Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-4120/2003; 4237/2003; 3099/2004; 29/2005;4056/2006 od 21. veljače 2007. i Izdvojeno mišljenje

NN 36/2007 (4.4.2007.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-4120/2003; 4237/2003; 3099/2004; 29/2005;4056/2006 od 21. veljače 2007. i Izdvojeno mišljenje

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1219

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 21. veljače 2007. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 132., Odjeljka 5.b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, broj 118/03.).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 132. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, broj 118/03., u daljnjem tekstu: ZID ZTD), u dijelu koji se odnosi na Odjeljak 5.b (kojim su dodani članci 300.f, 300.g, 300.h, 300.i, 300.j i 300.k), podnijelo je devet malih dioničara Tvrtke SIEMENS d.d. Zagreb (U-I-4120/2003), Ivan Horvat iz Zagreba (U-I-4237/2003), Majtanić Zdravko i drugi predlagatelji, svi iz Jastrebarskog, zastupani po odvjetnici Sanji Artuković iz Zagreba (U-I-3099/2004), Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb (U-I-29/2005) i Risto Prodanov iz Premanture (U-I-4056/2006).
ZID ZTD objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 118 od 24. srpnja 2003. godine, a na temelju članka 326. stupio je na snagu 1. kolovoza 2003. godine.
ZID ZTD-om izmijenjen je i dopunjen Zakon o trgovačkim društvima (»Narodne novine, broj 111/93., 34/99., 121/99. i 52/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-646/1999 i U-I-945/1999 od 10. svibnja 2000. godine).
1.1. Članak 132. ZID ZTD-a glasi:
Iza članka 300. dodaju se odjeljci 5.a i 5.b i članci 300.a, 300.b, 300.c, 300.d, 300.e, 300.f, 300.g, 300.h, 300.i, 300.j, i 300.k koji glase:

(...)


Odjeljak 5.b

PRIJENOS DIONICA MANJINSKIH DIONIČARA

Prijenos dionica uz plaćanje otpremnine

Članak 300.f

(1) Glavna skupština može na zahtjev dioničara koji ima dionice koje se odnose na najmanje 95 % temeljnog kapitala društva (glavnog dioničara) donijeti odluku na temelju koje mu se prenose dionice manjinskih dioničara uz plaćanje tim dioničarima primjerene otpremnine u novcu.
(2) Za utvrđenje ima li glavni dioničar dionice koje se odnose na najmanje 95 % temeljnog kapitala društva primjenjuje se odredba članka 474. stavka 2. i 4. ovoga Zakona.

Otpremnina u novcu

Članak 300.g

(1) Glavni dioničar određuje iznos otpremnine u novcu koji treba isplatiti manjinskim dioničarima i pritom mora uzeti u obzir prilike društva u vrijeme donošenja odluke glavne skupštine. Uprava društva mu mora pritom dati na uvid svu potrebnu dokumentaciju i pružiti potrebna obavještenja.
(2) Na iznos otpremnine obračunava se kamata u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za dva postotna poena za vrijeme od upisa odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudski registar pa do isplate manjinskim dioničarima. Time se ne isključuje odgovornost za eventualnu drugu štetu.
(3) Prije nego što uprava društva sazove glavnu skupštinu glavni dioničar joj je dužan predati izjavu banke kojom ona solidarno jamči da će glavni dioničar manjinskim dioničarima isplatiti otpremninu uvećanu za pripadajuće kamate bez odgađanja po upisu odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudski registar.

