Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-338/2002 od 5. travnja 2006. i Izdvojeno mišljenje

NN 58/2006 (26.5.2006.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-338/2002 od 5. travnja 2006. i Izdvojeno mišljenje

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1401

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske iz Zagreba, kojeg zastupa opunomoćenik N. V., dipl. pravnik, na sjednici održanoj 5. travnja 2006., donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Čakovcu, broj: Gž-296/00 od 22. rujna 2000. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Čakovcu, Zemljišnoknjižnog odjela, broj: Z-1248/99 od 13. svibnja 1999. godine.
Navedenim rješenjem Općinskog suda u Čakovcu dopuštena je uknjižba prava vlasništva na određenim nekretninama u korist Republike Hrvatske.
2. Podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdi da sporne nekretnine, na kojima je osporenim rješenjima nadležnih sudova dopuštena uknjižba prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, nisu bile društveno vlasništvo niti je na njima bilo upisano pravo raspolaganja ili pravo korištenja Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika. Podnositelj tvrdi da je na spornim nekretninama bilo upisano pravo vlasništva tog Sindikata, jer je sporne nekretnine Sindikat kupio vlastitim sredstvima na temelju kupoprodajnog ugovora. Stoga se na njih nisu mogle primijeniti odredbe članka 38. Zakona o udrugama (»Narodne novine«, broj 70/97.). Iste tvrdnje podnositelj je iznosio i u žalbenom postupku.
Uz ustavnu tužbu podnositelj je priložio i zemljišnoknjižni izvadak izdan 1. listopada 1998. godine, prije no što je Republika Hrvatska, prijedlogom od 22. ožujka 1999. godine, zatražila upis prava vlasništva na spornim nekretninama u svoju korist.
Podnositelj smatra da su sudovi u postupku zanemarili činjenicu upisa prava vlasništva Sindikata na spornim nekretninama, pa su osporenim rješenjima grubo povrijedili odredbe članka 3. i članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da podnositelj ukazuje i na povredu ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Predlaže ukidanje osporenih rješenja nadležnih sudova.
3. Podnositelj se u ustavnoj tužbi pozvao i na članak 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), smatrajući da ustavnu tužbu podnosi prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta, budući da je istodobno podnio i reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
U zemljišnoknjižnim stvarima, međutim, revizija nije dopuštena (konkretna revizija odbačena je kao nedopuštena rješenjem od 22. veljače 2002. godine). Stoga je podnositelj iscrpio dopušteni pravni put kada je primio osporeno drugostupanjsko rješenje u ovoj pravnoj stvari.
Budući da je ustavnu tužbu i reviziju podnio istodobno, a revizijski rok je jednak roku za podnošenje ustavne tužbe, ustavna tužba može se smatrati pravodobnom i dopuštenom u smislu članaka 62. i 64. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Nakon razmatranja spisa predmeta Općinskog suda u Čakovcu broj: Z-1248/99, priložene dokumentacije, osporenih rješenja, mjerodavnih zakonskih odredaba i navoda iznesenih u ustavnoj tužbi, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:
Osporenim prvostupanjskim rješenjem dopuštena je uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama, koje su u zemljišnoj knjizi nadležnog suda upisane kao vlasništvo podnositelja ustavne tužbe, u korist Republike Hrvatske, pozivom na članak 38. Zakona o udrugama.
Članak 38. stavak 1. Zakona o udrugama propisuje:
Nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima su, do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, društvene organizacije imale pravo raspolaganja ili pravo korištenja, danom stupanja na snagu ovoga Zakona postaju nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
Ostale odredbe članka 38. Zakona o udrugama (stavci 2. do 11.) podrobnije razrađuju prijelazni pravni režim takvih nekretnina u društvenom vlasništvu.
Nadležni drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja sud pretežito odgovara na žalbene navode podnositelja koji se odnose na preuranjenost zahtjeva Republike Hrvatske (zbog nedovršenih dogovora sindikalnih organizacija oko podjele sindikalne imovine).
Drugostupanjski sud ističe i to da Republika Hrvatska ima pravo na upis prava vlasništva spornih nekretnina na temelju odredbe članka 130. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., u daljnjem tekstu: ZV).
Navedena odredba ZV-a glasi:
Tko stekne vlasništvo nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
6. Prema odredbi članka 19. Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana (»Narodne novine«, broj 7/82., 5/85., 47/89., 2/90. i 10/90. – pročišćeni tekst), a i prema propisima koji su, u uvjetima društvenog vlasništva, važili prije stupanja na snagu tog Zakona, društvene organizacije (među koje spadaju i sindikalne organizacije) mogle su stjecati sredstva odnosno određena prava na sredstvima i tim sredstvima, kao društvenim, koristiti se za ostvarivanje svojih ciljeva te njima raspolagati u skladu sa statutom i zakonom.
Prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, koji je donesen 1980. godine, samo udruženja građana i druge građanskopravne osobe (ne i društvene organizacije odnosno društvenopravne osobe) mogle su biti nositeljima prava vlasništva i to u opsegu kojeg je taj Zakon ograničavao na određene pokretnine, na poslovne zgrade i prostorije, stambene zgrade i stanove, te zemljišta, ali samo one koji služe ostvarivanju zajedničkih interesa, ciljeva i potreba članova udruženja odnosno radnika koji u njima rade.
Činjenica da u zemljišnim knjigama nadležnog suda postoji upis prava vlasništva na spornim nekretninama u korist podnositelja ustavne tužbe, koja bi, prema stajalištu podnositelja, isključivala primjenu odredaba članka 38. Zakona o udrugama, a na kojoj činjenici podnositelj temelji svoju ustavnu tužbu, može biti predmetom razmatranja u drugom postupku pred nadležnim sudom, a ne konkretnog zemljišnoknjižnog postupka i ovog ustavnosudskog postupka pokrenutog protiv odluka donesenih u zemljišnoknjižnom postupku.
7. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
Ocjena je Ustavnog suda da je sudski postupak proveden pred nadležnim sudovima uz pravilnu primjenu odredaba postupovnog prava te da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
8. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva.
Ustavni sud pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini štiti na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na nepravilnom ili neprihvatljivom pravnom stajalištu.
Imajući u vidu sadržaj navedene ustavne odredbe, utvrđenja iznesena u točkama 5. i 6. obrazloženja ove odluke i predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku, Ustavni sud ocjenjuje da osporenim rješenjima podnositelju nije moglo biti povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva.
9. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe i povredu članka 3. Ustava. Ustavni sud napominje da navedena ustavna odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom koje Ustavni sud štiti u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
10. Slijedom izloženog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.
11. Objava ove odluke (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-338/2002
Zagreb, 5. travnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03., 16/06.), dajem

