Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-891/2006 od 2. prosinca 2009.

NN 154/2009 (23.12.2009.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-891/2006 od 2. prosinca 2009.

154 23.12.2009 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-891/2006 od 2. prosinca 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3816

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Nevenka Šernhorst, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. B. iz K., koju zastupa I. R., odvjetnik u K., na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-1415/05-2 od 8. prosinca 2005., te se predmet vraća istome sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-1415/05-2 od 8. prosinca 2005. godine.

Tom je presudom usvojena žalba tuženika i preinačena presuda Općinskog suda u Križevcima broj: P-142/05-32 od 30. ožujka 2005., na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je tražila da se utvrdi ništavim ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 10. srpnja 2002. između nje, kao darovateljice, i tuženika – S. B. iz K., kao daroprimatelja, te da se uspostavi u zemljišnoknjižnom ulošku broj 616 k.o. Križevci zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Križevcima od 16. prosinca 2002., broj: Z-2896/02 (točka I. izreke).

Točkom II. izreke podnositeljica je dužna tuženiku naknaditi parnični trošak.

2. Podnositeljica smatra da joj je osporenom presudom drugostupanjskog suda povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2., kao i članak 117. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske.

Ocjenjuje neprihvatljivim pravno stajalište drugostupanjskog suda o valjanosti spornog darovnog ugovora.

Ovo iz razloga što isti ugovor nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta, a daroprimatelj nikada nije stupio u posjed darovanih nekretnina. Stoga ga smatra ništavim, unatoč tome što je on proveden u zemljišnim knjigama.

Pobliže obrazlažući svoje navode iz ustavne tužbe, podnositeljica ističe:

Ako je prema važećoj odredbi čl. 53. st. 1. t. 3. Zakona o javnom bilježništvu ugovor o darovanju bez prave predaje u posjed darovane nekretnine daroprimcu, a koji nije zaključen u formi javnobilježničkog akta ništav, onda nikakva druga radnja, pa niti zemljišnoknjižna provedba takovog ugovora ne može takvom ugovoru vratiti ili dati pravnu valjanost niti pravnu snagu, jer je u zemljišnoj knjizi proveden ništav ugovor. Niti jedan zakon Republike Hrvatske ne propisuje da bi ništav ugovor postao pravno valjanim ako se provede u zemljišnoj knjizi.

Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporene presude drugostupanjskog suda i vraćanje predmeta istome sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Općinskog suda u Križevcima broj: P-142/05.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisuje:

Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...) kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...).

U postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje je li podnositelju povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo) na koje upućuje u ustavnoj tužbi, pri čemu se u pravilu ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava koje podnositelj navodi u ustavnoj tužbi.

5. U postupku pred prvostupanjskim sudom, a po tužbi podnositeljice, podnijetoj radi utvrđenja darovnog ugovora ništavim, utvrđeno je da su stranke (podnositeljica i tuženik, inače njen sin) sklopile 10. srpnja 2002. darovni ugovor kojim je podnositeljica darovala tuženiku nekretnine upisane u zk.ul.br. 616 k.o. Križevci.

Također je utvrđeno da ugovor nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta, već je na njemu podnositeljica, kao darovateljica, ovjerila samo svoj potpis kod javnog bilježnika. Taj je ugovor proveden u zemljišnim knjigama i daroprimatelj je uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, s tim da nikada nije izvršena predaja nekretnina u posjed daroprimatelju.

Slijedom takvih utvrđenja prvostupanjski je sud svojom odlukom usvojio tužbeni zahtjev podnositeljice, te u točki I. izreke utvrdio da je navedeni darovni ugovor ništav, točkom II. izreke uspostavio u zemljišnoknjižnom ulošku broj 616 k.o. Križevci zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja zemljišnoknjižnog odjela istoga suda od 16. prosinca 2002., broj: Z-2896/02, te točkom III. izreke obvezao tuženika na naknadu parničnog troška podnositeljici.

Pri takvom presuđenju prvostupanjski sud se pozvao na mjerodavne odredbe Zakona o javnom bilježništvu (»Narodne novine« broj 78/93., 29/94., 16/07. i 75/09., u nastavku: ZJB), konkretno članak 53. stavak 1. točku 3., kao i članak 70. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), istaknuvši da je za valjanost ugovora o darovanju nekretnina bez predaje tih nekretnina u posjed daroprimca potrebna forma javnobilježničkog akta.

Pritom je taj sud istakao:

Naime, ugovorom o darovanju točka IV je propisano da daroprimatelj stupa u posjed darovanih nekretnina danom zaključenja ugovora o darovanju. Međutim iz iskaza tužiteljice M. B. kao i iz iskaza tuženika S. B. proizlazi da tuženik nije stupio u samostalni posjed darovanih nekretnina jer uopće nije imao ključ od kuće koja je predmet ugovora o darovanju, već je samo tužiteljicu dolazio posjećivati kao sin, jer i sam u svome iskazu navodi da je tužiteljica obično bila kod kuće ili je bila kod susjeda pa je znao gdje će je naći. Upravo je stoga ugovor o darovanju ništav, jer nakon sklapanja istog, nije došlo do faktične predaje u posjed darovanih nekretnina.

