USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1021

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli S. T. iz D. A., Z. B. iz S. P., Z. D. iz S. B., D. V. iz D. A., M. M. iz D. A. i S. Lj. iz D. A., koje zastupa D. H., odvjetnik u S. B., na sjednici održanoj 24. ožujka 2009. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-194/05-2 od 20. prosinca 2005. godine.

III. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-194/05-2 od 20. prosinca 2005., kojom je prihvaćena revizija tuženika, »P.« d.o.o. D. A. i preinačena (u dosuđujućem dijelu) presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-812/04-2 od 30. studenoga 2004. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-2296/03-10 od 5. svibnja 2004., na način da su tužbeni zahtjevi podnositelja u cijelosti odbijeni.

2. Podnositelji smatraju da su osporenom presudom povrijeđena njihova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 54. stavkom 1. i 55. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Podnositelj D. V. smatra povrijeđenim i ustavno pravo zajamčeno člankom 55. stavkom 3. Ustava.

Smatraju pogrešnom ocjenu Vrhovnog suda da je štrajk u kojemu su sudjelovali nezakonit. Ističu da je prekid rada trajao samo nešto više od sat vremena, te da su na takav korak podnositelji (zajedno s drugih trideset zaposlenika tuženika) bili »prisiljeni« jer im je bila ugrožena egzistencija zbog nekorektnog postupanja poslodavca (višemjesečnom neisplatom plaća, isplaćivanjem plaće u obrocima, djelomično i u bonovima, neplaćanjem prekovremenog rada i sl.). Smatraju da se prekid rada, zbog svih okolnosti konkretnog slučaja, ne može smatrati štrajkom već dopuštenom »industrijskom akcijom«.

Povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom podnositelji vide u nejednakom postupanju tuženika prema radnicima koji su sudjelovali u prekidu rada (od četrdeset radnika koji su sudjelovali u prekidu rada, samo su podnositeljima otkazani ugovori o radu) te u činjenici da Vrhovni sud nije naveo razloge koji opravdavaju takvo nejednako postupanje.

Povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 55. stavkom 1. Ustava podnositelji obrazlažu tvrdnjom da su osporenom presudom Vrhovnog suda odbijeni i njihovi tužbeni zahtjevi za isplatu plaća za razdoblje prije prekida rada, odnosno prije odluke o otkazu ugovora o radu (kolovoz, rujan i listopad 2003.), iz čega proizlazi da Vrhovni sud smatra da podnositeljima ne pripada niti plaća za obavljeni rad.

Predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude Vrhovnog suda.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Predmet spora u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku bili su zahtjevi podnositelja da se utvrde nezakonitim odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koje su postavili smatrajući da nisu bili ispunjeni uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu članka 107. stavka 1. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 38/95., 54/96., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.). Pored toga, podnositelji su zahtijevali sudski raskid ugovora o radu uz isplatu plaće i drugih primanja po osnovi radnog odnosa, te naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza.

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da odluke tuženika od 7. listopada 2003. o izvanrednom otkazu ugovora o radu podnositeljima nisu dopuštene; da se ugovori o radu sklopljeni između podnositelja i tuženika sudski raskidaju; da je tuženik dužan podnositeljima, na ime neisplaćenih plaća isplatiti određene iznose, te određene iznose na ime naknade štete, dok su tužbeni zahtjevi za naknadu štete djelomično odbijeni.

U parničnom postupku utvrđeno je da su odlukama tuženika od 7. listopada 2003. podnositeljima izvanredno otkazani ugovori o radu zbog toga što su 6. listopada 2003., s još tridesetak radnika tuženika, zastali s radom od 10,30 do 12,30 sati, a što je tuženik okvalificirao kao sudjelovanje u nezakonitom štrajku.

Podnositelji S. T., Z. B., D. V. i M. M. sudjelovali su u obustavi rada zbog kašnjenja i načina isplate plaća (do 6. listopada 2003. nije isplaćen dio plaće za lipanj 2003., kao ni plaća za kasnije mjesece). Podnositelji Z. D. i S. Lj. (kojima je također izvanredno otkazan ugovor o radu), 6. listopada 2003. radili su u drugoj smjeni te nisu sudjelovali u štrajku. Kako kod tuženika ne djeluje sindikat, tuženikovi radnici nisu bili u mogućnosti organizirati štrajk sukladno Zakonu o radu.

Prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatili su tužbene zahtjeve polazeći u bitnome, od zaključka da obustava rada do koje je došlo 6. listopada 2003. zbog neisplate plaća na način i u rokovima propisanim člankom 83. stavcima 1. i 3. Zakona o radu (a u kojoj su sudjelovali i podnositelji), nema značaj štrajka, budući da se radilo o kratkotrajnom prekidu rada zbog opravdanih zahtjeva radnika, pa ga treba smatrati dopuštenom »industrijskom akcijom«.

