USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1621
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula H. o. k., zastupana po predsjedniku L. A., a kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva B., D. & P. iz Z., na sjednici održanoj 20. svibnja 2009. godine, donio je
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-5819/07-3 od 15. siječnja 2008., kojim je odbijena žalba podnositeljice izjavljena protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: Tt-04/9730-32 od 15. siječnja 2007. godine.
Tim je rješenjem u točki I. izreke dopušten upis u sudski registar osnivanje glavne podružnice inozemnog osnivača pod rednim brojem 003 pod tvrtkom/nazivom W.-T. R. G., Podružnica za savjetodavne usluge u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Z., u registarski uložak s matičnim brojem subjekta upisa 080503608, prema podacima utvrđenim u prilogu rješenja (»Podaci za upis u sudski registar«), koji je njegov sastavni dio. Prema podacima u prilogu rješenja djelatnost podružnice su »savjetodavne usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluge, te stranom i međunarodnom pravu«, a zastupnik podružnice je B. N.
2. Hrvatska odvjetnička komora smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2., te odredba članka 27. Ustava Republike Hrvatske.
Obrazlažući povrede, podnositeljica, u bitnome, navodi da je pobijanim rješenjima došlo do povreda Zakona o odvjetništvu (»Narodne novine«, broj 9/94. i 117/08.) koji u članku 1. propisuje da se njime uređuju ustrojstvo i djelovanje odvjetništva kao neovisne i samostalne službe koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i interesa.
Navodi da je »ustavna kategorija odvjetništva oživotvorena ustrojstvom odvjetništva u Hrvatsku odvjetničku komoru (u daljnjem tekstu: podnositeljica) koja kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć u skladu sa zakonom.« Stoga smatra da ima ovlast i dužnost na teritoriju Republike Hrvatske osigurati svakome pravnu pomoć u skladu sa zakonom. Pri tome, odvjetnici koji su registrirani kod podnositeljice smiju pružati sve oblike pravne pomoći koji su određeni člankom 3. Zakona o odvjetništvu.
Savjetodavne usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluga, te stranom i međunarodnom pravu na teritoriju Republike Hrvatske kao poseban oblik pravne pomoći domaćim i stranim fizičkim osobama mogu pružati i strani odvjetnici temeljem Zakona o potvrđivanju Protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 13/00., u daljnjem tekstu: Marakeški ugovor). Navodi da su navedene »savjetodavne usluge« samo »poseban oblik pravne pomoći za koju je hrvatsko odvjetništvo putem Hrvatske odvjetničke komore ovlašteno i dužno osigurati pružanje na području Republike Hrvatske. Pružanje pravne pomoći s područja stranog i međunarodnog prava ne može se (...) pojmovno isključiti iz pravne pomoći.«
Nitko ne osporava stranim odvjetnicima, navodi, da pružaju navedeni oblik pravne pomoći u Republici Hrvatskoj, u okviru onoga što im dopušta Marakeški ugovor. Međutim, iako se Marakeškim ugovorom za pružanje navedenog oblika pravne pomoći ni ne traži članstvo u Hrvatskoj odvjetničkoj komori, pružanje navedene usluge pravne pomoći, »mora biti u skladu s prisilnim propisima koji općenito uređuju ovlasti i dužnosti u vezi pružanja pravne pomoći, pri čemu je savjetovanje na području stranog, domaćeg i međunarodnog prava jedan od specifičnih oblika pravne pomoći.«
Stoga i u ovoj pravnoj stvari osnivač ima pravo pružati navedeni oblik pravne pomoći na području Republike Hrvatske i bez članstva u Hrvatskoj odvjetničkoj komori, ali na način i pod uvjetima propisanim Ustavom i prisilnim odredbama Zakona, prije svega Zakona o odvjetništvu, a ne bez ograničenja, kako to tumači Visoki trgovački sud. Naime, Marakeški ugovor ne priječi podnositeljicu da kontrolira i nadzire takvu djelatnost, kako prethodno, tako i tijekom trajanja djelatnosti stranog pružatelja usluga. Visoki trgovački sud upravo je počinio naznačene povrede time što je propustio primijeniti članke 32. i 34. Zakona o sudskom registru.
