USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

523

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenula A. L. iz D. P., koju zastupa B. H., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 28. siječnja 2010. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-4930/06-2 od 26. svibnja 2009. godine kojom je odbijena podnositeljičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: P-7155/05 od 6. ožujka 2006. godine.

Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljičin tužbeni zahtjev da joj tuženica Zagrebačka banka d.d. Zagreb isplati iznos od 56.367,45 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 48. stavkom 1. i 55. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i da je povrijeđen članak 3. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da je podnesena i zbog povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.

U bitnome navodi kako »čl. 1052. ZOO-a i čl. II. Ugovora o tekućem računu ne daju sami po sebi mogućnost Zagrebačkoj banci da plijeni sva sredstva koja zatekne na računu tužiteljice ne respektirajući pri tome ograničenje propisano čl. 149 st. 1. Ovršnog zakona«. U tom smislu ističe da je do povrede njezinih ustavnih prava došlo zbog toga jer Zagrebačka banka nije postupala prema rješenju o ovrsi Općinskog suda u Samoboru kojim je jasno naznačeno da se dopušta pljenidba 1/3 njezine plaće, »čime je derogirana svaka druga ugovorna odredba na koju se poziva tuženica i pljenidba ostale 2/3 plaće se ne temelji na zakonu«.

Predlaže ukidanje osporenih presuda.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka, kao polazište za podnošenje ustavne tužbe, neosnovano, jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Odlučujući o ustavnoj tužbi Ustavni sud ispituje jesu li aktima, protiv kojih je ustavna tužba podnesena, povrijeđena ustavna prava, a sudska kontrola njihove zakonitosti zajamčena je Ustavom pred redovnim sudovima. Zato bi se takvim razlozima Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.

4. Osporenom presudom Županijski sud u Zagrebu odbio je podnositeljičinu žalbu protiv prvostupanjske presude ocijenivši da tuženica nije plijenila njezinu plaću preko dozvoljenog iznosa već je u skladu s Ugovorom o tekućem računu i Ugovorom o kreditu po Eurocard/MasterCard kartici, koje je sklopila s podnositeljicom, naplaćivala svoja potraživanja u okviru sredstava koja su na račun pristizala, što je imala pravo izričitim pristankom koji je podnositeljica dala svojim potpisom na navedenim ugovorima.

5. Razmatrajući ustavnu tužbu s aspekta članka 14. stavka 2. Ustava kojim se jamči jednakost svih pred zakonom, Ustavni sud ocjenjuje da se pravna stajališta navedena u osporenoj presudi zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud utvrđuje da je drugostupanjski sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljici osporenom presudom nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava, na čiju povredu podnositeljica također upućuje u ustavnoj tužbi, štiti se pravo vlasništva.

Ustavni sud navedeno pravo na ustavnopravnoj razini štiti na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na nepravilnom ili neprihvatljivom pravnom stajalištu.

Polazeći od utvrđenja iz točke 5. obrazloženja ove odluke Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljici osporenom presudom nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.

7. Člankom 55. stavkom 1. Ustava propisano je:

Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.

Tom ustavnom odredbom utemeljen je pojam zarade, odnosno plaće koja ima socijalnu funkciju i predstavlja osnovu za osiguravanje slobodnog i dostojnog života pojedinca koji je ostvario zaradu, ali i njegove obitelji.

Stoga se odredbe o zaštiti plaće od pljenidbe u ovršnom ili nekom drugom postupku ne mogu tumačiti odvojeno od ove funkcije plaće koja je vezana uz egzistenciju pojedinca i njegove obitelji. Zaštita egzistencije pojedinca i obitelji mora se ostvarivati i u takvim postupcima, pri tome ostvarujući ravnotežu interesa vjerovnika na naplatu dugova i interesa dužnika – radnika da s dijelom plaće osiguraju sebi i obitelji dostojan i slobodan život.

Međutim, u konkretnom slučaju se, kao što je to navedeno u točki 4. obrazloženja ove odluke, ne radi o pljenidbi plaće, već o naplaćivanju potraživanja u okviru sredstava koja su pristizala na predmetni račun, a sukladno izričitom pristanku koji je podnositeljica dala svojim potpisom na Ugovor o tekućem računu i Ugovor o kreditu po Eurocard/MasterCard kartici.

8. Članak 3. Ustava, na čiju povredu podnositeljica također ističe, ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koji se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavi temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-41802/2009

Zagreb, 28. siječnja 2010.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.