HRVATSKI SABOR

2900

Na temelju članka 20. stavka 2. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 107/95. i 150/05.) Hrvatski sabor na sjednici 15. srpnja 2008. donio je

STRATEGIJU

UPRAVLJANJA VODAMA

UVOD

1.1 VODE I UPRAVLJANJE VODAMA

Voda je jedinstven i nezamjenjiv prirodni resurs ograničenih količina i neravnomjerne prostorne i vremenske raspodjele. Iz činjenice da su svi oblici života i sve ljudske aktivnosti više ili manje vezane uz vodu jasno proizlazi važnost odnosa prema vodi i značenje dokumenata kojima se taj odnos uređuje. Gospodarski razvoj i urbanizacija dovode, s jedne strane, do velikog porasta potreba za vodom, a s druge, do ugrožavanja vodnih resursa i vodnoga okoliša. Voda tako može postati ograničavajući čimbenik razvoja, te prijetnja ljudskom zdravlju i održivosti prirodnih ekosustava. Stoga je za svako društvo posebno važno da uravnoteži te odnose i osmisli politiku i strategiju uređenja, iskorištavanja i zaštite vodnih resursa.
Hrvatska se ubraja u skupinu vodom relativno bogatih zemlja u kojoj problemi s vodom i oko vode još nisu zaoštreni i vodni resursi zasad nisu ograničavajući čimbenik razvoja. Prema istraživanjima UNESCO-a iz 2003. godine, Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora na vrlo visokom 5. mjestu u Europi, a na 42. u svijetu. Bilance površinskih i podzemnih voda pokazuju da Hrvatska raspolaže velikim nejednoliko prostorno i vremenski raspoređenim količinama površinskih i podzemnih voda. Sukladno tomu institucije zadužene za upravljanje vodama imaju ovlasti, obvezu i mogućnosti osmisliti kvalitetna i usklađena rješenja, održiva za sve dijelove vodnoga sustava i sve djelatnosti vodnoga i o vodi ovisnoga gospodarstva. U tome se polazi od koncepcije održivog razvoja, za koji se Republika Hrvatska opredijelila, a koji je zasnovan na sljedećim načelima¹:
– racionalno upravljanje prirodnim resursima;
– očuvanje ekoloških sustava na kojima počiva ukupna kakvoća života sadašnjih i budućih generacija uz očuvanje biološke raznolikosti;
– otklanjanje nejednakosti koje ugrožavaju socijalnu koheziju, pravdu i sigurnost;
– ostvarenje predviđenoga gospodarskog rasta;
– osiguranje integracije u globalno društvo, uz zadržavanje vlastita identiteta.
Ostvarivanje navedenih razvojnih načela zahtijeva aktivno uključivanje vodnoga sektora uz uvažavanje sljedećih polazišta:
– voda je temeljni prirodni resurs;
– voda je osnovna životna supstancija i pretpostavka za održanje svih ekosustava;
– pitka voda je živežna namirnica i civilizacijska potreba nužna za život pojedinaca i funkcioniranje društvenih zajednica;
– voda je sirovina i čimbenik proizvodnje u mnogim gospodarskim djelatnostima;
– voda je predmet pojačane brige svih relevantnih europskih i svjetskih institucija, a pravilan odnos prema vodi i vodnom okolišu preduvjet je za uključivanja u željene međunarodne integracije.
Prioritetni zadatak vodnog gospodarstva u tome jest izradba planskih dokumenta svih razina za upravljanje i gospodarenje vodama, uključujući i one koji proizlaze iz procesa približavanja Europskoj uniji. Kod toga se uvažavaju temeljni stavovi i politika razvoja Republike Hrvatske, te Ustavom i zakonima utvrđeno mjesto i uloga vode u društvu, iz kojih proizlazi:
– vode su opće dobro koje ima osobitu zaštitu Republike Hrvatske i ne mogu biti ni u čijem vlasništvu;
– vode su nezamjenjiv uvjet života i rada i iskorištavaju se uz zakonom utvrđene uvjete;
– ukupno vodno bogatstvo kojim raspolaže Republika Hrvatska vrijedan je prirodni i razvojni resurs i njime treba racionalno i održivo gospodariti;
– ukupne potrebe za vodom i uređenim vodnim režimom treba ravnomjerno i pravedno zadovoljavati na cijelome državnom teritoriju;
– kriterije i prioritete u upravljanju vodama treba utvrditi na državnoj razini, polazeći od obveze cjelovite zaštite okoliša i ostvarivanja općeg, gospodarskog i održivog razvoja, u skladu s razvojnom politikom države.
Od vodnoga se gospodarstva traži odgovarajuća razina usluga u funkciji zdravlja i sigurnosti stanovništva, proizvodnje hrane i razvoja drugih gospodarskih djelatnosti, te zaštite ekosustava i vodnoga okoliša u cjelini. To podrazumijeva brigu za prostorni raspored i stanje količina i kakvoće voda i izgrađenost vodnoga sustava na način koji odgovara potrebama ukupnoga državnog prostora i svakoga vodnog i slivnog područja. Potrebno je uskladiti pojedinačne zahtjeve raznih korisnika (stanovništvo, gospodarstvo, okoliš) i pomiriti ih s mogućnostima prirodne, izgrađene i upravljačke komponente vodnog sustava.

Slika 1.1. POVEZANOST UPRAVLJANJA VODAMA S DRUŠTVENO-GOSPODARSKIM OKRUŽENJEM

U okviru koncepcije održivog razvoja upravljanje vodama uspostavlja ravnotežu između korištenja resursima za poboljšanje životnih prilika i poticanje gospodarskog razvoja te zaštite resursa i održanja njihovih prirodnih funkcija i značajki. To je moguće ostvariti cjelovitim pristupom vodnom sustavu i uvažavanjem složenih veza i odnosa između vodnog sustava i svih korisnika u njegovu okruženju. Riječ je o korisnicima koji ovise o vodi i uređenom vodnom režimu i/ili utječu na stanje voda i vodnoga režima. U tom se zajedništvu ne mogu ostvariti sva pojedinačna očekivanja i zadovoljiti svi pojedinačni zahtjevi, ali se o svima treba voditi računa i odluke koje se predlažu i donose moraju biti objektivne, transparentne i društveno prihvatljive.
Budući da se u politici i strategiji upravljanja vodama preklapa niz drugih sektorskih politika zajedno s općenacionalnom makroekonomskom politikom, planski dokumenti za upravljanje vodama imaju multisektorski značaj. Njihova priprema temelji se na planskim dokumentima raznih sektora, koji jasno izražavaju svoja očekivanja, putem iskazanih potreba i pritisaka na vodni sustav.
_____
¹ Strategija razvitka Republike Hrvatske »Hrvatska u 21. stoljeću«, »Narodne novine«, br. 108/03.

1.2 DRUŠTVENO-GOSPODARSKO OKRUŽENJE
POLOŽAJ I POLITIČKI OKVIR

Republika Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja, smještena između Podunavlja na sjeveru i Jadranskog mora na jugu. Ukupna površina državnog teritorija iznosi 87.609 km², od čega je površina kopna 56.538 km², a ostali 31.071 km² otpada na obalno more. Pripadajući zaštićeni ekološko-ribolovni pojas² prostire se na daljnjih 26.070 km2. Državna kopnena granica, dugačka 2.028 km, velikim dijelom prati ili presijeca vodotoke.

Državni je teritorij administrativno podijeljen na 20 županija i Grad Zagreb, koji su nositelji područne (regionalne) samouprave, odnosno 546 gradova i općina, lokalnih samoupravnih jedinica.
Društveno-politički okvir u Republici Hrvatskoj promijenjen je u devedesetim godinama prošloga stoljeća nizom povijesnih događaja: osamostaljenjem i Domovinskim ratom, promjenama političkog sustava, pretvorbom i privatizacijom gospodarstva, integracijskim i globalizacijskim procesima. Te su promjene znatno utjecale na razvoj društveno-gospodarskih prilika u zemlji.
Posebno teške posljedice ostavio je Domovinski rat, kojemu je Hrvatska bila izložena u razdoblju od godine 1990. d1990. do 1995.afsku ratnu štetu i neprocjenjivi gubitak čini više od 13,5 tisuća poginulih osoba i 37 tisuća invalida. Izravna ratna šteta iznosi 37,1 milijardi USD, od čega više od 50% otpada na četiri županije (Vukovarsko-srijemsku, Sisačko-moslavačku, Osječko-baranjsku i Zadarsku), a neizravna je tri do četiri puta veća. Procijenjene ratne štete na vodnogospodarskim sustavima ukupno iznose oko 800 milijuna USD. Velika materijalna sredstva, uglavnom vlastita, uložena su i još se ulažu u saniranje ratnih posljedica. Kao posljedica ratnih okolnosti veliki dijelovi državnoga teritorija ostali su onečišćeni minama i drugim opasnim tvarima, što je velika zapreka u oporavku niza područja.

	Županija	Kopnena površina (km2)
I	Zagrebačka	3.060
II	Krapinsko-zagorska	1.230
III	Sisačko-moslavačka	4.463
IV	Karlovačka	3.620
V	Varaždinska	1.260
VI	Koprivničko-križevačka	1.746
VII	Bjelovarsko-bilogorska	2.637
VIII	Primorsko-goranska	3.588
IX	Ličko-senjska	5.350
X	Virovitičko-podravska	2.021
XI	Požeško-slavonska	1.820
XII	Brodsko-posavska	2.026
XIII	Zadarska	3.646
XIV	Osječko-baranjska	4.148
XV	Šibensko-kninsk	2.987
XVI	Vukovarsko-srijemska	2.447
XVII	Splitsko-dalmatinska	4.525
XVIII	Istarska	2.815
XIX	Dubrovačko-neretvanska	1.780
XX	Međimurska	729
ZG	Grad Zagreb	640
Ukupno Hrvatska		56.538

 

Slika 1.2. POLOŽAJ I ADMINISTRATIVNI USTROJ

_____
² U godini 2004. Hrvatski je sabor proglasio zaštićeni ekološko-ribolovni pojas.

Stanovništvo, naselja i gospodarstvo

Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika (popis 2001.) ili 78,5 stanovnika na km2 i ubraja se u rjeđe naseljene europske zemlje, čemu i dalje pridonosi negativna stopa rasta stanovništva. Prostorni razmještaj stanovništva izrazito je neravnomjeran, što je rezultat regionalno diferenciranoga gospodarskog razvoja, a ratna je agresija dovela do daljnjeg iseljavanja onih krajeva koji su već prije bili slabo naseljeni i manje razvijeni. Najnaseljeniji je sjeverozapadni dio zemlje, gdje na oko 15% površine državnoga teritorija živi gotovo 40% ukupnoga stanovništva. Manju, ali još uvijek iznadprosječnu gustoću stanovništva imaju krajnji istok, zapad i jug, dok je veliki središnji međuprostor, koji čini polovicu državnoga teritorija, u velikoj mjeri demografski i gospodarski osiromašen.

Tablica 1.1. Struktura naselja (popis 2001.)

Veličina naselja(broj stanovnika)	Broj naselja	Broj stanovnika	% stanovnika Hrvatske
bez stanovnika	105	-	-
1 – 500	5.387	799.240	18
501 – 2.000	1.040	953.305	21
2.001 – 7.000	173	594.516	13
7.001 – 15.000	29	291.756	7
15.001 – 30.000	9	174.361	4
30.001 – 80.000	12	523.207	12
više od 80.000	4	1.101.075	25
D9"> Ukupno	6.759	4.437.460	100

Prevladavaju manja naselja i disperzna naseljenost, na što upućuje i prosjek od 657 stanovnika po naselju. Usitnjenost naselja posebno je izražena u brdskim i planinskim dijelovima unutrašnjosti (Lika, Hrvatsko zagorje, Požeština) te u Istri. Veća i koncentrirana naselja karakteristična su za istočnu Hrvatsku, Međimurje i splitsku makroregiju. Posebno se izdvajaju četiri velika gradska središta, glavni grad Zagreb (691.724), Split (175.140), Rijeka (143.800) i Osijek (90.411) u kojima živi oko četvrtine ukupnoga stanovništva i koji su centri razvoja na širemu gravitacijskom području. Ostali veći gradovi (više od 30.000 stanovnika) jesu: Pula, Zadar, Šibenik i Dubrovnik na jadranskom slivu, te Varaždin, Karlovac, Velika Gorica, Sesvete, Sisak, Slavonski Brod, Vinkovci i Vukovar na crnomorskom slivu. Može se reći da postoji »manjak« srednjih, manjih i malih gradova i naselja (2.000 do 30.000 stanovnika) u ulozi lokalnih i regionalnih središta. U cjelini, Hrvatska se ubraja u slabije urbanizirane zemlje, s udjelom gradskoga stanovništva koje tek prelazi polovicu ukupne populacije. Posljedica svega navedenog jest nezadovoljavajuća razina društvenog i komunalnog standarda znatnog dijela stanovništva.
Demografski podaci, prema posljednjem popisu stanovništva iz godine 2001., služili su kao podloga pri određivanju razina priključenosti stanovništva na sustave javne vodoopskrbe te odvodnje i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda.
Podaci o kretanju bruto domaćeg proizvoda (BDP)³ najbolje odražavaju krupne promjene u Hrvatskoj tijekom proteklih godina, koje su se odrazile i na vodni sektor. Veliki pad BDP-a dogodio se u prvim ratnim godinama, nakon čega je slijedilo razdoblje gospodarske nestabilnosti. Godina 2000. označuje početak kontinuiranoga gospodarskog oporavka s prosječnom stopom rasta 4,5% (2000. – 2006. godina). U godini 2003. vrijednost BDP-a iznosila je 29,6 milijardi USD, odnosno 6.669 USD po stanovniku i prvi put je premašila prijeratne vrijednosti (24,8 milijardi USD, odnosno 5.186 USD po stanovniku u godini 1990.). Ostvareni BDP po stanovniku je prema paritetu kupovne moći konstantno rastao u usporedbi s BDP-om ostvarenim u Europskoj uniji, pa je tako primjerice u 1999. godini iznosio 40%, a 5 godina poslije (uoči pristupanja 10 novih država) iznosio je 46% prosjeka ostvarenog u Europskoj uniji. U godini 2006. vrijednost BDP-a iznosila je 42,9 milijardi USD, odnosno 9.661 USD po stanovniku. U usporedbi s prijeratnim godinama, vidljive su promjene i u strukturi proizvodnje, posebice smanjenje primarnih proizvodnih djelatnosti (poljoprivreda, industrija), čiji se udio u BDP-u gotovo prepolovio. Evidentne su velike regionalne razlike u visini BDP-a po stanovniku, koje se kreću u rasponu 1 (Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska županija) prema 3 (Grad Zagreb).

Slika 1.3. GUSTOĆA NASELJENOSTI I VELIČINA NASELJA PO ŽUPANIJAMA (POPIS 2001.)
_____
³ Državni zavod za statistiku: Statistički ljetopis 2007.

1.3 PRIRODNE ZNAČAJKE

Prema reljefnim obilježjima na prostoru Hrvatske izdvajaju se tri različite prirodno-geografske cjeline: (i) niski panonski i peripanonski prostor na sjeveru, (ii) gorsko-planinski prostor u središnjem dijelu, (iii) jadranski prostor na jugu zemlje.
Sjeverna Hrvatska zauzima rubni dio panonskoga bazena. To je pretežito ravničarsko (80 – 135 m n. m.) područje, s nešto izoliranog, razmjerno niskog gorja eruptivnog porijekla s rijetkom pojavom karbonatnih stijena. Dominiraju izdužene doline rijeka Save i Drave, ispunjene velikom količinom barskog i aluvijalnog sedimenta. Najniža je istočna Slavonija i Baranja, s prostranim vlažnim poplavnim nizinama i razmjerno suhim i ocjeditim lesnim terasama. Prema zapadu se nizine sužavaju i uzdižu u ravničarski i brežuljkasti reljef koji konačno prelazi u predalpsko sredogorje (Hrvatsko zagorje, Žumberak). Prevladava površinsko otjecanje s brojnim rijekama, potocima i jarugama.

Slika 1.4. RELJEF

Okosnicu gorske Hrvatske čini dinarski gorski blok s najvišim hrvatskim planinama (1.300 – 1.800 m n.m.). On dijeli unutrašnjost od jadranskoga primorja i čini razvodnicu između crnomorskog i jadranskog sliva. Prevladavaju okršene karbonatne stijene s tipičnom krškom hidrogeologijom, tj. s pojavom krških polja i velikih izviranja i poniranja voda. Duž površinskih i podzemno-ponornih vodnih tokova stvoreno je mnoštvo kanjona, klanaca, špilja i sedrenih barijera, najmlađih i najosjetljivijih geoloških tvorbi iznimne atraktivnosti.
Jadranski prostor također pripada dinarskomu kršu. Čine ga otoci i uzak kopneni pojas, odijeljen od unutrašnjosti visokim planinama. Uzduž područja uočavaju se tri paralelna reljefna pojasa: otočni, priobalni i zagorski. U građi stijena prevladavaju vapnenci visoke čistoće, od kojih su građeni kopneni planinski lanci, poluotoci i otoci, dok niže kopnene zaravni i drage te potopljene zaljeve čine manje otporne i nepropusne naslage fliša i dolomita. Današnja je obala nastala podizanjem morske razine. Tako je stvorena mogućnost dubokih prodora morske vode u priobalne vodonosnike.
Prema pedološkim značajkama, Hrvatska se ubraja u zemlje sa znatnim, ali ne osobito kvalitetnim fondom obradivoga zemljišta. Postoje velike regionalne razlike između panonskog, gorskog i primorskog dijela zemlje. U međurječju Drave, Save i Kupe zastupljena su lesivirana i razne vrste hidromorfnih tala, a u najistočnijoj Slavoniji prevladavaju tla visoke plodnosti (crnica, smeđe tlo i lesivirana tla). U gorskim predjelima uglavnom se pojavljuju razni tipovi smeđih tala. Priobalje i otoci siromašni su obradivim tlima, a najvredniji poljodjelski prostor jesu polja u kršu te tla nastala na flišu, laporu i izoliranim aluvijalnim nanosima. Samo lokalno, ponajprije u Istri, nalaze se dublja tla plodne crvenice.

Tablica 1.2. Raspodjela tala prema pogodnosti za obradbu (km2)

Sliv	Dobra obradiva tla	Umjereno ograničena obradiva tla	Ograničena obradiva tla	Tla privremeno nepogodna za obradbu	Tla trajno nepogodna za obradbu	Ukupno*
crnomorski	2.552	6.515	12.152	6.262	6.917	34.398
jadranski	113	1.532	3.472	751	15.175	21.043
Ukupno	2.665	8.047	15.624	7.013	22.092	55.441
*Razliku do ukupne površine državnoga teritorija (56.538 km2) čine izgrađene (ceste, naselja) i vodene površine (ukupno 1.097 km2)

Vegetacijom je pokriveno oko 87% hrvatskoga državnog teritorija, uz napomenu da se obrađuje oko 25%, livade, pašnjaci i rijetka vegetacija čine oko 17%, a na šume otpada oko 45% kopnene površine Hrvatske. Utvrđene se veličine djelomično razlikuju od statističkih podataka⁴, gdje ukupne poljoprivredne površine (oranice, vrtovi, livade, pašnjaci, vinogradi) iznose oko 47% površine Hrvatske. Postoje znatne regionalne razlike u strukturi vegetacijskog pokrova. U nizinskome kopnenom dijelu prevladavaju obradive površine s tradicionalnim kontinentalnim ratarskim kulturama. U brdskim i gorskim predjelima sjeverne i srednje Hrvatske prevladavaju šume, uglavnom bukve i hrasta te jele i smreke. One se prorjeđuju na prijelazu u submediteranskih šumski pojas i postupno degradiraju u šikare, nisko raslinje i pašnjačke zone. Goleti i gole stijene uglavnom su raspoređene u dalmatinskom primorju i na otocima.

Tablica 1.3. Zemljišni pokrov*

Sliv	Oranice i vrtovi	Stalni nasadi	Livade, pašnjaci, rijetka vegetacija	Šume	Goleti	Ostalo
	%
crnomorski	32,9	0,2	9,6	49,0	0,1	8,2
jadranski	10,9	0,8	28,5	39,3	15,5	5,0
Ukupno	24,6	0,4	16,8	45,2	6,0	7,0
*Površine su utvrđene približnom generalizacijom satelitskih snimki (CORINA land cover).

Prema biogeografskom položaju, Hrvatska se nalazi na razmeđu triju velikih ekoregija, ekoregije Panonske nizine (Hungarian lowland), ekoregije Dinarida (Dinaric western Balkan) i ekoregije Sredozemnog mora (Mediterranean sea). Zahvaljujući svojem položaju i relativno dobroj očuvanosti ekosustava Hrvatska ima, u europskim razmjerima, vrlo veliku vrijednost biološke raznolikosti. Broj poznatih biljnih i životinjskih vrsta premašuje 30.000, no procjenjuje se da ih ima znatno više (od 50.000 do 120.000). Hrvatska se ističe velikim brojem endemičnih i reliktnih vrsta i podvrsta, najvećim dijelom vezanih uz krš i krško podzemlje – svjetski značajnu posebnost ovog dijela Europe.
Geografski položaj i morfologija uvjetuju specifična i raznolika klimatska obilježja. Na području Hrvatske prisutna su tri oborinska režima: kontinentalni, mediteranski i prijelazni koji sadržava karakteristike obaju režima.
Kvantitativni meteorološki pokazatelji definirani su na temelju podataka izmjerenih u posljednjem neprekinutom 30-godišnjem razdoblju (1961. – 1990.) koje se smatra reprezentativnim za donošenje pouzdanih zaključaka. U razdoblju od 1991. do 2000. godine meteorološki nizovi zbog ratnih su razaranja bili prekinuti gotovo na trećini hrvatskoga državnog teritorija.
Prosječne godišnje oborine u Hrvatskoj se kreću od 650 mm u istočnoj Slavoniji do 3.500 mm i više (Lividraga 3.800 mm) u Gorskom kotaru. Kontinentalni dio, koji obuhvaća sjeverni dio Hrvatske do granice između sliva Kupe i Odre, ima najviše oborina u lipnju, a najmanje u veljači.



Slika 1.5. PROSJEČNE GODIŠNJE VISINE OBORINA (1961. – 1990.)

Prijelazno područje između kontinentalne i mediteranske klime ima najviše oborina u studenome, a najmanje u veljači, a kopneni dio u zaleđu jadranske obale ima obilježje maritimnoga oborinskog režima s najviše oborina u studenome, a najmanje u srpnju. Priobalno područje ima slični režim kao i zaobalje, samo su količine oborina znatno manje.
Evapotranspiracija u Hrvatskoj kreće se u rasponu od 500 do 1000 mm, prosječno 700 mm, a prosječno otjecanje od oborina iznosi oko 40%. Najmanje je otjecanje u panonskom području Hrvatske, gdje na slivu Bosuta iznosi samo oko 11%, a najveće ima planinsko područje krša, gdje uglavnom otječe više od 50% oborina, najčešće između 60 i 70%.



Slika 1.6. GODIŠNJI HOD PROSJEČNIH MJESEČNIH VISINA OBORINA NA KARAKTERISTIČNIM STANICAMA (1961. – 1990.)

Prosječna višegodišnja temperatura zraka u Hrvatskoj se kreće u rasponu od 3 do 17 °C. Najviše prosječne temperature na području Hrvatske vezane su za mjesec srpanj, a najniže za siječanj. Na temperaturu zraka u kontinentalnom dijelu Hrvatske dominantan utjecaj ima nadmorska visina, a u priobalnom dijelu geografska širina. Najniža temperatura zraka zabilježena je u Gospiću od -28,9 °C (15. siječnja 1963.), a najviša u Kninu od 39,6 °C (3. kolovoza 1981.). Prosječna godišnja relativna vlažnost zraka kreće se na prostoru Hrvatske od 58% do 83%. Veća je vlažnost zraka u unutrašnjosti i na višim područjima. Na cijelom području Hrvatske najniža relativna vlažnost zraka zabilježena je u srpnju. Najviša relativna vlažnost u kontinentalnom je području u prosincu, a na mediteranskom području u studenome.



Slika 1.7. PROSJEČNE TEMPERATURE ZRAKA (1961. – 1990.)
_____
⁴ Statistički ljetopis Republike Hrvatske – 2005.

STANJE VODA

2.1 POVRŠINSKE VODE

2.1.1 Opće značajke

Prostorni raspored površinskih (rijeke, jezera, prijelazne i priobalne vode) i podzemnih voda i njihova veza primarno su određeni morfološkim i hidrogeološkim značajkama područja Hrvatske. Sve vode su dio crnomorskog ili jadranskog sliva, a razvodnica ide kroz gorsko-planinsko područje. U crnomorskom slivu dominiraju veći vodotoci kao što su Sava, Drava i Dunav s velikim brojem manjih podslivova. U jadranskom slivu gustoća i duljina površinskih vodotoka znatno je manja, ali postoje značajni podzemni tokovi kroz krške sustave. Ukupna duljina svih prirodnih i umjetnih vodotoka na prostoru Hrvatske procjenjuje se na oko 21.000 km.
Rijeke Sava, Drava, Dunav, Kupa i Mura u crnomorskom slivu ubrajaju se u vodotoke s vrlo velikim slivnim površinama (većim od 10.000 km2). Velike slivove (površine 1.000 do 10.000 km2) imaju Dobra, Korana i Glina (pritoci Kupe), Krapina, Ilova-Pakra, Česma, Orljava, Bosut i Una (pritoci Save), Karašica-Vučica (pritok Drave), te Baranjska Karašica i Vuka (pritoci Dunava). U slivu Save na području Hrvatske ima oko pedeset, a u slivu Drave oko petnaest srednjih slivova (100 do 1.000 km2).
U jadranskome slivu Neretva je vodotok s vrlo velikim slivom, dok se Lika, Zrmanja, Krka i Cetina ubrajaju u velike slivove. Vodotoka sa srednjom veličinom sliva ima oko 40.



Slika 2.1. VEĆI VODOTOCI I SLIVOVI NA PODRUČJU HRVATSKE

Većina velikih vodotoka crnomorskog sliva međudržavnog je značaja (pogranični ili prekogranični). Od većih vodotoka u Hrvatsku ili u njezine pogranične vodotoke utječu Sava, Drava i Mura iz Slovenije, Dunav iz Mađarske te Una, Vrbas, Ukrina i Bosna iz Bosne i Hercegovine. Na jadranskom slivu granična rijeka sa Slovenijom jest Dragonja, a najveća prekogranična rijeka je Neretva s više od 90% sliva na području Bosne i Hercegovine.
Hrvatska ima malo prirodnih jezera, ali su specifična i još uvijek očuvanih prirodnih ljepota. Najpoznatija su Plitvička jezera na izvorištu rijeke Korane, koja čini 16 kaskadnih jezera.

Tablica 2.1. Veća prirodna jezera u Hrvatskoj

Jezero(a)

Najveća površina	Nadmorska visina	Najveća dubina
km2	m n. m.	m
Vransko – Dalmacija	30,7	0,7	4
Prokljansko	11,1	0,5	20
Visovačko	7,7	45	17
Vransko – otok Cres	5,8	14	84
Kopačevsko	3,5	80	6
Plitvička	2,1	636 – 503	46
Baćinska	1,9	5	32
Prošćansko	0,68	636	37

Područje Hrvatske karakteriziraju i značajna močvarna područja, posebno na poplavnim dijelovima slivova Drave, Dunava,Dunava, Save i Neretve. Posebno su značajna četiri lokalitetau na Ramsarskom popisu vlažnih staništa, i to: Kopački rit na slivovima Drave i Dunava, Lonjsko polje i ribnjak Crna Mlaka u slivu Save te područje donjeg toka Neretve (dio se prostire na područje Bosne i Hercegovine) u jadranskom slivu.
Na kontaktnim područjima priobalnog mora i kopna, gdje more znatno utječe na dinamiku kretanja, na kvalitativne i ekološke značajke slatkih voda, pojavljuju se tzv. prijelazne ili bočate vode. Značajniji vodotoci u čijim se blizinama ušća osjeća utjecaj mora su: Dragonja, Mirna, Raša, Rječina, Zrmanja, Krka, Jadro, Žrnovnica, Cetina, Neretva i Ombla. Utjecaj mora osjeća se i u Vranskom jezeru kod Biograda na moru koje je kanalom Prosika i podzemnih putem povezano s morem, te u Baćinskim jezerima.
Jadransko je more zatvorenog tipa, ukupne površine zajedno s otocima oko 138.600 km2. Ukupni volumen Jadranskog mora iznosi oko 35.000 km3, što čini 4,6% volumena Sredozemnog mora. Prosječna širina Jadranskog mora iznosi oko 160 km, a najveća je izmjerena dubina 1.233 m.

2.1.2 Količine površinskih voda

Geografsko-morfološka i klimatska obilježja prostora Hrvatske uvjetovala su i znatne razlike u režimima površinskih voda, tako da na crnomorskom slivu kod rijeke Drave dominira snježno-glacijalni režim, a kod Save je prisutan kišno-snježni režim. Površinske vode jadranskoga sliva uglavnom imaju obilježja kišnog režima.
Količinski režim voda podložan je prirodnim i antropogenim promjenama. Spoznaje o količinama i rasporedu površinskih voda oduvijek su bile nužne za planiranje iskorištavanja i zaštitu od voda te se početkom 19. stoljeća na prostoru Hrvatske započinje s organiziranim mjerenjima vodostaja i određivanjima protoka. U 20. stoljeću započinju i mjerenja temperature vode, pronosa nanosa i pojava leda, u znatno manjem opsegu. Postupno se povećavao i broj mjernih stanica, a posljednjih se petnaestak godina kretao od 450 do 500.
Upravljanje vodnim resursima kritično je tijekom ekstremnih situacija, suša i poplava kojih je pod utjecajima prirodnih i antropogenih čimbenika sve više. Trendovi suša i poplava te povećanja temperatura zraka u Hrvatskoj osobito su pojačani tijekom posljednjih petnaestak godina.
Kvantitativni hidrološki pokazatelji definirani su na temelju podataka izmjerenih u posljednjem neprekinutom 30-godišnjem razdoblju (1961. – 1990.) koje se smatra reprezentativnim za donošenje pouzdanih zaključaka. U razdoblju od 1991. do 2000. godine hidrološki nizovi zbog ratnih su razaranja bili prekinuti gotovo na trećini hrvatskoga državnog teritorija.

