992
Na temelju članka 14. stavka 1. Zakona o računovodstvu (»Narodne novine«, broj 109/07) i članka 16. Pravilnika o načinu rada Odbora za standarde financijskog izvještavanja Odbor za standarde financijskog izvještavanja na sjednici održanoj 28. veljače 2008. godine, donio je
I.
Objavljuju se Hrvatski standardi financijskog izvještavanja.
Predsjednik
Odbora za standarde
financijskog izvještavanja
Ivica Smiljan, v. r.
HRVATSKI STANDARDI FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA
OKVIR ZA PRIMJENU HRVATSKIH STANDARDA FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA
1.1. Pristup
Hrvatski standardi financijskog izvještavanja nastali su sukladno Zakonu o
računovodstvu, a donosi ih Odbor za standarde financijskog izvještavanja. Oni se
temelje na domaćoj računovodstvenoj teoriji i praksi, odrednicama Međunarodnih
standarda financijskog izvještavanja kao i na IV. i VII. Direktivi Europske
unije. Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja regulira se tematika u
vezi s financijskim izvještajima, u prvom redu, namijenjenih vanjskim
korisnicima. Oni sadrže zahtjeve priznavanja, mjerenja, procjenjivanja,
prezentiranja i objavljivanja transakcija i događaja važnih za financijske
izvještaje opće namjene. Hrvatski standardi financijskog izvještavanja su
namijenjeni za primjenu u financijskim izvještajima opće namjene poduzetnika
koji ostvaruju dobit ili gubitak.
Pojam financijski izvještaj obuhvaća cjelovit skup financijskih izvještaja
sastavljenih za razdoblje tijekom godine ili za poslovnu godinu. Oni reguliraju
sastavljanje, prezentiranje i objavljivanje financijskih izvještaja za
poduzetnike koji nisu obveznici primjene Međunarodnih standarda financijskog
izvještavanja, a u skladu sa Zakonom o računovodstvu. Posebno su prilagođene
potrebama srednjih i malih poduzetnika koji su prevladajući u hrvatskom
gospodarstvu. S tim u svezi Hrvatski standardi financijskog izvještavanja su
jednostavni, malog su opsega te teoretski i stručno zadovoljavaju kriterije
suvremenog financijskog računovodstva. Hrvatski standardi financijskog
izvještavanja zadovoljavaju uvjete koje Europska unija postavlja glede
sastavljanja, prezentiranja i objavljivanja financijskih izvještaja. Kriteriji
mjerenja i priznavanja u suglasju su s Međunarodnim standardima financijskog
izvještavanja, kao i sa IV. i VII. Direktivom EU.
Poduzetnici čiji su financijski izvještaji u skladu s Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja trebaju objaviti u bilješkama izjavu o njihovoj
primjeni i sukladnosti.
Hrvatske standarde financijskog izvještavanja karakterizira dinamičnost, odnosno
prilagođavanje zahtjevima struke, izmijenjenim, dopunjenim i prilagođenim
Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja i IV. i VII. Direktivi EU.
1.2. Definicija, sadržaj, obilježje, cilj i svrha Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja
Hrvatski standardi financijskog izvještavanja su računovodstvena načela i
pravila koja primjenjuje računovodstvena struka, a koristi se kod sastavljanja i
prezentiranja financijskih izvještaja. U Hrvatskim standardima financijskog
izvještavanja naznačene su temeljne koncepcije na kojima počiva sastavljanje i
prezentiranje financijskih izvještaja. Svrha ovih standarda je:
• propisati osnovu za sastavljanje i prezentaciju financijskih izvještaja;
• pomoć revizorima u formiranju mišljenja jesu li financijski izvještaji u
skladu s Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja;
• pomoć korisnicima financijskih izvještaja pri tumačenju podataka i informacija
koje su sadržane u financijskim izvještajima.
Cilj Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja je da financijski izvještaji
temeljeni na ovim standardima pruže informacije o financijskom položaju,
financijskoj uspješnosti i novčanim tokovima poduzetnika koje koriste, u prvom
redu, vanjski korisnici u donošenju ekonomskih odluka. Financijski izvještaji
koji se temelje na Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja pružaju
informaciju o imovini obvezama, kapitalu, prihodima, rashodima, dobiti i
gubitku, promjenama u kapitalu i novčanom toku.
Ciljevi Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja jesu razvijati u javnom
interesu računovodstvene standarde koji zahtijevaju kvalitetne, transparentne i
usporedne informacije u financijskim izvještajima.
1.3. Temeljne pretpostavke i načela
Temeljne pretpostavke i načela su opća pravila i postupci koje je prihvatila računovodstvena struka a koriste se kod sastavljanja i prezentiranja financijskih izvještaja. Temeljna pretpostavka su neograničenost vremena poslovanja i nastanak događaja.
1.3.1. Neograničenost vremena poslovanja
Financijski izvještaji koji se sastavljaju, prezentiraju i objavljuju u skladu s Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja temelje se na pretpostavci da poduzetnik vremenski neograničeno posluje i da će poslovati u doglednoj budućnosti. S tim u svezi smatra se da poduzetnik nema namjeru niti potrebu likvidirati ili značajno smanjiti opseg svoga poslovanja.
1.3.2. Nastanak događaja
Financijski izvještaji trebaju se sastavljati na osnovi temeljne računovodstvene pretpostavke nastanka poslovnog događaja. Na temelju ove pretpostavke sastavljaju se financijski izvještaji osim izvještaja o novčanom toku. Temeljna pretpostavka nastanka događaja zahtijeva da se učinci transakcija i ostalih događaja priznaju kada nastanu, a ne kada se primi ili isplati novac ili njegov ekvivalent. Evidentiraju se u računovodstvenim evidencijama i uključuju u financijske izvještaje razdoblja na koje se odnosi. Financijski izvještaj sastavljeni na osnovi temeljne pretpostavke nastanka događaja osiguravaju informacije o prošlim transakcijama i ostalim događajima koji se koriste pri donošenju ekonomskih odluka. Imovina, obveze, kapital, prihodi i rashodi, dobit i gubitak, priznaju se u financijskim izvještajima po načelu nastanka događaja a u skladu s kriterijima priznavanja.
1.4. Kvalitativna obilježja financijskih izvještaja
Kod sastavljanja financijskih izvještaja u skladu s Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja osim temeljnih pretpostavki i načela poduzetnik uvažava i kvalitativna obilježja financijskih izvještaja. Četiri su kvalitativna obilježja i to: razumljivost, važnost, pouzdanost i usporedivost.
1.4.1. Razumljivost
Informacije koje su sadržane i pružene u financijskim izvještajima trebaju biti razumljive korisnicima. U tu svrhu pretpostavlja se da korisnici posjeduju dovoljno znanja o poslovnim i ekonomskim aktivnostima i o računovodstvu, te da imaju volju proučavati informacije iz financijskih izvještaja dovoljnom pažnjom.
1.4.2. Važnost
Da bi bile korisne informacije iz financijskih izvještaja moraju biti važne i zadovoljavati potrebe korisnika pri donošenju ekonomskih odluka. Informacija je važna kada utječe na ekonomske odluke na način da pomaže korisniku, da procijeni prošle, sadašnje ili buduće događaje. Na važnost informacije utječe i njen značaj. Informacija iz financijskih izvještaja je značajna ako njezino izostavljanje ili krivo prikazivanje može utjecati na ekonomske odluke korisnika donijetih na temelju financijskih izvještaja.
1.4.3. Pouzdanost
Informacija je pouzdana kad u njoj nema značajne pogreške i pristranosti i u
koju se korisnici mogu pouzdati, te da vjerno predočava ono što predstavlja. S
tim u svezi informacija mora vjerno predočiti transakcije i druge događaje.
Informacija mora vjerodostojno predočiti transakciji i druge događaje te s tim u
svezi nužno je informacije obračunavati i prezentirati u skladu sa suštinom i
ekonomskom stvarnošću, a ne samo u zakonskom obliku. (Prevaga biti nad formom).
Da bi informacije sadržane u financijskim izvještajima bile pouzdane moraju biti
i neutralne, bez pristranosti.
1.4.4. Usporedivost
Korisnici informacija u financijskim izvještajima moraju biti u stanju usporediti financijske izvještaje poduzetnika za više razdoblja, kao i s financijskim izvještajima drugih poduzetnika.
1.4.5. Opreznost
Kod sastavljanja financijskih izvještaja valja poštivati načelo opreznosti. Opreznost podrazumijeva uključivanje stupnja razboritosti u prosuđivanju u uvjetima neizvjesnosti na način da imovina i prihod nisu precijenjeni, a obveze i rashodi nisu podcijenjeni. Međutim, načelo opreznosti ne dopušta stvaranje skrivenih rezervi, odnosno namjerno podcjenjivanje imovine ili prihoda ili namjerno precjenjivanje obveza ili rashoda.
1.4.6. Potpunost
Da bi bile pouzdane informacije u financijskim izvještajima moraju biti potpune u okviru granice značajnosti i troška.
1.5. Ostala načela
Osim temeljnih pretpostavki te poštivanja kvalitativnih obilježja financijskih
izvještavanja, poduzetnik treba sastaviti svoje financijske izvještaje po
načelima:
– dosljednog prezentiranja;
– značajnosti i sažimanja te
– prijeboja.
1. Načelo dosljednosti zahtijeva da prezentiranje i klasificiranje stavaka u
financijskim izvještajima treba biti isto tijekom više obračunskih razdoblja
osim ako Hrvatski standardi financijskog izvještavanja zahtijevaju promjene.
2. Načelo značajnosti zahtijeva da svaku značajnu skupinu sličnih stavki treba
odvojeno prezentirati u financijskim izvještajima. Ako pojedina stavka nije
značajna niti važna ona se sažima s drugim stavkama.
3. Imovinu, obveze, prihode i rashode ne treba prebijati, osim ako se prijeboj
zahtijeva ili dopušta Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja.
1.6. Definicija osnovnih računovodstvenih kategorija
Imovina je resurs kojeg kontrolira poduzetnik kao rezultat prošlih događaja i od
kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi kod poduzetnika. Buduća
ekonomska korist utjelovljena u imovini jest potencijal da se doprinese, izravno
ili neizravno, priljevu novca i novčanih ekvivalenata kod poduzetnika.
Buduće ekonomske koristi, utjelovljene u imovini mogu pritjecati poduzetniku na
više načine. Tako imovina može biti:
• upotrijebljena pojedinačno ili u kombinaciji s ostalom imovinom u proizvodnji
dobara ili usluga koje će poduzetnik prodati,
• razmijenjena za drugu imovinu,
• upotrebljava za podmirivanje obveza i
• podijeljena vlasnicima.
Obveza je sadašnja obveza poduzetnika, proizašla iz prošlih transakcija i
prošlih događaja za čije se podmirenje očekuje da će doći do odljeva resursa iz
poduzetnika koji utjelovljuju ekonomske koristi. Obveza je dužnost ili
odgovornost da se postupi ili nešto izvrši na određeni način. Obveze mogu biti
zakonski izvršive, a mogu proisteći iz poslovne prakse. Podmirenje sadašnje
obveze može se provesti na više načina:
• novčanom isplatom;
• prijenosom druge imovine;
• pružanjem usluga;
• zamjenom te obveze s drugom obvezom;
• konverzijom obveza u kapital i
• da se vjerovnik odrekne svojih prava ili ih izgubi.
Kapital je vlastiti izvor financiranja imovine poduzetnika i predstavlja ostatak
imovine nakon podmirivanja obveza. Kapital se u pasivi bilance detaljnije
raščlanjuje i to na: upisani kapital, kapitalne rezerve, rezerve,
revalorizacijske rezerve, zadržana dobit ili preneseni gubitak i dobit ili
gubitak tekuće godine.
Prihod je povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku
priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza što ima za posljedicu
povećanje kapitala, osim onog u svezi s uplatom od strane sudionika u kapitalu.
Priznavanje i mjerenje prihoda ovisi i o konceptu kapitala i očuvanju kapitala
koje koristi poduzetnik kod sastavljanja i prezentiranja financijskih
izvještaja.
Rashodi su smanjenje ekonomske koristi kroz obračunsko razdoblje u obliku
odljeva ili smanjenja imovine ili stvaranja obveza što ima za posljedicu
smanjenje kapitala, osim ovog u svezi s raspodjelom sudionicima u kapitalu.
Priznavanje i mjerenje rashoda ovisi o konceptu kapitala i očuvanje kapitala
koje koristi poduzetnik kod sastavljanja i prezentiranja financijskih
izvještaja.
Dobit predstavlja povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja.
Dobit se utvrđuje sučeljavanjem prihoda i rashoda. Dobit se koristi i kao
mjerilo uspješnosti ili kao temelj za druga mjerenja. Gubici predstavljaju
smanjenje ekonomske koristi tijekom obračunatog razdoblja. Gubici se utvrđuju
sučeljavanjem prihoda i rashoda u slučaju da su rashodi veći od prihoda.
1.7. Mjerenje elemenata financijskih izvještaja
Mjerenje je proces utvrđivanja novčanih iznosa po kojima se priznaju elementi financijskih izvještaja i iskazuju u bilanci i računu dobiti i gubitka.
1.7.1. Mjerenje imovine
Postoji više različitih metoda mjerenja imovine i obveza kao primjerice: trošak
nabave (povijesni trošak), tekući trošak, ostvariva (utrživa) vrijednost,
sadašnja vrijednost i fer vrijednost.
Imovina se može mjeriti po povijesnom trošku. U tom slučaju imovina se mjeri po
plaćenom iznosu novca ili novčanih ekvivalenata ili po fer vrijednosti naknade
dane za njihovu nabavu u vrijeme stjecanja.
Imovina se može mjeriti po tekućem trošku. U tom slučaju imovina se mjeri po
iznosu novca ili novčanih ekvivalenata kojeg bi trebalo isplatiti ako bi se ista
ili ekvivalentna imovina pribavljala u sadašnjosti.
Kada se imovina mjeri po ostvarivanju (utrživanju) vrijednosti tada se imovina
mjeri po iznosu novca ili novčanih ekvivalenata koji se sada može dobiti
prodajom imovine u toku poslovanja.
Imovina se mjeri po sadašnjoj vrijednosti i evidentira se po diskontiranoj
sadašnjoj vrijednosti budućih neto novčanih priljeva za koje se očekuje da će se
ostvariti u poslovanju.
Imovina mjerena po fer vrijednosti je iznos za koji se neka imovina može
razmijeniti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
1.7.2. Mjerenje obveza
Obveza se mjeri po trošku nabave (povijesni trošak) po iznosu primitaka
primljenog u razmjeni za obvezu, ili po iznosima novca i novčanih ekvivalenata
za koje se očekuje da će biti isplaćene zbog podmirivanja obveza u tijeku
poslovanja.
Ako se obveza mjeri po tekućem trošku tada se ona mjeri po nediskontiranom
iznosu novca ili novčanog ekvivalenta koji bi bio potreban za podmirivanje
obveze.
Obveze se mogu mjeriti i po sadašnjoj vrijednosti. U tom slučaju obveze se mjere
po diskontiranoj sadašnjoj vrijednosti budući neto novčanih odljeva za koje se
očekuje da će biti potrebno zbog podmirivanja obveza tijekom poslovanja.
Obveza mjerna po fer vrijednosti je iznos za podmirenje obveze utvrđene između
informiranih i nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti transakciju.
1.8. Priznavanje elemenata financijskog izvještaja
1.8.1. Definicija priznavanja
Priznavanje je proces uvrštavanja u bilancu i račun dobiti i gubitka stavke koja
udovoljava definiciji elemenata financijskih izvještaja i zadovoljavanju
kriterije za njegovo priznavanje.
Stavka koja udovoljava definiciji elemenata financijskih izvještaja treba se
priznati ako:
• je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi povezane s tom stavkom pritjecati
kod poduzetnika ili se odlijevati iz njega, i
• stavka ima trošak ili vrijednost koja se može pouzdano izmjeriti.
1.8.2. Priznavanje pojedinih stavaka financijskog izvještaja
Imovina se priznaje u bilanci kada je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi
teći kod poduzetnika i kada imovina ima trošak ili vrijednost koja se pouzdano
može izmjeriti.
Obveza se priznaje u bilanci kada je vjerojatno da će zbog podmirivanja sadašnje
obveze nastati odljev resursa i kada se iznos kojem će se ona podmiriti može
pouzdano izmjeriti.
Kapital se priznaje u neposrednoj povezanosti s priznavanjem imovine i obveza.
Prihod se priznaje u računu dobiti i gubitka kada je povećanje budućih
ekonomskih koristi povezano s povećanjem imovine ili smanjenjem sadašnjih obveza
koje se može pouzdano izmjeriti.
Rashod se priznaje u računu dobiti i gubitka kada smanjenje budućih ekonomskih
koristi proizlazi iz smanjenja imovine ili povećanja sadašnjih obveza i koje se
mogu pouzdano izmjeriti.
1.9. Brojevi i naziv Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja
HSFI 1 – Financijski izvještaji
HSFI 2 – Konsolidirani financijski izvještaji
HSFI 3 – Računovodstvene politike, promjene računovodstvenih procjena, pogreške
HSFI 4 – Događaji nakon datuma bilance
HSFI 5 – Dugotrajna nematerijalna imovina
HSFI 6 – Dugotrajna materijalna imovina
HSFI 7 – Ulaganja u nekretnine
HSFI 8 – Dugotrajna imovina namijenjena prodaji i prestanak poslovanja
HSFI 9 – Financijska imovina
HSFI 10 – Zalihe
HSFI 11 – Potraživanja
HSFI 12 – Kapital
HSFI 13 – Obveze
HSFI 14 – Vremenska razgraničenja
HSFI 15 – Prihodi
HSFI 16 – Rashodi
HSFI 17 – Poljoprivreda.
1. 10. Prva primjena Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja
1. Poduzetnik treba primijeniti Hrvatske računovodstvene standarde i u prvim
financijskim izvještajima sastavljenim sukladno Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja.
2. Prvi financijski izvještaji poduzetnika pripremljeni po Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja su izvještaji u kojima poduzetnik usvaja Hrvatske
standarde financijskog izvještavanja te obvezno navodi da su financijski
izvještaji sukladni Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja.
3. Poduzetnik sastavlja početnu bilancu na datum prijelaza na primjenu Hrvatskih
standarda financijskog izvještavanja.
4. Početna bilanca poduzetnika mora biti u skladu sa svakim Hrvatskim
standardima financijskog izvještavanja.
5. U početnu bilancu poduzetnik treba uključiti svu imovinu i obveze čije
priznavanje se provodi po Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja,
osim:
– određene financijske imovine ili financijskih obveza koje su se prestale
priznavati prije datuma prijelaza na Hrvatske standarde financijskog
izvještavanja,
– goodwilla i ostale nabavljene imovine te preuzete obveze u prošloj poslovnoj
kombinaciji koje nisu bile priznate u stjecateljevoj konsolidiranoj bilanci po
prethodnim računovodstvenim načelima i također ne bi bile priznate po Hrvatskim
standardima financijskog izvještavanja u bilanci stečenika.
6. U početnoj bilanci poduzetnika imovinu i obveze treba mjeriti u skladu s
Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja.
7. Glede navedenih načela primjene Hrvatskih standarda financijskog
izvještavanja u početnoj bilanci postoje izuzeci koje poduzetnik može uzeti u
obzir.
Navedeni izuzeci jesu:
– poslovne kombinacije;
– fer vrijednost ili revalorizacija;
– primanja zaposlenih;
– kumulativne razlike preračunavanja;
– složeni financijski instrumenti;
– imovina i obveze podružnice, pridruženih društava i zajedničkih pothvata;
– predodređivanje prethodno priznatih financijskih instrumenata;
– transakcije plaćanja temeljene na dionici, te
– ugovor o osiguranju.
8. Primjena računovodstvenih politika treba biti sukladna sa svim Hrvatskim
standardima financijskog izvještavanja u početnoj bilanci kao i u kasnijim
financijskim izvještajima.
9. Ako je poduzetnik provodio računovodstvenu politiku u prethodnom razdoblju
različitu od računovodstvene politike koju nalažu Hrvatski standardi
financijskog izvještavanja, poduzetnik će provesti usklađivanje na datum
prijelaza na primjenu Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja. Poduzetnik
učinke usklađivanja priznaje izravno u zadržanu dobit ili preneseni gubitak.
10. Prvi financijski izvještaji sastavljani sukladno Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja sadržavaju usporedne podatke za prethodnu godinu
reklasificirane po Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja.
11. Ako je poduzetnik prihvatio da se usporedni podaci rade za prethodnu godinu
po Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja, ti podaci ne moraju biti
usklađeni s Hrvatskim računovodstvenim standardom 9 – Financijska imovina u
dijelu koji se odnosi na financijske instrumente (objavljivanje, prezentiranje,
priznavanje i mjerenje).
12. Ako poduzetnik nije prezentirao financijske izvještaje za prethodnu godinu
sastavljene po Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja, navedeno će
objaviti u prvom financijskom izvještaju sastavljenom sukladno Hrvatskim
standardima financijskog izvještavanja.
13. Poduzetnik treba objaviti kako je prijelaz na primjenu Hrvatskih standarda
financijskog izvještavanja utjecao na financijski položaj, financijske rezultate
i novčane tokove.
Ove objave odnose se na prvi financijski izvještaj sastavljen sukladno Hrvatskim
standardima financijskog izvještavanja
14. U prvom financijskom izvještaju sastavljenom uz primjenu Hrvatskih standarda
financijskog izvještavanja treba:
– uskladiti kapital utvrđen po prethodnim računovodstvenim načelima i
standardima s visinom kapitala utvrđenim prema Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja, i
– uskladiti dobit ili gubitak utvrđen po prethodnim računovodstvenim načelima i
standardima s dobiti ili gubitkom utvrđenim po Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja.
1.11. Datum stupanja na snagu
Poduzetnik treba primijeniti OKVIR za razdoblje započeto 1. siječnja 2008.
godine ili poslije toga.
Ako poduzetnik primjenjuje OKVIR za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. i
poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 1
FINANCIJSKI IZVJEŠTAJI
UVOD
1.1. Cilj ovoga Standarda je propisati osnovu za prezentiranje financijskih
izvještaja opće namjene kako bi se osigurala usporedivost s financijskim
izvještajima za prethodno razdoblje i s financijskim izvještajima drugih
poduzetnika.
1.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 1, MRS 7, MSFI 5 i IV. Direktivom Europske
unije.
1.3. Ovaj Standard treba primjenjivati u sastavljanju, prezentiranju i
objavljivanju financijskih izvještaja opće namjene.
1.4. Financijski izvještaji trebaju fer i istinito prezentirati financijski
položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove poduzetnika. Fer prezentacija
zahtijeva vjerno predočavanje učinaka transakcija i drugih poslovnih događaja, a
u skladu s kriterijima priznavanja imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda.
1.5. Primjenom Hrvatskih računovodstvenih standarda postiže se fer i istinito
prezentiranje u financijskim izvještajima.
U iznimnim slučajevima gdje primjena Hrvatskih standarda financijskog
izvještavanja ne bi davala istinit i fer prikaz definiran u točki 1.4. ovog
standarda poduzetnik će odstupiti od standarda na način koji je primjeren
istinitom i fer prikazivanju imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda
poduzetnika.
SADRŽAJ
1.6. Financijski izvještaji, pojedinačni i konsolidirani, su: bilanca, račun dobiti i gubitka, izvještaj o promjenama kapitala, izvještaj o novčanom toku i bilješke uz financijske izvještaje.
DEFINICIJE
1.7. Bilanca je sustavni pregled imovine, obveza i kapitala na određeni datum.
1.8. Račun dobiti i gubitka prikazuje prihode i rashode te dobit ili gubitak
ostvaren u određenom obračunskom razdoblju.
1.9. Izvještaj o promjenama kapitala prikazuje sve promjene na kapitalu koje su
se dogodile između dva datuma bilance.
1.10. Izvještaj o novčanom toku iskazuje novčane tokove, tj. priljev i odljev
novca i novčanih ekvivalenata u određenom obračunskom razdoblju.
1.11. Bilješke uz financijske izvještaje sadrže dodatne i dopunske informacije
koje nisu prezentirane u bilanci, računu dobiti i gubitka, izvještaju o
promjenama kapitala i izvještaja o novčanom toku.
1.12. Kratkotrajna imovina je imovina koja ispunjava sljedeće uvjete:
• očekuje se da će se realizirati ili se drže za prodaju ili potrošnju u
redovnom tijeku poslovanja,
• primarno se drži za trgovanje,
• očekuje se da će se realizirati unutar dvanaest mjeseci od datuma bilance,
• novac ili novčani ekvivalent, osim ako mu je ograničena mogućnost razmjene ili
uporabe za podmirivanje obveza za razdoblje od najmanje dvanaest mjeseci od
datuma bilance.
1.13. Sva druga imovina je dugotrajna.
1.14. Kratkoročne obveze su obveze koje ispunjavaju sljedeće uvjete:
• očekuje se da će se podmiriti u redovitom tijeku poslovnog ciklusa;
• primarno se drže radi trgovanja;
• dospijevaju za podmirivanje unutar dvanaest mjeseci poslije datuma bilance;
• poduzetnik nema bezuvjetno pravo odgoditi podmirivanje obveza za najmanje
dvanaest mjeseci poslije datuma bilance.
1.15. Sve druge obveze su dugoročne.
1.16. Struktura bilance, posebice u pogledu oblika, ne smije se mijenjati iz
godine u godinu. Odstupanja od ovog načela dopuštena su samo u izvanrednim
slučajevima.
1.17. Struktura računa dobiti i gubitka, osobito u pogledu oblika usvojenog za
njihov prikaz, ne smije se mijenjati iz godine u godinu. Odstupanja od ovog
načela dopuštena su samo u iznimnim slučajevima.
1.18. U računu dobiti i gubitka sučeljavaju se prihodi i rashodi određenog
obračunskog razdoblja. Prihodi i rashodi priznaju se i mjere sukladno s HSFI 15
– Prihodi i HSFI 16 – Rashodi.
1.19. U računu dobiti i gubitka rashodi se iskazuju po metodi ukupnih troškova
na način da se troškovi klasificiraju po prirodnim vrstama troška.
1.20. Prihodi i rashodi koji su priznati u obračunskom razdoblju stavke su
računa dobiti i gubitka, osim kada se drugim HSFI zahtijeva drugačije.
1.21. Informacije o novčanom toku pružaju korisnicima financijskih izvještaja
osnovicu za ocjenjivanje sposobnosti poduzetnika da stvara novac i novčane
ekvivalente kao i potrebu poduzetnika da koristi te novčane tokove.
1.22. Izvještaj o novčanom toku treba prezentirati novčane tokove tijekom
razdoblja, klasificirane na novčane tokove od poslovnih, investicijskih i
financijskih aktivnosti.
1.23. Poslovne aktivnosti su glavne i druge aktivnosti poduzetnika, osim
investicijskih i financijskih aktivnosti.
1.24. Investicijske aktivnosti jesu stjecanje i otuđivanje dugotrajne imovine i
drugih ulaganja, koja nisu uključena u novčane ekvivalente;
1.25. Financijske aktivnosti jesu aktivnosti koje rezultiraju promjenom
strukture i sastava kapitala i zaduživanja poduzetnika.
1.26. Novčani tok nastao transakcijom u stranoj valuti evidentirat će se u
izvještajnoj valuti primjenjujući tečaj koji vrijedi između izvještajne valute i
strane valute na datum novčanog toka.
1.27. Novčani tok inozemne podružnice treba se preračunavati po tečajevima koji
vrijede između izvještajne valute i strane valute na datum novčanog toka.
1.28. Novčani tok koji proizlazi iz stjecanja i od otuđenja podružnica ili
drugih poslovnih jedinica trebaju se odvojeno prezentirati i klasificirati se
kao investicijska aktivnost.
1.29. Novac obuhvaća novac u blagajni i depozite po viđenju.
1.30. Novčani ekvivalenti su kratkotrajna visoko likvidna ulaganja koja se mogu
brzo u roku ne dužem od tri mjeseca konvertirati u poznate iznose novca i
podložna su beznačajnom riziku promjene vrijednosti.
1.31. Izvještaj o novčanom toku može se sastaviti primjenom:
► direktne metode – ova metoda prikazuje bruto novčane primitke i bruto novčane
izdatke novca zasebno za svaku aktivnost (poslovne, investicijske, financijske),
ili
► indirektne metode – ova metoda novčani tok od poslovnih aktivnosti prikazuje kao
usklađenje dobiti ili gubitka za nenovčane rashode i nenovčane prihode, te
promjene u kratkotrajnoj imovini (osim novca i novčanih ekvivalenata) i
kratkoročnim obvezama. Novčani tok od investicijskih i financijskih aktivnosti
prikazuje primitke i izdatke po ovim aktivnostima (i identičan je novčanom toku
koji se utvrđuje po direktnoj metodi).
1.32. Poduzetnik sastavlja Izvještaj o promjenama kapitala na način da prikaže
promjene svih komponenata kapitala između dva datuma bilance.
1.33. Izvještaj o promjenama kapitala sadržava promjene:
► uloženog kapitala
► zarađenog kapitala
► izravne promjene u kapitalu (mimo računa dobiti i gubitka).
1.34. Pozicije u Izvještaju o promjenama kapitala, a odnose se na uloženi i
zarađeni kapital sadržane su u pasivi bilance u pozicijama kapitala.
1.35. Pozicije Izvještaja o promjenama kapitala koje izravno utječu na promjenu
vrijednosti kapitala su:
► revalorizacija dugotrajne nematerijalne imovine
► revalorizacija dugotrajne materijalne imovine
► revalorizacija financijske imovine raspoložive za prodaju
► ostala revalorizacija
► tekući i odgođeni porezi (dio)
► učinkovita zaštita novčanog toka
► promjene računovodstvenih politika
► ispravak značajnih pogrešaka prethodnog razdoblja
► tečajna razlika s naslova neto ulaganja u inozemno poslovanje
► ostale promjene kapitala.
1.36. Pozicije Izvještaja o promjenama kapitala koje se odnose na izravne
promjene vrijednosti kapitala sukladne su HSFI 12 – Kapital.
1.37. Strukturu i sadržaj financijskih izvještaja propisuje ministar financija
na prijedlog Odbora za standarde financijskog izvještavanja i objavljuju se u
»Narodnim novinama«.
OBJAVLJIVANJE
1.38. Poduzetnik treba objaviti u bilješkama:
1. naziv, adresu poduzetnika, pravni oblik poduzetnika, državu osnivanja (ako
nije objavljeno drugdje);
2. opis vrste poslovanja poduzetnika i glavne aktivnosti;
3. informacija o osnovi za sastavljanje financijskih izvještaja;
4. sažetak značajnih računovodstvenih politika;
5. informacije prema zahtjevima Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja
koji nisu predočeni u bilanci, računu dobiti i gubitka, izvještaju o promjeni
kapitala i izvještaja o novčanom toku;
6. broj i nominalnu vrijednost, ili ako ona nije dostupna knjigovodstvenu
vrijednost dionica;
7. ako postoji više klasa dionica, broj i nominalna vrijednost ili ako ona nije
dostupna, knjigovodstvenu vrijednost dionica svake klase dionica;
8. postojanje svih potvrda o sudjelujućim interesima, konvertibilnim zadužnicama
ili sličnim vrijednosnim papirima, zajedno s podacima o njihovom broju i pravima
koja se po njima priznaju;
9. iznos predujmova i kredita odobrenih članovima administrativnih, upravnih i
nadzornih tijela poduzetnika, zajedno s podacima o kamatama, stopama, glavnim
uvjetima i otplaćenim iznosima, te obvezama preuzetim u njihovo ime po osnovi
bilo kakvih garancija prikazan u ukupnom iznosu za svaku kategoriju;
10. iznos dividendi;
11. osnovu mjerenja i procjene stavaka financijskih izvještaja;
12. iznos kumulativnih povlaštenih dividendi koji nije priznat;
13. iznos obveza poduzetnika koji dospijevaju na plaćanje nakon više od pet
godina, kao i ukupna zaduženja poduzetnika pokrivena vrijednosnim jamstvima
poduzetnika zajedno s vrstom i oblikom jamstva. Ova informacija se obvezno
objavljuje odvojeno za svaku stavku obveza;
14. pregled nedovršenih sudskih sporova;
15. za stavke uključene u financijski izvještaj koje jesu ili su izvorno bile
izražene u stranoj valuti poduzetnik objavljuje temelj konverzije u izvještajnoj
valuti;
16. iznos naknade članovima administrativnih upravnih i nadzornih tijela;
17. informacije o ključnim pretpostavkama u vezi s budućnošću poslovanja te
procjenu neizvjesnosti na datum bilance koje stvaraju veliki rizik;
18. sve ono što je zahtijevano ostalim primijenjenim Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja.
Mali poduzetnici koji primjenjuju Hrvatske standarde financijskog izvještavanja
klasificirani u skladu sa Zakonom o računovodstvu u bilješkama prezentiraju
informacije točke 1.33. stavak 1. do 9.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
1.39. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
1.40. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. i poslije, treba objaviti
tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 2
KONSOLIDIRANI FINANCIJSKI
IZVJEŠTAJI
UVOD
2.1. Cilj ovog standarda je odrediti računovodstveni tretman ulaganja u ovisne,
pridružene i zajednički kontrolirane poduzetnike u odvojenim financijskim
izvještajima matice, pothvatnika ili ulagača te u konsolidiranim financijskim
izvještajima grupe.
2.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 27, MRS 28, MRS 31, MRS 24, MSFI 3 i IV. i
VII. Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
2.3. Datum sporazuma je datum na koji je postignut stvarni sporazum između
sudionika spajanja. U slučaju neprijateljskog preuzimanja, najraniji datum na
koji je stvarni sporazum postignut između sudionika spajanja jest datum kada je
dovoljan broj vlasnika stečenika prihvatilo stjecateljevu ponudu za stjecanjem
kontrole nad stečenikom.
2.4. Datum stjecanja je datum na koji stjecatelj stvarno stječe kontrolu nad
stečenikom.
2.5. Datum razmjene je jednak datumu stjecanja kad je poslovno spajanje
postignuto u jednoj transakciji razmjene. Kad poslovno spajanje uključuje više
od jedne transakcije razmjene datum razmjene je datum kad je svako pojedino
ulaganje priznato u financijskim izvještajima stjecatelja.
2.6. Fer vrijednosti je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili
obveza podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
2.7. Goodwill uključuje buduće ekonomske koristi nastale od imovine koju nije
moguće pojedinačno identificirati i zasebno priznati.
2.8. Grupa je matica i svi njezini ovisni poduzetnici.
2.9. Izvještajni subjekt može biti pojedinačni poduzetnik ili grupa koja
obuhvaća maticu i sve njezine ovisne poduzetnike.
2.10. Konsolidirani financijski izvještaji su financijski izvještaji grupe,
prikazani kao da su jedan ekonomski subjekt.
2.11. Kontrola je pravo upravljanja financijskim i poslovnim politikama
poduzetnika tako da se ostvare koristi od njegovih aktivnosti.
2.12. Manjinski interes je onaj dio dobiti ili gubitka i neto imovine ovisnog
poduzetnika koji se može pripisati kapitalu koji nije vlasništvo matice, izravno
ili neizravno kroz ovisne poduzetnike.
2.13. Matica je poduzetnik koji ima jedan ili više ovisnih poduzetnika.
2.14. Metoda troška ulaganja je metoda računovodstva ulaganja čime je ulaganje
priznato po trošku. Ulagač priznaje prihod, nakon datuma njegova stjecanja, samo
u mjeri u kojoj prima raspodjelu zadržane dobiti poduzetnika u koje je izvršio
ulaganje.
2.15. Metoda udjela je računovodstvena metoda kojom se ulaganja početno priznaju
po trošku i potom usklađuju za promjene ulagačeva udjela u neto imovini
poduzetnika koji je predmet ulaganja. Dobit ili gubitak ulagača uključuje njegov
udjel u dobiti ili gubitku poduzetnika koji je predmet ulaganja.
2.16. Odvojeni financijski izvještaji su oni koje prezentira matica, ulagatelj u
pridruženog poduzetnika ili pothvatnik u zajednički kontroliranom poduzetniku,
u kojima su ulaganja iskazana na osnovi udjela u kapitalu, a ne na osnovi
neto-imovine i objavljenog rezultata poduzetnika koji je predmet ulaganja.
2.17. Ovisni poduzetnik je poduzetnik uključujući i ostale poslovne poduzetnike
poput partnerstva koje kontrolira drugi poduzetnik (znan kao matica).
2.18. Poslovno spajanje je spajanje dvaju poduzetnika ili poslovanja u jedan
izvještajni subjekt.
2.19. Pothvatnik je strana u zajedničkom pothvatu koja ima zajedničku kontrolu
nad tim zajedničkim pothvatom.
2.20. Pridruženi poduzetnik je poduzetnik koje nije ni ovisni poduzetnik niti
zajednički pothvat, a nad kojim ulagatelj ima značajan utjecaj.
2.21. Razmjerna konsolidacija je računovodstvena metoda kojom se pothvatnikov
udjel u svakom dijelu imovine, obveza, prihoda i rashoda nekog zajedničkog
kontroliranog poduzetnika spaja, stavku po stavku, sa sličnim stavkama u
financijskim izvještajima pothvatnika ili se iskazuju kao zasebne stavke u
financijskim izvještajima pothvatnika.
2.22. Ulagatelj u zajednički pothvat je strana u zajedničkom pothvatu i nema
zajedničku kontrolu nad tim zajedničkim pothvatom.
2.23. Zajednička kontrola je ugovorom uređeno sudjelovanje u kontroli nad
gospodarskim aktivnostima i postoji samo kada donošenje strateških financijskih
i poslovnih odluka zahtijeva jednoglasni pristanak svih strana koje dijele
kontrolu (pothvatnici).
2.24. Značajan utjecaj je moć sudjelovanja u odlučivanju o financijskim i
poslovnim politikama poduzetnika koji je predmet ulaganja, ali nije kontrola
nad tim politikama. Značajan utjecaj može se postići vlasništvom dionica,
statutom ili ugovorom.
2.25. Zajednički pothvat je ugovorno uređenje gdje dvije ili više strana
poduzimaju ekonomsku aktivnost koja je predmet zajedničke kontrole.
2.26. Zajednički kontrolirani poduzetnik je zajednički pothvat koji obuhvaća
uspostavu trgovačkog društva, partnerstva ili drugog poduzetnika, u kojem svaki
pothvatnik ima udjel.
SADRŽAJ
2.27. Standard propisuje financijsko izvještavanje poduzetnika koji sudjeluju u
poslovnim kombinacijama.
2.28. Standard obuhvaća sljedeće poslovne kombinacije koje se razlikuju ovisno o
stupnju kontrole jednog poduzetnika nad drugim:
(a) poslovne kombinacije u kojima jedan poduzetnik kontrolira drugog poduzetnika
(b) poslovne kombinacije u kojima jedan poduzetnik ima značajan utjecaj na
drugog poduzetnika.
(c) poslovne kombinacije u kojima jedan poduzetnik zajedno s drugim
poduzetnicima ima zajedničku kontrolu nad trećim poduzetnicima.
2.28. Standard propisuje uvjete konsolidiranja, metode konsolidacije, uvjete
prestanka konsolidacije i sadržaj objavljenih konsolidiranih financijskih
izvještaja.
2.29. Standard propisuje objavljivanje međusobnih transakcija među poduzetnicima
koji sudjeluju u poslovnim kombinacijama.
2.30. Standard određuje sadržaj konsolidiranih financijskih izvještaja koji
obuhvaćaju konsolidiranu bilancu, konsolidirani račun dobiti i gubitka,
konsolidirani izvještaj o novčanom toku, konsolidirani izvještaj o promjenama
kapitala te bilješke uz izvještaje.
Ovisni poduzetnici
2.31. Poslovne kombinacije u kojima jedan poduzetnik kontrolira drugog
poduzetnika rezultiraju poslovnim spajanjem.
2.32. Poduzetnik koji je kontroliran od drugog poduzetnika, znanog kao matica,
se naziva ovisni poduzetnik.
2.33. Smatra se da kontrola nad ovisnim poduzetnikom postoji kad matica
ispunjava najmanje jedan od sljedećih uvjeta:
1. ima većinsko vlasništvo dionica ili udjela koji daju pravo glasa u drugom
poduzetniku,
2. ima pravo imenovati odnosno opozvati većinu članova uprave ili nadzornog
odbora drugog poduzetnika ili,
3. ima pravo značajnog utjecaja nad drugim poduzetnikom na temelju ugovora ili
drugog pravnog odnosa ili,
4. ako je većina članova uprave ili nadzornog odbora ovisnog poduzetnika, koji
su tu funkciju obavljali u prošloj poslovnoj godini i još uvijek je obavljaju do
sastavljanja godišnjih financijskih izvještaja, bila imenovana isključivo radi
ostvarenja prava glasa matičnog društva ili,
5. ima udio ili pravo u odlučivanju u ovisnom poduzetniku na temelju dogovora s
drugim imateljima udjela ili prava u odlučivanju na način da nadzire većinu
prava glasa u ovisnom poduzetniku.