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz odluku, broj: U-III-338/2002 od 5. travnja 2006.

Protivim se izreci i obrazloženju odluke, broj U-III-338/2002, donesene na Sjednici Ustavnog suda 5. travnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), iz sljedećih razloga:
1. U mjerodavnom izvatku iz zemljišne knjige, koji je Ustavnom sudu na njegov zahtjev 5. srpnja 2005. godine dostavio Općinski sud u Čakovcu, Zemljišnoknjižni odjel, navedeno je:
_________________________________________________________________
»B – VLASTOVNICA
Vlasnici su bili:
1. KRALJIĆ JOSIP             1/2
2. KRALJIĆ MARIJA         1/2                     (Primjedba: 1-2 na B3)
_________________________________________________________________

Primljeno: 29. 10. 1959.                                  Z-4693/59
Temeljem kupoprodajnog ugovora od 31. 7. 1959. odobrenog od Sindikata služ.
državnih ustanova uknjižuje se pravo vlasništva na nekretnine u A, za korist:
3. KOTARSKOG ODBORA SINDIKATA SLUŽB. DRŽAVNIH SLUŽBENIKA
ČAKOVEC 1/1
                                        (Primjedba: 3 promjena naziva na B4)
_________________________________________________________________

Primljeno. 15. 2. 1995.                                  Z-664/95
Temeljem rješenja Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu od 18. 7. 1990.
broj UpI-007/02-90-01/156, te statuta zabilježuje se promjena naziva sa imena
dosadašnjeg vlasnika pod B3 na nekretnine u A, za korist:
4. SINDIKALNE PODRUŽNICE ŽUPANIJE MEĐIMURSKE ČAKOVEC,
SAMOSTALNOG SINDIKATA ZAPOSLENIH U UPRAVI I PRAVOSUĐU R.
HRVATSKE 1/1
                                        (Primjedba: 4 promjena imena pod Z-4958/98 na B5)
5. SINDIKAT DRŽAVNIH I LOKALNIH SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA
REPUBLIKE HRVATSKE 1/1
                                                                    (Primjedba: 5 na B6)
_________________________________________________________________

Primljeno: 22. 3. 1999.                                 Z-1248/99
Na temelju Prijedloga Republike Hrvatske, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu
Međimurske županije od 19. 3. 1999. i člana 38. Zakona o udrugama, uknjižuje se
pravo vlasništva na nekretnine u A, za korist:
6. REPUBLIKE HRVATSKE 1/1".
_________________________________________________________________

