USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1526

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Ivan Matija i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenula B. J. iz R., koju zastupaju A. S., D. M., A. S., M. A. i M. Š. N., odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda u R., na sjednici održanoj 7. svibnja 2009. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se:

– presuda Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-4810/04-2 od 13. prosinca 2006. godine i

– presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-1583/02 od 3. svibnja 2004. godine.

III. Predmet se vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Rijeci.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-4810/04-2 od 13. prosinca 2006. godine, kojom je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-1583/02 od 3. svibnja 2004. godine.

Presudom Općinskog suda u Rijeci utvrđen je ništavim ugovor broj: 10368 od 8. travnja 1993. godine, kojim je Grad Rijeka prodao podnositeljici stan broj 1, u prizemlju zgrade u R., R. T. broj 30, sagrađene na k.č.br. 1693/4 i upisane u z.k.ul.br. 980 K.O. P., a koji stan se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika u ukupnoj površini od 45,75 m2.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica opširno ponavlja činjenične navode isticane u postupcima koji su prethodili ustavnosudskom postupku. U bitnome smatra da su nadležni sudovi propustili nespornim utvrditi aktivnu legitimaciju za tužbu tužitelja kao nasljednika pok. T. I. (osobe kojoj je konfiskacijom oduzeta imovina) u predmetnom parničnom postupku. Navedeno iz razloga što podnositeljica smatra da pok. T. I. u vrijeme kada je presudom izrečena konfiskacija njegove imovine nije bio hrvatski državljanin. Također, podnositeljica smatra da u vrijeme kada je zaključen sporni ugovor o kupoprodaji, predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena zabranom prijenosa prava raspolaganja i korištenja, u smislu članka 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine« broj 53/90., 61/91., 25/93. i 70/93., u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani).

Osporenom presudom nalazi povrijeđenima ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 19., 26., 29. stavkom 1., 34. stavkom 1., 35. i 48. stavkom 1. Ustava.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02.-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

4. Polazeći od navoda iz ustavne tužbe podnositeljice, osporene odluke razmotrene su s aspekta eventualne povrede prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 48. stavkom 1. Ustava.

4.1. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev tužitelja (M. H.-M. i dr.) za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora o kupoprodaji stana, a pozivom na odredbu članka 4. Zakona o zabrani, kojim je propisano da je ništav pravni posao sklopljen protivno odredbama tog Zakona.

Prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev, polazeći od toga da je konfiskacija imovine prednika tužitelja izrečena i provedena na temelju Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (»Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije« broj 40/45. i 70/45.) i Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. (»Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije« broj 61/46.). Budući se člankom 1. Zakona o zabrani, izrijekom zabranjuje pravni promet nekretninama koje su društveno vlasništvo (državno vlasništvo, općenarodna imovina) postale, između ostalih, i na temelju tog Zakona, to se zabrana raspolaganja odnosila i na sporni stan.

Kako je odredbom članka 4. Zakona o zabrani propisano da je pravni posao sklopljen protivno odredbama navedenog Zakona ništav, to je taj sud navedeni ugovor oglasio ništavim u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91.).

Županijski sud u Rijeci, rješavajući o žalbi podnositeljice, navodi kako je prvostupanjski sud pravilno usvojio postavljeni tužbeni zahtjev. U presudi se ističe: »Pravno stajalište žalitelja, da je konfiskacija nekretnina pravnog prednika tužiteljice provedena isključivo na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama Zakona o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže, a koji da je obuhvaćen tek Zakonom o dopuni Zakona o zabrani i koji je stupio na snagu 20. srpnja 1993. godine, odnosno nakon zaključenja ugovora o prodaji predmetnog stana između tuženika 8. travnja 1993. godine, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o dopuni Zakona o zabrani, nije prihvatljivo niti prema stajalištu ovog suda. Pored navedenog i kraj razloga što navedena dopuna Zakona o zabrani, tek od 30. lipnja 1993. godine, sadrži sveobuhvatnu generalnu klauzulu da se zabrana odnosi na sve odluke o konfiskaciji neovisno o tome koji ih je organ donio i primjenom kojeg propisa je konfiskacija donijeta i izvršena, ista ne utječe na činjenicu da je odluku o konfiskaciji donosio i provodio Kotarski sud sukladno navedenim Zakonima o konfiskaciji imovine, a koji su bili obuhvaćeni Zakonom o zabrani. Dakle, I. i II. tuženik su zaključili ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo za vrijeme trajanja zabrane raspolaganja tom imovinom«.

4.2. Uvidom u spis predmeta i obrazloženje osporenih odluka, Ustavni sud utvrđuje da je pravno stajalište izraženo u navedenim presudama pogrešno.

U konkretnom slučaju, sporna nekretnina oduzeta je pok. T. I. na temelju odluke donesene u kaznenom postupku Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske broj: Stup-7/1946., u kojem kazna konfiskacije imovine nije bila izrečena na temelju Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (»Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije« broj 40/45. i 70/45.) i Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. (»Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije« broj 61/46.), već na temelju Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države (u vezi s člankom 3. in fine i 5. Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine, špekulacije i privatne sabotaže).