Priprema glavne skupštine

Članak 300.h

(1) U objavi dnevnog reda glavne skupštine koja odlučuje o prijenosu dionica moraju se navesti:
1. tvrtka i sjedište glavnog dioničara, a ako je to fizička osoba, njeno ime, prezime i prebivalište,
2. iznos otpremnine koju je odredio glavni dioničar.
(2) Glavni dioničar mora glavnoj skupštini podnijeti pisano izvješće i u njemu iznijeti pretpostavke za prijenos dionica te obrazložiti primjerenost otpremnine koju mora isplatiti u novcu. Primjerenost otpremnine moraju ispitati jedan ili više vještaka koje na zahtjev glavnog dioničara imenuje sud iz članka 40. ovoga Zakona. Ovdje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 481.a ovoga Zakona.
(3) Od dana sazivanja glavne skupštine u poslovnim prostorijama u sjedištu društva moraju se radi slobodnog uvida dioničarima izložiti:
1. prijedlog odluke glavne skupštine o prijenosu dionica,
2. godišnja financijska izvješća i izvješća o stanju društva za tri posljednje godine,
3. izvješće glavnog dioničara iz stavka 2. ovoga članka,
4. izvješće vještaka iz stavka 2. ovoga članka.
(4) Svakome se dioničaru na njegov zahtjev mora besplatno i bez odgađanja dati preslike akata iz stavka 3. ovoga članka.

Provedba glavne skupštine

Članak 300.i

Na glavnoj skupštini moraju se objasniti akti iz članka 300.h stavka 3. ovoga Zakona. Glavnom dioničaru se može omogućiti da na početku raspravljanja usmeno obrazloži prijedlog odluke o prijenosu dionica i primjerenost visine otpremnine koju za to treba platiti.

Upis odluke o prijenosu dionica u sudski registar

Članak 300.j

(1) Uprava društva mora podnijeti prijavu registarskom sudu za upis odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudski registar. Prijavi se mora priložiti zapisnik s glavne skupštine u kome se navodi odluka o prijenosu dionica i prilozi toj odluci u izvorniku ili u javno ovjerenoj preslici.
(2) Uprava u prijavi daje izjavu da odluka glavne skupštine nije pobijana u roku u kome se to moglo učiniti ili da je podignuta tužba za pobijanje pravomoćno odbijena.
(3) Upisom odluke o prijenosu dionica u sudski registar sve dionice manjinskih dioničara prenose se glavnom dioničaru. Ako su za te dionice izdane isprave, u njih se do prijenosa isprava glavnom dioničaru upisuje zahtjev manjinskih dioničara za isplatom otpremnine.

Sudsko ispitivanje primjerenosti otpremnine

Članak 300.k

(1) Odluka o prijenosu dionica ne može se pobijati tužbom zbog toga što iznos otpremnine koji je odredio glavni dioničar nije primjeren. Ako iznos otpremnine nije primjeren, odredit će ga na zahtjev manjinskog dioničara sud iz članka 40. ovoga Zakona. Isto vrijedi i ako glavni dioničar ne ponudi iznos otpremnine u novcu ili to ne učini onako kako bi to trebao učiniti, a tužba kojom se pobija donesena odluka nije podignuta ili se to ne učini u za to propisanom roku, ona bude povučena ili pravomoćno odbijena.
(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka može se postaviti sudu samo u roku od dva mjeseca od dana od kada se po odredbama članka 64. ovoga Zakona smatra da je objavljen upis odluke o prijenosu dionica u sudski registar.«