Podnositeljica osporava pravo imenovanim odvjetnicima da navedeni oblik pravne pomoći pružaju na način koji odstupa od pravila utvrđenih Zakonom o odvjetništvu u svezi pružanja pravne pomoći u Republici Hrvatskoj. Nadalje, drži da temeljem Marakeškog ugovora stranim odvjetnicima treba omogućiti slobodan i neograničen pristup tržištu Republike Hrvatske, ali pod jednakim uvjetima kao i hrvatskim odvjetnicima, kako u pogledu navedene vrste pravne pomoći, ali i drugih oblika pravne pomoći iz članka 3. Zakona o odvjetništvu.
Ističe da su sukladno članku 140. Ustava međunarodni ugovori koji su na propisani način ratificirani i objavljeni u Republici Hrvatskoj, po pravnoj snazi iznad zakona, ali ispod Ustava. Stoga podnositeljica smatra kako je primjena odredaba Marakeškog ugovora u ovom slučaju u nesuglasju s Ustavom glede osnivanja predmetne podružnice, obavljena mimo i bez znanja podnositeljice, a što inače ne bi bilo dopušteno hrvatskim odvjetnicima prema članku 31. Zakona o odvjetništvu u svezi s člankom 51. Zakona o sudskom registru. Naime i takvo obavljanje djelatnosti stranih odvjetnika kakvo je u ovom slučaju registrirano, u svezi pružanja pravne pomoći glede domaćeg i inozemnog prava mora biti podložno kako prethodnom, tako i trajnom nadzoru i kontroli od strane podnositeljice, a radi osiguranja adekvatne pravne pomoći svim hrvatskim fizičkim i pravnim osobama, a i svim drugim osobama koje imaju prebivalište, boravište ili poslovni nastan u Hrvatskoj.
U ovom slučaju ta jamstvena i nadzorna funkcija podnositeljice je izostala, čime je zasnovana praksa da izostane i ubuduće. Naime, pri upisu podružnice izostalo je bilo kakvo očitovanje ili odobrenje od strane podnositeljice, a koje bi osiguralo barem minimum kvalitete usluge pravnog savjetovanja, što se temeljem Zakona o odvjetništvu redovito provodi pri upisu osobe u Imenik odvjetnika i osnivanju odvjetničkih društava.
»Ako bi se Hrvatskoj odvjetničkoj komori uskratila ova ovlast i dužnost nadzora i kontrole stranog pružatelja pravne pomoći, nitko ne bi mogao osigurati hrvatskim klijentima – ili klijentima iz trećih zemalja – da bi im pravnu pomoć pružala samostalna i neovisna služba, jamčeći stručnost, dostojnost, odgovornost, tajnost i trajnost čuvanja povjerenih podataka, poslovnu diskreciju te imunitet i zaštitu od nezakonite radnje državnih tijela«, ističe podnositeljica ustavne tužbe.
Navodi da podružnica nema pravnu osobnost te ne može biti samostalna i neovisna. Postavlja se i pitanje stručnosti osoba zaposlenih u podružnici stranog osnivača, jer je pitanje hoće li strani odvjetnici zaposliti stručnu osobu. U konkretnom slučaju osoba zaposlena u podružnici nije ničim dokazala stručnost na području međunarodnog prava, primjerice specijalizacijom temeljem prakse ili stručnog stupnja naobrazbe. Također nema ni jamstva dostojnosti osoba koje će raditi u podružnici, a što je uvjet za obavljanje odvjetništva prema člancima 48. točki 10. i 49. Zakona o odvjetništvu. Čak i kad bi stručnost i dostojnost osoba u podružnici bila neupitna, nema jamstva da se ovakvim upisom ubuduće neće omogućiti da se pružanjem pravne pomoći bave osobe koje obavljaju poslove nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetništva.