Tablica 2.2 Hidrološke značajke većih vodotoka (1961. – 1990.)

Slivovi		Vodotok	Površina sliva		Duljina			Vodomjerna stanica	Površina sliva	Karakteristični protoci
			Ukupna	U RH	Ukupna	U RH	Granica			Qmin	Qmin,sr	Qsr	Qmax,sr	Qmax
			km2		km				km²	m³/s
Crnomorski	Save	Sava	95.419	25.770	946	510	313	Županja	62.891	226	311	1.134	3.038	4.130
		Sutla	590	133	92	89	73	Zelenjak	455	0,342	0,859	7,31	129	250
		Krapina	1.244	1.244	65	65	-	Kupljenovo	1.150	0,200	1,12	12,0	153	368
		Česma	2.890	2.890	96	96	-	Čazma	2.877	0,066	0,679	14,1	91,9	153
		Ilova s Pakrom	16	1.816	96	96	-	Veliko Vukovje	995	0,130	0,390	6,99	68,0	151
		Orljava	1.616	1.616	97	97	-	Pleternica	745	0,111	0,560	5,12	60,0	117
		Bosut	2.913	2.375	132	81	-	Nijemci	1.670	...	...	12,2	...	...
		Kupa	10.236	8.412	294	294	100	Farkašić	8.902	16,9	30,5	201	1.207	1.776
		Dobra	1.354	1.354	104	104	-	Donje Stative	1.313	1,65	2,45	34,8	241	372
		Korana	2.297	2.049	134	134	23	Velemerić	1.258	0,611	3,31	28,8	320	492
		Mrežnica	980	980	63	63	- /p>	Mrzlo Polje	975	0,223	1,85	26,6	256	373
		Glina	1.418	967	100	100	18	Glina	1.145	0,939	2,91	18,2	174	350
		Sunja	482	482	77	77	-	Sunja	225	0,001	0,325	2,91	87,0	141
		Una	9.368	1.686	212	116	101	Hrvatska Kostajnica	8.876	25,1	44,7	221	1.110	1.521
	Drave i Dunava	Dunav	816.950	35.132	2.857	138	130	Erdut	251.593	1.070	1.440	2.852	5.443	9.250
		Vuka	1.260	1.260	126	126	-	Tordinci	418	0,010	0,440	3,14	5,10	27,1
		Drava	41.238	7.015	749	323	136	Belišće	38.500	160	234	552	1.386	2.232
		Mura	14.149	473	493	83	79	Mursko Središće	10.891	41,0	62,0	170	732	1.454
		Karašica-Vučica	2.347	2.347	150	150	-	Beničanci	430	0,156	0,335	2,60	26,7	34,6
Jadranski	Primorsko-istarski	9"> Dragon	141	55,6	26	12	12	Plovanija	141	...	0,100	1,30	50,0	...
		Mirna	541	494	53	53	-	Portonski most	317	0,048	0,513	7,91	77,4	178
		Raša	279	279	23	23	-	Podpićan	88,5/p>	suho	0,088	1,60	44,4	92,5
		Boljunčica	230	230	33	33	-	Čepić	183	suho	0,002	0,956	24,2	28,9
		Rječina	360	300	19	19	-	Sušak	246	0,543	1,10	12,9	118	350
		Lika	1.014	1.014	77	77	-	Bilaj	225	suho	0,125	7,33	145	245
		Gacka	584	584	61	61	-	Čovići	490	2,28	4,95	13,3	47,2	68,6
	Dalmatinski	Zrmanja	1.379	1.379	69	69	-	Jankovića buk	1.292	0,165	1,92	37,0	266	367
		Krka	2.657	2.373	72	72	-	Skradinski buk	2.108	4,99	12,4	54,6	293	565
		Cetina	4.145	1.531	104	104	-	Gardunska mlinica	3.701	...	...	99,0	...	...
		Neretva	10.520	280	215	22	-	Metković	10.240	...	...	342	...	...

Prema Zakonu o hidrometeorološkoj službi, obavljanje motrenja i mjerenja hidroloških pojava od javnog interesa u nadležnosti je Državnoga hidrometeorološkog zavoda. U okviru Državnoga hidrometeorološkog zavoda u suradnji s korisnicima podataka razvija se Hidrološki informacijski sustav (HIS 2000), kao baza podataka s programskim paketima za unos, pregled i statističke obradbe hidroloških podataka. Vezano uz količinski režim voda, za svaku mjernu stanicu na kojoj se obavljaju vodomjerenja HIS 2000 sadrži, među ostalim, i standardne podatke vezane uz značajke sliva te prosječne i ekstremne vodostaje i protoke.

Sliv rijeke Save. Rijeka Sava sa svojim pritocima drenira najveći dio kopnenog područja Hrvatske. Najveći pritoci Save dolaze iz desnog zaobalja. Najmanji godišnji protoci na Savi i Kupi pretežno se pojavljuju od kolovoza do studenoga, dok su dulja razdoblja s malim vodama najčešća u kolovozu i rujnu, a samo rijetko u siječnju i veljači. Na Savi i na njezinim većim pritocima uz komponentu cikličnosti, uočljiva je na pojedinim dionicama tendencija sniženja najnižih godišnjih vodostaja.

Slika 2.2. PROSJEČNI MJESEČNI PROTOCI NA SLIVU SAVE (1961. – 1990.)

Najveći protoci na Savi i Kupi pojavljuju se u listopadu, studenome i prosincu, a na manjim pritocima u proljeće i u ljeto. Nizovi velikih voda ne pokazuju, statistički značajan trend promjena.
Količine lebdećeg nanosa (vučeni se ne mjeri) u rijeci Savi se stalno smanjuju, što je uglavnom posljedica uređenja sliva i vodotoka.



Slika 2.3. VREMENSKI NIZOVI NAJNIŽIH GODIŠNJIH VODOSTAJA ZABILJEŽENIH NA KARAKTERISTIČNIM STANICAMA NA SAVI I KUPI

Najniže temperature vode podjednako se pojavljuju u siječnju i veljači, a najviše u srpnju i kolovozu i uglavnom prate kretanje temperature zraka.

Slivovi Drave i Dunava. Glavni vodotoci vodnog područja jesu Dunav, Drava i Mura, koji u Hrvatsku ulaze već s formiranim tokovima, a vodne količine koje dobivaju s podu s područja Hrvatske samo u manjoj mjeri utječu na količinski režim. Jednačajki režima tečenja rijeke Drave jesu dnevna kolebanja vodostaja uzrokovana nestacionarnim pogonom izgrađenog lanca hidroelektrana, napose izražena pri manjim protocima.



Slika 2.4. PROSJEČNI MJESEČNI PROTOCI NA SLIVOVIMA DRAVE I DUNAVA (1961. – 1990.)

Minimalni su protoci na Dunavu u studenome, a na Dravi i Muri u siječnju, dok su na pritocima uglavnom u ljetnim mjesecima. Svi minimalni vodostaji na rijeci Dravi imaju tendenciju sniženja.
Najveći su protoci Drave u ljetnim mjesecima, dok su na pritocima najčešće u zimskim, a samo katkad u ljetnim mjesecima. Najveći prosječni mjesečni protoci na Dunavu i Dravi javljaju se najčešće u lipnju, a na Muri u svibnju. Zbog postupne izgradnje lanca hidroelektrana u uzvodnim državama, tijekom dvadesetoga stoljeća došlo je do znatnog povećanja maksimalnih protoka Drave na ulazu u Hrvatsku.
Temperature vode najviše su u kolovozu, a najniže u siječnju.



Slika 2.5. VREMENSKI NIZOVI NAJNIŽIH GODIŠNJIH VODOSTAJA ZABILJEŽENIH NA KARAKTERISTIČNIM STANICAMA NA DRAVI

Primorsko-istarski slivovi. Zbog dominantne zastupljenosti krša, hidrografska je mreža relativno slabo razvijena i na većem dijelu ima bujična obilježja. Većina vodotoka u sušnom razdoblju presušuje, ali su česte pojave i izuzetno visokih vodostaja. Važniji vodotoci jesu: Lika, Gacka, Mirna, Raša i Rječina.
Na svim vodotocima najniži se protoci pojavljuju od srpnja do rujna. Protoci su na Rječini i Gackoj najviši u travnju, na Mirni u siječnju, a na Lici u prosincu. Procesi intenzivne produkcije i pronosa nanosa karakteriziraju veliki dio bujičnih slivova, posebno fliških u srednjem dijelu Istre. Na vodomjernim je stanicama uočena tendencija sniženja minimalnih vodostaja.
Hidrološki nepovoljne prilike i intenzivno korištenje vodama tijekom ljetnoga sušnog razdoblja (Mirna, Rječina, Gacka) uzrokuju znatno smanjenje protoka.



Slika 2.6. PROSJEČNI MJESEČNI PROTOCI NA PRIMORSKO-ISTARSKIM SLIVOVIMA (1961. – 1990.)
Pojave velikih voda kod većine su vodotoka zabilježene od rujna do prosinca, kada na formiranje poplavnih valova dominantan utjecaj ima đenovska ciklona. Na bujičnim vodotocima zbog intenzivnih oborina pojavljuju se ekstremne vode i u ljetnom, sušnom razdoblju.

Dalmatinski slivovi. Na izrazito krševitom području formirano je nekoliko većih površinskih vodotoka kao što su Cetina, Zrmanja i Krka, s tokovima na području Hrvatske te Neretva s većim dijelom sliva na području Bosne i Hercegovine.
Za rijeku Cetinu karakteristično je da je cijeli tok u Hrvatskoj, a veći dio sliva na području Bosne i Hercegovine. Prirodni režim tečenja rijeke Cetine znatno je izmijenjen zbog dviju velikih hidroenergetskih akumulacija, Peruće i Buškog blata. Znatne promjene u režimu tečenja na Neretvi i Trebišnjici također su posljedica izgrađenih hidroenergetskih sustava u Bosni i Hercegovini.



Slika 2.7. PROSJEČNI MJESEČNI PROTOCI NA DALMATINSKIM SLIVOVIMA (1961. – 1990.)
Unutar godine na uzvodnim tokovima najmanji su mjesečni protoci u kolovozu, a najveći u travnju i rjeđe u siječnju i prosincu. Najniži se vodostaji najčešće pojavljuju u razdoblju od kolovoza do listopada, kada dio vodotoka i presušuje.
Za razliku od ostalih vodotoka na području Hrvatske, veliki i srednji godišnji protoci na Neretvi (Metković), Cetini (Han) i Matici Vrgorskoj (Dusina) imaju tendenciju sniženja.
Otoci nemaju značajnih površinskih tokova, osim povremenih bujičnih vodotoka ili rijetkih izvora obično malog kapaciteta. Cijelo jadransko priobalje bogato je vruljama, čije se količine istjecanja ne mjere.

2.1.3 Kakvoća površinskih voda

Kakvoća voda rijeka i jezera

Svrha je praćenja kakvoće voda ocjena opće ekološke uloge voda te utvrđivanje uvjeta korištenja za određene namjene. Ocjenjivanje kakvoće temelji se na Uredbi o klasifikaciji voda, gdje se vode, prema graničnim vrijednostima pokazatelja, svrstavaju u pet vrsta. Ispitivanje kakvoće voda provodi se na vodotocima čija se voda iskorištava ili planira iskorištavati za javnu vodoopskrbu, na vodama unutar nacionalnih parkova i parkova prirode, zatim u dijelovima vodotoka gdje su značajniji utoci državnih i prekograničnih voda te ispusti tehnoloških i komunalnih otpadnih voda i u dijelovima gdje se vodni resursi iskorištavaju ili planiraju iskorištavati za gospodarske potrebe (hidroelektrane, navodnjavanja, uzgajališta riba i drugo).
Sustavno praćenje kakvoće površinskih voda započelo je 1958. godine na Dunavu, a početkom sedamdesetih godina počelo se s ispitivanjem kakvoće površinskih voda u okviru nacionalnog monitoringa. Za ocjenu kakvoće voda služila je Uredba o klasifikaciji voda iz 1981. godine, ali tek godine 1998. doneseni su novi propisi za ocjenjivanje kakvoće voda usklađeni s UN/ECE smjernicama i s razrađenom metodologijom. Zbog toga je 2000. godina usvojena kao polazna godina u ocjeni promjena kakvoće voda.



Slika 2.8. UKUPNI PRIKAZ STANJA KAKVOĆE VODA (2000. – 2006.)

Ispitivanja kakvoće voda u razdoblju od godine 2000. do 2006. (rijeke, izvori, bunari, kanali, prirodna i umjetna jezera) provodila su se na oko 270 u 2000., a na 344 mjernih postaja u 2006. godini. Prema vrsti monitoriranja na pojedinoj mjernoj postaji razlikuje se prekogranični (PGM), nacionalni (NM) i lokalni monitoring (LM).
Uz obvezne pokazatelje (režim kisika, hranjive tvari, mikrobiološke i biološke pokazatelje), koji određuju opću ekološku funkciju voda, ispituju se i dodatni pokazatelji (metali, organski spojevi i radioaktivnost) prema posebnim programima.
U razdoblju 2000. – 2006. godine vode su, prema biološkim pokazateljima bile većinom II., po režimu kisika i hranjivim tvarima II. i III., a prema mikrobiološkim pokazateljima III. i IV. vrste kakvoće. Samo na manjem broju mjernih postaja kakvoća voda izrazito je odstupala od planirane vrste (pokazatelji BPK5, ukupni N, ukupni P, P-B indeks saprobnosti ili biotički indeks).
Koncentracije metala u razdoblju od 2000. – 2006. godine praćene su na više od 40% mjernih postaja. Prema većini ispitivanih metala voda je bila I. i II. vrste kakvoće, a najnepovoljnije vrijednosti bile su izmjerene za olovo, bakar i kadmij. Lošija ocjena prema nekim teškim metalima (živi, olovu i povremeno kadmiju) posljedica je velikog broja uzoraka kod kojih nije bilo moguće izmjeriti prirodne koncentracije zbog nedovoljno osjetljive analitičke opreme.



Slika 2.9. STANJE KAKVOĆE VODA PREMA BIOLOŠKIM POKAZATELJIMA

Najnepovoljnije vrijednosti analiziranih organskih spojeva tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine bile su najčešće izmjerene za mineralna ulja. Vrijednosti ostalih organskih spojeva uglavnom su bile ispod granica detekcije. U godini 2002. na nekim mjernim postajama na rijeci Savi izmjeren je atrazin u povišenim koncentracijama.
Radi kontrole mogućeg utjecaja nuklearne elektrane Paks u Mađarskoj ispituje se radioaktivnost rijeke Dunav na graničnoj mjernoj postaji Dunav – Batina, a dobiveni rezultati u godini 2006. uspoređeni su s mjerenjima obavljenima u razdoblju od 1983. do 2001., kao i mjerenjima obavljenima radi utvrđivanja »nultog stanja«, tj. prije puštanja u pogon NE Paks. Prati se ukupna beta-radioaktivnost u vodi, sedimentu, ribi i obraštaju. Kod većine vrsta uzoraka rijeka Dunav je na razini »nultog« stanja, osim vrijednosti radion radionuklida 137Cs u sedimentu, koja prelazi vrijednosti radioaktivnosti izmjerene u razdoblju mjerenja »nultog« sbr> Vode na koncentriranim ulazima i izlazima iz Hrvatske tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine su uglavnom slične kakvoće s obzirom na većinu ispitivanih pokazatelja, iako su zamijećena povremena odstupanja u pojedinim godinama, posebno u odnosu na mikrobiološke pokazatelje. To pokazuje da povećana odstupanja od planiranih vrsta/kategorija na pritocima uglavnom nemaju znatnijeg odraza na koncentriranim izlazima.
Za stanje kakvoće priobalnog mora posebno je važna kakvoća voda rijeka na ušćima te se ona sustavno prati. Prema podacima mjerenja u godini 2006., najnepovoljnije stanje je prema mikrobiološkim pokazateljima, što upućuje na to da je onečišćenje uzrokovano otpadnim vodama fekalnog porijekla.

Tablica 2.3. Ocjena kakvoće voda na graničnim mjernim postajama u godini 2006.



Tablica 2.4 Ocjena kakvoće vode na ušćima rijeka u Jadransko more u godini 2006.



Za potrebe ocjene opće ekološke funkcije vode sustavno se prati stanje voda izvorišta. Izvorišta koja se ispituju u okviru nacionalnog monitoringa kakvoće kopnenih voda upućuju ne samo na stanje kakvoće u izvorišnom dijelu rijeke nego i na stanje kakvoće voda vodonosnika pa su stoga ocijenjena i prema kriterijima za površinske vode i prema kriterijima za podzemne vode Uredbe o klasifikaciji voda. Ovdje su vode izvorišta ocijenjene prema kriterijima za površinske vode.
Prema kriterijima za površinske vode (režim kisika, hranjive tvari i biološki pokazatelji), tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine vode izvorišta pretežno su svrstane u I. i II. vrstu, prema mikrobiološkim pokazateljima u II. i III. vrstu, a samo na manjem broju mjernih postaja u IV. i V. vrstu.
Prema ispitivanim metalima, tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine vode izvorišta svrstavaju se u I. i II. vrstu, a prema organskim pokazateljima uglavnom su I. vrste.




Slika 2.10. OCJENA STANJA KAKVOĆE VODA IZVORA KAO POVRŠINSKIH VODA (2000. – 2006.)
Na temelju redovitih godišnjih izvještaja o rezultatima ispitivanja kakvoće vode u Republici Hrvatskoj, razvidno je da se u razdoblju od 2000. – 2006. godine bilježi blago poboljšanje kakvoće površinskih voda i to pokazatelja iz skupine režima kisika i hranjljivih tvari.

Kakvoća prijelaznih voda i priobalnog mora

Prema važećim zakonima, u nadležnosti vodnoga gospodarstva jest praćenje onečišćenja priobalnog mora s kopna, koje dolazi rijekama te točkastim i raspršenim izvorima onečišćenja s kopna. U skladu s time, prema kriterijima Državnoga plana za zaštitu voda, područje nadležnosti vodnoga gospodarstva obuhvaća područja priobalnog mora oko ispusta otpadnih voda i područja pod utjecajem ušća rijeka.
Za ocjenu kakvoće priobalnog mora iskorišteni su rezultati istraživanja nekoliko istraživačkih projekata i programa (najopsežniji su projekti Jadran i Vir – Konavli), koje provodi više državnih institucija, uključujući i Hrvatske vode. Rezultati istraživanja bili su osnova za procjenu kakvoće priobalnog mora, koje je prema trofičkom stanju klasificirano u 5 klasa, na osnovi trofičkog indeksa za razdoblje 1998. – 2001.
Na osnovi trofičkog indeksa može se stanje kakvoće, u najvećem dijelu akvatorija od Savudrije do Zadra, procijeniti najvišim stupnjem (vrlo dobro ili oligotrofno). Stanje za jedan ili dva stupnja lošije (dobro i umjereno dobro ili oligomezotrofno i mezotrofno) procijenjeno je za unutrašnje dijelove Limskog kanala, te Bakarskog i Riječkog zaljeva. Limski kanal i Bakarski zaljev područja su pod znatnim utjecajem podzemnih voda, a time i koncentriranog donosa hranjivih tvari s pripadajućih slivova.
Najveći dio priobalnog mora na području Dalmacije je oligotrofno. More Šibenskog zaljeva i istočnog dijela Kaštelanskog zaljeva svrstava se u eutrofno ili čak u ekstremno eutrofno. Širi akvatorij Šibenika, Splita, te Ploča procjenjuje se mezotrofnim, iako su koncentracije klorofila vrlo često usporedive s otvorenim vodama. Područje mora oko Dubrovnika je oligotrofno.
Na područjima gdje se u more ulijevaju veće rijeke (Krka, Jadro, Žrnovnica, Cetina, Neretva) prisutan je unos hranjivih tvari, ali je omjer dušika i fosfora u tim vodama povoljan (vrlo visok) i procesi eutrofikacije mora nisu jako izraženi. No, negativni efekti unosa hranjivih tvari u more dolaze do izražaja u onim područjima, gdje u blizini ušća rijeka postoje veća gradska središta čijim otpadnim vodama u more dospijevaju i soli fosfora. Estuarij Krke je područje gdje je to došlo do punog izražaja, pa je proces eutrofikacije najsnažnije prisutan u području Šibenskog zaljeva. U nešto manjoj mjeri to vrijedi i za Kaštelanski zaljev. Utjecaj Neretve na proces eutrofikacije manji je nego što bi se to moglo očekivati, što je rezultat autopurifikacijskih sposobnosti močvarnog ekosustava.



Slika 2.11. PROCJENA KAKVOĆE PRIOBALNOG MORA

Može se zaključiti da je najveći dio hrvatskog Jadranskog mora oligotrofan, odnosno vrlo dobre kakvoće, a problem su uglavnom zatvoreni priobalni dijelovi mora uz velike gradove (Pula, Rijeka, Šibenik, Split i slično).

Kakvoća priobalnog mora na plažama

Mikrobiološki pokazatelji najznačajniji su indikatori onečišćenja mora otpadnim vodama fekalnog porijekla, te se ocjena kakvoće mora na morskim plažama temelji na koncentracijama indikatora fekalnog onečišćenja čije su granične vrijednosti definirane u Uredbi o standardima kakvoće mora na morskim plažama.
Na području od Savudrije do Dubrovnika u 2000. godini više od 96% uzoraka morske vode na ispitivanim plažama čistoćom je zadovoljavalo propisane standarde. Taj je postotak u 2003. godini narastao gotovo do 98%, a jednako je bilo i u 2004. godini. Udio uzoraka koji prelaze granične vrijednosti propisane Uredbom u 2005. godini bio je 1,5 %, u 2006. godini 1,06% što je za 7,8 % manje u odnosu na prethodnu godinu. Od uzoraka koji su odgovarali standardima Uredbe, 72,97 % uzoraka bilo je ocjenjeno kao more visoke kakvoće, 25,39% kao more podobno za kupanje i 1,33 % kao umjereno onečišćeno more⁵.
Kakvoća priobalnog mora na plažama pokazuje da je sanitarna kakvoća mora u najvećem dijelu obalnog područja zadovoljavajuća. Lošija sanitarna kakvoća mora ograničena je na one plaže koje se nalaze u blizini gradskih luka i velikih gradskih središta.
Sadašnja razina pritisaka ne ugrožava kakvoću mora i okoliš u značajnoj mjeri, te se ne smatra ograničavajućim čimbenikom razvoja.
______
⁵ Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva: Kakvoća mora za kupanje na plažama hrvatskog jadrana u 2006. godini, prosinac 2006.

2.2 PODZEMNE VODE

2.2.1 Opće značajke

Na prostoru Hrvatske dominiraju dva tipa vodonosnika, međuzrnski, koji prevladava u panonskom dijelu i krški, sekundarne pukotinsko-kavernozne poroznosti u području Dinarida. Prirodni slivni sustavi formirani su tako da crnomorskom slivu, osim panonskog područja, pripada i dio krškog područja, dok jadranski sliv u cijelosti pripada krškom području Dinarida. Dio značajnijih vodonosnika su prekogranični.
Monitoring razina podzemne vode ne provodi se sustavno. Na području Drave postoji osnovna mreža, te mreže mjernih postaja uspostavljenih za potrebe izgrađenih i enih i planiranih hidroenergetskih objekata. Na slivu Save uspostavljene su mreže za potrebe javne vodoopskrbe (šire područje Zagreba) i mreže zairane hidroenergetske objekte. Na krškim je područjima uspostavljena mreža mjernih postaja za potrebe vodnog gospodarstva na području zapadne i južne Istre, kojom je pokriven manji dio poluotoka. Na ostalim krškim područjima ne postoji monitoring, osim lokalnih namjenskih mreža.



Slika 2.12. OPĆE HIDROGEOLOŠKE ZNAČAJKE VODONOSNIKA

Najvažniji vodonosnici na crnomorskom slivu formirani su u debelim kvartarnim naslagama međuzrnske poroznosti u dolinama rijeka Save i Drave, koji su najbogatiji vodama uz gornje tokove, a izdašnost nizvodno, zbog povećanja udjela sitnozrnate komponente, smanjuje se. Na nizvodnom su području vrlo česte pojave subarteških i arteških voda. Kod dubljih vodonosnika, zbog reduktivnih uvjeta, prisutan je povišen sadržaj željeza, mangana i drugih pratećih elemenata. Vodonosnici pukotinske poroznosti u panonskom bazenu zauzimaju razmjerno male površine i izgrađuju vršne dijelove gorskih predjela južnog dijela crnomorskoga sliva.
Osnovna značajka jadranskoga sliva jesu razvijeni krški vodonosnici. Temeljna obilježja krških slivova prostrane su zone prikupljanja vode u planinskim područjima i vrlo kompleksni uvjeti izviranja na kontaktima okršenih vodopropusnih karbonatnih naslaga i vodonepropusnih stijena. Tečenje vode vezano je za pukotinske sustave, a odlikuje se velikim brzinama podzemnih tokova (do 30 cm/s) i pojavama jakih krških izvora velikih amplituda istjecanja. Zbog male retencijske sposobnosti vodonosnika ljetna razdoblja karakterizira bitno smanjenje istjecanja na izvorima, a katkad i potpuna presušivanja. Kakvoća podzemnih voda uglavnom je vrlo dobra, a jedine probleme stvaraju povremena zamućenja i bakteriološka onečišćenja izvora kao posljedica jakih oborina, osobito nakon dugoga sušnog razdoblja.

2.2.2 Prostorni razmještaj

Slivovi Drave i Dunava. Dravski je sliv prema specifičnim hidrogeološkim obilježjima podijeljen na tri područja, uzvodno od ušća Mure, od ušća Mure do Slatine i od Slatine do ušća rijeke Drave u Dunav.
Uzvodno od ušća Mure zastupljena su dva osnovna tipa vodonosnika, vodonosnik međuzrnske poroznosti u pridravskoj ravnici i vodonosnici pukotinske poroznosti u gorskim predjelima.
Aluvijalni je vodonosnik izgrađen od dvaju šljunčanih slojeva ukupne debljine na krajnjem zapadu oko 5 – 10 m, oko 150 m južno od Preloga, te 30 – 40 m na legradskom pragu. Postojećim zdencima vodonosnik je zahvaćen do 40 m dubine. Prosječne vrijednosti hidrauličke vodljivosti iznose 100 – 250 m/dan. Čitav je vodonosnik pokriven prašinasto-glinovitim slojem male debljine.
Izgradnjom hidroelektrana na Dravi promijenjeni su uvjeti tečenja podzemne vode, prisutno je prihranjivanje vodonosnika na području akumulacija, a intenzivno dreniranje uz oteretne kanale.
Na dijelu od ušća rijeke Mure do Slatine u litološkom sastavu prevladava šljunak. Ukupna debljina vodonosnog kompleksa doseže više od 300 m. Zdencima su vodonosne naslage zahvaćene do 70 m dubine, a prosječne vrijednosti hidrauličke vodljivosti iznose oko 100 m/dan na zapadu, do oko 50 m/dan na istoku. Vodonosnik je pokriven prašinasto-glinovitim naslagama, čija se debljina povećava od zapada prema istoku.
Od Slatine do ušća u Dunav prisutne su tri vrste stijena. U aluvijalnim naslagama u pridravskoj ravnici formiran je vodonosnik međuzrnske poroznosti, u karbonatnim stijenama gorskih predjela Papuka formirani su vodonosnici pukotinske poroznosti, dok su neogenske naslage, na padinama gorja, uglavnom nepropusne do slabopropusne. Debljina kvartarnoga vodonosnog kompleksa doseže više od 200 m. Pjeskoviti su slojevi međusobno odvojeni prašinasto-glinovitim proslojcima. Prosječna hidraulička vodljivost vodonosnika kreće se od 10 do 20 m/dan. Iznad vodonosnika nalazi se glinovito-prašinasti pokrivač debljine uglavnom veće od 10 m, a mjestimično i 30 m.
U hidrogeološkom smislu neposredni sliv Dunava vrlo je teško odvojiti od sliva Drave, jer oba čine jednu cjelinu. U litološkom sastavu prevladava sitnozrnati do srednjezrnati pijesak. Pojedini slojevi međusobno su odvojeni slabo propusnim prašinasto-glinovitim proslojcima. Debljina vodonosnog kompleksa južno od Drave prelazi 150 m, dok je na području Baranje vodonosnik debljine oko 50 m. Prosječne vrijednosti hidrauličke vodljivosti variraju od 10 do 20 m/dan, a u nekim dijelovima Baranje mjestimice su 50 m/dan. Postojećim zdencima vodonosnik je zahvaćen do 100 m dubine. Iznad vodonosnika se nalaze glinovito-prašinaste naslage debljine veće od 10 m, a u nekim područjima prelaze i 50 m. Izuzeci su istočni dio Baranje i inundacijsko područje gdje je debljina takvih naslaga manja od 5 m.
Specifični hidrogeološki uvjeti nalaze se na prapornim ravnjacima, gdje se ispod nekoliko desetaka metara debelih prapornih naslaga nalaze propusni slojevi pijeska i šljunka u kojima je podzemna voda pod arteškim i subarteškim tlakom.