2. Prvopredlagatelji smatraju da je člankom 132. ZID ZTD-a dodani članak 300.f Zakona o trgovačkim društvima u nesuglasnosti s člancima 5. i 48. stavcima 1. i 2., te člankom 49. stavkom 4. Ustava, jer se, prema mišljenju prvopredlagatelja, člankom 300.f »ugrožava pravo vlasništva« i »umanjuju prava stečena ulaganjem«. Ističu da se osporenim člankom 300.f »štite isključivo interesi krupnog kapitala na račun malih dioničara, građana Republike Hrvatske, koji su najčešće stvarali taj kapital. Time se krupnom kapitalu omogućuje preuzimanje i zadnjih dionica trgovačkih društava u cilju onemogućavanja i minimalne kontrole poslovanja, koje dioničari mogu imati tijekom održavanja redovitih godišnjih skupština društava«.
Prvopredlagatelji smatraju da »krupni kapital ne plaća tržišnu vrijednost dionica, što se regulira na uređenom javnom tržištu, već mu se omogućuje da za dionice malih dioničara sam određuje cijenu«.
3. Drugopredlagatelj smatra da su članci 300.f do 300.k Zakona o trgovačkim društvima u nesuglasnosti s člankom 3. (u dijelu koji se odnosi na jednakost i nepovredivost vlasništva), člankom 5. stavkom 1., člankom 14. stavkom 1. (u dijelu koji se odnosi na zabranu diskriminacije po osnovi imovine) i stavkom 2., člankom 48. i člankom 49. Ustava.
Prema mišljenju drugopredlagatelja, člankom 300.f Zakona o trgovačkim društvima »umanjuju se prava stečena ulaganjem kapitala malim dioničarima (zapravo se potpuno ukidaju)«.
4. Trećepredlagatelji (također mali dioničari Tvrtke SIEMENS d.d. Zagreb) smatraju da su članci 300.f do 300.k Zakona o trgovačkim društvima u nesuglasnosti s člancima 3., 16., 48. i 49. stavkom 4. Ustava, navodeći da osporena »isplata dionica na zahtjev treće osobe ne može biti pravična, niti može biti kompenzacija za vrijednost dionice koja se dugoročno multiplicira kroz dividendu«.
Trećepredlagatelji izjednačavaju vrijednost dionice s »rentom od imovine«, ističući da zbog članka 132. ZID ZTD-a (u dijelu koji se odnosi na dodani članak 300.f) imatelj dionice ne može birati najpovoljniji trenutak prodaje dionice, niti njezinu cijenu, što je suprotno temeljnim vrijednostima koje štiti Ustav. Smatraju da se »državni interes Republike Hrvatske treba odnositi (...) na zaštitu temeljnih prava građana u smislu poboljšanja životnog standarda, boljeg prometnog povezivanja, povećanja izvoza, stimuliranja ulaganja u svrhu ostvarivanja stalnog gospodarskog rasta« i da se »postupkom tzv. »squeez out«, poništavaju ranije stečena prava hrvatskih građana«.
Trećepredlagatelji ne prihvaćaju stajalište da osporene zakonske odredbe »homogeniziraju upravljanje i olakšavaju poslovanje« i smatraju da takvo stajalište ne proizlazi iz odredbi Zakona o trgovačkim društvima koje propisuju da se »odluke dioničkog društva donose natpolovičnom, dvotrećinskom i tročetvrtinskom većinom glasova«. Ističu da »ZDT ni u jednoj svojoj odredbi ne predviđa donošenje odluka sa 95% prisutnim udjelom glasova, tako da 5% dionica kojima raspolažu predlagatelji u ukupno zastupljenom temeljnom kapitalu ne omogućava odlučivanje u donošenju pa baš niti jedne odluke glavne skupštine društva, te na taj način ne predstavlja nikakvu prijetnju, a niti opasnost po poslovanje društva, pa se niti na taj način ne mogu opravdati osporavani članci noveliranog ZTD-a«.
5. Četvrtopredlagatelj smatra da su članci 300.f do 300.k Zakona o trgovačkim društvima u nesuglasnosti s člankom 48. stavkom 1., člankom 49. stavkom 4. i člankom 50. stavkom 1. Ustava te predlaže njihovo poništenje.
Četvrtopredlagatelj ističe: »U slučaju prijenosa dionica manjinskih dioničara prema članku 300.f do 300.k. Zakona o trgovačkim društvima ne postoji interes Republike Hrvatske (članak 50. stavak 1. Ustava) za oduzimanje vlasništva, već jedino interes glavnog dioničara da oduzme vlasništvo dionica malim dioničarima koji drže ukupno manje od 5% temeljnog kapitala«. Mišljenja je da se »radi o teškoj povredi Ustava kojom se čitave skupine pojedinaca (mali dioničari u dioničkim društvima) stavljaju u nepovoljniji položaj, a glavni dioničari se neosnovano stavljaju u povoljniji položaj«.
6. Petopredlagatelj smatra da su osporeni zakonski članci u nesuglasnosti s člankom 48. stavkom 1., člankom 49. stavkom 4. i člankom 50. stavkom 1. Ustava.
Petopredlagatelj ističe da je osporenim zakonskim odredbama »građaninu imatelju dionica umanjeno pravo stečeno ulaganjem kapitala iako se to zakonom izričito ne smije činiti«.
7. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatraženo je i dobiveno očitovanje.

