USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1107

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, odlučujući o zahtjevu za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom te prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 21. ožujka 2007., donio je

ODLUKU

I. Ukida se članak 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika (»Narodne novine«, broj 17/04.).
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Na temelju članka 35. alineje 5. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Upravni sud Republike Hrvatske podnio je zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika (»Narodne novine«, broj 17/04., u daljnjem tekstu: ZID ZPSDPD) ističući da je u upravnom sporu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: Us-9276/04 nastalo pitanje ustavnosti te zakonske odredbe (U-I-1452/2005).
Osporeni članak 1. ZID ZPSDPD-a glasi:
U Zakonu o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika (»Narodne novine«, broj 10/99., 25/00., 30/01., 59/01., 114/01., 116/01., 64/02. i 153/02.) članak 6. mijenja se i glasi:
»Plaća dužnosnika utvrđena u člancima 4. i 5. ovog Zakona uvećava se za 0,5% za svaku godinu navršenog sudačkog, odnosno državnoodvjetničkog staža, a najviše za 20%«.
Upravni sud Republike Hrvatske smatra da je osporeni članak 1. ZID ZPSDPD-a u suprotnosti s člankom 14. stavkom 2. Ustava, jer »svi zaposleni u državnoj službi u Republici Hrvatskoj imaju pravo na dodatak od 0,5% za svaku navršenu godinu staža, osim sudaca koji su taj staž stekli na nekim drugim pravnim poslovima, a ne sudačkim, odnosno državnoodvjetničkim dužnostima«. Također smatra da osporena odredba »uvodi nejednakost unutar sudačke struke, tako da jedan dio sudaca ima pravo na naknadu za staž, a drugi nemaju«.
Prema stajalištu Upravnog suda osporena odredba u suprotnosti je i s člankom 16. Ustava, jer su u konkretnom slučaju »prava jedne grupe sudaca ograničena Zakonom iako se priznavanjem prava na dodatak na radni staž ne krše slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje«.
Upravni sud smatra da je osporena odredba u suprotnosti i s člankom 30. Ustava jer su »sucima i drugim pravosudnim dužnosnicima oduzeta stečena prava koja se prema članku 30. Ustava Repub­like Hrvatske mogu oduzeti samo u slučaju osude za teška i osobito nečasna kaznena djela«.
Upravni sud predlaže da Ustavni sud ukine odredbu članka 1. ZID ZPSDPD-a u dijelu koji glasi: »… sudačkog, odnosno državnoodvjetničkog...«.
2. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. ZID ZPSDPD-a podnio je Tonči Majica iz Zagreba (U-I-764/2004). Predlagatelj smatra da je osporenom odredbom »povrijeđena jednakost građana pred zakonom, odnosno pravo predlagatelja i određene skupine građana obzirom na naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine u smislu članka 14. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske«.
Smatra da osporena odredba dijeli suce na dvije kategorije: one kojima se plaća uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu sudačkog, odnosno državnoodvjetničkog staža i na one kojima se plaća uvećava za 0%, odnosno na one koji su prije nego što su postali suci bili državni odvjetnici odnosno zamjenici i na one koji su prije bili »privatni« odvjetnici.
Predlagatelj ističe da je sudac Prekršajnog suda u Sisku i ima 31 godinu staža, od toga 27 godina u odvjetništvu. Prema osporenoj odredbi »ima pravo na uvećanje plaće za 0%, samo zato što je bio »privatni« odvjetnik, a neki drugi sudac sa istim stažem imao bi pravo na 15% veću plaću samo zato što je bio državni odvjetnik«.
Prema mišljenju predlagatelja, nijedan zakon u Republici Hrvatskoj ne čini razliku među »privatnim« odvjetnicima i državnim odvjetnicima. Štoviše, oni su u natječajnim uvjetima za stjecanje statusa suca, odnosno drugog pravosudnog dužnosnika, izjednačeni po uvjetima koje trebaju ispunjavati.
3. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. ZID ZPSDPD-a podnio je Marko Rogulja, sudac Općinskog suda u Vukovaru (U-I-2578/2004), u bitnome iz istih razloga kao i podnositelj zahtjeva i prethodno navedeni predlagatelj.
