Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5142/2005 od 20. svibnja 2009.

NN 65/2009 (5.6.2009.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5142/2005 od 20. svibnja 2009.

65 05.06.2009 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5142/2005 od 20. svibnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1530

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ž. K. iz M., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & O. u D., na sjednici održanoj 20. svibnja 2009. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se točka a) izreke presude Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-1070/05 od 12. listopada 2005. godine, u dijelu koji se odnosi na potraživanje isplate iznosa na ime manje isplaćene plaće u razdoblju od studenoga 2001. do lipnja 2003. godine i predmet se u tom dijelu vraća na ponovni postupak Županijskom sudu u Dubrovniku.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv dijela presude Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-1070/05 od 12. listopada 2005. godine i to dijela izreke pod točkom a) kojom je djelomično prihvaćena žalba tužene Republike Hrvatske i preinačena je točka II. izreke presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: P-1092/05 od 24. svibnja 2005. godine, na način da je tužbeni zahtjev podnositelja odbijen u odnosu na potraživanje isplate iznosa na ime manje isplaćene plaće u razdoblju od studenoga 2001. do lipnja 2003. godine. Preinačena je i točka IV. izreke navedene prvostupanjske presude te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U ostalom dijelu odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke kojom je utvrđeno da je tužena dužna podnositelju isplatiti naknadu za nabavku građanskog odjela za godine 2001. i 2002. i u točki III. izreke kojom je podnositelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za nabavku građanskog odjela za godine 1999. i 2000.

2. U ustavnoj tužbi podnositelj opširno ponavlja činjenične navode isticane u postupcima koji su prethodili ustavnosudskom postupku.

U bitnome smatra da je Županijski sud u Dubrovniku, odlučujući o žalbi tužene u odnosu na dosuđenu joj obvezu naknade podnositelju iznosa na ime manje isplaćenih plaća, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno protumačio i primijenio mjerodavne odredbe Zakona o unutarnjim poslovima (»Narodne novine« broj 29/91., 19/92., 33/92., 76/94., 161/98., 29/00. i 53/00.), Zakona o policiji (»Narodne novine« broj 129/00.), Zakona o sigurnosnim službama (»Narodne novine« broj 32/02. i 38/02.) i Zakona o državnim službenicima i namještenicima (»Narodne novine« broj 27/01.).

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku, u osporenom dijelu, povrijeđenima smatra ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 26. Ustava.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U konkretnom slučaju predmet prijepora između stranaka dio je tužbenog zahtjeva kojim podnositelj, kao državni službenik zaposlen u Službi za zaštitu ustavnog poretka (koja je u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske), od Republike Hrvatske pozivom na mjerodavne odredbe naznačenih zakona, potražuje isplatu iznosa na ime manje isplaćenih mjesečnih plaća u razdoblju od studenoga 2001. do lipnja 2003. godine.

Općinski sud u Dubrovniku utvrdio je osnovanim taj dio tužbenog zahtjeva i usvojio ga u cijelosti. U obrazloženju presude broj: P-1092/05 od 24. svibnja 2005. godine taj sud, između ostalog, navodi: »Do dana stupanja na snagu Zakona o policiji – 1. siječnja 2001. godine, sukladno tada važećem Zakonu o unutarnjim poslovima, Služba za zaštitu ustavnog poretka bila je uređena kao unutarnja ustrojstvena i redarstvena služba Ministarstva unutarnjih poslova, a tužitelj je bio raspoređen na radno mjesto u odgovarajućem platnom razredu i posebnim rješenjem bila mu je utvrđena visina plaće. Odredbom članka 132. stavka 3. Zakona o policiji, određeno je da će između ostalog bivši pripadnici SZUP-a biti postavljeni u zvanja odnosno imenovani na položaje utvrđene Pravilnikom o unutarnjem redu, usklađenim sa odredbama Zakona o policiji i propisima o državnim službenicima i namještenicima, a u stavku 4. istog članka propisano je da će Vlada Republike Hrvatske donijeti uredbu kojom će biti propisana zvanja i položaj svih osoba i uvjeti njihovog razvrstavanja u platne razrede i vrijednosti koeficijenta radnih mjesta. Kako tuženica nije ispunila svoju obvezu iz članka 132. stavka 4. Zakona o policiji, to tužitelju nije niti utvrđena struktura i visina plaće, pa je i nakon stupanja na snagu Zakona o sigurnosnim službama tužitelju isplaćivana plaća u iznosu od 7.249,85 kune, temeljem propisa koji su u međuvremenu prestali važiti. Tek donošenjem Uredbe o unutarnjem ustrojstvu POA-e od 15. svibnja 2003. godine i Pravilnika o unutarnjem redu POA-e, koji su stupili na snagu i počeli se primjenjivati od 1. lipnja 2003. godine, tužitelju se utvrđuje i obračunava plaća sukladno mjerodavnim propisima u iznosu od 9.671,24 kunu, a isplaćuje počevši od lipnja 2003. godine. Nedefinirani status zaposlenika SZUP-a u navedenom razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o policiji, kao i činjenica da nisu istom po stupanju na snagu navedenog zakona doneseni podzakonski akti koji bi regulirali unutarnje ustrojstvo i radnopravni status SZUP-a odnosno POA-e, po mišljenju ovog suda ne mogu ići na štetu tužitelja«.