Prijedlozi nisu osnovani.

8. Ustavni sud utvrđuje da su za ocjenu suglasnosti osporenog dijela članka 132. ZID ZTD-a neposredno mjerodavni članci Ustava koji glase:
Članak 3., u dijelu kojim je vladavina prava utvrđena jednom od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temeljem za tumačenje Ustava.

Članak 16.:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Članak 49. stavci 1. i 4.:

Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Članak 50. stavak 2.:
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske (...).

9. Osporene odredbe članka 132. ZID ZTD-a dio su Glave IV. Zakona o trgovačkim društvima, koja nosi naziv »Dioničko društvo«.
Pri razmatranju navoda predlagatelja, Ustavni sud polazio je od pravne naravi dioničkog društva, koje je društvo kapitala (kapitalno društvo), jer nastaje udruživanjem kapitala, a ne osoba. Njegovi članovi u društvo unose kapital (stvari i prava izražena u novcu), a za obveze društva ne odgovaraju imovinom koju u njega nisu unijeli. Prava dioničara određuju se prema visini njihovog uloga u kapitalu, jer je glavna uloga društva upravo prikupljanje kapitala. Glavna obveza dioničara stoga je ulaganje kapitala, odnosno uplata dionica, na temelju čega dioničar stječe prava u opsegu koji mu pripada u određenom dioničkom društvu. Dionica je dio temeljnog kapitala i predstavlja dioničarev ulog za sudjelovanje u društvu, pri čemu društvo postaje vlasnikom uloga, a dioničar stječe upravljačka i imovinska prava pod uvjetima propisanim Zakonom o trgovačkim društvima.
U radu dioničkog društva sudjeluju dioničari, uprava i zaposlenici, time da dioničari podnose najveći rizik poslovanja društva.
Svoja prava dioničari ostvaruju na glavnoj skupštini, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Načelno stajalište da je pravo glasa na glavnoj skupštini društva zapravo pravo dioničara stečeno ulaganjem kapitala i, ujedno, izuzetno važno upravljačko pravo, Ustavni sud izrazio je u odluci broj: U-I-977/2004 od 22. studenoga 2006. godine (»Narodne novine«, broj 2 od 4. siječnja 2007. godine).
Osporenim Odjeljkom 5.b članka 132. ZID ZTD-a (kojim su dodani članci 300.f, 300.g, 300.h, 300.i, 300.j i 300.k), uređen je novi pravni položaj, odnosno novo upravljačko pravo glavnog dioničara (jer ima dionice koje se odnose na najmanje 95% temeljnog kapitala) da na glavnoj skupštini zahtijeva donošenje odluke o prijenosu dionica manjinskih dioničara, uz plaćanje primjerene otpremnine u novcu.
10. Zakon o trgovačkim društvima u članku 211. ustanovio je načelo jednakog položaja dioničara, propisujući da pod jednakim uvjetima dioničari imaju jednaki položaj u društvu.
Međutim, iz odredbi Zakona o trgovačkim društvima razvidan je različit pravni položaj glavnog dioničara i manjinskih dioničara, koji se očituje u različitom uređivanju prava sudjelovanja u upravljanju društvom.
Zakon o trgovačkim društvima nije manjinskim dioničarima koji (ukupno) imaju do 5% dionica omogućio upravljačko pravo, odnosno sudjelovanje u upravljanju društvom, jer takav njihov dionički udio Zakonom o trgovačkim društvima nije ustanovljen kao pravo da na bilo koji način utječu na vođenje društva i/ili njegovo poduzetničko djelovanje na tržištu kapitala.
Prema tome, manjinski dioničar u odnosu na vrijednost svoje dionice ima isključivo imovinsko pravo, ne i pravo upravljanja društvom. Jedini izuzetak od tog pravila propisan je člankom 363. Zakona o trgovačkim društvima, koji utvrđuje pravo svakog dioničara da pod uvjetima propisanim tim zakonskim člankom tužbom pobija odluke glavne skupštine dioničkog društva.
