USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1186
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenula M. B. iz K. koju zastupa M. O., odvjetnik u K., na sjednici održanoj 30. ožujka 2010. godine, donio je
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-7696/2003-12 od 31. kolovoza 2006.
– točka 3. izreke rješenja Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice klasa: 019-06/03-31-2296, ur. broj: 516-11-04-03-2/003383 od 16. srpnja 2003.
III. Predmet se u ukinutom dijelu vraća nadležnom Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Republike Hrvatske, na ponovni postupak.
IV. Na temelju članka 31. stavaka 1., 2. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) nalaže se nadležnom Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Republike Hrvatske da novo rješenje, u dijelu u kojem je ovom odlukom Ustavnog suda ukinuto rješenje Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice klasa: 019-06/03-31-2296, ur. broj: 516-11-04-03-2/003383 od 16. srpnja 2003., u ponovnom postupku donese primjenom članka 20.a odnosno članka 27. stavka 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi – »Narodne novine« broj 88/02.)
V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-7696/2003-12 od 31. kolovoza 2006., kojom je odbijena tužba podnositeljice u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice klasa: 019-06/03-31-2296, ur. broj: 516-11-04-03-2/003383 od 16. srpnja 2003.
Navedenim rješenjem (u točki 1. izreke) ukinuto je rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Grada Knina klasa: 371-01/96-01/1349, ur. broj: 2198/20-02/96-1 od 17. siječnja 1997., kojim je imovina u vlasništvu N. B., na adresi K., K. 13, k.č.br. 4127, dana privremeno u posjed i na korištenje podnositeljici ustavne tužbe i članovima njezinog obiteljskog domaćinstva (prognanicima iz B. i H.). Navedena imovina – stambeni objekt (točkom 2. izreke rješenja) vraća se u posjed vlasniku.
Osporenom točkom 3. izreke istog rješenja utvrđeno je da privremeni korisnici (podnositeljica, njezina kćerka i dva sina, kao članovi njezinog obiteljskog domaćinstva) ne ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje po Zakonu o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96., 124/97., 73/00., 87/00., 94/01., 88/02., 26/03.-pročišćeni tekst, 42/05. i 90/05., u daljnjem tekstu: ZPPDS) i da su dužni odmah iseliti iz stambenog objekta kojeg privremeno koriste.
2. U ustavnoj tužbi, u odnosu na točku 3. izreke osporenog rješenja, podnositeljica ističe kako joj u postupku donošenja tog rješenja, a glede okolnosti vezanih uz njezino pravo na stambeno zbrinjavanje, nije bila pružena mogućnost da bude saslušana odnosno da iznese sve relevantne činjenice iz kojih bi bilo razvidno da joj pripada pravo na stambeno zbrinjavanje. Stoga je te činjenice po prvi put imala priliku iznijeti u tužbi Upravnom sudu, ali ih taj Sud, donoseći osporenu presudu, nije uzeo u obzir.
Podnositeljica ponovo iznosi činjenice slijedom kojih smatra da bi joj pripadalo pravo na stambeno zbrinjavanje u smislu članka 8. stavka 3. podstavka 2. ZPPDS-a, a koje se, u bitnome, sastoje u okolnosti da njezina kuća iz koje je prognana, a koja se nalazi u B. L., S. 135 (danas Š. 6a), nikada nije prodana, da je tijekom ratnih zbivanja bila zaposjednuta po nepoznatim osobama, te da joj do podnošenja ustavne tužbe nije vraćena u posjed, iako je podnijela odgovarajući zahtjev nadležnom tijelu u B. i H., o čemu postoji dokaz u spisu predmeta. Stoga se podnositeljica, koja ne osporava činjenicu da se privremeno dodijeljena kuća u K. ima vratiti njezinom vlasniku, iz te kuće nema kamo iseliti.