Sliv Save. Južni dio sliva pripada kršu Dinarida, a izgrađuju ga dobro propusne karbonatne stijene kredne starosti, u kojima su formirani vodonosnici pukotinske poroznosti. Nizvodno od Karlovca sliv Save pripada jugozapadnom dijelu Panonskog bazena. Nepropusne paleozojske naslage izgrađuju područje Banovine, dok sjevernim i istočnim dijelom sliva dominiraju savski i u njegovom nastavku slavonsko-srijemski bazen u kojima je podzemna voda akumulirana u aluvijalnom kvartarnom vodonosniku međuzrnske poroznosti.
U slivu rijeke Krapine jedini značajniji vodonosnici formirani su u karbonatnim naslagama gorskih masiva Ivanščice, Strahinjščice i Kuna gore. Sliv rijeka Lonje, Trebeža, Ilove i Pakre obuhvaća Lonjsko-ilovsku zaravan (Bjelovarska uleknina), jugoistočne padine Kalnika, istočni dio Medvednice, Moslavačku goru, Lonjsko polje i zapadne obronke Psunja. Najveći dio sliva izgrađen je od neogenskih naslaga pokrivenih kopnenim praporom kvartarne starosti u kojima ne postoje značajniji vodonosnici, a postojeća crpilišta relativno slabih izdašnosti vezana su za tanke aluvijalne vodonosnike rijeka Ilove, Pakre i njihovih pritoka. Najznačajnije zalihe podzemne vode vezane su za aluvijalni vodonosnik u Lonjskom polju, u čijem litološkom sastavu prevladava srednjezrnati do sitnozrnati pijesak s nešto šljunka. Najveća je debljina vodonosnika oko 100 m, a prosječna hidraulička vodljivost doseže oko 40 m/dan. Znatno slabije hidrogeološke karakteristike imaju tanki aluvijalni nanosi Lonje, Česme, i njihovih pritoka, čija debljina malo kad prelazi 10 m.
Sliv rijeke Orljave obuhvaća Požešku kotlinu, koja je ograničena slavonskim gorjem. Najveći dio sliva zauzima Požeška kotlina koja je izgrađena od neogenskih i kvartarnih naslaga. U cjelini su to slabo propusne naslage unutar kojih se nalaze propusniji slojevi pijeska i mjestimice zaglinjenoga šljunka, razmjerno malog prostiranja. Najznačajnija sredina s obzirom na vodoopskrbu jesu karbonatni kompleks koji izgrađuje središnje dijelove Papuka, te šljunkovito-pjeskovite naslage u dolini rijeke Orljave.
Neposredni sliv rijeke Save uzvodno od ušća rijeke Krapine zahvaća područje od granice sa Slovenijom do geološke strukture podsusedskoga praga. Najznačajnija akumulacija podzemne vode vezana je za aluvijalni vodonosnik čija debljina iznosi oko 10 – 15 m, osim u lokalnoj uleknini kod Strmca, gdje doseže oko 50 m. Prosječna hidraulička vodljivost vodonosnika u pravilu iznosi više od 1.000 m/dan. U krovini vodonosnika nalazi se glinovito-prašinasti sloj male debljine. Voda rijeke Save u neposrednoj je hidrauličkoj vezi s podzemnom vodom. Na području Samoborskog gorja glavni vodonosnik čine naslage dolomita trijaske ijaske starosti.
U neposrednom slivu Save na području od podsusedskog do sisačkog praga najznačajniji je aluvijalni vodonosni kompleks, koji najvljinu doseže između Petruševca i Oborova, oko 250 m. Pojedini propusni šljunkovito-pjeskoviti slojevi međusobno su odvojeni slabo propusnim glinovito-prašinastim slojevima. Vrijednosti prosječne hidrauličke vodljivosti u zapadnim predjelima dosežu i do 2.000 m/dan, oko Prerovca i Dubrovčaka 40 m/dan, a između Dubrovčaka i Siska smanjuju se na oko 10 m/dan. Iznad aluvijalnog vodonosnika nalaze se slabo propusne naslage male debljine. Za hidrauličke uvjete karakteristično je da je na krajnjem zapadnom dijelu korito Save usječeno u vodonosnik koji se najvećim dijelom napaja procjeđivanjem iz Save. Posljednjih dvadesetak godina zapažena je tendencija snižavanja savskih vodostaja, koja je dovela do sniženja razina podzemne vode u zaobalju za oko 2 m.
Neposredni sliv rijeke Save od ušća Kupe do ušća Orljave najvećim dijelom obuhvaća savski bazen ispunjen nevezanim sedimentima zasićenima podzemnom vodom. Vodonosnik je uglavnom sastavljen od različitih frakcija pijeska. Veće količine šljunka istaložene su u obliku konusa, na ušćima pritoka. Nizvodno od Siska vrijednosti su hidrauličke vodljivosti najveće u konusu Une – oko 100 m/dan i Vrbasa – oko 200 m/dan. Između Save i rasjeda koji savski bazen odvaja od slavonskog gorja vodonosnik je slabo razvijen i nalazi se na dubinama uglavnom većima od 60 m. Prosječna hidraulička vodljivost maksimalno doseže 10 m/dan. Nanosi lijevih pritoka Save sastavljeni su od zaglinjenog šljunka i pijeska u izmjeni s prahom i glinom. Prosječna hidraulička vodljivost u pravilu je manja od 10 m/dan.
Neposredni sliv rijeke Save od ušća Orljave do granice sa Srbijom karakteriziraju dvije hidrogeološki bitno različite sredine. Prvu čini šljunkovito-pjeskoviti vodonosni sloj na prostoru između Save, Velike Kopanice, Gradišta i Županje, čija debljina doseže više od 90 m. Krovinu čine prašinasto-glinovite naslage debljine manje od 5 m uz Savu, a, udaljavajući se prema sjeveru, debljina postupno raste do 40 m. Prihranjivanje se najvećim dijelom obavlja iz Save i kod visokih vodostaja utjecaj rijeke osjeća se i više od 5 km na sjever. Pjeskoviti vodonosni sustav nalazi se u prostoru između šljunkovitoga sloja na jugu i razvodnice Sava – Drava na sjeveru. Broj pjeskovitih slojeva kreće se od 2 do 11, a debljina pojedinih slojeva iznimno premašuje 30 m. Debljina krovinskih naslaga kreće se između 30 i 40 m. Zdencima su zahvaćeni vodonosni slojevi do maksimalne dubine od 120 m.
Sliv rijeke Kupe u krškom području čine podslivovi Kupe, Dobre, Mrežnice i Korane, koje se spajaju kod Karlovca, upravo na prelasku iz krškog u područje panonskog bazena. Najveći dio sliva pripada Hrvatskoj, uključujući i glavni izvor. Osnovne su značajke sliva složena geološka građa u kojoj prevladavaju okršeni karbonatni vodonosnici, tokovi podzemnih voda ispod navučenih vodonepropusnih kompleksa naslaga i pojave krških izvora širokog raspona istjecanja. Sliv rijeke Dobre započinje nizom manjih izvora i površinskih vodotoka na području Skrada, a nizvodno od Vrbovskog poprima formu prave rijeke. Sliv rijeke Mrežnice drenira karbonatni masiv vanjskih Dinarida prema Drežničkom, Crnac polju i Dabru. Sliv rijeke Korane formiran je u graničnom području Korduna, Like i Bosne i Hercegovine. Rijeka izvire iz Plitvičkih jezera, a zatim vrlo brzo ponire, otječući podzemljem prema nizvodnom dijelu korita rijeke Korane i dijelom prema izvorištu Klokot u slivu rijeke Une. Slivno područje donjeg toka rijeke Kupe obuhvaća Žumberak, južne padine Vukomeričkih gorica, karlovački bazen, Petrovu i Zrinsku goru. U ovom dijelu sliva najvažnija su dva tipa vodonosnika. Vodonosnik međuzrnske poroznosti formiran je unutar aluvijalnih naslaga Kupe i njezinih pritoka, a vodonosnici pukotinske poroznosti u naslagama dolomita na Žumberku.
Sliv rijeke Une obuhvaća dio antiklinalne forme Bruvna, zatim područje Lapca i Nebljusa, te vode s područja Like koje protječu ispod navučenih vodonepropusnih stijena Čemernice prema izvoru Une. Krška područja Krbavskog i Koreničkog polja također pripadaju slivu Une. Slivno područje donjeg toka rijeke obuhvaća područje Banovine, pretežito izgrađeno od nepropusnih i slabo propusnih stijena. Nešto značajnije količine podzemne vode akumulirane su u nanosu Une čija debljina malo kad prelazi 10 m.

Primorsko-istarski slivovi. Područje Istarskog poluotoka na određeni je način prirodna hidrogeološka cjelina s nekoliko slivova, koji se dreniraju prema zapadnoj ili istočnoj obali poluotoka. Sliv rijeke Dragonje smješten je na sjeverozapadnom dijelu poluotoka i najveći njegov dio pripada Sloveniji. Značajni izvori Bužimi i Gabrijeli na teritoriju su Hrvatske, a dreniraju karbonatno područje između Istarskih Toplica i Savudrije.
Sliv rijeke Mirne zauzima područje centralnog i zapadnog dijela poluotoka. Na sjevernom dijelu dominira planinsko područje Ćićarije, koje se najvećim dijelom drenira na velikom krškom izvoru Sveti Ivan u Buzetu. Značajan je vodonosnik i karbonatno područje između Istarskih Toplica i Savudrije s izvorom Bulaž. Uz lijevu obalu rijeke lociran je najveći krški izvor Istarskog poluotoka Gradole.
Najveći je dio sliva Raše i Boljunčice u centralnoistarskom fliškom bazenu, koji se uglavnom preko ponora Pazinčice drenira prema izvorima uz desnu obalu rijeke Raše i priobalnom izvoru Blaž u Raškom zaljevu. Sliv zapadne i južne obale Istre zauzima područje izgrađeno od okršenih karbonatnih stijena s kojeg dio vode otječe prema istočnoj strani poluotoka, ali dio i prema krajnjem jugu poluotoka.
Područje Kvarnerskog zaljeva obuhvaća krško područje, koje se drenira i prema Tršćanskom, a dio vode otječe i prema izvorištu Sveti Ivan. Sliv izvora u gradu Rijeci ima zonu istjecanja u priobalnom području od Preluke na sjeveru do Kostrene na jugu, s glavnim koncentracijama istjecanja u kanjonu Rječine i uvali Martinšćice. Sliv izvora u Bakarskom zaljevu formiran je u karbonatnom masivu morskih padina Gorskog kotara. Vodonepropusne fliške stijene u najvećem dijelu zaljeva potopljene su morem i zone izviranja uglavnom su otvorene prema utjecaju mora.
Sliv rijeke Gacke zauzima najveći dio Ličkog Sredogorja i krška polja kod Perušića, te Vrhovinsko i Brinjsko polje. To je tipični krški sliv izgrađen od okršenih karbonatnih stijena dinarskoga smjera prostiranja, presječenih pojavama mlađih slabopropusnih naslaga u zoni izviranja.
Najveći dio sliva Like vezan je za površinsko ili plitko podzemno otjecanje. Sliv je formiran sa sjeveroistočne strane velebitskog masiva od područja Mogorića i Medaka do Lipova polja. Velebit, zbog vodonepropusnih naslaga u jezgri, ima funkciju barijere, koja je razlog formiranja sliva rijeke Like sa sjeveroistočne strane masiva. Sliv priobalnih izvora od Novljanske Žrnovnice do Selina ima izduženu zonu izviranja u obalnom području i prostire se od Lič polja u Gorskom kotaru do ponornih zona rijeka Gacke i Like i lokalnog sliva Paklenice.

Dalmatinski slivovi. Slivu rijeke Zrmanje na području Like pripadaju rijeke ponornice Obsenica, Ričica i Otuća, koje nakon relativno kratkog toka poniru u Gračačkom i Štikadskom polju. Zona ponovnog izviranja tih voda desna je obala rijeke Zrmanje nizvodno od Ervenika. Rijeka od početnog izvora do Kravljeg mosta ima stalan protok, nakon čega započinje zona poniranja, a utjecaj mora doseže uzvodno od Obrovca.



Slika 2.13. VODONOSNICI I ZAHVATI VODA ZA JAVNU VODOOPSKRBU

Sliv Bokanjačkog blata i Nina ima široku zonu istjecanja u obalnom području od Zadra prema Ninu i dalje prema Ljubačkom zaljevu. Glavna koncentracija izviranja jest u Bokanjačkom blatu. Sliv Vranskog jezera formiran je u vrlo sličnim hidrogeološkim uvjetima. Jezero je smješteno u zoni miješanja slanja slatke i slane vode i ravnoteža se, ovisno o hidrološkim uvjetima, mijenja.
Sliv rijeke Krke širi se i izvan granice Hrvatske prema Bosanskom Grahovu istjecanju velike količine podzemne vode na izvoru jesu prodori nepropusnih i slabo propusnih dolomita i klastita na području Knina.
Sliv rijeke Cetine pokriva neposredno drenažno područje rijeke i izvore splitskog područja Jadro i Žrnovnicu. Veliki dio sliva prostire se na području Bosne i Hercegovine. Najveći dio priljevnog područja nalazi se na lijevoj obali rijeke prema Buškom blatu, te Livanjskom, Duvanjskom, Šuičkom i Kupreškom polju. Uz lijevu obalu rijeke nizvodno od akumulacije Peruća brojne su pojave jakih krških izvora. Rijeka u gornjem dijelu toka teče kroz prostrana povezana krška polja, nakon čega ulazi u karbonatno područje, a dio vode gubi se u brojnim ponorima, čime se dijelom napajaju veliki krški izvori u priobalju (Jadro, Žrnovnica, Studenac, vrulja Duboka).
Veliki dio sliva Neretve prostire se duboko u teritorij Bosne i Hercegovine, dok su u Hrvatskoj ušće (delta) i dijelovi krškoga sliva na desnoj i lijevoj obali rijeke. Slivu prirodno pripadaju i brojni priobalni izvori Dubrovačkog primorja, jer su podzemno povezani s ponornim zonama rijeke Trebišnjice. Sliv izvora na desnoj obali rijeke Neretve seže duboko u Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu. Za dinamiku vode i njezino višestruko poniranje i istjecanje na površinu značajne su pojave vodonepropusnih fliških stijena, koje se u obliku izduženih ljusaka prostiru unutar prevladavajućeg dobro vodopropusnog karbonatnog kompleksa. Imotsko je polje najviša stuba istjecanja u slivu, a slijede Rastočko i Kokoričko polje, te Vrgoračko polje, do konačnog istjecanja na izvorima uz Baćinska jezera, desnu obalu Neretve i području Gradca u priobalju. Na lijevoj obali Neretve karbonatne su stijene visokog krša bez sudjelovanja fliških stijena. Prva flišna barijera prostire se duž obalne zone dubrovačkog područja. Kontinuitet barijere u priobalju probijen je erozijskim procesima na više mjesta, pa se u području od ušća Neretve do Cavtata pojavljuju brojni krški izvori. Na taj je način formiran i najveći krški izvor južne Hrvatske, Ombla u Dubrovniku, koji spada u najveće krške izvore Dinarida.

Mineralne, geotermalne i termomineralne vode

Mineralne, geotermalne i termomineralne vode se razlikuju od ostalih podzemnih voda prema količini otopljenih minerala i temperaturi. Njihova pojava uvjetovana je posebnim prirodnim značajkama sredina u kojima se one generiraju i nalaze.
Po geološkoj građi ističu se dva bitno različita područja koja se razlikuju i po vrijednostima geotermijskog gradijenta i gustoći toplinskog toka: (i) Dinaridi s vrlo malim brojem pojava mineralnih voda i (ii) područje Panona sa znatno većim brojem pojava mineraliziranih voda različita kemijskog sastava i temperatura.
Na prostoru Hrvatske definirano je petnaest geotermijskih područja:
– Na dravskom slivu to su: Vučkovec, Varaždinske toplice, Kutnjak – Luljkovec, Hlebine – Molve – Dravka, istočna Slavonija.
– Na savskom slivu to su: Hrvatsko zagorje, zagrebačko geotermijsko područje, ivanićgradsko geotermijsko područje, daruvarsko-lipičko geotermijsko područje, Velika, Žumberak i karlovačka depresija, sisačko-petrinjsko geotermijsko područje, Lešće, Topusko.
– Na području primorsko-istarskih slivova nalazi se istarsko geotermijsko područje.
Izvori mineralne vode nalaze se u području savskog sliva: Apatovac, Glavnica Donja (Moravče), Slani potok (Medvednica), Kamensko (kraj Karlovca), Jamnica i Lasinja.

2.2.3 Zalihe podzemnih voda

Zbog složenih hidrogeoloških odnosa, te nedovoljne i neravnomjerne istraženosti vodonosnika određivanje zaliha podzemnih voda temelji se dobrim dijelom na procjenama, a zbog vodnogospodarske važnosti razmatrane su samo obnovljive zalihe podzemnih voda.
Najveće obnovljive zalihe podzemne vode crnomorskog sliva vezane su za kvartarne naslage u dolinama Drave i Save, u kojima su formirani vodonosnici međuzrnske poroznosti, te za vodonosnike pukotinsko-kavernozne poroznosti u južnim dijelovima slivova Kupe i Une. Također, znatnije količine vode akumuliraju se i u karbonatnim vodonosnicima pukotinske poroznosti u gorskim područjima sjeverne Hrvatske. Osnovni izvor prihranjivanja podzemnih voda područja Drave jest infiltracija oborina kroz polupropusni pokrovni sloj, dok na obnovljive zalihe podzemne vode u savskom vodonosniku, osim infiltracija oborina, znatno utječe i napajanje iz rijeke Save.

Tablica 2.5. Obnovljive zalihe podzemne vode

Područje		Aluvijalni vodonosnik	Karbonatni vodonosnik	Ukupno
		106 m3/god.
crnomorski sliv	sliv Save	1.198,3	653,8	1.852,1
	slivovi Drave i Dunava	802,6	7,8	810,4
jadranski sliv	primorsko-istarski slivovi	-	2.639,5	2.639,5
	dalmatinski slivovi	-	3.831,3	3.831,3
Hrvatska		2.006,9	7.132,4	9.133,3

Obnovljive zalihe podzemne vode u plitkim aluvijalnim vodonosnicima određene su kao umnožak površine prostiranja vodonosnih slojeva, amplituda kolebanja piezometarske razine i efektivne poroznosti. Za duboke vodonosnike, umjesto efektivne poroznosti, iskorištene su vrijednosti koeficijenta uskladištenja.
Zbog osobitosti krških vodonosnika, složenih strukturno-tektonskih odnosa, te višestrukog izviranja i poniranja vode na različitim horizontima unutar istoga sliva u velikome broju slučajeva nepouzdano je odvajanje površinskih i podzemnih voda, a osobito utvrđivanje zaliha podzemne vode. Zbog toga su obnovljive zalihe podzemnih voda određene na temelju minimalnih izdašnosti izvora, kapaciteta vodozahvatnih objekata, procijenjenih efektivnih poroznosti i retencijskih sposobnosti vodonosnika.

2.2.4 Kakvoća podzemnih voda

Podzemne se vode ponajprije iskorištavaju za javnu vodoopskrbu te se njihova kakvoća uglavnom ocjenjuje prema pokazateljima definiranim Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Monitoring kakvoće podzemnih voda na području krša (pojedini izvori i zdenci), te na širem području grada Zagreba prati se i ocjenjuje i prema Uredbi o klasifikaciji voda.

Kakvoća podzemne vode prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće

Slivovi Drave i Dunava. Opće stanje kakvoće podzemne vode u dravskom vodonosniku uvjetovano je načinom sedimentacije naslaga, te debljinom slabo propusnih pokrovnih naslaga iznad vodonosnika. Na krajnjem zapadu vodonosnik je pokriven razmjerno tankim prašinasto-glinovitim naslagama (velika prirodna ranjivost vodonosnika), zbog čega je u prvome vodonosnom sloju, na pojedinim područjima, povećana koncentracija nitrata, kao posljedica antropogenog utjecaja. Podzemna voda iz drugog vodonosnika relativno je dobre kakvoće. U središnjem i istočnom dijelu dravskog bazena, zbog znatne debljine pokrovnih naslaga, ranjivost od onečišćenja vodonosnika znatno je manja, ali, u pravilu, prevladavaju reduktivni uvjeti, pa podzemna voda prirodno sadrži visoke koncentracije željeza i pratećih sastojaka (mangana, amonijaka).
U slivu Dunava po svojem osnovnom kemijskom sastavu podzemne su vode uglavnom kalcijsko-hidrokarbonatnog tipa. Zbog znatne debljine slabo propusnih pokrovnih naslaga ranjivost je vodonosnika mala, ali prevladavaju reduktivni uvjeti u vodi s prirodno povećanom koncentracijom željeza, te mangana, arsena i fosilnog amonijaka. Najveće koncentracije željeza registrirane su u podzemnim vodama plićih vodonosnih slojeva (do 50 m dubine).
Podzemne vode iz gorskih karbonatnih vodonosnika odlikuju se iznimno visokom kakvoćom. Budući da su im područja prihranjivanja nenastanjena i šumom prekrivena gorja, ugroženost vodonosnika od onečišćenja praktički ne postoji. Ovisno o ishodišnoj stijeni, prema kemijskom sastavu to su dominantno kalcijske ili kalcijsko-
-magnezijske hidrokarbonatne vode.

Sliv Save. U neposrednom slivu rijeke Save od slovenske granice do Siska visoka koncentracija pokazatelja antropogenog onečišćenja u podzemnoj vodi posljedica je velike prirodne ranjivosti vodonosnika, te velikoga broja onečišćivača. Do sada je na području zagrebačkih crpilišta zbog onečišćenja organskim otapalima i nitratima isključeno iz javne vodoopskrbe više gradskih zdenaca. Posljednjih se godina uočava zamjetno poboljšanje kakvoće podzemne vode na priljevnim područjima zagrebačkih crpilišta.


 

Slika 2.14. ZAŠTIĆENOST VODONOSNIKA I KAKVOĆA PODZEMNE VODE NA PODRUČJU PANONSKOG BAZENA
Kakvoća podzemne vode u dijelu sliva od ušća Kupe do ušća Orljave uglavnom je odraz izmjene oksidativnih i reduktivnih uvjeta, zbog čega mjestimice voda sadrži povećane koncentracije željeza, mangana i pratećih sastojaka.
Na prostoru od ušća Orljave do granice sa Srbijom dominiraju reduktivni uvjeti u vodonosnicima, a od prirodnih onečišćenja ustanovljeni su željezo, mangan, arsen, amonijak, fosfati i povećane vrijednosti kemijske potrošnje kisika. Najviša zabilježena vrijednost ovih pokazatelja je na području Slavonskog Broda. U slivu rijeka Lonje, Česme, Ilove i Pakre u aluvijalnim vodonosnicima prevladavaju reduktivni uvjeti, s najboljom kakvoćom vode u području Lonjskog polja. U slivu rijeke Orljave kakvoća podzemne vode uglavnom je zadovoljavajuća, izuzevši mjestimice povremeno povećani sadržaj mangana. U slivu rijeke Kupe kakvoća podzemne vode iz aluvijalnog vodonosnika u karlovačkom bazenu također je odraz reduktivnih uvjeta. Kakvoća podzemne vode gorskih vodonosnika u panonskom području sliva Save izvanredne je kakvoće. Izuzetak su podzemne vode iz dijela karbonatnih vodonosnika u slivu rijeke Krapine, na Samoborskom gorju, te u slivu Kupe koja samo povremeno i mjestimice mogu sadržavati mikrobiološka onečišćenja.
Ovisno o ishodišnoj stijeni, prema kemijskom sastavu, to su kalcijske do kalcijsko-magnezijske hidrokarbonatne vode.
Podzemne vode s krškog područja sliva Save pripadaju kalcijsko-hidrogenkarbonatnom, kalcijsko-magnezijskom do magnezijsko-kalcijskom geokemijskom tipu voda. U kemijskom pogledu vode su dobre kakvoće, ali na pojedinim izvorima prisutno je konstantno mikrobiološko onečišćenje fekalnog porijekla. Izvori u čijem se slivu nalaze klastiti paleozoika i gornjeg trijasa odlikuju se prirodno nešto povišenim koncentracijama nekih teških metala. Niske koncentracije nitrata, ortofosfata i vrijednosti kemijske potrošnje kisika (KPK-KMnO4) karakteristične su za čiste vodonosnike dinarskoga krša.

Primorsko-istarski slivovi. Sve podzemne vode na području Istre, u ustaljenim hidrološkim uvjetima, dobre su kakvoće. Prema hidrokemijskom facijesu vode su pretežito kalcijsko-hidrokarbonatnog tipa, a prema tvrdoći su srednje tvrde do vrlo tvrde.

Slika 2.15. ZAŠTIĆENOST I KAKVOĆA PODZEMNE VODE NA KRŠKOM PODRUČJU

Povećane koncentracije dušikovih i fosfornih spojeva u podzemnim vodama upućuju na posljedicu unosa otpadnih voda naselja, a dijelom i ispiranja poljodjelskih površina. Najviši sadržaj nitrata zabilježen je u vodama pulskih zdenaca, od kojih su neki isključeni iz javne vodoopskrbe zbog antropogenih onečišćenja. Svi istarski izvori, osim izvora Kožljak i Plomin, stalno su mikrobiološki onečišćeni.
Vode svih većih i izdašnijih izvora na području Kvarnerskog zaljeva jesu kalcijsko-hidrogenkarbonatnog tipa, umjerene tvrdoće i s niskim sadržajem klorida i sulfata, izuzevši neke priobalne izvora pod utjecajem mora. Kakvoća vode izvora Rječine i izvora u Bakarskom zaljevu vrlo je dobra, osim za vrijeme i nak i nakon jačih kiša, a posebice nakon sušnih razdoblja, kada se u vodi pojavljuje mikrobiološko onečišćenje. Koncentracije nitrata u vodi svih izvorišta znatno su niže odalno dopuštene za vodu za piće, a podzemne vode nisu onečišćene teškim metalima.
Kakvoća vode na području Like i Podvelebita vrlo je dobra, a osobito na izvorima Novljanske Žrnovnice i Žižića vrelo. Podzemna voda u slivu rijeke Gacke izuzetno je dobre kakvoće s ujednačenim fizikalno-kemijskim pokazateljima.

Dalmatinski slivovi. Podzemne vode sliva rijeke Zrmanje jesu kalcijsko-hidrokarbonatnog tipa, osim priobalnih izvora, gdje je evidentan utjecaj mora. Podzemne su vode za sada visoke kakvoće.
Zajednička značajka podzemnih voda Ravnih kotara jest da su tvrdoća i alkalitet približno dvaput veći nego u tipičnim krškim vodama.
Najveći dio podzemnih voda sliva rijeke Krke pripada kalcijsko-karbonatnom tipu. Izuzetak su podzemne vode u najnizvodnijem dijelu sliva, gdje je Krka u razini i pod utjecajem mora pa pripadaju natrijsko-kloridnom tipu. Vode izvora Jaruga i Pećina karakterizira povećani sadržaj sulfata prirodnog porijekla.
Najveći dio podzemnih voda u slivu Vranskog jezera pripada kalcijsko-hidrokarbonatnom tipu, osim u priobalnoj zoni i dijelu Vranskog polja, gdje su podzemne vode pod utjecajem mora. Izvorišne vode u slivu Pantana većim su dijelom godine zaslanjene morskom vodom.
Podzemne vode u slivu rijeke Cetine relativno su dobre kakvoće, ali se primjećuje utjecaj antropogenog onečišćenja. Pripadaju kalcijsko-hidrokarbonatnom tipu. Sadrže malo otopljenog ugljičnog dioksida, dobro su zasićene kisikom i umjerene su tvrdoće. Vode se, u pravilu, ne zamućuju, osim na izvoru Jadro, gdje je zamućenje relativno često i intenzivno. Na izvoru Jadro također se pojavljuje i povremeno povećana koncentracija mineralnih ulja i fenola, te dušikovih i fosfornih spojeva.
Osnovni kemijski sastav podzemnih voda u slivu desne i lijeve obale Neretve bitno se razlikuje. Podzemne vode sliva desne obale Neretve jesu kalcijsko-hidrogenkarbonatno-sulfatne vode. Te vode sadrže relativno malo klorida, osim na izvoru Prud, koji je povremeno kao i rijeka Neretva pod utjecajem mora. Podzemna se voda malokad zamućuje.
Podzemne vode u slivu lijeve obale Neretve uglavnom su kalcijsko-hidrogenkarbonatnog tipa i dobro su zasićene kisikom. U vodi izvora povremeno se pojavljuju povećane koncentracije klorida. Za vrijeme obilnih oborina voda se na pojedinim izvorima zamuti. Uočava se opća tendencija pogoršanja kakvoće vode i u mikrobiološkom i u kemijskom smislu.
Kakvoća podzemnih voda prema Uredbi o klasifikaciji voda (izvorišta, zdenci i zagrebački vodonosnik)
U područjima koja se iskorištavaju za javnu vodoopskrbu, prema Programu ispitivanja kakvoće voda, sustavno se prati i kakvoća voda pojedinih izvora i zdenaca na području krša te na području zagrebačkog vodonosnika. Kakvoća vode ocjenjuje se prema Uredbi o klasifikaciji voda prema kriterijima za podzemne vode. Pri ocjenjivanju kakvoće podzemnih voda, prema Uredbi o klasifikaciji voda, isključuju se pokazatelji: otopljeni kisik, zasićenje kisikom, nitrati i biološki pokazatelji.
Može se uočiti da je ocjena stanja kakvoće izvorišne vode prema kriterijima za podzemne vode nešto povoljnija u usporedbi s prikazom prema kriterijima za površinske vode, ali i dalje je tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine prema režimu kisika i hranjivim tvarima pretežito I. i II. vrste, a prema mikrobiološkim pokazateljima II. i III. vrste.
Prema ispitivanim metalima, tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine vode izvorišta svrstavaju se u I. i II. vrstu, a prema organskim pokazateljima uglavnom su I. vrste.



Slika 2.16. UKUPNA OCJENA KAKVOĆE VODA IZVORIŠTA I ZDENACA (2000. – 2006.)

Na području zagrebačkog vodonosnika obavlja se, na lokacijama javnih vodocrpilišta, sustavno praćenje kakvoće podzemnih voda prema Uredbi o klasifikaciji voda. Kakvoća podzemnih voda na širem području grada Zagreba tijekom razdoblja od 2000. do 2006. godine bila je, s obzirom na obvezne skupine pokazatelja ispitivanja, na svim ispitivanim mjernim postajama (piezometrima) uglavnom I. vrste, a samo povremeno i na pojedinim piezometrima odstupala je od planirane vrste/kategorije. Odstupanja od planirane vrste vode bila su najčešća s obzirom na hranjive tvari i mikrobiološke pokazatelje.
Na temelju rezultata analiza ispitivanih metala tijekom razdoblja od 2000. do 2006. godine, uočena su odstupanja kakvoće vode od planirane najčešće prema olovu, a nešto manja prema kadmiju, kromu i bakru. Maksimalno dozvoljene koncentracije metala u Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće su znatno više od graničnih vrijednosti Uredbe o klasifikaciji voda, pa su podzemne vode s obzirom na vrijednosti metala istodobno potpuno zadovoljavale kriterije iz Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Iz ocjene kakvoće voda prema organskim spojevima tijekom razdoblja od 2000. do 2006. godine može se zaključiti da je voda bila I. vrste na gotovo svim ispitivanim piezometrima, odnosno prisutnost ovih tvari nije detektirana. Vrijednosti su samo sporadično prelazile granične vrijednosti za I. vrstu voda iz Uredbe o klasifikaciji voda. Na nekim vodocrpilištima tijekom 2000. i 2001. godine bila su uočena sporadična odstupanja prema lindanu i DDT-u, a tijekom godine 2002. na vodocrpilištima Mala Mlaka (na 3 piezometra) i Šibice (na 2 piezometra) nađen je atrazin u povećanoj koncentraciji.