2.31. Poslovno spajanje je udruživanje dvaju odvojenih poduzetnika u jedan
izvještajni subjekt.
2.32. Poslovno spajanje u kojem jedan pravni poduzetnik kontrolira drugog
pravnog poduzetnika, što rezultira matično-podružničkim odnosom, naziva se
konsolidacijom u užem smislu.
2.33. Poslovno spajanje koje rezultira pravnim spajanjem (konsolidacijom) ili
pripajanjem(fuzijom) dvaju poduzetnika naziva se konsolidacijom u širem smislu.
2.34. Na obje vrste poslovnog spajanja primjenjuju se iste odredbe konsolidacije
na datum stjecanja.
Pridruženi poduzetnici
2.35. Poslovne kombinacije u kojima jedan poduzetnik ima značajan utjecaj na
drugog poduzetnika rezultiraju pridruženim poduzetnicima.
2.39. Ako ulagatelj ima, izravno ili neizravno, 20% ili više glasačke moći kod
pridruženog poduzetnika koji je predmet ulaganja, pretpostavlja se da ulagač ima
značajan utjecaj, osim kad može biti jasno pokazano da to nije slučaj. Znatno
ili većinsko vlasništvo drugog ulagatelja nužno ne priječi da ulagatelj ima
značajan utjecaj.
2.40. Postojanje značajnog utjecaja ulagatelja obično se dokazuje na jedan ili
više sljedećih načina:
(a) zastupanjem u upravnom odboru ili odgovarajućem upravljačkom tijelu
poduzetnika koji je predmet ulaganja,
(b) sudjelovanjem pri donošenju politika, uključujući i sudjelovanje u odlukama
o dividendi ili drugim raspodjelama,
(c) značajnim transakcijama između ulagatelja i poduzetnika koji je predmet
ulaganja,
(d) međusobnom razmjenom rukovodećeg osoblja, ili
(e) pribavljanjem bitnih tehničkih informacija.
Zajednički pothvati
2.41. Poslovne kombinacije u kojima jedan poduzetnik zajedno s drugim
poduzetnicima ima zajedničku kontrolu nad trećim poduzetnikom rezultiraju
zajedničkim pothvatima.
2.42. Zajednički pothvati se pojavljuju u tri vrste, i to: zajednički
kontrolirane djelatnosti, zajednički kontrolirana imovina i zajednički
kontrolirani poduzetnici. Sljedeće su značajke zajedničke svim zajedničkim
pothvatima:
(a) dva ili više pothvatnika vezani su ugovornim aranžmanom,
(b) ugovorni aranžman uspostavlja zajedničku kontrolu.
Zajednički kontrolirana djelatnost i zajednički kontrolirana imovina rezultiraju
iskazivanje imovine, obveza, prihoda i rashoda u financijskim izvještajima
poduzetnika te nisu predmet konsolidacije financijskih izvještaja.
2.41. Zajednički kontrolirani poduzetnik je zajednički pothvat koji obuhvaća
uspostavu korporacije, partnerstva ili drugog poduzetnika, u kojem svaki
pothvatnik ima udjel. Poduzetnik posluje na isti način kao svaki drugi
poduzetnik, samo što ugovorni aranžman između pothvatnika uspostavlja zajedničku
kontrolu nad gospodarskom aktivnošću poduzetnika.
2.42. Zajednički kontrolirani poduzetnik kontrolira imovinu zajedničkog
pothvata, stvara obveze i rashode i zarađuje dobit. On može ugovarati u svoje
ime i pribavljati financijsku imovinu za svrhe aktivnosti zajedničkog pothvata.
Svaki pothvatnik je ovlašten na dio rezultata zajednički kontroliranog
poduzetnika, iako neki zajednički kontrolirani poduzetnici također obuhvaćaju
dijeljenje prihoda zajedničkog pothvat.
2.43. Zajednički kontrolirani poduzetnik vodi svoje vlastito računovodstvo te
priprema i prezentira financijske izvještaje na isti način kao drugi poduzetnici
u skladu s odgovarajućim standardima fianncijskog izvještavanja i podlježe
obvezi konsolidacije.
PRIZNAVANJE
2.46. Matica ne treba prikazati konsolidirane financijske izvještaje u kojima
konsolidira svoja ulaganja u ovisne poduzetnike, u pridružene poduzetnike i
zajednički kontrolirane poduzetnike ako su zadovoljena dva sljedeća kriterija:
(a) matica, ulagatelj ili pothvatnik je u 90%-tnom ili većem vlasništvu drugog
poduzetnika, a preostali dioničari uključujući i one koji inače nemaju glasačka
prava su obaviješteni o tome da matica neće prikazati konsolidirane financijske
izvještaje i tome se ne protive i
(b) krajnji ili bilo koji posredni vlasnik matice sastavlja konsolidirane
financijske izvještaje raspoložive za javnu upotrebu u skladu s Hrvatskim
računovodstvenim standardima ili Međunarodnim standardima financijskog
izvještavanja.
2.47. Ovisni poduzetnik, pridruženi poduzetnik ili zajednički kontrolirani
poduzetnik ne moraju biti uključeni u konsolidirane financijske izvještaje ako:
(a) ozbiljna dugoročna ograničenja sprečavaju maticu u upravljanju poduzetnikom
ili
(b) podaci neophodni za sastavljanje konsolidiranih financijskih izvještaja se
ne mogu dobiti bez disproporcionalnog troška i nerazmjernog kašnjenja ili
(c) dionice ili udjeli u tom poduzetniku se drže isključivo s namjerom njihove
naknadne preprodaje.
2.48. Godišnji financijski izvještaji matice se prilažu konsolidiranim
financijskim izvještajima.
MJERENJE
Mjerenje ulaganja u odvojenim financijskim izvještajima
2.49. Kad se sastavljaju odvojeni financijski izvještaji matice koja ima
ulaganja u ovisne poduzetnike, zajednički kontrolirane poduzetnike i pridružene
poduzetnike (koja nisu razvrstana za držanje do prodaje ili uključena u grupu za
prodaju koja je razvrstana za držanje radi prodaje) ulaganja će se obračunavati
po trošku ulaganja.
2.50. Kad se sastavljaju odvojeni financijski izvještaja ulagatelja u pridružene
poduzetnike i u zajednički kontrolirane poduzetnike, a kad ulagatelj nije
istodobno i matica ovisnom poduzetniku te ne sastavlja konsolidirane financijske
izvještaje, ova ulaganja (koja nisu razvrstana za radi prodaje ili uključena u
grupu za prodaju koja je razvrstana za držanje radi prodaje) obračunavat će se:
► ulaganja u pridružene poduzetnike – po metodi udjela (2.74.)
► ulaganja u zajednički kontroliranog poduzetnika – po metodi razmjerne
konsolidacije ili po metodi udjela (2.79.).
2.51. Metoda troška ulaganja je metoda računovodstva ulaganja čime je ulaganje
priznato po trošku. Ulagač priznaje prihod, nakon datuma njegova stjecanja, samo
u mjeri u kojoj je izglasana dobit poduzetnika u koje je izvršio ulaganje.
2.52. Troškovi ulaganja uključuju bilo koje troškove koji se mogu direktno
povezati uz poslovne kombinacije, kao što su profesionalne naknade plaćene
računovođama, pravnim savjetnicima, procjeniteljima i ostalim konzultantima.
Opći administrativni troškovi, uključujući ostale troškove odjela zaduženog za
spajanje, i drugi troškovi koji se ne mogu direktno vezati na određenu poslovnu
kombinaciju za koju su zaduženi, nisu uključeni u troškove poslovnog spajanja
nego su priznati kao rashod u trenutku nastanka.
Mjerenje ulaganja u konsolidiranim financijskim izvještajima
Temeljne pretpostavke
2.53. Financijski izvještaji matice i njenih ovisnih društava, ulagatelja i
pridruženog poduzetnika te pothvatnika i zajednički kontroliranog poduzetnika
koji se koriste u pripremi konsolidiranih financijskih izvještaja moraju se
pripremiti na isti izvještajni datum. Kad su izvještajni datumi različiti,
ovisni poduzetnika, pridruženi poduzetnik i zajednički kontrolirani poduzetnik
moraju pripremiti, za potrebe konsolidacije, dodatne financijske izvještaje na
isti datum kao matičini financijski izvještaji, osim ako nije praktično činiti
tako. U svakom slučaju, razlika između izvještajnih datuma ne smije biti veća od
tri mjeseca. Duljina razdoblja izvještavanja i bilo koje razlike u izvještajnim
datumima trebaju biti jednake od razdoblja do razdoblja.
2.54. Ako se sastav društava uključenih u konsolidaciju značajno promijenio
tijekom financijske godine, konsolidirani financijski izvještaji moraju
uključivati podatke koji pojašnjavaju usporedbu konsolidiranih financijskih
izvještaja tekuće i prethodne financijske godine.
2.55. Konsolidirani financijski izvještaji trebaju se sastavljati korištenjem
jednakih računovodstvenih politika za jednake transakcije i druge poslovne
događaje u sličnim okolnostima.
2.56. Konsolidacijske metode primjenjuju se dosljedno iz jedne financijske
godine na drugu.
Mjerenje ulaganja u ovisne poduzetnike u konsolidiranim financijskim
izvještajima
2.57. Sva poslovna spajanja iz t. 2.31.obračunavaju se primjenom metode kupnje.
2.58. Metoda kupnje gleda poslovno spajanje iz perspektive spajajućeg
poduzetnika koje je prepoznato kao stjecatelj. Stjecatelj kupuje neto-imovinu i
priznaje kupljenu imovinu te preuzete obveze i potencijalne obveze, uključujući
one koje stečeni poduzetnik nije prije toga priznao. Na mjerenje imovine i
obveza poduzetnika stjecatelja ne utječe transakcija, niti se ikakva dodatna
imovina ili obveze stjecatelja priznaju kao rezultat transakcije, zbog toga što
ona nisu predmet transakcije.
2.59. Stjecatelj se utvrđuje u svim poslovnim spajanjima. Stjecatelj je subjekt
spajanja koji stječe kontrolu nad drugim spajajućim poduzetnikom.
2.60. Stjecatelj će izmjeriti trošak poslovnog spajanja kao zbroj:
(a) fer vrijednosti na datum razmjene, dane imovine, nastalih ili preuzetih
obveza i vlasničkih instrumenata izdanih od stjecatelja u zamjenu za kontrolu
nad stečenikom i
(b) svih troškova koji se mogu direktno povezati s poslovnim spajanjem.
2.61. Stjecatelj će, na datum stjecanja, alocirati troškove poslovnog spajanja
priznajući prepoznatljivu imovinu, obveze i nepredviđene obveze stečenika, koje
zadovoljavaju kriterije za priznavanje po njihovim fer vrijednostima, osim
dugotrajne imovine (ili objavljenih grupa) koja je klasificirana kao ona koja je
namijenjena za prodaju. Dugotrajna imovina namijenjena za prodaju i prestanak
poslovanja će biti priznata kao fer vrijednost umanjena za troškove prodaje.
Bilo koja razlika između troška poslovne kombinacije i stjecateljevog interesa u
neto fer vrijednosti prepoznatljive imovine i obveza i nepredviđenih obveza bit
će priznata kao goodwill. (vidjeti toč.2.69.-2.72.)
2.62. Stjecatelj će priznati odvojeno prepoznatljivu imovinu, obveze i
nepredviđene obveze stečenika na datum stjecanja samo ako oni udovoljavaju
sljedećim kriterijima na taj dan:
(a) u slučaju bilo koje imovine osim nematerijalne imovine, vjerojatno je da će
bilo kakve povezane buduće ekonomske koristi pritjecati stjecatelju, i njihova
fer vrijednost može biti pouzdano izmjerena;
(b) u slučaju obveza osim nepredviđenih obveza, vjerojatno je da će otjecanje
imovine koji utjelovljuju ekonomske koristi biti potrebni da namire obvezu, a
njezina fer vrijednost može biti pouzdano izmjerena;
2.63. Stjecatelj priznaje odvojeno kao dio procesa alociranja troška poslovnog
spajanja samo onu imovinu, obveze i nepredviđene obveze stečenika koji su
postojali na dan stjecanja i zadovoljavaju kriterije za priznanje. Slijedom
toga:
(a) stjecatelj će priznati obveze za dovršenje ili smanjenje aktivnosti od
strane stečenika kao alociranje troška poslovnog spajanja samo u slučaju kada
stečenik ima, na dan stjecanja, postojeću obvezu restrukturiranja,
(b) stjecatelj, kada alocira trošak stjecanja, ne smije priznavati obveze za
buduće gubitke ili druge troškove koji se očekuju kao rezultat poslovnog
spajanja.
2.64. Datum stjecanja je datum na koji stjecatelj efektivno dobiva kontrolu nad
poduzetnikom kojeg stječe. Kada je ovo postignuto jednom transakcijom razmjene,
datum razmjene podudara se s datumom stjecanja. Ipak, poslovno spajanje može
uključivati više transakcija razmjene, na primjer kada je postignuta u fazama,
uzastopnom kupnjom dionica. Kada se ovo dogodi:
(a) trošak poslovnog spajanja je skupni trošak individualnih transakcija, i
(b) datum razmjene je datum svake transakcije razmjene (tj. datum na koji je
svaka pojedinačna transakcija priznata u financijskim izvještajima stjecatelja)
sve dok je datum stjecanja datum na koji stjecatelj dobiva kontrolu nad
poduzetnikom kojeg stječe.
2.65. Poduzetnik treba prevesti svoje rezultate i financijsko stanje iz
funkcijske valute u valutu (ili valute) objavljivanja, primjenom metode koja se
zahtijeva za svođenje inozemnog poslovanja u svrhu uključivanja istog u
financijske izvještaje izvještajnog subjekta. Prema ovoj metodi, imovina i
obveze prevode se po zaključnom tečaju, a prihodi i rashodi po tečajevima
važećim na datum nastanka transakcija (ili po prosječnom tečaju za razdoblje,
ako taj tečaj predstavlja razumnu približnu procjenu).
2.66. U konsolidiranim financijskim izvještajima koji uključuju inozemno
poslovanje, kada inozemno poslovanje predstavlja podružnicu, sve rezultirajuće
tečajne razlike trebaju se početno priznati kao zasebna komponenta kapitala i
rezervi i priznati u računu dobiti i gubitka kod prodaje neto ulaganja.
2.67. Konsolidirani financijski izvještaji moraju uključivati sve ovisne
poduzetnike matice. Imovina, obveze, prihodi i rashodi društava koja su
uključena u konsolidaciju potrebno je u potpunosti obuhvatiti u konsolidiranoj
bilanci. U sastavljanju konsolidiranih financijskih izvještaja, poduzetnik
konsolidira financijske izvještaje matice i njenih ovisnih poduzetnika stavku po
stavku, dodavanjem zajedno istih stavaka imovine, obveza, kapitala, prihoda i
rashoda. Da bi ti konsolidirani financijski izvještaji prikazali financijske
informacije o grupi kao da je to jedan poduzetnik, poduzimaju se sljedeći
koraci:
(a) knjigovodstvena svota matičinog ulaganja u svakom ovisnom poduzetniku i
matičinog dijela u kapitalu svakog ovisnog poduzetnika se eliminiraju i utvrđuje
se potencijalni goodwill (vidjeti toč.2.69.-2.72.)
(b) utvrđuje se manjinski interes kao iznos koji se pripisuje dionicama ovisnih
poduzetnika uključenih u konsolidaciju koje su u vlasništvu osoba koje nisu
poduzetnici uključeni u konsolidaciju. Manjinski interes u neto imovini sastoji
se od:
i. iznosa manjinskog vlasništva na datum početnog spajanja
ii. manjinskog udjela promjena kapitala od datuma spajanja.
2.68. Stjecateljev račun dobiti i gubitka objedinjavat će prihode i rashode
stečenika nakon datuma stjecanja uključujući prihode i rashode temeljene na
stjecateljevu trošku poslovnog spajanja. Na primjer, trošak amortizacije
uključen nakon datuma stjecanja u stjecateljevom računu dobiti i gubitka a koji
se odnosi na stečenikovu imovinu koja se amortizira bit će temeljena na fer
vrijednosti imovine koja se amortizira na datum stjecanja, tj. trošak stjecanja.
2.69. Unutargrupna salda i transakcije, uključujući prihode, rashode i
dividende, eliminiraju se u cijelosti. Dobici i gubici proizašli iz
unutargrupnih transakcija, koji su priznati u knjigovodstveni iznos imovine, kao
što su zalihe i dugotrajna imovina, u cijelosti se eliminiraju. Unutargrupni
gubici mogu ukazati na umanjenje koje zahtijeva priznavanje u konsolidiranim
financijskim izvještajima. Na vremenske razlike koje nastaju zbog eliminiranja
dobiti ili gubitaka iz unutargrupnih transakcija potrebno je utvrditi odgođenu
poreznu imovinu ili obveze.
2.70. Stjecatelj mora, na datum stjecanja:
(a) priznati goodwill stečen u poslovnom spajanju kao imovinu te
(b) početno vrednovati taj goodwill po trošku, kao višak troška u odnosu na
stjecateljev udio u neto fer vrijednosti odredive imovine, obveza i
nepredviđenih obveza.
2.71. Nakon početnog priznanja, stjecatelj treba procjenjivati goodwill stečen u
poslovnom spajanju po trošku, umanjenom za akumulirane gubitke od umanjenja
vrijednosti i akumuliranu amortizaciju.
2.72. Goodwill stečen u poslovnom spajanju se amortizira u korisnom vijeku
trajanja od najviše pet godina.
2.73. Ako je stjecateljev dio u neto fer vrijednosti imovine, obveza i
nepredviđenih obveza stečenog poduzetnika, veći od troška poslovnog spajanja,
stjecatelj mora priznati odmah u prihode ili rashode kao negativni goodwill.
Mjerenje ulaganja u pridružene poduzetnike u konsolidiranim financijskim izvještajima
2.74. Ulaganje u pridruženog poduzetnika evidentirat će se primjenom metode
udjela, osim
(a) kada je ulaganje razvrstano kao imovina koja se drži za prodaju ili
(b) kada se primjenjuje izuzeće iz točke 2.46. koje dozvoljava matici koja ima
udjel u pridruženom društvu da ne sastavlja konsolidirane financijske
izvještaje.
2.75. Prema metodi udjela ulaganje u pridruženog poduzetnika je početno
evidentirano po trošku ulaganja, a njegov knjigovodstveni iznos raste ili se
smanjuje kako bi se priznao ulagačev udjel u profitima ili gubicima poduzetnika
u koji je izvršeno ulaganje nakon datuma ulaganja. Ulagačev udio u dobiti ili
gubitku poduzetnika u koje je izvršio ulaganje priznaje se kao ulagačev prihod
ili rashod. Primljene raspodjele od poduzetnika u koji je izvršeno ulaganje
smanjuju knjigovodstveni iznos ulaganja. Usklađivanje knjigovodstvenog iznosa
može također biti nužno zbog alternativa u ulagačevom razmjernom udjelu u
poduzetniku u koji je izvršeno ulaganje, proizašlim iz promjene kapitala toga
poduzetnika koje nisu bile uključene u dobit ili gubitak. Takve promjene
uključuju i one koje su proizašle iz revalorizacije dugotrajne materijalne
imovine i iz provođenja tečajnih razlika iz usklađivanja razlika proizašlih iz
poslovnih spajanja. Ulagačev udio u ovim promjenama direktno se priznaje u
ulagačevu kapitalu. Ulagačev udio u dobiti i gubicima pridruženog poduzetnika
koji rezultiraju iz ovih transakcija se eliminira.
2.76. Kada pridruženi poduzetnik ima ovisne poduzetnike, pridružene poduzetnike
ili zajednički kontrolirane poduzetnike, dobici i gubici kao i neto imovina koja
se evidentira primjenom metode udjela smatraju se dijelom financijskih
izvještaja tog pridruženog poduzetnika (uključujući i dobitke, gubitke i neto
imovinu njegovih pridruženih društava i zajedničkih pothvata).
2.77. Ako je, prema metodi udjela, ulagačev udjel u gubitku pridruženog
poduzetnika jednak ili prelazi knjigovodstveni iznos ulaganja, ulagač obično
prekida priznavanje svojeg udjela u budućim gubicima.
2.78. Nakon što je ulagačev udjel sveden na nulu dodatni gubici se priznaju u
mjeri u kojoj je ulagač stvorio obveze ili obavljao plaćanja u ime pridruženog
poduzetnika da bi ispunio obveze pridruženog poduzetnika za koje je ulagač
jamčio ili se na neki drugi način obvezao. Ako pridruženi poduzetnik kasnije
iskaže dobit u poslovanju, ulagač ponovno uključuje svoj udjel u toj dobiti samo
nakon što svoj udjel u dobiti izjednači s udjelom u gubicima koji nisu priznati.
Mjerenje ulaganja u zajednički kontrolirane poduzetnike u konsolidiranim financijskim izvještajima
2.79. U zajednički kontroliranim poduzetnicima, pothvatnik treba iskazati svoj
udjel primjenjujući razmjernu konsolidaciju osim
(a) kada je ulaganje razvrstano kao imovina koja se drži za prodaju ili
(b) kada se primjenjuje izuzeće iz točke 2.46. koje dozvoljava matici koja ima
udjel u zajednički kontroliranom poduzetniku da ne sastavlja konsolidirane
financijske izvještaje.
2.80. Primjena razmjerne konsolidacije znači da bilanca pothvatnika uključuje
njegov dio imovine koje on kontrolira zajednički i njegov dio obveza za koje je
on zajednički odgovoran. Račun dobiti i gubitka pothvatnika uključuje njegov dio
prihoda i rashoda u zajednički kontroliranom poduzetniku. Mnogi postupci koji su
prikladni za primjenu razmjerne konsolidacije slični su postupcima konsolidacije
ulaganja u ovisne poduzetnike i pridružene poduzetnike.
2.81. Kada pothvatnik kupuje imovinu od zajedničkog pothvata, pothvatnik ne
smije priznati svoj udjel u dobiti od zajedničkog pothvata iz transakcije dok ne
preproda imovinu nekoj neovisnoj stranci. Pothvatnik treba priznati svoj udjel u
gubicima proizašlih iz tih transakcija na isti način kao dobit, samo što se
gubici trebaju odmah priznati kada pokazuju smanjenje neto prodajne vrijednosti
kratkotrajne imovine ili gubitak od umanjenja.
2.82. Od datuma s kojim zajednički kontrolirani poduzetnik postaje pothvatnikov
ovisni poduzetnik, pothvatnik obračunava svoj udjel u skladu s t. 57. Od datuma
s kojim zajednički kontrolirani poduzetnik postaje pridruženi poduzetnik,
pothvatnik obračunava svoj udjel u skladu s t. 74.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
2.83. Na datum gubitka kontrole prestaje obveza konsolidacije financijskih
izvještaja ovisnog poduzetnika. Matica gubi kontrolu kad izgubi moć
kontroliranja financijskih i poslovnih politika poduzetnika u kojeg investira te
dobivanja koristi iz njegovih aktivnosti. Gubitak kontrole može se pojaviti s
ili bez promjena u apsolutnoj ili relativnoj razini vlasništva. Može se
dogoditi, na primjer, da ovisni poduzetnik postane poduzetnik pod kontrolom
vlade, suda, administratora ili regulatora. Može se također pojaviti kao
rezultat ugovorenog sporazuma. Sve tečajne razlike iz kapitala potrebno je
priznati u računu dobiti i gubitka prilikom otuđenja. Ulaganja u poduzetnika
treba knjižiti u skladu s fer vrijednosti od datuma kojim prestaje udovoljavati
definiciji ovisnog poduzetnika, a ne postaje pridruženi poduzetnik, ili
zajednički kontrolirani poduzetnik.
2.84. Na datum gubitka značajnog utjecaja prestaje obveza konsolidacije
pridruženog poduzetnika. Ulagač gubi značajan utjecaj u poduzetniku u koji je
izvršio ulaganje kad gubi moć sudjelovanja u odlukama o financijskim i poslovnim
politikama tog poduzetnika. Gubitak značajnog utjecaja može se pojaviti sa ili
bez promjene u apsolutnoj ili relativnoj razini vlasništva. Može se na primjer
pojaviti kada ovisni poduzetnik padne pod kontrolu vlade, suda, administratora
ili drugog regulatora. Može se također pojaviti i kao rezultat ugovorne odredbe.
Ulagač će prestati s primjenom metode udjela onog trenutka kada izgubi značajan
utjecaj u pridruženom poduzetniku te će ulaganje evidentirati u skladu s fer
vrijednosti osiguravajući da pridruženi poduzetnik ne postane ovisni poduzetnik
ili zajednički pothvat Knjigovodstveni iznos ulaganja na datum kada ono prestaje
biti pridruženi poduzetnik smatrat će se kao početni trošak financijske imovine.
2.85. Pothvatnik prekida primjenu razmjerne konsolidacije od datuma s kojim
prestaje sudjelovati u kontroli zajednički kontroliranog poduzetnika. To se može
dogoditi, na primjer, kada pothvatnik otuđuje svoj udjel ili kada su postavljena
vanjska ograničenja nad zajednički kontroliranim poduzetnicima tako da on ne
može dalje ostvarivati svoje ciljeve.
OBJAVLJIVANJE
Objavljivanje na datum stjecanja
2.86. U konsolidiranim financijskim izvještajima matica, ulagatelj u pridruženog
poduzetnika i pothvatnik trebaju objaviti sljedeće informacije, za svako
ulaganje koje je provedeno tijekom razdoblja:
(a) imena i opise poduzetnika koja se spajaju, pridružuju ili udružuju,
(b) datum stjecanja,
(c) postotak stečenih vlasničkih instrumenata s pravom glasa,
(d) trošak stjecanja i amortizaciju elemenata tog troška, uključujući bilo koji
trošak koji se izravno može vezati uz to spajanje, pridruživanje ili
udruživanje. Kad se vlasnički instrumenti izdaju ili se mogu izdati kao dio
troška, treba se objaviti sljedeće:
i. broj izdanih vlasničkih instrumenata ili vlasničkih instrumenata koji se mogu
izdati, i
ii. fer vrijednost tih instrumenata i osnovu za određivanje te fer vrijednosti.
Objavljivanje nakon datuma stjecanja
2.87. Popis ulaganja u ovisne, zajednički kontrolirane i pridružene poduzetnike,
uključujući ime, zemlju osnivanja ili sjedište, omjer vlasničkih udjela i, ako
je drugačije, omjer posjedovane glasačke moći te sažete financijske informacije
o pridruženim poduzetnicima, uključujući i agregatni iznos imovine, obveza,
prihoda, dobiti i gubitaka.
2.88. Konsolidirani neto-prihod prema kategorijama djelatnosti i geografskim
tržištima
2.89. Prosječan broj zaposlenika tijekom financijske godine u poduzetnicima koja
se uključuju u konsolidaciju te troškove zaposlenika koji se odnose na
financijsku godinu.
2.90. Računovodstvene politike koje se primjenjuju na različite stavke u
konsolidiranim financijskim izvještajima, te metode koje se koriste u izračunu
ispravka vrijednosti. Za stavke uključene u konsolidirane izvještaje koje su ili
koje su prvobitno bile izražene u stranoj valuti potrebno je iskazati osnovu
konverzije korištenu za njihovo iskazivanje u izvještajnoj valuti konsolidiranog
izvještaja
2.91. Ukupni iznos iskazanih dugovanja u konsolidiranoj bilanci koja dospijevaju
nakon pet godina, kao i ukupan iznos iskazanih dugovanja u konsolidiranoj
bilanci pokriven vrijednim instrumentom osiguranja od strane poduzetnika
uključenog u konsolidaciju, uz navođenje vrste i oblika instrumenta osiguranja.
2.92. Ukupni iznos svih financijskih obveza koje nisu uključene u konsolidiranu
bilancu, ukoliko je taj podatak koristan za procjenu financijskog položaja
društava uključenih u konsolidaciju, promatranih kao cjelina. Sve obveze koje se
odnose na mirovine i povezane poduzetnike koji se ne uključuju u konsolidaciju
potrebno je iskazati zasebno.
2.93. Razlika između poreznog rashoda u konsolidiranom računu dobiti i gubitka
za financijsku godinu i onih za prethodne financijske godine i iznosa plaćenog
poreza u odnosu na te godine, pod uvjetom da je ta razlika značajna u svrhu
budućeg oporezivanja. Taj je iznos isto tako moguće iskazati u bilanci kao
skupni iznos pod zasebnom stavkom odgovarajućeg naziva.
2.94. Stavke slične prirode mogu se objaviti skupno, osim kad je odvojeno
objavljivanje nužno za razumijevanje učinaka transakcija povezanih strana na
financijske izvještaje poduzetnika.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
2.95. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
2.96. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 3
RAČUNOVODSTVENE POLITIKE, PROMJENE
RAČUNOVODSTVENIH PROCJENA I POGREŠKE
UVOD
3.1. Cilj ovog standarda je propisati kriterije za izbor i mijenjanje
računovodstvenih politika, zajedno s računovodstvenim postupkom i objavljivanjem
promjena računovodstvenih politika, promjena računovodstvenih procjena i
ispravljanja pogrešaka. Standard namjerava poboljšati važnost i usporedivost
financijskih izvještaja poduzetnika, kao i usporedivost tih financijskih
izvještaja kroz razdoblja i u odnosu na financijske izvještaje drugih
poduzetnika.
3.2. Ovaj standard u skladu je s MRS 1, MRS 2, MRS 8, MRS 18 i IV. Direktivom
Europske unije.
DEFINICIJE
3.3. Računovodstvene politike – su posebna načela, osnove, dogovori, praksa i
pravila koje primjenjuje poduzetnik pri sastavljanju i prezentiranju
financijskih izvještaja.
3.4. Promjene računovodstvene procjene – su usklađivanja knjigovodstvenog iznosa
neke imovine ili obveze, ili iznosa periodične potrošnje neke imovine nastalo
procjenom sadašnjeg stanja i očekivanih budućih koristi i obveza povezanih s tom
imovinom i obvezama. Promjene računovodstvenih procjena nastaju zbog novih
informacija ili novih otkrića i u skladu s tim nisu ispravci pogrešaka.
3.5. Pogreške prethodnog razdoblja – su značajna izostavljanja iz financijskih
izvještaja ili značajna pogrešna prikazivanja u financijskim izvještajima
poduzetnika za jedno ili više prethodnih razdoblja nastala propuštanjem uporabe
ili pogrešnom uporabom pouzdanih informacija:
a. koje su bile dostupne kada su se financijski izvještaji bili odobravani za
izdavanje i
b. za koje se može razborito očekivati da su bile prikupljane i uzimane u obzir
pri sastavljanju i prezentiranju tih financijskih izvještaja.
Takve pogreške uključuju učinke matematičkih pogrešaka, pogreške u primjeni
računovodstvenih politika, previde ili pogrešno interpretiranje činjenica i
prijevare.
3.6. Značajno – izostavljanje ili pogrešno prikazivanje stavki je značajno ako
one mogu, pojedinačno ili skupno, utjecati na ekonomske odluke korisnika
donesene na osnovi financijskih izvještaja. Značajnost ovisi o veličini i vrsti
izostavljenog ili pogrešno prikazanog koje se prosuđuju u pripadajućim
okolnostima. Veličina ili vrsta stavke, ili njihova kombinacija, može biti
odlučujući čimbenik.
3.7. Retroaktivna primjena – je primjenjivanje nove računovodstvene politike na
transakcije i druge događaje kao da se ta politika oduvijek primjenjivala.
3.8. Retroaktivno prepravljanje – označava ispravljanje priznavanja, mjerenja i
objavljivanja iznosa elemenata financijskih izvještaja kao da se pogreška nije
dogodila u prethodnim razdobljima.
3.9. Neizvedivo – primjena zahtjeva je neizvediva kada ih poduzetnik ne može
primijeniti nakon svih razumnih nastojanja da to učini. Za određeno prethodno
razdoblje, neizvedivo je primijeniti promjenu računovodstvene politike
retroaktivno ili obaviti prepravljanja retroaktivno da bi se ispravila pogreška
ako:
a. nisu odredljivi učinci retroaktivne primjene ili retroaktivnog prepravljanja;
b. retroaktivna primjena ili retroaktivno prepravljanje zahtijeva pretpostavke o
namjerama menadžmenta koje bi bile u tom razdoblju; ili
c. retroaktivna primjena ili retroaktivno prepravljanje zahtijeva značajne
procjene iznosa i nemoguće je objektivno razlučiti od drugih informacija one
informacije o tim procjenama koje:
i. pružaju dokaze o okolnostima koje su postojale na datum na koji bi se ti
iznosi priznali, mjerili ili objavili; i
ii. bile bi dostupne iz ostalih informacija kada bi financijski izvještaji za to
prethodno razdoblje bili odobreni za objavljivanje.
3.10. Buduća primjena – promjena računovodstvenih politika i priznavanja učinaka
promjena računovodstvenih procjena je:
a. primjenjivanje nove računovodstvene politike na transakcije, druge događaje i
uvjete nastale nakon datuma s kojim su politike promijenjene; i
b. priznavanje učinaka promjena računovodstvenih procjena u tekućem i budućim
razdobljima uvjetovanih tom promjenom.
SADRŽAJ
3.11. Ovaj standard se treba primijeniti pri izboru računovodstvenih politika kao i pri njihovoj promjeni i priznavanju učinaka takvih promjena. Osim toga, ovaj standard treba primijeniti i u slučaju promjene računovodstvenih procjena i ispravljanju pogrešaka prethodnih razdoblja.
RAČUNOVODSTVENE POLITIKE
3.12. Pri izboru računovodstvenih politika menadžment poduzetnika treba
poštovati Hrvatske standarde financijskog izvještavanja koji su primjenjivi na
tu transakciju. U tom slučaju računovodstvene politike primjenjive na tu
transakciju ili stavku bit će određene primjenom određenog Hrvatskog standarda
financijskog izvještavanja.
3.13. Neodgovarajuća računovodstvena politika ne ispravlja se objavljivanjem
korištenih računovodstvenih politika, bilješkama ili materijalima koja nude
objašnjenja.
3.14. U vrlo rijetkim slučajevima, kada menadžment zaključi da bi sukladnost sa
zahtjevom nekoga Hrvatskog standarda financijskog izvještavanja bila proturječna
cilju financijskih izvještaja, poduzetnik će odstupiti od tog zahtjeva na način
naveden u točki 3.15.
3.15. Kada poduzetnik odstupa od zahtjeva bilo kojeg standarda u skladu s točkom
3.14., treba objaviti:
a. da je menadžment zaključio kako financijski izvještaji fer prezentiraju
financijski položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove poduzetnika;
b. da se postupilo u skladu s primjenjivanim standardima, osim što se odstupilo
od određenog zahtjeva kako bi se postiglo fer prezentiranje;
c. naziv standarda od kojega je poslovni poduzetnik odstupio, prirodu
odstupanja, uključujući postupak kojeg bi zahtijevao standard, razlog zašto
bi taj postupak bio tako obmanjujući u danim okolnostima; i
d. za svako prezentirano razdoblje, financijski učinak odstupanja na svaku
stavku financijskih izvještaja koja bi se objavila da se izvještavalo u
skladu sa zahtjevom.
3.16. Kada je poduzetnik odstupio od zahtjeva sadržanih u Hrvatskim standardima
financijskog izvještavanja u prethodnom razdoblju i to odstupanje ima učinke
na iznose priznate u financijskim izvještajima tekućeg razdoblja, prikazat će
objavljivanja navedena u točkama 3.15. (c) i (d).
3.17. U slučaju kada ne postoji Hrvatski standard financijskog izvještavanja
primjenjiv na transakciju i druge događaje, menadžment će pri sastavljanju i
primjenjivanju računovodstvenih politika prosuditi i izabrati one
računovodstvene politike koje osiguravaju:
a. informacije koje su važne i potrebne korisniku pri donošenju ekonomskih
odluka;
b. pouzdane informacije tako da financijski izvještaji:
i. vjerno predočuju financijski položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove
poduzetnika;
ii. odražavaju ekonomsku bit transakcija, drugih događaja i uvjeta, a ne samo
zakonsku formu;
iii. budu neutralni i nepristrani;
iv. budu temeljeni na opreznosti; i
v. potpuni su u svim važnim aspektima.
3.18. Pri prosuđivanju opisanom u točki 3.17. ovog Hrvatskog standarda
financijskog izvještavanja, menadžment će razmotriti primjenjivost sljedećih
izvora:
1. zahtjeve i upute u Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja koji
obrađuju slična ili povezana pitanja;
2. definicije, kriterije priznavanja i koncepte mjerenja imovine, obveza,
kapitala, prihoda, rashoda i rezultata poslovanja iz Okvira Hrvatskih standarda
financijskog izvještavanja;
3. zahtjeve i upute sadržane u Međunarodnim standardima financijskog
izvještavanja; i
4. svu drugu stručnu literaturu i dobru praksu drugih subjekata ako je u skladu
s prethodnim točkama.
3.19. Izabrane računovodstvene politike poduzetnik treba dosljedno primjenjivati
na slične transakcije, druge događaje i uvjete, osim ako neki Hrvatski standard
financijskog izvještavanja ne zahtjeva ili dopušta kategoriziranje stavaka za
koje mogu biti prikladne različite politike. Ako neki Hrvatski standard
financijskog izvještavanja zahtjeva ili dopušta takvo kategoriziranje, prikladna
računovodstvena politika odabrat će se i dosljedno primjenjivati na svaku
kategoriju.
Promjene računovodstvenih politika
3.20. Poduzetnik će mijenjati računovodstvene politike samo ako je promjena
zahtijevana Hrvatskim standardom financijskog izvještavanja ili ako promjena
rezultira financijskim izvještajima koji pružaju pouzdanije i važnije
informacije o financijskom položaju, uspjehu i novčanim tokovima poduzetnika.
3.21. Nisu promjena računovodstvenih politika sljedeće:
a. primjena neke računovodstvene politike za transakcije, druge događaje ili
uvjete koje su u biti različite od prije nastalih; i
b. primjena nove računovodstvene politike za transakcije, druge događaje ili
uvjete koje se prije nisu desile ili su bile beznačajne.
3.22. S promjenama računovodstvenih politika postupa se na sljedeći način:
a. kada je promjena računovodstvenih politika rezultat početne (prve) primjene
nekog Hrvatskog standarda financijskog izvještavanja, ta promjena iskazuje se u
skladu s tim Hrvatskim standardom financijskog izvještavanja; ili
b. kada se računovodstvene politike mijenjaju dobrovoljno ili kada je promjena
računovodstvenih politika rezultat početne (prve) primjene nekog Hrvatskog
standarda financijskog izvještavanja koji ne sadrži prijelazne odredbe
primjenjive na tu promjenu i kada je izvedivo odrediti učinke promjene
računovodstvene politike određenog razdoblja ili kumulativne učinke promjene,
poduzetnik promjenu računovodstvene politike treba primijeniti retroaktivno.
3.23. Ako je izvedivo, retroaktivnom primjenom promijenjene računovodstvene
politike poduzetnik će uskladiti svaku komponentu kapitala, na koju to ima
učinak, početno stanje za najranije prikazano razdoblje i druge usporedne iznose
objavljene za svako prezentirano razdoblje, kao da se nova računovodstvena
politika oduvijek primjenjivala. U slučaju kada je neizvedivo odrediti učinke,
ili kumulativne učinke, mijenjanja računovodstvene politike u prethodnim
razdobljima, poduzetnik će primijeniti novu računovodstvenu politiku na
knjigovodstvene iznose imovine i obveza sa stanjem na početku najranijeg
razdoblja za koje je izvediva retroaktivna primjena, što može biti i tekuće
razdoblje. Odgovarajuća usklađenja poduzetnik će provesti na svakoj komponenti
kapitala na koju se usklađenje odnosi. Usklađivanje se obično provodi na stavci
zadržane dobiti.
PROMJENE RAČUNOVODSTVENIH PROCJENA
3.24. Kao rezultat nesigurnosti, velik broj stavaka u financijskim izvještajima
nije moguće točno mjeriti (npr. sumnjiva i sporna potraživanja, zastarjele
zalihe, fer vrijednost financijske imovine ili obveza, vijek upotrebe imovine,
obveze temeljem jamstva), već se mogu samo procijeniti. To znači da je
korištenje razumnih procjena bitan dio sastavljanja financijskih izvještaja i ne
umanjuje njihovu pouzdanost.
3.25. Procjena će se možda morati promijeniti ako nastupe promjene okolnosti na
kojima se temeljila ili kao rezultat novih informacija ili većeg iskustva. Po
svojoj prirodi promjena procjene ne odnosi se na prethodna razdoblja i nije
ispravljanje pogreške.
3.26. Promjena primijenjene osnovice mjerenja je promjena računovodstvene
politike i nije promjena računovodstvene procjene. Kada je teško razlikovati
promjenu računovodstvene politike od promjene računovodstvene procjene, promjena
se smatra promjenom računovodstvene procjene.