Ističe kako su nadležna tijela u Republici Hrvatskoj, prilikom provođenja postupka za povrat njezinom vlasniku privremeno dodijeljene kuće u K., pogrešno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje. Naime, stajalište da podnositeljici ne pripada pravo na stambeno zbrinjavanje u Republici Hrvatskoj temelji se na utvrđenju tih tijela da je ona (uz još šestero suvlasnika) kupoprodajnim ugovorom od 18. srpnja 2001. prodala kuću u B. L., što je točno u pogledu činjenice njezinog suvlasništva (u 1/147 dijela), ali za konkretan slučaj nije relevantno – jer se ne radi o onoj kući u kojoj je podnositeljica prije izgnanstva živjela (S. 135), već o zemljištu s nedovršenim i neuporabljivim stambenim objektom, čiju je gradnju započela njezina kćerka I. B., na k.č.br. 206/12, z.k.ul.br. 131 k.o. Š. Pritom podnositeljica napominje da je njezina kćerka bila faktična (samo)vlasnica navedenog zemljišta i objekta čiju je gradnju započela. Međutim, kako kćerka nije kao samovlasnica bila upisana u zemljišne knjige, kupoprodajni su ugovor, na strani prodavatelja, morali potpisati svi upisani suvlasnici. Podnositeljica u dokaz svojih tvrdnji ustavnoj tužbi prilaže i odgovarajuću dokumentaciju u preslici.
Podnositeljica, nadalje, ističe, kako ni njezina kćerka (rođena 1956.), kao niti druga njezina djeca (sinovi rođeni 1962. i 1965.), u vrijeme prije izgnanstva iz B. L., a niti poslije toga, nisu bili članovi obiteljskog domaćinstva podnositeljice, već odrasli, samostalni ljudi, međutim su prilikom privremene dodjele kuće u K. (koja se zapravo sastoji od dva odvojena stana, a ne od jednog dvoetažnog, kako se u dokumentaciji pogrešno navodi), svi tretirani kao članovi jednog obiteljskog domaćinstva i zbog te činjenice, u okolnostima kada im se nalaže iseljenje iz te kuće odnosno uskraćuje pravo na stambeno zbrinjavanje, svi imaju jednaku pravnu sudbinu.
Podnositeljica smatra da su joj neutemeljenom uskratom prava na stambeno zbrinjavanje povrijeđena ustavna prava, te izrijekom ističe članke 3., 14., 19., članak 29. stavak 1. i članak 62. Ustava. Predlaže ukidanje osporene presude Upravnog suda i točke 3. izreke osporenog rješenja.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi odnosno druga nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Uvidom u spis predmeta nadležnog upravnog tijela Ustavni sud je utvrdio da tom spisu prileži podatak (dokument Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske), prema kojem podnositeljica nije vlasnica kuće ili stana na području Republike Hrvatske, ali je vlasnica kuće na području bivše SFRJ, na adresi B. L., Š., S. 135. U dokumentu je navedeno da je riječ o opljačkanom, devastiranom i 6. listopada 2000. godine zapaljenom objektu, koji je, međutim, nastanjen trećim osobama.
Spisu predmeta također prileži zahtjev, zaprimljen kod nadležnog tijela u B. i H. 15. prosinca 1999., kojim je podnositeljica zatražila vraćanje te kuće.
U spisu predmeta nalazi se i kupoprodajni ugovor od 18. srpnja 2001. (a uz ustavnu tužbu je priložena i ovjerena izjava kupca iz tog ugovora, D. M., o predmetu kupoprodaje), iz kojeg je razvidno da predmetom ove kupoprodaje nije kuća podnositeljice u B. L., S. 135, već su predmetom prodaje nekretnine u k.o. Š., PL broj: 1004 – u naravi dvorište, njiva i kuća u izgradnji, nedovršena i neuseljiva, površine 77 m2, u suvlasništvu ukupno sedam osoba, među kojima i podnositeljice (u 1/147 dijela), njezine kćeri I. B. i njezinih sinova F. i J. B.
Donositelj osporenog rješenja, utvrđujući da privremeni korisnici kuće u K. ne ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje prema ZPPDS-u, poziva se na navedeni kupoprodajni ugovor od 18. srpnja 2001., kojim su, kako se navodi, »privremeni korisnici stambeni objekt u svojem vlasništvu/suvlasništvu prodali/darovali/na drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991.«.