Stoga je u konkretnom slučaju konfiskacija određena na temelju kaznenog propisa, (kao posljedica osude za kazneno djelo, za koje je kao jedna od kazni, izrečena i kazna konfiskacije imovine), a ne Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ili Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama zakona o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije.

Naime, u slučajevima kada je konfiskacija imovine izrečena kao jedina ili jedna od kazni osude za kazneno djelo, eventualno kasnije donošenje odluke o konfiskaciji pozivom na odredbe ranije navedenih zakona predstavljalo je samo provedbu već ranije određene konfiskacije po drugom pravnom osnovu.

Tako se i u odluci o konfiskaciji, na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi (Odluka Kotarskog suda za Grad Rijeku od 28. lipnja 1948.), izrijekom navodi da se ista donosi radi provedbe (izvršenja) ranije donesene kaznene odluke.

Slijedom navedenog, u odnosu na zabranu raspolaganja konfisciranom imovinom pok. T. I. primjenjuje se Zakon o dopuni Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine« broj 70/93., u daljnjem tekstu: Zakon o dopuni Zakona o zabrani).

Članak 1. Zakona glasi:

U Zakonu o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine« broj 53/90., 61/91. i 25/93.) u članku 1. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: »Zabrana iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, odnosi se i na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena.« Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.

Zakon o dopuni Zakona o zabrani stupio je na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, 20. srpnja 1993. godine.

Budući je sporni ugovor broj: 10368, kojim je Grad Rijeka prodao podnositeljici stan broj 1, u prizemlju zgrade u R., R. T. broj 30, sklopljen 8. travnja 1993. godine, Ustavni sud utvrđuje da je zabrana raspolaganja za sporni stan uvedena tek stupanjem na snagu Zakona o dopuni Zakona o zabrani (20. srpnja 1993.), što znači da je sporni Ugovor u trenutku sklapanja bio valjan.

4.3. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova ne zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud primjećuje da se konfiskacijom imovine u smislu Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije smatralo prisilno oduzimanje bez naknade u korist države, cjelokupne imovine (potpuna konfiskacija) ili točno određenog djela imovine (djelomična konfiskacija) fizičkoj ili pravnoj osobi. Stavkom 3. člankom 1. ovog Zakona bilo je propisano da konfiskaciju mogu provoditi samo državni organi koji su zakonom ovlašteni i samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom. Člankom 11. ovog Zakona bilo je propisano da su javni tužioci, Državne i zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i državni organi nadležni za upravu narodnom imovinom, prije pokretanja ili u toku postupka po djelima i slučajevima za koje zakon predviđa konfiskaciju, mogli zahtijevati sekvestraciju odnosno zabranu otuđenja i opterećenja i druga sredstva osiguranja na imovini za koju postoji opasnost uništenja, otuđenja, opterećenja, oštećenja ili umanjenja njene vrijednosti.

Premda je člankom 13. Zakona bilo propisano da se konfiskacija imovine provodi na temelju pravomoćne odluke suda ili drugog državnog organa koji je na to zakonom ovlašten, sudska praksa zauzela je stanovište da je »dopuštena primjena toga zakona u svim pravcima« tj. kako u slučaju postojanja pravomoćne presude, tako i kad ta presuda ne postoji: »Ograničavanje uzimanja imovine narodnih neprijatelja samo na one slučajeve u kojima je donijeta pravosnažna presuda o njihovom neprijateljskom radu, imalo bi za posljedicu da se Zakon o prijelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine...ne bi mogao primijeniti u odnosu na imovinu izrazitih neprijatelja koji su poginuli ili nestali još prije nego je prema njima izrečena pravosnažna presuda. Očito bi to bilo protivno smislu zakona RJ. Sav. v. s. od 18. maja 1956., Gz-39/56).

Također, konfiskacija se provodila po raznim osnovama, između ostalog i na temelju kaznenih propisa (Zakon o krivičnim djelima protiv narodne države, Zakon o suzbijanju špekulacije i privredne sabotaže) kada je kao glavna ili sporedna kazna, ili kao zaštitna mjera, izricana kazna konfiskacije imovine.

Stoga, polazeći od navoda iz točke 4.2. ove Odluke, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu valjano obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, pa razlozi osporenih presuda upućuju na zaključak da su iznesena stajališta posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud je iz navedenih razloga prihvatio navode podnositeljice da joj nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

5. Člankom 48. stavkom 1. Ustava zajamčeno je pravo vlasništva.

Ustavni sud, na temelju članka 48. Ustava, štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na neprihvatljivom pravnom stajalištu.

Na naprijed opisani način povrijeđeno je podnositeljici i ustavno jamstvo vlasništva propisano odredbom članka 48. stavka 1. Ustava. Sudovi su pogrešno i arbitrarno primijenili odredbe materijalnog prava na konkretan slučaj, čime je pravo vlasništva podnositeljice na spornom stanu nezakonito bilo dovedeno u pitanje.

5.1. Utvrdivši povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 48. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao eventualnu povredu drugih ustavnih prava istaknutih u ustavnoj tužbi.

6. Slijedom navedenog, temeljem članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke, a točka IV. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-926/2007

Zagreb, 7. svibnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.