Tablica 2.6. Ocjena kakvoće vode zagrebačkog vodosnika (2000. – 2006.)


 

2.3 BILANCA KOPNENIH VODA

Bilanca voda zasnovana je na analizama prosječnih tridesetogodišnjih podataka za crnomorski i jadranski sliv. Iskorišteni su izmjereni podaci oborina, temperatura zraka i protoka u vodotocima tijekom posljednjeg neprekinutog 30-godišnjeg razdoblja (1961. –
1990.) koje se smatra reprezentativnim za donošenje pouzdanih zaključaka. U razdoblju od 1991. do 2000. godine meteorološki i hidrološki nizovi zbog ratnih su razaranja bili prekinuti gotovo na trećini hrvatskoga državnog teritorija.
Crnomorski sliv je bogatiji ako se u obzir uzmu vlastite i tranzitne vode, dok su vlastite vode jadranskoga sliva znatno izdašnije po jedinici površine sliva. Vode koje dotječu iz Bosne i Hercegovine u jadranski sliv nisu tranzitne u doslovnome smislu jer utječu u Jadransko more. Otoci su iskazani kao posebna cjelina.
Prema prosječnoj vodnoj bilanci područje Hrvatske obiluje vodama, ali unutargodišnji raspored količina voda nije povoljan, jer postoji izrazita prostorna i vremenska neravnomjernost u rasporedu vodnoga bogatstva.

Tablica 2.7. Oborine i vlastite vode na području Hrvatske

Područje	Površina		Prosječne visine oborina	Prosječna evapo-transpiracija	Prosječno otjecanje	Prosječno specifično otjecanje
	km2	mm	mm	m3/s	l/s/km2
sliv Save	25.770	1.080	678	328	12,73
slivovi Drave i Dunava	9.362	782	621 an>	48	5,13
crnomorski sliv	35.132	1.001	663	376	10,71
primorsko-istarski slivovi	7.567	1.622	814	194	25,63
dalmatinski slivovi	10.566	1.394	717	227	21,48
otoci	3.273	1.073	784	30	9,2
jadranski sliv	21.406	1.426	761	451	21,1
Hrvatska	56.538	1.162	700	827	14,6

Također treba uzeti u obzir i objektivna ograničenja zbog kojih se samo dio voda iz prirode može privesti nekoj društveno-gospodarskoj svrsi. Riječ je o malo malovodnoj komponenti vodne bilance, tj. o onim vodama koje se ne smiju iskorištavati jer su nužne za održanje prirodnih ekosustava, te o velikovodnoj komponenti vodne bilance, tj. u velikih voda koje nije moguće ili nije isplativo zadržavati za kasniju uporabu. Postoji i niz drugih tehničkih, ekonomskih, okolišnih i političkih čimbenika koji ograničavaju mogućnost korištenja vodnim resursima.



Slika 2.17. PROSTORNA RASPODJELA KOPNENIH VODA

Tablica 2.8. Osnovne značajke vodnog bogatstva

Indikator		Crnomorski sliv	Jadranski sliv	Hrvatska
Površina	km2	35.132	21.406	56.538
Stanovništvo	broj	3.045.829	1.391.631	4.437.460
Vode – ukupno	109 m3/god.	128,38	27,94	156,32
Vodno bogatstvo – ukupno*	109 m3/god.	83,72	27,94	111,66
Vodno bogatstvo – po stanovniku	m3/god./st.	27.487	20.077	25.163
Vlastite vode – ukupno	109 m3/god.	11,86	14,22	26,08
Vlastite vode – po stanovniku	m3/god./st.	3.894	10.218	5.877
Podzemne vode – ukupno	109 m3/god.	2,66	6,47	9,13
Podzemne vode – po stanovniku	m3/god./st.	873	4.649	2.057
Koeficijent neovisnosti**		0,142	0,509	0,234
Koeficijent slobode***		0,00	1,00	0,25
* Uključeno 50% voda Dunava i Save nizvodno od ušća Une
** Koeficijent neovisnosti – udio vlastitih voda u obnovljivim vodnim resursima
*** Koeficijent slobode djelovanja – udio voda koje ne otječu na teritorij drugih država, odnosno koje utječu u Jadransko more.

 

STANJE UPRAVLJANJA VODAMA

3.1 VODNO GOSPODARSTVO

3.1.1 Povijesni pregled

Na području Hrvatske organizirano gospodarenje vodama, utemeljeno na uređenom vodnom pravu, uspostavlja se godine 1876. u Osijeku (tadašnja Kraljevina Hrvatska i Slavonija u sastavu Austro-Ugarske Monarhije) osnivanjem Društva za regulaciju rijeke Vuke s biskupom Strossmayerom na čelu. Hrvatski sabor kao najviše zakonodavno tijelo tadašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije donio je godine 1891. Zakon o vodnom pravu koji je cjelovito uredio područje voda, od pravnoga statusa do održavanja vodnog sustava. Po sadržaju i načinu normiranja taj je zakon bio sličan vodnom zakonodavstvu tada najrazvijenijih europskih država. U tadašnjoj Krunovini Dalmaciji, Zemaljski je sabor godine 1873. donio Zakon o vodnom pravu, a za sve što nije bilo uređeno tim Zakonom primjenjivao se austrijski Državni zakon o vodnom pravu. Pojedine odredbe Zakona o vodnom pravu Kraljevine Hrvatske i Slavonije primjenjivale su se sve do godine 1965., kada je stupio na snagu Zakon o vodama tadašnje SR Hrvatske. Zakonom o vodama iz godine 1965. teritorij tadašnje SR Hrvatske je podijeljen na četiri vodna područja, koja su i danas u gotovo neizmijenjenu stanju teritorijalne osnove za upravljanje vodama. Prvi Zakon o vodama i Zakon o financiranju vodnog gospodarstva u samostalnoj Republici Hrvatskoj, Hrvatski je sabor donio 1993. godine, a potom 1995. godine. Usklađivanje vodnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije započelo je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva u prosincu 2005. godine.
Tijekom vremena mijenjali su se sadržaj i način vodnogospodarskog djelovanja, ovisno o političkim prilikama i dominantnim društveno-gospodarskim problemima određenoga razdoblja. Na početku je prevladavala zaštita od velikih voda i uređenje režima voda na poljoprivredno vrijednim površinama. Slijedilo je intenzivnije angažiranje na korištenju voda i vodnih snaga (prvi moderni vodovodi u drugoj polovici 19. stoljeća, prva hidroelektrana 1895. godine, prva velika ribnjačarstva početkom 20. stoljeća). Urbanizacijom i razvojem industrije i turizma na značenju dobivaju komunalne vodne usluge (javna vodoopskrba i odvodnja) i zaštita kakvoće voda.
U vodnom sektoru danas djeluju vodno gospodarstvo, vodnokomunalno gospodarstvo i ostali gospodarski subjekti koji pri obavljanjavljanju djelatnosti koriste vodu i vodno dobro. Vodno je gospodarstvo ustrojeno na državnoj razini i obuhvaća poslove od javnoga značenja. Djelovanjem stvara uvjete za unapređenje općih uvjetvot stanovništva, za razvoj društveno-gospodarskih djelatnosti, zaštitu okoliša, te očuvanje ekosustava i biološke raznolikosti kojima je osnovni resurs voda. Svoje učinke vodno gospodarstvo ostvaruje i kroz rezultate drugih sektora ovisnih o vodi i uređenom vodnom režimu. Vodnokomunalno gospodarstvo djeluje na lokalnoj, odnosno regionalnoj razini, na poslovima javne vodoopskrbe, odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda. Gospodarsko korištenje voda (proizvodnja električne energije, ribnjačarstvo, navodnjavanje, plovidba, turizam) obuhvaća one dionike u vodnom sustavu koji djeluju na tržišnim osnovama, tj. koji korištenjem vodom proizvode robu i usluge.
Vodni sektor je značajan pokretač gospodarstva, osobito kroz pripremu, izgradnju, opremanje, održavanje i pogon vodnih građevina i sustava, što znatno pridonosi društveno-ekonomskom razvoju.

3.1.2 Zakonski okvir

U Ustavu Republike Hrvatske vode se navode kao opće dobro od posebnog interesa u skupini s morem, zračnim prostorom, rudnim bogatstvom, zemljištem, šumom i drugim dobrima i resursima. Područje voda pravno je uređeno Zakonom o vodama, kojim se »uređuje pravni status voda i vodnog dobra, način i uvjeti upravljanja vodama, organiziranja i obavljanja poslova i zadataka kojima se ostvaruje upravljanje vodama; osnovni uvjeti za obavljanje djelatnosti vodnoga gospodarstva; ovlasti i dužnosti tijela državne uprave i drugih državnih subjekata, te druga pitanja značajna za upravljanje vodama«. Financiranje vodnoga gospodarstva uređeno je Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva.
Osim tih dvaju zakona, pojedinačne odredbe o vodama nalaze se i u zakonima kojima se uređuju druga pravna područja. To su osobito: Zakon o zaštiti okoliša, čije se pojedine odredbe odnose na vode kao bitni dio okoliša, Zakon o zaštiti prirode koji se bavi zaštitom vodenih i kopnenih ekosustava i bioraznolikosti, Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda, koji se odnosi i na poplave, erozijske nepogode i nagomilavanje leda na vodotocima, Zakon o plovidbi unutarnjim vodama, koji propisuje ovlasti i obveze u vezi s otvaranjem i obilježavanjem plovnih putova na unutarnjim vodama i njihovim tehničkim održavanjem, Zakon o komunalnom gospodarstvu, koji sadrži odredbe o komunalnim djelatnostima opskrbe pitkom vodom i odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda. U procesu planiranja treba uvažavati i djelokrug nadležnosti koje su utvrđene Zakonom o prostornom uređenju i gradnji, Zakonom o šumama, Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, Zakonom o izvlaštenju, Zakonom o slatkovodnom ribarstvu, Zakonom o energiji i drugim zakonima.
Problematika mineralnih i geotermalnih voda iz kojih se mogu pridobivati mineralne sirovine ili iskorištavati akumulirana toplina u energetske svrhe uređena je Zakonom o rudarstvu. Postupci utvrđivanja rezervi mineralnih sirovina toga tipa provode se po propisima koje donosi Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva.
Prema Zakonu o vodama, vode su opće dobro, koje zbog svojih prirodnih svojstava ne može biti ni u čijem vlasništvu. Pravo na zahvaćanje vode radi iskorištavanja za različite namjene stječe se na temelju koncesije. Iznimka od toga jest pravo opće uporabe voda⁶. Odredbe Zakona vrijede za sve površinske i podzemne kopnene vode, uključujući mineralne i termalne vode koje se iskorištavaju za piće, liječenje i rekreaciju. Osim kopnenih voda, na koje se Zakon odnosi u cijelosti, njegove se odredbe, u pojedinim izričito navedenim slučajevima, primjenjuju i na područje mora i morske obale. Prije donošenja izmjena i dopuna Zakona o vodama u prosincu godine 2005. površinske vode bile su podijeljene na državne i lokalne vode. Novim zakonskim rješenjem uveden je jedinstveni sustav voda koji čine vode I. i II. reda.
Prema odredbama Zakona o vodama Republika Hrvatska je u svrhu upravljanja vodama podijeljena na četiri vodna područja, i to: vodno područje sliva Save, vodno područje slivova Drave i Dunava, vodno područje primorsko-istarskih slivova i vodno područje dalmatinskih slivova. Odluka o utvrđivanju granica vodnih područja uvažava, osim manjih iznimaka, vododjelnice slivova Save, Drave i Dunava i Jadranskog mora. Kao manje teritorijalne jedinice za upravljanje vodama utvrđena su slivna područja. Slivno područje, u okviru vodnog područja, obuhvaća jedan ili više slivova manjih vodotoka za koje se, zbog povezanosti vodne problematike, izgrađenoga vodnog sustava i gospodarskih uvjeta, osigurava jedinstveno upravljanje vodama. Na području države organizirana su 34 slivna područja, kojima upravljaju 32 vodnogospodarske ispostave i Vodnogospodarski odjel za slivno područje Grada Zagreba Hrvatskih voda.
U Hrvatskoj postoji tradicija upravljanja vodama unutar prirodnih hidrografskih cjelina, premda se ponegdje dijelom uvažava i teritorijalno-upravna podjela države, kako bi se olakšala komunikacija između tijela za upravljanje vodama i jedinica područne (regionalne) i lokalne uprave i samouprave.
_____
⁶ Prema članku 26. Zakona o vodama (konsolidirani tekst) svakomu je dopušteno, u skladu s propisima, koristiti vode običnim načinom koji ne zahtijeva posebne naprave i ne isključuje druge od jednakog korištenja (opća uporaba voda). Opća uporaba voda obuhvaća osobito: 1. zahvaćanje vode, bez posebnih naprava, iz vodotoka i drugih prirodnih ležišta za piće, sanitarne potrebe i druge osobne potrebe domaćinstva, 2. korištenje voda iz rijeka, jezera i drugih površinskih ležišta za kupanje i rekreaciju. Osobnim potrebama domaćinstva iz stavka 2. točke 1. ovoga članka smatra se korištenje vode za piće, održavanje čistoće i slične potrebe u domaćinstvu. Takvim korištenjem ne smatra se korištenje vode za navodnjavanje, te korištenje vode u tehnološkome procesu pri obavljanju gospodarske djelatnosti.

3.1.3 Institucijski okvir

Poslovi upravljanja vodama obuhvaćaju niz aktivnosti, od donošenja zakona do organiziranja neposrednog održavanja i provođenja nadzora nad stanjem vodnog sustava. Ovlašteni i odgovorni nositelji tih aktivnosti jesu: Hrvatski sabor, Nacionalno vijeće za vode, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva i druga tijela državne uprave, jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave, te Hrvatske vode kao pravna osoba za upravljanje vodama.
Nacionalno vijeće za vode (imenuje ga Hrvatski sabor) tijelo je osnovano sa zadatkom usklađivanja različitih interesa i razmatranja sustavnih pitanja iz područja upravljanja vodama na najvišoj razini.



Slika 3.1. UPRAVLJANJE VODAMA U DRŽAVNOM USTROJU

Najveće upravne ovlasti u upravljanju vodama ima Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, unutar kojega se nalaze Uprava gospodarenja vodama i Uprava vodne politike i međunarodnih projekata. Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva obavlja upravne i druge stručne poslove, a osobito: (i) vodna politika i strateško planiranje (ii) praćenje stanja, provođenje upravnog i inspekcijskog nadzora, (iii) priprema zakona i drugih propisa, (iv) skrb o osiguravanju sredstava za financiranje aktivnosti u vodnom gospodarstvu, (v) odlučivanje u pojedinačnim značajnim predmetima te donošenje rješenja u II. stupnju u predmetima u kojima su prethodno odlučivala druga tijela.
Uz Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, primar primarnog nositelja upravnih poslova, neki su poslovi stavljeni i u djelokrug drugih državnih upravnih tijela kao što su: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministaora, prometa i infrastrukture, Ministarstvo kulture, te Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.
Jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave imaju ovlasti i obveze vezane za vodnu problematiku unutar njihovog područja.
Hrvatske su vode pravna osoba za upravljanje vodama, osnovane Zakonom o vodama, koji je njihov osnivački akt, radi »trajnog i nesmetanog obavljanja javnih službi i drugih poslova kojima se ostvaruje upravljanje vodama u opsegu utvrđenom planovima i u skladu sa sredstvima«. To su osobito: priprema podloga za kreiranje vodne politike, priprema programa, planova i drugih akata koji čine osnovu za osiguravanje dovoljnih količina odgovarajuće vode za različite namjenske potrebe, zaštitu voda od onečišćenja, uređenje vodotoka i drugih voda i zaštitu od štetnoga djelovanja voda, investitorski i drugi poslovi kojima se izvršavaju ti programi, planovi, poduzimanje mjera kojima se osigurava racionalno korištenje voda, zaštita voda i zaštita od poplava i drugih oblika štetnoga djelovanja voda. Hrvatske vode djeluju na cijelom području Republike Hrvatske i pokrivaju sva vodna i slivna područja. Osim središnjih službi u Zagrebu, organizirano je pet vodnogospodarskih odjela u sastavu kojih su vodnogospodarske ispostave za slivna područja.



Slika 3.2. TERITORIJALNA ORGANIZIRANOST HRVATSKIH VODA

3.1.4 Međunarodni okvir

Zbog svoga položaja Hrvatska je napose upućena na suradnju u upravljanju vodama sa svim susjednim državama i širim međunarodnim okruženjem. Međunarodna suradnja regulirana je međunarodnim ugovorima i potpisanim konvencijama i sporazumima iz područja voda, koji su dio pravnoga okvira za upravljanje vodama u Hrvatskoj.
Prostor Hrvatske pripada dvama velikim slivovima: crnomorskom i jadranskom, u okviru kojih se uspostavlja široka multilateralna koordinacija i suradnja u upravljanju vodama pripadajućih država. Ukupna međunarodna suradnja u sektoru voda regulirana je Konvencijom o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera (u daljnjem tekstu: Helsinška konvencija, Helsinki 1992.), Međunarodna suradnja na crnomorskom slivu regulirana je Konvencijom o suradnji na zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav (u daljnjem tekstu: Dunavska konvencija, Sofija, 1994.). Konvencijom su se stranke obvezale težiti održivom i pravednom gospodarenju vodama, uključujući očuvanje, poboljšanje i racionalnu uporabu površinskih i podzemnih voda u slivu Dunava. Za provedbu Dunavske konvencije mjerodavna je Međunarodna komisija za zaštitu rijeke Dunav (ICPDR) sa sjedištem u Beču. Okvir za rješavanje problematike plovidbe na dunavskom je slivu uspostavljen Dunavskom komisijom za plovidbu.



Slika 3.3. REGIONALNA HIDROLOŠKA PRIPADNOST HRVATSKE

Suradnju na jadranskom slivu regulira Konvencija o zaštiti Sredozemnoga mora od onečišćenja (u daljnjem tekstu: Barcelonska konvencija, Barcelona, 1976.) i s njom vezani Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja s kopna. Konvencija se bavi zaštitom priobalnog mora u Sredozemlju, odnosno jadranskog područja u Hrvatskoj. Regionalna suradnja predmet je Jadransko-jonske inicijative (Ancona, 2000.).
Na subregionalnoj razini na snazi je Okvirni sporazum o slivu rijeke Save (Kranjska gora, 2002.). Cilj mu je uspostava međunarodnog režima plovidbe na Savi i pokretanje vodnogospodarske suradnje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Međudržavni vodni i vodnogospodarski odnosi rješavaju se u okviru bilateralnih sporazuma sa susjednim zemljama Mađarskom, Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Takav sporazum sa Srbijom je u pripremi.
Postavši država kandidat za članstvo u Europskoj uniji godine 2004., Republika Hrvatska preuzela je obvezu vodnogospodarske suradnje s Europskom komisijom i državama članicama, te je preuzela obvezu potpunog usklađenja vodnoga zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije.

3.1.5 Planski dokumenti

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vodama predviđa donošenje Strategije upravljanja vodama koja je osnovni planski dokument za upravljanje vodama na državnoj razini. Strategiju donosi Sabor Republike Hrvatske. Za svako vodno područje propisana je obveza donošenja planova upravljanja vodnim područjem, koji su osnove za upravljanje vodama na vodnim područjima i usuglašene su sa Strategijom upravljanja vodama, a donosi ih Vlada Republike Hrvatske svakih 6 godina. Plan upravljanja vodama izvršni je i planski dokument na temelju kojeg se prikupljaju prihodi i podmiruju izdaci za ostvarenje aktivnosti i mjera, mora biti usklađen s planovima upravljanja vodnim područjima, a donosi ga Upravno vijeće Hrvatskih voda za razdoblje od jedne godine.
Osim vodnogospodarskih planskih dokumenata, i u područjima izvan vodnoga gospodarstva donose se razvojni akti u kojima je, u manjem ili većem opsegu, obuhvaćena problematika voda. To su: Strategija prostornog uređenja države, Nacionalna strategija zaštite okoliša, Strategija i akcijski plan očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti, Nacionalna šumarska politika i strategija, Strategija prometnog razvitka, Strategija gospodarenja otpadom Republike Hrvatske, te planske osnove drugih gospodarskih sektora koji znatno ovise o vodama ili utječu na vode. Propisano je usklađivanje navedenih dokumenata i Strategije upravljanja vodama.

3.1.6 Podaci i informacije u upravljanju vodama

Zakon o vodama propisuje obvezu vođenja vodne dokumentacije koju čine: vodna knjiga, vodni katastri, očevidnik koncesija na vodama i vodnom dobru i vodopravni akti. Vodnim su katastrima obuhvaćeni podaci o: površinskim i podzemnim vodama, vodnom dobru, te o vodnim građevinama za korištenje voda, zaštitu voda od onečišćenja i zaštitu od štetnoga djelovanja voda. Pretpostavka za učinkovito upravljanje vodama jest raspolaganje podacima i informacijama koje se odnose na vodne resurse i sustave, te korisnike tih resursa.
Zakon o vodama propisuje uspostavu jedinstvenoga informacijskog sustava voda. Zakonsku osnovu i obvezu za prikupljanje i održavanje podataka i informacija propisuju i drugi zakonski akti, propisi, standardi, međunarodni sporazumi, konvencije. Zakon o zaštiti okoliša propisuje uspostavu informacijskog sustava zaštite okoliša u kojem je informacijski sustav voda jedan od tematskih centara.
U okviru sustavnog prikupljanja podataka i informacija koje se odnose na količine i kakvoću vode, za sada postoje segmenti: praćenje količina oborinskih i površinskih voda i praćenje razina podzemnih voda (HIS 2000), te praćenje kakvoće voda i otpadnih voda. Praćenje korištenja voda i vodnoga dobra sastoji se od nekoliko podsustava: (i) praćenje zahvaćenih, prerađenih i isporučenih količina vode, te praćenje podataka o komunalnim poduzećima i cijenama vode; (ii) katastar voda, vodnog dobra i vodnih građevina; (iii) podaci o prikupljenom vodnom doprinosu i vodnim naknadama. Za praćenje problematike podzemnih voda uspostavljen je sustav Evidencija i gospodarenje podzemnim vodama Hrvatske (EGPV).
Više institucija izvan vodnoga gospodarstva prikuplja podatke od značaja za upravljanje vodama, koji se najčešće razmjenjuju putem izvješća, studija, rješenja, elaborata, te putem projektne dokumentacije i kartografskih pregleda.
PrikuplPrikupljeni podaci i informacije služe kao podrška analizama, prognozama, predviđanjima, optimalizaciji resursa, i općenito u donošenju upravljačkih odluka.

3.2 FINANCIRANJE

3.2.1 Zakonski okvir

Prema Zakonu o financiranju vodnog gospodarstva, aktivnosti u vodnom gospodarstvu financiraju se iz izvornih sredstava Hrvatskih voda i fiskalnih sredstava na državnoj i lokalnim razinama. Izvorni prihodi vodnoga gospodarstva, što ih plaćaju korisnici u vodnom sustavu su sljedeći:
– vodni doprinos,
– naknada za korištenje voda,
– naknada za zaštitu voda,
– naknada za vađenje pijeska i šljunka,
– naknada za uređenje voda,
– naknada za melioracijsku odvodnju i
– naknada za melioracijsko navodnjavanje.
Sredstva iz pojedinih izvora troše se namjenski u skladu s godišnjim planovima za: poslove javnih službi, obavljanje stručnih poslova upravljanja vodama, redovito gospodarsko i tehničko održavanje vodotoka, vodnog dobra i vodnih građevina i ulaganja u razvoj komunalnih sustava, zaštitu voda i zaštitu od štetnoga djelovanja voda.
Vodnokomunalne djelatnosti financiraju se iz samostalnih prihoda (cijene vodnih usluga) i sredstava iz proračuna jedinica lokalne/regionalne samouprave. To se odnosi na pogon i upravljanje, dok je izgradnja vodnih građevina za javnu vodoopskrbu i odvodnju otpadnih voda, znatnim dijelom sufinancirana iz namjenskih sredstava kojima raspolažu Hrvatske vode i drugim oblicima državnih subvencija.
Za gospodarsko korištenje voda dobivaju se određena prava – koncesije na vodama i, u skladu s tim pravima, gospodarski subjekti sami planiraju, izgrađuju i održavaju vodne građevine za vlastite potrebe i koriste se vodom na propisani način uz plaćanje naknade. Prosječni godišnji prihodi Državnoga proračuna od dosad ugovorenih koncesija iznose oko 60 milijuna kuna.

3.2.2 Cijena vode

Načelo ekonomske cijene vode

Načelo ekonomske cijene vode jedan je od postulata Okvirne direktive o vodama. Da bi se kvalitetnije sagledalo značenje primjene načela »ekonomske cijene vode« i »punoga povrata troškova«, u nastavku se daje analiza sadašnjega stanja, kao osnovice za projekciju željenoga stanja. Tumačenja termina »cijena vode«, u doktrini i praksi, vrlo su različita, od krajnje restriktivnih do krajnje ekstenzivnih. Pod terminom »cijena vode« u smislu ove Strategije podrazumijeva se svaki novčani izdatak koji opterećuje prostorni metar (ili drugu jedinicu) vode koja se isporučuje krajnjim korisnicima, a koji je u izravnoj ili neizravnoj vezi sa zaštitom njezine kvalitete i kvantitete, te s izgradnjom i upravljanjem vodnom infrastrukturom koja omogućuje njeno iskorištavanje i/ili ispuštanje sukladno ekološki prihvatljivom standardu.

Trenutačna struktura cijene vode

Prostorni je metar vode danas opterećen s najmanje 5, a najviše 9 takvih izdataka.

Tablica 3.1 Trenutačna struktura cijene vode



Iako je u tablici iskazana zasebno, koncesijska naknada za zahvaćanje voda za vodoopskrbu nije vidljiva sastavnica cijene vode. Njezin je obveznik komunalni operater (a ne krajnji korisnik), pa se ona preusmjerava na krajnje korisnike putem cijena komunalnih usluga (stavke 1 – 3). Koncesijska je naknada prihod Državnoga proračuna, no samom činjenicom da je sadržana u komercijalnim cijenama i na nju se plaća porez na dodanu vrijednost. Prostorni je metar (m³) vode opterećen:
– stavkama od 1. do 3. – cijenom komunalnih usluga koje se ujedno mogu nazvati i komercijalnim sastavnicama cijene vode, te
– stavkama od 4. do 8., što su sve javna davanja (3 obvezna i 2 fakultativna), od kojih su 4 izravno u funkciji iskorištavanja i zaštite voda (iznos za financiranje gradnje, naknada za zaštitu izvorišta, naknada za zaštitu voda i naknada za korištenje voda).
Porez na dodanu vrijednost (stavka 8.) i koncesijska naknada (skrivena u stavkama 1. do 3.) nemaju, barem ne izravne poveznice s financiranjem vodnoga sektora.

Komercijalne sastavnice cijene vode jesu cijene komunalnih usluga. One su u tablici 3.1 iskazane za svaku od komunalnih usluga (vodoopskrbu, odvodnju i pročišćavanje) zasebno, no u praksi njihovo iskazivanje (zasebno ili jedinstveno) ovisi isključivo o stajalištu isporučitelja komunalne usluge. Cijene se mogu, ipso facti, ubirati samo kada se i ako se odnosna komunalna usluga isporučuje korisnicima. Isporučitelj komunalne usluge cijenu usluge ne donosi samostalno, nego mu je nužna suglasnost poglavarstva gradova/općina na uslužnom području⁷. Cijene komunalnih usluga morale bi izražavati stvarnu vrijednost fiksnih i varijabilnih troškova održavanja sustava (ljudstva, energije, poslovnih izdataka, kao i amortizacije dugotrajne imovine). Prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu, prihodi generirani po osnovi ovih dijelova cijene ne mogu se uspoređivati za razvojne potrebe.
Jedinice lokalne samouprave u najvećem broju slučajeva vode podcijenjenu tarifnu politiku, što je manjim dijelom posljedica prostornih i tehničkih specifičnosti, a većim posljedica razlika u pokazateljima učinkovitosti i ekonomičnosti. Razlozi se prije svega mogu naći u činjenici da usitnjena uslužna područja komunalnih sustava ne mogu podnijeti fiksne i varijabilne troškove sustava, čiji je razvoj/izgradnja doniran (putem raznih oblika potpore) od države; te u činjenici da su stvarne cijene u malim zajednicama »socijalno neprihvatljive« i za veće sredine. U mnogim slučajevima cijene usluga ne odražavaju stvarne troškove, a vrlo često ne sadržavaju ni amortizaciju. Nedostajuće razlike pokrivaju se kroz »komercijalnu« djelatnost komunalnih društava⁸. Podcijenjena tarifna politika ima i daljnje posljedice: sustavi nisu kvalitetno održavani, izgrađeni su objekti devastirani ili se ne upotrebljavaju, oštećuju te prestaju biti uporabljivi; intervencije se obavljaju samo na kritičnim točkama sustava; pogonski uređaji zastarijevaju i višestruko su amortizirani; velike količine vode istječu u podzemlje. U pojedinim komunalnim društvima cijena vode ne pokriva ni tekuće troškove (trošak električne energije i svakodobne režije), pa je dolazilo do prekida opskrbe vodom zbog neplaćanja računa.

Nekomercijalne sastavnice cijene vode odražavaju heterogene potrebe.