Predlagatelj smatra da je zakonodavac »na osobito grub i težak način povrijedio pravnu sigurnost građana«, te da se takvim zakonom »u velikoj mjeri vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, jer su takvim protuustavnim Zakonom pojedinci, i druge skupine neosnovano stavljene u povoljniji ili nepovoljniji položaj od drugih građana, koji po osnovi rada – i ukupnog minulog rada, imaju daleko veći ukupni radni staž i tzv. specijalizirani (kvalificirani) radni staž koji su propisani drugim zakonima (Zakonom o sudovima) po kojima se priznaje ukupan radni staž i staž koji je ostvaren u pravosudnim tijelima, odvjetništvu, javnom bilježništvu, javnom pravobraniteljstvu i dr., a poglavito ukupan radni staž je i priznat Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju, jer se na temelju tako ostvarenog radnog staža ostvaruje mirovina i sva druga primanja po osnovu rada i u svezi s radom«.
4. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. ZID ZPSDPD-a podnijela je Daša Galogaža Primorac iz Zagreba (U-I-2670/2004) smatrajući da je osporena odred­ba u suprotnosti s člankom 14. stavkom 2., člankom 16. i člankom 30. Ustava. U bitnome smatra da osporena odredba dovodi do nejednakosti sudaca koji su staž stekli na nekim drugim pravnim poslovima u odnosu na sve zaposlene u državnoj službi u Republici Hrvatskoj, kao i do nejednakosti unutar sudačke struke. Smatra da je staž stečeno pravo, a stečena prava mogu se oduzeti samo u slučaju osude za teška i osobito nečasna kaznena djela (članak 30. Ustava).
5. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. ZID ZPSDPD-a podnijela je mr. sc. Mirjana Juričić, sutkinja Upravnog suda Republike Hrvatske (U-I-3006/2004). Predlagateljica smatra da je osporena odredba u suprotnosti s člancima 3., 5., 14. stavkom 2., te člancima 16. i 30. Ustava, u bitnome iz istih razloga koje su naveli podnositelj zahtjeva i ostali predlagatelji.
Pored toga ističe da je plaća rezultat i rada i radnog iskustva, i kao takva predstavlja osnovicu za uplatu mirovinskih doprinosa, te o njoj ovisi i visina buduće mirovine. Smatra stoga da nepriznavanjem godina radnog iskustva odnosno neisplata dodatka od 0,5% po svakoj navršenoj godini radnog staža predstavlja ne samo direkt­no umanjenje plaća i mirovina, već predstavlja neravnopravnost u odnosu na ostale kategorije zaposlenika – budućih umirovljenika.
Nadalje ističe da je primjena prava na uvećanje plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu staža bila odgođena u 1999. godini, koja je odgoda produžavana i u 2000., 2001., 2002. i 2003. godini, no to ne znači da je to pravo bilo ukinuto.
6. U tijeku ustavnosudskog postupka zatraženo je i dobiveno očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske.

Zahtjev i prijedlozi su osnovani.

7. Neposredno mjerodavne za ocjenu suglasnosti osporenog članka 1. ZID ZPSDPD-a s Ustavom jesu odredbe članka 3. i članka 14. Ustava Republike Hrvatske.
Člankom 3. Ustava vladavina prava ustanovljena je kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Člankom 14. Ustava propisano je:
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

8. Člankom 1. stavkom 1. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika (»Narodne novine«, broj 10/99., 25/00., 30/01., 59/01., 114/01., 116/01., 64/02., 153/02. i 154/02.; u daljnjem tekstu: ZPSDPD) propisano je da se tim zakonom uređuju plaće predsjednika i sudaca svih sudova, te državnih odvjetnika i njihovih zamjenika (pravosudni dužnosnici).
Prema članku 3. ZPSDPD-a, za vrijeme obnašanja pravosudne dužnosti dužnosnici imaju pravo na plaću, dodatak na plaću, naknadu određenih materijalnih troškova, naknadu za izdavanje naloga za provođenje mjera tajnog prikupljanja podataka te druga prava u svezi s obnašanjem dužnosti.