3.27. Učinak promjene računovodstvene procjene, osim one na koju se primjenjuje
točka 3.28., priznat će se uključivanjem u dobit ili gubitak u:
i. razdoblju promjene, ako promjena utječe samo na to razdoblje, ili
ii. razdoblju promjene i budućim razdobljima, ako promjena utječe na oba
razdoblja.
3.28. U mjeri u kojoj iz promjene računovodstvene procjene proizlaze promjene u
imovini i obvezama ili se odnosi na neku stavku kapitala, to se treba priznati
usklađivanjem knjigovodstvenih iznosa odgovarajuće stavke imovine, obveza ili
kapitala u razdoblju nastale promjene.
3.29. Promjena računovodstvene procjene može utjecati samo na dobit ili gubitak
tekućeg razdoblja, ili na dobit i gubitak tekućeg i budućih razdoblja.
Primjerice, promjena procjene iznosa sumnjivih i spornih potraživanja utječe
samo na dobit ili gubitak tekućeg razdoblja i za tu svrhu je priznata u tekućem
razdoblju. Međutim, promjena procijenjenog vijeka uporabe ili očekivanog
trošenja budućih ekonomskih koristi utjelovljenih u imovini koja se amortizira
utječe na rashod amortizacije u tekućem razdoblju i u svakom budućem razdoblju
tijekom preostalog vijeka uporabe te imovine. U oba se slučaja učinak promjene,
koja se odnosi na tekuće razdoblje, priznaje kao prihod ili rashod tekućeg
razdoblja. Učinak na buduća razdoblja, ako postoji, priznaje se kao prihod ili
rashod u tim budućim razdobljima.
POGREŠKE I ISPRAVAK POGREŠKE
3.30. Pogreške mogu nastati u vezi s priznavanjem, mjerenjem, prezentiranjem ili
objavljivanjem elemenata financijskih izvještaja. Moguće pogreške tekućeg
razdoblja otkrivene u tom razdoblju ispravljaju se prije nego što se financijski
izvještaji odobre za izdavanje. Međutim, značajne pogreške se ponekad ne
otkrivaju prije kasnijeg razdoblja, i tada se te pogreške prethodnog razdoblja
ispravljaju u usporednim informacijama prezentiranim u financijskim izvještajima
za ta kasnija razdoblja.
3.31. Ako je izvedivo utvrditi, značajnu pogrešku prethodnog razdoblja
poduzetnik treba ispraviti retroaktivnim prepravljanjem u prvom setu
financijskih izvještaja nakon otkrića pogreške:
a. prepravljanjem usporednih iznosa za prezentirano prethodno razdoblje, odnosno
prethodna razdoblja, u kojem je pogreška nastala, ili
b. ako je pogreška nastala prije najranije prezentiranog razdoblja,
prepravljanjem početnog stanja imovine, obveza i kapitala za najranije
prezentirano razdoblje.
3.32. Kada je neizvedivo odrediti učinke pogreške određenog razdoblja ili
kumulativne učinke na sva prethodna razdoblja, poduzetnik će prepraviti
knjigovodstveni iznos početnog stanja imovine, obveza i kapitala za najranije
razdoblje za koje je izvedivo retroaktivno prepravljanje (što može biti tekuće
razdoblje).
OBJAVLJIVANJA
Računovodstvene politike
3.33. Računovodstvene politike primijenjene pri sastavljanju financijskih
izvještaja, i važne za njihovo razumijevanje, poduzetnik treba objaviti u
bilješkama.
3.34. U određivanju treba li se određena računovodstvena politika objaviti,
menadžment razmatra hoće li takvo objavljivanje pomoći korisnicima u
razumijevanju načina na koji su transakcije i poslovni događaji utjecali na
izvještenu financijsku uspješnost i financijski položaj. Objavljivanje određene
računovodstvene politike je naročito korisno kada su te politike izabrane između
alternativa dopuštenih u Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja. Svaki
poduzetnik razmatra prirodu svojih djelatnosti i politike koje bi korisnik
njegovih financijskih izvještaja mogao očekivati da se objave za tu vrstu
poduzetnika. Računovodstvena politika može biti važna čak i ako prikazani iznosi
za tekuće i prethodno razdoblje nisu značajni.
Promjene računovodstvenih politika
3.35. Kada je promjena računovodstvenih politika posljedica promjene standarda,
poduzetnik će u razdoblju promjene objaviti:
a. naziv Hrvatskog standarda financijskog izvještavanja, i da je promjena
računovodstvene politike obavljena u skladu s Hrvatskim standardima financijskog
izvještavanja,
b. vrstu promjene računovodstvene politike,
c. za tekuće razdoblje i svako prezentirano ranije razdoblje, u mjeri u kojoj je
izvedivo, iznos usklađivanja za svaku stavku financijskog izvještaja na koju ima
učinak
d. iznos usklađivanja koji se odnosi na razdoblja prije prezentiranih, u mjeri u
kojoj je to izvedivo, i
e. ako je neizvediva retroaktivna primjena, okolnosti koje su stvorile takve
uvjete, te opis kako i od kada su bile primijenjene promjene računovodstvene
politike.
Ova objavljivanja ne treba ponavljati u financijskim izvještajima kasnijih
razdoblja.
3.36. Kada se radi o dobrovoljnoj promjeni računovodstvene politike, poduzetnik
će u razdoblju promjene objaviti:
a. vrstu promjene računovodstvene politike i razloge zbog kojih primjena nove
računovodstvene politike pruža pouzdane i važnije informacije,
b. za tekuće razdoblje i svako prezentirano ranije razdoblje, u mjeri u kojoj je
izvedivo, iznos usklađivanja za svaku stavku financijskog izvještaja na koju ima
učinak,
c. iznos usklađivanja koji se odnosi na razdoblja prije prezentiranih, u mjeri u
kojoj je to izvedivo, i
d. ako je neizvediva retroaktivna primjena, okolnosti koje su stvorile takve
uvjete, te opis kako i od kada su bile primijenjene promjene računovodstvene
politike.
Ova objavljivanja ne treba ponavljati u financijskim izvještajima kasnijih
razdoblja.
Promjene računovodstvenih procjena
3.37. Poduzetnik treba objaviti vrstu i iznos promjene računovodstvene procjene, koja ima učinak na tekuće razdoblje ili za koju se očekuje da će imati učinak na buduća razdoblja.
Pogreške i ispravak pogreške
3.38. Poduzetnik treba objaviti:
a. vrstu pogreške prethodnog razdoblja,
b. u mjeri u kojoj je izvedivo, iznos ispravka za svaku stavku financijskog
izvještaja na koju ima učinak,
c. iznos ispravka na početku prezentiranog najranijeg prethodnog razdoblja, i
d. ako je neizvedivo retroaktivno prepravljanje za određeno prethodno razdoblje,
okolnosti koje su stvorile takve uvjete, te opis kako i od kada su bili
napravljeni ispravci pogrešaka.
Ova objavljivanja ne treba ponavljati u financijskim izvještajima kasnijih
razdoblja.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
3.39. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
3.40. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 4
DOGAĐAJI NAKON DATUMA BILANCE
UVOD
4.1. Cilj ovog Standarda je propisati obvezu usklađenja financijskih izvještaja
za događaje nastale nakon datuma bilance odnosno obvezu objavljivanja podataka o
događajima koji su nastali u razdoblju od datuma bilance do datuma na koji je
odobreno izdavanje financijskih izvještaja.
4.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 10. i IV. Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
4.3. Događaji nakon datuma bilance su oni događaji koji imaju povoljne ili
nepovoljne posljedice, a koji su nastali između datuma bilance i datuma na koji
je odobreno izdavanje financijskih izvještaja. Razlikuju se dvije vrste
događaja:
a) događaji koji potvrđuju okolnosti koje su postojale na datum bilance
(događaji nakon datuma bilance koji zahtijevaju usklađivanje)
b) događaji koji potvrđuju okolnosti koje su nastale nakon datuma bilance
(događaji nakon datuma bilance koji ne zahtijevaju usklađivanje).
4.4. Datum odobravanja je datum na koji je menadžment poduzetnika odobrio
financijske izvještaje zajedno s pripadajućim godišnjim izvješćem o stanju
poduzetnika.
SADRŽAJ
4.5. Ovaj Standard obrađuje problematiku događaja nakon datuma bilance koji zahtijevaju usklađivanje i onih koji ne zahtijevaju usklađivanje na datum bilance.
PRIZNAVANJE
Događaji nakon datuma bilance koji zahtijevaju usklađivanje
4.6. Poduzetnik mora iznose koje je priznao u svojim financijskim izvještajima
uskladiti s događajima nakon datuma bilance koji zahtijevaju usklađivanje.
4.7. Primjerice, financijski izvještaji se moraju uskladiti u sljedećim
slučajevima:
a) sudska presuda donesena nakon datuma bilance potvrđuje da je na datum bilance
postojala sadašnja obveza.
b) primitak nove informacije nakon datuma bilance koja upućuje na to da je
vrijednost nekog sredstva na datum bilance bila umanjena ili da je iznos
prethodno priznatog gubitka od umanjenja toga sredstva potrebno uskladiti.
c) otkrivanje prijevare ili pogrešaka zbog kojih su financijski izvještaji
neispravni.
Događaji nakon datuma bilance koji ne zahtijevaju usklađivanje
4.8. Poduzetnik ne smije iznose koje je priznao u svojim financijskim
izvještajima uskladiti s događajima nakon datuma bilance koji ne zahtijevaju
usklađivanje.
4.9. Primjerice, nije potrebno uskladiti iznose u financijskim izvještajima zbog
pada tržišne vrijednosti ulaganja između datuma bilance i datuma na koji je
odobreno izdavanje financijskih izvještaja obzirom da pad tržišne vrijednosti
obično nije povezan s okolnostima koje su postojale na datum bilance.
4.10. Ako se odluka o isplati dividende odnosno udjela u dobiti imateljima
vlasničkih instrumenata donese nakon datuma bilance, onda se takve dividende
odnosno udjeli u dobiti ne priznaju kao obveza na datum bilance.
4.11. Poduzetnik ne smije sastavljati svoje financijske izvještaje na osnovi
vremenske neograničenosti poslovanja ako je nakon datuma bilance donesena odluka
o prestanku odnosno likvidaciji društva ili ako se takva odluka ne može izbjeći.
4.12. Ako pretpostavka o vremenskoj neograničenosti poslovanja u danim
okolnostima nakon datuma bilance više nije primjerena, mora se promijeniti
računovodstvena osnova, a ne samo uskladiti iznose koji su priznati prije nego
što je pretpostavka postala neprimjerena.
OBJAVLJIVANJE
4.13. Poduzetnik mora u bilješkama objaviti datum na koji je odobreno izdavanje
financijskih izvještaja i tko je njihovo izdavanje odobrio jer financijski
izvještaji ne odražavaju događaje nakon tog datuma. Ako članovi poduzetnika ili
drugi imaju ovlast mijenjati i nadopunjavati financijske izvještaje nakon
njihovog izdavanja, poduzetnik tu činjenicu treba objaviti.
4.14. Bilješke uz financijske izvještaje moraju se ažurirati ako nakon datuma
bilance budu primljene informacije o okolnostima koje su postojale na datum
bilance.
4.15. Za značajne događaje nakon datuma bilance koji ne zahtijevaju
usklađivanje, a njihovo neobjavljivanje može utjecati na ekonomske odluke koje
korisnici donose i na temelju financijskih izvještaja, poduzetnik mora objaviti
za svaki značajni događaj njegovu prirodu, te procjenu njegovog financijskog
učinka ili izjavu da takva procjena nije moguća.
4.16. Poduzetnik mora objaviti u bilješkama sve značajne događaje koji ne
zahtijevaju usklađenje, kao što su primjerice::
a) značajno poslovno spajanje nakon datuma bilance ili prodaja značajnog
pridruženog poduzetnika
b) objavljivanje plana prestanka poslovanja
c) značajne nabavke imovine, iznos imovine koja se drži za prodaju, odnosno koja
će se prestati koristiti u poslovanju, drugi oblici otuđenja imovine ili
izvlaštenja značajne imovine koje provodi vlada
d) uništenje važnog proizvodnog pogona u požaru nakon datuma bilance
e) najava ili početak provedbe značajnog restrukturiranja
f) neuobičajeno velike promjene cijena imovine ili valutnih tečajeva nakon
datuma bilance
g) promjene poreznih stopa ili poreznih zakona koji su stupili na snagu ili su
objavljeni nakon datuma bilance a koji značajno utječu na tekuću i odgođenu
poreznu imovinu i obveze
h) preuzimanje značajnih obveza ili nepredviđenih obveza, primjerice, izdavanjem
značajnih jamstava i
i) početak značajnog sudskog postupka koji je isključivo posljedica događaja
nastalih nakon datuma bilance.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
4.17. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije,
4.18. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 5
DUGOTRAJNA NEMATERIJALNA IMOVINA
UVOD
5.1. Cilj ovog Standarda je propisati računovodstveni postupak za nematerijalnu
imovinu koji nije posebno obrađen drugim Standardom. Ovaj Standard zahtijeva da
poduzetnik prizna neku nematerijalnu imovinu samo ako su ispunjeni određeni
kriteriji. Standard također uređuje kako treba utvrditi knjigovodstvenu
vrijednost nematerijalne imovine i zahtijeva određeno objavljivanje o
nematerijalnoj imovini.
5.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 1, MRS 36, MRS 38 i IV. Direktivom Europske
unije.
DEFINICIJE
5.3. U ovom se Standardu upotrebljavaju sljedeći izrazi s određenim značenjem:
Nematerijalna imovina je nemonetarna imovina bez fizičkih obilježja koja se može
identificirati. Nematerijalna imovina obuhvaća sljedeće vrste imovine: izdaci za
razvoj, patenti, licencije, koncesije, zaštitni znaci, software, dozvola za
ribarenje, franšize i ostala prava, goodwill, predujmovi za nematerijalnu
imovinu i ostalu nematerijalnu imovinu.
Aktivno tržište je tržište na kojem su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:
(a) predmeti kojima se trguje na tržištu su homogeni,
(b) u svako se vrijeme mogu pronaći spremni kupci i prodavači, i
(c) cijene su dostupne javnosti.
Amortizacija je sustavni raspored amortizacijskog iznosa nematerijalne imovine
tijekom njezina vijeka uporabe.
Imovina je resurs:
(a) koji kontrolira poduzetnik kao posljedicu prošlih događaja, i
(b) od kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi poduzetniku.
Knjigovodstvena vrijednost je iznos u kojem je imovina priznata u bilanci nakon
umanjenja za ispravak vrijednosti i akumuliranog gubitka od umanjenja.
Trošak nabave je iznos novca ili novčanih ekvivalenata ili fer vrijednost
ostalih naknada za stjecanje neke imovine u vrijeme njezina stjecanja ili
izgradnje, ili, kada je to moguće, iznos koji se može pripisati toj imovini u
skladu sa zahtjevima drugih HSFI.
Amortizirajući iznos je trošak imovine koji je jednak trošku nabave umanjenom za
ostatak vrijednosti.
Razvoj je primjena nalaza istraživanja ili drugih znanja u planu ili dizajnu
proizvodnje novih ili bitno poboljšanih materijala, uređaja, proizvoda,
postupaka, sustava ili usluga prije početka komercijalne proizvodnje ili
uporabe.
Vrijednost u upotrebi je sadašnja vrijednost novčanih tokova za koje se očekuje
da će nastati neprekidnom uporabom imovine i njezinim otuđenjem na kraju
njezinog vijeka uporabe ili se očekuje da će nastati prilikom namirenja obveza.
Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili obveza
podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
Gubitak od umanjenja je iznos za koji knjigovodstvena vrijednost neke imovine
prelazi njen nadoknadiv iznos.
Istraživanje je originalno i planirano ispitivanje poduzeto s izgledima da će se
steći nove znanstvene ili tehnološke spoznaje i novi zaključci.
Ostatak vrijednosti nematerijalne imovine je procijenjeni iznos koji bi
poduzetnik u ovome trenutku dobio prodajom imovine nakon odbitka procijenjenih
troškova otuđenja da je imovina već sada one starosti i u onom stanju kakvi se
očekuju na kraju njenog vijeka uporabe.
Vijek uporabe je:
(a) razdoblje u kojem se očekuje da će poduzetnik upotrebljavati imovinu, ili
(b) broj proizvoda ili sličnih jedinica za koje se očekuje da će ih poduzetnik
ostvariti od te imovine.
SADRŽAJ
5.4. Ovaj Standard sadržava načela, pravila i metode mjerenja, priznavanja, evidentiranja i objavljivanja dugotrajne nematerijalne imovine.
PRIZNAVANJE
5.5. Neku se nematerijalnu imovinu treba priznati samo ako:
(a) je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi koje se mogu pripisati imovini
pritjecati poduzetniku, a
(b) trošak nabave te imovine se može pouzdano izmjeriti.
5.6. Poduzetnik treba procijeniti vjerojatnost očekivanih budućih ekonomskih
koristi koristeći razumne i prihvatljive pretpostavke koje predstavljaju
najbolju procjenu menadžmenta da se postave ekonomski uvjeti koji će postojati
tijekom vijeka uporabe te imovine.
5.7. Poduzetnik koristi prosudbu da procijeni stupanj izvjesnosti u svezi
priljeva budućih ekonomskih koristi koji se mogu pripisati upotrebi neke imovine
na temelju dokaza raspoloživih u vrijeme početnog priznavanja, s tim da se veće
značenje pridaje vanjskim dokazima.
5.8. Poduzetnik će nematerijalnu imovinu na početku procijeniti po trošku
nabave.
5.9. Zasebno stjecanje – U normalnim okolnostima, cijena koju poduzetnik plaća
prilikom zasebnog stjecanja nematerijalne imovine odražava očekivanja o
vjerojatnosti da će očekivane ekonomske koristi iz te imovine pritjecati
poduzetniku. Prema tome, kriterij vjerojatnosti priznavanja se uvijek smatra kao
zadovoljavajući za zasebno stečenu nematerijalnu imovinu.
5.10. U slučaju stjecanja nematerijalne imovine pomoću državne potpore
nematerijalna imovina može biti stečeno bez naknade, ili uz minimalnu naknadu,
pomoću državne potpore. Poduzetnik u početku može odlučiti priznati
nematerijalnu imovinu i potporu po fer vrijednosti. Ako poduzetnik odluči da u
početku neće priznati imovinu po fer vrijednosti, poduzetnik inicijalno priznaje
imovinu po nominalnoj vrijednosti plus svi drugi izdaci koji se izravno mogu
pripisati pripremi imovine za njenu namjeravanu upotrebu.
5.11. Interno dobiveni goodwill ne priznaje se kao imovina.
5.12. Interno dobiveni goodwill nije imovina koja se može identificirati (nije
odvojiv niti proistječe iz ugovornih ili drugih prava) i kojega kontrolira
poduzetnik te čiji se trošak nabave može pouzdano utvrditi.
5.13. Trošak nabave dugotrajne nematerijalne imovine prilikom kupnje obuhvaća:
kupovna cijena nakon odbitka trgovačkih popusta i rabata, carine, porezi koji se
ne vraćaju, te izdaci koji se izravno mogu pripisati pripremi ove imovine za
namjeravanu upotrebu.
5.14. Nematerijalna imovina nastala razvojem (ili u fazi razvoja internog
projekta) treba se priznati kao imovina, ako i samo ako, poduzetnik može
dokazati sve navedeno:
(a) tehničku provedivost nematerijalne imovine koja se dovršava tako da bude
raspoloživa za uporabu ili prodaju;
(b) namjeru dovršenja nematerijalne imovine i njene uporabe ili prodaje;
(c) mogućnost uporabe ili prodaje nematerijalne imovine;
(d) način na koji će nematerijalna imovina davati izgledne ekonomske koristi.
Poduzetnik između ostalog treba dokazati i postojanje tržišta za proizvodnju
nematerijalne imovine ili za samu nematerijalnu imovinu, ili pak korisnost
nematerijalne imovine u slučaju da se ona koristi interno;
(e) raspoloživost odgovarajućih tehničkih, financijskih i drugih izvora za
završetak razvoja i korištenje ili prodaju nematerijalne imovine;
(f) mogućnost pouzdanog utvrđivanja troška koji se može pripisati razvoju
nematerijalne imovine.
5.15. Izdatak za nematerijalnu stavku treba se priznati kao rashod kada nastane,
osim ako:
(a) predstavlja dio troška nabave nematerijalne imovine koje udovoljava
kriteriju priznavanja, ili
(b) je stavka stečena u poslovnom spajanju i ne može se priznati kao
nematerijalna imovina. U ovom slučaju izdatak (uključen u trošak stjecanja)
treba biti priznat kao dio goodwilla na datum stjecanja.
5.16. Izdaci za nematerijalnu stavku koji su prvotno priznati kao rashod ne
trebaju se kasnije priznati kao dio troška nabave nematerijalne imovine.
MJERENJE
5.17. U svojoj računovodstvenoj politici poduzetnik treba izabrati ili troškovni
model ili revalorizacijski model. Ako se nematerijalna imovina obračunava
primjenom revalorizacijskog modela, sva ostala nematerijalna imovina iz iste
skupine mora se obračunavati korištenjem istog modela, osim u slučaju ako za
navedenu imovinu ne postoji aktivno tržište.
5.18. Nematerijalna imovine se nakon početnog priznavanja može mjeriti po
njezinu trošku nabave umanjenom za ispravak vrijednosti i za akumulirani gubitak
od umanjenja.
5.19. Alternativno, nematerijalna imovina se nakon početnog priznavanja može
mjeriti u revaloriziranom iznosu, odnosno njenoj fer vrijednosti na datum
revalorizacije troška nabave umanjenom za naknadni ispravak vrijednosti i za
naknadne akumulirane gubitke od umanjenja. U svrhu revalorizacije prema ovome
Standardu, fer vrijednost se treba odrediti prema aktivnom tržištu.
Revalorizacija se treba obavljati redovito tako da se knjigovodstvena vrijednost
značajno ne razlikuje od iznosa koji bi se odredio primjenom fer vrijednosti na
datum bilance.
5.20. Ako se nematerijalna imovina revalorizira, ispravak vrijednosti na datum
revalorizacije:
(a) se prepravlja razmjerno promjeni bruto knjigovodstvenog iznosa vrijednosti
tako da je knjigovodstveni iznos imovine nakon revalorizacije jednak njezinom
revaloriziranom iznosu, ili
(b) se isključuje iz bruto knjigovodstvenog iznosa imovine i neto prepravljenog
iznosa u revalorizirani iznos te imovine.
5.21. Ako se nematerijalna imovina u nekoj skupini revalorizirane nematerijalne
imovine ne može revalorizirati jer ne postoji aktivno tržište, ta se imovina
treba priznati po njezinom trošku nabave umanjenom za akumulirani ispravak
vrijednosti i akumulirani gubitak od umanjenja.
5.22. Ako se fer vrijednost neke revalorizirane nematerijalne imovine više ne
može odrediti na aktivnom tržištu, knjigovodstvena vrijednost te imovine treba
biti njezin revalorizirani iznos na datum posljednje revalorizacije s aktivnog
tržišta umanjen za kasniji ispravak vrijednosti i svaki kasniji akumulirani
gubitak od umanjenja.
5.23. Ako se knjigovodstvena vrijednost nematerijalne imovine poveća kao
rezultat revalorizacije, povećanje se treba izravno pripisati kapitalu u skupinu
– revalorizacijske rezerve. Međutim, povećanje knjigovodstvene vrijednosti
nematerijalne imovine zbog revalorizacije se treba priznati kao prihod do visine
prethodno priznatih rashoda u računu dobiti i gubitku.
5.24. Ako se knjigovodstvena vrijednost nematerijalne imovine smanji kao
rezultat revalorizacije, ovo smanjenje se treba priznati kao rashod. Međutim,
smanjenje knjigovodstvene vrijednosti zbog revalorizacije treba izravno teretiti
revalorizacijske rezerve u iznosu u kojem ne prelazi iznos koji postoji kao
revalorizacijska rezerva te imovine.
5.25. Kumulativna revalorizacijska rezerva koja je uključena u kapital može se
izravno prenijeti u zadržanu dobit kada se revalorizacijska rezerva realizira.
Cjelokupne revalorizacijske rezerve mogu se realizirati kod povlačenja ili
otuđenja imovine. Međutim, neke se revalorizacijske rezerve mogu realizirati kao
imovina koju koristi poduzetnik, te u tom slučaju, iznos realizirane
revalorizacijske rezerve je razlika između amortizacije temeljene na
revaloriziranoj knjigovodstvenoj vrijednosti imovine i amortizacije koja bi bila
priznata prema trošku nabave imovine. Prijenos revalorizacijske rezerve u
zadržanu dobit ne provodi se kroz račun dobiti i gubitka.
5.26. Poduzetnik treba procijeniti da li nematerijalna imovina ima ograničeni
ili neodređeni vijek uporabe te ako je ograničen, odrediti duljinu vijeka
trajanja ili broj proizvodnih ili drugih sličnih jedinica koje čine taj vijek.
Poduzetnik će smatrati da neka nematerijalna imovina ima neodređeni vijek
uporabe kada se, temeljem analize svih relevantnih čimbenika, ne može
predvidjeti rok do kojeg će imovina moći stvarati buduće ekonomske koristi kod
poduzetnika.
5.27. Računovodstvo nematerijalne imovine se temelji na njenom korisnom vijeku
trajanja. Nematerijalna imovine s ograničenim vijekom trajanja se amortizira, a
nematerijalna imovina s neodređenim vijekom uporabe ne.
5.28. Vijek uporabe nematerijalne imovine koji proizlazi iz ugovornih ili drugih
zakonskih prava ne može biti duži od razdoblja važenja ugovornih ili drugih
zakonskih prava, ali može biti kraći ovisno o razdoblju tijekom kojeg poduzetnik
očekuje da će koristiti imovinu. Ako su ugovorna ili druga zakonska prava
prenijeta na ograničeni rok koji se može obnoviti, vijek uporabe nematerijalne
imovine mora uključiti obnovljeni period jedino ako postoji dokaz koji podupire
obnavljanje od strane poduzetnika bez značajnijih troškova.
5.29. Nematerijalna imovina s ograničenim korisnim vijekom trajanja se
amortizira. Amortizacijski iznos neke nematerijalne imovine s ograničenim
korisnim vijekom trajanja treba se sustavno rasporediti tijekom procijenjenog
vijeka uporabe. Amortizacija treba započeti kada je imovina raspoloživo za
upotrebu, tj. kada su lokacija i uvjeti potrebni za funkcioniranje te imovine u
skladu s namjerama uprave. Amortizacija će prestati prije trenutka
klasificiranja imovine u imovinu koja se drži za prodaju (ili uključivanja
imovine u imovinu koja je prodana ili rashodovana). Korištena metoda
amortizacije treba odražavati model u kojem će buduće ekonomske koristi imovine
poduzetnik koristiti. Ako se taj model ne može pouzdano odrediti, koristit će se
proporcionalna (linearna) metoda. Trošak amortizacije za svako razdoblje će biti
priznat u računu dobiti i gubitka osim ako ovaj ili drugi Standard to zabrani
ili zahtijeva da bude uključen u knjigovodstvenu vrijednost druge imovine.
5.30. Ostatak vrijednosti nematerijalne imovine s određenim korisnim vijekom
trajanja pretpostavlja se da treba biti nula, osim ako:
(a) postoji obveza treće strane da će tu imovinu kupiti na kraju vijeka uporabe,
ili
(b) postoji aktivno tržište za tu imovinu, i:
(i) ostatak vrijednosti se može odrediti prema tržištu, i
(ii) vjerojatno je da će takvo tržište postojati na kraju vijeka uporabe te
imovine.
5.31. Procjena ostatka vrijednosti imovine se temelji na iznosu koji bi se dobio
od prodaje koristeći cijenu koja prevladava na datum procijene za prodaju slične
imovine na kraju procijenjenog vijeka uporabe imovine i koje djeluje prema
sličnim uvjetima u kojima će se imovina koristiti. Ostatak vrijednosti se
provjerava najmanje na kraju svake financijske godine. Promjene u ostatku
vrijednosti imovine se obračunavaju kao promjena računovodstvene procjene.
5.32. Provjera razdoblja amortizacije i metode amortizacije
Amortizacijsko razdoblje i metoda amortizacije nematerijalne imovine s
ograničenim korisnim vijekom trajanja trebaju se provjeravati najmanje na kraju
svake financijske godine. Ako se očekivani vijek uporabe imovine razlikuje od
prijašnjih procjena, razdoblje amortizacije će se u skladu s tim promijeniti.
Ako je bilo promjena ekonomskih koristi imovine, metoda amortizacije se mora
promijeniti. Ovakve promjene će biti prikazane kao promjene računovodstvene
procjene.
5.33. Nematerijalna imovina s neodređenim vijekom uporabe ne amortizira se. U
tom slučaju poduzetnik testira nematerijalnu imovinu s neodređenim vijekom
uporabe za umanjenje uspoređujući iznos imovine koji se može nadoknaditi s
knjigovodstvenom vrijednošću imovine:
(a) godišnje, i
(b) kad god postoji naznaka da se nematerijalna imovina može umanjiti.
5.34. Vijek uporabe nematerijalne imovine koja nije amortizirana treba se
provjeravati u svakom razdoblju da bi se odredilo da li događaji i okolnosti i
dalje podupiru procijenjeni neodređeni vijek uporabe imovine. Ako ne podupiru,
promjena procijenjenog vijeka uporabe će biti prikazana kao promjena u procjeni
imovine u skladu s HSFI 3 – Računovodstvene politike, promjene računovodstvenih
procjena i pogreške.
5.35. Goodwill na svaki datum izvještavanja treba mjeriti u skladu s HSFI 2 –
Konsolidirani financijski izvještaji.
5.36. Na svaki datum izvještavanja poduzetnik treba ocijeniti postoji li
pokazatelj da neka imovina može biti umanjena. Ako takav pokazatelj postoji,
poduzetnik treba procijeniti nadoknadivi iznos imovine. Ovdje se na odgovarajući
način primjenjuju odredbe HSFI 6 – Dugotrajna materijalna imovina.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
5.37. Nematerijalna imovina se prestaje priznavati kada nisu ispunjeni uvjeti iz
točke 5.5. ovog standarda, a osobito:
(a) prilikom otuđenja, ili
(b) kada se ne očekuju buduće ekonomske koristi od uporabe ili otuđenja.
5.38. Rashodi ili prihodi koji proizlaze iz povlačenja ili otuđenja
nematerijalne imovine priznaju se u skladu s HSFI 6 – Dugotrajna materijalna
imovina, HSFI 15 – Prihodi i HSFI 16 - Rashodi.
5.39. Otuđenje nematerijalne imovine može nastati na različite načine (npr.
prodajom, financijskim najmom, ili donacijom).
5.40. Amortizacija nematerijalne imovine s ograničenim korisnim vijekom trajanja
ne prestaje u trenutku kada se imovina povuče iz uporabe, osim ako imovina nije
do kraja amortizirana ili klasificirana u imovinu koja se drži za prodaju.
OBJAVLJIVANJE
5.41. Za svaku vrstu nematerijalne imovine, razlikujući interno dobivenu imovinu
i drugu nematerijalnu imovinu poduzetnik treba objaviti sljedeće:
(a) bilo da je korisni vijek uporabe ograničen ili neodređen i, ako je
ograničen, korisne vjekove uporabe ili korištene stope amortizacije,
(b) korištene metode amortizacije za nematerijalnu imovinu s ograničenim vijekom
trajanja (uporabe),
(c) bruto knjigovodstvenu vrijednost i ako postoji akumulirani ispravak
vrijednosti (zbrojen s akumuliranim vrijednosnim usklađenjima) na početku i na
kraju razdoblja,
(d) stavke računa dobiti i gubitka u kojima je uključena amortizacija
nematerijalne imovine
(e) usklađivanje knjigovodstvene vrijednosti na početku i na kraju razdoblja.
(f) iznos gubitaka od umanjenja imovine koji su priznati u računu dobiti i
gubitka,
(g) iznos ukidanja gubitaka od umanjenja imovine koji su priznati u računu
dobiti i gubitka.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
5.42. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
5.43. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 6
DUGOTRAJNA MATERIJALNA IMOVINA
UVOD
6.1. Cilj ovog Standarda je: propisati računovodstveni postupak za dugotrajnu
materijalnu imovinu i s tim povezana pitanja.
6.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 16, MRS 17, MRS 20, MRS 23, MRS 36 i IV.
Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
6.3. Dugotrajna materijalna imovina je imovina:
(a) koju poduzetnik posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci
roba ili usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, i
(b) koja se očekuje koristiti duže od jednog razdoblja
(c) ona imovina koja je namijenjena za korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu
aktivnosti društva.
6.4. Dugotrajna materijalna imovina obuhvaća sljedeće vrste imovine: zemljište,
građevinske objekte, postrojenja i opremu, alate, pogonski inventar, namještaj i
transportna sredstva, dugotrajnu biološku imovinu, predujmove za dugotrajnu
materijalnu imovinu i ostala dugotrajna materijalna imovina.
6.5. Knjigovodstvena vrijednost je iznos po kojem je neka imovina priznata u
bilanci nakon odbitka ispravka vrijednosti i akumuliranih gubitaka od umanjenja.
6.6. Trošak nabave je iznos novca ili novčanih ekvivalenata ili, fer vrijednost
druge naknade za nabavu imovine u vrijeme njena stjecanja ili izgradnje, ili
gdje je to moguće, iznos koji se može pripisati toj imovini kod početnog
priznavanja.
6.7. Amortizirajući iznos je trošak imovine koji je jednak trošku nabave
umanjenom za ostatak vrijednosti.
6.8. Amortizacija je sustavni raspored amortizirajućeg iznosa imovine tijekom
njezinog vijeka upotrebe.
6.9. Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili obveza
podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
6.10. Gubitak od umanjenja je iznos kojim knjigovodstveni iznos neke imovine
premašuje nadoknadivi iznos.
6.11. Nadoknadivi iznos je viši iznos pri usporedbi neto prodajne cijene imovine
i njezine vrijednosti u upotrebi.
6.12. Ostatak vrijednosti imovine je procijenjeni iznos koji bi poduzetnik dobio
sada otuđenjem imovine po odbitku procijenjenih troškova otuđenja, kao da se
imovina već koristi i uvjete u stanju očekivanom na kraju vijeka uporabe.
6.13. Vijek upotrebe je:
(a) razdoblje u kojem se očekuje da će imovina biti na raspolaganju za upotrebu
poduzetniku ili
(b) broj proizvoda ili sličnih jedinica koje poduzetnik očekuje ostvariti od te
imovine.
6.14. Vrijednost u upotrebi je sadašnja vrijednost budućih novčanih tokova koji
se očekuju od uporabe ove imovine.
6.15. Najam je sporazum na temelju kojeg najmodavac prenosi na najmoprimca, kao
zamjenu za plaćanje ili niz plaćanja, pravo uporabe neke imovine u dogovorenom
razdoblju.
Financijski najam je najam kojim se većim dijelom prenose svi rizici i nagrade
povezani s vlasništvom neke imovine. Vlasništvo se može, ali ne mora prenijeti.
6.16. Poslovni najam je svaki najam osim financijskog najma.
SADRŽAJ
6.17. Ovaj Standard sadrži načela, pravila i metode mjerenja, priznavanja,
evidentiranja i objavljivanja dugotrajne materijalne imovine. Ovaj standard ne
primjenjuje se na:
► Dugotrajnu imovinu namijenjenu prodaji (HSFI 8)
► Biološku imovinu (HSFI 17)
► Prava na istraživanje rudnih rezervi, kao što su nafta, prirodni plin i sl.
PRIZNAVANJE
6.18. Trošak nabave nekog predmeta dugotrajne materijalne imovine treba priznati
kao imovinu ako:
(a) je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi povezane s imovinom pritjecati
poduzetniku, i
(b) se trošak imovine može pouzdano izmjeriti.
Naknadni izdaci priznaju se u trošak nabave kada zadovoljavaju kriterije pod (a)
i (b).
6.19. Dugotrajna materijalna imovina početno se mjeri po trošku nabave koji
uključuje:
(a) kupovnu cijenu, uključujući uvozne pristojbe i nepovratne poreze nakon
odbitka trgovačkih popusta i rabata,
(b) sve troškove koji se izravno mogu pripisati dovođenju imovine na mjesto i u
radno stanje za namjeravanu upotrebu,
(c) početno procijenjene troškove demontaže, uklanjanja imovine i obnavljanja
mjesta na kojem je imovina smještena, za koje obveza za poduzetnika nastaje kada
je imovina nabavljena ili kao posljedica korištenja imovine tijekom razdoblja za
namjene različite od proizvodnje zaliha tijekom razdoblja.
6.20. Trošak dugotrajne materijalne imovine izgrađene u vlastitoj izvedbi
utvrđuje se koristeći se istim načelima kao kod kupljene imovine. Ako poduzetnik
u svom redovitom poslovanju proizvodi za prodaju sličnu imovinu, trošak imovine
obično je jednak trošku proizvodnje imovine namijenjene prodaji u skladu s HSFI-om
10 Zalihe. Prema tome, isključuju se interni dobici, da bi se došlo do
spomenutih troškova. Slično tome, neuobičajeni iznosi otpadnog materijala, rada
ili drugih resursa, nastali u proizvodnji imovine u vlastitoj izvedbi, ne
uključuju se u trošak imovine.
6.21. Jedna ili više nekretnina, postrojenja i opreme može se nabaviti zamjenom
ili djelomičnom zamjenom za nenovčanu imovinu ili u kombinaciji zamjena za
novčanu i nenovčanu imovinu. Trošak tako nabavljenih nekretnina, postrojenja i
opreme mjeri se po fer vrijednosti. Ako se primljena imovina ne može mjeriti po
fer vrijednosti, trošak te imovine se mjeri po knjigovodstvenom iznosu dane
imovine.
6.22. Troškove posudbe, koji se mogu izravno pripisati stjecanju, izgradnji ili
proizvodnji kvalificirane imovine, mogu se kapitalizirati kao dio troška nabave
te imovine. Iznos troškova posudbe koji je prihvatljiv za kapitalizaciju treba
odrediti u skladu s HSFI 15 – Rashodi.
6.23. Trošak pojedine dugotrajne materijalne imovine, koju drži najmoprimac na
osnovi ugovora o financijskom najmu, utvrđuje se koristeći se načelima
postavljenim u dijelu koji se odnosi na financijski ili operativni najam.
6.24. Na početku razdoblja najma financijski najam treba priznati u bilanci
najmoprimca kao imovinu i obveze po iznosima jednakima fer vrijednosti
iznajmljene dugotrajne materijalne imovine. Svi početni izravni troškovi
najmoprimca dodaju se iznosu koji je priznat kao imovina.
6.25. Najmodavci trebaju priznati dugotrajnu materijalnu imovinu koju drže pod
financijskim najmom u svojoj bilanci i prezentirati je kao potraživanje u iznosu
koji je jednak neto ulaganju u najam.
6.26. Najmodavac treba prikazati imovinu koja je pod poslovnim najmom u bilanci
u skladu s prirodom imovine.
6.27. Na svaki datum bilance:
(a) stavke vrednovane po trošku nabave, izražene u stranoj valuti, treba
iskazati primjenom tečaja strane valute na datum transakcije, i
(b) stavke vrednovane po fer vrijednosti, izražene u stranoj valuti, treba
iskazati primjenom tečaja strane valute važećeg na datum određivanja fer
vrijednosti.
6.28. Kod početnog priznavanja, transakciju u stranoj valuti potrebno je
evidentirati u funkcionalnoj valuti, primjenjujući na iznos u stranoj valuti
tečaj između funkcionalne i strane valute važeći na datum transakcije.
MJERENJE
6.29. Poduzetnik treba odabrati ili metodu troška ili metodu revalorizacije kao
računovodstvenu politiku i primijeniti tu politiku na cjelokupnu skupinu
dugotrajne materijalne imovine.
6.30. Nakon početnog priznavanja imovine, poduzetnik može pojedinu dugotrajnu
materijalnu imovinu iskazati po njezinu trošku umanjenom za ispravak vrijednosti
i akumulirane gubitke od umanjenja (metoda troška).
6.31. Alternativno, nakon početnog priznavanja imovine, dugotrajnu materijalnu
imovinu čija se fer vrijednost može pouzdano mjeriti poduzetnik može iskazati po
revaloriziranom iznosu, koji čini njegova fer vrijednost na datum revalorizacije
umanjena za kasniji ispravak vrijednosti i kasnije akumulirane gubitke od
umanjenja. Revalorizacija se treba provoditi dovoljno redovito tako da se
knjigovodstveni iznos značajno ne razlikuje od onog do kojeg bi se došlo
utvrđivanjem fer vrijednosti na datum bilance (metoda revalorizacije).