Iznos za financiranje gradnje trebao bi izraziti vrijednost razvoja vodne infrastrukture na području određene jedinice lokalne samouprave ili, u najboljem slučaju, na određenom vodoopskrbnom ili kanalizacijskom uslužnom području, ne računajući vrijednost sredstava koja u razvoj ulaže država putem vodnog gospodarstva ili drugih kanala (su)financiranja. Iznos koji se planira uložiti u financiranje gradnje samostalno utvrđuje predstavničko tijelo grada/općine. Ova specifična parafiskalna naknada ne može zadovoljiti razvojne potrebe, i to:
– Zbog prostornog ograničenja – odnosno naknada se ubire samo na području gradova/općina koje su je uvele. Opcija je da se uvede na cijelom uslužnom području.
– Drugo ograničenje čini socijalna prihvatljivost iznosa ove naknade (unutar cijene vode). Razvojne potrebe jednoga uslužnoga područja, u pravilu (uključujući i Grad Zagreb), znatno nadilaze mogućnost generiranja sredstava na tom području u iznosima koji su socijalno prihvatljivi pretežitom broju korisnika.
– Treće ograničenje čini kompliciran mehanizam odlučivanja⁹. Stoga, da bi se ova naknada uvela za potrebe cirebe cijeloga sustava, nužno je da je prihvate gradska/općinska vijeća/poglavarstva svih jedinica na uslužnom području.
– Četvrto je ograničenje to što se na ovu naknadu (kao javno davanje) ne naplaćuje porez na dodjednost (PDV). Komunalni operateri na koje jedinice lokalne samouprave usmjeravaju ovu naknadu redom imaju probleme u premoštenju jaza između vrijednosti investicije s PDV-om i činjenice da na razvojnu naknadu nije naplaćen PDV.
Stoga komunalni sektor mora zatražiti neki od oblika državne potpore, u pravilu, za to namijenjenim sredstvima: naknade za korištenje voda i naknade za zaštitu voda.
Novelom Zakona o komunalnom gospodarstvu iz lipnja 2004. iznos za financiranje gradnje preimenovan je u iznos za održavanje i financiranje gradnje, čime je pravno dopušteno da se iz proračuna jedinica lokalne samouprave financira pogon komunalne infrastrukture. Budući da ovo zakonsko rješenje nije logički jasno¹⁰ i kako ono znači udaljavanje od koncepta racionalizacije i ekonomičnosti u komunalnom sustavu, nužno ga je ukinuti.

Naknada za zaštitu izvorišta (ili »posebna naknada«, kako je naziva Pravilnik o zonama sanitarne zaštite) slijedi sličnu logiku i ista ograničenja kao i iznos za financiranje gradnje. Naime, nak­nadu mogu uvesti gradovi i općine kada su radi zaštite izvorišta, u zonama sanitarne zaštite, potrebna posebna povećana ulaganja u vodoopskrbni sustav i sustav javne odvodnje otpadnih voda, i to u onim gradovima i općinama na čijem se području iskorištava voda iz toga izvorišta, razmjerno količini vode koja se isporučuje na području svake od navedenih jedinica lokalne samouprave. Iz ove definicije proizlazi daljnje ograničenje: osim grada/općine na čijem se području nalazi izvorište (i pripadna zona) tu bi naknadu trebale uvesti i sve jedinice lokalne samouprave koje se koriste vodom s istoga izvorišta (dakle, i za izgradnju infrastrukture koja čini tuđe vlasništvo). Ne postoje podaci o tom je li ova zakonska mogućnost na ovaj način realizirana.

Naknada za zaštitu voda morala bi izraziti i (1) vrijednost zaštite vodnoga resursa, koja se ostvaruje planiranjem zaštite (uključujući i prostorno planiranje), vodnim nadzorom, izdavanjem vodopravnih dozvola za ispuštanje otpadnih voda; programima monitoringa površinskih i podzemnih voda, otpadnih voda i zagađivača, otklanjanjem posljedica incidentnih i akcidentnih onečišćenja i (2) vrijednost razvoja vodne infrastrukture (ključnih građevina sustava) za zaštitu voda, na razini države.

Naknada za korištenje voda morala bi izraziti (1) vrijednost osiguranja dostupnosti resursa koje se postiže planiranjem korištenja i redistribucije količina, programom vodoistražnih radova i zaštite izvorišta, vodnim nadzorom, izdavanjem vodopravnih dozvola za korištenje voda, te davanjem stručnih podloga i mišljenja na koncesijske zahtjeve i (2) vrijednost razvoja vodne infrastrukture za korištenje voda (ključnih građevina sustava), na razini države.
I jedna i druga naknada ubire se na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske, te se putem godišnjih planova upravljanja vodama redistribuira primjenom »načela solidarnosti« i načela »prioriteta u potrebama« u komunalni sektor. Visinu tih naknada utvrđuje Vlada Republike Hrvatske i one danas iznose: 0,8 kn/m³ naknada za korištenje voda i 0,9 kn/m³ naknada za zaštitu voda. Ni ove naknade, čija je visina zadnji put određena prije petnaestak godina, danas ne odražavaju vrijednost stvarnih potreba kojima služe. Primjera radi, naknada za zaštitu voda naplaćuje se kao državni penal za onečišćivače voda (komunalne i industrijske) razmjerno onečišćenju voda. No, premda postojeća regulativa propisuje da naknada za zaštitu voda treba izraziti vrijednost odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, evidentno je da je ona daleko ispod tih potreba¹¹.
Koncesijska naknada za zahvaćanje vode za potrebe javne vodoopskrbe – uvedena je u pravni sustav prvi put Zakonom o vodama iz 1995. Danas egzistira usporedo uz naknadu za korištenje voda koja, nasuprot koncesijskoj naknadi, ima izravnu funkciju u upravljanju vodama i razvoju javne vodoopskrbe. Koncesijska naknada nikada nije bila razmatrana kao razvojna naknada.
Porez na dodanu vrijednost plaća se na cijene komunalne usluge, odnosno ne tereti razvoj, osiguranje resursa ni njegovu zaštitu.
Ukupna cijena vode. Cijene vode u Hrvatskoj, danas se evidentno formiraju po različitim kriterijima, pa variraju u rasponu od 2,50 kn do 16,00 kn/m³ isporučene vode, što nije posljedica stvarne cijene korištenja vodom, nego različita pristupa u formiranju cijene. Unutar navedene cijene, međutim, konstanta su naknada za korištenje voda i naknada za zaštitu voda, koje zajedno iznose 1,7 kn/m³, i jednake su za sve građane Hrvatske. Razumljivo je da cijene vode ne mogu biti potpuno jednake, ali se moraju formirati po istim ekonomskim kriterijima, koji omogućuju naknadu svih troškova održavanja i funkcioniranja sustava, te potrebnog razvoja. U sredinama u kojima ekonomska logika nije pravedna (primjerice zbog neravnomjerne raspodjele vodnih resursa), ili nije primjenjiva (primjerice zbog socijalnih razloga ili posebnih državnih interesa) – ona mora imati svoj korektiv u dva načela: načelu solidarnosti¹² i načelu socijalne prihvatljivosti cijena¹³ lokalnoga korisničkoga tijela.
Okvirna direktiva o vodama normira: zemlje članice uzet će u obzir načelo povrata troškova od vodnih usluga, uključujući i troškove zaštite okoliša i resursa, sukladno ekonomskoj analizi provedenoj prema Dodatku III, i posebno sukladnosti s načelom »zagađivač plaća«. Zemlje članice osigurat će do 2010.:
– da politika cijena vode predstavlja odgovarajući poticaj korisnicima da koriste vodne resurse učinkovito i da time doprinesu ostvarenju ciljeva ove Direktive;
– odgovarajući doprinos raznih korisnika, podijeljenih najmanje na industriju, kućanstva i poljoprivredu, povratu troškova od vodnih usluga, na temelju ekonomske analize provedene sukladno Dodatku III, i uzimajući u obzir načelo »zagađivač plaća«;
– zemlje članice mogu pri tome voditi računa o društvenim, ekološkim i ekonomskim učincima povrata troškova, kao i zemljopisnim i klimatskim uvjetima u dotičnoj regiji, odnosno regijama.
Zbog toga cijena vode ne bi smjela sadržavati neracionalnosti u komunalnim djelatnostima: ustrojbene (rascjepkan i neučinkovit komunalni vodni sektor) i tehničke naravi (velike gubitke pitke vode u sustavu), te sastavnice koje ni izravno ni neizravno nisu u funkciji upravljanja vodama i vodnim uslugama.

3.2.3 Financiranje vodnog sektora izvan cijene vode

U vodnom sektoru Republike Hrvatske, kao i u velikoj većini zemalja Europske unije, izvan cijene vode financiraju se: zaštita od štetnoga djelovanja voda, melioracijska odvodnja i melioracijsko navodnjavanje.
Financiranje zaštite od štetnoga djelovanja voda. U načelu postoje tri poznata modela financiranja ovih potreba:
1. iz Državnoga proračuna – prema načelu »opće solidarnosti«,
2. iz namjenskih naknada prema ciljanim kategorijama obveznika – prema načelima »korisnik plaća« i »skupne solidarnosti«, i
3. mješoviti, koji uključuje i jedno i drugo, uz napomenu da je jedno financiranje osnovno, a drugo dopunsko ili mogu biti ravnopravna.
Ad 1. Proračunski model financiranja koji je putem opće solidarnosti svih poreznih obveznika, teoretski, trebao dati najveće učinke, u razdoblju 1999. – 2005. nije se pokazao najpouzdanijim modelom. Njegov je temeljni problem kako pomiriti dvije različite percepcije proračunskih planera koji za investicijske pothvate, u pravilu, pronalaze sredstva, dok potrebe za održavanjem tretiraju kaju kao stavke na kojima treba postizati proračunske uštede. Kada pomirba ovih dviju percepcija nije izvjesna, u pravilu se pribjegava drugom, sigurnijem modelu.
Ad 2. Moderna fiskalna praksa nudi model finan kroz strogo namjenske prihode koji terete ciljane kategorije obveznika. U osnovi ovoga modela dva su načela: korisnik plaća i skupna solidarnost. Definiranje korisnika sustava zaštite od štetnoga djelovanja voda nije uvijek jednoznačno. Da i druga društva imaju u tome dvojbe, govore niže izneseni primjeri Austrije i Velike Britanije. No, široko je prihvaćen pristup da je primarno zaštićeno dobro – imovina¹⁴, a njezin se vlasnik definira korisnikom i time obveznikom naknade. No redukcija ove definicije na vlasnike imovine samo u poplavnom području značio bi isključivo namet na izravne žrtve poplave. Stoga se načelo korisnik plaća korigira načelom solidarnosti svih korisnika imovine (skupna solidarnost) bilo na državnom području (širi koncept solidarnosti), bilo na vodnom području (uži koncept solidarnosti).
Autonomija sustava financiranja zaštite od štetnoga djelovanja voda u Republici Hrvatskoj tradicionalna je stečevina, koja neprekidno traje od 1975. do 1999. Potom je nastupilo razdoblje mješovitoga modela financiranja (1999. – 2005.) i povratak na financiranje iz vodnih naknada po Noveli Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz prosinca 2005.
U nekim zemljama sustav financiranja jest autonoman, ali se metodologijom obračuna i naplate vezuje uz druga postojeća javna davanja. Primjer je Republika Austrija u kojoj se, prema saveznom Zakonu o zaštiti od katastrofa, sredstva za zaštitu od štetnoga djelovanja voda generiraju postotkom na porez na dobit i porez na dohodak¹⁵.
Ad 3. U Republici Hrvatskoj se u razdoblju 1999. – 2005. primjenjivao mješoviti model financiranja i to proračunsko financiranje gradnje i održavanja državnih voda i financiranje održavanja lokalnih voda iz slivne vodne naknade. Primjena toga modela razmatra se i u nekim najrazvijenijim zemljama Europske unije. Primjer je Velika Britanija u kojoj se programi obrane od poplava (i obrane od plima) financiraju iz državne riznice, ali se razmišlja o uvođenju dopunskih vodnih naknada, i to: (1) na imovinu isključivo u poplavnim područjima¹⁶ (Flood Plain Levy), što je ocijenjeno kao rješenje koje će prouzročiti »mnoga neprijateljstva« jer »tereti žrtve poplave koji uz suočavanje s tegobama poplava, imaju poteškoće s osiguravateljima i općenito s padom vrijednosti tih nekretnina« i (2) na investicije, tj. na gradnju¹⁷ (Charges on Development), i to kako u poplavnom području, tako i izvan njega jer »svaki razvoj stvara probleme s plavljenjem»¹⁸.
Rasprave o tome je li potrebno centralno prikupljena sredstva angažirati lokalno, po zakonom unaprijed utvrđenu obrascu (u pravilu, određenom postotku koji se »vraća« na područje jedinice lokalne samouprave ili regionalne samouprave), ili prednost treba dati načelu »prioriteta o potrebama« kroz centralno prikupljanje i trošenje sredstava – prisutne su i u zemljama Europske unije. Načelo »prioriteta u potrebama« (regulacija putem programa i planova) zaslužuje prednost pred regulacijom kroz zakon zbog nekoliko razloga: (1) u pripremi i izradbi planova i programa stručne podloge i stručni argumenti imaju veću težinu kada se o njihovoj utemeljenosti odlučuje na jednom mjestu, (2) usklađivanje planova i programa s velikim brojem lokalnih jedinica često vodi do apsolutizacije političkih mjerila (čak i kad stvarne potrebe za gradnjom i/ili održavanjem sustava ne postoje) i u konačnici do neoperativnosti planova i programa, (3) zakonska bi regulacija vodila podjeli prava i odgovornosti na neprimjeren način – država bi zadržavala odgovornost za ukupno funkcioniranje sustava, a lokalne bi se jedinice pozivale na prava na »zakonski povrat« dijela kod njih prikupljenih naknada bez odgovornosti za nefunkcioniranje sustava i (4) samo se kroz plansku i programsku regulaciju mogu iznivelirati oscilacije u prihodima i potrebama na lokalnim područjima.
Financiranje melioracijske odvodnje i melioracijskog navodnjavanja. U financiranju ovih dvaju segmenata vodnoga sektora u osnovi nema većih nepoznanica. Ono spada u obuhvat načela »korisnik plaća«, a korisnici su korisnici melioracijskih sustava (zemljovlasnici poljoprivrednog zemljišta). Jedina je dvojba da li primijeniti »načelo skupne solidarnosti«, na što i u kojem opsegu.
U Republici Hrvatskoj, kao posljedica naslijeđenoga »društvenoga vlasništva« i usitnjenoga zemljišnoga fonda, postojeći se melioracijski sustavi percipiraju kao javni sustavi koji zahtijevaju i javno organiziranu skrb. Zakon o vodama iz 1995. definirao ih je kao vlasništvo županija pod upravom Hrvatskih voda¹⁹. Isto tako vrijedi i za rijetke sustave navodnjavanja, osim onih koji su unutar privatiziranih zemljišnih cjelina većih agroproizvođača. Pri financiranju sustava za odvodnju ustalio se i jedan oblik solidarnosti, koji se s vremenom pretvorio u vlastiti kontrapunkt.
_____
⁷ Čl. 21. st.1. Zakona o komunalnom gospodarstvu.
⁸ Poglavlje 4.1.2. potpoglavlje 4.1.2.3 Ustroj vodnokomunalnoga sektora.
⁹ Poglavlje 4.1.2. potpoglavlje 4.1.2.3 Ustroj vodnokomunalnoga sektora.
¹⁰ Komunalno društvo iz cijene komunalne usluge (vlastite akumulacije) ne može financirati razvoj, ali zato se iz proračunskih sredstava (iznosa za financiranje) može pokrivati i razvoj i održavanje.
¹¹ Primjera radi, cijena 1 m3 pročišćene otpadne voda iznosi od 1 do 6 kn (ovisno o veličini uređaja i stupnja pročišćavanja i odnosi se samo na troškove pogona i upravljanja), a ova naknada iznosi 0,90 kn/m3. Takva kalkulacija pokazuje da je isplativije otpadne vode ne pročišćavati (i plaćati državi naknadu za zaštitu voda) nego pročišćavati (i plaćati operateru cijenu pročišćavanja).
¹² Odnosi se na sredstva naknade za zaštitu voda i naknade za korištenje voda kojim se ima osigurati ravnomjeran razvoj.
¹³ Odnosi se na cijene komunalnih usluga iz kojih se financira održavanje sustava.
¹⁴ Prema Noveli Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz prosinca 2005 - dvije su vrste imovine postale ciljane kategorije vodnih naknada koje služe zaštiti od štetnog djelovanja voda: imovina u izgradnji (kroz vodni doprinos) i postojeća imovina (kroz naknadu za uređenje voda). Prva se ubire i troši unutar širega koncepta solidarnosti (na državnom području), a druga unutar užega koncepta solidarnosti (na vodnom području).
¹⁵ Vezanje uz postojeća javna davanja sadržava brojne prednosti, a gotovo da nema nedostatke. S obzirom na obveznika: vodi se jedan upravni postupak, primjenjuje se jedan sustav oslobođenja, izuzeća i olakšica, izdaju se jedinstvene uplatnice, vodi se jedan ovršni postupak, pokreće se jedan upravni spor. Izravna daljnja korist manja je i učinkovitija administracija i manji pritisak na upravno sudstvo. Ako se obračun i naplata vezuje pak uz lokalna javna davanja (komunalna naknada, komunalni doprinos, ...) postoji i dodatna prednost - gradovi i općine pretvaraju se u regulatora državnih naknada. Oni određuju osnovicu, oslobođenja, olakšice, izuzeća, politiku naplate, a državni prihod (u obliku postotka) prati osnovicu.
¹⁶ Generički naziv – Charges on beneficiaries. U Republici Hrvatskoj odgovarajuća kategorija ovomu jest naknada za uređenje voda iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz prosinca 2005, koja tereti vlasnike, odnosno zakonite posjednike postojeće imovine, i u poplavnom i izvan poplavnog područja.
¹⁷ Generički naziv – Charges on developers. U Republici Hrvatskoj odgovarajuća kategorija ovomu jest vodni doprinos koji tereti inveti investitore, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz prosinca 2005.
¹⁸ DEFRA, Flood and Coastal Defence Funding Review, Report on the Outcome of Consultactober 2002.
¹⁹ Pokušaj Zakona o vodama iz 1995. da na kanale III. i IV. reda (građevine detaljne melioracijske odvodnje) primijeni suvremeniju koncepciju i prepusti ih korisnicima završen je općim neodržavanjem i zapuštanjem ovih sustava. Stoga je Novelom Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz prosinca 2005. financiranje i održavanje vraćeno u krug organizirane javne nadležnosti – kroz obračun naknade za melioracijsku odvodnju i kroz nadležnost županija.

3.2.4 Korištenje bespovratnih sredstava iz fondova
Europske unije

Ostvarenje razvojnih ciljeva postavljenih ovom Strategijom znatno se može ubrzati korištenjem bespovratnih sredstava iz fondova Europske unije, i to najprije iz pretpristupnih, a nakon ulaska u Europsku uniju iz kohezijskih i strukturnih fondova.
U razdoblju do kraja 2006. godine Republici Hrvatskoj su u nekoliko navrata odobrena bespovratna sredstva iz programa CARDS i LIFE koja su prvenstveno korištena u svrhu jačanja administrativnih kapaciteta za potrebe izrade planova upravljanja vodnim područjima, za potrebe transpozicije pravne stečevine Europske unije u hrvatsko vodno zakonodavstvo, te za potrebe razvoja Informacijskog sustava voda. Dio odobrenih sredstava iz programa CARDS također je korišten za sanaciju šteta od poplava unutrašnjih voda u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Najveća odobrena bespovratna sredstva Republici Hrvatskoj iz pretpristupnih fondova Europske unije u razdoblju do kraja godine 2006. su sredstva iz ISPA fonda u iznosu od 22,5 milijuna eura koja se koriste za provedbu projekta razvoja vodnokomunalne infrastrukture u gradu Karlovcu.
Novi, jedinstveni instrument pomoći IPA (Instrument for Pre-accession Assistance) od 2007. godine zamjenjuje sve dosadašnje pretpristupne programe, a svrha mu je pomoći državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama u ostvarenju ciljeva definiranih pravnom stečevinom Europske unije. Sukladno Operativnom programu zaštite okoliša, u trogodišnjem razdoblju od 2007. do 2009. godine Republici Hrvatskoj će za komponentu IIIb program IPA »Zaštita okoliša« biti na raspolaganju 53.499.550 eura (16.999.500 eura za godinu 2007.; 18.000.000 eura za godinu 2008.; 18.500.250 eura za godinu 2009.). Kroz Prioritetnu os 2 »Zaštita vodnih resursa Hrvatske kroz poboljšanje sustava vodoopskrbe te integriranog sustava upravljanja otpadnim vodama« IPA Operativnog programa zaštite okoliša (otprilike polovica predviđenih sredstava iz komponente IIIb) financiranju se projekti iz područja javne vodoopskrbe te odvodnje i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda. Maksimalna razina sufinanciranja bespovratnim sredstvima iz programa IPA iznosi 75%, dok se ostala sredstva moraju osigurati iz lokalnih izvora (krediti, državni proračun, proračuni jedinica lokalne samouprave ili sredstava komunalnog društva, krajnjeg korisnika).
IPA fond je prvenstveno zamišljen kao priprema za korištenje strukturnih fondova Europske unije na čije se korištenje stječe pravo ulaskom u punopravno članstvo, pa se stoga očekuje da će ulaskom u Europsku uniju Republika Hrvatska imati na raspolaganju znatno veća sredstva od sredstava predviđenih u okviru IPA fonda.

3.3 UREĐENJE VODOTOKA I DRUGIH VODA I ZAŠTITA OD ŠTETNOGA DJELOVANJA VODA

Uređenje vodotoka i drugih voda obuhvaća: građenje, tehničko i gospodarsko održavanje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i vodnih građevina za melioracijsku odvodnju, tehničko i gospodarsko održavanje vodotoka i vodnog dobra, te druge radove kojima se omogućuju kontrolirani i neškodljivi protoci voda i njihovo namjensko iskorištavanje. Zaštita od štetnoga djelovanja voda obuhvaća djelovanja i mjere za: obranu od poplava, obranu od leda na vodotocima, zaštitu od erozija i bujica, te za otklanjanje posljedica od takvih djelovanja. Pri obavljanju takvih radova poštuju se uvjeti zaštite prirode.
Sustav voda I. reda prema Odluci o popisu voda I. reda čine međudržavne vode (83 prirodna vodotoka, 12 kanala, 1 prirodno jezero i 2 akumulacije), priobalne vode, drugi veći vodotoci (61 prirodni vodotok, 22 ponornice, 5 prirodnih jezera, 33 kanala, 15 tunela, 35 akumulacija i 32 retencije), te 67 bujičnih voda veće snage. Sveukupno u sustav voda I. reda ulazi 10.203 km rijeka, vodotoka, kanala i bujica s pripadnim regulacijskim i zaštitnim vodnim građevinama, od čega 2.252 km obrambenih nasipa, te 63 crpne stanice. Sve ostale vode pripadaju sustavu voda II. reda.
Građenje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina provodi se prema Programu građenja regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog resornog ministra. Tehničko i gospodarsko održavanje vodotoka, vodnog dobra i vodnih građevina provodi se temeljem Programa uređenja vodotoka i drugih voda koji je sastavni dio godišnjeg plana upravljanja vodama, a kojeg donose Hrvatske vode u suglasnosti s Ministarstvom regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva. U navedene planove gospodarenja vodama ugradit će se uvjeti i mjere zaštite prirode i okoliša.
Odluke o uređivanju ili građenju novih sustava melioracijske odvodnje donose županijske skupštine. Županije će od početka godine 2009. biti odgovorne za tehničko i gospodarsko održavanje detaljnih melioracijskih građevina i provodit će ga sukladno programima održavanja koje će također donositi županijske skupštine.
U djelokrugu rada nadležnih službi resornog ministarstva i Hrvatskih voda provode se i aktivnosti u vezi s identifikacijom i uknjižbom zemljišnih čestica sa svojstvom vodnoga dobra, te aktivnosti u vezi s eksploatacijom šljunka i pijeska iz obnovljivih ležišta u područjima značajnim za vodni režim, odnosno iz vodotoka i drugih ležišta površinskih voda, te iz priobalnog mora uz ušća rijeka.

3.3.1 Uređenje vodotoka i drugih voda

Izgrađenost sustava

Postupnim naseljavanjem i intenziviranjem iskorištavanja zemljišta na poplavnim područjima tijekom posljednjih dvjestotinjak godina rasle su potrebe za učinkovitom zaštitom od poplava, te zaštitom od erozije i melioracijskom odvodnjom kao njezinim sastavnim komponentama. Značajni regulacijski, zaštitni i melioracijski radovi na nekim su područjima započeli još u devetnaestom stoljeću, a osobito su bili intenzivni tijekom razdoblja od početka šezdesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, čime su bitno smanjene moguće štete od poplava i znatno povećani prinosi poljoprivredne proizvodnje.
Agresija na Hrvatsku početkom devedesetih nanijela je goleme štete izgrađenim sustavima i uglavnom je zaustavila njihov daljnji razvoj. Na zastoj u realizaciji prije planiranih projekata također su utjecali i gospodarski preustroji, a time i promijenjeni prioriteti glavnih partnera vodnoga gospodarstva u višenamjenskom uređivanju i iskorištavanju voda i zemljišta, elektroprivrede, poljoprivrede i riječne plovidbe. Istodobno poradi općih gospodarskih uvjeta u poratnom razdoblju vodno gospodarstvo sve do donošenja novih zakonskih rješenja u prosincu 2005. godine nije raspolagalo financijskim sredstvima nužnim za redovito održavanje funkcionalnosti postojećih sustava. Posljedica takvih okolnosti bilo je nezadovoljavajuće stanje zaštite od poplava u Hrvatskoj, kojeg su karakterizirali visoki rizici od poplava na mnogim područjpodručjima, brojni nedovršeni i nedovoljno održavani zaštitni i melioracijski sustavi, te samo dijelom sanirane ratne štete.

Slika 3.4. IZGRAĐENOST ZAŠTITNIH SUSTAVA

Postojeći zaštitni sustavi i sustavi melioracijske odvodnje sastoje se od velikoga broja regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina, te vodnih građevina za melioracijsku odvodnju. Na vodotocima I. reda zaštitni sustavi u potpunosti su izgrađeni na oko 73%, djelomično na oko 24%, a nisu izgrađeni na oko 3% područja na kojima su potrebni. Na približno 21.905 km vodotoka II. reda sustavi su u potpunosti izgrađeni na oko 75% vodotoka, dok su na ostalima neizgrađeni ili izgrađeni manjim dijelom. U navedene vodotoke I. i II. reda ubraja se i 945 registriranih bujica ukupne duljine od oko 9.422 km, od kojih je uređeno samo 1.037 km ili oko 11%.
Uz vodotoke I. reda ukupno je izgrađeno 2.252 km, a uz vodotoke II. reda 438 km obrambenih nasipa koji omogućuju različite razine zaštite zaobalja od poplava. U suradnji s ostalim korisnicima voda i zemljišta dosad je izgrađeno 58 višenamjenskih akumulacija ukupnog volumena od 1.057 milijuna m³. Izgrađene su 43 brdske retencije ukupnog volumena 23 milijuna m³, a dijelom je formirano 5 velikih nizinskih retencija na slivu Save (Lonjsko polje, Mokro polje, Kupčina, Zelenik i Jantak) ukupnog volumena od oko 1.590 milijuna m3. Mreža kanala je prilično razvijena. Izgrađena su tri velika oteretna kanala (Odra, Lonja – Strug i Kupa – Kupa) ukupne duljine od oko 65 km, spojni kanali Zelina – Lonja – Glogovnica – Česma i Ilova – Pakra, te ukupno oko 900 km lateralnih kanala za prikupljanje brdskih voda uz branjena područja.



Slika 3.5 UKUPNI VOLUMENI VIŠENAMJENSKIH AKUMULACIJA I BRDSKIH RETENCIJA

Od osnovnih melioracijskih objekata za odvodnju ukupno je izgrađeno oko 6.600 km melioracijskih kanala I. i II. reda, te 74 crp­ne stanice ukupnog kapaciteta od 291 m3/s. Najveća crpna stanica CS Bosut kapaciteta od 30 m3/s izgrađena je na ušću Bosuta u Savu na teritoriju susjedne Srbije, a njezino je građenje u bivšoj državi većim dijelom financirala Hrvatska. Zbog nepostojanja bilateralnog sporazuma o vodnogospodarskoj suradnji sa Srbijom Hrvatska trenutačno nema mogućnosti utjecati na usklađivanje njezina rada s potrebama upravljanja vodama na svojem dijelu sliva. Za potrebe odvodnje nekoliko krških polja na jadranskim slivovima izgrađeno je devet odvodnih tunela ukupne duljine od 17,3 km.



Slika 3.6 LATERALNI I MELIORACIJSKI KANALI

Izgrađen je i velik broj manjih regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina, te vodnih građevina za melioracijsku odvodnju, napose na vodotocima II. reda. Postojeći sustavi dijelom su nedovršeni, tako da na mnogim prostorima ne omogućuju primjerene razine sigurnosti od poplava.