Županijski sud u Dubrovniku, rješavajući o žalbi tužene u odnosu na navedeni dio prvostupanjske presude (isplata iznosa s osnove manje isplaćene plaće) navodi kako je pogrešno i neutemeljeno tumačenje prvostupanjskog suda o nedefiniranom statusu zaposlenika SZUP-a u navedenom razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o policiji iz razloga nedonošenja podzakonskih propisa sukladno članku 132. stavku 4. tog zakona. U svojoj presudi, u dijelu obrazloženja koje je vezano za točku a) izreke (dio koji ustavnom tužbom osporava podnositelj), Županijski sud u Dubrovniku navodi da su prema odredbi članka 90. stavka 2. Zakona o sigurnosnim službama, zaposlenici Službe za zaštitu ustavnog poretka postali zaposlenici Protuobavještajne agencije (POA) i da su sukladno članku 93. stavku 1. istog Zakona nastavili s radom na poslovima radnih mjesta na kojima su zatečeni. Zbog navedenog drugostupanjski sud smatra da je zaposlenicima Službe za zaštitu ustavnog poretka, u prijepornom razdoblju, bio reguliran radnopravni status, uključujući i pravo na plaću određene visine i da je sud u prvom stupnju, pogrešnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava, neosnovano usvojio sporni dio tužbenog zahtjeva podnositelja.

3.1. U ustavnosudskom postupku, analizirajući osnovanost navoda iz ustavne tužbe podnositelja, potrebnim se ukazalo razmotrili praksu i stajališta drugih sudova u Republici Hrvatskoj, u predmetima u kojima se odlučivao o istovjetnom pravnom pitanju – visini plaće državnih službenika zaposlenih u prijepornom razdoblju u Službi za zaštitu ustavnog poretka, a koja služba je na temelju tada važećeg Zakona o unutarnjim poslovima bila uređena kao unutarnja ustrojstvena i redarstvena služba Ministarstva unutarnjih poslova.

Budući da se većinom radilo o potraživanjima koja nisu prelazila iznos od 100.000,00 kuna, postupci u opisanim predmetima okončavani su pravomoćnim odlukama drugostupanjskih sudova donesenima u povodu izjavljenih žalbi.

Iznimka od navedenog je predmet pokrenut tužbom kod Općinskog suda u Karlovcu, u kojem je presudom suda u prvom stupnju broj: P-2918/04-19 od 29. rujna 2006. godine (potvrđenom presudom i rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-556/07-2 od 18. travnja 2007. godine), usvojen tužbeni zahtjev više tužitelja (državnih službenika zaposlenih u Službi za zaštitu ustavnog poretka) na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. svibnja 2001. godine do 30. studenoga 2002. godine.

Odlučujući u tom predmetu u žalbenom postupku Županijski sud u Karlovcu ocijenio je da je, s obzirom na karakter spora u kojem se radi o isplati razlike plaće i drugih primanja, gdje se sporovi identične pravne problematike javljaju i na područjima drugih županijskih sudova, potrebno pozivom na članak 382. stavak 2. točku 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., u daljnjem tekstu: ZPP) dopustiti izjavljivanje revizije i to samo u onom dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće državnih službenika zaposlenih u Službi za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova u razdoblju do stupanja na snagu Zakona o policiji.

Članak 382. stavak 2. točka 1. ZPP-a glasi:

(...)

U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. ovog članka, reviziju mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelnoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

(...)

Utvrđujući u konkretnom slučaju da je pitanje osnovanosti naznačenog potraživanja tužitelja kao materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te da je već u praksi utvrđeno da sudovi različito primjenjuju propise u ovoj pravnoj problematici, što rezultira ugrožavanjem ravnopravnosti građana, Županijski sud u Karlovcu u tom predmetu dopustio je izjavljivanje revizije i to samo u odnosu na naznačeni dio prijepora između stranaka.

