USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
382
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Davor Krapac, Ivan Matija i Duška Šarin, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. G. iz G. B., kojeg zastupa I. B., dipl. iur. iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske iz Z., na sjednici održanoj 14. siječnja 2010. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-930/06-2 od 17. kolovoza 2006. godine
– presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški broj: P-904/05-19 od 10. ožujka 2006. godine.
III. Predmet se vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Novoj Gradiški.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-930/06-2 od 17. kolovoza 2006. godine kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški broj: P-904/05-19 od 10. ožujka 2006. godine.
Prvostupanjskom presudom bio je (u točki I. izreke) djelomično, za iznos od 10.723,33 kune (s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose), usvojen podnositeljev tužbeni zahtjev, kojim je od tuženika Hrvatskog zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu (u daljnjem tekstu: HZPSS), tražio isplatu, na ime razlike naknade putnih troškova.
Istom prvostupanjskom presudom (u točki II. izreke) podnositelj je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, u iznosu od 5.300,36 kuna, te mu je (točkom III. izreke) naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove.
Osporenom drugostupanjskom presudom preinačena je točka I. izreke prvostupanjske presude, a potvrđena točka II., tako da je tužbeni zahtjev podnositelja, u konačnici, pravomoćno odbijen u cijelosti. Također je preinačena odluka o naknadi parničnih troškova, tako da je podnositelju naloženo naknaditi tuženiku veći iznos parničnih troškova od iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 14., člankom 29. stavkom 1., člankom 48., člankom 49. stavkom 4. i člankom 54. Ustava Republike Hrvatske.
Smatra, u bitnome, da mu je tuženik nezakonito isplaćivao naknadu za korištenje osobnog automobila u službene svrhe u visini određenoj Odlukom o visini dnevnice za službeno putovanje i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz državnog proračuna (»Narodne novine« broj 83/94.) u visini 1,20 kuna po prijeđenom kilometru, budući da mu prema članku 9. kupoprodajnog ugovora od 16. studenoga 1998. godine (o kupnji osobnog automobila od poslodavca – tuženika, a koji je automobil korišten u službene svrhe) pripada pravo na povoljniju naknadu, koja bi mu naknada pripadala i primjenom članka 67. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 13. prosinca 2001. godine (»Narodne novine« broj 3/02., u daljnjem tekstu: TKU), a prema kojem se nadoknađuju troškovi u visini 30% cijene litre benzina Euro-super 95 po prijeđenom kilometru.
Podnositelj smatra da se TKU primjenjuje i na njega, te da sukladno članku 12. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 30/04. i 137/04.) ima pravo na primjenu najpovoljnijeg prava.
Posebno upozorava na različitu praksu drugostupanjskih sudova, te predlaže da Ustavni sud uskladi sudsku praksu u ovom pitanju.
Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine osporenu drugostupanjsku presudu.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnesene na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14., 29., 48., 49. i 54. Ustava, međutim navodi ustavne tužbe svode se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu sadržaj ustavnog prava na jednakost pred zakonom zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, koji je ograničen na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, Ustavni sud ocjenjuje da se podnositelj, u biti, poziva samo na povredu tog ustavnog prava.
5. Podnositelj ustavne tužbe zaposlen je kao djelatnik HZPSS (tuženika), te je u obavljanju svojeg posla u 2002., 2003. i 2004. godini, po odobrenju tuženika koristio u službene svrhe osobni automobil (kupljen od tuženika), a tuženik mu je isplaćivao naknadu u iznosu od 1,20 kuna po prijeđenom kilometru, prema Odluci Vlade Republike Hrvatske o visini dnevnice za službena putovanja i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz Državnog proračuna (»Narodne novine« broj 83/94., u daljnjem tekstu: Odluka iz 1994.).
Podnositelj je, dakle, službenik u javnim službama, zaposlen kod tuženika, koji je javna ustanova, osnovana po Vladi Republike Hrvatske, na temelju Zakona o poljoprivredi (»Narodne novine« broj 6/97. i 48/00.).
6. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o plaćama u javnim službama (»Narodne novine« broj 27/01.) na pitanja plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori, dok prema stavku 2. te zakonske odredbe kolektivne ugovore na temelju tog Zakona sklapaju Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi.
Tuženik je pravna osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska, a koja se financira isključivo iz sredstava državnog proračuna. Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2002. godinu (»Narodne novine« broj 116/01.), Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2003. godinu (»Narodne novine« broj 154/02.) i Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2004. godinu (»Narodne novine« broj 31/04.) propisano je da se sredstva za ostala materijalna prava radnika isplaćuju korisnicima proračuna prema kolektivnim ugovorima i sporazumima, u visini i opsegu koji su utvrđeni između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, u dijelu za koji tim zakonima nije drugačije određeno.
7. Vlada Republike Hrvatske i Sindikat službenika i namještenika u javnim službama sklopili su 13. prosinca 2001. godine TKU koji se primjenjuje od 1. siječnja 2002. godine na sve službenike i namještenike u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama, a u članku 67. TKU utvrđena je visina troškova koji se nadoknađuju za korištenje osobnog automobila u službene svrhe, i to u visini 30% cijene litre benzina Euro-super 95 po prijeđenom kilometru.
8. Nadalje, Vlada Republike Hrvatske ovlaštena je donositi odluke o visini dnevnice za službena putovanja u zemlji, o visini naknada za terenski dodatak i za korištenje osobnog automobila u službene svrhe, i to za sve one kojima se ta naknada isplaćuje iz državnog proračuna.
