USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

891

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku kojeg su ustavnom tužbom pokrenuli I. M. i V. M., obojica iz V., koje zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva K., H. & U. iz V., na sjednici održanoj 13. veljače 2008., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-737/05 od 8. rujna 2005., kojom je usvojena žalba tuženice u sporu, M. R. B., te je preinačena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj: P-179/03 od 23. studenoga 2004., na način da je tužbeni zahtjev tužitelja – podnositelja ustavne tužbe, odbijen.
Navedenom prvostupanjskom presudom prethodno je bio usvojen tužbeni zahtjev podnositelja, kojim su tražili utvrđenje nevaljanosti usmene oporuke pok. J. M., od 28. prosinca 2001., proglašene 19. veljače 2002. u ostavinskom predmetu Općinskog suda u Varaždinu, broj: O-35/02.
2. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu da im je osporenom drugostupanjskom presudom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.
U bitnome, podnositelji smatraju da je drugostupanjski sud, bez provođenja glavne rasprave odnosno bez neposrednog izvođenja dokaza, a i bez uporišta u dokazima izvedenim pred prvostupanjskim sudom, jednostavno »preocijenio« izvedene dokaze, donio drugačije zaključke o činjenicama, suprotne zaključcima prvostupanjskog suda, što je rezultiralo preinačenjem prvostupanjske presude odnosno odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva koji je prvobitno bio usvojen.
Predlažu ukidanje osporene presude Županijskog suda u Varaždinu.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i ocijenila dokaze.
Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava, a eventualno postojanje povrede ustavnih prava Ustavni sud, u pravilu, cijeni na podlozi činjenica koje su utvrđene u postupku donošenja osporenog akta.
4. Uvidom u spis predmeta, prvostupanjsku presudu, kao i osporenu drugostupanjsku presudu, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:
Prvostupanjska je presuda donesena u ponovljenom postupku, nakon ukidnog rješenja Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-1166/02 od 16. siječnja 2003., kojim je bila ukinuta prethodno donesena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj: P-793/02 od 11. listopada 2002. (usvajanje tužbenog zahtjeva) i predmet vraćen drugom vijeću istog prvostupanjskog suda na ponovni postupak, s uputom da u nastavku postupka raspravi i provede dokaze na okolnost jesu li postojale iznimne prilike koje bi opravdavale sastavljanje usmene oporuke pok. ostaviteljice J. M.
Naime, podnositelji ustavne tužbe, kao zakonski nasljednici pok. J. M., u ostavinskom postupku iza ostaviteljice upućeni su na pokretanje parničnog postupka protiv oporučne nasljednice M. R. B., radi utvrđenja pravne nevaljanosti usmene oporuke od 28. prosinca 2001.
Budući da je člankom 78. stavkom 1. mjerodavnog Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, broj 52/71., 52/73., 47/78. i 56/00., u daljnjem tekstu: ZN) propisano da oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti napraviti pisanu oporuku, prvostupanjski sud je, sukladno uputi suda višeg stupnja, a radi utvrđivanja tih okolnosti, saslušao troje svjedoka i tuženicu, izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju i proveo medicinsko vještačenje. S obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski je sud, primijenivši odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., u daljnjem tekstu: ZPP), u presudi detaljno izložio svoje zaključke na temelju kojih je ocijenio da nisu postojale izuzetne prilike, u smislu članka 78. stavka 1. ZN-a, zbog kojih ostaviteljici nije bilo moguće sačiniti pisanu oporuku, te da je stoga tužbeni zahtjev osnovan.
Drugostupanjski sud je u osporenoj presudi zauzeo stajalište da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze te je također iznio razloge zbog kojih smatra da iste dokaze valja ocijeniti drugačije. Stoga je zaključio da su izuzetne prilike postojale te da su pretpostavke pravne valjanosti usmene oporuke ispunjene. Drugostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev podnositelja.
5. Kako je već istaknuto u točki 3. ovog obrazloženja, Ustavni sud u pravilu se ne upušta u pitanje jesu li nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i ocijenila dokaze, već su za Ustavni sud relevantne samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava. Eventualno postojanje povrede ustavnih prava Ustavni sud, u pravilu, cijeni na podlozi činjenica koje su utvrđene u postupku donošenja osporenog akta.
U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud smatra da, iznimno, ocjena o postojanju povrede ustavnog prava izravno ovisi o tome je li u provedenom parničnom postupku utvrđeno činjenično stanje odnosno kako su ocijenjeni dokazi.
Naime, nakon analize cjelokupnog spisa predmeta i donesenih odluka, Ustavni sud smatra očiglednim kako u konkretnom parničnom postupku nisu dokazane ni činjenice na koje se pozivaju podnositelji ustavne tužbe, kao tužitelji, kao niti činjenice na koje se poziva tuženica. Prvostupanjskom sudu nije bilo moguće na temelju izvedenih (ali jedinih raspoloživih) dokaza sa sigurnošću utvrditi činjenice, a niti drugostupanjskom sudu, na temelju takvih dokaza, nije bilo moguće sa sigurnošću ocijeniti točnost i potpunost utvrđenja prvostupanjskog suda. Prvostupanjski sud u svojoj presudi i izričito navodi kako mu »nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi zdravstveno stanje ostaviteljice, postojanje izuzetnih prilika, kao niti sam sadržaj usmene oporuke«.
Člankom 221.a ZPP-a propisano je da će sud, kada na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Teret dokazivanja u parnici povodom tužbe na utvrđenje nevaljanosti usmene oporuke leži na onome tko tvrdi da je oporuka nevaljana to jest na tužitelju, u konkretnom slučaju na podnositeljima ustavne tužbe, a što prvostupanjski sud u konkretnom slučaju očigledno nije uzeo u obzir. Naprotiv, unatoč vlastitom navodu da nije uspio utvrditi relevantne činjenice, prvostupanjski je sud sudio na način kao da su podnositelji (tužitelji) dokazali svoje tvrdnje.
Ustavni sud je, međutim, na temelju analize osporene drugostupanjske presude, iako to u njoj nije i izrijekom navedeno, zaključio da je ona donesena kao posljedica okolnosti da podnositelji, na kojima leži teret dokazivanja, svoju tvrdnju o nevaljanosti oporuke nisu dokazali.
Prema tome, ocjena je Ustavnog suda da je osporena presuda donesena sukladno pravilima o teretu dokazivanja, pa da stoga njome podnositelji nisu oštećeni u svojim pravima.
6. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li on bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud postupao i odlučivao unutar svoje nadležnosti, da je podnositeljima prethodno omogućeno sudjelovanje u postupku, predlaganje dokaza, ulaganje pravnog lijeka i poduzimanje drugih zakonom dopuštenih postupovnih radnji, te da je osporena presuda donesena u postupku koji je proveden sukladno mjerodavnim postupovnim odredbama.
Stoga je Ustavni sud ocijenio da podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
7. Zbog izloženog, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.
8. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-4592/2005
Zagreb, 13. veljače 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.