3.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju, koju je u tom predmetu izjavila Republika Hrvatska zastupana od Građansko-upravnog odjela Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu, razmotrio je u granicama razloga zbog kojih je revizija i dopuštena, a u odnosu na mjerodavne odredbe Zakona o unutarnjim poslovima, Zakona o policiji, Zakona o sigurnosnim službama i Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

Ocjenjujući reviziju neosnovanom, u presudi broj: Revr-601/07-2 od 18. lipnja 2008. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske, između ostalog, naveo je sljedeće:

»Prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja tužitelji imaju u spornom vremenskom razdoblju (od lipnja 2001. do studenoga 2002. godine) pravo na plaću temeljem istih propisa kao i ostali službenici i namještenici Ministarstva unutarnjih poslova. To pravno shvaćanje temelji se na činjenici da je Služba za zaštitu ustavnog poretka bila u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova i uređena odredbama čl. 13. do 17. Zakona o unutarnjim poslovima. Prema članku 134. stavku 1. Zakona o policiji prestao je važiti Zakon o unutarnjim poslovima, osim odredaba članaka 13. do 24ž. i članaka 80. do 92. tog Zakona, u smislu kojih su i dalje u primjeni odredbe koje uređuju položaj Službe za zaštitu ustavnog poretka i koje su prestale važiti tek 1. travnja 2002. godine – temeljem odredbe članka 98. stavka 2. Zakona o sigurnosnim službama. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da u tom periodu radnopravni položaj tužitelja nije bio različit u odnosu na ostale službenike i namještenike Ministarstva unutarnjih poslova. Pravilno su sudovi nižeg stupnja zaključili da se i nakon stupanja na snagu Zakona o sigurnosnim službama (od travnja do studenoga 2002.) ništa nije izmijenilo u pogledu prava tužitelja na isplatu plaća, jer prema odredbi članka 93. stavka 3. tog Zakona oni nastavljaju raditi na poslovima radnih mjesta na kojima su zatečeni na dan početka primjene zakona i zadržavaju plaću i dodatke na plaću do donošenja rješenja o rasporedu na poslove utvrđene pravilnicima o unutarnjem radu sigurnosnih službi ili do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje. Prema odredbi članka 45. stavka 1. Zakona o sigurnosnim službama u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom za službene osobe i druge službenike i namještenike obavještajne agencije i protuobavještajne agencije primjenjuju se odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Tuženica se u svoju korist poziva na odredbu članka 93. stavka 1. Zakona o sigurnosnim službama izvodeći zaključak da su tužitelji temeljem te odredbe zadržali plaću koja im je do tada priznavana i isplaćivana. Tužitelji, međutim, traže razliku plaće koja im nije isplaćena, a pripadala im je temeljem citiranih propisa koji uređuju plaće državnih službenika i namještenika. Time što je tuženica tužiteljima isplaćivala manju plaću od one na koju su imali pravu, nije stekla pravo da to i dalje čini i da tužiteljima ukraćuje isplatu dijela plaće koja im stvarno pripada a nije im isplaćena«.

4. Ustavni sud utvrđuje da je navedeno pravno stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi donesenoj nakon što je drugostupanjski sud dopustio reviziju »temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (…), a zbog pravnog pitanja primjenjuju li se na tužitelje koji su bili zaposlenici Službe za zaštitu ustavnog poretka, odnosno Protuobavještajne agencije (POA) isti zakonski propisi koji se primjenjuju i na ostale službenike i namještenike Ministarstva unutarnjih poslova u navedenom periodu (od lipnja 2001. do studenoga 2002.), pri čemu treba reći da se pitanje odnosi na obračun plaće.« (str. 2. obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-601/07-2 od 18. lipnja 2008.)

Ustavni sud nadalje utvrđuje da u cijelosti prihvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno u točki 3.2. obrazloženja ove odluke.

Članak 118. stavak 1. Ustava propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Sukladno navedenom, Ustavni sud ističe da su svi nadležni sudovi u Republici Hrvatskoj dužni poštivati pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj: Revr-601/07-2 od 18. lipnja 2008., jer se njime osigurava jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost građana u predmetima istovrsnim onom u povodu kojega je taj sud donio navedenu presudu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske time je ujedno zaštitio i ustavno jamstvo stranaka u svim navedenim sudskim postupcima na jednakost pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, ali i njihovo ustavno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava odnosno konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02.), jer su tužitelji u svim navedenim postupcima imali legitimno očekivanje da će im plaća biti isplaćena u skladu s propisima koji su važili u relevantno vrijeme.

5. Uvažavajući ustavnu nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske, propisanu člankom 118. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje da se mjerodavno pravno stajalište najvišeg suda u zemlji zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava

Budući da je u konkretnom ustavnosudskom predmetu, presuda nadležnog Županijskog suda u Dubrovniku u dijelu koji podnositelj osporava ustavnom tužbom, suprotna pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u točki 3.2. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom presudom u ukinutom dijelu povrijeđeno ustavno jamstvo podnositelja na jednakost pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke. Odluka iz točke III. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-5142/2005

Zagreb, 20. svibnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.