Člankom 4. ZPSDPD-a propisano je:
Plaće sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika utvrđuju se množenjem osnovice za obračun plaće s koeficijentom za određenog dužnosnika.
Osnovica za obračun plaća sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika jednaka je osnovici za obračun plaća državnih službenika i namještenika.
Koeficijenti za izračun plaće sudaca i drugih pravosudnih duž­nosnika jesu:
(...)
Predsjednici županijskih, općinskih i prekršajnih sudova, te županijski i općinski državni odvjetnici imaju pravo na povišeni koeficijent:
(...).
Prema članku 5. stavku 1. ZPSDPD-a pravo na dodatak na plaću ima dužnosnik raspoređen za zamjenika predsjednika suda, odnosno zamjenika čelnika drugoga pravosudnog tijela ili sudac koji obavlja poslove predsjednika odjela, odnosno voditelja odjela.
Prije stupanja na snagu ZID ZPSDPD-a, članak 6. ZPSDPD-a je glasio:
Plaća dužnosnika utvrđena u članku 4. i 5. ovoga Zakona uvećava se za 0,5% za svaku navršenu godinu staža, a najviše za 20%.
Člankom 11. ZPSDPD-a (»Narodne novine«, broj 10/99.) bilo je propisano da se odredba članka 6. neće primjenjivati u 1999. godini.
Članak 6. ZPSDPD-a nije se primjenjivao ni u sljedećim godinama:
– u 2000. (članak 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, »Narodne novine«, broj 25/00.);
– u 2001. (članak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, »Narodne novine«, broj 30/01.);
– u 2002. (članak 46. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna za 2002. godinu, »Narodne novine«, broj 116/01.);
– u 2003. (članak 47. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna za 2003. godinu, »Narodne novine«, broj 154/02.).
Osporenim člankom 1. ZID ZPSDPD-a članak 6. ZPSDPD-a izmijenjen je na način da se plaća suca, odnosno drugog pravosudnog dužnosnika uvećava za 0,5% za svaku godinu navršenog sudač­kog, odnosno državnoodvjetničkog staža, a najviše za 20%.
9. Navodi podnositelja zahtjeva i predlagatelja temelje se na tvrdnjama da osporeni članak 1. ZID ZPSDPD-a uvodi nejednakost unutar iste skupine adresata na koje se on primjenjuje, ali i da dovodi do nejednakosti adresata ZPSDPD-a u odnosu na sve ostale skupine osoba u državnom i javnom sektoru kojima se plaće isplaćuju iz državnog proračuna (u daljnjem tekstu: druge istovrsne skupine), jer se njima plaća uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu staža, neovisno o tome na kojim je poslovima radni staž ostvaren.
Vezano uz te tvrdnje, Ustavni sud je razmotrio i mjerodavne odredbe Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 150/05. i 16/07.) i Zakona o državnom odvjetništvu (»Narodne novine«, broj 51/01., 58/06. i 16/07.), kojima su propisani uvjeti za imenovanje suca određenog suda, odnosno državnog odvjetnika.
Ustavni sud razmotrio je i odredbe sljedećih posebnih zakona koji uređuju plaće drugih istovrsnih skupina kojima se plaće isplaćuju iz državnog proračuna: Zakona o plaćama u javnim službama (»Narodne novine«, broj 27/01.), Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine«, broj 101/98., 135/98., 167/98., 105/99., 25/00., 73/00., 30/01., 59/01., 114/01., 116/01., 153/02., 154/02., 163/03., 16/04., 30/04., 105/04., 187/04., 92/05., 121/05., 151/05., 135/06. i 141/06., 17/07.), Zakona o državnim službenicima (»Narodne novine«, broj 92/05.), odnosno Zakona o državnim službenicima i namještenicima (»Narodne novine«, broj 27/01.).