6.32. Fer vrijednost zemljišta i zgrada obično je njihova tržišna vrijednost
utvrđena procjenom koju uobičajeno obavljaju profesionalno kvalificirani
procjenitelji. Fer vrijednost predmeta postrojenja i opreme obično je njihova
tržišna vrijednost utvrđena procjenom.
6.33. Učestalost revaloriziranja ovisi o promjenama fer vrijednosti predmeta
dugotrajne materijalne imovine koji se revaloriziraju. Kad se fer vrijednost
revalorizirane imovine znatno razlikuje od njezine knjigovodstvene vrijednosti,
tada je potrebna daljnja revalorizacija.
6.34. Kad se revalorizira pojedina nekretnina, postrojenje i oprema, ispravak
vrijednosti na datum revalorizacije tretira se na jedan od sljedećih načina:
(a) prepravlja se razmjerno promjeni bruto knjigovodstvenog iznosa imovine tako
da je knjigovodstveni iznos imovine nakon revalorizacije jednak njezinom
revaloriziranom iznosu. Ova se metoda često koristi kad se imovina revalorizira
pomoću indeksa na njegov amortizirajući zamjenski trošak, ili
(b) isključuje se na teret bruto knjigovodstvenog iznosa imovine, a neto iznos
prepravlja se do revaloriziranog iznosa imovine. Ova se metoda često koristi za
zgrade.
Iznos usklađivanja, koji se dobije prepravljanjem ili isključivanjem ispravka
vrijednosti, čini dio povećanja ili smanjenja knjigovodstvene vrijednosti.
6.35. Ako se pojedina dugotrajna materijalna imovina revalorizira, tada treba
revalorizirati cjelokupnu skupinu dugotrajne materijalne imovine kojoj ta
imovina pripada.
6.36. Kad se knjigovodstvena vrijednost imovine poveća kao rezultat
revalorizacije, to povećanje treba izravno odobriti kapitalu pod nazivom
revalorizacijska rezerva. Međutim, revalorizacijsko povećanje treba priznati kao
prihod do visine prethodno priznatih rashoda u računu dobiti i gubit
6.37. Kad se knjigovodstvena vrijednost imovine smanji zbog revalorizacije, to
smanjenje treba priznati kao rashod. Međutim, revalorizacijsko smanjenje treba
izravno teretiti u revalorizacijsku rezervu do iznosa do kojeg ovo smanjenje ne
prelazi iznos koji postoji kao revalorizacijska rezerva za istu imovinu.
6.38. Revalorizacijska rezerva uključena u kapital koja se odnosi na dugotrajnu
materijalnu imovinu može se prenijeti u zadržanu dobit. Revalorizacijska rezerva
može se prenijeti u zadržanu dobit kada je imovina povučena iz uporabe ili je
otuđena. Međutim, neke se revalorizacijske rezerve mogu realizirati ako
poduzetnik koristi imovinu. U tom slučaju iznos realizirane revalorizacijske
rezerve je razlika između amortizacije zasnovane na revaloriziranom
knjigovodstvenom iznosu imovine i amortizacije zasnovane na izvornom trošku
imovine. Prijenos revalorizacijske rezerve u zadržanu dobit ne provodi se u
računu dobiti ili gubitka.
6.39. Svaki dio pojedine dugotrajne materijalne imovine koji je značajan u
odnosu na ukupne troškove pojedine dugotrajne materijalne imovine treba
amortizirati zasebno.
6.40. Poduzetnik raspoređuje početno priznati iznos svake pojedine dugotrajne
materijalne imovine na njihove značajne dijelove i amortizira zasebno svaki dio.
6.41. Značajan dio predmeta dugotrajne materijalne imovine može imati jednak
vijek upotrebe i metodu amortizacije kao neki drugi predmeti dugotrajne
materijalne imovine. Takovi predmeti se mogu grupirati zajedno u svrhu
utvrđivanja visine amortizacije.
6.42. Iznos amortizacije za svako razdoblje treba priznati kao rashod, osim u
slučaju ako je taj iznos amortizacije uključen u knjigovodstveni iznos druge
imovine.
6.43. Amortizirajući iznos pojedine imovine treba rasporediti sustavno tijekom
njegovog vijeka upotrebe.
6.44. Ostatak vrijednosti i vijek upotrebe imovine treba preispitati barem
jednom na kraju svake poslovne godine te ako se očekivanja razlikuju od
prethodnih procjena, promjene se priznaju kao promjene u računovodstvenim
procjenama, a u skladu s HSFI-om 3 – Računovodstvene politike, promjene
računovodstvenih procjena i pogreške.
6.45. Amortizacija imovine započinje kad je imovina spremna za upotrebu, tj. kad
se nalazi na lokaciji i u uvjetima potrebnim za korištenje koje je namijenila
uprava. Amortizacija imovine prestaje prije datuma kad je imovina razvrstana kao
imovina koja se drži za prodaju (ili je svrstana u skupinu raspoloživa za
trgovanje koja je klasificirana kao ona koja se drži za prodaju u skladu s
uvjetima koji se odnose na tu imovinu) i datuma prestanka priznavanja kao
imovine ovisno o tome koji je raniji. Prema tome, amortizacija ne prestaje kad
se imovina prestaje koristiti i povlači iz upotrebe osim u slučaju ako je ta
imovina u potpunosti amortizirana.
6.46. Vijek upotrebe imovine određen je vremenom u kojem poduzetnik očekuje
koristiti imovinu.
6.47. Korištena metoda amortizacije treba odražavati okvir očekivanog trošenja
budućih ekonomskih koristi imovine od strane poduzetnika. Metodu amortizacije
primijenjenu za imovinu treba preispitivati barem na kraju svake poslovne godine
i, ako postoji značajna promjena očekivanog okvira trošenja ekonomskih koristi u
toj imovini, treba je promijeniti kako bi odražavala promjene okvira. Takvu
promjenu treba iskazati kao promjenu u računovodstvenim procjenama u skladu s
HSFI-om 3 – Računovodstvene politike, promjene računovodstvenih procjena i
pogreške. Različite se metode amortizacije mogu koristiti za sustavno
raspoređivanje amortizirajućeg iznosa imovine tijekom njezinog vijeka upotrebe.
Ove metode uključuju linearnu metodu, degresivnu i funkcionalnu metodu. Linearna
metoda amortizacije rezultira jednakim iznosom amortizacije tijekom vijeka
uporabe ako nije promijenjen ostatak vrijednosti. Degresivna metoda rezultira
smanjenjem iznosa amortizacije tijekom vijeka upotrebe. Funkcionalna metoda
rezultira amortizacijom zasnovanom na očekivanoj upotrebi ili količini
proizvoda. Izbor metode koja se koristi za obračun amortizacije zasniva se na
očekivanom okviru trošenja ekonomskih koristi imovine. Metode amortizacije
primjenjuju se dosljedno, osim ako ne dođe do promjene okvira trošenja budućih
ekonomskih koristi imovine.
6.48. Ako se dugotrajna imovina mjeri u stranoj valuti, ovaj Standarda zahtijeva
da se ponovno procijenjeni iznos iskaže primjenom tečaja na datum utvrđivanja
vrijednosti, što rezultira tečajnom razlikom koja se priznaje u revalorizacijske
rezerve.
6.49. Na svaki datum izvještavanja poduzetnik treba ocijeniti postoji li
pokazatelj da neka dugotrajna materijalna imovina može biti umanjena. Ako takav
pokazatelj postoji, poduzetnik treba procijeniti nadoknadivi iznos imovine.
6.50. Ovaj Standard određuje nadoknadivi iznos kao viši iznos usporedbom fer
neto prodajne vrijednosti jedinice koja stvara novac i vrijednosti u upotrebi.
Nije uvijek nužno odrediti fer vrijednost imovine minus troškovi prodaje i
vrijednost u upotrebi. Ako bilo koji od ovih iznosa premašuje knjigovodstvenu
vrijednost imovine, imovina se ne umanjuje i nije nužno procijeniti drugi iznos.
6.51. Fer vrijednost umanjena za troškove prodaje moguće je odrediti ako se tom
imovinom ne trguje na aktivnom tržištu. Međutim, ponekad neće biti moguće
odrediti fer vrijednost minus troškovi prodaje budući da ne postoji osnova za
izradu pouzdane procjene iznosa koji se može dobiti od prodaje imovine po
tržišnim uvjetima između obaviještenih i spremnih strana. U tom slučaju, za
nadoknadivi iznos imovine može se uzeti vrijednost imovine u upotrebi.
6.52. Fer vrijednost imovine za koje na tržištu ne postoje slične transakcije
može se pouzdano mjeriti ako:
a) razlika između najmanje i najviše procijenjene vrijednosti te imovine nije
značajna, ili
b) se vjerojatnosti različitih procjena unutar raspona mogu razumno procijeniti
i koristiti u procjeni fer vrijednosti.
Ako poduzetnik može pouzdano utvrditi fer vrijednost primljene imovine ili fer
vrijednost dane imovine tada se fer vrijednost dane imovine koristi za mjerenje
troška primljene imovine, osim u slučaju ako se fer vrijednost primljene imovine
može pouzdanije procijeniti.
6.53. Ako nema razloga vjerovati da vrijednost imovine u upotrebi značajno
premašuje njezinu fer vrijednost minus troškovi prodaje, nadoknadivi iznos
imovine može biti njegova fer vrijednost minus troškovi prodaje. To će biti
često slučaj kod imovine koje se drži za otpis ili prodaju. To je zato jer će se
vrijednost imovine u upotrebi koje se drži za otpis ili prodaju uglavnom
sastojati od neto primitka od prodaje, budući da su novčani tokovi od
neprekinute upotrebe imovine sve do prodaje, vjerojatno zanemarivi.
6.54. Nadoknadivi iznos se određuje za svaku pojedinačnu imovinu, osim ako
imovina ne stvara novčane priljeve od neprekinute upotrebe, koji značajno ovisi
o drugoj imovini ili skupinama imovine. U tom slučaju, nadoknadivi iznos za
jedinicu stvaranja novca određuje se prema jedinici imovine gdje ta imovina
pripada.
6.55. Utvrđivanje vrijednosti u upotrebi odrazit će se na sljedeće elemente:
(a) procjenu budućih novčanih tokova koji se očekuju od neprekinute upotrebe
imovine,
(b) očekivanje mogućih odstupanja u iznosima ili vremenu nastanka budućih
novčanih tokova,
(c) vremensku vrijednost novca koju predstavlja tekuća tržišna kamata,
(d) cijenu prisutnog rizika koju nosi imovina, i
(e) ostali čimbenici, kao što je nelikvidnost koja može utjecati na određivanje
očekivanih budućih novčanih tokova koje stvara neprekinuta upotreba imovine.
6.56. Pri utvrđivanju vrijednosti u upotrebi:
(a) projekcije novčanih tokova trebaju se temeljiti na razumnim i zasnovanim
pretpostavkama koje predstavljaju najbolju procjenu uprave raspona ekonomskih
uvjeta koji će postojati za vrijeme preostalog vijeka upotrebe imovine. Veći se
naglasak treba dati vanjskim izvorima;
(b) projekcije novčanih tokova trebaju se zasnivati na najnovijim financijskim
planovima/prognozama uprave, ali isključuju bilo kakve procijenjene buduće
novčane priljeve i odljeve koji se očekuju od budućih restrukturiranja ili
poboljšanja ili povećanja obujma djelovanja imovine. Projekcije koje se temelje
na tim planovima/prognozama trebaju obuhvatiti razdoblje od najviše pet godina,
osim ako se dulje razdoblje može opravdati;
(c) projekcije novčanih tokova nakon razdoblja koje obuhvaćaju najnoviji
planovi/prognoze trebaju se procijeniti ekstrapolirajućim projekcijama koje se
temelje na planovima/projekcijama koristeći stabilne ili opadajuće stope rasta
za naredne godine, osim ako se može opravdati povećana stopa. Ova stopa rasta
ne treba prelaziti prosječnu dugoročnu stopu rasta proizvoda, djelatnosti ili
zemlje odnosno zemalja u kojima poduzetnik posluje ili na tržištu gdje se
imovina koristi, osim ako se može opravdati viša stopa.
6.57. Gubitak od umanjenja imovine treba se odmah priznati u računu dobiti i
gubitka, osim ako se imovine iskazuje u revaloriziranom iznosu. S gubitkom od
umanjenja imovine revalorizirane imovine treba se postupati kao sa smanjenjem
revalorizacije. Nakon priznanja gubitka od umanjenja imovine, amortizaciju te
imovine treba uskladiti u budućim razdobljima da se sustavno rasporedi
promijenjeni knjigovodstvenu vrijednost imovine, umanjen za ostatak vrijednosti
(ako postoji), za razdoblje njezinog preostalog vijeka upotrebe.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
6.58. Knjigovodstveni iznos pojedine dugotrajne materijalne imovine treba
prestati priznavati:
(a) u trenutku otuđivanja, ili
(b) kada se buduće ekonomske koristi ne očekuju od njegove upotrebe ili
otuđenja.
6.59. Prihodi ili rashodi proizašli od prestanka priznavanja dugotrajne
materijalne imovine treba priznati u računu dobiti i gubitka u skladu s HSFI-om
14 – Prihodi i HSFI-om 15 – Rashodi.
6.60. Na svaki datum izvještavanja poduzetnik treba ocijeniti postoji li
pokazatelj za neka imovinu, gubitak od umanjenja imovine koji je priznat u
ranijim godinama više ne postoji ili je možda smanjen. Ako takav pokazatelj
postoji, poduzetnik treba procijeniti nadoknadivi iznos te imovine.
6.61. Gubitak od umanjenja imovine koji je priznat za imovinu, u ranijim
godinama treba ukinuti samo, i samo ako, su se promijenile procjene korištene za
određivanje nadoknadivog iznosa imovine od kada je posljednji gubitak od
umanjenja imovine priznat. U ovom slučaju knjigovodstvenu vrijednost imovine
treba se povećati do njezinog nadoknadivog iznosa i priznaje se u računu dobiti
i gubitka.
6.62. Povećanje knjigovodstvene vrijednosti neke imovine, radi ukidanja gubitka
od umanjenja imovine ne treba prelaziti knjigovodstveni iznos koji bi se mogao
odrediti (neto, bez amortizacije) da nije bilo gubitka od umanjenja imovine koji
je priznat za tu imovinu u ranijim godinama.
6.63. Ukidanje gubitka od umanjenja za neku imovinu, treba se priznati kao
prihod odmah u računu dobitka i gubitka, osim ako je imovina priznata u
revaloriziranom iznosu. S ukidanjem gubitka od umanjenja imovine kod
revalorizacije imovine treba se postupati kao s povećanjem revalorizacije
sukladno odredbama o revalorizaciji navedenim u ovom Standardu.
6.64. Nakon što je ukinut gubitak od umanjenja vrijednosti imovine, trošak
amortizacije se treba uskladiti za buduća razdoblja da se sustavno rasporedi
promijenjena knjigovodstvena vrijednost imovine, umanjena za ostatak vrijednosti
(ako postoji) tijekom preostalog korisnog vijeka trajanja imovine.
OBJAVLJIVANJE
6.65. Za svaku skupinu dugotrajne materijalne imovine u financijskim
izvještajima treba objaviti:
(a) osnove mjerenja korištene za utvrđivanje bruto knjigovodstvene vrijednosti,
(b) korištene metode amortizacije,
(c) vjekove upotrebe ili korištene stope amortizacije,
(d) bruto knjigovodstvena vrijednosti ispravak vrijednosti (zbrojeno s
akumuliranim gubicima od umanjenja) na početku i na kraju razdoblja,
(e) povezivanje knjigovodstvene vrijednosti na početku i na kraju razdoblja
kojim se prikazuje:
(i) povećanja,
(ii) povećanja i smanjenja koja proistječu iz revalorizacije te gubici od
umanjenja priznati ili ukinuti izravno u kapitalu,
(iii) gubitke od umanjenja imovine koji su priznati u računu dobiti i gubitka,
(iv) gubici od umanjenja imovine ukinuti u računu dobiti i gubitka,
(v) amortizaciju
(f) iznos gubitka od umanjenja imovine priznati u računu dobiti i gubitka,
(g) iznos ukidanja gubitka od umanjenja imovine koji su priznati u računu dobiti
i gubitka u kojima su ti gubici stornirani,
(h) iznos gubitka od umanjenja revalorizirane imovine koji su izravno priznati u
kapital tijekom razdoblja, i
DATUM STUPANJA NA SNAGU
6.1. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
6.2. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 7
ULAGANJA U NEKRETNINE
UVOD
7.1. Cilj ovog Standarda je propisati računovodstveni postupak ulaganja u
nekretnine i povezane zahtjeve za objavljivanjem.
7.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 16, MRS 17, MRS 40 i IV. Direktivom
Europske unije.
DEFINICIJE
U ovom su Standardu upotrijebljeni sljedeći izrazi s točno određenim značenjem:
7.3. Knjigovodstvena vrijednost je iznos u kojem je imovina priznata u bilanci
nakon odbitka ispravka vrijednosti i akumuliranih gubitaka od umanjenja.
Trošak nabave je iznos novca ili novčanih ekvivalenata ili fer vrijednost druge
naknade u svrhu stjecanja imovine u vrijeme njezine kupnje ili izgradnje ili,
gdje je to moguće, vrijednosti povezane s tom imovinom kod početnog priznavanja.
Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili obveza
podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
Ulaganje u nekretnine je nekretnina (zemljište ili zgrada, ili dio zgrade, ili
oboje) koju vlasnik ili najmoprimatelj u financijskom najmu drži kako bi
ostvario prihode od najma ili radi porasta tržišne vrijednosti imovine ili
oboje, a ne radi:
(a) korištenja u proizvodnji ili ponudi roba i usluga ili u administrativne
svrhe, ili
(b) prodaje u sklopu redovnog poslovanja.
Nekretnina koju koristi vlasnik je nekretnina koju drži vlasnik ili najmoprimatelj u financijskom najmu radi upotrebe u proizvodnji proizvoda ili
ponude usluga ili u administrativne svrhe.
7.4. Udjel najmoprimatelja u nekretnini u poslovnom najmu može se klasificirati
i voditi kao ulaganje u nekretninu samo i isključivo ako bi nekretnina inače
udovoljavala definiciji ulaganja u nekretninu i najmoprimac za priznatu imovinu
primjenjuje model fer vrijednosti opisan kasnije. Ova alternativna klasifikacija
je moguća za svaku pojedinačnu imovinu. Međutim, kada se jednom izabere jedan
postupak za određeni udio u nekretnini u poslovnom najmu, sve nekretnine
klasificirane kao ulaganja u nekretnine trebaju se računovodstveno tretirati
primjenom metode fer vrijednosti. Kod izbora ovakve klasifikacije svi udjeli
koji su tako klasificirani uključuju se u objavljivanje kako je to kasnije
propisano.
7.5. Ulaganja u nekretnine drži se radi zarade prihoda od najma, radi povećanja
kapitalne vrijednosti imovine, ili oboje. Ulaganja u nekretnine stoga generira
novčane tokove uglavnom neovisno o drugoj imovini u posjedu poduzetnika. Po tome
se ulaganja u nekretnine razlikuju od nekretnina koje koristi vlasnik.
SADRŽAJ
7.6. Ovaj se Standard primjenjuje na priznavanje, mjerenje i objavljivanje ulaganja u nekretnine. Između ostalog, ovaj se Standard primjenjuje na mjerenje udjela u nekretnini u najmu koji se računovodstveno tretira kao financijski najam u financijskim izvještajima najmoprimca i na mjerenje ulaganja u nekretnine dane u poslovni najam u financijskim izvještajima najmodavca.
PRIZNAVANJE
7.7. Ulaganje u nekretnine priznaje se kao imovina samo i isključivo u slučaju:
(a) kada je vjerojatno da će buduća ekonomska korist povezana s ulaganjem u
nekretnine pripadati poduzetniku i
(b) kada je cijenu ulaganja u nekretnine moguće pouzdano izmjeriti.
7.8. Prema ovom načelu priznavanja, poduzetnik vrednuje sve svoje troškove
ulaganja u nekretnine u vrijeme kada su nastali. Ovi troškovi uključuju početne
troškove nastale prilikom stjecanja ulaganja u nekretnine i naknadno nastale
troškove nadogradnje, zamjene dijela nekretnine ili popravka nekretnine.
MJERENJE
Početno
7.9. Ulaganje u nekretnine početno se mjeri po trošku nabave. Transakcijski
troškovi trebaju se uključiti u početno mjerenje.
7.10. Trošak kupljenog ulaganja u nekretnine obuhvaća kupovnu cijenu i sve
povezane direktne troškove. Povezani direktni troškovi uključuju, na primjer,
profesionalne naknade za pravne usluge, porez na prijenos nekretnina i ostale
transakcijske troškove.
7.11. Trošak ulaganja u nekretnine koje je poduzetnik sam izgradio je trošak
nabave na datum završetka izgradnje ili obnove. Do tog datuma poduzetnik
primjenjuje HSFI 6 Dugotrajna materijalna imovina. Na taj datum nekretnina
postaje ulaganja u nekretnine i na nju se primjenjuje ovaj Standard.
7.12. Početni trošak nabave udjela u nekretnini koja se drži u najmu i
klasificira kao ulaganje u nekretnine treba tretirati prema odredbama o
financijskom najmu iz HSFI-a 6, tj. imovina se treba priznati po fer vrijednosti
nekretnine ili sadašnjoj vrijednosti minimalnih plaćanja najma, ovisno o tome
koji je iznos manji. Isti se iznos treba priznati kao obveza, u skladu s tom
istom točkom.
Nakon početnog
7.13. Kao svoju računovodstvenu politiku, poduzetnik treba izabrati ili model
fer vrijednosti ili model troška nabave i primjenjivati tu politiku na sva svoje
ulaganja u nekretnine.
7.14. Standard zahtijeva od poduzetnika utvrđivanje fer vrijednosti ulaganja u
nekretnine za potrebe mjerenja (ako poduzetnik primjenjuje model fer
vrijednosti) ili objavljivanja (ako poduzetnik primjenjuje model troška nabave).
Poduzetniku se preporučuje, ali ne zahtijeva, da utvrdi fer vrijednost ulaganja
u nekretnine na temelju procjene od strane neovisnog, priznatog i ovlaštenog
procjenitelja koji ima nedavno iskustvo u lokaciji i kategoriji ulaganja u
nekretnine koje se vrednuju.
7.15. Poduzetnik može:
(a) izabrati model fer vrijednosti ili model troška nabave za ulaganja u
nekretnine povezane s obvezama na koje se dobiva povrat povezan direktno s fer
vrijednosti, ili povratom od određene imovine koja uključuje to ulaganje u
nekretninu, i
(b) izabrati između modela fer vrijednosti ili modela troška nabave kod svih
drugih ulaganja u nekretnine, bez obzira na izbor iz točke (a).
7.16. Nakon početnog priznavanja, poduzetnik koji odabere model troška nabave
treba mjeriti sve svoja ulaganja u nekretnine u skladu sa zahtjevima HSFI-a 6
Dugotrajna materijalna imovina koji se tiču tog modela, osim onih ulaganja u
nekretnine koja udovoljavaju kriterijima klasifikacije kao ulaganja raspoloživa
za prodaju (ili su uključeni u grupu ulaganja klasificiranih kao ulaganja
raspoloživa za prodaju).
7.17. Nakon početnog priznavanja, poduzetnik koje je izabrao model fer
vrijednosti treba mjeriti sva ulaganja u nekretnine po fer vrijednosti. Prihodi
ili rashodi koji nastaje iz promjene fer vrijednosti ulaganja u nekretnine
trebaju se priznati u računu dobiti i gubitka u razdoblju u kojem su nastali.
Ako je udio u nekretnini najmoprimca prema ugovoru o poslovnom (operativnom)
najmu klasificiran kao ulaganje u nekretninu, treba se primijeniti model fer
vrijednosti.
7.18. Fer vrijednost ulaganja nekretnine treba odražavati tržišne uvjete na
datum bilance.
7.19. Prijenosi na ili s ulaganja u nekretnine trebaju se izvršiti samo i
isključivo onda kada postoji promjena namjene.
7.20. Prilikom završetka izgradnje ili obnove ulaganja u nekretnine u izvedbi
poduzetnika koje će se voditi po fer vrijednosti, sve razlike između fer
vrijednosti nekretnine na taj datum i njezine prethodne knjigovodstvene
vrijednosti trebaju se priznati u računu dobiti i gubitka.
7.21. Kod prijenosa sa zaliha na ulaganja u nekretnine koje će se voditi po fer
vrijednosti, sve razlike između fer vrijednosti nekretnine na taj datum i
njezine prethodne knjigovodstvene vrijednosti trebaju se priznati u računu
dobiti i gubitka.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
7.22. Ulaganja u nekretnine treba prestati priznavati (isključiti iz bilance)
prilikom otuđenja ili kod konačnog povlačenja ulaganja u nekretnine iz uporabe i
bez očekivanja bilo kakve buduće ekonomske koristi od otuđenja.
7.23. Otuđenje ulaganja u nekretninu može se postići prodajom ili ulaskom u
financijski najam.
7.24. Rashodi ili prihodi koji proizlaze iz povlačenja ili otuđenja ulaganja u
nekretninu priznaju se, na neto osnovi, u skladu s HSFI-om 15 – Prihodi i HSFI-om
16 – Rashodi.
7.25. Naknada od trećih osoba za ulaganja u nekretninu čija je vrijednost
umanjena, izgubljena ili od kojih se odustalo, treba se priznavati u računu
dobiti i gubitka kada naknada postane potraživanje.
OBJAVLJIVANJE
7.26. Poduzetnik treba objaviti:
(a) primjenjuje li model fer vrijednosti ili model troška nabave;
(b) ako primjenjuje model fer vrijednosti, da li su, i u kojim okolnostima,
udjeli u nekretnini u poslovnom najmu klasificirani i obračunavaju se kao
ulaganja u nekretnine;
(c) opseg u kojem se fer vrijednost ulaganja u nekretninu (kako je izmjereno ili
objavljeno u financijskim izvještajima) temelji na procjeni neovisnog,
kvalificiranog i ovlaštenog procjenitelja;
(d) iznosi priznati u računu dobiti i gubitka za:
(i) prihod od najma ulaganja u nekretnine,
(ii) direktne troškove poslovanja (uključujući popravke i održavanje) koji
proizlaze iz ulaganja u nekretnine, i
(iii) ukupnu promjenu fer vrijednosti priznatu u računu dobiti i gubitka po
prodaji ulaganja u nekretnine iz grupe imovine kod koje je primijenjen model
troška nabave u grupu imovine na koju se primjenjuje model fer vrijednosti;
DATUM STUPANJA NA SNAGU
7.27. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
7.28. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 8
DUGOTRAJNA IMOVINA NAMIJENJENA
PRODAJI I PRESTANAK POSLOVANJA
UVOD
8.1. Cilj je ovog Standarda odrediti računovodstveni tretman dugotrajne imovine
namijenjene prodaji. Ovu imovinu treba mjeriti po knjigovodstvenom iznosu ili
fer vrijednosti, ovisno o tome što je niže. U standard su uvrštene i odrednice u
svezi objavljivanja i prestanka poslovanja.
8.2. Hrvatski računovodstveni standard 8 – Dugotrajna imovina namijenjena
prodaji i prestanak poslovanja u skladu je s MSFI 5, MRS 1, MRS 16, MRS 36, MRS
38 i IV. Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
8.3. Jedinica koja stvara novac je najmanja utvrđena skupina imovine koja stvara
novčane tokove, koji su većim dijelom neovisni od novčanih tokova ostale imovine
ili skupine imovine.
8.4. Organizacijska komponenta naznačuje aktivnosti i novčane tokove koje je
moguće jasno operativno i za potrebe financijskog izvještavanja odijeliti od
ostalih dijelova poduzetnika.
8.5. Troškovi prodaje su zavisni troškovi koji su izravno povezani na otuđenju
imovine ili skupine za otuđenje isključujući financijske troškove i rashod
poreza na dobit.
8.6. Kratkotrajna imovina je imovina koja ispunjava jedan od sljedećih
kriterija:
a) očekuje se njena potrošnja ili realizacija ili prodaja tijekom normalnog
poslovnog ciklusa poduzetnika;
b) drži se prvenstveno zbog trgovanja;
c) očekuje se realizacija unutar dvanaest mjeseci nakon datuma bilance ili
d) je novac ili novčani ekvivalent. Neki novčani ekvivalent nije kratkotrajna
imovina, ako je zabranjeno njime trgovati ili se koristi za podmirenje obveze
barem dvanaest mjeseci nakon datuma bilance;
8.7. Obustavljena aktivnost se odnosi na organizacijsku jedinicu koja je otuđena
ili je namijenjena za prodaju i:
a) predstavlja zasebnu značajnu poslovnu aktivnost ili zemljopisno područje
poslovanja;
b) dijelom je jedinstvenog koordiniranog plana otuđenja zasebne značajne
poslovne aktivnosti ili zemljopisnog poslovanja, ili
c) se odnosi na podružnicu koja je stečena isključivo s namjerom preprodaje.
8.8. Skupina za otuđenje je skupina imovine koju se planira u cjelini otuđiti
bilo prodajom ili na drugi način putem jedne transakcije, s time da se prebace
tom transakcijom i obveze koje su izravno povezane s tom imovinom.
Skupina uključuje i goodwill stečen poslovnom kombinacijom, ako skupina imovine
obuhvaća jedinicu koja stvara novac na koju je goodwill raspoređen u skladu sa
zahtjevima iz HSFI 6 »Dugotrajna materijalna imovina« ili ako se radi o
aktivnosti unutar takve jedinice koja stvara novac.
8.9. Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili obveza
podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
8.10. Čvrsta obveza za kupnju je dogovor s nepovezanom stranom, koji je
obvezujući za obje strane i uglavnom sa zakonski prinudnim izvršenjem. Dogovor
definira sljedeće:
a) sve značajne stavke, uključujući cijenu i vrijeme nastanka transakcije;
b) kaznu za neaktivnost koja je dovoljno velika da učini provođenje vrlo
vjerojatnim.
8.11. Dugotrajna imovina namijenjena prodaji je imovina čija će se
knjigovodstvena vrijednost nadoknaditi putem prodaje (s tim da je ta prodaja
vrlo vjerojatna), a ne putem korištenja. Prodaja ove imovine provest će se
unutar jedne godine od datuma klasifikacije. Takva dugotrajna imovina, koja je
namijenjena prodaji, klasificira se kao kratkotrajna imovina.
8.12. Nadoknadivi iznos je viša vrijednost birajući između fer vrijednosti
imovine umanjene za troškove prodaje i njene vrijednosti u upotrebi.
8.13. Vrijednost u upotrebi je sadašnja vrijednost procijenjenih budućih
novčanih tokova, za koji se očekuje da će proizaći iz neprestane upotrebe nekog
oblika imovine i njegovog otuđenja na kraju njegovog korisnog vijeka trajanja.
SADRŽAJ
8.14. Klasifikacijski i prezentacijski zahtjevi ovog standarda primjenjuju se na
svu priznatu dugotrajnu imovinu i na sve skupine imovine koje je poduzetnik
namijenio otuđenju.
Zahtjevi, koji se odnose na mjerenje, primjenjuju se na priznatu dugotrajnu
imovinu i skupine dugotrajne imovine namijenjene za otuđenje (navedene u točki
8.15.), osim na imovinu navedenu u točki 8.16. ovog standarda.
8.15. Imovina klasificirana kao dugotrajna prema HSFI 1 – Financijski izvještaji
ne smije se reklasificirati kao kratkotrajna imovina, dok ne bude, u skladu s
kriterijem, klasificirana kao namijenjena prodaji sukladno s ovim standardom.
Imovina koju bi poduzetnik inače smatrao dugotrajnom, a koja je kupljena
isključivo s namjerom preprodaje, ne smije se klasificirati kao kratkotrajna dok
nije u skladu s kriterijima ovog standarda po kojima se određuje za prodaju.
8.16. Otuđenje skupine imovine s izravno povezanim obvezama u jednoj transakciji
ponekad se događa kod poduzetnika kod kojeg skupine jedinica stvaraju novac ili
jedna jedinica koja stvara novac ili dio jedinice koja stvara novac. Ovakva
skupina može uključivati bilo koju imovinu ili obvezu od poduzetnika,
uključujući i kratkotrajnu imovinu, kratkoročne obveze i imovinu isključenu
točkom 8.16. ovog standarda.
Ako je dugotrajna imovina u okviru zahtjeva za mjerenje prema ovom standardu dio
skupine za otuđenje, zahtjevi za mjerenje ovog standarda se odnose na cijelu
skupinu, tako da se skupina vrednuje po nižoj knjigovodstvenoj vrijednosti i fer
vrijednosti umanjenoj za troškove prodaje. Zahtjevi za mjerenje pojedinačne
imovine i obveza unutar skupine su doneseni u sljedećim točkama ovog standarda.
PRIZNAVANJE
8.17. Poduzetnik treba klasificirati dugotrajnu imovinu (ili skupinu za
otuđenje) namijenjenu za prodaju, ako će njena knjigovodstvena vrijednost biti
uglavnom nadoknađena putem prodaje radije nego stalnim korištenjem.
8.18. Dugotrajna imovina za otuđenje treba biti raspoloživa za trenutnu prodaju
u postojećem stanju, podložna samo uvjetima koji su česti i uobičajeni za
prodaju takve imovine i njena prodaja mora biti vrlo vjerojatna.
8.19. Za prodaju koja je vrlo vjerojatna, prikladna razina upravljanja procesom
mora biti obavljena sukladno s planom prodaje dugotrajne imovine za otuđenje i
treba biti iniciran aktivni program za pronalaženje kupca i ispunjenje plana.
Imovina ili skupina za otuđenje mora biti aktivno označena za prodaju po cijeni
koja je prihvatljiva u odnosu s njenom sadašnjom fer vrijednošću.
Prodaja bi se trebala odrediti za priznavanje kao kompletna prodaja unutar jedne
godine od datuma klasifikacije, osim ako je dopušteno prema uvjetima točke 8.20.
ovog standarda.
8.20. Produženje razdoblja za dovršenje prodaje preko jedne godine mogu
uzrokovati određeni događaji ili okolnosti. Produženje razdoblja potrebnog da bi
se završila prodaja ne isključuje imovinu ili skupinu od klasificiranja kao one
koja je namijenjena prodaji, ako je odgoda uzrokovana događajima ili okolnostima
izvan kontrole poduzetnika i postoji dovoljno dokaza da će poduzetnik
realizirati plan prodaje imovine ili skupine.
8.21. Zamjena za drugu dugotrajnu imovinu obuhvaćena je također s pojmom
transakcije prodaje, kada ima komercijalni sadržaj sukladno HSFI 6 »Dugotrajna
materijalna imovina«.
8.22. Stjecanje dugotrajne imovine ili skupine sa svrhom naknadne prodaje
zahtijeva klasificiranje dugotrajne imovine ili skupine kao namijenjene prodaji
po datumu nabave, samo ako je sukladno s jednogodišnjim zahtjevom iz točke 8.19.
ovog standarda, osim ako je dozvoljeno s odredbama točke 8.20. ovog standarda i
jako je vjerojatno da bilo koji kriterij u točkama 8.18. i 8.19. koji nisu
zadovoljeni tog datuma, budu zadovoljeni unutar kratkog razdoblja nakon nabave
(najčešće unutar tri mjeseca).
8.23. Kriteriji iz točke 8.18. i 8.19. koji su zadovoljeni poslije datuma
bilance ne dozvoljavaju da poduzetnik klasificira dugotrajnu imovinu ili skupinu
kao namijenjenu prodaji u financijskim izvještajima. Međutim, kada su kriteriji
zadovoljeni nakon datuma bilance, ali prije odobrenja za izdavanje financijskih
izvještaja, poduzetnik mora objaviti informaciju u bilješkama uz financijske
izvještaje.
8.24. Dugotrajnu imovinu ili skupinu namijenjenu otpisu poduzetnik ne će
klasificirati kao namijenjenu prodaji.
8.25. Dugotrajnu imovinu ili skupinu namijenjenu otpisu poduzetnik ne će
obračunavati, ako je izvan upotrebe, jer je bila otpisana.
MJERENJE
8.26. Dugotrajna imovina ili skupina klasificirana kao namijenjena prodaji mjeri
se po knjigovodstvenoj vrijednosti ili fer vrijednosti umanjenoj za troškove
prodaje, ovisno o tome što je niže.
8.27. Ako novonabavljena dugotrajna imovina ili skupina za otuđenje zadovoljava
kriterije za klasificiranje namijenjeno prodaji, primjenjivanje točke 8.26. će
rezultirati u tome, da će se ova imovina mjeriti po početnom priznavanju po
nižoj od knjigovodstvene vrijednosti po kojoj prije nije bila klasificirana i
fer vrijednosti umanjenoj za troškove prodaje. Ako je ova imovina stečena kao
dio poslovne kombinacije, treba se mjeriti po fer vrijednosti umanjenoj za
troškove prodaje.
8.28. Ako se prodaja očekuje nakon jedne godine, poduzetnik treba mjeriti
troškove prodaje po sadašnjoj vrijednosti. Svako povećanje sadašnje vrijednosti
troškova prodaje, koje proizlazi iz proteka vremena, treba biti prikazano u
računu dobiti i gubitku kao financijski trošak.
8.29. Prije početne klasifikacije ove imovine namijenjene za prodaju,
knjigovodstvena vrijednost ove imovine (ili sve imovine i obveza u grupi) treba
se mjeriti sukladno standardu koji se primjenjuje.
8.30. Kod naknadnog mjerenja grupe za otuđenje, knjigovodstvena vrijednost bilo
koje imovine ili obveze, koje nisu u djelokrugu mjernih zahtjeva ovog standarda,
ali su uključene u grupu za otuđenje namijenjene za prodaju, treba ponovo
mjeriti u skladu sa standardom koji se koristi prije nego se ponovo mjeri fer
vrijednost grupe za otuđenje umanjena za troškove prodaje.
8.31. Poduzetnik treba priznati rashod od umanjenja za bilo koji početni ili
naknadni djelomični otpis imovine ili skupine za otuđenje do visine fer
vrijednosti, umanjene za troškove prodaje.
8.32. Naknadno povećanje fer vrijednosti umanjeno za troškove prodaje dugotrajne
imovine namijenjene prodaji priznaje se u računu dobiti i gubitka, ali do visine
prije priznatog rashoda u skladu s ovim standardom.
8.33. Prihod ili rashod s osnove dugotrajne imovine namijenjene prodaji ili
grupe za otuđenje, priznaje se u trenutku otuđenja i klasificira se kao ostali
prihodi ili ostali rashodi na neto osnovi u skladu s HSFI 15 – Prihodi i HSFI 16
– Rashodi.
8.34. Rashodi od umanjenja ili naknadni prihodi priznati u skupini za otuđenje,
će smanjiti ili povećati knjigovodstvenu vrijednost dugotrajne imovine
namijenjene prodaji. Ako skupina za otuđenje sadrži goodwill, rashodi od
umanjenja alociraju se na goodwill, a ukoliko vrijednost goodwilla nije
dovoljna, smanjuje se vrijednost druge imovine razmjerno knjigovodstvenom iznosu
pojedine imovine. U slučaju prihoda, ne povećava se vrijednost goodwilla nego se
povećanje raspoređuje na ostalu imovinu razmjerno knjigovodstvenoj vrijednosti
pojedine imovine.
8.35. Pozitivnu ili negativnu razliku, koja nije prethodno priznata do datuma
prodaje dugotrajne imovine ili skupine za otuđenje, treba priznati u trenutku
otuđenja.
8.36. Poduzetnik će smanjiti vrijednost dugotrajne imovine koja je klasificirana
za prodaju dok je dio skupine za otuđenje namijenjene za prodaju. Kamate i drugi
troškovi svojstveni obvezama skupine za otuđenje namijenjene prodaji bit će i
dalje priznavani.
8.37. Ako kriteriji klasifikacije imovine namijenjene prodaji nisu zadovoljeni,
poduzetnik će prestati klasificirati ovu imovinu kao onu koja je namijenjena za
prodaju.
8.38. Poduzetnik će mjeriti vrijednost dugotrajne imovine koja prestaje biti
klasificirana kao namijenjena prodaji ili prestaje biti uključena u skupinu za
otuđenje, po nižoj vrijednosti uspoređujući knjigovodstvenu vrijednosti, prije
nego je ova imovina bila klasificirana kao namijenjena prodaji, i nadoknadivu
vrijednost u trenutku odluke da se ne prodaje.
8.39. Poduzetnik će uključiti bilo koje potrebno usklađenje u knjigovodstvenoj
vrijednosti dugotrajne imovine koja prestaje biti klasificirana kao namijenjena
za prodaju u prihod u razdoblju u kojem se ne zadovoljava kriterijima iz točaka
od 8.18. do 8.20. Poduzetnik će prikazati ovo usklađenje u računu(a) dobiti i
gubitka.