Upravni sud u osporenoj presudi navodi da podnositeljica osnovano u tužbi prigovara zbog toga što u provedenom postupku nije saslušana, no da ta okolnost, kod nespornog postojanja kupoprodajnog ugovora od 18. srpnja 2001., ne može dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, pa da samo zbog izostanka saslušanja nema razloga poništavati tužbom pobijano rješenje.
5. Člankom 8. stavcima 2. i 3. ZPPDS-a (Zakon o izmjenama i dopunama ZPPDS-a – »Narodne novine« broj 88/02.) propisano je:
(2) Povratak i ostanak te naseljavanje stanovništva na područja posebne državne skrbi poticat će se i stambenim zbrinjavanjem na jedan od sljedećih načina:
– davanjem u najam obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu,
– davanjem u najam oštećene obiteljske kuće u državnom vlasništvu i dodjelom građevinskog materijala,
– dodjelom građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu i građevinskog materijala za izgradnju stambenog objekta sa više stambenih jedinica. Odluku o načinu izgradnje i financiranja ovakovih objekata donosi Ministarstvo,
– dodjelom građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu i građevinskog materijala za izgradnju obiteljske kuće, ili
– dodjelom građevinskog materijala za popravak, obnovu ili izgradnju obiteljske kuće ili stana.
(3) Pravo na stambeno zbrinjavanje iz stavka 2. ovoga članka, može ostvariti osoba ili članovi njenog domaćinstva (u daljnjem tekstu: korisnik):
– ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske, ili ako istu nisu prodali, darovali, ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991., odnosno ako nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca,
– ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan na području država nastalih raspadom SFRJ, ili da iste nisu prodali, darovali, ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991., odnosno nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.
Člankom 20.a istog Zakona propisano je sljedeće:
(1) Osoba kojoj je dodijeljena privremeno u posjed i na korištenje imovina u vlasništvu fizičkih osoba (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) sukladno Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a kojoj Ministarstvo nije u mogućnosti osigurati stambeno zbrinjavanje sukladno članku 8. ovoga Zakona, stambeno će se zbrinuti osiguranjem privremenog smještaja na jedan od sljedećih načina:
– zbrinjavanjem u obiteljsku kuću ili stan u državnom vlasništvu, koja je po površini manja od potrebne stambene površine,
– zbrinjavanjem u obiteljsku kuću ili stan koju je iznajmilo Ministarstvo.
(2) Prava i obveze u vezi s korištenjem privremenog smještaja uredit će se ugovorom koji sklapaju privremeni korisnik i Ministarstvo.
(3) Privremeni korisnik ima pravo koristiti privremeni smještaj iz stavka 1. ovoga članka do osiguranja stambenog zbrinjavanja prema odredbama ovoga Zakona.
(4) Ako privremeni korisnik odbije ponuđeni odgovarajući način stambenog zbrinjavanja iz članka 8. ovoga Zakona ili privremeni smještaj iz stavka 1. ovoga članka, nema pravo na stambeno zbrinjavanje prema ovom Zakonu.
(5) Pravo na stambeno zbrinjavanje i privremeni smještaj ostvaruju članovi obitelji privremenog korisnika. Članovima obitelji smatraju se osobe iz članka 8. Zakona o obnovi.
Člankom 27. stavkom 1. istog Zakona propisano je sljedeće:
Korisnici koji imaju u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan, ili su stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca, na području država nastalih raspadom SFRJ, ali nisu u mogućnosti stupiti u posjed istih, ili su oštećeni u tolikoj mjeri da su neupotrebljivi, mogu se stambeno zbrinuti prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine«, br. 88/02.) sve do ostvarenja uvjeta za njihov povratak, odnosno do stupanja u posjed njihove imovine.