Suprotno zaključku prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, Vrhovni sud je ocijenio da obustavu rada, kao organiziranu akciju u kojoj je sudjelovalo oko četrdeset radnika i sredstvo pritiska na poslodavca u svrhu ostvarivanja prava radnika (u konkretnom slučaju na isplatu plaće), treba smatrati štrajkom. Vrhovni sud smatra neosnovanim zaključak nižestupanjskih sudova da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju zaključak da obustava rada 6. listopada 2003. predstavlja dopuštenu industrijsku akciju radnika, jer Zakon o radu ne predviđa takav način ostvarivanja prava radnika. Vrhovni sud, nadalje, ističe da su Zakonom o radu propisane pretpostavke pod kojima se može poduzimati štrajk, što znači da sudjelovanje radnika u štrajku ne predstavlja povredu ugovora o radu samo ukoliko je štrajk organiziran sukladno Zakonu o radu, dok u protivnom takav postupak radnika ima obilježja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koja predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Polazeći od navedenog, a imajući u vidu činjenicu da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke organiziranja zakonitog štrajka, Vrhovni sud je zaključio da su podnositelji sudjelovali u nezakonitom štrajku i da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu. Stoga je preinačio nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu i odbio tužbene zahtjeve podnositelja u cijelosti.

Neosnovanost tužbenih zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti odluka o otkazu ugovora o radu, prema stajalištu Vrhovnog suda, čini neosnovanim i sve daljnje zahtjeve podnositelja (raskid ugovora, isplatu plaće i naknadu štete).

4. Članak 107. stavak 1. Zakona o radu propisuje:

Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U konkretnom slučaju bio je mjerodavan i članak 210. Zakona o radu, koji je glasio:

Sindikati ili njihove udruge više razine imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa njihovih članova ili zbog neisplate plaće, odnosno naknade plaće u roku od 30 dana od dana dospijeća.

Štrajk se mora najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren.

Štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja predviđenog ovim Zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele.

U pismu kojim se najavljuje štrajk moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka.

Najkasnije na dan najave štrajka sindikati, odnosno udruge sindikata više razine, moraju objaviti pravila o poslovima na kojima se rad ne smije prekidati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada, donesenim u skladu s odredbama ovoga Zakona.

5. Ocjenjujući osnovanost ustavne tužbe S. T., Z. B., D. V. i M. M. u dijelu u kojem se ističe povreda ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 54. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud polazi od mjerodavnih odredaba Zakona o radu kojima je uređen postupak koji se mora poštivati prilikom organiziranja i provođenja zakonitog štrajka. Odstupanje od zakonom utvrđenih pravila postupanja čini posljedice nezakonitog štrajka teško otklonjivim, a ponekad i neotklonjivim. Polazeći od navedenog, kao i činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, tvrdnju navedenih podnositelja o nezakonitom otkazu njihovih ugovora o radu, te tvrdnju o povredi ustavnog prava jednakosti pred zakonom i ustavnog prava na rad, u konkretnom slučaju, Sud ocjenjuje neosnovanom.

6. Međutim, osnovanost ustavne tužbe proizlazi iz činjenice da je Vrhovni sud, temeljeći svoju presudu na utvrđenju da odluke o izvanrednom otkazu podnositeljima nisu nezakonite, u konkretnom slučaju zanemario činjenicu da su podnositelji, pored tužbenih zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te isplatu plaće za razdoblje nakon donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (tj. nakon prestanka radnog odnosa), tražili i isplatu plaća za razdoblje prije prestanka ugovora o radu, dakle, za razdoblje u kojemu su bili u radnom odnosu kod tuženika i za koje imaju pravo na plaću za obavljeni rad. Polazeći od činjenice da su podnositelji u tom dijelu uspjeli u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, te da je Vrhovni sud neosnovano odbio i te tužbene zahtjeve podnositelja (bez navođenja razloga za takvo postupanje), Ustavni sud ocjenjuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 55. stavkom 1. Ustava (svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojan život).

7. Što se tiče ustavne tužbe podnositelja Z. D. i S. Lj. (kojima je također izvanredno otkazan ugovor o radu iako nisu sudjelovali u štrajku), Sud smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava. Naime, u parničnom postupku utvrđeno je da ti podnositelji nisu sudjelovali u štrajku, već su dan nakon održanog štrajka, zajedno s ostalim podnositeljima, prisustvovali sastanku s direktorom tuženika na kojemu su izrazili nezadovoljstvo načinom isplate plaća kao i kašnjenjem plaća.

Slijedom navedenih utvrđenja, osporenu presudu Vrhovnog suda, kojom su preinačene nižestupanjske presude i odbijeni tužbeni zahtjevi podnositelja Z. D. i S. Lj., Ustavni sud smatra ustavnopravno neprihvatljivom, jer presuda ne sadrži obrazloženje iz kojeg bi proizlazila njezina osnovanost u odnosu na to dvoje podnositelja.

8. Osvrćući se na stajalište Vrhovnog suda izraženo u osporenoj presudi da sudjelovanje radnika u nezakonito organiziranom štrajku ima obilježja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koja predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, Ustavni sud napominje da sama činjenica nezakonitog štrajka (koji se može okvalificirati kao teška povreda obveze iz radnog odnosa) ne dovodi nužno do izvanrednog otkaza ugovora o radu. Sudjelovanje u nezakonitom štrajku predstavljat će opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu samo ako uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a što je potrebno ocijeniti u svakom konkretnom slučaju.

9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke ove odluke.

10. Objava odluke (točka IV. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1831/2006

Zagreb, 24. ožujka 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.