Prema Zakonu o sudovima, jedan od uvjeta za imenovanje suca jest i određeno radno iskustvo nakon položenog pravosudnog ispita stečeno na određenim pravnim poslovima. Primjerice, prema članku 74. stavcima 1. i 2. Zakona o sudovima za suca prekršajnog i općinskog suda može biti imenovana osoba koja je nakon položenoga pravosudnog ispita radila kao savjetnik u sudu ili u drugim pravosudnim tijelima najmanje dvije godine, odnosno bila odvjetnik, javni bilježnik, javnobilježnički prisjednik ili sveučilišni nastavnik ili suradnik na području pravnih znanosti najmanje dvije godine. Za suca prekršajnog i općinskog suda može biti imenovana i osoba koja je radila na drugim pravnim poslovima nakon položenoga pravosudnog ispita najmanje četiri godine.
Radno iskustvo stečeno nakon položenog pravosudnog ispita na određenim pravnim poslovima jedan je od uvjeta i za imenovanje državnog odvjetnika. Za zamjenika državnog odvjetnika u općinskom državnom odvjetništvu može se imenovati osoba koja je nakon položenog pravosudnog ispita radila kao savjetnik u držav­nom odvjetništvu ili drugom pravosudnom tijelu najmanje dvije godine, ili je isto toliko vremena bila odvjetnik, javni bilježnik, odnosno javnobilježnički prisjednik ili nastavnik pravnih predmeta na pravnom fakultetu, ili osoba koja je radila na drugim pravnim poslovima nakon položenoga pravosudnog ispita najmanje četiri godine (članak 63. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu).
Drugim istovrsnim skupinama kojima se plaće isplaćuju iz državnog proračuna navedenim se posebnim zakonima priznaju sljedeća prava:
Prema članku 108. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (koji se primjenjuje na temelju članka 144. Zakona o držav­nim službenicima), plaću službenika, odnosno namještenika, čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.
Prema članku 4. Zakona o plaćama u javnim službama, plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.
Prema članku 12. stavku 4. Zakona o obvezama i pravima držav­nih dužnosnika, plaća dužnosnika uvećava se za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, a najviše za 20% (navedena zakonska odredba ne primjenjuje se u 2007. godini, koje zakonsko rješenje je predmet posebnog ustavnosudskog postupka).
10. Ustav ne propisuje način na koji će se određivati plaće, niti elemente koji čine plaće. Pravo na uvećanje plaće po osnovi radnog staža samo je jedno od brojnih zakonskih (ne i ustavnih) prava koja su priznata građanima Republike Hrvatske.
Ustavni sud u tom smislu ističe da je neprijeporna ovlast Hrvatskog sabora, utemeljena na članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava, da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i zakonom. Navedena ustavna ovlast ovlašćuje zakonodavca da mijenja, dopunjuje i ukida prethodno priznata zakonska prava u ovisnosti o različitim okolnostima, kao što su primjerice gospodarska snaga, odnosno financijske mogućnosti države, provedba mjera gospodarske i socijalne politike, i slično. Pri uređivanju tih odnosa, međutim, zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.
U postupku ocjene suglasnosti osporenog članka 1. ZID ZPSDPD-a s Ustavom, Ustavni sud je pošao od stajališta da vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadrži i zahtjeve o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni.
Prema stajalištu Suda, premda pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava je više od samog zahtjeva za postupanje u skladu sa zakonom, budući da ona uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. U tom smislu, u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Zakonske posljedice moraju biti i primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje.
Navedeno stajalište Ustavni sud je izrazio u odluci i rješenju broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od 15. ožujka 2000. (»Narodne novine«, broj 31/00.).
11. ZPSDPD uređuje prava i obveze posebne skupine adresata (sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika), uključujući opća načela za određivanje njihovih plaća. Plaće sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika utvrđuju se množenjem osnovice za obračun plaće s koeficijentom za određenog dužnosnika (članak 4.), pri čemu određeni dužnosnici, navedeni u članku 5. ZPSDPD-a, imaju pravo na dodatak na plaću, što sve dovodi do razlike u njihovoj plaći. Takav način utvrđivanja plaća sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika nije u nesuglasnosti s člankom 14. stavkom 2. Ustava (ocjena Ustavnog suda izražena u rješenju broj: U-I-2756/2002 od 17. svibnja 2006.).