8.40. Ako poduzetnik reklasificira pojedinu vrstu imovine ili obveze iz skupine
za otuđenje klasificirane za prodaju, preostale vrste imovine i obveza iz
skupine za otuđenje namijenjene za prodaju i dalje će se procjenjivati kao
skupina, samo ako skupina zadovoljava kriterije iz točaka 8.18. do 8.20. U
protivnom, preostala dugotrajna imovina iz skupine koja pojedinačno zadovoljava
kriterij po kojem se svrstava kao namijenjena prodaji procjenjivat će se svaka
za sebe po knjigovodstvenoj vrijednosti ili tržišnoj vrijednosti na taj datum
umanjenoj za troškove, ovisno o tome koja je niža. Bilo koja druga dugotrajna
imovina, koja ne zadovoljava tom kriteriju više ne će biti klasificirana kao
namijenjena prodaji u skladu s točkom 8.38.
OBJAVLJIVANJE
8.41. Poduzetnik mora objaviti one informacije koje pomažu korisnicima
financijskih izvještaja prilikom procjenjivanja financijskih učinaka prestanka
poslovanja i otuđenja dugotrajne imovine ili skupine.
8.42. Komponenta jednog poduzetnika obuhvaća aktivnosti i novčane tokove koji se
mogu jasno, poslovno i za potrebe financijskog izvještavanja razlučiti od
ostalih dijelova poduzetnika. Organizacijska komponenta će biti organizacijska
jedinica koja stvara novac ili skupina organizacijskih jedinica koje stvaraju
novac, a namijenjena prodaji.
8.43. Obustavljana aktivnost predstavlja organizacijsku komponentu koja nije
otuđena i nije klasificirana kao namijenjena prodaji, a:
a) predstavlja zasebnu značajnu poslovnu aktivnost ili zemljopisno područje
poslovanja;
b) dijelom je jedinstvenog koordiniranog plana otuđenja zasebne značajne
poslovne aktivnosti ili zemljopisnog područja poslovanja ili
c) se odnosi na podružnicu stečenu isključivo s namjerom preprodaje.
8.44. U bilješkama poduzetnik treba objaviti:
a) dobit ili gubitak nakon oporezivanja ili gubitak od prestanka poslovanja i
b) dobit ili gubitak nakon oporezivanja ili gubitak priznat na temelju svođenja
na fer vrijednost umanjenu za troškove prodaje ili na temelju otuđenja imovine
ili skupine za otuđenje koja je dijelom obustavljenog poslovanja;
8.45. Poduzetnik će ponovo prezentirati objavljene podatke iz točke 8.44. koji
se odnose na prethodna razdoblja prezentirana u financijskim izvještajima, tako
da se objavljeni podaci odnose na sve aktivnosti koje su obustavljene do datuma
bilance za zadnje prikazano razdoblje.
8.46. Usklađenja iz tekućeg razdoblja koja se odnose na prethodno prezentirane
iznose u obustavljenim aktivnostima, a koja se izravno odnose na otuđenje
obustavljenog poslovanja iz prethodnog razdoblja, trebaju se zasebno razvrstati
u obustavljenim aktivnostima. Potrebno je objaviti i prirodu i iznos takvih
usklađenja. Primjeri okolnosti iz kojih ova usklađenja mogu proizaći uključuju
sljedeće:
a) rješavanja dvojbi koje proizlaze iz uvjeta otuđenja, kao što su rješavanje
pitanja usklađenja prodajne cijene i odštete kupcima;
b) rješavanje dvojbi koje proizlaze i izravno su povezane s poslovanjem
komponente prije njenog otuđenja, kao što su obveze prodavatelja vezane uz
okoliš i jamstvo za proizvod;
c) utvrđivanje plana podmirenja obveza za davanja zaposlenicima, uz uvjet da je
utvrđivanje izravno vezano uz transakcije otuđenja.
8.47. Ako poduzetnik prestane klasificirati organizacijsku komponentu kao
namijenjenu za prodaju, učinci poslovanja komponente, prethodno prezentirane u
obustavi poslovanja u skladu s točkama od 8.45. do 8.47. bit će ponovno
razvrstani i uključeni u prihod od neprekinutog poslovanja za sva prezentirana
razdoblja. Iznosi koji se odnose na prethodna razdoblja bit će označeni kao
ponovno prezentirani.
8.48. Bilo kakva pozitivna ili negativna razlika nastala prilikom ponovne
procjene dugotrajne imovine ili skupine za otuđenje klasificirane kao
namijenjene prodaji, koji ne zadovoljava definiciju obustave poslovanja bit će
uključena u račun dobit ili gubitka.
8.49. Poduzetnik će u bilješkama prikazati dugotrajnu imovinu namijenjenu
prodaji i imovini skupine za otuđenje klasificirane kao namijenjene za prodaju
odvojeno od ostale imovine. Obveze skupine za otuđenje klasificirane kao
namijenjene za prodaju prikazivat će se odvojeno od ostalih obveza u bilanci.
Takva imovina i obveze ne smiju se prebijati i prikazivati kao jedan iznos.
Glavne vrste imovine i obveza klasificirane kao namijenjene za prodaju trebaju
biti odvojeno objavljene u bilješkama uz financijske izvještaje, osim u slučaju
kojeg dopušta točka 8.51. Poduzetnik mora odvojeno prikazati bilo kakve
kumulativne prihode ili rashode izravno priznato u kapitalu koji se odnose na
dugotrajnu imovinu ili skupinu za otuđenje namijenjenu prodaji.
8.50. Ako je skupina za otuđenje novostečena podružnica koja zadovoljava
kriterij da je se klasificira kao namijenjenu prodaji po stjecanju, nije
potrebno objavljivati glavne vrste imovine i obveza.
8.51. Poduzetnik ne treba reklasificirati niti ponovno prikazati iznose koji su
prikazani za dugotrajnu imovinu ili imovinu i obveze skupine za otuđenje
klasificirane kao namijenjene za prodaju u bilanci za prethodna razdoblja s
namjerom da prikaže klasifikaciju za zadnje prikazano razdoblje.
8.52. Poduzetnik treba dodatno objaviti sljedeće podatke u bilješkama uz
financijske izvještaje za razdoblje u kojem je dugotrajna imovina ili skupina za
otuđenje bila klasificirana kao namijenjena prodaji ili je prodana:
a) opis dugotrajna imovine ili skupine za otuđenje;
b) opis činjenica i okolnosti u kojima se obavlja prodaja ili koje vode prema
očekivanom otuđenju, te očekivano odvijanje i vrijeme nastanka takvog otuđenja;
8.53. Ako je poduzetnik odlučio promijeniti plan prodaje dugotrajne imovine ili
skupine za otuđenje uz primjenu točke 8.38.ili 8.41., treba objaviti opis
činjenica i okolnosti koje su dovele do takve odluke i učinke takve odluke na
rezultate poslovanja za prikazano razdoblje i sva prethodno prikazana razdoblja.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
8.54. Poduzetnik treba primijeniti ovaj standard za razdoblje koja počinje 1.
siječanja 2008.godine ili nakon toga.
8.55. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJAKOG IZVJEŠTAVANJA 9
FINANCIJSKA IMOVINA
UVOD
9.1. Cilj ovog Standarda je propisati obvezu priznavanja, mjerenja,
evidentiranja i objavljivanja financijske imovine.
9.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 17, MRS 27, MRS 32, MRS 39, te IV. I VII.
Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
9.3. Financijski instrument je svaki ugovor temeljem kojeg nastaje financijska
imovina jednog poduzetnika i financijska obveza ili vlasnički instrument drugog
poduzetnika.
9.4. Financijska imovina obuhvaća sljedeće vrste imovine:
a) udjeli i dionice kod povezanih poduzetnika
b) zajmovi povezanim poduzetnicima
c) sudjelujući interesi
d) ulaganja u vrijednosne papire
e) dani krediti i depoziti
f) ostala financijska imovina.
Navedena financijska imovina klasificira se u ovom standardu, zbog potrebe
mjerenja, u četiri skupine:
1. financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti
i gubitka
2. ulaganja koja se drže do dospijeća
3. zajmovi i potraživanja
4. financijska imovina raspoloživa za prodaju.
9.5. Udjeli i dionice (vlasnički instrument) je svaki ugovor koji dokazuje udjel
u kapitalu.
9.6. Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili obveza
podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
9.7. Derivativ je financijski instrument ili drugi ugovor na koji se primjenjuje
ovaj Standard, a koji ima sva tri sljedeća obilježja:
(a) vrijednost derivativa se mijenja ovisno o promjenama kamatne stope, cijene
drugog financijskog instrumenta, cijene robe, tečaja stranih valuta ili druge
»osnovne varijable«.
(b) derivativ ne zahtijeva početno neto ulaganje ili je to ulaganje manje nego
pri drugim vrstama ugovora za koje bi se moglo očekivati da slično reagiraju na
promjene tržišnih čimbenika; i
(c) podmiruje se na neki budući datum.
9.8. Zajmovi i potraživanja su nederivativna financijska imovina s fiksnim ili
odredivim plaćanjima koja ne kotiraju na aktivnom tržištu.
9.9. Financijska imovina koja se drži do dospijeća je nederivativna financijska
imovina s fiksnim ili utvrdivim iznosom plaćanja i fiksnim dospijećem za koju
poduzetnik ima pozitivnu namjeru i mogućnost držati je do dospijeća osim
ulaganja koja udovoljavaju definiciji zajmova.
9.10. Financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu
dobiti ili gubitka je ona koja udovoljava jednom od sljedećih uvjeta:
a) klasificirana je kao imovina namijenjena trgovanju
b) prilikom početnog priznavanja poduzetnik ju je svrstao u ovu skupinu. Svaka
financijska imovina iz djelokruga ovoga HSFI može se prilikom početnog
priznavanja odrediti u ovu skupinu, osim ulaganja u vlasničke instrumente čija
cijena ne kotira na aktivnom tržištu.
9.11. Financijska imovina raspoloživa za prodaju je sva imovina koja nije
obuhvaćena točkama 9.8., 9.9. i 9.10.
9.12. Amortizirani trošak financijske imovine je iznos po kojem je financijska
imovina mjerena pri početnom priznavanju, umanjen za iznos otplate glavnice,
uvećan ili umanjen za kumulativnu amortizaciju primjenom metode efektivne
kamatne stope za svaku razliku između početnog iznosa i iznosa po dospijeću, te
umanjen za sva smanjenja (izravna ili kroz račun ispravka vrijednosti) zbog
umanjenja vrijednosti ili nemogućnosti naplate.
9.13. Metoda efektivne kamatne stope je metoda izračuna amortiziranog troška
financijske imovine (ili grupe financijske imovine) i raspoređivanja prihoda od
kamata ili rashoda od kamata tijekom određenog razdoblja. Efektivna kamatna
stopa je kamatna stopa koja točno diskontira procijenjena buduća novčana
plaćanja ili primitke kroz očekivani vijek trajanja financijskog instrumenta
ili, gdje je to moguće, kraćeg razdoblja, do neto knjigovodstvenog iznosa
financijske imovine. Kod izračuna efektivne kamatne stope poduzetnik treba
procijeniti novčane tokove, uzimajući u obzir sve uvjete ugovora financijskog
instrumenta (na primjer, prijevremeno podmirenje, opciju kupnje i slične
opcije), ali ne uzima u obzir buduće gubitke od zajma. Izračun uključuje sve
naknade i poene plaćene ili primljene između ugovornih strana koje čine sastavni
dio efektivne kamatne stope, transakcijskih troškova i svih ostalih premija ili
diskonta. Postoji pretpostavka da se novčani tokovi i očekivani vijek trajanja
grupe slične financijske imovine može pouzdano utvrditi. Međutim, u rijetkim
slučajevima kada nije moguće pouzdano procijeniti novčane tokove ili očekivani
vijek trajanja financijske imovine (ili grupe stavaka financijske imovine),
poduzetnik treba upotrebljavati ugovorne novčane tokove tijekom cijelog
ugovornog razdoblja trajanja financijske imovine (ili grupe stavaka financijske
imovine).
SADRŽAJ
9.14. Ovaj Standard treba primjeniti u priznavanju, mjerenju i prezentiranju
financijske imovine, osim:
(a) prava iz ugovora o osiguranju
(b) ugovore o nepredviđenim podmirenjima unutar poslovnih spajanja u
računovodstvu kupca;
(c) ugovore između kupca i prodavatelja unutar poslovnog spajanja o kupnji ili
prodaji imovine na određeni budući datum;
(d) potraživanja od kupaca;
(e) financijske imovine nastale u transakcijama s povezanim poduzetnicima
(udjeli, dionice, zajmovi) i zajedničkim pothvatima koje su u sadržaju HSFI 2;
9.15. Ugovori kojima se kupuje ili prodaje roba, dugotrajna materijalna imovina
ili zalihe ne predstavljaju financijske instrumente. Međutim, ovaj Standard se
primjenjuje na one ugovore ako bi iz tih ugovora za prodavatelja ili kupca mogli
proizaći gubici, a koji nisu povezani s promjenama cijene predmeta nefinancijske
imovine, promjenama valutnih tečajeva ili neispunjavanjem ugovora od strane
jedne ugovorne stranke.
9.16. Ovaj se Standard primjenjuje i na ugovore o kupnji ili prodaji
nefinancijske imovine kod kojih potraživanje ili obveza može biti podmirena u
neto iznosu primitkom novca ili drugog financijskog instrumenta ili razmjenom
financijskih instrumenata, osim ugovora koji su sklopljeni i traju u svrhu
primanja ili isporučivanja nefinancijske imovine kao što je to slučaj kod
kupnje, prodaje za upotrebu takve imovine od strane subjekta u okviru njegove
djelatnosti.
PRIZNAVANJE
9.17. Poduzetnik priznaje financijsku imovinu u svojoj bilanci u trenutku kada
postane jedna od ugovornih strana na koju se primjenjuju ugovorni uvjeti
instrumenta. Redovna kupnja financijske imovine priznaje se temeljem
računovodstva na datum trgovanja ili računovodstva na datum namire. Datum
trgovanja je datum na koji se je poduzetnik obvezao na kupnju ili prodaju
određene imovine. Datum namire je datum na koji je imovina isporučena
poduzetniku ili na koji je poduzetnik imovinu isporučio.
9.18 Pri početnom priznavanju poduzetnik će financijsku imovinu razvrstati u
jednu od 4 kategorije, i to:
a. financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti
i gubitka,
b. ulaganja koja se drže do dospijeća,
c. zajmovi i potraživanja, ili
d. financijska imovina raspoloživa za prodaju.
MJERENJE
9.19. Financijska imovina se početno mjeri po fer vrijednosti (trošku stjecanja)
uvećano za transakcijske troškove, osim imovine čija se promjena fer vrijednosti
priznaje u računu dobiti i gubitka. Pri početnom mjerenju ove imovine ne
uključuju se transakcijski troškovi već oni terete rashode razdoblja.
Transakcijski troškovi su troškovi koji se izravno pripisuju kupnji, izdavanju
ili prodaji financijske imovine.
9.20. Na svaki sljedeći datum bilance poduzetnik će:
a. zajmove i potraživanja,
b. ulaganja koja se drže do dospijeća
mjeriti po amortizacijskom trošku primjenom metode efektivne kamatne stope.
Efekti nastali naknadnim mjerenjem ove imovine priznaju se u računu dobiti i
gubitka.
9.21. Na svaki sljedeći datum bilance poduzetnik će ulaganja u vlasničke
instrumente čija cijena ne kotira na aktivnom tržištu i čija se fer vrijednost
ne može pouzdano utvrditi mjeriti po trošku stjecanja.
9.22. Ostalu financijsku imovinu na svaki sljedeći datum bilance poduzetnik će
mjeriti po fer vrijednosti bez umanjenja za iznos transakcijskih troškova.
Promjena fer vrijednosti priznaje se:
a. za imovinu raspoloživu za prodaju, izravno u kapital (revalorizacijsku
rezervu),
b. za ostalu financijsku imovinu, kao prihod ili rashod u računu dobiti i
gubitka.
9.23. Poduzetnik ne reklasificira financijsku imovinu nakon početnog priznavanja
osim u skladu s točkom 9.24.
9.24. Prilikom naknadnog mjerenja, ako fer vrijednost više nije dostupna za
vlasnički instrument čija promjena fer vrijednosti se prizanje u računu dobiti
ili gubitka, njegova zadnja poznata fer vrijednost je ujedno i knjigovodstvena
vrijednost, te će poduzetnik nastaviti mjeriti takav instrument po
knjigovodstvenoj vrijednosti dok fer vrijednost ne bude ponovno dostupna. ova
financijska imovina reklasificira se u skupinu raspoloživo za prodaju.
9.25. Ulaganja u ovisne poduzetnike, zajednički kontrolirane pothvate i povezana
društva poduzetnik će mjeriti u skladu s HSFI 2 – Konsolidirani financijski
izvještaji.
9.26. Na potraživanja po osnovi financijskog najma primjenjivat će se odredbe
HSFI 6 – Dugotrajna materijalna imovina u smislu njihovog priznavanja, mjerenja
te objavljivanja.
9.27. Na kraju svakog izvještajnog razdoblja poduzetnik mora za svaku
pojedinačnu financijsku imovinu mjerenu po trošku stjecanja ili amortiziranom
trošku procijeniti umanjenje vrijednosti. Ako postoji objektivni dokaz o
umanjenju vrijednosti, poduzetnik mora gubitak od umanjenja vrijednosti priznati
kao rashod u računu dobiti i gubitka.
9.28. Dokazi o umanjenju vrijednosti financijske imovine (pojedinačno ili
grupno) su primjerice sljedeće okolnosti:
a) nepoštivanje ugovora u smislu kašnjenja s otplatom duga ili plaćanjem kamata,
b) vjerojatno pokretanje stečaja ili započinjanje financijske reorganizacije,
c) nestanak aktivnog tržišta za financijsku imovinu zbog financijskih poteškoća
izdavatelja,
d) značajne financijske poteškoće izdavatelja ili dužnika
e) značajne promjene s negativnim učinkom koje su nastale u tehnološkom,
ekonomskom ili pravnom okruženju u kojem posluje izdavatelj financijskog
instrumenta.
9.29. Kod financijske imovine koja se mjeri po amortiziranom trošku gubitak od
umanjenja vrijednosti predstavlja razliku između knjigovodstvenog iznosa i
sadašnje vrijednosti procijenjenih novčanih tokova diskontiranih po izvornoj
efektivnoj kamatnoj stopi financijske imovine.
9.30. Ako se gubitak od umanjenja vrijednosti u budućim razdobljima smanji, a
smanjenje se može objektivno povezati s događajem koji je nastao nakon
priznavanja umanjenja vrijednosti, poduzetnik će ukinuti prethodno priznato
umanjenje kroz račun dobiti i gubitka, s time da knjigovodstveni iznos nakon
ukidanja ne smije biti veći od iznosa koji bi bio iskazan da umanjenje nije bilo
prethodno priznano. Iznimno, gubitak od umanjenja vrijednosti vlasničkog
instrumenta koji se mjeri po trošku stjecanja ne ispravlja se. Gubitak od
umanjenja vlasničkog instrumenta koji se klasificira kao imovina raspoloživa za
prodaju ne ispravlja se u računu dobiti i gubitka.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
9.31. Poduzetnik prestaje priznavati financijsku imovinu ako:
(a) ugovorna prava na primitak novca od financijske imovine isteknu ili su
ispunjena, ili
(b) poduzetnik prenese drugoj osobi sve značajne rizike i koristi od financijske
imovine ili
(c) poduzetnik unatoč zadržavanju nekih značajnih rizika i koristi vezanih uz
financijsku imovinu, prenese kontrolu nad tom imovinom drugoj osobi na način da
ta druga osoba temeljem vlastite odluke tu imovinu u cijelosti može prodati
nepovezanoj osobi bez ikakvih ograničenja.
U slučaju pod c) subjekt će prestati priznavati imovinu i priznati zasebno ona
prava ili obveze koja su nastala ili su zadržana prilikom prijenosa.
Knjigovodstvena vrijednost prenesene imovine će se raščlaniti na dio koji se
odnosi na zadržane rizike i koristi i na dio koji otpada na prenesene rizike i
koristi sukladno njihovim relativnim fer vrijednostima na dan prijenosa.
Novostvorena prava i obveze mjerit će se po fer vrijednosti na dan stjecanja.
Razlika između primljene naknade i iznosa koji su priznati odnosno prestali biti
priznati sukladno ovoj točci priznat će se kao prihod ili rashod u razdoblju
prijenosa.
9.32. Ukoliko prijenos udovoljava uvjetima za prestanak priznavanja jer je
poduzetnik zadržao značajne rizike i koristi od prenesene imovine, poduzetnik će
nastaviti priznavati prenesenu imovinu u cijelosti, te će priznati financijsku
obvezu za primljenu naknadu. Pri tome se imovina i obveza ne smiju saldirati. U
sljedećim razdobljima subjekt će priznati prihod od prenesene imovine i rashod
po osnovi financijske obveze.
OBJAVLJIVANJE
9.33. Poduzetnik treba u okviru prikaza značajnih računovodstvenih politika
objaviti informaciju o načinu mjerenja financijske imovine i opis
računovodstvenih politika koje su primjenjene na financijsku imovinu, a koje su
značajne za razumijevanje financijskih izvještaja.
9.34. Poduzetnik treba objaviti u bilješkama knjigovodstvene iznose, prihode i
rashode priznate u računu dobiti i gubitka ili u kapitalu za svaku od 4
kategorije financijske imovine, i to:
a. financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti
i gubitka,
b. ulaganja koja se drže do dospijeća,
c. zajmovi i potraživanja, ili
d. financijska imovina raspoloživa za prodaju.
9.35. Za svu financijsku imovinu koja se mjeri po fer vrijednosti poduzetnik
treba objaviti način određivanja fer vrijednosti. Ako se koristi metoda
procjene, poduzetnik mora objaviti pretpostavke koje su primijenjene u procjeni
vrijednosti za svaku vrstu financijske imovine.
9.36. Ako pouzdan podatak o fer vrijednosti više nije raspoloživ za vlasnički
instrument koji se mjeri po fer vrijednosti, poduzetnik će objaviti tu
činjenicu.
9.37. Ako je poduzetnik prenio financijsku imovinu na drugom poduzetniku u
transakciji koja ne ispunjava kriterije za prestanak priznavanja, poduzetnik će
za svaku vrstu financijske imovine objaviti: podatak o vrsti imovine, prirodu
rizika i korisiti koji nisu preneseni i knjigovodstveni iznos imovine i
povezanih obveza koje poduzetnik nastavlja priznavati.
9.38. Ako je poduzetnik dao imovinu za osiguranje plaćanja obvezno objavljuje
podatke o knjigovodstvenom iznosu financijske imovine koja je dana kao
osiguranje plaćanja te podatke o ugovorenim uvjetima vezanim za osiguranje
plaćanja.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
9.39. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. i poslije.
9.40. Ako poduzetnik primijeni ovaj Standard za razdoblje započeto 1. siječnja
2008. godine i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 10
ZALIHE
UVOD
10.1. Cilj ovog standarda je propisati računovodstveni postupak za utvrđivanje,
obračunavanje i evidentiranje zaliha. Temeljni zadatak računovodstva zaliha je
obuhvatiti sve troškove koji su nastali u formiranju zaliha i koje treba
priznati kao imovinu u procesu poslovanja do priznavanja povezanih prihoda.
Standard sadrži upute za određivanje troškova i njihovim kasnijim priznavanjem
kao rashoda, uključivši bilo koje otpisivanje do neto vrijednosti. Također
upućuje na metode utvrđivanje troškova koje se koriste za određivanje
vrijednosti zaliha.
10.2. Ovaj Standard se temelji na MRS 1, MRS 2, MRS 21, MRS 23 i MRS 37 te na
IV. Direktivi Europske unije.
DEFINICIJE
10.3. Zalihe su kratkotrajna materijalna imovina:
– koja se drži zbog prodaje u redovnom toku poslovanja;
– koja se drži u procesu proizvodnje za navedenu prodaju ili
– u obliku materijala ili dijelova koji će biti utrošeni u procesu proizvodnje
ili u postupku pružanja usluga.
Zalihe slijedom reprodukcijskog ciklusa obuhvaćaju sljedeće oblike:
– zalihe sirovina i drugog materijala koji ulazi u supstancu gotovog proizvoda;
– zalihe rezervnih dijelova i drugog materijala koji ne ulazi u supstancu
gotovih proizvoda;
– zalihe nedovršene proizvodnje i poluproizvoda;
– zalihe gotovih proizvoda;
– zalihe trgovačke robe i drugo
– kratkotrajnu biološku imovinu.
10.4. Neto utrživa vrijednost je procijenjena prodajna cijena u toku redovnog
poslovanja umanjena za procijenjene troškove dovršenja i procijenjene troškove
koji su nužni za obavljanje prodaje. To je neto iznos kojeg poduzetnik očekuje
realizirati prodajom zaliha u redovitom toku poslovanja. Neto utrživa vrijednost
ne mora biti jednaka fer vrijednosti umanjenoj za troškove prodaje. Ona je
specifična vrijednost za poduzetnika.
10.5. Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili
obveza podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
SADRŽAJ
10.6. Ovaj standard sadrži načela, pravila i metode za utvrđivanje oblika
zaliha, njihovo mjerenje, priznavanje i evidentiranje. Obuhvaća sve zalihe
poduzetnika, osim:
– nedovršenih radova temeljem ugovora o izgradnji uključivši izravno povezane
ugovore o pružanju usluga;
– financijskih instrumenata;
– biološke imovine povezane s poljoprivrednom djelatnošću i poljoprivrednim
proizvodima u trenutku ubiranja priroda (HSFI 17 - Poljoprivreda).
10.7. Ovaj standard se ne primjenjuje na mjerenje zaliha:
– robe brokera – trgovaca koji svoje zalihe mjere po fer vrijednosti umanjenoj
za troškove prodaje. Ako se ove zalihe mjere po fer vrijednosti umanjenoj za
troškove prodaje, promjene fer vrijednosti umanjene za troškove prodaje priznaju
se u okviru računa dobiti ili gubitka u razdoblju u kojem je promjena nastala.
PRIZNAVANJE
10.8. Priznavanje je proces uvrštavanja stavke u bilancu, te u račun dobiti i
gubitka, koja udovoljava definiciji elemenata financijskih izvještaja za njeno
priznavanje.
10.9. Stavka koja udovoljava definiciji elemenata financijskih izvještaja treba
se priznati ako:
– je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi povezane s tom stavkom ulaziti
poduzetniku ili izlaziti iz njega i
– stavka ima trošak ili vrijednost koja se može pouzdano izmjeriti.
10.10. Zalihe se priznaju u bilanci kada je vjerojatno da će buduće ekonomske
koristi pritjecati poduzetniku, i kada zalihe imaju troškove ili vrijednosti
koja se pouzdano mogu izmjeriti.
10.11. Prodaja zaliha priznaje se u prihode u računu dobiti i gubitka, jer se
očekuje povećanje budućih ekonomskih koristi.
10.12. Kad su zalihe prodane, knjigovodstveni iznos tih zaliha treba priznati
kao rashod razdoblja u kojem su priznati odnosni prihodi. Iznos bilo kojeg
otpisa zaliha do neto utržive vrijednosti i svi gubici zaliha trebaju se
priznati kao rashod u razdoblju otpisa, odnosno nastanka gubitka. Iznos bilo
kojeg poništenja otpisa zaliha, kao posljedica povećanja neto utržive
vrijednosti, priznaje se kao prihod, do visine prethodno priznatog rashoda, u
razdoblju u kojem je došlo do poništenja.
10.13. Neke zalihe se mogu rasporediti na drugu imovinu, primjerice, zalihe koje
se koriste kao komponenta dugotrajne materijalne imovine izrađene u vlastitoj
izvedbi. Zalihe, koje su na ovaj način raspoređene na neku drugu imovinu
priznaju se kao rashod tijekom vijeka upotrebe te imovine.
MJERENJE
10.14. Mjerenje zaliha se obavlja po troškovima nabave ili po neto utrživoj
vrijednosti, ovisno o tome što je niže.
10.15. U trošak zaliha potrebno je uključiti sve troškove nabave, troškove
konverzije i druge troškove nastale dovođenjem zaliha na sadašnju lokaciju i
sadašnje stanje.
10.16. U troškove nabave zaliha obuhvaća se kupovna cijena, uvozne carine,
porezi (osim onih koje poduzetnik kasnije može povratiti od poreznih vlasti),
troškovi prijevoza, rukovanje zalihama i drugi troškovi koji se mogu izravno
pripisati stjecanju trgovačke robe, materijala i usluga. Trgovački i količinski
popusti, te druge slične stavke oduzimaju se kod određivanja troškova nabave.
10.17. Troškovi konverzije zaliha uključuju troškove izravno povezane s
organizacijskim jedinicama proizvodnje kao što je vrijednost izravnih sirovina,
izravnog rada i slično. Tome se priključuju sustavno raspoređeni fiksni i
varijabilni opći troškovi proizvodnje koji su nastali konverzijom materijala u
gotove proizvode. Fiksni opći troškovi proizvodnje su neizravni troškovi
proizvodnje koji ostaju relativno konstantni bez obzira na obujam proizvodnje,
kao što su npr. trošak amortizacije, održavanja građevinskih objekata, opći
troškovi pogona i slično.
Varijabilni opći troškovi proizvodnje su neizravni troškovi proizvodnje koji
ovise o obujmu proizvodnje, kao npr. indirektni materijal i rad u pogonu.
Varijabilni opći troškovi proizvodnje raspoređuju se na svaku jedinicu
proizvoda.
10.18. Raspoređivanje fiksnih općih troškova proizvodnje na troškove konverzije
temelji se na normalnom kapacitetu proizvodnje. Normalni kapacitet proizvodnje
se definira kao količina proizvodnje koja se očekuje ostvariti u prosjeku
tijekom određenog broja razdoblja ili sezona u normalnim uvjetima uzimajući u
obzir planirano održavanje.
Neraspoređeni fiksni opći troškovi priznaju se kao rashod razdoblja u kojem su
nastali.
10.19. Kad se u proizvodnom procesu proizvodi više proizvoda, a troškovi
konverzije svakog proizvoda se ne mogu izravno identificirati, potrebno ih je
racionalno i dosljedno raspoređivati na proizvode. Osnovica raspoređivanja može
biti relativna vrijednost prodaje svakog proizvoda u fazi proizvodnog procesa.
10.20. Ostali troškovi se uključuju u trošak zaliha samo u mjeri u kojoj su
stvarno nastali u svezi dovođenja zaliha na sadašnju lokaciju i u sadašnje
stanje, kao npr. opći neproizvodni troškovi ili troškovi dizajniranja proizvoda
za određene kupce.
10.21. Troškovi koji se ne priznaju u troškove zaliha, a priznaju se kao rashod
razdoblja u kojem su nastali su npr.:
– neuobičajeni troškovi otpadnog materijala, rada ili drugih proizvodnih
troškova;
– troškovi skladištenja, osim ako nisu nužno sastavni dio proizvodnog procesa
prije iduće proizvodne faze;
– administrativni opći troškovi koji ne doprinose dovođenju zaliha na sadašnju
lokaciju i sadašnje stanje;
– troškovi prodaje.
10.22. Troškovi posudbe obuhvaćaju kamate i druge troškove koji nastanu na teret
poduzetnika u svezi posudbe izvora financiranja imovine. U pravilu ovi troškovi
trebaju teretiti rashode u razdoblju u kojem su nastali.
Međutim, ako se troškovi posudbe mogu izravno pripisati stjecanju, izgradnji ili
proizvodnji kvalificirane imovine uključuju se u nabavu ove imovine. Takvi
troškovi posudbe se kapitaliziraju kao dio troška nabave te imovine, kada je
vjerojatno da će poduzetniku pritjecati od njih buduće ekonomske koristi i ti se
troškovi mogu pouzdano izmjeriti.
Troškovi posudbe mogu obuhvatiti:
– kamate na kratkoročne i dugoročne posudbe, te na prekoračenje na bankovnom
računu;
– amortizaciju diskonta ili premije vezane uz posudbu;
– amortizaciju pomoćnih troškova koji nastaju u svezi s aranžmanima posudbe;
– financijske troškove financijskog najma priznate u skladu s HRS 13 »Obveze«;
– tečajne razlike nastale posudbom u stranoj valuti u iznosu po kojem se
smatraju usklađivanjem troškova.
10.23. Kvalificirana imovina su zalihe koje zahtijevaju znatno vremensko
razdoblje (duže od 1 godine) za dovođenje u stanje pogodno za prodaju.
Zalihe koje se proizvode rutinski ili na drugi način (ciklički u velikim
količinama u kratkom razdoblju) ne smatraju se kvalificiranom imovinom.
10.24. Kupovanje zaliha s odgodom plaćanja koje sadrži element financiranja s
time da je nabavna cijena veća od one po uobičajenim uvjetima plaćanja, razlika
u cijeni se priznaje kao rashod kamata razdoblja financiranja.
10.25. Trošak zaliha pružatelja usluga mjeri se po troškovima njihove
proizvodnje koji sadrže troškove izravno uloženog rada i troškove drugih osoba
koje su izravno uključene u pružanje usluga uključivši i nadzorno osoblje, te
opće troškove koji se mogu pripisati pružanju usluga.
Troškovi rada i ostali troškovi povezani s prodajom i korištenjem općeg
administrativnog osoblja priznaju kao rashod razdoblja u kojem su nastali.
Trošak zaliha pružatelja usluga ne uključuje profitnu maržu ili opće troškove
koji se mogu pripisati pružanju usluga, a koji su često uključeni u cijene koje
pružatelji usluga zaračunavaju.
10.26. Tehnike za mjerenje troška, koje nisu primijenjene prema trošku nabave,
mogu biti po metodi standardnog troška ili po metodi trgovine na malo. Uvjet je
da se ovim dvjema metodama dobivaju rezultati približni primjeni tehnike po
trošku nabave.
10.27. Metoda standardnog troška uzima u obzir uobičajene količine materijala i
rezervnih dijelova, rada, uobičajenu učinkovitost i iskorištenost kapaciteta.
Ona se redovito preispituje i po potrebi mijenja u odnosu na postojeće uvjete.
10.28. Metoda trgovine na malo često se koristi u trgovini na malo za mjerenje
zaliha velikog broja artikala koji se brzo mijenjaju i koji imaju slične marže
zbog čega nije praktično koristiti druge metode za utvrđivanje troškova.
Troškovi ovih zaliha određuje se tako, da se prodajna vrijednost zaliha umanjuje
za odgovarajući postotak bruto marže. Postotak, koji se koristi, uzima u obzir
zalihe čija je cijena snižena ispod njihove izvorne prodajne cijene. Često se
koristi prosječni postotak za svaki odjel prodaje na malo.
10.29. Troškovi zaliha predmeta koji se uobičajeno ne mogu razmjenjivati, te
dobara i usluga, koje su namijenjene i izdvojene za specifične projekte,
određuju se koristeći specifičnu identifikaciju njihovih individualnih troškova.
10.30. Specifična identifikacija troškova znači, da se specifični troškovi
pripisuju identificiranim predmetima zaliha. To je primjereni pristup za stavke
koje se izdvajaju za određeni projekt, bez obzira da li su kupljene ili
proizvedene.
10.31. Poduzetnik treba koristi istu metodu za sve zalihe iste vrste i namjene.
Metode za utvrđivanje vrijednosti zaliha uključuju: »prvi ulaz – prvi izlaz (FIFO)«
ili ponderirani prosječni trošak.
10.32. Metoda »prvi ulaz – prvi izlaz« podrazumijeva postupak da se stavka
zaliha koja je prva kupljena prva upotrijebi ili proda, tako da su stavke koje
ostaju na zalihama na kraju razdoblja one, koje su zadnje kupljene ili
proizvedene.
10.33. Metoda ponderiranog prosječnog troška podrazumijeva postupak po kojem se
trošak neke stavke određuje temeljem prosječnog ponderiranog troška svih stavki
na početku razdoblja i troška sličnih stavki koje su kupljene ili proizvedene u
tom razdoblju. Prosjek se može izračunati periodički ili po zaprimanju svake
dodatne pošiljke ovisno o uvjetima u kojima poduzetnik posluje.
10.34. Utvrđivanje kurentnosti zaliha je potrebno, jer se može dogoditi da se
troškovi zaliha ne će moći nadoknaditi u cijelosti, ako su zalihe oštećene ili u
cijelosti ili djelomično zastarjele ili ako je smanjena njihova prodajna cijena.
Nemogućnost nadoknade troškova zaliha može biti prisutna, ako je došlo do
povećanja procijenjenih troškova dovršenja ili procijenjenih troškova koji tek
trebaju nastati zbog prodaje. Otpisivanje vrijednosti zaliha ispod troškova do
neto utržive vrijednosti u skladu je sa stajalištem, da se imovina ne smije
iskazivati u iznosima koji su veći od iznosa koji se očekuje realizirati
njihovom prodajom ili uporabom.
10.35. Otpisivanje vrijednosti zaliha do njihove neto utržive vrijednosti
provodi se uobičajeno predmet po predmet. Međutim, u nekim okolnostima može biti
primjerenije grupirati slične ili povezane predmete zaliha.
10.36. Procjena neto utržive vrijednosti temelji se na najnovijim dokazima koji
postoje u vrijeme procjene vrijednosti zaliha za koje se očekuje da će biti
realizirane. Ove procjene uzimaju u obzir promjene cijena ili troškova izravno
povezane s događajima nakon kraja razdoblja u mjeri u kojoj ti događaji
potvrđuju uvjete koji su postojali na kraju razdoblja.
10.37. Materijal i druge zalihe namijenjene proizvodnji zaliha ne otpisuju se
ispod troška nabave, ako se očekuje da će gotovi proizvodi u koje će biti
ugrađene biti prodani po cijeni u visini ili iznad troškova. Međutim, kad
smanjenje cijene materijala upućuje na to da će troškovi gotovih proizvoda biti
veći od neto utržive vrijednosti, vrijednost materijala se otpisuje do neto
utržive vrijednosti. U tim uvjetima zamjenska vrijednost materijala može biti
najbolja raspoloživa mjera za njihovu neto utrživu vrijednost.
10.38. Neto utrživa vrijednost procjenjuje se iznova u svakom sljedećem
razdoblju. Ako su neke okolnosti u ranijem razdoblju uzrokovale otpis zaliha
ispod troška, a te okolnosti više ne postoje, ili ako postoji nedvosmisleni
dokaz o povećanju neto utržive vrijednosti zbog promjene ekonomskih uvjeta,
poništava se raniji otpis do iznosa koji je prethodno bio priznat kao rashod.
Iznos bilo kojeg poništenja otpisa vrijednosti zaliha kao posljedica povećanja
neto utržive vrijednosti treba priznati kao prihod, uz istovremeno povećanje
zaliha, do visine prethodno priznatog rashoda.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
10.39. Zalihe se prestaju priznavati kada više nisu zadovoljeni kriteriji navedeni u točki 10.10. ovog standarda, a osobito kada su zalihe prodane.
OBJAVLJIVANJE
10.40. U bilješkama treba objaviti:
a. računovodstvene politike usvojene za mjerenje zaliha uključivši korištene
metode obračuna troškova;
b. ukupan knjigovodstveni iznos zaliha i knjigovodstveni iznos u klasifikacijama
koje su prikladne za poduzetnika;
c. knjigovodstveni iznos zaliha iskazanih po fer vrijednosti umanjen za troškove
prodaje;
d. iznos zaliha priznat kao rashod tijekom razdoblja;
e. iznos bilo kojeg otpisa zaliha koji je priznat kao rashod razdoblja;
f. iznos bilo kojeg poništenja otpisa vrijednosti zaliha koji je priznat kao
smanjenje iznosa zaliha koji je priznat kao rashod u razdoblju;
g. okolnosti ili događaje koji su doveli do poništenja otpisa zaliha;
h. knjigovodstveni iznos zaliha založenih kao instrument osiguranja plaćanja
obveza;
i. knjigovodstveni iznos zaliha za koje se očekuje povrat ulaganja nakon duže od
jedne godine od datuma bilance;
j. ispravak (otpis) vrijednosti zaliha do neto utržive vrijednosti;
k. Iznosi zaliha koji su tijekom razdoblja priznati kao rashod, koji se često
nazivaju troškovima prodanih proizvoda, sastoje se od troškova koji su prethodno
uključeni u mjerenje zaliha koje su sada prodane, te neraspoređenih općih
troškova proizvodnje i neuobičajene iznose troškova proizvodnje zaliha. Uvjeti u
kojima poduzetnik posluje mogu također opravdati uključivanje drugih iznosa, kao
što su npr. troškovi distribucije.
10.41. Značajne razlike između vrijednosti zaliha iskazane u bilanci temeljem
metoda iz točke HSFI 10.31. i najnovije poznate tržišne vrijednosti prije datuma
bilance poduzetnik treba objaviti ukupno za svaku kategoriju zaliha u bilješkama
uz financijske izvještaje.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
10.42. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije,
10.43. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 11
POTRAŽIVANJA
UVOD
11.1. Cilj ovog standarda je propisati kriterije priznavanja i mjerenja
potraživanja u financijskim izvještajima poduzetnika koji primjenjuju Hrvatske
standarde financijskog izvještavanja.