Održavanje funkcionalnosti sustava

Provedene analize pokazuju su da je za redovita gospodarska i tehnička održavanja vodotoka, vodnog dobra i vodnih građevina u Republici Hrvatskoj ukupno potrebno oko 915 milijuna kuna godišnje, od čega se 391 milijuna kuna odnosi na vodotoke I. reda, a 524 milijuna kuna na vodotoke II. reda. Od ukupnog iznosa potrebnog za održavanje sustava na vodotocima I. reda oko 37% odnosi se na održavanja regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina, oko 55% na održavanja protočnosti vodotoka (tehnička čišćenja korita od nanosa na lokacijama prirodnih taložnica, gospodarska čišćenja inundacija od vegetacije), a oko 8% na troškove operativne obrane od poplava i druge troškove funkcioniranja sustava. Od ukupnog iznosa potrebnog za održavanja sustava na vodotocima II. reda oko 31% odnosi se na održavanja regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina, oko 51% na održavanja protočnosti vodotoka, oko 13% na održavanja glavnih melioracijskih objekata za odvodnju (izmuljivanja mreže kanala), a oko 5% na troškove operativne obrane od poplava i druge troškove funkcioniranja sustava. Raspoloživa financijska sredstva za te potrebe bila su nedostatna sve do uvođenja vodnoga doprinosa i naknade za uređenje voda u prosincu godine 2005. Od tada su prihodi prikupljeni s osnove tih vodnih naknada znatno povećani, ali još uvijek nisu dostatni za sva potrebna ulaganja u razvoj sustava zaštitnih i regulacijskih vodnih građevina.
Na nekim lokacijama prirodnih taložnica u velikim rijekama obavljaju se komercijalne eksploatacije šljunka i pijeska čime se dijelom umanjuju troškovi održavanja protočnosti korita i održavanja plovnih putova. U Hrvatskoj je trenutačno na snazi tridesetak ugovora o koncesiji na temelju kojih se godišnje izvadi ukupno oko 1.220.000 m3 šljunka i oko 1.835.000 m3 pijeska. Šljunak se vadi iz Save (870.000 m3/godišnje), Kupe (190.000 m3/godišnje), Une (40.000 m3/godišnje) i Drave (120.000 m3/god), a pijesak iz Dunava (1.400.000 m3/godišnje), Drave (315.000 m3/godišnje), Neretve (100.000 m3/godišnje) i Zrmanje (20.000 m3/godišnje). Precizne lokacije eksploatacijskih polja, količine i uvjeti vađenja šljunka i pijeska, te obveze uređenja eksploatacijskih polja i njihovih okoliša po završetku eksploatacija definirane su u ugovorima o koncesijama i vodopravnim dozvolama. Pravne i fizičke osobe koje eksploatiraju pijesak i šljunak iz obnovljivih ležišta na područjima važnima za vodni režim redovito vode očevidnike o količinama i kakvoći izvađenih tvari, te ih dostavljaju Hrvatskim vodama. Značajne eksploatacije šljunka i pijeska iz graničnih vodotoka Dunava, Save, Drave, Mure, Kupe, Une i Neretve obavljaju sve uzvodne i sve susjedne države, o čemu hrvatsko vodno gospodarstvo nema preciznijih podataka.
Ratne i ostale štete na sustavima postupno se saniraju, a najveća investicija u posljednje vrijeme bila je obnova ratom oštećenih zaštitnih i melioracijskih sustava u istočnoj Slavoniji i Baranji, unutar koje je obnovljeno 14 crpnih stanica, 102 km obrambenih nasipa uz Dunav i Dravu, te 630 km mreže kanala.

3.3.2 Zaštita od poplava

Značajke poplava

Poplave su prirodni fenomeni koji se rijetko pojavljuju i čije se pojave ne mogu izbjeći, ali se poduzimanjem različitih preventivnih građevinskih i negrađevinskih mjera rizici od poplavljivanja mogu smanjiti na prihvatljivu razinu. One su među opasnijim elementarnim nepogodama i na mnogim mjestima mogu uzrokovati gubitke ljudskih života, velike materijalne štete, devastiranje kulturnih dobara i ekološke štete. Zbog prostranih brdsko-planinskih područja s visokim kišnim intenzitetima, širokih dolina nizinskih vodotoka, velikih gradova i vrijednih dobara na potencijalno ugroženim površinama, te zbog nedovoljno izgrađenih i održavanih zaštitnih sustava, Hrvatska je prilično ranjiva od poplava. Procjenjuje se da poplave potencijalno ugrožavaju oko 15% državnoga kopnenog teritorija, od čega je veći dio danas zaštićen s različitim razinama sigurnosti.
Prirodne poplave koje se pojavljuju u Hrvatskoj mogu se svrstati u pet osnovnih skupina:
– riječne poplave zbog obilnih kiša i/ili naglog topljenja snijega,
– bujične poplave manjih vodotoka zbog kratkotrajnih kiša visokih intenziteta,
– poplave na krškim poljima zbog obilnih kiša i/ili naglog topljenja snijega, te nedovoljnih propusnih kapaciteta prirodnih ponora,
– poplave unutarnjih voda na ravničarskim površinama,
– ledene poplave,
a još su moguće i umjetne (akcidentne) poplave zbog eventualnih proboja brana i nasipa, aktiviranja klizišta, neprimjerenih gradnji i slično.
Znatan su problem i poplave u urbanim sredim sredinama zbog kratkotrajnih oborina visokih intenziteta, koje zbog velikih koncentracija stanovništva na relativno malim prostorima često uzrokuju velike materijalne štete, a za koje se zaštitne mjere planiraju na lokalnim razinama u okposlova odvodnje oborinskih voda iz naselja.
Najveće zabilježene poplave u Hrvatskoj tijekom posljednjih stotinjak godina bile su:
– poplave Dunava: godine 1926. i 1965.;
– poplave Drave: godine 1964., 1965., 1966. i 1972.;
– poplave Mure: godine 1965. i 1972.;
– poplave Save: godine 1933., 1964., 1966., 1990. i 1998.;
– poplave Kupe: godine 1939., 1966., 1972., 1974., 1996. i 1998.;
– poplava Une: godine 1974.;
– poplave Neretve: godine 1950., 1995. i 1999.
Iako su intenzivnom izgradnjom zaštitnih sustava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća rizici od poplavljivanja na većini područja u Hrvatskoj znatno smanjeni, nedavna zapadnoeuropska iskustva pokazuju da se poplave mogu dogoditi i tamo gdje ih nitko ne očekuje, odnosno da se mogu pojaviti i veće vode od projektnih velikih voda vrlo dugih povratnih razdoblja na koje su sustavi dimenzionirani. Dosadašnje procjene šteta nakon poplava posvuda po svijetu, pa tako i u Hrvatskoj pokazale su da su one uvijek bile mnogo veće od troškova provedbe preventivnih mjera. Jedna od mnogih potvrda te činjenice bila je uspješna evakuacija velikoga vodnog vala na Savi godine 1990. s nepovoljnijim hidrološkim značajkama od onog iz 1964. godine, koji je zbog tadašnje nedovoljne razvijenosti zaštitnog sustava izazvao katastrofalnu poplavu u Zagrebu. Problematici zaštite od poplava dodatnu dimenziju danas daje i zaštita okoliša od nekontroliranih širenja onečišćenja poznatog i nepoznatog porijekla putem poplavnih voda. Takva iskustva stoga nalažu stalni oprez i trajnu brigu o stanju zaštitnih sustava.

Zaštićenost područja

Sliv Save: Od velikih voda Save primjereno je zaštićen samo grad Zagreb koji je, prema procjenama, siguran od 1.000-godišnjih velikih voda. Ostala područja uz Savu uglavnom su nedovoljno zaštićena. Uzvodno od Zagreba prema slovenskoj granici obrambeni nasipi samo su dijelom izgrađeni, pa su niže ležeći dijelovi nekoliko naselja šire zaprešićke i samoborske regije učestalo plavljeni. Nizvodno od Zagreba pa sve do granice sa Srbijom, mnoga područja uz Savu imaju nižu razinu sigurnosti od potrebne, jer je zaštitni sustav Srednje posavlje nedovršen, a postojeći obrambeni nasipi na mnogim su mjestima nedovoljno visoki. Sustavom Srednje posavlje od savskih se poplava izravno štite prostori uz Savu između Podsuseda i Stare Gradiške, te prostori uz Kupu nizvodno od ušća Dobre na kojima se nalaze veliki gradovi Zagreb, Sisak i Karlovac i na kojima danas živi više od milijun stanovnika.
Zbog redukcije vršnih protoka poplavnih valova u nizinskim retencijama sustav Srednje posavlje ima ključnu važnost i u zaštiti od poplava slavonske dionice Save nizvodno od Stare Gradiške, te u zaštiti od poplava u susjednim državama Bosni i Hercegovini i Srbiji. Zaštita od poplava zasnovana na nizinskim retencijama i ekspanzijskim površinama omogućila je zadržavanje ekološki povoljnih uvjeta na širokim poplavnim površinama, tako da je zbog svojih izuzetnih prirodnih vrijednosti dio zaštitnog sustava Srednje posavlje proglašen Parkom prirode Lonjsko polje.
Na slivovima savskih pritoka zaštitni sustavi također su nedovršeni ili ih uopće nema. Opasnosti napose prijete: naseljima Hrvatskog zagorja koje ugrožavaju Krapina i njezini bujični pritoci, gradu Zagrebu koji je od medvedničkih bujica usprkos djelomično izgrađenom zaštitnom sustavu od 19 brdskih retencija zaštićen samo od 20 do 50-godišnjih velikih voda, naseljima u Hrvatskom pounju koje ugrožava Una, te naseljima Požeške kotline koja su ugrožena od Orljave i njezinih bujičnih pritoka. Od bujičnih brdskih voda nedovoljno su zaštićeni i drugi gradovi i naselja na slivovima Save i Kupe, među kojima se posebno ističe Ogulin u čijoj zaštiti od poplava važnu ulogu ima hidroenergetski sustav Gojak. Ugrožene su i mnoge poljoprivredne površine i infrastrukturne građevine, a kao specifičnost ističe se ugroženost od poplava na zatvorenim krškim poljima Gorskog kotara i Like.

Slivovi Drave i Dunava. Koncepcija zaštite od poplava Dunava, Drave i Mure zasnovana je na obrambenim nasipima i širokim inundacijskim pojasovima uz vodotoke. Nasipi su dovršeni na gotovo svim područjima gdje su potrebni, osim na nekim dionicama uz stara korita hidroelektrana Varaždin, Čakovec i Dubrava. Praksa je pokazala da na nekim dionicama ne zadovoljavaju svojom visinom, pa ih je potrebno rekonstruirati što se postupno i čini. Ranijim planovima bilo je predviđeno da se na Muri i Dravi nizvodno od ušća Mure izgrade lanci hidroelektrana, čime bi se osiguralo višenamjensko uređivanje i iskorištavanje voda i zemljišta, a time i veća zaštita od poplava na tim prostorima. Poradi odustajanja mađarskih partnera i protivljenja ekoloških udruga, budućnost je tih projekata neizvjesna. Izgradnjom i kasnijim rekonstrukcijama obrambenih nasipa Drava-Dunav i Zmajevac-Kopačevo omogućeni su i učinkovita zaštita Baranje od velikih voda Drave i Dunava i očuvanje širokih poplavnih površina uz ušće Drave u Dunav. Takvo rješenje ne samo da povoljno utječe na prirodni režim voda u Parku prirode Kopački rit nego i na zaštitu od poplava na nizvodnim područjima uz Dunav.
Najveći preostali problemi zaštite od poplava na slivovima Drave i Dunava jesu mnoštvo neuređenih bujica koje ugrožavaju naselja i poljoprivredne površine u Međimurju, Podravini i Podunavlju što je potvrđeno brojnim lokalnim poplavama u posljednje vrijeme. Sustavi zaštite od brdskih voda dijelom su dovršeni samo na slivnim područjima Međimurje i Županijski kanal, ali još uvijek nedovoljno. Na ostalim slivnim područjima postoje samo pojedinačne regulacijske i zaštitne vodne građevine koje ne mogu osigurati primjerenu zaštitu nizinskih dijelova slivova od poplava. Znatan problem zaštite od poplava na Dunavu i donjoj Dravi jesu pojave ledostaja koje mogu prouzročiti ledene poplave. Za uklanjanje ledenih čepova koji ometaju nesmetano protjecanje vode angažiraju se ledolomci.

Primorsko-istarski slivovi. Problematika zaštite od poplava na primorsko-istarskim slivovima vezana je uz zaštitu urbanih sredina, turističkih područja, prometnica i poljoprivrednih površina od bujičnih poplava, a kao posebna specifičnost ističe se odvodnja krških polja. U Istri su od poplava nedovoljno zaštićeni niželežeći dijelovi Buzeta i Pazina koje ugrožavaju velike vode Mirne i Pazinskog potoka, te naselja i poljoprivredne površine u dolinama Mirne, Dragonje i Raše. Na širim područjima Buzeta i Pazina zaštitnih sustava gotovo da i nema, dok su zaštitni sustavi u dolinama Raše i Dragonje u izuzetno lošemu stanju. Velike probleme mogu stvoriti i brojne bujice koje ugrožavaju gradove, naselja, prometnice i poljoprivredne površine na zapadnoj obali Istre. Na kvarnerskom području opasnost prijeti od zatrpavanja vodotoka klizištima (kanjon Rječine i Vinodolska dolina) koja mogu izazvati poplave većih razmjera, te od mnogih bujica koje ugrožavaju priobalne gradove Kvarnera i Hrvatskog primorja, te naselja i poljoprivredne površine na kvarnerskim otocima. Na ličkom je području od poplava Gacke i njezinih pritoka nedovoljno branjeno šire područje Otočca, a od poplava Like i njezinih pritoka nedovoljno je branjeno šire područje Gospića i Kosinjsko polje. Sustav zaštite od poplava na tom području dijelom je vezan uz funkcioniranje sustava hidroelektrane Senj. Poplave u Lici ugrožavaju i brojne poljoprivredne površine i infrastrukturne građevine, a kao specifičnost također se ističu rizici od poplava na zatvorenim krškim poljima. Najvećim dijelom neuređene brdske vode s Velebita ugroža ugrožavaju naselja i Jadransku magistralu duž čitavog područja od Senja prema Starigradu Paklenici.



Slika 3.7. STANJE ZAŠTITE OD POPLAVA

Dalmatinski slivovi. Zaštita od po Dalmaciji sastoji se od zaštite od poplava velikih rijeka Zrmanje, Krke, Cetine i Neretve, zaštite od bujica, te od odvodnje krških polja. Na slivovima Zrmanje i Krke regulacijski i zaštitni radovi djelomično su rađeni na kraćim dionicama uz vodotoke poradi zaštite naselja i poljoprivrednih površina. Područja Obrovca i Kninskog polja i dalje su nedovoljno zaštićena, što se postupno rješava dogradnjom sustava. Značajniji zaštitni i melioracijski sustavi rađeni su na krškim poljima zadarskog i biogradskog zaleđa, Nadinskom blatu, Bokanjačkom blatu i Vranskom polju, što je omogućilo poljoprivrednu proizvodnju na tim nekad često plavljenim prostorima. Zaštita od poplava na slivu Cetine vezana je uz pogon hidroenergetskog sustava čije se građevine dijelom nalaze i na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine. Uz Cetinu u Sinjskom polju izgrađeni su obrambeni nasipi koji su omogućili razvoj intenzivne poljoprivredne proizvodnje na tom području. Opće stanje zaštite od poplava na slivu Cetine je dobro. Područje delte Neretve posebno je ranjivo od poplava. Izgrađeni zaštitni i melioracijski sustav još je uvijek nedovršen, pa su pojedini dijelovi delte i dalje nedovoljno zaštićeni. Najugroženiji su desnoobalni niželežeći dijelovi Metkovića, što se postupno rješava dogradnjom sustava. Neprimjerenom gradnjom u neposrednim zaobaljima Male Neretve spriječeno je normalno funkcioniranje zaštitnog sustava, što također utječe na porast rizika od poplava na tom području. Budući da Mala Neretva više ne može služiti kao oteretni kanal u zaštiti od poplava, izvršena je rekonstrukcija ustave u Opuzenu, a potrebno je provesti odgovarajuću rekonstrukciju i dijela ostalih zaštitnih objekata uz rijeku Neretvu kako bi se prilagodile novoj koncepciji zaštite od poplava. Dalmatinsku obalu od Zrmanje do Prevlake, te dalmatinske otoke ugrožavaju i brojne neuređene bujice, ali i neprimjerena gradnja kojom su presječeni mnogi bujični tokovi. Poseban problem jest odvodnja krških polja (Rastok, Vrgorsko polje, Imotsko polje) koja usprkos velikim naporima još uvijek nije adekvatno riješena.

Rizici od umjetnih poplava zbog mogućih iznenadnih rušenja ili prelijevanja visokih brana. Za sve akumulacije s visokim branama izrađena je dokumentacija o posljedicama mogućih rušenja njihovih brana, obilježene su zone mogućih plavljenja i uspostavljeni su sustavi za uzbunjivanje stanovništva. Ukupna površina potencijalno ugroženih područja u Hrvatskoj iznosi oko 680 km2, od čega se oko 62% nalazi na vodnom području slivova Drave i Dunava, oko 20% na vodnom području dalmatinskih slivova, oko 13% na vodnom području primorsko-istarskih slivova, te oko 5% na vodnom području sliva Save.

Negrađevinske mjere zaštite od poplava

Operativna obrana od poplava. Operativna obrana od poplava provodi se sukladno Državnom planu obrane od poplava, kojim su obuhvaćene i aktivnosti i mjere za obranu od leda na vodotocima. Obrana od poplava ustrojena je po vodnim područjima, a unutar njih po područjima županija, po sektorima i po dionicama vodotoka. Operativnu obranu od poplava provode organizacijske jedinice Hrvatskih voda. Glavni centar obrane od poplava u Republici Hrvatskoj je u Zagrebu, u sjedištima vodnih područja Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu nalaze se centri obrane od poplava vodnih područja, u sjedištima slivnih područja nalaze se centri obrane od poplava slivnih područja, a u županijskim središtima nalaze se županijski centri obrane od poplava. Osim navedenih centara obrane od poplava na mnogim su mjestima u Hrvatskoj osnovani terenski centri obrane od poplava dionica i vodočuvarskih područja i izgrađene su vodočuvarnice kao terenske ispostave obrane od poplava. Interventne radove tijekom obrane od poplava svojom mehanizacijom, opremom i stručnim kadrovima obavljaju certificirane tvrtke, svaka na određenom certifikacijskom području. Operativna obrana od poplava u državi dobro funkcionira, što je potvrđeno uspješnim evakuacijama brojnih velikih voda tijekom posljednjih desetljeća (Sava 1990., Drava 1993., Dunav 2002., 2006. i slično).

Praćenje i prognoziranje hidrometeoroloških pojava. Radi efikasnije provedbe operativne obrane od poplava Hrvatske su vode sukladno Državnom planu obrane od poplava, postavile i automatizirale dio mjerodavnih vodomjera, čime su podaci o vodostajima u realnome vremenu dostupni centrima obrane od poplava. Izmjereni podaci o vodostajima s automatiziranih mjerodavnih vodomjera u realnom su vremenu dostupni i na teletekstu Hrvatske televizije, na web-stranici Hrvatskih voda, te na mobilnim telefonima. Podaci o izmjerenim visinama oborina uglavnom nisu raspoloživi u realnom vremenu, što stvara teškoće pri operativnoj obrani od poplava na manjim slivovima s kratkim vremenima koncentracije otjecanja. Sustavno prognoziranje vodostaja i protoka u Hrvatskim vodama provodi se za 5 karakterističnih lokacija na dionici Save od državne granice sa susjednom Slovenijom do Jasenovca (Jesenice, Zagreb, Rugvica, Sisak – Crnac i Jasenovac), te za Kupu u Karlovcu, što je nedovoljno.

Vodno dobro. Da bi se spriječilo neprimjereno iskorištavanje zemljišta potrebnih za održavanje i poboljšanje vodnog režima, odnosno za normalno funkcioniranje postojećih vodnogospodarskih sustava, za njihova redovita gospodarska i tehnička održavanja, te za njihov razvoj, Zakonom o vodama određeno je da su zemljišne čestice koje obuhvaćaju vodonosna i napuštena korita površinskih kopnenih voda, uređene i neuređene inundacijske pojasove, te otoke u vodonosnim koritima vodno dobro. Pripadnost neke zemljišne čestice vodnom dobru upisuje se u katastre, zemljišne knjige i prostorne planove, a zakonom su propisana i posebna ograničenja i mjere kojih su se dužni držati vlasnici ili korisnici takvih zemljišnih čestica. Utvrđivanje područja vodnog dobra i uknjižba pripadajućih zemljišnih čestica u katastre i zemljišne knjige je u tijeku. Otežavaju ga nesređeni katastri i zemljišne knjige, a problemi se posebno pojavljuju pri utvrđivanju granica neuređenih inundacijskih pojasova uz vodotoke, na bujičnim područjima, na područjima velikih nizinskih retencija zaštitnih sustava, te na zaštićenim područjima prirode, ali isto tako i pri razgraničenju vodnog i pomorskog dobra kod regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina u neposrednoj blizini morske obale. Zemljišne čestice koje pripadaju vodom dobru, a u vlasništvu su Republike Hrvatske, imaju svojstvo javnog vodnog dobra. Za ostale zemljišne čestice koje nisu u vlasništvu Republike Hrvatske, a pripadaju vodnom dobru Republika Hrvatska ima pravo prvokupa.

Financijska osiguranja imovine od nepokrivenih poplavnih rizika. Financijskih osiguranja imovine od nepokrivenih poplavnih rizika gotovo da i nema, što je uglavnom posljedica stečenih navika vezanih uz bivše društveno uređenje. Promjenama vlasničkih odnosa i razvojem tržišne ekonomije, takve će se mjere sve više primjenjivati što će zahtijevati i odgovarajuće prilagodbe mjerodavnih institucija.

3.3.3 Zaštita od erozije

Veliki dijelovi hrvatskoga teritorija ugroženi su vodnom i manjim dijelom eolskom erozijom. Intenzivni procesi vodne erozije s mnoštvom razornih bujica osobito su prisutni na jadranskim slivovima s flišnom podlogom (središnja Istra, dijelovi Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara, dijelovi Like, Dalmacije i otoka) dok su u kontinentalnim dijelovima Hrvatske oni manje vidlje vidljivi, ali su također vrlo štetni. Kontinentalne bujice, za razliku od mediteranskih, uglavnom imaju dulje tokove s većim padovima na svojim najuzvodnijim dijelovima, bogatije su vodom, te nemaju oštro odvojene zone prikupljanja i odlaganja. Eolska erozija je najintenzivnija u priobalju i na otocima, a dijelom je prisutna i u sjevernoj Hrvatskoj. U posljednje vrijeme sve je prisutnija erozija kao posljedica različitih antropogenih utjecaja (neadekvatno iskorištavanje zemljišta, neadekvatna poljoprivredna proizvodnja, požarišta, velike infrastrukturne građevine i slično).



Slika 3.8. STANJE EROZIJE PO VODNIM PODRUČJIMA
Erozijski procesi mogu uzrokovati izuzetno velike štete. Dok se s jedne strane ispiru plodna zemljišta na strmim i nezaštićenim poljoprivrednim površinama brdskih dijelova slivova i time izravno smanjuju prinosi poljoprivredne proizvodnje, s druge strane smanjuju se retencijski kapaciteti tala za zadržavanje oborinskih voda, čime se pospješuje stvaranje bujičnih tokova. Erozijski procesi ispiranjem tla degradiraju pa i potpuno unište vegetaciju na slivu, što u konačnici dovodi do pojava učestalih i sve većih bujičnih poplava.

Tablica 3.2. Procjene erozijskih opterećenja vodotoka*

Produkcija i pronos erozijskog nanosa*
Područje	Površina analiziranih bujičnih slivova	Produkcija nanosa	Pronos nanosa
	km2	m3/god.	m3/god.
sliv Save	13.372	5.817.853	2.181.578
slivovi Drave i Dunava	8.615	1.595.743		primorsko – istarski slivovi	1.356	1.217.000	385.000
dalmatinski slivovi	1.881	991.520	600.200
Hrvatska	25.224	9.622.116	3.421.011
* podaci se odnose samo na istražene bujične slivove

U svojim brdskim dijelovima bujični tokovi stvaraju, pokreću i pronose velike količine nanosa koji se zatim taloži u riječnim koritima na dolinskim dijelovima slivova i na ušćima u more. Zapunjivanjem riječnih korita bujičnim nanosom, ona postaju nedovoljno propusna za normalno otjecanje, što uzrokuje poplave. Bujični nanosi također se talože u akumulacijama i retencijama smanjujući im volumen.



Slika 3.9. STANJE EROZIJE

Ostale štete od erozije s vodnogospodarskog aspekta jesu taloženja onečišćenog nanosa u akumulacijama koje se rabe za javnu vodoopskrbu i zamućivanja vode na krškim izvorima nakon obilnih kiša.
Na temelju rezultata dosad provedenih istraživanja na većini brdsko-planinskih područja u državi, prosječna godišnja produkcija erozijskog nanosa procjenjuje se na oko 380 m3/god./km2, pri čemu se oko 35% pronosi u vodotocima.
Radi zaštite od erozije postupno se grade i održavaju regulacijske i zaštitne vodne građevine, izvode se zaštitni protuerozijski radovi i provode se zaštitne mjere. U protuerozijske radove na slivovima ubrajaju se pošumljavanja, uzgoj i održavanja zaštitne vegetacije, terasiranja nagnutih terena i slično, dok se u koritima bujica izvode radovi protuerozijske zaštite i stabilizacije korita u obliku izvedbe zaštitnih pragova, konsolidacijskih pojasova, bujičnih pregrada, oblaganja korita, primjena zaštitnih bioloških vodogradnji i drugo. U protuerozijske zaštitne mjere ubrajaju se zabrane i ograničavanja sječa drveća i grmlja, zabrane i ograničavanja vađenja pijeska, šljunka i kamena, odgovarajući načini iskorištavanja poljoprivrednog i drugog zemljišta, te druge slične mjere. Vodno je gospodarstvo zaduženo za građenje i održavanje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina, te za čišćenja bujičnih korita, dok su za ostale protuerozijske radove i mjere ponajprije zaduženi šumari i poljoprivrednici.

3.3.4 Mel3.4 Melioracijska odvodnja

Sustavi melioracijske odvodnje grade se radi brze i učinkovite odvodnje viška vode s poljoprivrednih i drugih nizinskih površina, a pretpostavka za njihovu gradnjurethodna zaštita melioracijskih područja od poplava vanjskih voda. Nužan su preduvjet za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, te za zaštitu od poplava unutarnjih voda na ravničarskim područjima.
Meliorirane površine na području crnomorskoga sliva nalaze se u širokim nizinama slivova Save, Drave i Dunava, a na području jadranskih slivova u dolinama većih vodotoka Dragonje, Mirne, Raše, Cetine i Neretve, te na zatvorenim krškim poljima. Sustavi površinske odvodnje u potpunosti su izgrađeni na 724.749 ha, a djelomično na 324.662 ha. Sustavi kombinirane odvodnje (površinska i podzemna odvodnja s agrotehničkim mjerama) u potpunosti su izgrađeni na 121.484 ha, a djelomično na 27.169 ha.
Većina postojećih sustava melioracijske odvodnje danas je uglavnom u lošemu stanju kao posljedica prevelike usitnjenosti posjeda, nesaniranih ratnih šteta ili nedovoljnog održavanja zbog nedostatka novčanih sredstava. Vodno je gospodarstvo tijekom posljednjih desetak godina uložilo značajne napore da se brojni prije izgrađeni sustavi sačuvaju od daljnjega propadanja. Detaljne melioracijske objekte (24.670 km kanala III. i IV. reda i 26.202 km ostalih hidromelioracijskih objekata – tipski cijevni i pločasti propusti, betonske i kamene stepenice, sifoni, čepovi i ostali objekti) korisnici uglavnom nisu održavali, kako je to bilo predviđeno zakonom, što je znatno utjecalo na funkcionalnost ukupnog sustava melioracijske odvodnje. Intenzivne aktivnosti na uspostavi funkcionalnog stanja detaljne kanalske mreže započele su godine 2005., a do kraja 2007. godine očišćeno je ukupno oko 30 % te mreže. Nakon potpunog dovođenja detaljne kanalske mreže u funkcionalno stanje, odgovornost za njeno daljnje održavanje preuzeti će županije.

Tablica 3.3. IZGRAĐENOST SUSTAVA MELIORACIJSKE ODVODNJE

Područje	Veličina melioracijskog područja	Stanje izgrađenosti sustava melioracijske odvodnje					Duljine kanala		Crpne stanice		Odvodni tuneli
		Površinska odvodnja			Kombiniranja odvodnja
		potpuno izgrađeno	djelomično izgrađeno	neizgrađeno	potpuno izgrađeno	djelomično izgrađeno	kanali I. reda	kanali II. reda	kapacitet		duljina
	ha						km		Broj	m3/s	Broj	km
sliv Save	955.334	348.363	107.164	499.807	71.213	7.280	1.696	1.474	39	168	0	0
slivovi Drave i Dunava	626.439	362.240	204.696	59.503	48.197	19.889	1.374	1.537	21	55	0	0
primorsko-istarski slivovi	43.020	1.760	3.035	38.225	1.760	0	71	37	4	9	2	6
dalmatinski slivovi	48.999	12.386	9.767	26.846	314	0	141	265	10	59	7	11
Hrvatska	1.673.792	724.749	324.662	624.381	121.484	27.169	3.282	3.313	74	291	9	17

Slika 3.10. STANJE SUSTAVA MELIORACIJSKE ODVODNJE

3.4 KORIŠTENJE VODA

Korištenjem voda, prema Zakonu o vodama, smatra se: zahvaćanje, crpljenje i uporaba površinskih i podzemnih voda za različite namjene, pri čemu je opskrba stanovništva vodom za piće javni interes i ima prvenstvo u odnosu na korištenje voda za ostale namjene amjene koje su pretežno gospodarski interesi, podložni utjecajima tržišta (proizvodnja električne energije, navodnjavanje, uzgoj riba, plovidba, zahvaćanje mineralne i geotermalne vode, korištenje voda za šport i rekreaciju i slično). Što se tiče korištenja voda za pinova i pilana, ono je danas zanemarivo, ali dio objekata ima etnološku važnost.
Vodno gospodarstvo koje je ponajprije zaduženo za skrb o vodnim resursima, u okviru upravljanja vodama, postavlja okvire i usklađuje potrebe i zahtjeve raznih oblika korištenja voda. Obavljanje javne vodoopskrbe je prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu u nadležnosti jedinica lokalne samouprave (gradovi i općine), a iznimno u nadležnosti županija. Zakonom o vodama i Zakonom o financiranju vodnoga gospodarstva te pratećim podzakonskim aktima utvrđeni su uvjeti i načini korištenja voda.

3.4.1 Vodoopskrba

Opskrbljenost i potrošnja vode

Prosječna opskrbljenost stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava u Hrvatskoj, iznosi 80% (2006.)²⁰, što znači da se iz javne vodoopskrbe može opskrbljivati oko 3,62 milijuna stanovnika. Stupanj prosječne opskrbljenosti vodom znatno je povećan u odnosu na 1990. godinu kada je iznosio 63%. Opskrbljenost stanovništva veća je na jadranskim slivovima (91%) u odnosu prema crnomorskom slivu (77%).