Nadalje, po ustrojbenom obliku osnovana podružnica je dio društva s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Republici Austriji, što se kosi s obvezom osnivanja javnog trgovačkog društva – odvjetničkog društva sukladno članku 27. stavku 2. Zakona o odvjetništvu, čime su hrvatski odvjetnici stavljeni u nepovoljniji položaj od osnivača podružnice i novoosnovane podružnice, budući da inozemni osnivač odgovara za obveze podružnice samo do visine temeljnog kapitala. Kako prema Zakonu o odvjetništvu odvjetnici za obveze odgovaraju svom svojom imovinom, nema jamstva da će obveze podružnice biti ispoštovane. Također osobe koje rade u podružnici nisu osigurane od profesionalne odgovornosti za štetu u smislu članka 44. Zakona o odvjetništvu. Također nema ni obveze čuvanja odvjetničke tajne u smislu članka 13. Zakona o odvjetništvu. Stoga nema ni jamstva da poslovni rezultati podružnice neće biti objavljeni u promidžbenom materijalu a sve radi reklame, što hrvatski odvjetnici ne smiju činiti.
Ističe da je jedino tijelo koje je ovlašteno i dužno provjeravati navedeni niz odlika koje mora zadovoljiti pružatelj pravne pomoći jest upravo podnositeljica, koja bi to trebala učiniti prije upisa i nakon učinjenog upisa u sudski registar.
Smatra da se navedenom praksom Visokog trgovačkog suda općenito otvara mogućnost registriranja trgovačkih društava s ciljem maskiranja neovlaštenog pružanja pravne pomoći u opsegu puno znatnijem od onoga koji je u ovom slučaju registriran. Ističe da prema pravilima koja važe u Republici Austriji i Saveznoj Republici Njemačkoj obavljanje navedenog oblika pravne pomoći nije moguće bez uvida, odobrenja, nadzora i kontrole odvjetničkih komora tih država. U obje države je sloboda pristupa tržištu primjenom Marakeškog sporazuma zajamčena, ali obavljanje djelatnosti je pomno regulirano.
Stoga predlaže ukidanje rješenja Visokog trgovačkog suda.
3. U ustavnosudskom postupku pribavljena je preslika spisa prvostupanjskog predmeta broj: Tt-04/9730 te stručno mišljenje stručnjaka za međunarodno trgovačko i registarsko pravo. Također DLA P. W.-T. R. G., Podružnica u Republici Hrvatskoj za savjetodavne usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluge te stranom i međunarodnom pravu iz Z., zastupan po zastupniku B. N., dostavio je kao zainteresirana osoba u ovom ustavnosudskom postupku, očitovanje na navode ustavne tužbe.
Ustavna tužba nije osnovana.
4. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka, kao polazište za podnošenje ustavne tužbe, neosnovano, jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Odlučujući o ustavnoj tužbi Ustavni sud ispituje jesu li aktima, protiv kojih je ustavna tužba podnesena, povrijeđena ustavna prava, a sudska kontrola njihove zakonitosti zajamčena je Ustavom pred redovnim sudovima. Zato bi se takvim razlozima Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.
5. Odbijajući žalbu podnositeljice, Visoki trgovački sud primjenom odredbi članaka 381. i 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) u svezi s člankom 20. Zakona o sudskom registru (»Narodne novine«, broj 1/95., 57/96., 1/98., 30/99. i 45/99.) utvrđuje da je prvostupanjsko rješenje kojim je dopušten upis navedene podružnice u sudski registar pravilno i zakonito.
Navodi da je prema podacima u prilogu rješenja djelatnost podružnice »savjetodavne usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluge, te stranom i međunarodnom pravu«.