Prema članku 6. ZPSDPD-a, plaće utvrđene sukladno člancima 4. i 5. ZPSDPD-a uvećavale su se svim sucima i drugim pravosudnim dužnosnicima za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (najviše za 20%). To pravo bilo je priznato svim adresatima ZPSDPD-a neovisno kojoj su kategoriji dužnosnika oni pripadali, odnosno neovisno o koeficijentu po kojem im se izračunavala plaća i neovisno o tome jesu li imali pravo na dodatak na plaću (članak 5. ZPSDPD-a).U tom su smislu svi suci i drugi pravosudni dužnosnici bili u jednakom pravnom položaju.
Osporenim člankom 1. ZID ZPSDPD-a navedeno pravo na uvećanje plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (najviše za 20%) bitno je ograničeno, jer se uvećanje plaće za 0,5% priznaje samo za godine radnog staža ostvarenog u obnašanju sudačke, odnosno druge pravosudne dužnosti.
12. Ustavni sud napominje da članak 14. Ustava ne zabranjuje zakonodavcu da prava i obveze pojedinih istovrsnih ili sličnih skupina uređuje različito, ako se time ispravljaju postojeće nejednakosti među tim skupinama ili za to postoje drugi opravdani, na Ustavu utemeljeni razlozi.
Različito uređenje prava i obveza, međutim, smatrat će se diskriminirajućim ako propisano razlikovanje nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se time ne ostvaruje legitimni cilj ili ako ne postoji razmjernost između propisane zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići.
Ustavni sud ističe da je zakonodavac slobodan procijeniti oprav­dava li različitost i u kojoj mjeri, u inače sličnim situacijama, različito uređenje prava i obveza, pri čemu opseg njegovih ovlasti ovisi o predmetu zakonskog uređenja i s njim povezanim činjenicama i okolnostima.
U pravilu bi morali postojati vrlo jaki ustavnopravno prihvatljivi razlozi da bi Ustavni sud ocijenio suglasnim s Ustavom različitost zakonskog uređenja koje se temelji isključivo na razlici u osobinama navedenim u članku 14. stavku 1. Ustava. S druge strane, ako su u pitanju opće mjere gospodarske i socijalne politike, onda zakonodavac ima relativno široke ovlasti diskrecije, pa u tom području Ustavni sud u pravilu poštuje izbor zakonodavne politike.
13. Razmatrajući osporeni članak 1. ZID ZPSDPD-a u svjetlu prethodno navedenih stajališta, razvidna su dva različita aspekta problema vezana uz ocjenu njegove suglasnosti s člankom 14. Ustava.
Prvo, člankom 1. ZID ZPSDPD-a pravo sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika na uvećanje plaće za 0,5% po osnovi radnog staža različito je uređeno u odnosu na uređenje tog istog prava drugih skupina osoba kojima se plaće isplaćuju iz državnog proračuna.
Sukladno tome, radi se o pitanju ustavnopravne prihvatljivosti zakonske odredbe koja sucima i drugim pravosudnim dužnosnicima priznaje smanjeni opseg prava proizašlog iz radnog staža u odnosu na opseg tog istog prava koji se priznaje drugim istovrsnim skupinama (problem nejednakosti u pravima među istovrsnim skupinama adresata).
Drugo, članak 1. ZID ZPSDPD-a doveo je do razlika u plaćama među samim sucima i drugim pravosudnim dužnosnicima, jer se od svih godina već navršenog radnog staža njima priznaje uvećanje plaće za 0,5% samo za one godine radnog staža koji su navršili u obnašanju sudačke, odnosno druge pravosudne dužnosti.
Suci i drugi pravosudni dužnosnici su jedina skupina osoba u državnom i javnom sektoru, to jest onih čije se plaće isplaćuju iz državnog proračuna, za koju je zakonom određeno da se njihovo pravo na uvećanje plaće za 0,5% radnog staža ograničava i ovisi o ostvarenom stažu samo u obnašanju sudačke, odnosno druge pravosudne dužnosti.
Sukladno tome, radi se o pitanju ustavnopravne prihvatljivosti zakonske odredbe koja unutar skupine sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika stvara međusobne razlike po vrstama poslova, djelatnosti ili dužnosti (zanimanja) što su ih oni obavljali do imenovanja za suca, odnosno drugog pravosudnog dužnosnika (problem nejednakosti u pravima unutar iste skupine adresata po osnovi položaja, odnosno zanimanja).