Slika 3.11. PROSJEČNA OPSKRBLJENOST STANOVNIŠTVA VODOM IZ JAVNIH VODOOPSKRBNIH SUSTAVA PREMA VODNIM PODRUČJIMA (2006. GODINA)

Prosječni stupanj opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih sustava (2006. godina) znatno se razlikuje po županijama i kreće se od najmanje vrijednosti u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, od 31%, do najveće u Istarskoj i Međimurskoj županiji 99% (stvarna priključenost u Međimurskoj županiji je 77%). Još su veće varijacije stupnja opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava po pojedinim općinama i gradovima u usporedbi s prosjecima županija.
Vodoopskrba otoka specifični je problem koji se uglavnom rješava dovođenjem vode s kopna (primjerice Brač, Hvar, Šolta), a u manjem opsegu opskrbom iz vlastitih izvora (primjerice Cres, Vis), zatim skupljanjem kišnice u cisterne (individualna opskrba), putem brodova – vodonosaca (uglavnom za vrlo male otoke ili incidentne situacije), preradom bočate vode putem desalinacije (Lastovo, Mljet), odnosno kombinacijom različitih izvora (primjerice Krk, Pag, Korčula).



Slika 3.12. PODRUČJA OPSKRBLJENOSTI STANOVNIŠTVA VODOM IZ JAVNIH VODOOPSKRBNIH SUSTAVA

Isporučene količine vode kućanstvima i gospodarstvu znatno su smanjivane od 1992. sve do godine 1998., a posljednjih se godina potrošnja ustalila u rasponu od 360 do 375 milijuna m3. U godini 2006. iz javnih vodoopskrbnih sustava isporučeno je ukupno 311 milijuna m3. Istodobno je gospodarstvo iz vlastitih vodozahvata iskoristilo 90 milijuna m3 vode.
U Hrvatskoj postoji relativno velik broj komunalnih društava nadležnih za javnu vodoopskrbu, što je rezultat povijesnog razvoja te velikog broja gradova i općina.



Slika 3.13. ISPORUČENE KOLIČINE VODE IZ JAVNIH VODOOPSKRBNIH SUSTAVA I VLASTITIH ZAHVATA GOSPODARSTVA





Slika 3.14. ISPORUČENA VODA IZ JAVNIH VODOOPSKRBNIH SUSTAVA I VLASTITIH ZAHVATA GOSPODARSTVA (2006.)

Veliki dio stanovništva bez javne vodoopskrbe opskrbljuje se vodom putem tzv. lokalnih vodovoda, kojih na području Hrvatske ima nekoliko stotina pretežito na području crnomorskoga sliva. Lokalnim vodovodima upravljaju neposredni korisnici koji su i financirali njihovu izgradnju. Voda se zahvaća iz izvorišta koja nisu evidentirana u sustavu korištenja voda (nema vodopravne dozvole i koncesije). Kod lokalnih vodovoda nije uspostavljen sustav kontrole kakvoće vode, nego se ona provodi prema potrebi i procjeni korisnika.
Prema podacima za godinu 2006., prosječan gubitak vode u javnim vodoopskrbnim sustavima iznosio je 40% a procijenjen je na osnovi podataka o zahvaćenim i isporučenim količinama vode. Najveći gubitci vode su na vodnom području dalmatinskih slivova, a najmanji na vodnom području slivova Drave i Dunava.



Slika 3.15. PROSTORNI RASPORED ZAHVATA PODZEMNIH I POVRŠINSKIH VODA

Zahvati i kakvoća vode za piće

Podzemna voda čini oko 90% svih zahvaćenih količina voda, dok preostali dio čini zahvaćanje površinskih voda iz vodotoka i višenamjenskih akumulacija.
Važna mjera zaštite vodonosnika vode za piće jest donošenje i provođenje odluka o zonama sanitarne zaštite. Zaštita voda za piće, točnije, provođenje mjera zaštite unutar zona sanitarne zaštite otežano je na svim crpilištima u kršu i aluviju, posebno tamo gdje su vodoopskrbni izvori u blizini većih gradova, jer su ugroženi procesom urbanizacije, industrijalizacije, poljoprivrede, neuređenim odlagalištima otpada i otpadnim vodama.
Pojedini veći javni vodoopskrbni sustavi otežano osiguravaju zahtijevanu kakvoću vode u slučaju iznenadnih onečišćenja, jer svoju vodoopskrbu temelje samo na jednom izvorištu ili su dijelom priljevnog područja izvan granica Hrvatske, tako da ono nije pod izravnim nadzorom hrvatskih vodnogospodarskih službi.
Obvezna mjera za osiguravanje kakvoće vode za piće jest dezinfekcija koja se provodi na svim sustavima javne vodoopskrbe. No, kada je potrebno, provodi se kondicioniranje/preradba vode ovisno o značajkama sirove vode. Na crnomorskome slivu pri zahvaćanju podzemne vode najčešće se kondicioniranjem smanjuje sadržaj željeza, mangana, amonijaka i arsena. Na širem području Zagreba kondicioniranjem se rješava problem antropogenog onečišćenja. Na jadranskom slivu vode iz krškog podzemlja većinom se rabe za javnu vodoopskrbu bez preradbe, samo uz obveznu dezinfekciju, dok se površinske vode uglavnom kondicioniraju. Na otocima Lastovu i Mljetu postoje uređaji za desalinaciju vode čiji su kapaciteti manji od 10 l/s.

Tablica 3.4. Preradba vode za javnu vodoopskrbu (uređaji veći od 10 l/s)

Vodnogospodarski odjel	Broj uređaja	Preradba u 2003.(106 m3/god.)
sliv Save	31	25,62
slivovi Drave i Dunava	12	15,85
grad Zagreb	2	28,38
dalmatinski slivovi	2	10,62
primorsko-istarski slivovi	8	32,27
Ukupno Hrvatska	56	112,74

U javnoj vodoopskrbnoj mreži voda je pod stalnim nadzorom javnozdravstvenih službi i sanitarne inspekcije. Kontrola se obavlja sukladno Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Prema rezultatima kontrola, prosječni broj uzoraka vode koji ne zadovoljavaju sanitarne standarde na razini države iznosi manje od 10%. Najčešći uzroci neispravnosti vode jesu mikrobiološki pokazatelji, amonijak, nitrati, organski spojevi i mutnoća. Posebni je problem prisutan na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije gdje je broj nezadovoljavajućih uzoraka prema kemijskim pokazateljima znatno veći. Tako primjerice u Vukovarsko-srijemskoj županiji s opskrbljenošću od 8ću od 82% (stvarno priključeno 76%) izgrađeno je više od 30 vodovoda (uključujući i grad Županju) koji nemaju vodu potrebne kakvoće. Slična je situacija, ali u nešto manjem opsegu u Brodsko-posavskoj, Požeško-slavonskoj županiji i u nekim drugim područjima.
______
^{20 Pri određivanju razine priključenosti stanovništva na sustave javne vodoopskrbe treba uvažavati činjenicu da je zadnji popis stanovništva u Republici Hrvatskoj, na temelju čijih su rezultata napravljene prikazane obrade, obavljen godine 2001.}

3.4.2 Proizvodnja električne energije

Hidroenergetski objekti i postrojenja, u pravilu, imaju višenamjenski karakter sa širim društvenim i vodnogospodarskim značenjem (zaštita od poplava, osiguranje vode za vodoopskrbu, proizvodnja električne energije, osiguranje vode za navodnjavanje, regulacija režima malih voda, šport i rekreacija i drugo).
Prosječna godišnja proizvodnja energije iznosi oko 6,1 TWh. Rad pojedinih hidroelektrana u jadranskome slivu (HE Orlovac, HE Dubrovnik) izravno je vezan za prekogranične vode koje dotječu iz Bosne i Hercegovine. Za korištenje hidroenergetskim potencijalom izgrađeno je i 7 malih hidroelektrana (snage manje od 5 MW) u privatnome vlasništvu, čija je ukupna instalirana snaga oko 25 MW.
Nakon izgradnje HE Dubrava i HE Đale godine 1989. nisu se u Hrvatskoj više gradile veće hidroelektrane. Na rijeci Dobri započela je izgradnja HE Lešće snage 42 MW. Izgrađena akumulacijska jezera imaju ukupni volumen od 954,7 milijuna m3, od čega je 17% na crnomorskome slivu i 83% na jadranskome slivu. Najpogodnije lokacije za proizvodnju hidroenergije u Hrvatskoj već su iskorištene, a preostale su uglavnom dolinske lokacije s mogućim većim utjecajem na okoliš, pa tako i na režim površinskih i podzemnih voda.

Tablica 3.5. Osnovne značajke hidroelektrana

td>

Hidroelektrana	Pripadna akumulacija	Godina izgradnje	Prosječna godišnja proizvodnja električne energije (GWh)	Instalirana snaga (MW)	Instalirani protok (m3/s)
Sliv Save
Gojak	Bukovnik	1959.	194	48,0	50,0
	Sabljaci	1959.
Ozalj 1	Ozalj	1908.	12,5	2,90	51,0
Ozalj 2		1952.	10,9	2,50	34,0
Zeleni Vir		1921.	7,60	1,80	4,00
Slivovi Drave i Dunava
Varaždin	Varaždin	1975.	454	86,0	450
Čakovec	Čakovec	1982.	400	79,8	500
Dubrava	Dubrava	1989.	385	76,0	500
Primorsko-istarski slivovi
Rijeka	Valići	1968.	88,0	36,8	21,0
Senj	Selište	1965.	964	216	60,0
	Gusić polje	1965.
Sklope	Kruščica	1970.	76,1	23,5	45,0
Vinodol	Lokvarka	1957.	138	84,0	16,8
	Lepenica	1987.
	Bajer	1952.
	Potkoš	1952.
CHE Fužine	Lokvarka	1957.	6,60	4,80	9,90
RHE Lepenica	Lepenica	1987.	2,70	1,14	6,20
Dalmatinski slivovi
RHE Velebit	Opsenica	1984.	296	276	60,0
	Štikada	1984.
	Razovac	1984.
	Otuča	1984.
Đale	<="t-98bezuvl" style="background: #D9D9D9"> Đale	1989.	116	40,8	220
Kraljevac	Kraljevac	1912./1932.	79,0	41,6	50,0
Orlovac	**Buško blato	1974.	365	237	70,0
	**Lipa	1984.
	**Mandak	1984.
RHE Buško blato**	**Buško blato	1974.		10,8	70,0
Peruća	Peruća	1960.	112	41,6	120
Zakučac	Prančevići	1961./1980.	1408	486	220
Golubić	Golubić	1981.	18,9	6,50	14,0
Jaruga	Jaruga	1903.	32,0	5,60	31,0
MHE Krčić	Krčić	1988.	2,00	0,350	1,00
Miljacka	Brljan	1906./1956.	117	24,0	30,0
Roški slap	Roški slap	1910./1998.	8,00	1,76	12,0
Dubrovnik	**Grančarevo	1965.	378	216	90,0
	**Gorica	1965.
Zavrelje	Zavrelje	1953.	4,70	2,10	3,00
**Akumulacije su na teritoriju Bosne i Hercegovine; HE Orlovac je na teritoriju Republike Hrvatske, a RHE Buško blato kao dio sustava HE Orlovac u potpunosti je na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Slika 3.16. IZGRAĐENE HIDROELEKTRANE
 

3.4.3 Navodnjavanje

Poljoprivredna proizvodnja na prostoru Hrvatske u proteklom je razdoblju bila orijentirana na proizvodnju kultura za koje nije dominantno navodnjavanje (ponajprije žitarice i kukuruz), tako da su službeni podaci iz 2004. godine ukazivali da se na cjelokupnom teritoriju Hrvatske navodnjavalo 9.264 ha što je činilo svega oko 0,86% od tada korištenih poljoprivrednih površina. Posljedice ovako malog postotaka navodnjavanih površina bile su velike štete u poljoprivredi u sušnim godinama. Ukupne štete od suša u poljoprivredi u 2000. i 2003. godini nadmašile su 3,4 milijarde kuna. Provedbom Nacionalnog projekta navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama, navodnjavane površine u Hrvatskoj u dvije su godine povećane za više od 50 %, tako da se zaključno sjučno sa 2007. navodnjava oko 15.000 ha poljoprivrednih površina.
Vode za navodnjavanje zahvaćaju se iz rijeka i jezera, a rasprostranjeno je i nekontrolirano zahvaćanje podzemnih voda. Iako postoji značajan vodni potencijal i površine pogodne za navodnjavanje, do danas je izdan mali broj koncesija za nvanje.
Navodnjavanje je u kontinetalnom dijelu najviše zastupljeno u povrtlarskoj i voćarskoj individualnoj proizvodnji, te kod organiziranih većih proizvođača (privatizirani bivši PIK-ovi i privatne tvrtke) uz poznatog krajnjeg kupca. Najveće površine pod navodnjavanjem u kontinentalnom dijelu Hrvatske nalaze se u Varaždinskoj, Virovitičko-podravskoj i Osječko-baranjskoj županiji, dok se u obalnom dijelu najviše navodnjava u Istri i Dalmaciji, i to naročito u dolini Neretve i na području Kaštela u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Procjenjuje se da se za postojeće navodnjavanje ukupno, zajedno s gubitcima vode, godišnje iskoristi oko 15 – 20 milijuna m3 vode.
Na području slivova Drave i Dunava najčešće se iskorištavaju površinske vode iz vodotoka, no u Međimurju i Podravini za navodnjavanje se rabi i podzemna voda, iako je na tom području izgrađeno nekoliko višenamjenskih akumulacija koje za sada ne služe za tu svrhu. Na ovom području postoje dovoljne količine vode koja bi se mogla iskoristiti za navodnjavanje. Situacija je vrlo slična i u području sliva Save, gdje su na raspolaganju znatni vodni resursi.
Na jadranskome slivu za navodnjavanje se iskorištavaju vode iz otvorenih vodotoka (Neretva) ili iz mješovitih melioracijskih sustava za odvodnju i navodnjavanje unutar zatvorenih krških polja (Vrbničko, Sinjsko, Imotsko, Vrgoračko, Vransko polje), a u manjoj mjeri i podzemne vode osobito na području Istre, Kaštela i Ravnih kotara. Profitabilan uzgoj povrća i voća na jadranskim slivovima, neostvariv je bez navodnjavanja.
Kakvoća vode za navodnjavanje u kontinentalnom dijelu, te u dijelu Primorja i Istre uglavnom je zadovoljavajuća. No, u obalnom području Primorja i Istre, te posebno Dalmacije vode koje se upotrebljavaju za navodnjavanje u nekim su slučajevima zaslanjene i alkalizirane.
Za uzgoj nekih poljoprivrednih kultura (kukuruz, šećerna repa, rajčica i jabuka), u Hrvatskoj prosječno nedostaje od 100 do 600 mm vode u sušnim godinama, što se treba nadoknaditi navodnjavanjem. Ovisno o intenzitetu i trajanju suše, smanjenje uroda pojedinih kultura iznosi od 20 do 80%.

3.4.4 Uzgoj slatkovodnih riba

Toplovodni ribnjaci smješteni su uglavnom uz tokove većih rijeka u nizinskim krajevima Hrvatske. Za uzgoj hladnovodne ribe izuzetno su važne kakvoća i količina vode tako da su smješteni u blizini riječnih izvora ili u gornjim dijelovima vodotoka.
Posljednjih godina na toplovodnim (šaranskim) ribnjacima bilježi se smanjenje broja i površine aktivnih ribnjaka, smanjenje proizvodnje, te smanjenje prinosa po hektaru proizvodne površine. Tako je primjerice u razdoblju 1980. – 1989. godine prosječna proizvodnja iznosila oko 15.000 t/god., a 2003. godine oko 3.500 t/god., prinos je godine 1989. iznosio 1.290 kg/ha, a 2002. godine 463 kg/ha. Ukupne površine u godini 2006. iznosile su oko 9.931 ha. Hladnovodni (pastrvski) ribnjaci, za razliku od toplovodnih ostvaruju porast proizvodnje i povećanje broja uzgajivača.
Najviše je ribnjaka na području sliva Save, gdje postoje 22 toplovodna ribnjaka površina većih od 5 ha, te 17 hladnovodnih ribnjaka. Osim toga postoji više manjih toplovodnih ribnjaka (površine manje od 5 ha), koji u najvećemu broju slučajeva služe za privatne potrebe, ili kao športskorekreacijski ribnjaci. Ukupna godišnja količina voda koja se koristi za uzgoj riba na slivu Save iznosi oko 217 milijuna m3.
Na području slivova Drave i Dunava postoji ukupno 29 toplovodnih ribnjaka površine veće od 5 ha. Također ima i veći broj manjih ribnjaka površine manje od 5 ha koji se uglavnom iskorištavaju za športski ribolov. Ribnjaci su dosta zapušteni, a ukupna godišnja količina voda koja se koristi za uzgoj riba na području slivova Drave i Dunava iznosi oko 91 milijun m3.
Na području primorsko-istarskih slivova nema toplovodnih ribnjaka, a evidentirano je 5 hladnovodnih ribnjaka. Hladnovodni ribnjaci u Gorskom kotaru nalaze se na vodotocima visoke kakvoće vode i dijelom bujičnih značajki tako da je katkad u sušnom razdoblju teško održavati minimalne protoke i potrebnu kakvoću vode.
Na području dalmatinskih slivova također nema toplovodnih ribnjaka, a evidentirano je 5 hladnovodnih ribnjaka.



Slika 3.17. TOPLOVODNI (POVRŠINE VEĆE OD 5 HA) I HLADNOVODNI RIBNJACI I MARIKULTURE

Na području crnomorskog sliva ribnjaci su i važna staništa biljnih i životinjskih vrsta, a posebno zaštićenih vrsta ptica.

3.4.5 Unutarnji vodni putovi

Ovisno o značenju i položaju vodni su putovi razvrstani kao međunarodni, međudržavni i državni. Promet na unutarnjim vodnim putovima u razdoblju nakon 1990. godine je zbog ratnih okolnosti stagnirao. U godini 2006. u lukama unutarnjih voda prekrcano je ukupno oko 1.697.000 t robe, a prijevoz robe na unutarnjim vodnim putovima iznosio je oko 400.000 t.
Vodni putovi na Dunavu, Dravi, Savi, Kupi i Uni razvrstani su kao međunarodni vodni putovi prema Zakonu o plovidbi i lukama unutarnjih voda.
Rijeka Dunav u Hrvatskoj je u svojoj cijeloj duljini od 138 km međunarodni vodni put. Rijeka Drava je međunarodni vodni put od ušća do Belišća (70 rkm), a nastavno do 198 rkm je međudržavni vodni put između Republike Mađarske i Republike Hrvatske. Prema Protokolu o plovidbi uz Okvirni sporazum o slivu rijeke Save vodni putovi na kojima vrijedi međudržavni režim plovidbe jesu: Sava od Račinovaca do Siska u duljini od 376 km, rijeka Kupa u dužini od 6 km i rijeka Una u dužini od 15 km. Neretva je morski vodni put od ušća u more do luke Metković u dužini od 23 km.
Više od 80% prevezene robe na hrvatskim vodnim putovima čini prijevoz u međunarodnome prometu. Prijevoz nafte obavlja se na rijeci Savi između Slavonskoga Broda i Siska.
Prema Zakonu o plovidbi i lukama unutarnjih voda, luke od gospodarskog značenja za državu jesu: Vukovar na Dunavu, Osijek na Dravi, Sisak na Savi i Kupi, Slavonski Brod na Savi. One su uvrštene i u mrežu luka otvorenih za međunarodni i kombinirani promet. Trgovački aktivne luke jesu Osijek, Vukovar, Slavonski Brod i Sisak.
Klasifikacija europskih plovnih rijeka utvrđena je Europskim ugovorom o glavnim unutarnjim plovnim putovima od međunarodnog značenja, čiji je potpisnik i Hrvatska. Prema tom ugovoru, u sustav Europskih vodnih putova uvršteni su: rijeka Dunav, VIc klase, Drava do Osijeka, IV klase, rijeka Sava od Račinovaca do Siska, IV klase, te budući višenamjenski kanal Dunav-Sava, dužine 61,5 km, Vb klase.
Klasificiranje vodnih putova uređeno je Pravilnikom o razvrstavanju i otvaranju plovnih putova.



Slika 3.18. UNUTARNJI VODNI PUTOVI I SADRŽAJI MORSKE PLOVIDBE

Realizacija vodnogospodarskih projekata na pograničnim dionicama Dunava, Save i Drave obavlja se u suradnji sa susjednim državama, osim sa Srbijom, u skladu s potpisanim bilateralnim sporazumima. Iako su u posljednje vrijeme postignute međunarodne i domaće legislativne pretpostavke razvoja unutarnje plovidbe, Hrvatska i dalje ne iskorištava mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju za intenzivniju plovidbu plovnim rijekama. Za obnovu plovidbe rijekom Savom značajan je Okvirni sporazum o suradnji na slivu rijeke Save, koji su potpisali predstavnici Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Srbije.
Budući razvoj unutarnjih vodnih putoih putova zasnivat će se na srednjoročnim planovima razvitka vodnih putova i luka unutarnjih voda koji se usklađivati s planovima upravljanja vodnim područjima.

3.4.6 Šport, kupanje i rekreacija

S obzirom na rekreativnu i športsku uporabu rijeke su razvrstane u dvije skupine:
– Na velikim ravničarskim rijekama: Savi, Dravi, Dunavu, Muri, dijelu Kupe i dijelu Une, rekreativne i športske aktivnosti obuhvaćaju vožnju kajakom i kanuom na mirnim vodama, te športski ribolov. Na dijelovima vodotoka gdje je voda I. i II. vrste nalaze se kupališta. Intenzitet iskorištenosti veći je samo u blizini većih gradova.
– Rijeke čija se izvorišta, a i znatan dio toka nalaze u kršu imaju u nekim dijelovima kanjonska obilježja, a tokovi su im isprekidani kaskadama i slapovima. To su Dobra, Mrežnica, Korana, Zrmanja, Krka, Cetina, te dio Kupe u gornjem toku. Na pojedinim dijelovima tih rijeka postoje višestruke mogućnosti za športsko i rekreativno korištenje, posebno za kajak i kanu, rafting, kanyoning, športski ribolov, izletišta uz obalu, poučne staze i slične aktivnosti.



Slika 3.19. LOKACIJE NA VODAMA ZA ŠPORT, KUPANJE I REKREACIJU

Umjetna jezera koja služe za rekreativne aktivnosti, te kupanje i šport jesu akumulacijska jezera hidroelektrana i jezera nastala iskopom mineralnih sirovina, najčešće šljunka iz aluvijalnih naslaga uz Savu i Dravu. Prirodnih jezera u Hrvatskoj ima malo i sva su na određeni način pod nekim režimom zaštite prirode, bilo u sastavu nacionalnih parkova (Plitvička jezera i Krka), parkova prirode (Vransko jezero kod Biograda i Kopački rit), bilo kao zaštićeni krajolici (Baćinska jezera kod Ploča, Crveno i Modro jezero kod Imotskog). Vransko jezero na otoku Cresu zaštićeno je kao vodocrpilište.
Za rekreaciju i šport služe ponajprije akumulacijska jezera hidroelektrana, primjerice Perućko jezero na Cetini, jezera HE Čakovec i HE Dubrava na Dravi, zatim jezera Sabljaci, Bajer i Lokvarsko jezero u Gorskom kotaru. Na svim tim akumulacijskim jezerima, osim kupanja i rekreacije, razvijen je i športski ribolov. Športski ribolov provodi se i na nekim toplovodnim ribnjacima u slivovima Save i Drave.
U ravničarskim područjima uz Savu i Dravu za šport i rekreaciju koriste se umjetna jezera nastala iskopom mineralnih sirovina, a koja se prihranjuju podzemnom vodom. Neka od njih su uređena kao primjerice: Jarun, Novo Čiče, Rakitje, Zajarki i Trstenik na širem zagrebačkom području, zatim Motičnjak kod Varaždina i Šoderica blizu Koprivnice.
U zonama zaštićenih prirodnih vrijednosti, osjetljivih ekoloških sustava i značajnijih krajobraznih karakteristika, šport, kupanje i rekreacija na vodi provode se na posebno utvrđenim lokacijama.

3.4.7 Geotermalne i mineralne vode

Najznačajniji je geotermalni potencijal u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske na prostoru Panonskog bazena. Geotermalna se voda uglavnom koristi s izvora i iz plitkih bušotina, a malokad iz dubokih bušotina. Za sada se organizirano iskorištava samo manji dio potencijalnih lokacija utvrđenih hidrogeološkim istraživanjima.



Slika 3.20. LOKACIJE ZAHVATA GEOTERMALNIH I MINERALNIH VODA

Može se općenito konstatirati da prednjači tradicionalni način iskorištavanja vode u bazenima za kupanje i za terapiju. Tehnološki zahtjevniji načini korištenja geotermalnih voda primjenjuju se u manjoj mjeri (geotermalna polja Zagreb i Bizovac).
Na dravskom slivu to su lokacije: Varaždinske toplice, Vučkovec i Bizovac. Na području savskoga drenažnog sustava to su: Krapinske Toplice, Tuheljske Toplice, Sutinske Toplice, Stubičke Toplice, Šemničke toplice, Jezerčica, Topličica, Sveta Helena/Šmidhen, Toplice kod Svete Jane, Sveti Ivan Zelina, Toplice Lešće, Lipik, Daruvarske toplice, Velika i Topusko. Voda se iskorištava u sklopu rekreacijskih centara, bolnica i služi u različite svrhe: za zagrijavanja prostorija, u bazenima za kupanje, kao topla sanitarna voda i u medicinskoj terapiji.
Na području Hrvatske poznato je malo izvora mineralne vode koja zadovoljava uvjete propisane pravilnikom. Svi ti izvori smješteni su u području savskoga drenažnog sustava, a to su Apatovac, Lipik, Glavnica Donja, Slani potok (Medvednica), Kamensko (kraj Karlovca), Jamnica i Lasinja. Hladna mineralna voda iskorištava se na lokalitetu Jamnica u Pokuplju i u Lipiku, gdje se puni u boce i prodaje kao prirodna mineralna voda.
Za potrebe korištenja geotermalnih i mineralnih voda izdano je 19 koncesija (godine 2007.) za različite namjene uz maksimalnu godišnju potrošnju od 8,56 milijuna m3.

3.4.8 Ostala gospodarska korištenja voda

Voda za hlađenje

Godišnja količina zahvaćenih voda iz vodotoka za potrebe hlađenja postrojenja u Hrvatskoj u prosjeku iznosi oko 205 milijuna m3, od čega se oko 10 – 20% izgubi u tehnološkom procesu, a ostatak se zagrijan ispušta natrag u vodotoke. Najveći su korisnici termoelektrane, na slivu rijeke Save to su termoelektrane TE Sisak, TE-TO Zagreb, EL-TO Zagreb, KTE Jertovec. Osim hrvatskih termoelektrana na termalno onečišćenje rijeke Save utječe i NE Krško u Sloveniji. Na rijeci Dravi izgrađen je jedan objekt TE-TO Osijek.
Termoelektrane TE Rijeka, TE Plomin, INA (rafinerija Urinj) i Polimeri (Omišalj) koriste se morskom vodom kao medijem za hlađenje, a na području primorsko-istarskih slivova u 2006. god. korišteno je više od 650 milijuna m3 morske vode za hlađenje. S obzirom na sadašnje potrebe gospodarstva za korištenjem vode za hlađenje može se reći da nema posebnih ograničenja u raspoloživim količinama voda, ali treba i dalje voditi računa o svim nepovoljnim utjecajima na režim voda u vodotocima (posebno u sušnim razdobljima), kao i o termičkom onečišćenju kopnenih i priobalnih voda.

Voda za prodaju na tržištu

Posljednjih godina u velikom je porastu korištenje pitke vode visoke kakvoće koja se zahvaća radi prodaje prirodne izvorske vode na tržištu. U Hrvatskoj postoje više područja (Lika, Dalmacija, Hrvatsko zagorje, Prigorje, Banovina i druga) s izvorištima kvalitetne vode, koja se mogu iskoristiti radi prodaje prirodne izvorske vode na tržištu. U Hrvatskoj je do godine 2007. sklopljen 31 ugovor o koncesiji zahvaćanje pitke vode radi prodaje na tržištu, ukupnoga godišnjeg kapaciteta 860 tisuća m3, što je zanemariva količina u odnosu na 311 milijuna m3 isporučene vode kućanstvima i dijelu gospodarstva putem sustava javne vodoopskrbe.

