415

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo I. B. iz K., T., kojega zastupa I. Š., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 28. siječnja 2009. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Gž-1271/06 od 21. rujna 2006. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja te je potvrđena presuda Općinskog suda u Biogradu na Moru broj: P-40/97 od 11. travnja 2006., kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na određenim nekretninama na otoku T., koje su pobliže označene u izreci te presude na temelju posla otuđenja uz naknadu nazvanim »ostavština za doživotno uzdržavanje« koji je sklopljen 18. lipnja 1977. godine između podnositelja i njegovog sada pok. oca.

2. U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnom ponavlja razloge iznesene tijekom postupka, ističući da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravnom poslu otuđenja nekretnina uz naknadu koji je posao već bio izvršen u odnosu na K. B., dok se u odnosu na A. B. i dalje izvršavao, tako da »ostavština za doživotno uzdržavanje« kao izraz volje stranaka proizvodi pravni učinak, te stoga ona ne ulazi u ostavinu sada pok. K. B. već pripada isključivo podnositelju, a ne i ostalim njegovim nasljednicima.

Povrijeđenima smatra ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske.

3. U ustavnosudskom postupku pribavljen je spis predmeta Općinskog suda u Biogradu na Moru broj: P-40/97.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

5. Tijekom parničnog postupka sudovi su utvrdili da sporni ugovor nazvan »Ostavština za doživotno uzdržavanje«, na temelju kojeg je podnositelj tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama nije pravovaljan, te stoga ni raspolaganje s predmetnom imovinom koja je predmet tog ugovora ne proizvodi pravne učinke. Navedeni ugovor po svojoj pravnoj prirodi nije pravni posao otuđenja uz naknadu, kako smatra podnositelj i u ustavnoj tužbi, već se radi o ugovoru o uzdržavanju.

Ugovor o uzdržavanju je dvostrano obvezan, naplatan i strogo formalan pravni posao, utvrđuju sudovi, koji mora biti sklopljen u pisanom obliku i ovjerovljen od strane suca sukladno članku 122. stavcima 4. i 5. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine« broj 23/74.). Stoga takav neovjerovljeni ugovor nije valjan i ne proizvodi pravne posljedice, te stoga podnositelj bez obzira što je izvršio svoju obvezu iz ugovora, nije stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama, jer takav ugovor ne predstavlja valjanu pravnu osnovu, a što je uz upis u zemljišnim knjigama, pretpostavka stjecanja prava vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla.

Stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, jer temeljem navedenog pravnog posla podnositelj nije mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

6. Člankom 14. stavkom 2. Ustava zajamčeno je ustavno pravo jednakosti pred zakonom. Sadržaj ovog ustavnog prava ograničen je na ustavnopravno prihvatljivo tumačenje i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

Pravna stajališta navedena u osporenim presudama zasnivaju se na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

7. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, »Narodne novine« broj 2/05.).

8. Slijedom iznijetoga, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci (točka I.).

9. Odluka o objavi iz točke II. ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3746/2006

Zagreb, 28. siječnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.