Naime, sukladno čl. 53. st. 1. t. 3. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93) koji se kao lex specialis primjenjuje za pravnu valjanost ovog pravnog posla, u slučaju sklapanja darovanih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimcu, potrebno je za pravnu valjanost takvog pravnog posla da bude sklopljen u formi javnobilježničkog akta. Uvidom u presliku ugovora o darovanju utvrđeno je da isti ugovor nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta, međutim da je navedenim ugovorom točka IV bilo predviđeno da tuženik stupi u posjed darovanih nekretnina danom zaključenja ugovora, odnosno 10. 07. 2002. g. Kako do predaje u neposredan posjed darovanih nekretnina nije došlo, to je u smislu odredbi čl. 53. st. 1. t. 3. Zakona o javnom bilježništvu, a u svezi čl. 70. Zakona o obveznim odnosima valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i proglasiti ništavim ugovor o darovanju kojeg su stranke sklopile, jer isti nije sklopljen u zakonom propisanoj formi, te presuditi kao pod I/ izreke presude.

6. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski ju je sud osporenom presudom usvojio preinačivši prvostupanjsku presudu na način da je tužiteljicu, sada podnositeljicu ustavne tužbe, u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom obvezavši je točkom II. izreke iste presude na naknadu parničnog troška tuženiku.

Prema stajalištu drugostupanjskog suda, predmetni je ugovor o darovanju valjan, jer za valjanost ugovora koji je sastavljen u pisanom obliku i proveden u zemljišnim knjigama, nije odlučno da je izvršena i predaja u posjed darovanih nekretnina.

S tim u vezi, u osporenoj odluci drugostupanjski je sud istaknuo:

Međutim, utvrđeno je i to da je predmetni ugovor sastavljen u pismenom obliku i da je proveden u zemljišnoj knjizi, tj. tuženik se je uknjižio kao vlasnik darovanog dijela nekretnina. U takvoj situaciji za valjanost ugovora nije odlučno da li je tuženiku izvršena predaja u posjed darovanih nekretnina ili ne te je takav ugovor, koji je proveden u zemljišnoj knjizi, valjan i ako nije izvršena predaja darovanih nekretnina u neposredni posjed pa slijedom toga nije niti odlučno to što ugovor stranaka nije sastavljen u formi javnobilježničkog akta.

7. Ustavni sud utvrđuje da se stajalište drugostupanjskog suda zasniva na ustavnopravno neprihvatljivom tumačenju i nepravilnoj primjeni mjerodavnih zakonskih odredbi.

Naime, za prijenos nekretnine darovanjem u slučaju ako to darovanje ne slijedi i prava predaja darovane nekretnine daroprimcu, ZJB-om je propisana forma javnobilježničkog akta koja je potrebna za pravnu valjanost takvog ugovora.

Člankom 53. stavkom 1. točkom 3. ZJB-a, koji je u vrijeme sklapanja darovnog ugovora bio na snazi (»Narodne novine« broj 78/93.) bilo je propisano:

Članak 53.

(1) Javnobilježnički akt potreban je osobito za pravnu valjanost:

3) darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca;

Obveza sklapanja darovnih ugovora u formi javnobilježničkog akta, bez predaje stvari u posjed, zadržana je i člankom 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom bilježništvu (»Narodne novine« broj 16/07.) kojim je izmijenjen članak 53. ZJB-a, na način da je sada ta obveza propisana stavkom 1. točkom 2. članka 53. ZJB-a.

Iz obrazloženja nižestupanjskih sudova proizlazi utvrđenim da darovni ugovor koji su 10. srpnja 2002. sklopili podnositeljica i njezin sin (tuženik) nije udovoljavao ZJB-om propisanoj formi.

U takvom slučaju, dakle, kada sklopljeni darovni ugovor nije udovoljavao formi propisanoj zakonom, a pored toga je izostala i predaja nekretnine u neposredan posjed daroprimatelju, čini sklopljeni pravni posao ništavim, suglasno članku 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; u nastavku: ZOO).

Takav nedostatak, zakonom propisane forme, kao što je to u konkretnom slučaju riječ, mogla je nadomjestiti samo predaja stvari (nekretnine) u posjed daroprimatelju, a koje u ovom slučaju također nije bilo.

8. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je osporenom drugostupanjskom presudom podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Naime, pravno stajalište, navedeno u osporenoj presudi drugostupanjskog suda, ne zasniva se na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni drugostupanjski sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, zauzeo pogrešno stajalište o pravnoj valjanosti sklopljenog darovnog ugovora, za koje se može utvrditi da je posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud također napominje da je o istovrsnom pravnom pitanju identično stajalište zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-995/04-2 od 4. listopada 2005. u kojoj je, između ostaloga istaknuto:

Predmetni darovni ugovor nije zadovoljavao ovaj oblik, jer iako sačinjen u pisanoj formi, nije imao formu javnobilježničkog akta. Slijedom toga, takav je darovni ugovor protivan propisu, pa je zaključeni pravni posao ništav osnovom čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje ZOO).

Samo bi prava predaja stvari mogla nadomjestiti takav nedostatak, a ne i uknjižba u zemljišne knjige, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi.

9. Članak 117. stavak 3. Ustava, čiju povredu podnositeljica također ističe, ne sadrži ustavna prava zajamčena Ustavom, koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

10. Slijedom svega navedenog, a na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

11. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-891/2006
Zagreb, 2. prosinca 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
mr. sc. Nevenka Šernhorst, v. r.