Registarski sud u registarskom postupku ne prosuđuje svrhu upisa, navodi taj Sud, niti predlaže namjere predlagatelja, već u skladu s odredbom članka 43. stavka 1. Zakona o sudskom registru, ispituje je li udovoljeno pretpostavkama iz članka 43. stavka 3. navedenog Zakona o kojima ovisi dopuštenost prijave i osnovanost zahtjeva za upis.
Upisana djelatnost podružnice u skladu je s Općim ugovorom o trgovini uslugama (u daljnjem tekstu: GATS) te Rasporedu specifičnih obveza Republike Hrvatske kao prilogu Općem ugovoru o trgovini uslugama, a koji Ugovor je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije potpisanog 17. srpnja 2000. u Ženevi.
Sukladno Rasporedu specifičnih obveza Republike Hrvatske koji čini sastavni dio Protokola odnosno Marakeškog ugovora u sektoru »poslovnih – profesionalnih usluga«, a u podsektoru »pravnih usluga uključujući konzultantske usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluge i međunarodnom pravu« nema ograničenja u pristupu tržištu za komercijalnu prisutnost za konzultantske usluge u svezi s domaćim pravom stranog pružatelja usluge te stranim i međunarodnim pravom te za tu djelatnost navedeni Raspored obveza i Marakeški ugovor ne predviđaju nikakve dozvole i suglasnosti.
Upisana djelatnost »savjetodavne usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluge, te stranom i međunarodnom pravu« stoga nije izuzeta od članka 11. stavka 1. Marakeškog ugovora, te se ni ne mogu primjenjivati mjere koje nisu u skladu s člankom 11. stavkom 1. Marakeškog ugovora. Prema upisanoj djelatnosti u djelatnost podružnice nije uključeno bavljenje hrvatskim pravom i pružanje pravne pomoći i zastupanje pred sudovima. Naime, bavljenje hrvatskim pravom, pružanje pravne pomoći i zastupanje pred sudovima su djelatnosti koje su prema Rasporedu navedene kao ograničenja u pristupu tržištu i za koje Republika Hrvatska nije preuzela obvezu, a zastupanje pred sudovima podliježe ograničenju i u nacionalnom tretmanu te se njime mogu baviti samo članovi Hrvatske odvjetničke komore, utvrđuje navedeni Sud.
6. Ustavni sud utvrđuje da su upisane kao predmet poslovanja navedene podružnice samo one djelatnosti koje podružnica stranog odvjetničkog društva može obavljati prema Marakeškom ugovoru. Samo se djelatnosti »savjetodavne usluge o domaćem pravu stranog pružatelja usluge, te stranom i međunarodnom pravu« mogu obavljati bez ograničenja. Iz tih je djelatnosti razvidno da njima nisu obuhvaćene one djelatnosti koje su prema Zakonu o odvjetništvu i Marakeškom ugovoru rezervirane samo za domaće odvjetnike koji su upisani u Imenik odvjetnika koji vodi podnositeljica. Dakle, strani osnivač podružnice po registraciji u sudskom registru ne može obavljati djelatnosti koje su ekskluzivna ovlast domaćih odvjetnika, nego samo one za koje se njegova podružnica može registrirati i koje ona može obavljati na temelju međunarodnog sporazuma – Marakeškog ugovora.
Valja naglasiti da je Marakeški ugovor propis koji u skladu sa člankom 140. Ustava čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj je snazi iznad zakona, jer je riječ o međunarodnom ugovor koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom, objavljen je i na snazi.
Članak 31. Zakona o odvjetništvu određuje da za osnivanje odvjetničkog društva, odvjetnici-osnivači su dužni pribaviti prethodnu suglasnost podnositeljice, koja ocjenjuje je li ugovor o osnivanju sukladan zakonu, Statutu i drugim općim aktima, te Kodeksu odvjetničke etike te da se bez suglasnosti odvjetničko društvo ne može upisati u registar trgovačkih društava. Istodobno, članak 51. Zakona o sudskom registru odnosi se na pitanje obavljanja djelatnosti za koje se zakonom traži neko odobrenje, suglasnost, dozvola ili drugi akt nadležnog tijela.