Odredba točke III. Odluke iz 1994. godine, kojom je određeno da se naknada za korištenje privatnog automobila u službene svrhe plaća u iznosu od 1,20 kuna po prijeđenom kilometru, donesena je na temelju članka 23. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1994. godinu (»Narodne novine« broj 28/94.). Taj Zakon je uređivao način izvršavanja Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1994. godinu. To znači da je Odluka Vlade Republike Hrvatske iz 1994. godine bila u primjeni samo za 1994. godinu, odnosno u godini na koju se odnosi Zakon na temelju kojega je ta Odluka donesena. Dakle, protekom tog roka ona više ne proizvodi pravne učinke.
Vlada Republike Hrvatske, nakon Odluke iz 1994. godine, donijela je Odluku o visini dnevnice za službena putovanja i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna (»Narodne novine« broj 55/04., u daljnjem tekstu: Odluka iz 2004.) tek 23. travnja 2004. godine, to jest za 2002. i 2003. godinu takve odluke nisu donesene, tako da se u tim godinama primjenjivao članak 67. TKU.
U 2004. godini takva Odluka je donesena te ona, u točki III. stavku 1., propisuje da je naknada za korištenje privatnog automobila u službene svrhe 30% cijene litre benzina Euro-super 95 po prijeđenom kilometru, dakle, u istoj visini koju određuje i TKU.
9. U konkretnoj pravnoj stvari Općinski sud u Novoj Gradiški donio je najprije presudu broj: P-75/05 od 13. svibnja 2005. godine, kojom je podnositeljev tužbeni zahtjev (u visini 16.023,69 kuna spp) usvojio u cijelosti, smatrajući, u bitnome, da se za razdoblje za koje Vlada Republike Hrvatske nije donijela Odluku o visini dnevnice za službena putovanja i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna, ima primjenjivati odgovarajuća odredba TKU, dok je za razdoblje za koje je takva Odluka donesena (od 23. travnja 2004. godine) visina naknade propisana na način jednak onome koji je propisan u članku 67. TKU.
Navedena je presuda ukinuta (rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-1252/05 od 17. listopada 2005. godine), uz uputu prvostupanjskom sudu da osnovanost tužbenog zahtjeva podnositelja ocijeni sa stajališta njegovih prava na naknadu koja proizlaze iz kupoprodajnog ugovora za osobno vozilo, od 16. studenoga 1998. godine.
Stoga je isti prvostupanjski sud donio presudu broj: P-904/05-19 od 10. ožujka 2006. godine, kojom je djelomično, za iznos od 10.723,33 kune, usvojio podnositeljev tužbeni zahtjev, na ime razlike između isplaćene naknade putnih troškova prema Odluci iz 1994. godine i naknade koja bi podnositelju pripadala prema članku 9. kupoprodajnog ugovora. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (do iznosa naknade koji bi pripadao prema TKU, u iznosu od 5.300,36 kuna), podnositelj je odbijen.
Drugostupanjskom presudom koju podnositelj osporava ustavnom tužbom, odbijen je njegov zahtjev u cijelosti, uz obrazloženje, u bitnome, da tuženik nije potpisnik TKU, već da se na visinu pripadajuće naknade podnositelju imaju primijeniti Odluka iz 1994. i Odluka iz 2004. godine.
10. Ustavni sud napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Revr-752/07-2 od 21. studenoga 2007. godine, usvajajući reviziju u istovrsnoj pravnoj stvari, zauzeo pravno stajalište u svezi s isplatom naknade za prijevoz osobnim vozilom u službene svrhe djelatnicima HZPSS-a, kakvo je izraženo u točkama 6., 7. i 8. ovog obrazloženja. Time je ujednačio sudsku praksu koja je do donošenja navedene odluke bila različita.
11. Ustavni sud Republike Hrvatske primjećuje da se presuda broj: Revr-752/07-2 od 21. studenoga 2007. godine, koja sadrži navedeno pravno stajalište, odnosi na konkretan slučaj isplate naknade za prijevoz djelatniku HZPSS-a koji je koristio privatno osobno vozilo u službene svrhe – dakle, na slučaj u kojem između HZPSS-a i njegovog djelatnika nije bio sklopljen ugovor o kupoprodaji vozila, kojim bi ugovorom HZPSS pridržao pravo vlasništva na vozilu do potpune isplate kupoprodajne cijene.
12. Prihvaćajući u cijelosti pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud primjećuje da ne postoje zapreke za primjenu istovjetnog pravnog stajališta i u slučajevima u kojima je takav ugovor o kupoprodaji s pridržajem prava vlasništva bio sklopljen, imajući u vidu činjenicu da ugovori sklopljeni između HZPSS-a i njegovih djelatnika, o kupoprodaji vozila, imaju značajke mješovitih ugovora, s obveznopravnim, ali i radnopravnim značajkama, a zbog čijeg je postojanja i u ovim slučajevima za određivanje naknade mjerodavno najpovoljnije pravo (TKU), kojeg su sudovi dužni primijeniti.
13. Članak 118. stavak 1. Ustava propisuje:
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.
Sukladno navedenom, Ustavni sud ističe da su svi nadležni sudovi u Republici Hrvatskoj dužni poštivati pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj: Revr-752/07-2 od 21. studenoga 2007. godine, jer se njime osigurava jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost građana.
Vrhovni sud Republike Hrvatske time je ujedno zaštitio i ustavno jamstvo strankama u svim istovrsnim sudskim postupcima na jednakost pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.
14. Uvažavajući ustavnu nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske, propisanu člankom 118. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje da se mjerodavno pravno stajalište najvišeg suda u zemlji zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
Budući da su u konkretnom ustavnosudskom predmetu presude nadležnih nižestupanjskih sudova suprotne pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama povrijeđeno ustavno jamstvo podnositelja na jednakost pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.
15. Slijedom izloženog, na temelju članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama I., II. i III. izreke.
16. Objava odluke (točka IV. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-4188/2006
Zagreb, 14. siječnja 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.