11.2. Ovaj Standard je u skladu s MRS 18, MRS 20, MRS 21, MRS 39, MSFI 5 i s IV.
Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
11.3. Imovina – resurs koji kontrolira poduzetnik kao rezultat prošlih događaja
i od kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi kod poduzetnika.
11.4. Potraživanja – su, na temelju obveznopravnih i drugih osnova, zasnovana
prava potraživati od dužnika plaćanje duga, isporuku usluga ili pružanje usluga.
Potraživanja su nederivativna financijska imovina s fiksnim ili utvrdivim
plaćanjima koja ne kotiraju na aktivnom tržištu, osim one:
a. koju poduzetnik namjerava prodati odmah ili u bliskoj budućnosti, koja će
biti svrstana u imovinu namijenjenu trgovanju, i one koju je poduzetnik kod
početnog priznavanja predodredio za iskazivanje po fer vrijednost kroz dobit ili
gubitak,
b. koju poduzetnik kod početnog priznavanja predodredio kao raspoloživu za
prodaju, ili
c. kod koje imatelj možda neće nadoknaditi gotovo svo svoje početno ulaganje, iz
razloga koji nije pogoršanje kvalitete kredita, i koja se treba svrstati u
raspoloživu za prodaju.
Udjel stečen u grupi imovine koja nije potraživanje (na primjer, udjel u
zajedničkom investicijskom ili sličnom fondu) ne predstavlja potraživanje.
11.5. Fer vrijednost – je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili
obveza podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
11.6. Amortizirani trošak financijske imovine – je iznos po kojem je financijska
imovina mjerena pri početnom priznavanju, umanjen za iznos otplate glavnice,
uvećan ili umanjen za kumulativnu amortizaciju primjenom metode efektivne
kamatne stope za svaku razliku između početnog iznosa i iznosa po dospijeću, te
umanjen za sva smanjenja (izravna ili kroz račun ispravka vrijednosti) zbog
umanjenja vrijednosti ili nemogućnosti naplate.
11.7. Metoda efektivne kamatne stope – je metoda izračuna amortiziranog troška
financijske imovine (ili grupe financijske imovine) i raspoređivanja prihoda ili
rashoda od kamata tijekom određenog razdoblja.
11.8. Efektivna kamatna stopa – je kamatna stopa koja točno diskontira
procijenjena buduća novčana plaćanja ili primitke kroz očekivani vijek trajanja
financijskog instrumenta ili, gdje je to moguće, kraćeg razdoblja, do neto
knjigovodstvenog iznosa financijske imovine.
11.9. Funkcionalna valuta – je valuta primarnog ekonomskog okruženja u kojem
poduzetnik posluje.
11.10. Tečajna razlika – je razlika koja proizlazi iz svođenja broja jedinica
jedne valute u drugu po različitim tečajevima.
11.11. Tečaj svođenja – je odnos razmjene dviju valuta.
11.12. Tečaj na datum bilance – je spot tečaj na datum bilance, odnosno srednji
tečaj Hrvatske narodne banke.
11.13. Bruto ulaganje u najam – je zbroj:
a. potraživanja najmodavca po financijskom najmu za minimalna plaćanja
najamnine, i
b. svakog nezajamčenog ostatka vrijednosti pripisivog najmodavcu.
11.14. Neto ulaganje u najam – je bruto ulaganje u najam diskontirano za kamatnu
stopu sadržanu u najmu.
11.15. Kamatna stopa sadržana u najmu – je diskontna stopa koja na početku najma
uvjetuje ukupnu sadašnju vrijednost:
a. minimalnih plaćanja najma i
b. nezajamčenog ostatka vrijednosti koja treba biti jednaka zbroju:
i. fer vrijednosti najmljene imovine i
ii. bilo kojih izravnih troškova najmodavca.
11.16. Minimalna plaćanja najma – su plaćanja tijekom razdoblja najma koja se od
najmoprimca traže ili se mogu tražiti, isključujući nepredviđenu rentu, troškove
za usluge i poreze koje treba platiti najmodavac, a trebaju mu se refundirati,
zajedno s:
a. u slučaju najmoprimca, bilo kojim iznosima koje jamči on ili strana povezana
s njim; ili
b. u slučaju najmodavca, bilo kojim ostatkom vrijednosti kojeg mu jamči:
i. najmoprimac;
ii. strana povezana s najmoprimcem; ili
iii. treća strana nepovezana s najmodavcem, a financijski je sposobna ispuniti
obvezu iz jamstva.
Međutim, ako najmoprimac ima opciju kupiti imovinu po cijeni za koju se očekuje
da će gotovo sigurno biti dosta manja od fer vrijednosti na datum kada opcija
postane ostvariva da bi se već na početku najma moglo zaključiti da će se ona
realizirati, minimalna plaćanja najma obuhvaćaju obveze za minimalna plaćanja
tijekom najma do očekivanog datuma realizacije opcije kupnje i plaćanja
potrebnog za njenu realizaciju
11.17. Nezajamčeni ostatak vrijednosti – je onaj dio ostatka vrijednosti
iznajmljene imovine čiju realizaciju ne osigurava najmodavac ili čiju
realizaciju jamči samo strana povezana s najmodavcem.
11.18. Državne potpore – jesu pomoći države u obliku transfera resursa
poduzetniku u zamjenu za prošlo ili buduće zadovoljavanje određenih uvjeta koji
se tiču poslovanja poduzetnika. Državne pomoći isključuju one oblike državne
pomoći kojima nije moguće na razborit način utvrditi vrijednost i transakcije s
državom koje se ne mogu razlikovati od normalnih poslovnih transakcija
poduzetnika.
SADRŽAJ
11.19. Ovaj standard se treba primijeniti pri priznavanju i vrednovanju
potraživanja u financijskim izvještajima poduzetnika koji primjenjuju Hrvatske
standarde financijskog izvještavanja. Potraživanja mogu nastati kao rezultat
različitih aktivnosti poduzetnika, kao na primjer:
a. Prodajom gotovih proizvoda,
b. Prodajom trgovačke robe,
c. Pružanjem usluga,
d. Iznajmljivanjem imovine,
e. Prodajom dugotrajne imovine.
11.20. U djelokrugu ovog standarda su samo ona potraživanja kod kojih nije
ugovoren nikakav prinos (npr. kamate). Potraživanja kod kojih je ugovorom
određen prinos u djelokrugu su HSFI 9 – Financijska imovina.
PRIZNAVANJE
11.21. Potraživanja se priznaju kao imovina kad ona udovoljavaju definiciji
imovine.
11.22. Poduzetnik će priznati potraživanja u svojoj bilanci samo i isključivo
kada poduzetnik postaje jedna od ugovornih strana na koju se primjenjuju
ugovorni uvjeti.
MJERENJE
Početno
11.23. Potraživanja se početno mjere po fer vrijednosti.
11.24. Ako se naplata potraživanja odgađa za dulje vremensko razdoblje (dulje od
1 godine), a nisu ugovorene kamate, ili su ugovorene po stopi koja je niža od
tržišne, potraživanje će se priznati u iznosu koji predstavlja sadašnju
vrijednost budućih novčanih tokova diskontiranih primjenom tržišne kamatne
stope.
11.25. Transakcije u stranoj valuti potrebno je evidentirati u funkcionalnoj
valuti, primjenjujući na iznos u stranoj valuti spot tečaj između funkcionalne i
strane valute važeće na datum transakcije.
11.26. Najmodavci trebaju priznati imovinu koju drže pod financijskim najmom u
svojoj bilanci i prezentirati je kao potraživanje u iznosu koji je jednak neto
ulaganju u najam.
11.27. Potraživanja za državnu potporu za nadoknadu rashoda ili gubitaka koji su
već nastali, ili u svrhu pružanja trenutne financijske podrške poduzetniku bez
budućih povezanih troškova, treba priznati kao prihod razdoblja u kojem je
potraživanje nastalo.
Nakon početnog
11.28. Na svaki sljedeći datum bilance, poduzetnik će potraživanja čija se
naplata očekuje u razdoblju dužem od godinu dana mjeriti po amortiziranom trošku
primjenom metode efektivne kamatne stope umanjeno za gubitak od umanjenja
vrijednosti. Sva ostala potraživanja mjere se po početno priznatom iznosu
umanjeno za naplaćene iznose i umanjenja vrijednosti.
11.29. Rashod se priznaje u računu dobiti i gubitka ako su se potraživanja
prestala priznavati zbog nenadoknadivosti ili je njihova vrijednost umanjena.
11.30. Na svaki datum bilance poduzetnik procjenjuje postoji li objektivan dokaz
o umanjenju vrijednosti pojedinog potraživanja. Ako objektivan dokaz postoji,
poduzetnik će primijeniti točku 11.33.
11.31. Vrijednost potraživanja se umanjuje i gubici od umanjenja vrijednosti
nastaju samo i isključivo ako postoji objektivan dokaz o umanjenju vrijednosti
proizašle iz jednog ili više događaja nastalih nakon početnog priznavanja
imovine (»događaj povezan s gubitkom«) kada taj događaj (ili događaji) utječe na
procijenjene buduće novčane tokove od potraživanja koji mogu biti pouzdano
utvrđeni. Možda neće biti moguće utvrditi zaseban, jasan događaj koji je
uzrokovao umanjenje vrijednosti. Često je umanjenje vrijednosti uzrokovano
zajedničkim učinkom više događaja. Gubici čiji se nastanak očekuje kao rezultat
budućih događaja se ne priznaju, bez obzira na njihovu izvjesnost. Objektivni
dokaz da je vrijednost potraživanja umanjena uključuje:
a. značajne financijske teškoće dužnika,
b. nepoštivanje ugovora, poput nepodmirenja obveza ili zakašnjenja plaćanja, ili
c. zbog nastanka mogućnosti da će dužnik pokrenuti stečajni postupak ili
postupak druge financijske reorganizacije.
11.32. Pad kreditnog rejtinga poduzetnika nije, sam po sebi, dokaz o umanjenju
vrijednosti, iako može biti dokaz umanjenja vrijednosti ako se razmatra zajedno
s ostalim raspoloživim informacijama.
11.33. Ako postoji objektivni dokaz o umanjenju vrijednosti potraživanja iznos
gubitka mjeri se kao razlika između knjigovodstvene vrijednosti i procijenjenih
budućih novčanih tokova. Knjigovodstvena vrijednost potraživanja će se umanjiti
direktno ili upotrebom odvojenog konta ispravka vrijednosti. Iznos gubitka se
priznaje u računu dobiti i gubitka.
11.34. Kada se radi o potraživanjima koja su prethodno priznata kao prihod, a
naknadno dolazi do umanjenja vrijednosti, umanjenje se priznaje kao rashod, a ne
ispravlja se izvorno priznati prihod.
11.35. Ako se, u sljedećem razdoblju, iznos gubitka od umanjenja vrijednosti
smanji i smanjenje se može objektivno povezati s događajem koji je nastao nakon
priznavanja umanjenja vrijednosti, prethodno priznat gubitak od umanjenja
vrijednosti ispravlja se direktno ili upotrebom konta ispravka vrijednosti.
Ukidanje ispravka vrijednosti potraživanja ne može biti veće od prethodno
priznatog rashoda. Iznos koji je ispravljen priznaje se u računu dobiti i
gubitka.
11.36. Potraživanja u stranoj valuti treba iskazati primjenom tečaja na datum
bilance.
11.37. Tečajne razlike proizašle iz namire potraživanja ili izvještavanja o monetarnim
stavkama po tečajevima različitim od onih po kojima su bile početno evidentirane
tijekom razdoblja ili prikazane u prošlim financijskim izvještajima, trebaju se
priznati u računu dobiti i gubitka u razdoblju u kojem nastaju.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
11.38. Poduzetnik će prestati priznavati potraživanja u bilanci kad:
a. kada prestane zadovoljavati kriterije iz točke 11.21. i 11.22. ovog
standarda,
b. je potraživanje naplaćeno,
c. su potraživanja prodana,
d. su potraživanja otpisana,
e. je nastupila zastara, ili
f. su potraživanja na drugi način otuđena.
OBJAVLJIVANJA
11.39. U bilanci će poduzetnik potraživanja zasebno iskazati kao:
a. dugotrajnu, i
b. kratkotrajnu imovinu.
Razlika između dugotrajne i kratkotrajne imovine opisana je u HSFI 1 –
Financijski izvještaji.
11.40. Potraživanja treba posebno iskazati za svaku stavku:
a. Potraživanja od redovitih kupaca,
b. Potraživanja od povezanih društava,
c. Potraživanja od društava u kojima postoje sudjelujući interesi, i
d. Ostala potraživanja.
11.41. Pored toga poduzetnik će u bilješkama objaviti zasebno bruto iznos
potraživanja na početku i na kraju razdoblja, kao i ispravak vrijednosti
potraživanja i priznato umanjenje vrijednosti i razloge umanjenja vrijednosti.
11.42. U bilješkama će poduzetnik objaviti tečajeve na datum bilance
primijenjene pri svođenju potraživanja.
11.43. Za financijske najmove, najmodavac treba u bilješkama objaviti sljedeće:
a. povezanost između ukupnih bruto ulaganja u najam na datum bilance i sadašnje
vrijednosti potraživanja za minimalna plaćanja najma na datum bilance. Pored
toga treba se objaviti ukupna bruto ulaganja u najam i sadašnju vrijednost
potraživanja za minimalna plaćanja najma na datum bilance za svako od sljedećih
razdoblja:
i. kraće od jedne godine;
ii. duže od jedne godine, ali ne duže od pet godina;
iii. duže od pet godina.
b. akumulirana naknada za nenaplaćena potraživanja minimalnih najamnina,
c. opći opis najmodavčevih značajnih ugovora o najmu.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
11.44. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
11.45. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 12
KAPITAL
UVOD
12.1. Cilj ovoga Standarda propisati vrste kapitala te kriterije za priznavanje
i mjerenje kapitala.
12.2. Hrvatski standard financijskog izvještavanja 12 – Kapital u skladu je s
MRS 1, MRS 8, MRS 12, MRS 16, MRS 27, MRS 32, MRS 38, MRS 39, MSFI 5, okvirom,
IV. i VII. Direktivom Europske unije.
12.3. Ovaj Standard treba primjenjivati u sastavljanju, prezentiranju i
objavljivanju financijskih izvještaja.
DEFINICIJE
12.4. Kapital je vlastiti izvor financiranja imovine izračunava se kao ostatak
imovine poduzetnika nakon odbitka svih njegovih obveza.
12.5. Kapital se sastoji od: upisanog kapitala, kapitalnih rezervi,
revalorizacijskih rezervi, rezervi iz dobiti, zadržane dobiti ili prenesenog
gubitka te dobit ili gubitka tekuće godine.
12.6. Prema financijskom konceptu kapitala, kao uloženog novca ili uložene
kupovne moći, kapital je sinonim za neto imovinu ili kapital poduzetnika. Prema
fizičkom konceptu kapitala, kao poslovne sposobnosti, kapital se smatra
sposobnost poduzetnika za proizvodnju temeljenu primjerice na broju jedinica
proizvoda na dan.
12.7. Upisani kapital je novčano izražena vrijednost onoga što ulagač unosi u
trgovačko društvo, a registrirano je na sudu.
12.8. Kapitalne rezerve su dio kapitala kojeg poduzetnik ostvaruje: realizacijom
dionica, odnosno udjela iznad nominalne vrijednosti upisanog kapitala odnosno
iznad troška stjecanja trezorskih dionica (udjela), kao i dodatno uplaćen
kapital i sve ostalo prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima.
12.9. Rezerve su dio kapitala koje se formiraju iz dobiti poduzetnika.
12.10. Revalorizacijske rezerve su dio kapitala koje nastaju ponovnom procjenom
imovine iznad troškova nabave (dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine te
financijske imovine raspoložive za prodaju).
12.11. Zadržana dobit ili preneseni gubitak je dio dobiti prethodnih razdoblja
koja ostaje poduzetniku nakon raspoređivanja u rezerve, isplate dividende ili
udjela u dobiti umanjena za gubitke prethodnih razdoblja.
12.12. Dobit ili gubitak tekućeg obračunskog razdoblja je dio kapitala kao
rezultat viška prihoda nad rashodima, odnosno viška rashoda na prihodima
ostvarenih u tekućem obračunskom razdoblju nakon obračuna poreza na dobit.
12.13. Knjigovodstveni iznos je iznos po kojemu je neka imovina priznata u
bilanci nakon odbitka ispravke vrijednosti i akumuliranih gubitaka od umanjenja.
12.14. Dugotrajna nematerijalna imovina je imovina koja se može identificirati
kao nemonetarna i bez fizičkog obilježja.
12.15. Manjinski interes je onaj dio dobiti ili gubitka i neto imovine ovisnog
poduzetnika koji se može pripisati kapitalu koji nije vlasništvo matice,
izravno, ili neizravno kroz ovisne poduzetnike.
12.16. Vlasnički (glavnički) instrument je svaki ugovor koji dokazuje udjel u
kapitalu nekog drugog poduzetnika.
12.17. Transakcijski troškovi su troškovi koji se izravno pripisuju kupnji,
izdavanju ili prodaji financijske imovine ili financijske obveze.
12.18. Financijska imovina raspoloživa za prodaju je ona financijska imovina
koja nije klasificirana kao a) zajmovi i potraživanja, b) ulaganja koja se drže
do dospijeća ili c) financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti
priznaje u računu dobiti i gubitka.
12.19. Zaštita novčanog toka predstavlja zaštitu izloženosti promjenama novčanog
toka koje se odnose na određeni rizik koji je povezan s priznatom imovinom ili
obvezom ili vrlo izvjesne predviđene transakcije, i koji može utjecati na dobit
ili gubitak.
12.20. Neto ulaganje u inozemno poslovanje je iznos udjela izvještajnog
poduzetnika u kapitalu tog poslovanja (Inozemno poslovanje je ovisni poduzetnik,
pridruženi poduzetnik, zajednički pothvat ili podružnica izvještajnog
poduzetnika čije je poslovanje utemeljeno ili se njime upravlja u zemlji ili
valuti koja nije zemlja ili valuta izvještajnog poduzetnika).
12.21. Tekući porez je iznos poreza na oporezivu dobit za razdoblje.
12.22. Odgođene porezne obveze jesu iznosi poreza na dobit plativi u budućim
razdobljima koje se odnose na oporezive privremene razlike.
SADRŽAJ
12.23. Hrvatski standard financijskog izvještavanja regulira vrste kapitala, odnosno obuhvat kapitala i to: uloženi i zarađeni kapital, revalorizacijske rezerve, tečajne razlike s naslova neto ulaganja u inozemno poslovanje, tekući i odgođeni porez, (dio) učinak zaštite novčanog toka, promjene računovodstvenih politika i ispravak pogreški prethodnih razdoblja.
PRIZNAVANJE
12.24. S obzirom da kapital predstavlja ostatak imovine poduzetnika nakon
odbitka svih obveza, kapital se priznaje u neposrednoj povezanosti s
priznavanjem imovine i obveza.
12.25. Nastavno predočujemo način priznavanja pojedine vrste kapitala.
12.26. Kada se knjigovodstveni iznos dugotrajne materijalne imovine poveća kao
rezultat revalorizacije to povećanje treba izravno priznati u kapital pod
nazivom revalorizacijske rezerve. Međutim, revalorizacijsko povećanje treba
priznati kao prihod do iznosa do kojeg ono poništava revalorizacijsko smanjenje
vrijednosti iste imovine, koje je prethodno priznato kao rashod.
12.27. Kada se knjigovodstveni iznos dugotrajne materijalne imovine smanji zbog
revalorizacije, to smanjenje treba priznati kao rashod. Međutim,
revalorizacijsko smanjenje treba izravno teretiti revalorizacijsku rezervu do
iznosa do kojeg smanjenje ne premašuje iznos koji postoji kao revalorizacijska
rezerva za istu imovinu.
12.28. Kada se knjigovodstveni iznos dugotrajne nematerijalne imovine povećava
kao rezultat revalorizacije, povećanje se treba izravno priznati u kapital kao
revalorizacijska rezerva. Međutim, povećanje revalorizacije se treba priznati
kao prihod u visini kojom se stornira smanjenje revalorizacije iste imovine,
koja je prethodno priznata u računu dobiti ili gubitka kao rashod.
12.29. Ako se knjigovodstveni iznos nematerijalne imovine smanji kao rezultat
revalorizacije, ovo smanjenje se treba priznati kao rashod. Međutim, smanjenje
revalorizacije treba izravno teretiti revalorizacijske rezerve u visini da to
smanjenje ne prelazi iznos revalorizacijske rezerve koja postoji za tu imovinu.
12.30. Ako poduzetnik otkupi svoje vlastite instrumente (trezorske dionice ili
udjele) formiraju se rezerve iz dobiti za vrijednost tih instrumenata. Dobici
ili gubici od vlastitih instrumenata priznaju se u okviru kapitalnih rezervi.
12.31. Transakcijski troškovi s vlasničkim instrumentima, osim troškova
izdavanja vlasničkog instrumenta koji se izravno pripisuju stjecanju poslovanja,
priznaju se kao umanjenje kapitala, umanjeno za pripadajuće porezne odbitke.
12.32. Kada poduzetnik provodi promjene računovodstvenih politika retroaktivno
treba uskladiti kod svake komponente kapitala, na koju to ima učinak, početno
stanje za najranije prikazano razdoblje. Usklađivanje se obično provodi na
zadržanoj dobiti, ali se može provoditi i na drugim komponentama kapitala.
Navedeno se primjenjuje u slučaju kada je izvedivo odrediti učinke mijenjanja
računovodstvenih politika.
12.33. Kada je neizvedivo odrediti učinke mijenjanja računovodstvenih politika
određenog razdoblja poduzetnik će primijeniti novu računovodstvenu politiku na
iznose obveza i kapitala sa stanjem najranijeg razdoblja za koje je izvodiva
retroaktivna primjena, što može biti tekuće razdoblja, te će provesti
usklađivanje. Usklađivanje se obično provodi na zadržanoj dobiti, ali se može
provoditi na drugim komponentama kapitala.
12.34. Značajne pogreške prethodnog razdoblja treba ispraviti retroaktivnim
prepravljanjem početnog stanja imovine, obveze i kapitala za najranije
prezentirano razdoblje. Navedeno prepravljanje provodi se u slučaju kada je
izvedivo odrediti učinak pogreške.
12.35. Kada je neizvedivo odrediti učinak značajne pogreške određenog razdoblja
za usporedne informacije poduzetnik će prepraviti knjigovodstveni iznos početnog
stanja imovine, obveza i kapitala za najranije razdoblje za koje je izvedivo
retroaktivno prepravljanje (što može biti tekuće razdoblje).
12.36. Dobit ili gubitak od financijske imovine raspoložive za prodaju priznaje
se izravno u kapital do prestanka priznavanja financijske imovine kada se
kumulativno dobici ili gubici koji su prethodno priznati u kapitalu priznaju u
računu dobiti i gubitka.
Iznimka je gubitak od umanjene vrijednosti te dobit i gubitak od tečajnih
razlika.
12.37. Ako je smanjenje fer vrijednosti financijske imovine raspoloživo za
prodaju priznato izravno u kapital i nema objektivnog dokaza o umanjenju
vrijednosti ove imovine kumulativni gubitak koji je izravno priznat u kapital
uklanja se iz kapitala i priznaje u računu dobiti i gubitka čak ako se
financijska imovina nije prestala priznavati.
12.38. Gubici od umanjenja vrijednosti, priznati u računu dobiti i gubitka, od
ulaganja u vlasnički instrument klasificiran kao raspoloživ za prodaju ne
ispravljaju se u računu dobiti i gubitka kao prihod nego se priznaju u
revalorizacijske rezerve.
12.39. Ako je zaštita novčanog toka tijekom određenog razdoblja učinkovita, dio
dobiti ili gubitak od instrumenta zaštite priznaje se izravno u kapital.
12.40. Zaštita neto ulaganja u inozemno poslovanje tretira se kao zaštita
novčanog toka na način da dio dobiti ili gubitka od instrumenta zaštite za kojeg
je utvrđeno da predstavlja učinkovitu zaštitu priznaje se izravno u kapital.
Dobit ili gubitak od instrumenta zaštite koji se odnosi na učinkoviti dio
zaštite koji je priznat izravno u kapital, priznaje se u računu dobiti i gubitka
prilikom prodaje inozemnog poslovanja.
12.41. Tekući porez i odgođeni porez na dobit treba izravno odobriti ili
teretiti kapital ako se porez odnosi na stavke koje su izravno odobrene ili
kojima je terećen kapital u istom ili nekom drugom razdoblju.
12.42. Kada je neka imovina revalorizirana, a ta revalorizacija se uključuje u
poreznu osnovicu u nekom idućem razdoblju, poduzetnik treba iskazati odgođenu
poreznu obvezu primjenjujući na tu revalorizacijsku rezervu propisanu stopu
poreza na dobit. Ova odgođena porezna obveza iskazuje se kao smanjenje
revalorizacijske rezerve.
12.43. Ako se dugotrajna materijalna imovina mjeri u stranoj valuti, a ponovno
procijenjeni iznos iskaže primjenom tečaja na datum utvrđivanja vrijednosti
takva se tečajna razlika priznaje kao revalorizacijska rezerva.
12.44. U financijskim izvještajima koji uključuju inozemno poslovanje, tečajna
razlika proizašla iz monetarnih stavki koje čine neto ulaganje u inozemno
poslovanje priznaje se u kapital kada inozemno poslovanje predstavlja
podružnicu, a sastavljaju se konsolidirani financijski izvještaji. U ostalim
slučajevima ova tečajna razlika prizanje se u računu dobiti i gubitka.
MJERENJE
12.45. Kapital se mjeri u financijskim izvještajima ovisno o mjerenju pojedinih vrsta imovine i obveza koje utječu na promjenu kapitala.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
12.46. Kapital se prestaje priznavati kada nisu ispunjeni uvjeti iz točke 12.24. ovog Standarda.
OBJAVLJIVANJE
12.47. Treba objaviti povećanje ili smanjenje revalorizacijske rezerve, te
gubitke od umanjenja priznati ili ukinuti izravno u kapital kada:
– su neto tečajne razlike klasificirane kao kapital te njihovo usklađivanje na
početku i na kraju razdoblja,
– je zbroj tekućeg i odgođenog poreza za stavke kojima je terećen ili odobren
kapital,
– za financijsku imovinu raspoloživu za prodaju iznos dobiti ili gubitka priznat
u kapital te iznos isključen iz kapitala i priznat u račun dobiti i gubitka.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
12.48. Poduzetnik treba primijeniti Hrvatski standard financijskog izvještavanja
12-Kapital za razdoblje započeto 1. siječnja 2008 godine i poslije.
12.49. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. poslije treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 13
OBVEZE
UVOD
13.1. Cilj ovog Standarda je propisati računovodstveni postupak za mjerenje,
priznavanje prezentiranja i objavljivanja obveza.
13.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 1, MRS 12, MRS 17, MRS 37, MRS 38, MRS 39
i IV. Direktivom Europske unije.
DEFINICIJE
13.3. Obveza je sadašnja obveza poduzetnika, proizašla iz prošlih događanja i za
čije se podmirenje očekuje odljev resursa.
13.4. Obveza je dužnost ili odgovornost da se postupi ili nešto izvrši na
određeni način.
13.5. Obveze proizlaze iz prošlih transakcija ili drugih prošlih poslovnih
događanja.
13.6. Obveze se klasificiraju kao kratkoročne i dugoročne.
13.7. Kratkoročna obveza je sadašnja obveza koja ispunjava bilo koji od sljedeća
četiri kriterija:
– Očekuje se da će se podmiriti u redovnom tijeku poslovnog ciklusa,
– Dospijeva za podmirenje u roku unutar dvanaest mjeseci poslije datuma bilance,
– Primarno se drži radi trgovanja,
– Poduzetnik nema bezuvjetno pravo odgađati podmirenje obveze za najmanje
dvanaest mjeseci poslije datuma bilance.
13.8. Obveze koje ne udovoljavaju bilo kojem od kriteriji iz točke 13.7. ovog
Standarda klasificiraju se kao dugoročne obveze.
13.9. Pothvatnik je stranka u zajedničkom pothvatu i ima zajedničku kontrolu nad
tim zajedničkim pothvatom.
13.10. Kod zajedničke kontrolirane djelatnosti pothvatnik koristi svoju
dugotrajnu imovinu i zalihe.
13.11. Pojedinačno kontrolirana imovina predstavlja zajedničku kontrolu pa i
zajedničko vlasništvo nad imovinom koja se koristi u zajedničkom pothvatu.
13.12. Financijska obveza je svaka obveza koja je:
a) ugovorna obveza da se:
– isporuči novac ili druga financijska imovina drugom poduzetniku,
– razmjeni financijska imovina ili financijska obveze
b) ugovor koji će se podmirivati ili se može podmiriti vlastitim vlasničkim
instrumentima poduzetnika
13.13. Rezerviranje je obveza neodređenog vremena i/ili iznosa.
13.14. Zakonska obveza je obveza koja proizlazi iz:
– ugovora
– zakona
– drugog djelovanja zakona
13.15. Izvedena obveza je obveza koja proizlazi iz djelovanja poduzetnika gdje:
– putem prakse, publiciranih politika ili dovoljno određenih izjava, poduzetnik
pokazuje drugim strankama da će prihvatiti odgovornosti i
– kao rezultat toga, poduzetnik je stvorio opravdana očekivanja drugih stranaka
da će odgovornost biti realizirana.
13.16. Nepredviđena obveza je:
– moguća obveza proizašla iz prošlih događanja čije će ostvarenje biti potvrđeno
nastankom ili ne nastankom budućih poslovnih događanja koji nisu pod kontrolom
poduzetnika,
– sadašnja obveza koja proizlazi iz prošlih događanja koja nije priznata s
obvezom da nije vjerojatno da će podmirivanje ove obveze zahtijevati odljev
resursa
SADRŽAJ
13.17. Ovaj Standard sadrži načela, pravila, postupke i metode mjerenja i
evidentiranja, priznavanja i objavljivanja obveza. U ovom Standardu obuhvaćene
su obveze koje nastaju iz transakcija i poslovnih događanja a klasificiraju se
kao kratkoročne i dugoročne. Obveze obuhvaćaju:
– Obveze prema dobavljačima
– Obveze prema zaposlenima
– Obveze za predujmove
– Tekuće porezne obveze
– Obveze u svezi financijskog najma
– Obveze u svezi zajednički kontrolirane djelatnosti
– Obveze u svezi zajedničke kontrolirane imovine
– Financijske obveze (obveze za kredite, zajmove i dužničke vrijednosne papire)
– Rezerviranja
– Nepredviđena obveza
– Ostale obveze.
PRIZNAVANJE
13.18. Obveza se priznaje kada je vjerojatno da će zbog podmirenja sadašnje
obveze, doći do odljeva resursa iz poduzetnika i kada se iznos kojim će se ona
podmiriti može pouzdano izmjeriti.
13.19. Tekući porez za tekuće i prethodno razdoblje priznaje se kao obveza, u
visini kojoj nije plaćen.
13.20. Na početku razdoblja najma financijski najam priznaje se kod najmoprimca
kao imovina i obveze po fer vrijednosti iznajmljene nekretnine odnosno, ako je
niže po sadašnjoj vrijednosti minimalnih plaćanja najma.
13.21. Pothvatnikov udjel u zajedničkoj djelatnosti priznaje se kao imovina i
obveza u svojem financijskom izvještaju.
13.22. U vezi svoga udjela u zajednički kontroliranoj imovini poduzetnik
priznaje u vlastitim financijskim izvještajima svoj dio u nastalim obvezama u
svezi s zajedničkim pothvatom.
13.23. Poduzetnik će priznati financijske obveze kada postane jedna od
ugovorenih strana na koji se primjenjuju ugovoreni uvjeti.
13.24. Izdavatelj financijskih instrumenata kod početnog priznanja klasificira
instrument kao financijsku obvezu, financijsku imovinu ili vlasnički instrument.
13.25. Rezerviranje se priznaje kada:
– poduzetnik ima sadašnju obvezu (pravna ili izvedena) kao rezultat prošlog
događanja,
– je vjerojatno da će podmirivanje obveze zahtijevati odljev resursa i
– se iznos obveze može pouzdano procijeniti.
13.26. Nepredviđena obveza ne priznaje se nego se samo objavljuje u bilješkama.
13.27. Ako poduzetnik ima štetni ugovor, sadašnja obveza prema tom ugovoru treba
se priznati i kao rezerviranje u visini gubitka.
MJERENJE
Početno
13.28. Tekuće porezne obveze za tekuća i ranija razdoblja treba mjeriti iznosom
za koji se očekuje da će se platiti ili povratiti od porezne vlasti,
primjenjujući porezne stope i porezne zakone koji su na snazi na datum bilance.
13.29. Iznos priznat kao rezerviranje treba biti najbolja procjena izdataka
potrebnih za podmirivanje sadašnje obveze na datum bilance.
13.30. Kod početnog priznanja financijske obveze mjere se po fer vrijednosti.
Ako poduzetnik naknadno ne mjeri financijske obveza po fer vrijednosti čija se
promjena ne priznaje u računu dobiti i gubitka tada se pri početnom priznavanju
dodaju transakcijski troškovi.
Nakon početnog
13.31. Nakon početnog priznanja poduzetnik treba mjeriti financijske obveze po
amortiziranom trošku primjenom metode efektivne kamatne stope osim:
– financijskih obveza po fer vrijednosti čija se promjena fer vrijednosti
priznaje u računu dobiti i gubitka. Takve se obveze, mjere po fer vrijednosti,
– financijske obveze koje nastaju ako prijenos financijske imovine ne udovoljava
zahtjevima prestanka priznavanja ili se računovodstveno tretira primjenom
pristupa nastavka kontinuiranog sudjelovanja u imovini.
Ostale obveze naknadno se mjere po fer vrijednosti.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
13.32. Sasvim općenito obveza se prestaje priznavati kada ne ispunjavaju
kriterije iz točke 13.18 ovog Standarda.
13.33. Obveza se prestaje priznavati ako je ona nestala tj. ako je ona
podmirena, istekla ili ako se vjerovnik odrekao svojih prava ili ih je izgubio.
OBJAVLJIVANJE
13.34. Poduzetnik treba u bilješkama objaviti sve značajne vrste (nepredviđenih) obveza koje ne udovoljavaju kriterijima za priznavanje u bilanci.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
13.35. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
13.36. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije toga, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 14
VREMENSKA RAZGRANIČENJA
UVOD
14.1. Cilj ovog standarda je prikazati računovodstveni model za priznavanje
stavki vremenskih razgraničenja.
14.2. Ovaj standard je u skladu s MRS 17, MRS 18, MRS 20 i s IV. Direktivom
Europske unije.
DEFINICIJE
14.3. Prihodi – su bruto priljev ekonomskih koristi tijekom obračunskog
razdoblja koji proizlazi iz redovnih aktivnosti poduzetnika, kada ti priljevi
imaju za posljedicu povećanje kapitala, osim povećanja kapitala koje se odnosi
na uplate sudionika u kapitalu.
14.4. Rashodi – su smanjenja ekonomskih koristi kroz obračunsko razdoblje u
obliku odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza što za posljedicu
ima smanjenje kapitala, osim onog u svezi s raspodjelom sudionicima u kapitalu.
14.5. Fer vrijednost – je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili
obveza podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
14.6. Vremenska razgraničenja – su stavke:
a. potraživanja ili obveza za koje u obračunskom razdoblju nisu zadovoljeni
kriteriji priznavanja prihoda, odnosno rashoda već se ispunjenje ovih kriterija
očekuje u budućim razdobljima, ili
b. prihoda ili rashoda priznatih u obračunskom razdoblju temeljem načela
nastanka događaja, a za koje se u istom obračunskom razdoblju nisu zadovoljili
kriteriji priznavanja potraživanja ili obveza već se ispunjenje ovih kriterija
očekuje u budućim razdobljima.
14.7. Državne potpore – jesu pomoći države u obliku transfera resursa
poduzetniku u zamjenu za prošlo ili buduće zadovoljavanje određenih uvjeta koji
se tiču poslovanja poduzetnika. Državne pomoći isključuju one oblike državne
pomoći kojima nije moguće na razborit način utvrditi vrijednost i transakcije s
državom koje se ne mogu razlikovati od normalnih poslovnih transakcija
poduzetnika
14.8. Bruto ulaganje u najam – je zbroj:
a. potraživanja najmodavca po financijskom najmu za minimalna plaćanja
najamnine, i
b. svakog nezajamčenog ostatka vrijednosti pripisivog najmodavcu.
14.9. Neto ulaganje u najam – je bruto ulaganje u najam diskontirano za kamatnu
stopu sadržanu u najmu.
14.10. Nezarađeni financijski prihod – je razlika između:
a. bruto ulaganja u najam, i
b. neto ulaganja u najam.
14.11. Odgođene porezne obveze – jesu iznosi poreza na dobit plativi u budućim
razdobljima koji se odnose na oporezive privremene razlike.
14.12. Odgođena porezna imovina – je iznos poreza na dobit za povrat u budućim
razdobljima, a odnose se na:
a. privremene razlike koje se mogu odbiti;
b. prenesene neiskorištene porezne gubitke; i
c. prenesene neiskorištene porezne olakšice.
14.13. Privremene razlike – jesu razlike između knjigovodstvenog iznosa imovine
ili obveze u bilanci i njihove porezne osnovice. Privremene razlike mogu biti:
a. oporezive privremene razlike – imaju za posljedicu oporezive iznose pri
određivanju oporezive dobiti (poreznog gubitka) u budućim razdobljima kada će
knjigovodstveni iznos imovine biti nadoknađen ili obveza podmirena; ili
b. odbitne privremene razlike – imaju za posljedicu iznose koji se mogu odbiti
pri određivanju oporezive dobiti (poreznog gubitka) budućeg razdoblja u kojemu
će knjigovodstveni iznos imovine biti nadoknađen ili obveza podmirena.
SADRŽAJ
14.14. Ovaj standard se treba primijeniti pri priznavanju i vrednovanju
vremenskih razlika u financijskim izvještajima poduzetnika. Vremenske razlike
uključuju:
a. aktivna vremenska razgraničenja:
i. unaprijed plaćeni troškovi, i
ii. nedospjela naplata prihoda,
b. pasivna vremenska razgraničenja:
i. odgođeno plaćanje troškova, i
ii. prihod budućeg razdoblja.
14.15. Ovaj standard se ne odnosi na nerealizirane dobitke koji se odnose na
vrednovanje financijske imovine raspoložive za prodaju, a koji su evidentirani
izravno u kapitalu.
PRIZNAVANJE
14.16. Vremenska razgraničenja priznaju se u financijskim izvještajima
poduzetnika u skladu s točkama 14.17 do 14.20.
14.17. Unaprijed plaćeni troškovi priznaju se kao imovina kada se odnose na
iznose plaćene u tekućem razdoblju, a koji se odnose na buduća razdoblja (npr.
plaćena premija osiguranja).
14.18. Nedospjela naplata prihoda priznaje se kao imovina kada se odnose na
prihode koji se odnose na tekuće razdoblje, ali još nisu zadovoljeni kriteriji
priznavanja kao potraživanja (npr. nije izdan račun).
14.19. Odgođeno plaćanje troškova priznaje se kao obveza kada se odnosi na
troškove nastale u tekućem razdoblju, a za koje nisu ispunjeni uvjeti za
priznavanje kao obveza (npr. troškovi za koje do kraja razdoblja nije primljen
račun).
14.20. Prihod budućeg razdoblja priznaje se kada nisu zadovoljeni uvjeti za
njihovo priznavanje u računu dobiti i gubitka tekućeg razdoblja.
14.21. Državne potpore povezane s imovinom, uključujući nenovčane potpore po fer
vrijednosti, trebaju se prezentirati u bilanci ili iskazivanjem odgođenog
prihoda ili tretiranjem kao odbitne stavke pri izračunavanju knjigovodstvenog
iznosa te imovine, osim državnih potpora za biološku imovinu koja se naknadno
mjeri po fer vrijednosti u skladu s HSFI 17.
14.22. Kad je riječ o potporama (ili odgovarajućim dijelovima potpora) povezanih
s imovinom, osim biološke imovine u skladu s HSFI 17 – Poljoprivreda, dvije se
metode prikazivanja u financijskim izvještajima smatraju prihvatljivim
alternativama:
a. jedna metoda iskazuje potporu kao odgođeni prihod koja se priznaje kao prihod
na sustavnoj i racionalnoj osnovi tijekom vijeka upotrebe imovine;
b. druga metoda oduzima potporu pri izračunavanju knjigovodstvenog iznosa
imovine. Potpora se priznaje kao prihod, tijekom vijeka upotrebe imovine koja se
amortizira, smanjenjem troška amortizacije.