6. Sve okolnosti konkretnog slučaja, prije svega činjenica da dokumentacija u spisu predmeta, u koju je Upravni sud imao uvida, a zatim i podnositeljičini navodi u tužbi Upravnom sudu (kada je po prvi puta imala priliku iznijeti svoju argumentaciju, budući da u upravnom postupku nije saslušana), upućuju, prema tome, na postojanje drugih činjenica relevantnih za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
Naime, kupoprodajni ugovor kojim je (i) podnositeljica, nakon 8. listopada 1991., prodala svoj suvlasnički dio nekretnine na području B. L., nadležno upravno tijelo i Upravni sud ocijenili su jedinim relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica vezanih uz pravo na stambeno zbrinjavanje. Zanemarili su pritom okolnost da ta nekretnina, prema podacima u spisu predmeta, nije istovjetna onoj nekretnini – kući u B. L. – u kojoj je podnositeljica do izgnanstva živjela, koja nije prodana i čiji je povrat podnositeljica (za sada bezuspješno) zatražila.
Radi se, dakle, o takvim činjenicama koje bi nadležnom upravnom tijelu odnosno Upravnom sudu, koji nadzire zakonitost akata tijela državne uprave, trebale ukazivati na potrebu da se slučaj ispita i u svjetlu citiranog članka 20.a i članka 27. stavka 1. ZPPDS-a.
7. Stoga utvrđenja Ustavnog suda izložena u točkama 4. i 6. ovog obrazloženja, a u svezi s odredbama ZPPDS-a, citiranim u točki 5. ovog obrazloženja, upućuju na postojanje povrede podnositeljičinih ustavnih prava zajamčenih člankom 14. stavkom 2., člankom 19. stavkom 2. i člankom 29. stavkom 1. Ustava.
7.1. Članak 29. stavak 1. Ustava glasi:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Sadržaj tog ustavnog prava ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
Prema ocjeni Ustavnog suda, konkretan upravni postupak proveden je uz povredu više temeljnih načela upravnog postupka utvrđenih mjerodavnim Zakonom o upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 103/96., u daljnjem tekstu: ZUP). Napose se to odnosi na načelo materijalne istine, propisano člankom 7. ZUP-a, prema kojem se u upravnom postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju utvrditi sve činjenice od važnosti za donošenje ne samo zakonitog, već i pravilnog rješenja. Sukladno odredbama članaka 9. i 209. stavaka 2. i 3. ZUP-a nadležno tijelo dužno je savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, odluku donijeti na temelju rezultata cjelokupnog postupka, kao i cjelovito iznijeti razloge koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na onakvo rješenje kakvo je izraženo u izreci, uključujući i razloge kojima se rukovodilo pri slobodnoj ocjeni dokaza.
Upravni sud je u konkretnom slučaju i sam ocijenio da je podnositeljica trebala biti saslušana u upravnom postupku, ali da taj propust nije od odlučnog utjecaja na rješavanje ove pravne stvari, već je odlučno neosporno postojanje kupoprodajnog ugovora od 18. srpnja 1991. Podnositeljica je i sve ostale činjenice koje je smatrala relevantnim iznijela u tužbi tom Sudu, međutim je dokumentacija o svim tim činjenicama već postojala u spisu predmeta upravnog tijela, ali ju je upravno tijelo gotovo u potpunosti zanemarilo.
Iako Upravni sud, sukladno članku 39. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91., 9/92. i 77/92., u daljnjem tekstu: ZUS), spor, u pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, stavcima 2. i 3. istog članka 39. ZUS-a propisan je način postupanja tog Suda u slučajevima kada, primjerice, postoji proturječje u spisu u pogledu utvrđenih činjenica, kada su one u bitnim točkama nepotpuno utvrđene i sl.