3.5 ZAŠTITA VODA

Zaštita voda uključuje načelo održivog razvoja i jedinstvo vodnog sustava radi osiguranja odgovarajućeg vodnog režima (količina i kakvoća voda), koji se temelji na odredbama Zakona o vodama, Državnoga plana za zaštitu voda²¹, propisa iz područja zaštite voda od onečišćenja, te uvažavanju i drugih dokumenata, kao što su: Zakon o zaštiti prirode, Zakon o prostornom uređenju i gradnji, Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske, Zakon o zaštiti okoliša, Nacionalna strategija zaštite okoliša i Nacionalni plan djelovanja na okoliš, te Zakon o komunalnom gospodarstvu. U zaštiti voda važno je respektirati i međunarodne sporazume koje je Republika Hrvatska potpisala i potvrdila u postupcima ratifikacije, a odnose se na provedbu mjera i izgradnju vodnih građevina za zna za zaštitu voda.
Poslovi zaštite voda namjenski se financiraju iz naknade za zaštitu voda, koja se plaća prema količini ispuštene otpadne vode i stupnju utjecaja na pogoršanje kakvoće i uporabljivosti vode, a u skladu s mjerilima i uvjetima utvrđenima podzakonskim aktima. Zakon predviđa da naknada za zaštitu voda ne smije biti od cijene pročišćavanja otpadnih voda, što pouzdano danas nije slučaj. Jedna od najdjelotvornijih mjera zaštite voda jest ekonomska mjera, odnosno primjena načela »onečišćivač plaća«.
U okviru cijene vode iskazuju se cijena vodoopskrbe i cijena odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, koja je danas, zbog niske razine izgrađenosti sustava javne odvodnje i nemogućnosti ostvarenja pune funkcije sustava, neprimjereno niska (nekoliko puta manja od cijene vodoopskrbe). Trenutačna cijena za odvodnju i pročišćavanje dostatna je samo za održavanje sustava javne odvodnje i za hitne intervencije. S obzirom na to da se izgradnja sekundarne mreže kanalizacijskog sustava financira isključivo sredstvima komunalne tvrtke prikupljenim na lokalnoj razini, u najvećem broju slučajeva niska cijena vode ima za posljedicu i nedostatnu razinu izgradnje građevina za prikupljanje otpadnih voda i bitno smanjuje stupanj priključenosti stanovništva na sustave javne odvodnje.
Zaštita voda provodi se na temelju Državnog plana za zaštitu voda, koji uključuje aktivne i pasivne mjere u zaštiti voda i mora od onečišćenja s kopna kao što su: opće administrativne mjere, mjere za očuvanje kakvoće voda, mjere za sprečavanje i smanjenje onečišćenja voda, provedbene mjere, mjere za slučajeve izvanrednih i iznenadnih onečišćenja, plan građenja objekata za zaštitu voda, te izvore i načine financiranja. Vodne građevine za zaštitu voda, uređaji za prethodno pročišćavanje (industrija) i uređaji za pročišćavanje otpadnih voda stanovništva i industrije, odnosno sustav za prikupljanje, pročišćavanje i dispoziciju otpadnih i oborinskih voda, čine pasivne mjere zaštite voda. Aktivnim mjerama za zaštitu voda realizira se smanjivanje točkastih i raspršenih izvora onečišćenja, koje uključuju planiranje iskorištavanja voda i prostora, te kontroliranu uporabu cijelog niza tvari u različitim društvenim granama, a posebno u poljoprivredi. Državnim planom za zaštitu voda određeni su nositelji propisanih mjera i potrebni propisi, koji pridonose mjerama zaštite voda od onečišćenja.
Na pojedinim područjima, tzv. zaštićenim područjima²², utvrđuje se potreba za dodatnim strožim i složenijim mjerama zaštite voda (površinske i podzemne vode) s obzirom na mjere koje se provode na cijelom području Hrvatske.
Osnova planiranja zaštite voda na lokalnoj razini jesu županijski planovi za zaštitu voda s mjerama zaštite voda i odlukama o odvodnji otpadnih voda. Za većinu županija izrađene su studije zaštite voda, odnosno studije odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, kao podloga za izradbu županijskih planova zaštite voda čije je donošenje u tijeku.
Treba respektirati činjenicu da se analize izvora onečišćenja i sustava zaštite voda, date u nastavku, temelje na zadnjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz godine 2001.
______
²¹ Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vodama, iz prosinca 2005. godine Državni plan za zaštitu voda supstituira se planovima upravljanja vodnim područjima. Postojeći Državni plan za zaštitu voda na snazi je sve do donošenja tih planova.
²² Pojam zaštićenih područja s aspekta upravljanja vodama uređen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (prosinac 2005.).

3.5.1 Izvori onečišćenja i procjena pritisaka

Stanovništvo i gospodarske aktivnosti dominantni su izvori onečišćenja. Polazište za planiranje mjera zaštite voda jest procjena utjecaja onečišćenja na vode iz točkastih i raspršenih izvora onečišćenja. U točkaste izvore onečišćenja uključena su onečišćenja iz kanalizacijskog sustava i/ili uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, a ubrojena su sva naselja i industrijski pogoni, koje je moguće svesti na jednu točku upuštanja onečišćene vode u prijamnik. Raspršene izvore onečišćenja čine onečišćenja na tlu ili u tlu, koja oborinskim otjecanjem dolaze u vode (poljoprivredne površine, oborinske vode različitih slivnih površina itd.).

Točkasti izvori onečišćenja voda

Za procjenu unosa onečišćenja iz točkastih izvora u vode uspostavljen je sustav praćenja otpadnih voda, za komunalne otpadne vode na oko 200 i industrijske na oko 1.530 lokacija. Komunalne otpadne vode, kao i otpadne vode iz prehrambene industrije, pretežno su onečišćene organskim tvarima. Otpadne vode iz kemijskih i petrokemijskih; metaloprerađivačkih; drvnih, proizvodnja celuloze i papira; te tekstilnih industrija, mogu sadržavati opasne tvari koje djeluju toksično, sporo su razgradive ili potpuno nerazgradive, te bioakumulativne.
Procjena tereta (t/god.) onečišćenja stanovništva provedena je uz općeprihvaćene norme i mjerenja vrijednosti pokazatelja otpadnih voda prije ispuštanja u prijamnik, odnosno nakon uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.
Točkasti se izvori onečišćenja pretežno odnose na naselja veća od 500 stanovnika i čine oko 82% ukupno procijenjenog tereta onečišćenja stanovništva. Naselja manja od 500 stanovnika uključena su u raspršene izvore onečišćenja i čine 18% ukupnoga procijenjenog onečišćenja od stanovništva.
Unosi onečišćenja dijelom su umanjeni pročišćavanjem otpadnih voda. Najveće smanjenje ostvaruje se na slivovima Istre, Kvarnerskog zaljeva, Lonje i Trebeža i donekle neposrednog sliva Save, gdje je u pogonu i većina izgrađenih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.
Općenito, prisutna je niska razina izgrađenosti sustava javne odvodnje (kanalizacija i uređaji za pročišćavanje) s obzirom na europske norme, pa tako većina onečišćenja nekontrolirano odlazi u okoliš.


 

Područje	BPK5		Ukupni N		Ukupni P
	Ukupno	Uklonjeno	Ukupno	Uklonjeno	Ukupno	Uklonjeno
	t/god.
sliv Save	22.538	10.236	4.132	1.877	939	427
slivovi Drave i Dunava	5.120	1.538	939	279	213	63
crnomorski sliv	27.658	11.774	5.071	2.156	1.152	490
primorsko-istarski slivovi	6.296	1.252	1.154	184	262	42
dalmatinski slivovi	7.893	1.467	1.447	249	329	56
jadranski sliv	14.189	2.719	2.601	433	591	98
Hrvatska	41.847	14.493	7.672	2.589	1.743	588

Slika 3.21. PRITISAK ONEČIŠĆENJA OD STANOVNIŠTVA PRIKLJUČENOG NA SUSTAV JAVNE ODVODNJE

Značajniji pritisak na kakvoću voda, posebno priobalnog mora, jest turizam. Iako onečišćenje od turizma u 2006. godini čini samo 3% od ukupnog pritiska stanovništva, što na razini Jadranskog mora nije značajno, s obzirom na to da se pojavljuje u kratkom razdoblju, tijekom turističke sezone, koje je ujedno i pretežito sušno razdoblje, značajan je problem osobito pri planiranju, izgradnji i održavanju infrastrukture za zaštitu priobalnog mora.

Tablica 3.6. Pritisak onečišćenja od stanovništva izvan sustava javne odvodnje

Područje	Stanovnici		Naselja veća od 500 stanovnika
			Stanovnici		Pritisci od stanovništva
					BPK5	Ukupni N	Ukupni P
	%*	Broj	Broj	%**	t/god.
sliv Save	53	1.180.181	738.267	63	16.168	2.964	674
slivovi Drave i Dunava	72	600.114	470.500	78	10.304	1.889	429
crnomorski sliv	58	1.780.295	1.208.767	68	26.472	4.853	1.103
primorsko-istarski slivovi	45	242.600	148.068	61	3.243	594	135
dalmatinski slivovi	58	491.593	370.542	75	8.115	1.488	338
jadranski sliv	53	734.193	518.610	71	11.358	2.082	473
Hrvatska	57	2.514.488	1.727.377	69	37.830	6.935	1.576
* ukupnoga broja stanovnika na području ** stanovnika izvan sustava javne odvodnje na području

Procjena pritiska onečišćenja točkastih izvora iz industrije temelji se na podacima mjerenja kakvoće otpadnih voda i procjenama stanja i količina ispuštene vode. Na temelju podataka reprezentativnog uzorka mjerenja kakvoće 52 milijuna m3 otpadnih voda, dobivena je vrijednost ekvivalentnog onečišćenja oko 581.000 ES.

Tablica 3.7. Stanje industrijskih otpadnih voda prema podacima monitoringa

t">

Područje	Ispušta se u kanalizacijski sustav			Ispušta se u prijamnik			Ukupno
	S prethodnišćavanjem	Bez prethodnog pročišćavanja	Ukupno	S uređajem	Bez uređaja	Ukupno
	103 m3/god.
sliv Save	13.193	1.411	14.604	10.943	1.150	12.093	26.697
slivovi Drave i Dunava	3.890	3.224	7.114	655	3.254	3.909	11.024
crnomorski sliv	17.083	4.635	21.718	11.598	4.404	16.002	37.721
dalmatinski slivovi	361	157	518	1.296	5.090	6.387	6.904
primorsko-istarski slivovi	485	648	1.133	6.039	245	6.284	7.417
jadranski sliv	846	805	1.651	7.335	5.335	12.671	14.321
Hrvatska	17.929	5.440	23.369	18.933	9.739	28.673	52.042

Polazeći od činjenice da je godišnja potrošnja vode u gospodarstvu oko 200 milijuna m3, i uz prosječni gubitak vode u tehnološkom procesu od 30 do 35%, dobiva se orijentacijska veličina ukupnog tereta onečišćenja od gospodarstva veličine od oko 1.500.000 ES.


 

Područje	Pritisci (t BPK5/god.)
	Stanovništvo	Turizam	Industrija	Ukupno
sliv Save	28.470	105	13.362	41.937
slivovi Drave i Dunava	13.886	26	21.845	35.757
crnomorski sliv	42.356	131	35.206	77.693
primorsko-istarski slivovi	8.287	1.734	2.392	12.413
dalmatinski slivovi	14.541	1.316	647	16.504
jadranski sliv	22.828	3.050	3.039	28.917
Hrvatska	65.184	3.181	38.246	106.611

Slika 3.22. UKUPNI GODIŠNJI PRITISAK TOČKASTIH IZVORA ONEČIŠĆENJA PO BPK5

Tablica 3.8. Ukupni pritisak onečišćenja za karakteristične pokazatelje i skupine industrije

width="40" style="width: 29.65pt; height: 5.65pt; border-left: 1.0pt solid black; border-right: 1.0pt solid black; border-top: medium none; border-bottom: 1.0pt solid black; padding-left: 1.4pt; padding-right: 1.4pt; padding-top: 2.25pt; padding-bottom: 2.85pt; background: #D9D9D9">

sliv Save

 

Područje	Industrija
	Prehrambena	Drvna	Metaloprerađivačka	Tekstilna	Kemijska i petrokemijska	Ostale
	t BPK5/god.	t KPK/god.	t KPK/god.	t KPK/god.	t KPK/god.	t KPK/god.
7.226	5.619	1.923	733	8.970	1.024
slivovi Drave i Dunava	8.259	26.774	0	898	118	68
primorsko-istarski slivovi	1.204	661	694	0	2.714	359
dalmatinski slivovi	516	0	536	202	0	256
Hrvatska	17.205	33.054	3.153	1.833	11.802	1.707

 
Pokazatelji o ukupnom godišnjem pritisku onečišćenja prema različitim izvorima nastanka govore o apsolutnim odnosima, ali ne nužno i o prioritetima rješavanja. Oni, među ostalim, ovise o mjestu nastanka, »osjetljivosti/ranjivosti« područja, funkcionalnosti sustava javne odvodnje, utjecaju na zaštićena područja i razini opasnih tvari u otpadnim vodama.

Raspršeni izvori onečišćenja voda

Izvori raspršenog onečišćenja jesu: poljoprivreda (hranjive tvari od gnojidbe i sredstva zaštite bilja), erozija zemljišta, oborinsko otjecanje s urbanih i ruralnih područja, prometnica, neuređena odlagališta otpada, te ostaci ratnih razaranja na pojedinim područjima u Hrvatskoj.
Najveći pritisak raspršenih izvora onečišćenja potječe od poljoprivrede i prometa, a najviše je prisutan u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i okolici većih gradova, a posebno Zagreba.

Raspršeno onečišćenje stanovništva iz naselja manjih od 500 stanovnika. U okviru ovog dokumenta pod raspršenim izvorima onečišćenja iz ruralnih područja razmatra se i onečišćenje iz naselja manjih od 500 stanovnika jer je prema iskustvu europskih zemalja, utvrđeno, da se komunalni problemi takvih naselja ne rješavaju sakupljanjem otpadnih voda i pročišćavanjem otpadnih voda putem konvencionalnih uređaja, nego smanjenjem onečišćenja na mjestu nastanka.

Tablica 3.9. Onečišćenje iz naselja veličine do 500 stanovnika

Područje	Stanovnici		Pritisak od stanovnika
			BPK5	Ukupni N	Ukupni P
	Broj r">	%		t/god
sliv Save	444.501	56	9.735	1.785	406
slivovi Drave i Dunava	129.614	16	2.839	520	118
crnomorski sliv	574.115	72	12.573	2.305	524
primorsko-istarski slivovi	101.297	13	2.218	407	92
dalmatinski slivovi	123.828	15	2.712	497	113
jadranski sliv	225.125	28	4.930	904	205
Hrvatska	799.240	100	17.503	3.209	729

Raspršeno onečišćenje iz poljoprivrede. Raspršeno onečišćenje iz poljoprivrede procijenjeno je na temelju sljedećih indikatora pritisaka: zemljišne površine, kategorije iskorištavanja zemljišta, proračuna hranjiva i procjene tla. Pritisak je vrednovan na temelju pokazatelja vezanih na redovne poljoprivredne aktivnosti, tako da su u procjenu tereta onečišćenja iz poljoprivrede uvrštena potrošnja mineralnih gnojiva i količine organskoga gnojiva sa životinjskih farmi. Prema obrađenim i analiziranim podacima, može se uočiti da su najveći tereti iz raspršenih izvora onečišćenja na slivovima Drave i Dunava, te na neposrednom slivu Save.
U poljoprivredi je značajna upotreba pesticida, napose na crnomorskom slivu, te je moguć njihov utjecaj na onečišćenje voda. Stvarni utjecaj uporabe pesticida može se utvrditi isključivo mjerenjem, što je skup proces i provodi se samo u izuzetnim okolnostima.



Slika 3.23. RASPRŠENI IZVORI ONEČIŠĆENJA IZ POLJOPRIVREDE (PREMA UKUPNOM N-u)

Raspršeno onečišćenja od prometa. Prema europskim iskustvima, cestovni promet čini više od 90% svih emisija onečišćenja od prometa, dok ostale vrste prometa (željeznica, zračni promet, morski i unutarnji brodski promet) čini oko 10%. Zbog toga je, u ovom dokumentu procijenjeno samo onečišćenje nastalo iz cestovnoga prometa.
Ukupni pritisci onečišćenjem od prometa procijenjeni su na temelju intenziteta prometa i podataka o jediničnim emisijama vozila za osnovne vrste onečišćenja.
Prema intenzitetu prometa najveći su tereti onečišćenja na neposrednom slivu Save, Drave, Kupe, te Lonje i Trebeža. Kritične su dionice na prilazima većih gradova. To se odnosi prije svega na Zagreb, Karlovac, Rijeku, Osijek, Split i Zadar. Procijenjen je znatan pritisak onečišćenja od prometa u zaštićenim područjima (posebice: krški izvori pitke vode, nacionalni parkovi i parkovi prirode).



Slika 3.24. RASPRŠENO ONEČIŠĆENJE OD PROMETA PREMA UKUPNOJ SUHOJ TVARI

Udio ukupnog tereta onečišćenja od prometa mali je u usporedbi s ostalim izvorima onečišćenja (nešto je izraženije s obzirom na količine opasnih tvari).

Izvanredna i iznenadna onečišćenja voda

Državnim planom za zaštitu voda propisane su mjere koje treba provesti u slučaju izvanrednih i iznenadnih onečišćenja voda. Sukladno Operativnom planu za slučaj izvanrednih i iznenadnih onečišćenja voda, vodno gospodarstvo izrađuje i provodi dodatni program ispitivanja kakvoće voda, a gospodarski subjekti provode svoje operativne planove interventnih mjera koji se potvrđuju u sklopu vodopravnih dozvola.



Slika 3.25. POZNATI I NEPOZNATI POČINITELJI ONEČIŠĆENJA (2000. – 2007.)

Republika Hrvatska preuzela je obvezu uspostave sustava za komuniciranje, upozoravanje i uzbunjivanje u situacijama kao što su izvanredna i iznenadna onečišćenja, poplave, led, suša, sprečavanje onečišćenja s brodova, sukladno članku 14. Konvencije o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera i članku 16. Konvencije o suradnji na zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav.
U razdoblju od godine 2000. do 2007. zabilježeno je ukupno 1040 onečišćenja (izvanredna i iznenadna) vodotoka, podzemlja i mora. Godišnji broj izvanrednih onečišćenja u navedenom se razdoblju kretao od 4 (godina 2006.) do 97 (godina 2003.), a iznenadnih od 71 (godina 2006.) do 157 (godina 2002.). Budući da u 29% slučajevaučajeva nisu utvrđeni počinitelji onečišćenja, sve troškove analiza i sanacije snosile su Hrvatske vode. Većina ih je intervencijom nadležnih institucija završila bez većih posljedica na korisnike vode i mora. U pojedinim slučajevima onečišćenja voda rezultirala su pomorom riba, rakova i školjki. Ni u jednom slučaju onečišćenja čiji je izvor bio u Hrvatskoj nije bilo aničnih posljedica, dok je u Republici Hrvatskoj zabilježeno 26 prekograničnih onečišćenja voda, i to iz: Republike Slovenije (Kupa, Sava), Bosne i Hercegovine (Sava, Ljubuški – Prud), Mađarske i Srbije.



Slika 3.26. IZVANREDNA I IZNENADNA ONEČIŠĆENJA VODA (2000. – 2007.)

Utvrđen je porast iznenadnih onečišćenja uzrokovanih industrijskim, te otpadnim vodama s farmi i prometnica. Istodobno, smanjenjuje se broj prekograničnih onečišćenja.
Uzroci iznenadnih onečišćenja bili su ispuštanja iz gospodarskih objekata i uređaja za prethodno pročišćavanje otpadnih voda, kvarovi na odvodnim sustavima i uređajima za pročišćavanje otpadnih voda, prometne nezgode s istjecanjem tekućih goriva i drugih opasnih tvari, havarije u industrijskim pogonima, neodgovorna odbacivanja i odlaganja štetnih i opasnih tvari, puknuća produktovoda, te havarije skladišta (nafta ili naftni derivati iz spremnika goriva, te druge opasne tvari).



Slika 3.27. UZROCI IZNENADNIH ONEČIŠĆENJA (2000. – 2007.)

Radi povećane sigurnosti stanovništva, zaštite izvora pitke vode, zaštite okoliša od iznenadnih onečišćenja voda, uspostavljen je Međunarodni sustav za uzbunjivanje, Principal International Alert Centre (PIAC). U dunavskome slivu unutar sustava u funkciji je 14 PIAC-a. Sukladno tomu, u skladu s Državnim planom za zaštitu voda ustrojen je Međunarodni centar za uzbunjivanje Republike Hrvatske, PIAC 07 u Zagrebu.

Ostali izvori onečišćenja

Odlagališta otpada u Hrvatskoj jedan su od značajnijih nekontroliranih izvora onečišćenja voda. Ukupna količina proizvedenog otpada u Hrvatskoj procjenjuje se na oko 13,2 milijuna tona godišnje ili oko 2,97 tona godišnje po stanovniku. Podaci o rasprostranjenosti neopasnog i opasnog otpada u prostoru su nepotpuni, ali se poduzimaju aktivnosti na unapređivanju sustava praćenja. Vrlo često otpad se odlaže na obale, inundacije, bivše rukavce, pa i u same vodotoke, kanale ili stare šljunčare. Većinu lokalnih onečišćenja, odnosno onečišćenja na manjim vodotocima izaziva upravo ovakvo odlaganje otpada različitog sastava, od kojeg je dio i opasan. Budući da većina postojećih odlagališta otpada uglavnom nisu građena sukladno važećim propisima, dio procjednih voda iz tih odlagališta nekontrolirano završava u okolišu i ugrožava kakvoću voda, što je posebno rizično u krškim područjima. Posebnu opasnost za vode, općenito, čini neadekvatno riješena obradba i odlaganje opasnog otpada, te nelegalno odlaganje ili čak izravno ispuštanje u vodotoke.
Pri redovitom održavanju željezničkih pruga rabe se opasne tvari (ulja, pesticidi), što čini stalnu opasnost od onečišćenja voda, posebice u slučajevima prolaska trase željezničke pruge kroz područja sanitarne zaštite izvorišta vode za piće. Željeznica je, također, potencijalni izvor onečišćenja pri transportu opasnih tvari.
U ostale značajnije izvore ili potencijalne izvore onečišćenja, koji su relevantni u prostoru, ubrajaju se: naftovodi, cjevovodi i plinovodi kojima se transportiraju opasne tvari i energenti, spremišta opasnih tvari i izvori termalnog onečišćenja. Rizike od onečišćenja iz navedenih izvora trenutačno nije moguće kvantificirati, ali ih je potrebno uzeti u obzir pri rješavanju problema zaštite voda. Najveći rizik od onečišćenja za vode jesu transportni sustavi koji prolaze osjetljivim krškim i zaštićenim područjima.
Temperatura ispuštenih otpadnih ili rashladnih voda, koja je dopuštena za ispuštanje u recipijente, definirana je zakonom. Najveće termalno onečišćenje uzrokuju termo-elektrane i NE Krško (Republika Slovenija), locirane većinom na rijeci Savi i Dravi.

3.5.2 Sustavi zaštite voda iz točkastih izvora onečišćenja voda

Uspješnost zaštite voda iz točkastih izvora onečišćenja izravno ovisi o izgrađenosti sustava javne odvodnje koji je definiran kao sustavno i organizirano sakupljanje otpadnih voda, pročišćavanje i ispuštanje u prijamnik, te obradba mulja koji nastaje u procesu pročišćavanja. S druge strane, uspješnost zaštite voda od raspršenih izvora onečišćenja ovisi o učinkovitosti mjera kontrole kretanja i korištenja opasnim tvarima i hranjivima, te mjera zaštite koje se provode na drugim izvorima onečišćenja (otpad, onečišćenje zraka, oborinske vode itd.).

Priključenost stanovništva na kanalizacijski sustav

Izgradnja, razvoj i pogon sustava javne odvodnje u nadležnosti su lokalne samouprave. Najčešće su lokalnog značaja, a samo u pojedinim slučajevima povezuju više naselja u jedinstveni kanalizacijski sustav sa središnjim uređajem za pročišćavanje otpadnih voda.

Tablica 3.10. Izgrađenost kanalizacijskog sustava po naseljima

Veličina naselja	Obuhvaćeno	S kanalzacijskim sustavom	Bez kanalizacijskog sustava
Broj stanovnika	Broj naselja
500 – 2.000	1.040	155	885
2.000 – 10.000	189	102	87
10.000 – 50.000	31	31	0
> 50.000	7	7	0
Ukupno	1.267	295	972

Priključenost stanovništva u godini 2007. na javne sustave odvodnje donekle zadovoljava u naseljima većima od 10.000 stanovnika, gdje se razina priključenosti kreće oko 75 – 80%. Najveći su problemi s odvodnjom otpadn u malim naseljima do 2.000 stanovnika, u kojima živi oko 40% populacije. Najveća je izgrađenost sustava odvodnje na području primorsko-istarskih slivova.
Treba istaknuti da je u Hrvatskoj izrazito velik broj naselja s manje od 500 stanovnika (5.387 naselja) u kojima živi oko 800.000 stanovnika. U takvim naseljima zbog tehničko-tehnoloških i financijskih ograničenja, izgradnja i pogon centraliziranih sustava javne odvodnje teško su provedivi, pa su onečišćenja iz tih naselja tretirana kao raspršena.
Najčešće je primijenjen mješoviti tip kanalizacijskog sustava (otpadne i oborinske vode), a rjeđe razdjelni sustav (uglavnom samo otpadne vode). Mješoviti je kanalizacijski sustav dominantan u kontinentalnom dijelu Hrvatske, odnosno u crnomorskome slivu, dok je u jadranskome slivu prisutniji razdjelni sustav. Provedba mjera zaštite voda na mješovitim je sustavima složenija, skuplja i manje učinkovita, za razliku od razdjelnog sustava.
S obzirom na starost kanalizacijskog sustava u gradovima, može se pretpostaviti da je većina kanalizacijskih sustava u znatnoj mjeri vodopropusna.

Tablica 3.11. Priključenost stanovništva na kanalizacijske sustave (2007.)

Veličina naselja	Stanovnici
	Priključeni		Nisu priključeni		Ukupno
Broj stanovnika	Broj	%	Broj	%	Broj
< 2.000	111.717	6	1.640.828	94	1.752.545
2.000 – 10.000	267.602	37	455.883	63	723.485
10.000 – 50.000	501.527	74	172.036	26	673.563
> 50.000	1.042.126	81	245.741	19	1.287.867
Ukupno	1.922.972	43	2.514.488	57	4.437.460

Uspoređujući po regijama, stanje priključenosti stanovništva na kanalizacijski sustav najbolje je na području primorsko-istarskih slivova i iznosi 58%, dok je na dalmatinskim slivovima na kanalizacijski sustav priključeno samo 31% stanovništva.



 

Veličina naselja	Tip kanalizacijskog sustava
	Razdjelni	Mješoviti	Kombinirani	Ukupno
Broj stanovnika	Broj naselja
500 – 2.000	79	lass="T-98bezuvl" align="center" style="text-align:center"> 59	17	155
2.000 – 10.000	33	62	7	102
10.000 – 50.000	7	23	1	31
> 50.000	2	3	2	7
Ukupno	121	147	27	295

Slika 3.28. ZASTUPLJENOST TIPA KANALIZACIJSKOG SUSTAVA PO VELIČINI NASELJA

Priključenost stanovnika na uređaje za pročišćavanje otpadnih voda

Od ukupno 295 naselja s izgrađenim kanalizacijskim sustavom 131 (44%) naselje posjeduje i uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. Ukupno je izgrađeno 109 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, različitih prema stupnju izgrađenosti i kapacitetu. Od toga broja 38 uređaja su s prethodnim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda, 24 s prvim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda, 46 uređaja s drugim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda i 1 uređaj s trećim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda.
Instalirani kapacitet uređaja za pročišćavanje otpadnih voda od 3.355.250 ES daje podatak o izgrađenosti vodnih građevina, a ne istodobno i o razini pročišćavanja otpadnih voda. Većina je uređaja građenih 80-ih godina prošloga stoljeća predimenzionirana, jer su projektirani na temelju u to vrijeme važećih prostornih planova (visok porast stope rasta broja stanovnika i visok porast industrijske proizvodnje u skladu s planskom proizvodnjom), sa znatnim udjelom industrijskog onečišćenja koje se većinom čisti na središnjem komunalnom uređaju za pročišćavanje otpadnih voda.

Tablica 3.12. Priključenost naselja na uređaje za pročišćavanje otpadnih voda (2007.)

Veličina naselja	Stanovnici priključeni na kanalizacijski sustav
	S uređajem	Bez uređaja	Ukupno
Broj stanovnika
< 2.000	49.974	61.743	111.717
2.000 – 10.000	136.315	131.287	267.602
10.000 – 50.000	323.821	177.706	501.527
> 50.000	736.390	305.736	1.042.126
Ukupno	1.246.500	676.472	1.922.972

Promijenjeni uvjeti gospodarstva zasnovani na tržišnim osnovama, uvjetovali su i promjene u koncepciji pročišćavanja industrijskih otpadnih voda (uređaji za prethodno pročišćavanje), pa je velik dio industrije izgradio samostalne uređaje za pročišćavanje otpadnih voda. Istodobno, razina priključivanja stanovništva na kanalizacijske sustave sa središnjim komunalnim uređajima nije se realizirala planiranom dinamikom zbog nepovoljnih gospodarskih uvjeta, visokih troškova izgradnje sekundarne mreže i plaćanja priključka, pa veliki dijelovi mnogih naselja nisu još uvijek priključeni na središnje uređaje za pročišćavanje otpadnih voda.



 

Veličina naselja	Naselja s izgrađenim kanalizacijskim sustavom
	S uređajem	Bez uređaja	Ukupno
Broj stanovnika	Broj naselja
500 – 2.000	62	93	155
2.000 – 10.000	45	57	102
10.000 – 50.000	19	12	31
> 50.000	5	2	7
Ukupno	131	164	295

Slika 3.29. UPOTPUNJENOST KANALIZACIJSKOG SUSTAVA UREĐAJEM ZA PROČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA

U izgradnju uređaja, radi zaštite voda, najviše se ulagalo u turističkim područjima primorsko-istarskih slivova, i to u Istri i Kvarnerskom zaljevu.
Od 28% količine otpadnih voda od stanovništva koja se čisti u Hrvatskoj, 43% se čisti na prethodnom i I. stupnju pročišćavanja, a 57% otpadnih voda pročišćava se na II. stupnju pročišćavanja.



Slika 3.30. IZGRAĐENOST UREĐAJA ZA PROČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA PO SLIVOVIMA

Pročišćene otpadne vode za sada se ne koriste. Mulj koji nastaje kao rezultat rada uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u pravilu se odlaže na sanitarna odlagališta. Mulj se kao gnojivo u poljoprivredi zasad ne upotrebljava.



Slika 3.31. ZASTUPLJENOST PREMA STUPNJU PROČIŠĆAVANJA OTPADNIH VODA
Tablica 3.13. Sustavi prikupljanja i pročišćavanja otpadnih voda stanovništva po slivovima (2007.)

Područje	Stanovnici	Stanovnici priključeni na sustav odvodnje		Stanovnici priključeni na uređaj za pročišćavanje
				s prethodnim pročišćavanjem		s I. stupnjem pročišćavanja		s II. stupnjem pročišćavanja		s III. stupnjem pročišćavanja		Ukupno
	Broj	Broj	%	Broj	%	Broj	%	Broj	%	Broj	%	Broj	%
sliv Save	2.211.902	1.031.721	47	0	0	75.158	3	561.470	25	0	0	636.628	29
slivovi Drave i Dunava	833.927	233.813	28	0 ss="T-98bezuvl" align="center" style="text-align:center">	0	16.033	2	68.036	8	12.405	1,5	96.474	12
crnomorski sliv	3.045.829	1.265.534	42	0	0	91.191	3	629.506	21	12.405	0,4	733.102	24
primorsko-istarski slivovi	536.854	294.254	58	231.419	43	2.278	0,4	29.748	6	0	0	263.445	49
dalmatinski slivovi