Budući da je, prema stajalištu Ustavnog suda, pravni položaj glavnog dioničara i manjinskih dioničara različit, prihvatljivo je među njima ustanoviti razlike koje se nakon stupanja na snagu osporenog dijela ZID ZTD-a očituju u mogućnosti glavnog dioničara (njegovom pravu) da od glavne skupštine društva zahtjeva donošenje odluke na temelju koje će mu se prenijeti dionice manjinskih dioničara, uz primjerenu otpremninu u novcu.
Pri tome načelo jednakog položaja dioničara nije povrijeđeno, jer vladavina prava zahtjeva da se samo osobe u jednakom pravnom položaju moraju jednako tretirati. Budući da glavni dioničar s najmanje 95% temeljnog kapitala i svi ostali dioničari s ukupno manje od 5% temeljnog kapitala nisu u jednakom pravnom položaju u odnosu na upravljanje društvom, dopušteno je ustanovljavanje razlika u pravu na prijenos dionica. Prema stajalištu Ustavnog suda, to nije u suprotnosti s vladavinom prava. Kod ustanovljenja bilo kojih razlika, pa tako i razlika u ostvarivanju prava na prijenos dionica, temeljno ustavnopravo pitanje jest pretvara li se zakonom dopuštena razlika u diskriminaciju, koja je zabranjena Ustavom.
Ustavni sud ocjenjuje da osporene norme ne znače diskriminaciju manjinskih dioničara, jer je legitimni cilj tih normi regulacija tržišta kapitala, što je nedvojbeno u interesu Republike Hrvatske i nije se moglo postići drugim sredstvima koja bi na manje ograničavajući način utjecala na imovinska prava manjinskih dioničara.
Zakon o trgovačkim društvima propisuje načelo da se pod istim uvjetima sa svim dioničarima mora jednako postupati, no u tumačenju i primjeni tog načela mora se uvažiti činjenica da su dionička društva zapravo društva kapitala te da pravo dioničara (i upravljačko i imovinsko pravo) ovisi o nominalnom iznosu, odnosno broju dionica koje drži (jer prema različitom iznosu odnosno broju dionica član društva različito doprinosi djelatnosti društva). Zbog toga je dioničarevo upravljačko i imovinsko pravo povezano sa visokim stupnjem rizika. Kod manjinskih dioničara radi se isključivo o riziku u vezi sa imovinskim pravom koje ostvaruju kroz posjed svojih dionica.
11. Ustav Republike Hrvatske u članku 49. stavku 1. Ustava utvrdio je poduzetničku i tržišnu slobodu kao temelj gospodarskog ustroja, ali ih nije ustanovio kao apsolutne slobode, jer su one ograničene ovlašću države da utječe na posljedice njihovog ostvarivanja. Pri tome je razvidan interes Republike Hrvatske da se tržište kapitala regulira na način koji u najmanjoj mogućoj mjeri utječe na ostvarivanje te eventualno ograničavanje prava svih dioničara, pa tako i onih manjinskih.
Hrvatski sabor na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava ima ovlaštenje da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. To ovlaštenje podrazumijeva mijenjanje i dopunjavanje već postojećeg zakonskog uređenja, pri čemu je zakonodavac dužan uvažavati zahtjeve koji slijede iz načela vladavine prava i one kojima se štite temeljne ustavne vrednote i dobra. Stajalište je Ustavnog suda da je razrađujući svoju ustavnu ovlast zakonodavac bio ovlašten odabrati rješenja koja predlagatelji osporavaju u ovom ustavnosudskom postupku, te naknadno odrediti i urediti uvjete pod kojima glavni dioničar može zahtijevati prijenos dionica manjinskog dioničara.