Navedene zakonske odredbe nisu primjenjive u ovom slučaju, kako to pogrešno navodi podnositeljica u ustavnoj tužbi, jer u ovom slučaju za registraciju podružnice nije potrebno odobrenje, dozvola ili suglasnost. Temelj za upis konkretne podružnice inozemnog odvjetničkog društva nije neki hrvatski propis, nego Marakeški ugovor kao međunarodni ugovor, sa svim posljedicama koje ta činjenica ima u unutarnjem pravnom poretku. Dakle, u ovom slučaju za registraciju podružnice ne zahtijeva se posebno odobrenje, dozvola ili suglasnost nekog tijela, nego je temelj za mogućnost registracije međunarodni ugovor, koji izričito određuje da strani osnivač za pružanje određenih usluga u Hrvatskoj može osnovati podružnicu. Da je Protokolom uz Marakeški ugovor određeno da je za osnivanje podružnice stranog odvjetničkog društva potrebna suglasnost podnositeljice, tada bi ta suglasnost bila obvezatna. No, kako tako nije određeno, suglasnost nije potrebna.
Isto tako, novoosnovano odvjetničko društvo može se baviti svim oblicima pravne pomoći koji se mogu pružati po Zakonu o odvjetništvu, dok se podružnica inozemnog odvjetničkog društva može baviti samo djelatnostima koje su strogo ograničene Marakeškim ugovorom, tj. samo savjetodavnim uslugama o pravu stranog pružatelja usluga (dakle, pravu države iz koje dolazi osnivač, pa nema mogućnosti pružati savjetodavne usluge o domaćem pravu), te o međunarodnom pravu.
Registriranjem navedene podružnice odvjetnici iz Republike Hrvatske nisu stavljeni u nepovoljniji položaj negoli su to podružnice inozemnih društava. Time odvjetništvo ostaje i nadalje ono što mu jamči Ustav člankom 27. odnosno samostalna i neovisna služba koja svakome u Republici Hrvatskoj osigurava pravnu pomoć. Podružnice stranih osnivača ne obavljaju odvjetničku djelatnost u Republici Hrvatskoj, već samo pružaju određene pravne usluge, koje mogu i nadalje pružati hrvatski odvjetnici.
Kada bi se strani osnivač odnosno njegova podružnica bavila nečim za što nije registrirana (npr. savjetovanjem u svezi s hrvatskim pravom), odnosno nečime što nije pokriveno izričajem koji predviđa Marakeški ugovor da se podružnica stranog odvjetničkog društva smije baviti, onda bi takvo djelovanje bilo protivno prisilnim propisima hrvatskog prava.
Stoga podnositeljica i nadalje može kontrolirati tko se u Hrvatskoj bavi pružanjem kojih savjetodavnih usluga. Smatra li podnositeljica da podružnica inozemnog osnivača prelazi okvire onoga za što može biti registrirana i čime se po Marakeškom ugovoru isključivo može baviti, može pokrenuti odgovarajuće postupke.
Dvojbe koje podnositeljica iznosi o pitanju stručnosti osoba zaposlenih u podružnici nisu ni na koji način vezane uz načelnu mogućnost osnivanja i registriranja podružnice već se radi o činjeničnom pitanju. Hoće li i koga će neka osoba u Republici Hrvatskoj angažirati da mu pruži savjetodavne usluge o npr. stranom pravu – pravu koje je za pružatelja usluge – stranog osnivača – domaće, uvijek ovisi o primatelju usluge i o njegovim potrebama, što ne može biti predmet registarskog postupka.
Iz navedenih razloga Ustavni sud utvrđuje da podnositeljici u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti svih pred zakonom koje je zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, niti je osporeno rješenje Visokog trgovačkog suda u neskladu s odredbom članka 27. Ustava.
7. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci (točka I. izreke). Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-1337/2008
Zagreb, 20. svibnja 2009.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.