Razmatrajući problem nejednakosti u pravima sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika u odnosu na ista prava drugih istovrsnih skupina adresata kojima se plaće isplaćuju iz državnog proračuna, Ustavni sud nije utvrdio postojanje legitimnog cilja koji se nastojao postići zakonskom mjerom propisanom u osporenom članku 1. ZID ZPSDPD-a. Svrha osporene zakonske odredbe ne bi se mogla smatrati posebnom mjerom socijalne politike propisanom radi ispravljanja postojećih nejednakosti među istovrsnim skupinama onih čije se plaće isplaćuju iz državnog proračuna. Kad bi se radilo o tome, naime, svrha članka 1. ZID ZPSDPD-a ne bi bila legitimna, jer se nepriznavanje vrednovanja određenim osobama njihova navršenog radnog staža ne može smatrati legitimnim sredstvom za ostvarenje tog cilja. S obzirom na sadržaj članka 1. ZID ZPSDPD-a (uvećanje plaća po osnovi navršenog radnog staža), Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje ni drugi opravdani, na Ustavu utemeljeni razlozi za takvo zakonsko rješenje.
Razmatrajući, s druge strane, problem međusobne nejednakosti u pravima sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, koji je nastao zbog toga što se člankom 1. ZID ZPSDPD-a ne priznaje onaj radni staž koji su suci i drugi pravosudni dužnosnici navršili prije imenovanja na te dužnosti, Ustavni sud je utvrdio nesuglasnost tog članka s načelom zabrane diskriminacije po položaju, odnosno zanimanju.
Pri takvoj ocjeni Ustavni sud uzeo je u obzir i odredbe Zakona o sudovima i Zakona o državnom odvjetništvu kojima je – kao jedan od uvjeta za imenovanje suca određenog suda, odnosno državnog odvjetnika – propisano radno iskustvo stečeno na određenim različitim pravnim poslovima (primjerice, savjetnik u sudu, odvjetnik, javni bilježnik, sveučilišni nastavnik). Iz tih odredbi razvidno je da uvjet za imenovanje suca, odnosno drugog pravosudnog dužnosnika nije radno iskustvo stečeno isključivo obnašanjem sudačke, odnosno druge pravosudne dužnosti. Osim toga, Zakon o sudovima i Zakon o državnom odvjetništvu i nakon stupanja na snagu osporenog članka 1. ZID ZPSDPD-a, propisuju radno iskustvo stečeno na različitim pravnim poslovima kao jedan od uvjeta za imenovanje suca, odnosno državnog odvjetnika.
Prema tome, polazeći od činjenice da za suce, odnosno druge pravosudne dužnosnike mogu biti imenovane osobe s radnim iskustvom stečenim na različitim pravnim poslovima, različito vrednovanje njihovog prethodno navršenog radnog staža ovisno o tome na kojim su pravnim poslovima radili do imenovanja za suca, odnosno drugog pravosudnog dužnosnika, dovodi do njihove međusobne nejednakosti, s posljedicom diskriminacije pojedinih od njih po zanimanju koje su prethodno obavljali. Takvo zakonsko rješenje Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim.
Slijedom izloženog, a nakon utvrđenja da članak 1. ZID ZPSDPD-a ne služi ostvarenju nijednog legitimnog cilja koji bi mogao opravdati razlikovanje adresata tog članka i drugih istovrsnih skupina osoba čije se plaće isplaćuju iz državnog proračuna, odnosno da ozbiljno narušava načelo zabrane diskriminacije po položaju, odnosno zanimanju, Ustavni sud ocjenjuje da osporeni članak 1. ZID ZPSDPD-a nije u suglasnosti s člankom 14. Ustava.
14. Na temelju članka 55. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u izreci pod točkom I.
Odluka o objavi u »Narodnim novinama« iz točke II. izreke temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-764/2004
U-I-2578/2004
U-I-2670/2004
U-I-3006/2004
U-I-1452/2005
Zagreb, 21. ožujka 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.