ZID ZTD-om propisani uvjeti omogućuju glavnom dioničaru poticanje i unapređivanje unutarnje strukture društva, zaštićujući pri tome manjinske dioničare od mogućih zlouporaba.
ZID ZTD-om propisani uvjeti štite i glavnog dioničara od mogućih zlouporaba, jer manjinski dioničari na temelju članka 363. Zakona o trgovačkim društvima imaju pravo pobijati odluke glavne skupštine dioničkog društva. Pri takvom stanju stvari, npr., glavni dioničar ne bi mogao samostalno utvrđivati način isplate dividende, jer bi mali dioničari putem tužbe za pobijanje odluke glavne skupštine mogli osporavati odluku glavnog dioničara da se dobit ne isplaćuje dioničarima kao dividenda nego da se ostavlja u društvu. Zbog toga manjinski dioničari tužbom za pobijanje odluke glavne skupštine mogu bitno ometati rad društva čak i u slučaju da tužba nije osnovana. Naime, za vrijeme trajanja sudskog postupka ne mogu se provoditi odluke glavne skupštine ako sud odredi privremenu mjeru zabrane provođenja odluke glavne skupštine do okončanja, u pravilu dugotrajnog, sudskog postupka, pa se time otvara mogućnost iznude, odnosno uvjetovanja glavnom dioničaru da na glavnoj skupštini donese određene odluke koje bi koristile isključivo manjinskim dioničarima.
Stajalište je Ustavnog suda kako glavnom dioničaru stoga treba priznati pravo da nakon stjecanja 95% udjela temeljnog kapitala društva stekne i preostale dionice tog društva, uz uvjet da manjinski dioničari time ne smiju biti oštećeni.
12. U tom smislu ocjenjujući ustavnost članka 132. Odjeljka 5.b ZID ZTD-a, Ustavni sud nije našao da bi osporene norme bile u suprotnosti sa zahtjevima vladavine prava navedenim u točki 10. obrazloženja ovog rješenja. Temeljne ustavnopravne standarde koje moraju ispuniti zakoni da bi bili u skladu s vladavinom prava Ustav­ni sud je utvrdio u odluci i rješenju broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. godine (»Narodne novine«, broj 31 od 22. ožujka 2000. godine).
Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da se prava koja proizlaze iz posjedovanja dionice ne mogu poistovjetiti s rentom, jer se načela poslovanja dioničkog društva temelje na glavnoj obvezi svakog dioničara da doprinosi kapitalu društva, uz mogućnost da se tijekom razdoblja u kojem dioničar ostvaruje svoja imovinska prava jave određeni rizici, pa i oni visokog stupnja. U takve rizike, na temelju same naravi tržišta kapitala, svakako ulazi i ZID ZTD-om propisana mogućnost da dionice manjinskog dioničara preuzme glavni dioničar, ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
13. Ustavni sud također ocjenjuje da ZID ZTD-om utvrđeni uvjeti pod kojima se manjinskim dioničarima utvrđuje primjerena otpremnina u novcu nisu u nesuglasnosti s mjerodavnim odredbama Ustava, niti su u suprotnosti s načelom vladavine prava i zahtjevima koji proizlaze iz Ustavom propisane zaštite poduzetničke i tržišne slobode.
Glavni dioničar preuzimanjem dionica manjinskog dioničara omogućuje manjinskom dioničaru pravično obeštećenje i time ostvarenje svog imovinskog interesa bez opasnosti da, npr., glavni dioničar prestrukturiranjem društva stvori novo društvo, koje potom likvidira i time umanji imovinska prava manjinskog dioničara do stupnja na kojem ne ostvaruje nikakvu ili barem primjerenu korist. Glavni dioničar mogao bi prestrukturiranjem postići i sklapanje različitih poduzetničkih ugovora koji bi mu omogućili ostvarivanje nekog njegovog interesa, ali koji društvu ne bi donosili korist i na temelju kojih se ne bi isplaćivala dividenda. Vrijednost dionica takvog društva bi padala, te bi manjinski dioničari koji bi prodajom dionica htjeli izaći iz društva pretrpjeli štetu, odnosno umanjili ili posve izgubili svoja imovinska prava.