Propustivši primijeniti naznačene mjerodavne postupovne odredbe, odnosno propustivši meritorno odgovoriti na tužbene navode podnositeljice i valjano obrazložiti svoja pravna stajališta, nadležno upravno tijelo i Upravni sud povrijedili su ustavno pravo podnositeljice zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
7.2. Pri ovakvoj ocjeni Ustavni sud nije razmatrao samo pitanje zakonitosti odnosno nezakonitosti osporenih akata, već je imao u vidu nerazmjerno teške posljedice koje ishod konkretnog postupka ima za podnositeljicu, kao osobu starije životne dobi, osobu koja se u datoj situaciji zatekla bez vlastite krivnje – prognana iz vlastitog doma i domovine pod općepoznatim okolnostima, osobu koja, slijedom osporenih odluka, ostaje bez doma i ikakve mogućnosti smještaja u Republici Hrvatskoj, a pri čemu joj je onemogućen i povratak u njezinu kuću u B. i H. Valja imati u vidu i to da je konkretan postupak vođen radi povrata privremeno preuzete imovine njezinom vlasniku, pri čemu podnositeljica ni na koji način ne osporava pravo vlasnika na povrat njegove imovine.
Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, radi o situaciji u kojoj za Republiku Hrvatsku i njezina tijela javne vlasti, u smislu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine«, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06), postoje pozitivne obveze, inherentne djelotvornom poštovanju prava na dom, koje istodobno predstavljaju očigledan i legitiman cilj odredaba ZPPDS-a o stambenom zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. Posve je razvidno da je općenito, a osobito u situaciji prijeke socijalne potrebe, o kakvoj je u konkretnom slučaju riječ, postupanje tijela javne vlasti u skladu s tim ciljem i propisanim pozitivnim obvezama nužno u demokratskom društvu, te da ni na koji način nije u suprotnosti s interesima i obvezama Republike Hrvatske da štiti i druge vrednote koje po Ustavu, obvezujućim međunarodnim aktima i domaćim zakonima treba štititi.
7.3. Ustavni sud, nadalje, ocjenjuje da je Upravni sud, postupajući protivno navedenom, postupio i protivno svojoj ustavnoj obvezi oživotvorenja ustavnog jamstva prava na sudsku kontrolu zakonitosti upravnih akata, sadržanoj u članku 19. stavku 2. Ustava.
8. Ustavni sud napominje da članak 14. Ustava, na čiju se povredu podnositeljica također pozvala, sadrži ustavno jamstvo zabrane diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi. U provedenom ustavnosudskom postupku Ustavni sud nije našao činjenice ili okolnosti, a niti takve konkretne činjenice i okolnosti navodi podnositeljica, koje bi na bilo koji način upućivale na zaključak da je, u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, podnositeljica bila diskriminirana po bilo kojem svojstvu (spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj osobini), odnosno da bi povrede njezinih prava (koje je Ustavni sud utvrdio) bile rezultat diskriminirajućeg odnosa spram podnositeljice zbog nekog od navedenih razloga. Stoga pozivanje podnositeljice na povredu ustavnog jamstva sadržanog u članku 14. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.
9. Članak 62. Ustava, kojeg podnositeljica također smatra povrijeđenim, s obzirom na svoj sadržaj (zaštita materinstva, djece i mladeži) nije mjerodavna u konkretnom slučaju, dok članak 3. i članak 19. stavak 1. Ustava ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koje bi Ustavni sud štitio u postupku koji se pokreće ustavnom tužbom, u smislu članka 62. Ustavnog zakona.
10. Ustavni sud dužan je, zaključno, upozoriti da je tijekom ustavnosudskog postupka obaviješten kako je protiv podnositeljice ustavne tužbe pokrenut i u tijeku ovršni postupak, radi prinudnog iseljenja iz stambenog objekta u K., K. 13.
Iako podnositeljica ustavne tužbe nije zatražila od Ustavnog suda donošenje rješenja o privremenoj odgodi ovrhe, u smislu članka 67. Ustavnog zakona, navedenu okolnost, u smislu žurnosti postupanja, treba imati u vidu nadležno Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, kojem se, sukladno točkama III. i IV. izreke ove odluke, predmet vraća na ponovni postupak u ukinutom dijelu.
11. Ustavni sud je, utvrdivši povredu podnositeljičinih ustavnih prava, odluku kao u točkama I., II. i III. izreke donio na temelju članka 73. i članka 76. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona.
12. Točka IV. izreke temelji se na članku 31. stavcima 1., 2. i 5. Ustavnog zakona.
13. Točka V. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-3972/2006
Zagreb, 30. ožujka 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.