2. U točki I. Prijedloga Republike Hrvatske, Državnog pravobraniteljstva Međimurske županije, broj: Vp-19/99 od 19. ožujka 1999., radi uknjižbe nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, navedeno je:
»I. Nekretnina upisana u z.k.u. br. 2230 k.o. VI Brežni kotar (...) u zemljišnoj knjizi dolazi upisana na ime i vlasništvo Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske u 1/1 dijela«.
3. U obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja, Županijski sud u Čakovcu navodi sljedeće:
»Suprotno navodima žalbe pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je predloženi upis prava vlasništva dozvolio, jer su za predloženu uknjižbu ispunjene sve procesne kao i materijalne pravne pretpostavke u smislu čl. 107. i 108. Zakona o zemljišnoj knjizi (»Narodne novine« br. 91/96). Naime, predlagatelj svoj zahtjev za uknjižbu nekretnina temelji na činjenici da su predmetne nekretnine do sada bile upisane na ime protustranke, kao korisnika (istaknula J.O. – op.), a koje nekretnine su prema odredbama čl. 38. Zakona o udrugama (»Narodne novine« br. 70/97), koji je stupio na snagu 15. 7. 1997. godine postale vlasništvo Republike Hrvatske. Stoga se ovlaštenje predlagatelja za upis vlasništva temelji na odredbi čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« br. 91/96), koji je stupio na snagu dana 1. 1. 1997. godine.«
Usporedi li se navedeno obrazloženje drugostupanjskog rješenja s podacima sadržanim u mjerodavnom izvatku iz zemljišne knjige i prijedlogu Državnog pravobraniteljstva od 19. ožujka 1999. (točke 1. i 2.), razvidno je da nadležni sud polazi od pogrešnog stajališta da se prijedlog za uknjižbu spornih nekretnina »na ime i vlasništvo Republike Hrvatske« temelji na činjenici da je protustranka/podnositelj ustavne tužbe u zemljišnim knjigama upisana kao korisnik (a ne vlasnik) spornih nekretnina, pa da se stoga na njih – kao na nekretnine u društvenom vlasništvu – primjenjuje članak 38. Zakona o udrugama (stjecanje vlasništva Republike Hrvatske na temelju zakona) i članak 130. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ovlaštenje onoga tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona da ishodi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi).
4. Nadalje, polazeći od navedenog (pogrešnog) utvrđenja, drugostupanjski sud u osporenom rješenju zaključuje da su »za predloženu uknjižbu ispunjene sve procesne kao i materijalne pravne pretpostavke u smislu čl. 107. i 108. Zakona o zemljišnoj knjizi (»Narodne novine« br. 91/96)«.
Članak 107. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama propisuje da je za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno stanje u času kada je taj prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu. Članak 108. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama propisuje da će zemljišnoknjižni sud, nakon što je pregledao prijedlog za upis i priloge, dopustiti upis pod sljedećim pretpostavkama:
– ako iz zemljišne knjige nije vidljivo da bi glede predmeta upisa postojala zapreka tom upisu;
– ako nema osnove za sumnju u to jesu li osobe protiv kojih se zahtijeva upis sposobne raspolagati predmetom na koji se upis odnosi, niti u to je li osoba koja je prijedlog podnijela na to ovlaštena;
– ako utemeljenost prijedloga proizlazi iz sadržaja podnesenih isprava;
– ako isprave imaju potrebni oblik.
Imajući u vidu navedene zakonske pretpostavke za upis, te činjenicu da se u obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja ne navodi niti je iz spisa predmeta razvidno na temelju koje pravne osnove i kada su sporne nekretnine postale društveno vlasništvo (pa time i zakonsko vlasništvo Republike Hrvatske na temelju članka 38. Zakona o udrugama), a polazeći od toga da nadležni drugostupanjski sud podnositelja ustavne tužbe a priori – bez ikakvog obrazloženja – smatra »korisnikom«spornih nekretnina, ne obrazlažući razloge zbog kojih se on ne bi mogao smatrati njihovim vlasnikom unatoč tome što su one u zemljišnim knjigama bile upisane na njegovo ime i vlasništvo u neprekidnom razdoblju od 1959. do 1999. godine, smatram da je Ustavni sud bio dužan ispitati jesu li u postupku pred nadležnim sudovima učinjene povrede podnositeljevog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
5. Umjesto toga, u drugom odlomku točke 6. Odluke Ustavni sud obrazlaže neosnovanost ustavne tužbe podnositelja općom tvrdnjom da »prema propisima koji su, u uvjetima društvenog vlasništva, važili prije stupanja na snagu tog Zakona (Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana iz 1982. – op. J.O.), društvene organizacije (među koje spadaju i sindikalne organizacije) mogle su stjecati sredstva odnosno određena prava na sredstvima i tim sredstvima, kao društvenim, koristiti se za ostvarivanje svojih ciljeva...«.
Navedeno obrazloženje Odluke Ustavnog suda odnosi se na pravne situacije stjecanja društvenih sredstava u uvjetima društvenog vlasništva.
Ustavni sud, prema tome, nije uzeo u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju podnositelj ustavne tužbe stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama 1959. godine (prije uvođenja instituta društvenog vlasništa u pravni poredak bivše SFRJ i SRH).
Ta bi činjenica – da je uzeta u obzir – nužno zahtijevala drugačije obrazloženje no što je ono sadržano u Odluci. Stoga se obrazloženje Odluke Ustavnog suda – s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – ne bi moglo smatrati dostatnim, pa ni razumljivim za podnositelja ustavne tužbe, što cijelu Odluku čini neprihvatljivom i s tog aspekta zaštite podnositeljevih ustavnih prava.

Zagreb, 13. travnja 2006.

Sutkinja
prof. dr. sc. Jasna Omejec, v. r.