Primjerena otpremnina u novcu prema ocjeni Ustavnog suda stoga znači naknadu čiju primjerenost glavni dioničar mora obrazložiti, te potom takvu primjerenost mora ispitati jedan ili više vještaka imenovanih po nadležnom trgovačkom sudu. Ukoliko manjinski dioničar smatra da iznos naknade nije primjeren, na temelju odredbi ZID ZTD-a može zatražiti da nadležni trgovački sud sam odredi naknadu.
Ustavni sud utvrđuje da osporene odredbe ZID ZTD-a jamče veću pravnu sigurnost manjinskih dioničara i njihovu zaštitu u odnosu na moguća postupanja glavnog dioničara, koja bi, iako zakonita, ipak mogla štetiti i umanjiti ili potpuno poništiti imovinska prava manjinskih dioničara.
14. Predlagatelji pri osporavanju odredbi ZID ZTD-a neosnovano ističu povredu njihovog imovinskog prava, kao stečenog prava vlasništva dionica. Takav zaključak predlagatelja suprotan je pravnoj naravi dioničkog društva i ne bi mogao proizaći iz prethodnih utvrđenja i ocjena Ustavnog suda.
Dioničko društvo je trgovačko društvo u kojem članovi, dioničari, sudjeluju s ulozima u temeljnom kapitalu podijeljenom na dionice. Dionica je dakle ulog s kojim dioničar sudjeluje u društvu, a taj ulog čini skup članskih prava i obveza koja mogu biti imovinska i/ili upravljačka, ovisno o veličini udjela svakog pojedinog dioničara.
Zakon o trgovačkim društvima niti u jednoj odredbi ne uređuje značenje posjedovanja dionice kroz sadržaj vlasničkih ovlaštenja u smislu stvarnopravnih ovlaštenja imatelja dionice.
Stoga je jedino ispravno smatrati da je pravo koje slijedi iz svakog pojedinačnog dioničkog uloga, bilo ono upravljačko ili pak imovinsko pravo, zapravo pravo stečeno ulaganjem kapitala u smislu članka 49. stavka 4. Ustava. Niti jedan dioničar, glavni ili manjinski, nema pravo vlasništva nad svojom dionicom, koje pravo bi slijedom toga bilo zajamčeno i zaštićeno odredbama članka 48. Ustava. Te ustavne odredbe nisu mjerodavne za ocjenu suglasnosti osporenih odredbi ZID ZTD-a s Ustavom, jer dioničar nije vlasnik dioničkog društva, nije vlasnik svoje dionice niti je vlasnik svog udjela u temeljnom kapitalu društva.
Iako zakonodavac ima pravo ograničiti slobode ili prava zajamčena Ustavom, to ograničenje mora biti učinjeno zbog ostvarenja legitimnog cilja propisanog Ustavom i razmjerno cilju koji se ograničenjem želi postići. Ustavni sud je utvrdio da su ZID ZTD-om propisana ograničenja poduzetničke i tržišne slobode učinjena radi legitimnog, Ustavom propisanog cilja i da su razmjerna cilju koji se ograničenjem želio postići.
15. Promatrano s aspekta mjerodavnih ustavnih odredbi, Ustavni sud utvrđuje da nisu osnovani navodi prijedloga kojima se obrazlažu tvrdnje o neustavnosti osporenih odredbi ZID ZTD-a. Isto tako, Ustavni sud nije našao razloge ili okolnosti koji bi neovisno o razlozima predlagatelja uputili na nesuglasnost osporenih zakonskih odredbi s Ustavom.
16. Na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske riješeno je kao u točki I. izreke.
17. Odluka o objavi rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-4120/2003
U-I-4237/2003
U-I-3099/2004
U-I-29/2005
U-I-4056/2006
Zagreb, 21. veljače 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.


