Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske odbijena je žalba podnositeljice i potvrđena presuda Trgovačkog društva u Osijeku, broj: P-442/04-11 od 7. srpnja 2004. godine, a kojom su 42 odluke Glavne skupštine, Osnivačke skupštine, te redovne i izvanredne skupštine podnositeljice, donesene u razdoblju od 16. prosinca 1996. godine do 30. rujna 2003. godine utvrđene ništavima.
2. Osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je iz razloga premale vrijednosti predmeta spora revizija podnositeljice odbačena kao nedopuštena, podnositeljica smatra donesenim pogrešnom primjenom odredbe članka 37. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01. i 117/03.).
Ističe povredu ustavnih prava propisanih člankom 14. stavkom 2., člankom 19., člankom 26., člankom 29. stavkom 1. i člankom 48. stavkom 1., te odredbu članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. U konkretnom slučaju mjerodavna je odredba članka 37. stavka 1. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano sljedeće:

Članak 37.

Stavak 1.

Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.
Za potrebe ustavnosudskog postupka izvršen je uvid u predmet Trgovačkog suda u Osijeku, broj: P-442/04 iz kojeg je razvidno da je tužbom zatraženo utvrđivanje ništavima 42 odluke Glavne skupštine, Osnivačke skupštine, te redovne i izvanredne skupštine podnositeljice, donesene u razdoblju od 16. prosinca 1996. godine do 30. rujna 2003. godine. Kao vrijednost predmeta spora naznačen je iznos od 1.000.000,00 kuna.
Nakon iscrpno provedenog dokaznog postupka, Trgovački sud u Osijeku donio je presudu, broj: P-442/04-11 od 7. srpnja 2004. godine kojom usvaja tužbeni zahtjev navodeći između ostalog u obrazloženju sljedeće: »Pretvorba društvenog poduzeća P. O. obavljena je temeljem rješenja o davanju suglasnosti Hrvatskog fonda za privatizaciju broj: 567-007/92-77/1 od 25. srpnja 1994. godine, međutim navedeno rješenje ukinuto je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-39/1997 od 5. svibnja 1999. godine i slijedom toga nije moglo proizvoditi pravne učinke. Znači da u društvenom poduzeću P. O. pretvorba društvenog poduzeća u dioničko poduzeće nije pravno niti provedena... Odlukom Glavne skupštine dioničko društvo izražava svoju volju koju ostvaruju dioničari svojim glaslovanjem. Odluka Glavne skupštine je pravni posao i mora biti u skladu s Ustavom, prisilnim propisima i pravilima morala, te sukladna aktu društva. Budući da su sporne odluke Glavne skupštine, Osnivačke skupštine, te redovne i izvanredne skupštine »P.« d.d. O. donesene većinom glasova nepostojećeg temeljnog kapitala, utvrđene su ništave i ne proizvode pravne učinke.«.
U konkretnom slučaju, nespornim je dakle utvrđeno da su navedene odluke podnositeljice utvrđene ništavima temeljem iste činjenične i pravne osnove, odnosno iz razloga što su donesene od Glavne skupštine, Osnivačke skupštine, te redovne i izvanredne skupštine podnositeljice koja tijela su izabrana a da prethodno, u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, broj 19/91., 45/92., 16/93., 94/93.,2/94. i 9/95.), nije proveden postupak pretvorbe podnositeljice iz društvenog poduzeća u dioničko društvo.
5. Prema odredbi članka 10. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 112/99., u daljnjem tekstu: ZID ZPP), o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja, koja je donesena nakon stupanja na snagu tog Zakona, rješava se po odredbama tog Zakona.
Odredbom članka 497. Zakona o parničnom postupku propisano je da revizija u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 500.000,00 kuna.
Osporenim rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je reviziju podnositeljice kao nedopuštenu, navodeći da: »Tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora označio je iznosom od 1.000.000,00 kuna, a tužbenim zahtjevom zahtijeva utvrđenje ništavim ukupno 42 odluke glavne, osnivačke, redovne i izvanredne skupštine tuženika donesene na 9 sjednica u razdoblju od 16. prosinca 1996. godine do 30. rujna 2003. godine. U konkretnom slučaju zahtjevi iz tužbe proizlaze iz 42 razne osnove, pa je vrijednost predmeta spora svakog od istaknutih zahtjeva 23.809,52 kune.«.
6. Pozivom na navode iz točke 4. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud ocjenjuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o tzv. objektivnoj kumulaciji vrijednosti predmeta spora iz članka 37. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
Budući da je tužitelj tužbom zatražio utvrđenje ništavima 42 odluke donesene od Glavne skupštine, Osnivačke skupštine, te redovne i izvanredne skupštine podnositeljice, temeljem iste činjenične i pravne osnove (odluke su donijela tijela podnositeljice koja su izabrana a da prethodno nije proveden postupak pretvorbe iz društvenog poduzeća u dioničko društvo u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća), te kako je vrijednost predmeta spora naznačena u iznosu od 1.000.000,00 kuna (što stranke nisu osporile tijekom provedenog parničnog postupka), osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Ustavni sud cijeni donesenim pogrešnim tumačenjem i primjenom odredbe članka 497. Zakona o parničnom postupku, u svezi s člankom 37. istog Zakona.
Iz tih razloga Ustavni sud ocjenjuje da se pravno stajalište sadržano u osporenom rješenju ne temelji na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog postupovnog prava, prosuđujući ga s aspekta zaštite ustavnog prava podnositeljice na jednakost pred zakonom. Ustavni sud stoga utvrđuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, čime je onemogućeno podnositeljici i pristup sudu zajamčen odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.
7. Zbog utvrđenja povrede navedenih ustavnih prava, Ustavni sud nije razmatrao navode podnositeljice o eventualnoj povredi ostalih ustavnih prava na koje ukazuje u ustavnoj tužbi.
8. U dopuni ustavne tužbe podnositeljica je zatražila donošenje privremene mjere i odgodu ovrhe koja se ne temelji na osporenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ustavni sud napominje da zahtjevu podnositeljice nije moguće udovoljiti zbog toga što zahtjev za izdavanje privremene mjere nije podnešen u svezi akta koji se, u smislu odredbe članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona, osporava ustavnom tužbom.
9. Na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke, a točka III. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-5027/2005
Zagreb, 22. ožujka 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.