14.23. Odgođenu poreznu imovinu treba priznati za prenesene neiskorištene
porezne gubitke, neiskorištene porezne olakšice i sve odbitne privremene razlike
u visini za koju je vjerojatno da će oporeziva dobit biti raspoloživa i za koju
se preneseni porezni gubitak, neiskorištene porezne olakšice i odbitne
privremene razlike mogu iskoristiti, osim ako odgođena porezna imovina nastaje
početnim priznavanjem imovine ili obveze u transakciji koja:
a. nije poslovno spajanje; i
b. u vrijeme transakcije ne utječe na računovodstvenu dobit niti na oporezivu
dobit (porezni gubitak).
Za odbitne privremene razlike koje proizlaze iz ulaganja u ovisne poduzetnike,
podružnice, pridružene poduzetnike i zajedničke pothvate odgođenu poreznu
imovinu treba priznati samo i isključivo u razmjeru u kojem je vjerojatno da će:
a. privremene razlike biti ukinute u predvidivoj budućnosti; i
b. oporeziva dobit za koju privremena razlika može biti upotrijebljena biti
raspoloživa.
14.24. Odgođenu poreznu obvezu treba priznati za sve oporezive privremene
razlike, osim ako odgođena porezna obveza proizlazi iz:
a. početnog priznavanja goodwilla; ili
b. goodwilla za koji vrijednosno usklađenje ili amortizacija nije priznata za
porezne svrhe, ili
c. početnog priznavanja imovine ili obveze u transakciji koja:
i. nije poslovno spajanje; i
ii. u vrijeme transakcije ne utječe na računovodstvenu dobit niti na oporezivu
dobit (porezni gubitak).
Za oporezive privremene razlike povezane s ulaganjem u ovisne poduzetnike,
podružnice, pridružene poduzetnike i zajedničke pothvate odgođena porezna obveza
se priznaje osim u dijelu koji su ispunjena oba sljedeća uvjeta:
a. matica, ulagatelj i pothvatnik je u mogućnosti kontrolirati vrijeme ukidanja
privremenih razlika; i
b. vjerojatno je da se privremene razlike neće ukinuti u predvidivoj
budućnosti.
MJERENJE
Početno
14.25. Stavke vremenskih razgraničenja koje se odnose na unaprijed plaćene
troškove početno se mjere u visini plaćenog iznosa.
14.26. Stavke koje se odnose na nedospjelu naplatu prihoda početno se mjere po
fer vrijednosti naknade koja se očekuje primiti ili potraživanja koje se očekuje
priznati.
14.27. Stavke koje se odnose na odgođeno plaćanje troškova početno se mjere po
fer vrijednosti očekivanog izdatka ili obveze.
14.28. Stavke koje se odnose na prihod budućeg razdoblja početno se mjere u
iznosu koji je jednak primljenim iznosima ili priznatim potraživanjima.
14.29. Odgođenu poreznu imovinu i obveze treba mjeriti stopama poreza za koje se
očekuje da će se primjenjivati u razdoblju kada će imovina biti nadoknađena ili
obveza podmirena. Odgođena porezna imovina i obveze obično se mjere primjenom
poreznih stopa (i poreznih zakona) koji su na snazi na datum bilance.
Nakon početnog
14.30. Na svaki sljedeći datum bilance, stavke vremenskih razgraničenja priznaju
se u iznosu koji je jednak početno priznatom iznosu umanjenom za dio koji se
priznaje kao:
a. prihod ili rashod tekućeg razdoblja ukoliko se radi o unaprijed plaćenim
troškovima ili prihodima budućeg razdoblja;
b. potraživanje ili obveze ukoliko se radi o nedospjeloj naplati prihoda ili
odgođenom plaćanju troškova.
14.31. U slučaju kada su za dio unaprijed plaćenih troškova ili prihoda budućeg
razdoblja ispunjeni uvjeti priznavanja u računu dobiti i gubitka, za taj dio se
smanjuje vrijednost unaprijed plaćenih troškova ili prihoda budućeg razdoblja
priznatih u bilanci i povećava iznos prihoda ili rashoda u računu dobiti i
gubitka.
14.32. U slučaju kad su za dio nedospjele naplate prihoda ili odgođenog plaćanja
troškova ispunjeni uvjeti za priznavanje u okviru potraživanja ili obveza, za
taj dio se smanjuje vrijednost nedospjele naplate prihoda ili odgođenog plaćanja
troškova i povećava iznos potraživanja ili obveza. Ove transakcije utječu samo
na promjenu strukture bilance.
14.33. Ako za neki prihod budućeg razdoblja dođe do promjene očekivanog iznosa
budućih prihoda za taj iznos treba umanjiti odgođene prihode priznate u bilanci.
14.34. Odgođene porezne obveze i odgođenu poreznu imovinu treba naknadno mjeriti
iznosom koji je jednak početno priznatom iznosu umanjenom za ukinute privremene
razlike i usklađene za efekte koji proizlaze iz promjena poreznog zakonodavstava
i drugih primjena kako bi odražavale porezne posljedice koje bi mogle nastati iz
načina na koji poduzetnik očekuje, na datum bilance, povrat ili podmirenje
knjigovodstvenih iznosa njegove imovine ili obveza.
14.35. Kod financijskog najma, priznavanje financijskog prihoda treba se
temeljiti na osnovici koja odražava konstantnu periodičnu stopu povrata na neto
ulaganje najmodavca koje se odnosi na financijski najam.
14.36. Najmodavac nastoji rasporediti financijski prihod tijekom razdoblja najma
na sustavnoj i racionalnoj osnovi. Ovaj raspored prihoda temelji se na modelu
koji odražava konstantnu periodičnu stopu povrata na neto ulaganje najmodavca
koji se odnosi na financijski najam. Naplaćene najamnine koje se odnose na
obračunsko razdoblje, bez troškova za usluge, povezuju se s bruto ulaganjem u
najam kako bi se smanjila glavnica i nezarađeni financijski prihod.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
14.37. Poduzetnik treba prestati priznavati vremenska razgraničenja kada prestanu ispunjavati kriterije priznavanja sadržane u točkama 14.16 do 14.24 ovog Standarda.
OBJAVLJIVANJA
14.38. Poduzetnik treba u bilješkama zasebno objaviti iznos vremenskih razlika:
a. nastalih u tijeku obračunskog razdoblja, i
b. iznos ukinutih vremenskih razlika.
14.39. Pri tome će poduzetnik zasebno objaviti iznos koji se odnosi na:
a. aktivna vremenska razgraničenja:
i. unaprijed plaćeni troškovi, i
ii. nedospjela naplata prihoda,
b. pasivna vremenska razgraničenja:
i. odgođeno plaćanje troškova, i
ii. prihod budućeg razdoblja.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
14.40. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
14.41. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKJOG IZVJEŠTAVANJA 15
PRIHODI
UVOD
15.1. Cilj ovog Standarda je propisati računovodstveni postupak za mjerenje,
priznavanje i objavljivanje prihoda
15.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS 1, MRS 2, MRS 11, MRS1 6, MRS 18, MRS 20,
MRS 21, MRS 23, MRS 36, MRS 37, MRS 38, MRS 39, MRS 40, MSF I5 i IV Direktivom
Europske unije.
DEFINICIJE
15.3. Prihod je povećanje ekonomskih koristi tijekom obračunskog razdoblja u
obliku priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza, kada ti priljevi
imaju za posljedicu povećanje kapitala, osim povećanja kapitala koje se odnosi
na unose od strane sudionika u kapitalu.
15.4. Prihodi proistječu iz redovne aktivnosti poduzetnika kao što su prihodi od
prodaje proizvoda i robe, pružanja usluga, kamate, tantijema i dividende.
15.5. Prihodi obuhvaćaju i druge stavke koja udovoljava definiciji prihoda.
15.6. U prihode ulazi i nerealizirana dobit (prihod).
15.7. Efektiva kamata stopa je kamatna stopa koja točno diskontira procijenjena
buduća novčana plaćanja ili primitke kroz očekivani vijek trajanja financijskog
instrumenta ili gdje je to moguće, kraćeg razdoblja, do neto knjigovodstvenog
iznosa financijske imovine ili financijske obveze. Kod izračuna efektivne
kamatne stope poduzetnik treba procijeniti novčane tokove uzimajući u obzir sve
vrste ugovorenog financijskog instrumenta ali ne uzima u obzir buduće gubitke od
zajma.
15.8. Financijska imovina obuhvaća:
5. financijsku imovinu čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti
i gubitka
6. ulaganja koja se drže do dospijeća
7. zajmove i potraživanja
8. financijsku imovinu raspoloživu za prodaju.
15.9. Najam je sporazum na temelju kojeg najmodavac prenosi na najmoprimca kao
zamjenu za plaćanje, pravo uporabe neke imovine u dogovorenom razdoblju.
15.10. Financijski najam je najam kojim se većim dijelom prenose svi rizici i
nagrade povezane s vlasništvom neke imovine. Vlasništvo se može, ali ne mora
prenijeti.
15.11. Poslovni najam je svaki najam osim financijskog najma.
15.12. Državna pomoć je pomoć kojoj je cilj pružanje ekonomske koristi pojedinom
poduzetniku koji zadovoljava određene kriterije.
15.13. Fer vrijednost je iznos kojim bi se neka imovina mogla razmijeniti ili
obveza podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
15.l4. Ulaganje u nekretnine je nekretnina koja se drži u svrhu zarade prihoda
od najma ili zbog porasta vrijednosti ove imovine ili oboje.
15.15. Rezerviranje je obveza neodređenog vremena i/ili iznosa.
15.16. Metoda udjela je računovodstvena metoda kojom se ulaganje početno
evidentira u visini troškova ulaganja i usklađuje za naknadne promjene ulagačeva
udjela u neto imovini poduzetnika u kojeg je izvršeno ulaganje. Dobit ili
gubitak ulagača odražava njegov udjel u dobiti ili gubitku poduzetnika u koje je
izvršeno ulaganje.
15.17. Tečajna razlika je razlika koja proizlazi iz svođenja jedne valute u
drugu po različitim tečajevima.
15.18. Monetarne stavke su jedinice valute u posjedu i imovina i obveze koji će
biti primljene ili plaćene u fiksnom ili utvrdivom broju jedinica valute.
15.19. Neto ulaganja u inozemno poslovanje je iznos udjela izvještajnog
poduzetnika u neto imovinu tog poslovanja.
15.20. Ugovor o izgradnji je ugovor posebno sklopljen za izgradnju neke imovine
ili skupine imovine koja je međusobno usko povezana ili međuovisna po nacrtu,
tehnologiji i funkciji ili konačnoj namjeni ili uporabi.
15.21. Prestanak priznavanja financijske imovine je uklanjanje prethodno
priznate financijske imovine iz bilance poduzetnika.
SADRŽAJ
15.22. Ovaj standard sadrži načela, pravila, postupke, metode mjerenja,
evidentiranja, priznavanja i objavljivanja prihoda. U ovom standardu obuhvaćeni
su prihodi koji nastaju iz transakcija i poslovnih događaja, a svrstani su u:
►poslovne prihode
►financijske prihode
►nerealiziranu dobit (prihod)
►ostale – izvanredne prihode.
PRIZNAVANJE
15.23. Prihod se priznaje kada je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi ulaziti kod poduzetnika i kada se koristi mogu pouzdano izmjeriti.
Priznavanje poslovnih prihoda
15.24. Prihod o prodaje proizvoda priznaje se kada su ispunjeni svi sljedeći
uvjeti:
– poduzetnik je prenio na kupca značajne rizike i koristi od vlasništva nad
proizvodima uključiv i robu,
– poduzetnik ne zadržava stalno sudjelovanje u upravljanju, do stupnja koji se
obično povezuje s vlasništvom niti učinkovitu kontrolu nad prodanim proizvodima
i robom,
– iznos prihoda može se pouzdano izmjeriti,
– vjerojatno je da će ekonomske koristi povezane s transakcijom u svezi prodaje
proizvoda pritjecati kod poduzetnika, i
– troškovi, koji su nastali ili će nastati transakcijom u svezi prodaje
proizvoda mogu se pouzdano izmjeriti.
15.25. U slučaju da je prihod priznat, a nastane nesigurnost naplate, poduzetnik
će nenaplativi iznos ili iznos za koji je prestala vjerojatnost naplate,
priznati kao rashod.
15.26. Kod formiranja prihoda s naslova pružanja usluga, u slučaju da se
transakcija i poslovni događaji mogu pouzdano procijeniti poduzetnik prihod
priznaje prema stupanju dovršenosti transakcije i događaja do datuma bilance.
Ishod transakcije i događaja može se pouzdano procijeniti u slučaju kada su
ispunjeni svi sljedeći uvjeti:
– iznos prihoda, može se pouzdano izmjeriti,
– vjerojatno je da će ekonomske koristi povezane s ovom transakcijom i poslovnim
događajem pritjecati kod poduzetnika,
– stupanj dovršenosti transakcija može se pouzdano izmjeriti i
– nastali troškovi ove transakcije i poslovnih događaja kao i troškovi
dovršavanja događaja i transakcije mogu se pouzdano izmjeriti.
15.27. U svezi s točkom 15.26. ovog Standarda za prihod od pružanja usluga
koristi se metoda stupanja dovršenosti po kojoj se prihod priznaje u obračunskom
razdoblju u kojem je usluga pružana.
15.28. Kada se ishod transakcije i poslovnog događaja u svezi pružanja usluga,
ne može pouzdano procijeniti, prihod se priznaje samo u visini priznatih rashoda
koji su nadoknadivi.
15.29. Kada se proizvodi, uključivo i robu, ili usluge zamjenjuju ili
razmjenjuju za proizvode ili usluge slične prirode i vrijednosti prihod se ne
priznaje.
15.30. Kada se proizvodi prodaju ili usluge pružaju u zamjeni za neslične
proizvode ili usluge, ta se zamjena odnosno transakcija priznaje kao prihod. Taj
se prihod mjeri po fer vrijednosti primljenih roba ili usluga usklađenoj za
iznos transferiranog novca ili novčanih ekvivalenata.
15.31. Kada je ishod ugovora o izgradnji moguće pouzdano procijeniti, prihodi i
rashodi priznaju se prema stupnju dovršenosti u obračunskom razdoblju u kojem su
radovi nastali.
15.32. Kada ishod ugovora o izgradnji nije moguće pouzdano procijeniti:
– prihod treba priznati do visine troškova,
– troškovi iz ugovora priznaju se kao rashod i razdoblja u kojem su nastali.
15.33. Prihod od poslovnog najma priznaju se na temelju pravocrtne metode
tijekom razdoblja najma.
15.34. Financijski prihod od financijskog najma priznaje se na osnovici koja
odražava periodičnu stopu povrata na neto ulaganja najmodavca.
Najmodavac raspoređuje prihod od financijskog najma tijekom razdoblja najma na
sustavnoj i racionalnoj osnovi.
15.35. Ako se prodaja i povratni najam odvijaju u okviru poslovnog najma i ako
se transakcija temelji na fer vrijednosti, dobit ili gubitak priznaje se u
račune dobiti i gubitka.
15.36. Rezerviranje treba pregledati na svaki datum bilance i ako više nije
vjerojatno da će podmirivanje obveza zahtijevati odljev resursa, rezerviranje
treba ukinuti i priznati kao prihod od ukidanja rezerviranja.
15.37. Državne potpore treba, priznati kao prihod tijekom više razdoblja kako bi
se sučelili s odgovarajućim rashodima, osim za državne potpore za biološku
imovinu koja se naknadno mjeri po fer vrijednosti koje se priznaju u skladu s
HSFI 17.
15.38. Potraživanja za državne potpore za nadoknadu nastalih rashoda ili
nastalog gubitka ili kao potraživanje u svrhu pružanja trenutne financijske
podrške poduzetnika ali bez budućih povezanih troškova, treba priznati kao
prihod razdoblja u kojem je potraživanje nastalo.
15.39. Kod obračuna ulaganja prema metodi udjela ulagačev udio u dobiti ili
gubitku poduzetnika u koji je izvršeno ulaganje priznaje se kao ulagačev prihod.
15.40. Tekući i odgođeni porez treba priznati kao prihod ili kao rashod te
uključiti u račun dobiti i gubitka razdoblja osim:
– u transakcijama i poslovnom događaju koji su izravno priznati u kapital,
– poslovnog spajanja koje je stjecanje.
15.41. Porezni prihod koji se odnosi na dobit ili gubitak iz redovnih aktivnosti
predočuje se u računu dobiti se gubitka.
15.42. Kada se zalihe prodaju knjigovodstvena vrijednost tih zaliha priznaje se
u rashod razdoblja u kojem se priznaje i prihod.
Priznavanje financijskih prihoda
15.43. Prihode od kamata, tantijema i dividendi priznaju se ako:
– je vjerojatno da će ekonomske koristi povezane s transakcijom i poslovnim
događajem pritjecati kod poduzetnika i
– iznos prihoda može se pouzdano izmjeriti.
15.44. Prihod iz točke 15.43. ovog Standarda temelji se na sljedećim
kriterijima:
– kamata se priznaje primjenom efektivne kamatne stope,
– tantijeme će se priznati na računovodstvenoj osnovi nastanka događaja,
– dividenda će se priznati kada je ustanovljeno dioničarevo pravo na isplatu
dividendi.
15.45. Ako postoji promjena tečaja monetarnih stavki u svezi transakcije u
stranoj valuti, između datuma transakcije i datuma namire nastale tečajne
razlike priznaju se u račune dobiti i gubitka kao prihod odnosno rashod, osim
tečajnih razlika proizašlih iz monetarnih stavki koji čine neto ulaganje u
inozemno poslovanje i priznaju se u kapital u skladu s HSFI 12 – Kapital.
15.46. Ako je dobit ili gubitak od nemonetarnih stanki priznat u račune dobiti i
gubitka svaku promjenu stranih valuta treba priznati u računu dobiti i gubitka.
15.47. Tečajne razlike proizašle iz monetarnih stavki koje čine dio neto
ulaganja izvještajnog društva u inozemno poslovanje priznaje se u računu dobiti
i gubitka u odvojenim ili posebnim financijskim izvještajima inozemnog
poduzetnika.
15.48. Kod prodaje inozemnog poslovanja, tečajne razlike koje su bile priznate u
kapitalu i koje se odnose na to inozemno poslovanje, priznaju se u računu dobiti
i gubitka u razdoblju kada je izvršena prodaja.
Priznavanje nerealiziranih dobitaka (prihoda)
15.49. Ukidanje gubitka od umanjenja vrijednosti dugotrajne materijalne i
nematerijalne imovine, osim goodwilla priznaje se kao prihod u računu dobiti i
gubitka, osim ako je imovina mjerena po revaloriziranim iznosima.
Kod ukidanja gubitka od umanjenja dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine
koja je revalorizirana postupa se na način da se povećanje revalorizacijske
rezerve priznaje kao dio kapitala.
15.50. Ako se iznos gubitka od umanjenja vrijednosti financijske imovine koja se
vodi po amortiziranom trošku smanji i smanjenje se može objektivno povezati s
događajem koji je nastao nakon priznavanja umanjenja vrijednosti, prethodno
priznati gubitak od umanjenja (rashod) ispravlja se direktno na kontu
financijske imovine ili upotrebom konta ispravak vrijednosti. Iznos koji se
ispravlja priznaje se u računu dobiti i gubitka
15.51. Ako u sljedećem razdoblju, fer vrijednost dužničkog instrumenta
klasificiranog kao raspoloživ za prodaju poraste gubitak od umanjenja
vrijednosti ove financijske imovine ispravit će se a ispravljeni iznos priznaje
se u računu dobiti i gubitka.
15.52. Kod financijske imovine ili financijskih obveza klasificiranih po fer
vrijednosti, promjena fer vrijednosti priznaje se u računu dobiti i gubitka,
osim financijske imovine raspoložive za prodaju čija se promjena priznaje u
kapitalu.
15.53. Naknado povećanje fer vrijednosti umanjene za troškove prodaje dugotrajne
imovine namijenjene za prodaju, priznaje se u računu dobiti i gubitka do visine
prethodno priznatog rashoda.
15.54. Kad se knjigovodstvena vrijednost dugotrajne materijalne imovine
povećava, to povećanje priznaje se kao prihod do iznosa do kojeg poništava
smanjenje vrijednosti ove imovine koje je prethodno bilo priznato kao rashod.
15.55. Kada se knjigovodstvena vrijednost dugotrajne nematerijalne imovine
povećava to povećanje priznaje se kao prihod do iznosa do kojeg poništava
smanjenje vrijednosti ove imovine koje je prethodno bilo priznato kao rashod.
15.56. Promjena fer vrijednosti ulaganja u nekretnine priznaje se u računu
dobiti i gubitka u razdoblju u kojem je nastala u skladu s HSFI 7 - Ulaganja u
nekretnine.
15.57. Ako su se promijenile okolnosti koje su u ranijim razdobljima uzrokovale
otpis zaliha, te je došlo do povećanja neto utržive vrijednosti zaliha, raniji
otpis zaliha se poništavaju i taj iznos priznaje se u prihod.
Priznavanje ostalih – izvanrednih prihoda
15.58. Prihod ili rashod od prestanka priznavanja dugotrajne materijalne imovine
putem otuđenja ili kada se ne očekuju buduće ekonomske koristi treba priznati u
račun dobiti i gubitka.
15.59. Prihod iz t. 15.58. ne klasificira se kao prihod u smislu prihoda od
prodaje proizvoda, robe i pružanja usluga, nego kao ostali – izvanredni prihodi
na neto osnovi.
15.60. Prihod ili rashod od prestanka priznavanja pojedine dugotrajne
materijalne imovine utvrđuje se tako da se od neto zaračunatog iznosa (ili fer
vrijednosti u slučaju zamjene) oduzme knjigovodstvena vrijednost ove imovine.
Ovaj prihod ili rashod klasificira se kao ostali prihodi i ostali rashodi i
priznaje se na neto osnovi.
15.61. Prihod ili rashod koji proizlaze iz povlačenje ili otuđenja nematerijalne
imovine utvrđuje se tako da se od neto zaračunatog iznosa (ili fer vrijednosti u
slučaju zamjene) oduzme knjigovodstvena vrijednost ove imovine. Ovaj prihod ili
rashod klasificira se kao ostali prihodi i ostali rashodi i priznaje se na neto
osnovi.
15.62. Prihod ili rashod od povlačenja ili otuđenja ulaganja u nekretnine
utvrđuje se tako da se od neto zaračunatog iznosa (ili fer vrijednosti u slučaju
zamjene) oduzme knjigovodstvena vrijednost ove imovine. Ovaj prihod ili rashod
klasificira se kao ostali prihodi i ostali rashodi i priznaje se na neto osnovi.
15.63. Prestankom priznavanja financijske imovine razlika između knjigovodstvene
vrijednosti i primljene naknade priznaje se u račune dobiti i gubitka.
15.64. Prihod ili rashod koji nije prethodno priznat do datuma prodaje
dugotrajne imovine namijenjen za prodaju ili grupe za otuđenje, priznaje se u
trenutku otuđenja i klasificira se kao ostali prihod ili ostali rashod na neto
osnovi.
15.65. Promjena knjigovodstvene vrijednosti dugotrajne imovine koja prestaje
biti klasificirana kao namijenjena za prodaju priznaje se u računu dobiti ili
gubitka.
15.66. Poduzetnik će u računu dobiti ili gubitka priznati prihode ili rashode od
prestanka poslovanja.
MJERENJE
15.67. Prihod treba mjeriti po fer vrijednosti primljene naknade ili
potraživanja.
15.68. Naknada je u većini slučajeva u obliku novca ili novčanih ekvivalenata.
15.69. Iznos prihoda koji proizlazi iz neke transakcije i poslovnog događaja
obično se određuje sporazumno između poduzetnika i kupca ili korisnika imovine.
15.70. Prihodi od ugovora o izgradnji mjere se po fer vrijednosti primljene
naknade ili potraživanja za naknadu.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
15.71. Prihod treba prestati priznavati kada stavke koje predstavljaju prihod ne zadovoljavaju kriterije priznavanja navedene u ovom Standardu.
OBJAVLJIVANJE
Poduzetnik treba objaviti:
15.72. Računovodstvene politike u svezi priznavanja prihoda
– iznos svake značajne vrste prihoda priznate tijekom obračunskog razdoblja,
– iznos tečajnih razlika priznatih u računu dobiti i gubitka,
– iznos prihoda koji proizlazi iz razmjene proizvoda ili usluge uključenih u
svaku značajnu vrstu prihoda,
– iznos, strukturu i vrstu ostalih prihoda ili ostalih rashoda koji se priznaju
na neto osnovi, i
– iznos, strukturu i vrstu ostalih prihoda.
15.73. Prihod ugovora o izgradnji treba obuhvatiti:
– početni iznos prihoda dogovorenih ugovorom,
– izmjene u ugovorenim radovima.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
15.74. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski računovodstveni standard za
razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije,
15.75. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 16
RASHODI
UVOD
16.1. Cilj ovog standarda je propisati kriterije primjenjive za priznavanje,
mjerenje i objavljivanje rashoda u financijskim izvještajima subjekata koji
primjenjuju ove standarde.
16.2. Ovaj standard je u skladu s MRS 1, MRS 2, MRS 11, MRS 12, MRS 16, MRS 17,
MRS 21, MRS 23, MRS 36, MRS 37, MRS 38, MRS 39, MSFI 5 i s IV. Direktivom
Europske unije.
DEFINICIJE
16.3. Rashodi – su smanjenja ekonomskih koristi kroz obračunsko razdoblje u
obliku odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza što za posljedicu
ima smanjenje kapitala, osim onog u svezi s raspodjelom sudionicima u kapitalu.
16.4. Tečajna razlika – je razlika koja proizlazi iz svođenja broja jedinica
jedne valute u drugu po različitim tečajevima.
16.5. Troškovi posudbe – su kamate i drugi troškovi koji nastanu kod poduzetnika
u svezi s posudbom izvora imovine.
16.6. Rezerviranje – je obveza neodređenog vremena ili/i iznosa.
16.7. Štetni ugovor – jest ugovor u kojem neizbježni troškovi ispunjenja obveze
prema tom ugovoru prelaze ekonomske koristi koje se od njega očekuju.
16.8. Ugovor o izgradnji – je ugovor posebno sklopljen za izgradnju neke imovine
ili skupine imovine koja su međusobno usko povezana ili međuovisna po nacrtu,
tehnologiji i funkciji ili konačnoj namjeni ili upotrebi.
16.9. Troškovi popravaka i održavanja – dugotrajne materijalne imovine su
troškovi redovnog održavanja koji se priznaju kao rashod u računu dobiti i
gubitka u razdoblju u kojem su nastali.
SADRŽAJ
16.10. Ovaj standard se treba primijeniti pri objavljivanju i prezentiranju
rashoda u financijskim izvještajima poduzetnika koji primjenjuju Hrvatske
standarde financijskog izvještavanja. U ovom standardu obuhvaćeni su rashodi
koji nastaju iz transakcija i poslovnih događaja, a svrstani su u:
► poslovne rashode
► financijske rashode
► nerealizirane gubitke (rashode)
► ostale – izvanredne rashode.
PRIZNAVANJE
16.11. Rashodi se priznaju u računu dobiti i gubitka kada smanjenje budućih
ekonomskih koristi proizlazi iz smanjenja imovine ili povećanja obveza i koje se
može pouzdano izmjeriti. To znači da se priznavanje rashoda pojavljuje istodobno
s priznavanjem povećanja obveza ili smanjenja imovine.
16.12. Rashodi se priznaju u računu dobiti i gubitka na temelju izravne
povezanosti između nastalih troškova i određene stavke prihoda. Ovaj proces se
obično naziva sučeljavanje rashoda s prihodima, uključuje istodobno ili
kombinirano priznavanje prihoda i rashoda koji proizlazi izravno ili zajednički
iz istih transakcija ili drugih događaja; primjerice, razni elementi rashoda
koji čine trošak prodanih proizvoda priznaju se istodobno kad i prihod od
prodaje proizvoda.
16.13. Rashod se odmah priznaje u računu dobiti i gubitka kada neki izdatak ne
stvara buduće ekonomske koristi, ili u razmjeru u kojem buduće ekonomske koristi
nisu takve, ili su prestale biti takve, da se kvalificiraju za priznavanje u
bilanci kao imovina.
16.14. Rashod se također priznaje u računu dobiti i gubitka u onim slučajevima
kada je obveza nastala bez priznavanja imovine, primjerice kada se pojavi obveza
po garanciji za proizvod.
MJERENJE
16.15. Poduzetnik će u Računu dobiti i gubitka u okviru poslovnih rashoda
iskazati najmanje sljedeće pozicije:
a. materijalni troškovi
i. troškovi sirovina i materijala
ii. troškovi prodane robe
iii. ostali vanjski troškovi (troškovi usluga)
b. troškovi osoblja
i. nadnice i plaće
ii. troškovi poreza, socijalnog i mirovinskog osiguranja i drugo
c. amortizacija
d. vrijednosno usklađivanje dugotrajne imovine
e. vrijednosno usklađivanje kratkotrajne imovine
f. rezerviranja troškova i rizika
g. ostali troškovi poslovanja.
16.16. Materijalni troškovi koji se odnose na troškove sirovina i materijala i
prodane trgovačke robe priznaju se u skladu s HSFI 10 – Zalihe.
16.17. Troškovi usluga priznaju se u razdoblju u kojem su usluge stvarno
obavljene i u skladu s HSFI 10 – Zalihe.
16.18. Troškovi osoblja priznaju se u razdoblju u kojem je radnik pružio svoju
uslugu, osim ako nekim drugim standardom (HSFI 10 – Zalihe) nije određeno da se
ovaj iznos uključi u vrijednost imovine.
16.19. Troškovi amortizacije i vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine
priznaju se u skladu s HSFI 5 – Dugotrajna nematerijalna imovina, HSFI 6 –
Dugotrajna materijalna imovina, HSFI 7 – Ulaganja u nekretnine, HSFI 8 –
Dugotrajna imovina namijenjena prodaji i prestanak poslovanja, HSFI 9 –
Financijska imovina, HSFI 10 – Zalihe i HSFI 11 – Potraživanja.
16.20. Vrijednosno usklađenje kratkotrajne imovine priznaje se u skladu s HSFI 9
– Financijska imovina, HSFI 10 – Zalihe i HSFI 11 – Potraživanja.
16.21. Rezerviranje troškova i rizika priznaje se kao rashod kada poduzetnik ima
obvezu neodređenog vremena ili/i iznosa. Rezerviranje treba priznati ako, i samo
ako:
a. poduzetnik ima sadašnju obvezu (zakonsku ili izvedenu) kao rezultat prošlih
događaja,
b. je vjerojatno da će podmirenje obveza zahtijevati odljev resursa koji
utjelovljuju ekonomske koristi, i
c. se iznos obveze može pouzdano procijeniti.
Budući poslovni gubici ne priznaju se kao rezerviranja. Međutim, ako poduzetnik
ima štetni ugovor, sadašnja obveza prema tom ugovoru treba se priznati i mjeriti
kao rezerviranje.
16.22. Rezerviranja za restrukturiranje priznaju se samo kad poduzetnik:
a. ima detaljan formalni plan restrukturiranja koji sadrži najmanje sljedeće:
i. poslovanje ili dio poslovanja na koje se odnosi,
ii. glavne lokacije na kojima se provodi,
iii. lokaciju, funkciju i približan broj zaposlenih koji će primiti naknadu zbog
prestanka rada,
iv. izdatke koji će nastati; i
v. kada će plan biti proveden; i
b. započinjanjem provedbe toga plana ili objavom njegovih glavnih značajki onima
na koje on utječe nastaju kod njih opravdana očekivanja da će se
restrukturiranje provesti.
Iznosi rezerviranja za restrukturiranje uključit će samo izravne izdatke koji
proizlaze iz restrukturiranja, a to su:
a. izdaci nužno uvjetovani restrukturiranjem; i
b. izdaci koji nisu povezani s uobičajenim aktivnostima poduzetnika.
16.23. Prošli događaj koji dovodi do sadašnje obveze naziva se obvezujući
događaj. Da bi događaj bio obvezujući događaj, neophodno je da poduzetnik ne
može izbjeći podmirenje obveze uzrokovane događajem. To je samo u slučajevima
kada:
a. se podmirenje obveze može izvršiti zakonskom prinudom; ili
b. događaj, u slučaju izvedene obveze (koji može nastati djelovanjem
poduzetnika), stvara opravdana očekivanja kod drugih strana da će poduzetnik
izvršiti svoju obvezu.
16.24. Iznos priznat kao rezerviranje treba biti najbolja procjena izdataka
potrebnih za podmirivanje sadašnje obveze na datum bilance. Pri tome je potrebno
u obzir uzeti rizike i neizvjesnosti koji su neminovni kod mnogih događaja i
okolnosti.
16.25. Ako je učinak vremenske vrijednosti novca značajan, iznos rezerviranja
treba biti sadašnja vrijednost očekivanih izdataka potrebnih za podmirivanje
obveze. Pri tome, diskontna stopa (ili stope) treba biti stopa (ili stope) prije
poreza, koja odražava tekuću tržišnu procjenu vremenske vrijednosti novca i
rizika specifičnih za obvezu. Diskontna stopa(e) neće odražavati rizike za koje
su korigirane procjene budućih novčanih tokova.
16.26. Pri utvrđivanju iznosa rezerviranja neće se uzeti u obzir dobici od
očekivanog otuđenja imovine.
16.27. Ako se očekuje da će neke ili sve izdatke potrebne za podmirivanje
rezerviranja nadoknaditi druga strana, naknada se treba priznati samo, i
isključivo, kada je gotovo sigurno da će se naknada primiti ako poduzetnik
podmiri obvezu. S ovom se naknadom treba postupati kao s odvojenom imovinom.
Priznati iznos naknade neće prelaziti iznos rezerviranja. U računu dobiti i
gubitka može biti prikazan rashod u vezi s rezerviranjem umanjen za priznat
iznos naknade.
16.28. Rezerviranja treba pregledati na svaki datum bilance i uskladiti ih tako
da odražavaju najbolju tekuću procjenu. Ako više nije vjerojatno da će
podmirivanje obveze zahtijevati odljev resursa koji utjelovljuju ekonomske
koristi, rezerviranje se treba ukinuti. Pri tome treba voditi računa da se
rezerviranje treba ukinuti samo za izdatke za koje je rezerviranje izvorno
priznato.
16.29. Poduzetnik će u Računu dobiti i gubitka prikazati financijske rashode
grupirane kao:
a. kamate, tečajne razlike i slične troškove iz odnosa s povezanim poduzetnikom,
i
b. kamate, tečajne razlike i slične troškove iz odnosa s nepovezanim
poduzetnikom.
16.30. Troškovi posudbe mogu uključiti:
a. kamate na prekoračenja na bankovnom računu, kratkoročne i dugoročne posudbe;
b. amortizaciju diskonta ili premije vezane na posudbu;
c. amortizaciju pomoćnih troškova koji nastaju s svezi s aranžmanima posudbe;
d. financijske troškove financijskog najma;
e. tečajne razlike nastale posudbama u stranoj valuti, u iznosu u kojem se
smatraju usklađivanjem troškova kamata.
16.31. Troškovi posudbe priznaju se kao rashod u razdoblju u kojem su nastali,
osim ako se kapitaliziraju u skladu s točkom 16.33.
16.32. Kamate i drugi troškovi posudbe, koji se izravno mogu pripisati
stjecanju, izgradnji ili proizvodnji kvalificirane imovine (za koju je potrebno
znatno vremensko razdoblje, više od jedne godine, da bi bila spremna za
namjeravanu upotrebu ili prodaju), mogu kapitalizirati kao dio troška nabave te
imovine.
16.33. Tečajne razlike proizašle iz podmirivanja monetarnih stavki ili
izvještavanja o monetarnim stavkama po tečajevima različitim od onih po kojima
su bile početno evidentirane tijekom razdoblja ili prikazane u prošlim
financijskim izvještajima, trebaju se priznati u računu dobiti i gubitka
razdoblja u kojem nastaju, osim kako je opisano u točkom 16.35.
16.34. Ako je prihod ili rashod od nemonetarne stavke priznat direktno u
revalorizacijske rezerve, svaka promjena tečaja stranih valuta te dobiti ili
gubitka treba se priznati direktno u revalorizacijske rezerve. Suprotno tome,
ako je dobit ili gubitak od nemonetarne stavke priznata u računu dobiti i
gubitka, svaka promjena tečaja stranih valuta te dobiti ili gubitka treba se
priznati u računu dobiti i gubitka.
16.35. Tečajne razlike proizašle iz monetarne stavke koja čini dio neto ulaganja
poduzetnika u inozemno poslovanje treba se priznati u računu dobiti i gubitka u
odvojenim financijskim izvještajima izvještajnog poduzetnika ili posebnim
financijskim izvještajima inozemnog poduzetnika, ovisno o tome što je
prikladnije. U financijskim izvještajima koji uključuju inozemno poslovanje i
izvještajni poduzetnik (npr. konsolidirani financijski izvještaji kada inozemno
poslovanje predstavlja podružnicu), takve tečajne razlike trebaju se početno
priznati kao zasebna stavka kapitala i rezervi i priznati u računu dobiti i
gubitka kod prodaje neto ulaganja.
16.36. Nerealizirani gubici (rashodi) s osnove promjene fer vrijednosti
financijske imovine priznaju se sukladno HSFI 15 – Prihodi.
16.37. Prihodi ili rashodi od prestanka priznavanja dugotrajne imovine priznaju
se u skladu s HSFI 15 – Prihodi i klasificiraju se kao ostali – izvanredni
rashodi.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
16.38. Rashod treba prestati priznavati kada stavke priznate kao rashod ne zadovoljavaju kriterije priznavanja navedene u točci 16.11 ovog Standarda.
OBJAVLJIVANJA
16.39. U bilješkama će poduzetnik objaviti:
a. Razloge umanjenja pojedine vrste imovine i metode primijenjene pri
utvrđivanju umanjenja;
b. Objašnjenja iznosa prikazanih kao izvanredni rashodi
c. Opis, iznos i očekivano vrijeme odljeva ekonomskih koristi vezanih uz
rezerviranja;
d. Iznos kamata i drugih troškova posudbe kapitaliziran tijekom razdoblja;
e. Neto tečajne razlike klasificirane kao zasebnu komponentu kapitala;
f. Iznos nastalih troškova i priznate gubitke po ugovorima o izgradnji;
g. Nepredviđene najamnine priznate kao rashod u razdoblju;
h. Sve druge informacije zahtijevane drugim standardima ili važne korisnicima
financijskih izvještaja za pravilno i potpuno sagledavanje poslovanja
poduzetnika; i
i. Računovodstvenu politiku usvojenu za troškove posudbe.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
16.40. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskog
izvještavanja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije.
16.41. Ako poduzetnik primjenjuje ovaj Standard za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije, treba objaviti tu činjenicu.
HRVATSKI STANDARD FINANCIJSKOG IZVJEŠTAVANJA 17
POLJOPRIVREDA
UVOD
17.1. Cilj ovoga Standarda je odrediti računovodstveni postupak u vezi s
biološkom imovinom i poljoprivrednim proizvodima.
17.2. Ovaj Standard u skladu je s MRS-om 2, MRS-om 16, MRS-om 20 i MRS-om 41 i
odredbama IV. i VII. Direktive Europske unije.
DEFINICIJE
17.3. Poljoprivredna aktivnost je pretvaranje biološke imovine u poljoprivredni
proizvod za prodaju ili za dodatnu biološku imovinu.
17.4. Biološka imovina je imovina koja obuhvaća životinje i biljke i to: drveće
na plantažama, višegodišnje nasade, osnovno stado i ostalo.
17.5. Poljoprivredni proizvodi su proizvodi biološke imovine kao, primjerice:
debla, vuna, mlijeko, voće i slično.
Ovaj HSFI obrađuje poljoprivredne proizvode do točke ubiranja priroda (plodova).
Poljoprivredni proizvodi nakon ubiranja priroda predmet su obrade u HSFI 10 –
Zalihe.
SADRŽAJ
17.6. Ovaj Standard se treba primjenjivati pri mjerenju, priznavanju i objavljivanju biološke imovine i poljoprivrednih proizvoda u financijskim izvještajima poduzetnika.
PRIZNAVANJE
17.7. Biološka imovina i poljoprivredni proizvodi priznaju se u financijskim
izvještajima kada ispunjavaju sljedeće uvjete:
– poduzetnik ima kontrolu nad ovom imovinom,
– vjerojatno je da će buduće ekonomske koristi vezane za ovu imovinu pritjecati
kod poduzetnika,
– trošak nabave ili fer vrijednost može se pouzdano izmjeriti.
MJERENJE
17.8. Ako se fer vrijednost biološke imovine može pouzdano izmjeriti početno i
na svaki sljedeći datum bilance mjeri se po fer vrijednosti umanjenoj za
troškove do točke prodaje.