* * *

Na temelju članka 27. stavka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske, te članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dajemo

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Rješenje broj: U-I-4120/2003, U-I-4237/2003, U-I-3099/2004, U-I-29/2005, U-I-4056/2006 od 21. veljače 2007. godine

Za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba ZID ZTD ključna je i u ovom konkretnom slučaju jedino mjerodavna odredba članka 49. stavak 4. Ustava koja glasi:
»Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.«
Svih pet podnositelja navode da su osporene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, broj 118/03., u daljnjem tekstu: ZID ZTD), između ostalih odredaba Ustava (3., 5., 14., 16., 48.) suprotne odredbi članka 49. stavka 4. ispravno navodeći da su osporenim odredbama »građaninu imatelju dionica umanjena, zapravo ukinuta, prava stečena ulaganjem kapitala.«
Usprkos dosljednoj praksi Ustavnog suda da se ocjena ustav­nosti zakona izvrši prema svakoj ustavnoj odredbi koju podnositelj prijedloga navede i obrazloži kao mjerodavnu, to u ovom rješenju nije učinjeno glede odredbe čl. 49. stavka 4! Ta odredba Ustava je potpuno ignorirana, a umjesto nje ocjena je ustavnosti osporenih zakonskih odredbi izvršena prema očigledno nemjerodavnoj odredbi čl. 48. Ustava kojom se štiti vlasništvo. Naime, nedvojbeno je da se u slučaju dionica ne radi o pravu vlasništva, što se i u samom rješenju Ustavnog suda izrijekom navodi – »Niti jedan dioničar, glavni ili manjinski, nema pravo vlasništva nad svojom dionicom, koje pravo bi slijedom toga bilo zajamčeno odredbama članka 48. Ustava.«
Prema odredbi članka 49. stavka 4. irelevantna je pravna narav prava koja se stječu ulaganjem kapitala, što će reći da ovdje doista nije bitno je li neko pravo iz dionice, uključivo i pravo na dionicu, pravo vlasništva ili koje drugo pravo. Bitno je jedino i isključivo da se radi o pravima stečenim ulaganjem kapitala i jesu li umanjena nekom zakonskom odredbom. Da se u konkretnom slučaju radi o pravima stečenim ulaganjem kapitala potvrđuje i navod u toč. 14. rješenja Ustavnog suda – »Stoga je jedino ispravno smatrati da je pravo koje slijedi iz svakog pojedinačnog dioničkog uloga, bilo ono upravljačko ili pak imovinsko pravo, zapravo pravo stečeno ulaganjem kapitala u smislu članka 49. stavka 4. Ustava.«
Koja su to prava i jesu li osporenim odredbama ZID ZTD umanjena? Prema odredbi članka 167., stavka 2. redovne dionice daju imatelju: 1. pravo glasa u glavnoj skupštini društva, 2. pravo na isplatu dijela dobiti društva (dividendu) i 3. pravo na isplatu dijela ostatka likvidacijske, odnosno stečajne mase društva. Nije teško zaključiti da onaj koji ostane bez dionice gubi i sva prava koja ona daje. Postupkom istiskivanja dioničara (squeeze out) voljom i odlukom glavnog dioničara, bez pristanka manjinskog dioničara, ovaj posljednji ostaje bez dionica i, razumije se, prava koja one daju. Vraća mu se jedino ulog u vidu otpremnine visinu koje određuje glavni dioničar (čl. 300g. ZID ZTD).
Nema sumnje da su osporenim odredbama ZID ZTD umanjena, zapravo oduzeta, prava stečena ulaganjem kapitala, pa ih je na temelju odredbe članka 49. stavka 4. Ustava trebalo ukinuti.
Napominjemo da pozivanje na odredbu članka 16. Ustava kojom se dopušta ograničavanje sloboda i prava zajamčenih Ustavom putem zakona, nije relevantno u ovom konkretnom slučaju. Naime, za razliku od svih ustavnih prava i sloboda koja se mogu ograničiti zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se, prema spomenutoj odredbi članka 49. stavak 4. Ustava, umanjiti ni zakonom ni bilo kojim drugim pravnim aktom.

Zagreb, 14. ožujka 2007.
 

Predsjednik
prof. dr. sc. Petar Klarić, v. r.


Sutkinja
Emilija Rajić, v. r.