17.9. Ako se fer vrijednost biološke imovine ne može pouzdano izmjeriti,
biološka imovina mjeri se po trošku nabave umanjene za ispravak vrijednosti i za
gubitke od umanjenja vrijednosti (vrijednosno usklađivanje) sukladno HSFI 6 –
Dugotrajna materijalna imovina i HSFI 10 - Zalihe.
17.10. Poljoprivredni proizvodi koji su proizvodi biološke imovine u trenutku
ubiranja mjere se po fer vrijednosti, umanjenoj za procijenjene troškove do
točke prodaje. Poljoprivredni proizvodi nakon ubiranja mjere se u skladu s HSFI
10 – Zalihe.
17.11. Troškovi (procijenjeni) do točke prodaje sadržavaju: prijevozne i ostale
slične troškove potrebne da biološka imovina i poljoprivredni proizvodi budu na
tržištu, naknade brokerima i dilerima, pristojbe nadzornim organizacijama i
burzama roba i poreze i carine.
17.12. Prihodi ili rashodi nastali s osnove početnog priznavanja biološke
imovine mjerene po fer vrijednosti umanjenoj za procijenjene troškove do točke
prodaje, kao i prihodi i rashodi nastali kao posljedica promjene fer vrijednosti
ove imovine, priznaju se u računu dobiti i gubitka razdoblja kad su nastali.
17.13. Prihod ili rashod nastali s osnove početnog priznavanja poljoprivrednih
proizvoda mjere se po fer vrijednosti umanjeno za procijenjene troškove do točke
prodaje i priznaju se u računu dobiti i gubitka razdoblja kad su nastali.
17.14. Državnu potporu vezanu uz biološku imovinu koja se mjeri po fer
vrijednosti umanjenoj za procijenjene troškove do točke prodaje, priznaje se kao
prihod u računu dobiti i gubitka poduzetnika u razdoblju kada je nastalo
potraživanje.
17.15. Kada je državna potpora vezana uz biološku imovinu koja se mjeri po fer
vrijednosti umanjenoj za procijenjene troškove do točke prodaje, a potpora je
uvjetovana, priznaje se kao prihod u računu dobiti i gubitka poduzetnika kada su
ispunjeni svi uvjeti u vezi s tom državnom potporom.
17.16. Ako se biološka imovina mjeri po trošku nabave umanjenom za ispravak
vrijednosti i gubitak od umanjenja ove imovine državna potpora se priznaje kao
odgođeni prihod sukladno HSFI 14 – Vremenska razgraničenja i HSFI 16 – Prihodi.
PRESTANAK PRIZNAVANJA
17.17. Poduzetnik prestaje priznavati biološku imovinu kada ova imovina prestane ispunjavati kriterije priznavanja iz točke 17.7. ovog standarda.
OBJAVLJIVANJE
17.18. Poduzetnik treba objaviti za svaku grupu biološke imovine:
► procjenu fizičke količine
► objasniti značajne aktivnosti vezane uz dugotrajnu biološku imovinu.
17.19. Za poljoprivredne proizvode i biološku imovinu koja se mjeri po fer
vrijednosti umanjenoj za procijenjene troškove do točke prodaje, poduzetnik
treba objaviti:
► fer vrijednost svake grupe poljoprivrednih proizvoda i biološke imovine
metode primijenjene za utvrđivanje fer vrijednosti.
17.20. Za biološku imovinu koja se mjeri po trošku umanjenom za ispravak
vrijednosti i gubitke od umanjenja, poduzetnik treba objaviti:
►razloge zašto se fer vrijednost biološke imovine ne može pouzdano izmjeriti
►knjigovodstveni iznos biološke imovine
►promjene knjigovodstvenog iznosa između početka i kraja razdoblja
►za dugotrajnu biološku imovinu:
• korištenu metodu amortizacije
• korisni vijek upotrebe, odnosno stope amortizacije.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
17.21. Poduzetnik treba primjenjivati ovaj Hrvatski standard financijskih
izvještaja za razdoblje započeto 1. siječnja 2008. godine i poslije
17.22. Ako poduzetnik primjenjuje ovog Standarda za razdoblje započeto 1.
siječnja 2008. i poslije treba objaviti tu činjenicu.
POJMOVNIK
Aktivno tržište je tržište na kojem su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:
a. predmeti kojima se trguje na tržištu su homogeni,
b. u svako se vrijeme mogu pronaći spremni kupci i prodavači, i
c. cijene su dostupne javnosti.
Amortizacija je sustavni raspored amortizacijskog iznosa dugotrajne materijalne
i nematerijalne imovine tijekom njezina vijeka uporabe.
Amortizirajući iznos je trošak imovine koji je jednak trošku nabave umanjenom za
ostatak vrijednosti.
Amortizirani trošak financijske imovine ili financijske obveze je iznos po kojem
je financijska imovina ili financijska obveza mjerena pri početnom priznavanju,
umanjena za iznos otplate glavnice, uvećana ili umanjena za kumulativnu
amortizaciju primjenom metode efektivne kamatne stope za svaku razliku između
početnog iznosa i iznosa po dospijeću, te umanjen za sva smanjenja (izravna ili
kroz račun ispravka vrijednosti) zbog umanjenja vrijednosti ili nemogućnosti
naplate.
Bilanca je sustavni pregled imovine, obveza i kapitala na određeni datum.
Bilješke sadrže dodatne i dopunske informacije koje nisu prezentirane u bilanci,
računu dobiti i gubitka, izvještaju o promjenama kapitala i izvještaju o
novčanom toku.
Biološka imovina je imovina koja obuhvaća životinje i biljke i to: drveće na
plantažama, višegodišnje nasade, osnovno stado i ostalo.
Bruto-ulaganje u najam je zbroj:
• potraživanja najmodavca po financijskom najmu za minimalna plaćanja najamnine,
i
a. svakog nezajamčenog ostatka vrijednosti pripisivog najmodavcu.
Buduća primjena – promjena računovodstvenih politika i priznavanja učinaka
promjena računovodstvenih procjena je:
a. primjenjivanje nove računovodstvene politike na transakcije, druge događaje i
uvjete nastale nakon datuma s kojim su politike promijenjene; i
b. priznavanje učinaka promjena računovodstvenih procjena u tekućem i budućim
razdobljima uvjetovanih tom promjenom.
Čvrsta obveza za kupnju je dogovor s nepovezanom stranom, koji je obvezujući za
obje strane i uglavnom sa zakonski prinudnim izvršenjem. Dogovor definira
sljedeće:
a. sve značajne stavke, uključujući cijenu i vrijeme nastanka transakcije;
b. kaznu za neaktivnost koja je dovoljno velika da učini provođenje vrlo
vjerojatnim.
Datum odobravanja je datum na koji je poduzetnik odobrio financijske izvještaje
zajedno s pripadajućim izvještajem o stanju poduzetnika.
Datum razmjene je jednak datumu stjecanja kad je poslovno spajanje postignuto u
jednoj transakciji razmjene. Kad poslovno spajanje uključuje više od jedne
transakcije razmjene datum razmjene je datum kad je svako pojedino ulaganje
priznato u financijskim izvještajima stjecatelja.
Datum sporazuma je datum na koji je postignut stvarni sporazum između sudionika
spajanja. U slučaju neprijateljskog preuzimanja, najraniji datum na koji je
stvarni sporazum postignut između sudionika spajanja jest datum kada je dovoljan
broj vlasnika stečenika prihvatilo stjecateljevu ponudu za stjecanjem kontrole
nad stečenikom.
Datum stjecanja je datum na koji stjecatelj stvarno stječe kontrolu nad stečenikom.
Derivativ je financijski instrument ili drugi ugovor iz djelokruga ovoga
Standarda koji ima sva tri sljedeća obilježja:
a. njegova se vrijednost mijenja kao reakcija na promjene utvrđene kamatne
stope, cijene financijskog instrumenta, cijene robe, tečaja stranih valuta,
indeksa cijena ili stopa, kreditnog rejtinga ili kreditnog indeksa, ili druge
varijable, pod uvjetom, u slučaju nefinancijske imovine, da varijabla nije
specifična za jednu od ugovornih strana (ponekad zvana »osnovna varijabla«),
b. ne zahtijeva početno neto-ulaganje ili je to ulaganje manje nego što bi bilo
potrebno pri drugim vrstama ugovora za koje bi se moglo očekivati da slično
reagiraju na promjene tržišnih čimbenika; i
c. podmiruje se na neki budući datum.
Dobit ili gubitak tekuće godine je dio kapitala kao rezultat viška prihoda nad
rashodima, odnosno viška rashoda na prihodima ostvarenih u tekućoj godini.
Događaji nakon datuma bilance su oni događaji koji imaju povoljne ili nepovoljne
posljedice, a koji su nastali između datuma bilance i datuma na koji je odobreno
izdavanje financijskih izvještaja. Razlikuju se dvije vrste događaja:
a. događaji koji potvrđuju okolnosti koje su postojale na datum bilance
(događaji nakon datuma bilance koji zahtijevaju usklađivanje)
b. događaji koji potvrđuju okolnosti koje su nastale nakon datuma bilance
(događaji nakon datuma bilance koji ne zahtijevaju usklađivanje).
Državna pomoć je pomoć kojoj je cilj pružanje ekonomske koristi pojedinom
poduzetniku koji zadovoljava određene kriterije.
Državne potpore su pomoći države u obliku transfera resursa poduzetniku u
zamjenu za prošlo ili buduće zadovoljavanje određenih uvjeta koji se tiču
poslovanja poduzetnika. Državne pomoći isključuju one oblike državne pomoći
kojima nije moguće na razborit način utvrditi vrijednost i transakcije s državom
koje se ne mogu razlikovati od normalnih poslovnih transakcija poduzetnika.
Dugotrajna imovina je imovina:
a. koju poduzetnik posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci
roba ili usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, i
b. koja se očekuje koristiti duže od jednog razdoblja.
c. ona imovina koja je namijenjena za korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu
aktivnosti društva.
Dugotrajna nematerijalna imovina je imovina koja se može identificirati kao
nemonetarna i bez fizičkog obilježja.
Efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja točno diskontira procijenjena
buduće novčane primitke kroz očekivani vijek trajanja financijskog instrumenta
ili, gdje je to moguće, kraćeg razdoblja, do neto knjigovodstvenog iznosa
financijske imovine.
Fer vrijednost je iznos za koji se neka imovina može razmijeniti ili obveza
podmiriti između informiranih nepovezanih stranaka koje su voljne obaviti
transakciju.
Financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobit i
gubitka je financijska imovina ili financijska obveza koja udovoljava jednom od
sljedećih uvjeta:
a. klasificirana je kao imovina ili obveza namijenjena trgovanju. Financijska
imovina ili financijska obveza klasificira se kao namijenjena trgovanju ako je:
i. stečena ili nastala uglavnom u svrhu prodaje ili reotkupa u bliskoj
budućnosti,
ii. dio portfelja istovrsnih financijskih instrumenata kojima se zajednički
upravlja i za koje postoji dokaz o nedavnom stvarnom obrascu ostvarivanja dobiti
u kratkom roku ili
iii. derivativ (osim derivativa namijenjenih zaštiti i koji su učinkoviti
instrumenti zaštite).
b. prilikom početnog priznavanja poduzetnik ih je svrstao u onu čija se promjena
fer vrijednosti priznaje u računu dobiti i gubitka. Za svaku financijsku imovinu
može se prilikom početnog priznavanja odrediti da će se promjene fer vrijednosti
prznavati u računu dobiti i gubitka, osim ulaganja u vlasničke instrumente čija
cijena ne kotira na aktivnom tržištu, kao i onih čiju fer vrijednost nije moguće
pouzdano izmjeriti.
Financijska imovina obuhvaća sljedeće vrste imovine:
a. udjeli i dionice kod povezanih poduzetnika
b. zajmovi povezanim poduzetnicima
c. sudjelujući interesi
d. ulaganja u vrijednosne papire
e. dani krediti i depoziti
f. ostala financijska imovina.
Navedena financijska imovina klasificira se zbog potrebe mjerenja, u četiri
skupine:
a. financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti
i gubitka
b. ulaganja koja se drže do dospijeća
c. zajmovi i potraživanja
d. financijska imovina raspoloživa za prodaju.
Financijska imovina raspoloživa za prodaju je ona nederivativna financijska
imovina koja se definira kao raspoloživa za prodaju ili nije klasificirana kao:
a. zajmovi,
b. ulaganja koja se drže do dospijeća, ili
c. financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti
i gubitka.
Financijska obveza čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobiti i
gubitka je financijska obveza koja udovoljava jednom od sljedećih uvjeta:
a. klasificirana je kao obveza namijenjena trgovanju. Financijska obveza
klasificira se kao namijenjena trgovanju ako je:
i. stečena ili nastala uglavnom u svrhu prodaje ili reotkupa u bliskoj
budućnosti,
ii. dio portfelja istovrsnih financijskih instrumenata kojima se zajednički
upravlja i za koje postoji dokaz o nedavnom stvarnom obrascu ostvarivanja dobiti
u kratkom roku ili
iii. derivativ (osim derivativa namijenjenih zaštiti i koji su učinkoviti
instrumenti zaštite).
b. prilikom početnog priznavanja poduzetnik ih je svrstao u one čija se promjena
fer vrijednosti priznaje u računu dobiti i gubitka. Za svaku financijsku obvezu
može se prilikom početnog priznavanja odrediti da će se promjene njezine fer
vrijednosti priznavati u računu dobiti i gubitka osim onih čiju fer vrijednost
nije moguće pouzdano izmjeriti.
Financijska obveza je svaka obveza koja je:
a. ugovorna obveza da se:
i. isporuči novac ili druga financijska imovina drugom poduzetniku, ili
ii. razmijeni financijska imovina ili financijske obveze s drugim poduzetnikom
prema uvjetima koji su potencijalno nepovoljniji za poduzetnik, ili
b. ugovor koji će se namiriti ili se može namiriti vlastitim vlasničkim
instrumentima poduzetnika i predstavlja:
i. nederivativni instrument za kojeg će poduzetnik biti ili može biti obvezno
isporučiti promjenjiv broj vlastitih vlasničkih instrumenata poduzetnika, ili
ii. derivativni instrument koji će se namiriti ili se može namiriti na način
drugačiji od razmjene fiksnog iznosa novca ili druge financijske imovine za
fiksni broj vlastitih vlasničkih instrumenata drugog poduzetnika. U tu svrhu,
vlastiti vlasnički instrumenti poduzetnika ne uključuju instrumente koji
samostalno predstavljaju ugovore o budućem primitku ili isporuci vlastitih
vlasničkih instrumenata poduzetnika.
Financijske aktivnosti su aktivnosti koje rezultiraju promjenom veličine i
sastava kapitala i zaduživanja poduzetnika;
Financijski instrument je svaki ugovor uslijed kojeg nastaje financijska imovina
jednog poduzetnika i financijska obveza ili vlasnički instrument drugog
poduzetnika.
Financijski najam je najam kojim se većim dijelom prenose svi rizici i nagrade
povezane s vlasništvom neke imovine. Vlasništvo se može, ali ne mora prenijeti.
Funkcionalna valuta je valuta primarnog ekonomskog okruženja u kojem poduzetnik
posluje.
Goodwill uključuje buduće ekonomske koristi nastale od imovine koju nije moguće
pojedinačno identificirati i zasebno priznati.
Grupa je matica i svi njezini ovisni poduzetnici.
Gubitak od umanjenja je iznos za koji knjigovodstvena vrijednost neke imovine
prelazi njen nadoknadiv iznos.
Imovina je resurs koji kontrolira poduzetnik kao rezultat prošlih događaja i od
kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi kod poduzetnika.
Investicijske aktivnosti jesu stjecanje i otuđivanje dugotrajne imovine i drugih
ulaganja, koja nisu uključena u novac i novčane ekvivalente;
Istraživanje je originalno i planirano ispitivanje poduzeto s izgledima da će se
steći nove znanstvene ili tehnološke spoznaje i novi zaključci.
Izvještaj o novčanom toku iskazuje novčane primitke i novčane izdatke nastale u
određenom obračunskom razdoblju
Izvještaj o promjenama kapitala prikazuje sve promjene na kapitalu koje su se
dogodile između dva datuma bilance.
Izvještajni poduzetnik može biti pojedinačni poduzetnik ili grupa koja obuhvaća
maticu i sve njezine ovisne poduzetnike.
Jedinica koja stvara novac je najmanja utvrđena skupina imovine koja stvara
novčane tokove, koji su većim dijelom neovisni od novčanih tokova ostale imovine
ili skupina imovine.
Kamatna stopa sadržana u najmu je diskontna stopa koja na početku najma uvjetuje
ukupnu sadašnju vrijednost:
a. minimalnih plaćanja najma i
b. nezajamčenog ostatka vrijednosti koja treba biti jednaka zbroju:
i. fer vrijednosti najmljene imovine i
ii. bilo kojih izravnih troškova najmodavca
Kapital je ostatak imovine poduzetnika nakon odbitka svih njegovih obveza.
Kapital se sastoji od:
a. upisanog kapitala,
b. kapitalne rezerve,
c. revalorizacijskih rezervi,
d. rezervi,
e. zadržane dobiti ili prenesenog gubitka i
f. dobit ili gubitka tekuće godine.
Kapitalne rezerve su dio kapitala kojeg poduzetnik ostvaruje: realizacijom
dionica, odnosno udjela iznad nominalne vrijednosti upisanog kapitala odnosno
iznad troška stjecanja trezorskih dionica (udjela), kao i dodatno uplaćen
kapital i sve ostalo prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima.
Knjigovodstvena vrijednost je iznos u kojem je imovina priznata u bilanci nakon
umanjenja za ispravak vrijednosti i akumulirane gubitke od umanjenja.
Konsolidirani financijski izvještaji su financijski izvještaji grupe, prikazani
kao da su jedan poduzetnik.
Kontrola je pravo upravljanja financijskim i poslovnim politikama poduzetnika
tako da se ostvare koristi od njegovih aktivnosti.
Kratkoročne obveze su obveze koje ispunjavaju sljedeće uvjete:
a. očekuje se da će se podmiriti u redovitom tijeku poslovnog ciklusa;
b. primarno se drže radi trgovanja;
c. dospijevaju za podmirivanje unutar dvanaest mjeseci poslije datuma bilance;
d. poduzetnik nema bezuvjetno pravo odgoditi podmirivanje obveza za najmanje
dvanaest mjeseci poslije datuma bilance.
Kratkotrajna imovina je imovina koja ispunjava sljedeće uvjete:
a. očekuje se da će se realizirati ili se drže za prodaju ili potrošnju u
redovnom tijeku poslovanja,
b. primarno se drži za trgovanje,
c. očekuje se da će se realizirati unutar dvanaest mjeseci od datuma bilance,
d. novac ili novčani ekvivalent, osim ako mu je ograničena mogućnost razmjene
ili uporabe za podmirivanje obveza za razdoblje od najmanje dvanaest mjeseci od
datuma bilance.
Manjinski interes je onaj dio kapitala, dobiti ili gubitka ovisnog poduzetnika
koji se može pripisati kapitalu koji nije vlasništvo matice, izravno ili
neizravno kroz ovisne poduzetnike.
Matica je poduzetnik koji ima jedan ili više ovisnih subjekata.
Metoda efektivne kamatne stope je metoda izračuna amortiziranog troška
financijske imovine (ili grupe financijske imovine) i raspoređivanja prihoda od
kamata tijekom određenog razdoblja.
Metoda troška ulaganja je metoda računovodstva ulaganja čime je ulaganje
priznato po trošku. Ulagač priznaje prihod, nakon datuma njegova stjecanja, samo
u mjeri u kojoj prima raspodjelu zadržane dobiti poduzetnika kod kojeg je
izvršio ulaganje.
Metoda udjela je računovodstvena metoda kojom se ulaganja početno priznaju po
trošku i potom usklađuju za promjene ulagačeva udjela u neto imovini poduzetnika
u kojeg je izvršio ulaganje. Dobit ili gubitak ulagača uključuje njegov udjel u
dobiti ili gubitku poduzetnika kod kojeg je izvršio ulaganja.
Minimalna plaćanja najma su plaćanja tijekom razdoblja najma koja se od najmoprimca
traže ili se mogu tražiti, isključujući nepredviđenu rentu, troškove za usluge i
poreze koje treba platiti najmodavac, a trebaju mu se refundirati, zajedno s:
a. u slučaju najmoprimca, bilo kojim iznosima koje jamči on ili strana povezana
s njim; ili
b. u slučaju najmodavca, bilo kojim ostatkom vrijednosti kojeg mu jamči:
i. najmoprimac;
ii. strana povezana s najmoprimcem; ili
iii. treća strana nepovezana s najmodavcem, a financijski je sposobna ispuniti
obvezu iz jamstva.
Međutim, ako najmoprimac ima opciju kupiti imovinu po cijeni za koju se očekuje
da će gotovo sigurno biti dosta manja od fer vrijednosti na datum kada opcija
postane ostvariva da bi se već na početku najma moglo zaključiti da će se ona
realizirati, minimalna plaćanja najma obuhvaćaju obveze za minimalna plaćanja
tijekom najma do očekivanog datuma realizacije opcije kupnje i plaćanja
potrebnog za njenu realizaciju.
Monetarne stavke su novac u posjedu i imovina i obveze koje će biti primljene
ili plaćene u fiksnom ili odredivom iznosu novca.
Nadoknadivi iznos je viša vrijednost birajući između tržišne vrijednosti imovine
umanjene za troškove prodaje i njene vrijednosti u upotrebi.
Najam je sporazum na temelju kojeg najmodavac prenosi na najmoprimca kao zamjenu
za plaćanje, pravo uporabe neke imovine u dogovorenom razdoblju.
Neizvedivo – primjena zahtjeva je neizvediva kada ih poduzetnik ne može
primijeniti nakon svih razumnih nastojanja da to učini. Za određeno prethodno
razdoblje, neizvedivo je primijeniti promjenu računovodstvene politike
retroaktivno ili obaviti prepravljanja retroaktivno da bi se ispravila pogreška
ako:
a. nisu odredljivi učinci retroaktivne primjene ili retroaktivnog prepravljanja;
b. retroaktivna primjena ili retroaktivno prepravljanje zahtijeva pretpostavke o
namjerama menadžmenta koje bi bile u tom razdoblju; ili
c. retroaktivna primjena ili retroaktivno prepravljanje zahtijeva značajne
procjene iznosa i nemoguće je objektivno razlučiti od drugih informacija one
informacije o tim procjenama koje:
i. pružaju dokaze o okolnostima koje su postojale na datum na koji bi se ti
iznosi priznali, mjerili ili objavili; i
ii. bile bi dostupne iz ostalih informacija kada bi financijski izvještaji za to
prethodno razdoblje bili odobreni za objavljivanje.
Nematerijalna imovina je nemonetarna imovina bez fizičkih obilježja koja se može
identificirati.
Neopozivi najam je najam koji je opoziv samo:
a. nastankom nekog udaljenog mogućeg događaja;
b. uz dopuštenje najmodavca;
c. ako najmoprimac zaključi novi najam za istu ili jednaku imovinu s istim
najmodavcem; ili
d. nakon što je najmoprimac platio dodatni iznos, tako da je od početka prilično
izvjesno nastavljanje najma.
Neto ulaganja u inozemno poslovanje je iznos udjela izvještajnog poduzetnika u
kapitalu inozemnog poduzetnika.
Neto ulaganje u najam je bruto ulaganje u najam diskontirano za kamatnu stopu
sadržanu u najmu.
Neto utrživa vrijednost je procijenjena prodajna cijena u toku redovnog
poslovanja umanjena za procijenjene troškove dovršenja i procijenjene troškove
koji su nužni za obavljanje prodaje. To je neto iznos kojeg poduzetnik očekuje
realizirati prodajom zaliha u redovitom toku poslovanja. Neto utrživa vrijednost
ne mora biti jednaka fer vrijednosti umanjenoj za troškove prodaje. Ona je
specifična vrijednost za poduzetnik.
Nezajamčeni ostatak vrijednosti je onaj dio ostatka vrijednosti iznajmljene
imovine čiju realizaciju ne osigurava najmodavac ili čiju realizaciju jamči samo
strana povezana s najmodavcem.
Nezarađeni financijski prihod od najma je razlika između:
a. bruto-ulaganja u najam, i
b. neto-ulaganja u najam.
Obustavljena aktivnost (obustavljeno poslovanje) se odnosi na organizacijsku
jedinicu koja je otuđena ili je namijenjena za prodaju i:
a. predstavlja zasebnu značajnu poslovnu aktivnost ili zemljopisno područje
poslovanja;
b. dijelom je jedinstvenog koordiniranog plana otuđenja zasebne značajne
poslovne aktivnosti ili zemljopisnog poslovanja, ili
c. se odnosi na podružnicu koja je stečena isključivo s namjerom preprodaje.
Obveza je sadašnja obveza poduzetnika, proizašla iz prošlih događanja i za čije
se podmirenje očekuje odljev resursa.
Odgođena porezna imovina jesu iznosi poreza na dobit za povrat u budućim
razdobljima, a odnose se na:
a. privremene razlike koje se mogu odbiti;
b. prenesene neiskorištene porezne gubitke; i
c. prenesene neiskorištene porezne olakšice.
Odgođene porezne obveze jesu iznosi poreza na dobit plativi u budućim
razdobljima koji se odnose na oporezive privremene razlike.
Odvojeni financijski izvještaji su oni koje prezentira matica, ulagatelj u
pridruženo društvo ili pothvatnik u zajednički kontroliranom poduzetniku, u
kojima su ulaganja iskazana na osnovi udjela u kapitalu, a ne na osnovi neto
imovine i objavljenog rezultata poduzetnika koji je predmet ulaganja.
Organizacijska komponenta naznačuje aktivnosti i novčane tokove koje je moguće
jasno operativno i za potrebe financijskog izvještavanja odijeliti od ostalih
dijelova poduzetnika.
Ostatak vrijednosti imovine je procijenjeni iznos koji bi poduzetnik dobio sada
otuđenjem imovine po odbitku procijenjenih troškova otuđenja, kao da se imovina
već koristi i uvjete u stanju očekivanom na kraju vijeka uporabe.
Ovisni poduzetnik je poduzetnik uključujući i ostale poslovne poduzetnike poput
partnerstva koje kontrolira drugi poduzetnik (znan kao matica).
Pogreške prethodnog razdoblja su izostavljanja iz financijskih izvještaja ili
pogrešna prikazivanja u financijskim izvještajima poduzetnika za jedno ili više
prethodnih razdoblja nastala propuštanjem uporabe ili pogrešnom uporabom
pouzdanih informacija:
a. koje su bile dostupne kada su se financijski izvještaji bili odobravani za
izdavanje i
b. za koje se može razborito očekivati da su bile prikupljane i uzimane u obzir
pri sastavljanju i prezentiranju tih financijskih izvještaja.
Takve pogreške uključuju učinke matematičkih pogrešaka, pogreške u primjeni
računovodstvenih politika, previde ili pogrešno interpretiranje činjenica i
prijevare.
Poljoprivredna aktivnost je pretvaranje biološke imovine u poljoprivredni
proizvod za prodaju ili za dodatnu biološku imovinu
Poljoprivredni proizvodi su proizvodi biološke imovine kao, primjerice: debla,
vuna, mlijeko, voće i slično
Poslovi najma je svaki najam osim financijskog najma.
Poslovne aktivnosti su glavne aktivnosti poduzetnika i druge aktivnosti, osim
investicijskih i financijskih aktivnosti.
Poslovno spajanje je spajanje dvaju poduzetnika ili poslovanja u jedan
izvještajni subjekt.
Pothvatnik je strana u zajedničkom pothvatu koja ima zajedničku kontrolu nad tim
zajedničkim pothvatom.
Potpore koje se odnose na imovinu su državne potpore čiji je prvi uvjet da
poduzetnik koji ispunjava uvjete za potporu treba kupiti, izgraditi ili na drugi nacin pribaviti dugotrajnu materijalnu imovinu. Mogući su dodatni uvjeti koji
ograničavaju vrstu ili lokaciju imovine ili razdoblja u kojima se mora nabaviti
ili držati.
Potraživanja su, na temelju obveznopravnih i drugih osnova, zasnovana prava
potraživati od dužnika plaćanje duga, isporuku usluga ili pružanje usluga.
Potraživanja su nederivativna financijska imovina s fiksnim ili utvrdivim
plaćanjima koja ne kotiraju na aktivnom tržištu, osim one:
a. koju poduzetnik namjerava prodati odmah ili u bliskoj budućnosti, koja će
biti svrstana u imovinu namijenjenu trgovanju, i one koju je poduzetnik kod
početnog priznavanja predodredio za iskazivanje po fer vrijednost kroz račun
dobiti i gubitka,
b. koju poduzetnik kod početnog priznavanja predodredio kao raspoloživu za
prodaju, ili
c. kod koje imatelj možda neće nadoknaditi gotovo cijelo svoje početno ulaganje,
iz razloga koji nije pogoršanje kvalitete kredita, i koja se treba svrstati u
raspoloživu za prodaju.
Prestanak priznavanja financijskih instrumenata je uklanjanje prethodno priznate
financijske imovine ili financijske obveze iz bilance poduzetnika.
Pridruženi poduzetnik je poduzetnik, uključujući i društvo osoba kao što je
partnerstvo, koje nije ni ovisni poduzetnik niti zajednički pothvat, a nad kojim ulagatelj ima značajan utjecaj.
Prihod je povećanje ekonomskih koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku
priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza, kada ti priljevi imaju za
posljedicu povećanje kapitala, osim povećanja kapitala koje se odnosi na unose
od strane sudionika u kapitalu.
Privremene razlike jesu razlike između knjigovodstvenog iznosa imovine ili
obveze u bilanci i njihove porezne osnovice. Privremene razlike mogu biti:
a. oporezive privremene razlike – imaju za posljedicu oporezive iznose pri
određivanju oporezive dobiti (poreznog gubitka) u budućim razdobljima kada će
knjigovodstveni iznos imovine biti nadoknađen ili obveza podmirena; ili
b. odbitne privremene razlike – imaju za posljedicu iznose koji se mogu odbiti
pri određivanju oporezive dobiti (poreznog gubitka) budućeg razdoblja u kojemu
će knjigovodstveni iznos imovine biti nadoknađen ili obveza podmirena.
Promjene računovodstvene procjene su usklađivanja knjigovodstvenog iznosa neke
imovine ili obveze, ili iznosa periodične potrošnje neke imovine nastalo
procjenom sadašnjeg stanja i očekivanih budućih koristi i obveza povezanih s tom
imovinom i obvezama. Promjene računovodstvenih procjena nastaju zbog novih
informacija ili novih otkrića i u skladu s tim nisu ispravci pogrešaka.
Račun dobiti i gubitka prikazuje prihode i rashode te dobit ili gubitak ostvaren
u određenom obračunskom razdoblju.
Računovodstvene politike su posebna načela, osnove, dogovori, pravila i praksa
koje primjenjuje poduzetnik pri sastavljanju i prezentiranju financijskih
izvještaja.
Rashodi su smanjenja ekonomskih koristi kroz obračunsko razdoblje u obliku
odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza što za posljedicu ima
smanjenje kapitala, osim onog u svezi s raspodjelom sudionicima u kapitalu.
Razmjerna konsolidacija je računovodstvena metoda kojom se pothvatnikov udjel u
svakom dijelu imovine, obveza, prihoda i rashoda nekog zajedničkog kontroliranog
poduzetnika spaja, stavku po stavku, sa sličnim stavkama u financijskim
izvještajima pothvatnika ili se iskazuju kao zasebne stavke u financijskim
izvještajima pothvatnika.
Razvoj je primjena nalaza istraživanja ili drugih znanja u planu ili dizajnu
proizvodnje novih ili bitno poboljšanih materijala, uređaja, proizvoda,
postupaka, sustava ili usluga prije početka komercijalne proizvodnje ili
uporabe.
Redovna kupnja ili prodaja je kupnja ili prodaja financijske imovine po ugovoru
čiji uvjeti zahtijevaju isporuku imovine u roku određenom općim pravilima ili
konvencijama promatranog tržišta.
Retroaktivna primjena je primjenjivanje nove računovodstvene politike na
transakcije i druge događaje kao da se ta politika oduvijek primjenjivala.
Retroaktivno prepravljanje označava ispravljanje priznavanja, mjerenja i
objavljivanja iznosa elemenata financijskih izvještaja kao da se pogreška nije
dogodila u prethodnim razdobljima.
Revalorizacijske rezerve su dio kapitala koje nastaju ponovnom procjenom imovine
iznad troškova nabave (dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine i
financijske imovine raspoložive za prodaju).
Rezerve su dio kapitala koje se formiraju iz dobiti poduzetnika.
Rezerviranje je obveza neodređenog vremena i/ili iznosa.
Skupina za otuđenje je skupina imovine koju se planira u cjelini otuđiti bilo
prodajom ili na drugi način putem jedne transakcije, s time da se prebace tom
transakcijom i obveze koje su izravno povezane s tom imovinom. Skupina uključuje
i goodwill stečen poslovnom kombinacijom, ako skupina imovine obuhvaća jedinicu
koja stvara novac na koju je goodwill raspoređen.
Štetni ugovor jest ugovor u kojem neizbježni troškovi ispunjenja obveze prema
tom ugovoru prelaze ekonomske koristi koje se od njega očekuju.
Tečaj na datum bilance je spot tečaj na datum bilance (srednji tečaj Hrvatske
narodne banke).
Tečaj svođenja je odnos razmjene dviju valuta.
Tečajna razlika je razlika koja proizlazi iz svođenja broja jedinica jedne
valute u drugu po različitim tečajevima.
Tekući porez je iznos poreza na dobit za platiti na oporezivu dobit (porezni
gubitak) za razdoblje.
Transakcijski troškovi su inkrementalni troškovi koji su izravno pripisivi
kupnji, izdavanju ili prodaji financijske imovine ili financijske obveze.
Inkrementalni trošak je trošak koji ne bi nastao da poduzetnik nije kupio, izdao
ili prodao financijski instrument.
Trošak nabave je iznos novca ili novčanih ekvivalenata ili, fer vrijednost druge
naknade za nabavu imovine u vrijeme njena stjecanja ili izgradnje, ili gdje je
to moguće, iznos koji se može pripisati toj imovini kod početnog priznavanja.
Troškovi popravaka i održavanja dugotrajne materijalne imovine su troškovi
redovnog održavanja koji se priznaju kao rashod u računu dobiti i gubitka u
razdoblju u kojem su nastali.
Troškovi posudbe su kamate i drugi troškovi koji nastanu kod poduzetnika u svezi
s posudbom izvora imovine.
Troškovi prodaje su dodatni troškovi koji su izravno povezani s otuđenjem
imovine ili skupine za otuđenje isključujući financijske troškove i rashod
poreza na dobit.
Ugovor o izgradnji je ugovor posebno sklopljen za izgradnju neke imovine ili
skupine imovine koja je međusobno usko povezana ili međuovisna po nacrtu,
tehnologiji i funkciji ili konačnoj namjeni ili upotrebi.
Ulaganja koja se drže do dospijeća predstavljaju nederivativnu financijsku
imovinu s fiksnim ili odredivim plaćanjima i fiksnim dospijećem za koju
poduzetnik ima pozitivnu namjeru i mogućnost držati je do dospijeća osim:
a. ulaganja koja je poduzetnik prilikom početnog priznavanja predodredio za
iskazivanje po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka,
b. ulaganja koja je poduzetnik predodredio kao raspoloživa za prodaju, i
c. ulaganja koja udovoljavaju definiciji zajmova i potraživanja.
Ulaganje u nekretnine je nekretnina koja se drži u svrhu zarade prihoda od najma
ili zbog porasta vrijednosti ove imovine ili oboje.
Ulagatelj u zajednički pothvat je strana u zajedničkom pothvatu i nema
zajedničku kontrolu nad tim zajedničkim pothvatom.
Upisani kapital je novčano izražena vrijednost onoga što ulagači unose kod
poduzetnika, a registrirano je na sudu.
Upotrebna vrijednost je sadašnja vrijednost procijenjenih budućih novčanih
tokova, za koji se očekuje da će proizaći iz neprestane upotrebe nekog oblika
imovine i njegovog otuđenja na kraju njegovog korisnog vijeka trajanja.
Vijek uporabe je:
a. razdoblje u kojem se očekuje da će poduzetnik upotrebljavati imovinu, ili
b. broj proizvoda ili sličnih jedinica za koje se očekuje da će ih poduzetnik
ostvariti od te imovine.
Vlasnički (glavnički) instrument je svaki ugovor koji dokazuje udjel u kapitalu
nekog drugog poduzetnika.
Vremenska razgraničenja su stavke:
a. potraživanja ili obveza za koje u obračunskom razdoblju nisu zadovoljeni
kriteriji priznavanja prihoda, odnosno rashoda već se ispunjenje ovih kriterija
očekuje u budućim razdobljima, ili
b. prihoda ili rashoda priznatih u obračunskom razdoblju temeljem načela
nastanka događaja, a za koje se u istom obračunskom razdoblju nisu zadovoljili
kriteriji priznavanja potraživanja ili obveza već se ispunjenje ovih kriterija
očekuje u budućim razdobljima.
Vrijednost u upotrebi je sadašnja vrijednost budućih novčanih tokova koji se
očekuju ostvariti od upotrebe imovine.
Zadržana dobit ili preneseni gubitak je dio zarađenog kapitala koji ostaje
poduzetniku nakon raspoređivanja u rezerve i isplate dividendi i udjela u dobiti
nakon oporezivanja.
Zajednička imovina je imovina, osim goodwilla, koja pridonosi budućim novčanim
tokovima jedinica koje stvaraju novac koji su podvrgnute provjeri i drugim
jedinicama koje stvaraju novac.
Zajednička kontrola je ugovorom uređeno sudjelovanje u kontroli nad gospodarskim
aktivnostima i postoji samo kada donošenje strateških financijskih i poslovnih
odluka zahtijeva jednoglasni pristanak svih strana koje dijele kontrolu
(pothvatnici).
Zajednički kontrolirani poduzetnik je zajednički pothvat koji obuhvaća uspostavu
trgovačkog društva, partnerstva ili drugog poduzetnika, u kojem svaki pothvatnik
ima udjel.
Zajednički pothvat je ugovorno uređenje gdje dvije ili više strana poduzimaju
ekonomsku aktivnost koja je predmet zajedničke kontrole.
Zajmovi su nederivativna financijska imovina s fiksnim ili odredivim plaćanjima
koja ne kotiraju na aktivnom tržištu, osim one:
a. koju poduzetnik namjerava prodati odmah ili u bliskoj budućnosti, koja će
biti svrstana u imovinu namijenjenu trgovanju, i one koju je poduzetnik kod
početnog priznavanja predodredio za iskazivanje po fer vrijednost kroz dobit ili
gubitak,
b. koju poduzetnik kod početnog priznavanja predodredio kao raspoloživu za
prodaju, ili
c. kod koje imatelj možda neće nadoknaditi gotovo svo svoje početno ulaganje, iz
razloga koji nije pogoršanje kvalitete kredita, i koja se treba svrstati u
raspoloživu za prodaju.
Zalihe su kratkotrajna materijalna imovina:
a. koja se drži zbog prodaje u redovnom toku poslovanja;
b. koja se drži u procesu proizvodnje za navedenu prodaju ili
c. u obliku materijala ili dijelova koji će biti utrošeni u procesu proizvodnje
ili u postupku pružanja usluga.
Zalihe slijedom reprodukcijskog ciklusa obuhvaćaju sljedeće oblike:
a. zalihe sirovina i drugog materijala koji ulazi u supstancu gotovog proizvoda,
b. zalihe rezervnih dijelova i drugog materijala koji ne ulazi u supstancu
gotovih proizvoda,
c. zalihe nedovršene proizvodnje i poluproizvoda,
d. zalihe gotovih proizvoda,
e. zalihe trgovačke robe i drugo
Zaštita novčanog toka predstavlja zaštitu izloženosti promjenama novčanog toka
koje se odnose na određeni rizik koji je povezan s priznatom imovinom ili
obvezom ili vrlo izvjesne predviđene transakcije, i koji može utjecati na dobit
ili gubitak.
Značajan utjecaj je moć sudjelovanja u odlučivanju o financijskim i poslovnim
politikama poduzetnika koji je predmet ulaganja, ali nije kontrola nad tim
politikama. Značajan utjecaj može se postići vlasništvom dionica, statutom ili
ugovorom.
Značajno izostavljanje ili pogrešno prikazivanje stavki je značajno ako one
mogu, pojedinačno ili skupno, utjecati na ekonomske odluke korisnika donesene na
osnovi financijskih izvještaja. Značajnost ovisi o veličini i vrsti
izostavljenog ili pogrešno prikazanog koje se prosuđuju u pripadajućim
okolnostima. Veličina ili vrsta stavke, ili njihova kombinacija, može biti
odlučujući čimbenik.